Europski kontekst i regionalne posebnosti

Esej - Piše: Hana Breko Kustura

Europski kontekst i regionalne posebnosti

Glazba hrvatskog srednjovjekovlja

U glazbeno-kulturnoj geografiji srednjovjekovne Europe hrvatski glazbeni izvori svojim sadržajem – repertoarom napjeva i načinom notnog zapisa – nedvojbeno dokazuju svoju onodobnu aktualnost i logičnu pripadnost europskim glazbenim tradicijama

U arhivu nadžupne crkve sv. Marije u Cresu pohranjena je liturgijska glazbena knjiga – Gradual prema običaju rimskog dvora, namijenjena misnom bogoslužju u creskoj katedrali

Prvi sačuvani dokazi glazbene kulture hrvatskih prostora sakral-ne su provenijencije i predstavljaju latinske glazbene rukopisne liturgijske knjige koje od kraja 11. stoljeća nastaju u stranim, ali i hrvatskim skriptorijima. Oni bilježe napjeve gregorijanskog korala, dakle liturgijsko jednoglasje, ali i napjeve liturgijskoga višeglasnog muziciranja. Jedini do danas poznati zapis srednjovjekovne svjetovne glazbe pronađen je u Zadru i sadrži nepotpuno sačuvani troglasni virelai, plesnu pjesmu na starofrancuskom jeziku. Liturgijski su izvori svojim različitim repertoarima i tipovima notnog pisma jasna svjedočanstva ondašnje crkvene podijeljenosti ovog teritorija na južni dio – Dalmaciju – u kojemu su pretežito svi izvori dio talijanskog beneventanskoga glazbenoga kruga; i sjevernu Hrvatsku u kojoj su prve liturgijsko-glazbene knjige svjedoci liturgije i glazbe zagrebačke biskupije utemeljene 1094. godine.

U Hrvatskoj postoji do danas relativno nepoznat korpus napjeva u stilu srednjovjekovnog višeglasja provenijencijom upravo s naših lokaliteta: Zagreb, Imotski, Knin, Visovac, Osor, Cres, Lošinj, Trogir, Zadar, Hvar, Dubrovnik. Ova skupina napjeva broji oko stotinu dvoglasnih napjeva namijenjenih pjevanju u liturgijskom slavlju mise i oficija. Kao u malo kojoj europskoj regiji tradicija ovoga pjevanja u Hrvatskoj traje iznimno dugo – sve do kraja 18. i početka 19. stoljeća. U relativno brojnoj skupini hrvatskih izvora jednostavnog višeglasja uz napjeve koji u najvećem broju datiraju nakon godine 1600., posebno su zanimljiva dva najranija primjera: dvoglasni zadarski Sanctus iz 13. stoljeća zapisan kao naknadna dopuna u Kartularu benediktinki sv. Marije u Zadru, te skupina od pet dvoglasnih napjeva Benedicamus domino (Blagoslovimo gospodina) iz zbirne glazbene knjige Muzeja dominikanaca u Starom Gradu na otoku Hvaru. Ovaj je posljednji izvor važan jer je najstariji liturgijski zapis dvoglasnoga crkvenog pjevanja i to na hrvatskom jeziku.

Ne samo da se u 15. i 16. stoljeću očito pjevalo, već se pjevalo na hrvatskom jeziku i u dvoglasju! U istome je izvoru i jednoglasni stari srednjovjekovni napjev mrtvačke sekvence Dies irae, zapisan neumama srednjega vijeka s potpisanim hrvatskih tekstom: »Sudac gnjevan«, što dokazuje očito dugu tradiciju pjevanja i na narodnom jeziku u Dalmaciji. U cjelokupnom repertoaru višeglasnih liturgijskih srednjovjekovnih napjeva iz hrvatskih rukopisa repertoarom dominiraju ciklusi dvoglasnih misa, što je svojevrsni raritet naših prostora. Zanimljivo je da je u najvećem broju drugih europskih regija jednostavno liturgijsko višeglasje, kad je o misnim stavcima riječ, ograničeno uglavnom na tek pojedinačno notirane napjeve za misu.

Što je razlogom prevlasti misnih ciklusa na našim prostorima i zašto se tradicija ovoga pjevanja sačuvala toliko dugo, tek su neka od pitanja čiji se odgovori kriju u sociološkom kontekstu ovog fenomena na hrvatskoj obali.

Naime, njegovi su nosioci i nominalno poznati autori bili mahom redovnici, pripadnici benediktinskih,...

*

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.