Disciplina, ozbiljnost i duhovnost

Svjetionici - piše: Mijo Korade

Disciplina, ozbiljnost i duhovnost

Mihael Lauretano, obnovitelj Njemačko-ugarskog zavoda u Rimu Bazilika sv. Apollinara, današnji izgled pročelja nakon obnove

U drugoj polovici 16. stoljeća nastaju u Rimu odgojni zavodi za različite narode, prije svega za zapadnoeuropske zemlje zahvaćene reformacijom, a potom i za istočne zemlje u kojima je bilo istočnih crkava sjedinjenih s Rimom. Glavna je svrha tih zavoda bila pružiti smještaj i odgoj mladićima koji će studirati u Rimu i postati svećenici, jer mnogi od njih u svojim zemljama zbog vjerske, društvene i političke situacije za takvo što nisu imali mogućnosti. Uz to se željela pružiti prilika plemićima i drugim svjetovnjacima da i oni u nekom rimskom konviktu ili sjemeništu imaju mogućnost katoličkog odgoja i naobrazbe. Takve su zavode osnivali pape na poticaj osobito novih crkvenih redova, nastalih u tom stoljeću, kao što su bili isusovci, somaski, skolopi ili pijaristi, kapucini i drugi. Njima su pape povjeravale vodstvo i brigu za te zavode, a najviše zavoda vodili su isusovci.

Tako je među prvima papa Julije III., na poticaj osnivača isusovačkog reda sv. Ignacija Loyolskog, 1552. osnovao Njemački kolegij ili Germanikum (Col-legium Germanikum), a upravu povjerio isusovcima. Godine 1573. papa Grgur XIII. podijelio je tom zavodu crkvu sv. Apollinara s istoimenom palačom, zbog čega se sve do konca 18. stoljeća zavod često nazivao i Kolegij sv. Apollinara (Collegium Apollinareum). U Rimu je 1579. godine osnovan, također pod vodstvom isusovaca, i ugarski kolegij uz crkvu San Stefano Rotondo, u kojemu su stanovali i hrvatski mladići kao podložnici ugarske krune ili pripadnici Ugarskog Kraljevstva. Taj je kolegij papa Grgur XIII., već 1580. pripojio Germanikumu pa se otada zavod zove Njemačko-ugarski kolegij (Collegium Germanico-Hungaricum). Prema Grgurovoj buli u zavodu je trebalo biti osigurano 12 mjesta za pitomce iz Ugarskog Kraljevstva koji govore ugarski ili za one koji su dolazili iz Hrvatske i Slavonije.

U zavodu od početka postoje dvije vrste pitomaca: pitomci (alumni) ili sjemeništarci (prema sjemeništu), to jest pripravnici za svećenike, te konviktorci (convictores, prema convictus = konvikt), to jest svjetovnjaci, većinom plemići koji su plaćali smještaj i hranu, a u Vječnom Gradu su studirali filozofiju i druge discipline. I jednih i drugih bilo je mnogo, tako da je, primjerice, samo konviktoraca od 1552. do 1572. godine bilo ukupno oko 1200. Budući da je broj pitomaca stalno rastao, godine 1573. zabranjen je pristup konviktorcima u Germanikumu i oni su otad mogli boraviti u Rimskom sjemeništu.

Zavod je neprekidno djelovao sve do godine 1799. kada ga je ukinuo Napoleon. Ponovno je otvoren 1818. za vrijeme pape Pija VII., a pitomci iz Ugarske i Hrvatske ponovno su mogli boraviti u kolegiju tek od 1844. U tijeku 450 godina (1552. – 2002.) djelovanja zavoda u njemu je boravilo oko 310 hrvatskih mladića. Neki su kasnije proglašeni svetcima (sv. Marko Križevčanin), blaženicima (Alojzije Stepinac), bilo je i nadbiskupa i biskupa (Martin Borković, Mirko Eszterhazy, Franjo Klobušicky, Gabrijel Patačić, Josip Galjuf, Josip Čolnić, Josip Stadler, Josip Lang i dr.), mnoštvo kanonika, pisaca, znanstvenika i župnika. Pitomac Germanikuma kratko je vrijeme bio i hrvatski književnik Silvije Strahimir Kranjčević.

Porto di Ripetta, desno hrvatska crkva sv. Jeronima i zgrada Bratovštine u Rimu. Najstarija hrvatska ustanova u Vječnom Gradu, stara grafika.

Mihael Lauretano

Za Mihaela Lauretana (latinski: Michael Lauretanus, talijanski: Michele Lauretano) suvremenici svjedoče da je bio hrvatskog podrijetla, to jest da su mu roditelji ili pretci došli ....

***

Članak u cjelosti možete pročitati u Hrvatskoj reviji br. 2-2011 od 21. srpnja 2011.