Kula nad morem

Davor Vidas

Kula nad morem

Umjesto najavljenoga teksta oceanografske tematike, Davor Vidas, stručnjak za međunarodno pravo i direktor Odjela za pomorstvo i pravo mora na Institutu Fridtjof Nansen u Oslu, poslao nam je još jedan tekst osobnije naravi. Nakon Modruša u prošlom broju Revije, autor je opisao i svoj doživljaj krajnjeg istočnog ijela Korčule. Autorica snimaka je Lidija Vidas.

Neka je sa srećom!

Psefizma

Zvono je odbilo samo jednom. Zrakom se rasplinuo zvuk težine.

„Netko je umro“, reče Marko. Podigao je ruku i pokazao u smjeru crkve. No s ovog mjesta, na kojem smo stajali, crkvu nismo mogli vidjeti. Zaklanjao ju je visoki zid kule, čiji su svi prozori bili okrenuti prema moru. S njih se moglo vidjeti, sve jedan nanizan do drugoga, dvadesetak otočića. (Ima ih točno dvadeset i dva, rekao mi je jednom netko, a moguće da je to i bilo točno.)

Detalj s franjevačkog samostana na Badiji

Svaki od tih otočića bio je po nečemu poseban. Kažu da je na svakom od njih kamenje drukčije vrste i kvalitete. Priča se da su od kamenja s onog otočića, Planjka, koji je, odavde gledano, tamo peti po redu, za Osmanlija izgradili mnogo važnih zgrada u Carigradu. A od kamenja s ovog ovdje, nama nešto bližeg, kojeg zovu Vrnik (i na kojem je, s one druge strane, selo), građene su nekoć patricijske kuće u gradu Korčuli i u Dubrovniku. Između ta dva, ponešto veća otočića, jedan je sasvim mali: Kamenjak. Ali na njemu je kamen najkvalitetniji – služio je za ukrase na dubrovačkim, korčulanskim, pa i venecijanskim prozorima, nad vratima, na spomenicima, slavolucima… a onda je, jednom, rad kamenoloma na tom otočiću naglo prekinut. Prekinuta je bila i gradnja kapelice na otočiću, koja je do tada bila sagrađena otprilike do polovice. Na mjestu gdje su radovi u kamenolomu prekinuti, ostala je, skrivena pogledima, jedna davno uklesana kamena ploča. Na njoj je upisana i godina: tisuću petsto osamdeset i šesta. (Neki govore o još jednoj takvoj kamenoj ploči, ali nitko ne zna gdje je točno na Kamenjaku skrivena ta druga ploča i što na njoj stoji uklesano.) Jednom je tu, na mjestu gdje je nekoć vjerojatno bilo pristanište, jer je voda odmah uz obalu i do dvanaestak metara duboka, iskrcan brodski teret željezne rude, i onda ovdje zauvijek ostavljen. Što je točno tada bilo, ne zna se. Tko zna što je sve moglo biti, no blizu je i izduljeni otok glatkih plošnih stijena, često izloženih vjetru, na koje su još ne tako davno mladenci, odavde iz mjesta, odlazili na šetnju pred svadbu – ali nekoć, davno prije tog, danas već skoro zaboravljenog običaja, onaj tko bi na taj otočić bio poslan, nije se više vraćao na kopno. Ostalo je od tog vremena samo ime: Gubavac. Tu je bila karantena za zaražene, ali i njihova posljednja stanica. Navrh tog otočića bila im je skromna crkva; u njoj zadnji križ što bi ga vidjeli, nad njom zadnje zvono koje bi ih ispratilo.

Prvi otočić, gotovo naslonjen na obalu nad kojom je kula, jest maleni Knežić: na njemu jedva da raste poneki grm, tek toliko da bar malo prekrije gole, bijele stijene uz obalu, u koje se neprestano ispiru vali, i gdje more ima boju kakva se samo ovdje viđa. A najveći u tom otočnom nizu jest tek onaj šesti odavde, gledano prema poluotoku na kopnu – no dobro ga se vidi i o njemu se dobro zna, pa i nadaleko izvan ovog zviježđa dvadeset i dva otočića. Taj se otok zove Badija. Na Badiji je, tamo u hladu uz obalu, nekoć podignut samostan, pa onda opustošen i teško oštećen (danas se napokon od toga obnavlja) – i duga je priča o svemu s tim u vezi; priča teška od sudbine i tvrda od nastojanja, još od samog početka pa do novijeg doba. Priča teška kao bat na zvonu koje muklo odbija i tvrda poput stjenke zvona o koje se odbija.

Kula kod Vele glavice

Zvonik crkve sv. Roka

„Sad će prvo odbiti mrtvo, a onda će zvoniti živo… počuj kako…“, govorio je Marko, dok mu je glas, premda ne slabeći, ipak jenjavao, gubeći se i rasplinjujući u zraku pod tom plimom zvonjave što se stala razlijevati sa zvonika crkve navrh brijega. Onda je bat zvona iznova zastao, samo se još blago zaljuljao ne dopirući više do stjenke, i oko kule se povratila oseka tišine, nad kojom je ta kula, premda sve trošnija, bdjela već punih pet stotina i još nešto više godina. A tu je, kako god bilo, kroz to vrijeme ipak najčešće vladala tišina, premda ju je povremeno prekidao neki snažni zvuk. (Najčešće posvuda jest tišina, pa tako i ovdje; samo je ovdje češće bila prekidana nego na mnogim drugim mjestima.) I onda bi tako, često, taj zvuk sobom donosio promjenu, ili bi, poput zvona, o nekoj promjeni ovdje javljao.

„Ljudi čuju, pa pođu u crkvu, pitaju tko je umro. Nekad zvoni za kojega ovdašnjega, a nekad za našega tamo u Americi, Australiji, Čileu, na Novom Zelandu… Evo vidiš, ovdje mi, uz vinovu lozu, raste kiwi… donio mi ga odande rođak, živi u okolici Aucklanda. Pradjed mu je bio brat mojega, otišao još u one stare dane na Novi Zeland, pa su se otad svi oni, od djeda mu i dalje, onamo daleko rađali. Rijetko bi navraćali, češće samo u ovo novije vrijeme… a ipak, nisu oni zaboravili kako se radi pravo vino, pa makar ga na toj drugoj, tuđoj i drukčijoj zemlji radili. I nagrade su za to svoje vino dobili, po cijelom se svijetu pročuli. No jezik bi domaći sve slabije znali, pa i Mate tako, pomalo, ondje postane Matthew… i onda ga, makar skraćeno, zovu Mat… Ali za sve njih, i sve druge naše, gdje god bili ili se našli, kad taj dan jednom dođe, odavde odozgo, sa zvonika svetog Roka, zazvoni zvono. Mislio bi netko, uz tolika česta zvona, Lumbarda je neki veliki grad“, govorio je Marko.

Pločasto kamenje

„Svetog Roka…“, upitam.

„Da, svetog Roka. On je naš zaštitnik. Branio je od kuge. Dolazila bi s mora. Ali, tu se puno umiralo i bez kuge. Život je odavde odlazio morem, a s mora je opet često stizala smrt. Ovdje, u moru, tu pod kulom, jednog je dana, davno, u tom samo jednom danu izginulo deset tisuća ljudi. U jednom jedinom danu!“.

„Deset tisuća…“

„Deset. Nema zvona, ni u današnjoj Hrvatskoj, da bi sve njih, jadne im duše, u tom danu ispratila… a kamo bi ih tek onda na zvonicima bilo, te godine smrti…“

Danas namreškano more oko tih (kažu, dvadeset i dva) otočića spaja ovaj veliki otok, na kojem je kula uz koju stojimo, s onim poluotokom što se dobro vidi na drugoj strani. Tih se je dvadesetak otočića s ovog mjesta na brijegu oduvijek tako dobro i jasno moglo vidjeti. Nakon što je tu, prije više od petsto godina, podignuta kula, s njenih su se prozora otočići i more vidjeli još bolje i još jasnije. I tada je more podrhtavalo kroz uske tjesnace što ih svojim položajem tvore ovi brojni otočići – samo što je to isto more tada na ovom mjestu razdvajalo otok na kojem je kula od onog preko poluotoka, gdje je nikao grad čuvenih kapetana.

Otkako je plovidbe Jadranom, to je mjesto postajalo sve važnije, jer su brodovi plovili tuda stoljećima, pa i tisućljećima, ulazeći u tjesnac u kojem su tražili zaklon između nanizanih otoka, s jedne strane, i brdovite obale, s druge strane. Tako se i ondje, ponad grada Orebića na poluotoku Pelješcu, diže visoko brdo: prvo je šumovito, onda tek ponegdje škrto prošarano makijom i kakvim drugim nižim raslinjem, da bi iz toga odjednom suknula, strmo i odsječeno, do gotovo kilometar uvis, ogoljela i – valjda od siline naglog izbijanja – u stranu izvijena stijena. Iznad Svetog Ilije, kako zovu to suro brdo nad Orebićem, još je samo nebo.

S te je druge strane nekoć sve bilo u vlasti Dubrovačke Republike. Tako je to bilo još od 1333., pa sve do pada Republike pod Napoleonom, skoro pet stoljeća kasnije. S ove strane, odakle je jutros odjeknula težina onog muklog zvona, bilo je nekoć u vlasti Venecijanske Republike. Tako je to bilo i trajalo četiri stotine godina.

Venecija nije zauzimala jadranske otoke tek zato da bi ih imala, nego da bi na njima postavljala kule: osmatračnice, kontrolne točke, obrambena uporišta – i to ponajviše tamo gdje je pomorska plovidba (odnosno, trgovina) bila najizloženija. A tako je bilo u ovom akvatoriju dvadeset i dva otoka – mjestu kakvog se nije moglo lako naći drugdje uz istočnu obalu Jadrana, premda je važnih mjesta uz tu obalu, praćenu tisućom otoka, doista mnogo.

Pogled s Gubavca na Sutvaru

Tu su zato, na ovom mjestu, trebale mnoge, dobro postavljene i čvrsto utvrđene kule. Takva je bila i ova kula pod kojom danas stojimo.

Ali nije samo Venecija, premda je tu bila zasjela puna četiri stoljeća, znala na kakvom se položaju ovo mjesto nalazi. Znali su to i mnogi drugi; po padu Venecije, tu je zavladala Austrija, zatim ju je potisnula Napoleonova Francuska, nju onda – na nekoliko godina – Velika Britanija, a nakon toga je, sve do Prvog svjetskog rata, tu iznova zasjela Habsburška Austrija...

O položaju ovog mjesta znalo se od pamtivijeka – a pamtivijek je ovdje dug, ali ne samo dug, nego i slojevit. Vidi se to na jednom zidu, podignutom u polju, na putu koji vodi od današnjeg naselja oko Crkve svetog Roka do onog rta, s kojeg svjetionik gleda otvoreno prema Otrantu. Nema mnogo takvih zidova. U podnožju, u onom dijelu što ga danas vidimo nad zemljom, jest temelj što su ga, još davno prije Krista, postavili grčki doseljenici na ilirsko tlo: tvrd, stabilan temelj, sazdan od tamnijeg kamena. Na njemu je, oko metar u visinu, u rimsko doba sagrađen zaštitni dio zida; kažu da se unutar tog zida u Dioklecijanovo vrijeme noću držalo robove koji su ovdje radili u polju, a neki i u kamenolomima na Vrniku ili onom obližnjem otočiću, Sutvari (gdje vinograd još danas skriva ruševine ranokršćanske crkve svete Barbare). A taj je rimski dio zida sazdan finoćom, od mreže manjih, romboidno obrađenih bijelih kamena, sazidanih u damu, kako su taj način zidanja zida nazivali (a rijetko ga se gdje u nas još danas može vidjeti). Na tu je bijelu damu, iza koje su robovi noću tražili predah za tijelo i, u snu, neuhvatljivi spas za dušu, no ispred koje su, danju, na poljima i sred tvrdog kamena prolijevali znoj i ostavljali svoje izrađene živote, dodan još jedan, treći sloj, oko pola metra uvis (premda je neravnomjeran, pa ga je negdje više a drugdje manje dodano). Na prvi pogled, grub je, nekako neotesan i neizglađen, kao da je vječno nedovršen taj zadnji, najviši sloj. Ima na njemu nabacanog svakakvog kamenja – i većeg i manjeg, i tamnog i bijelog, i grubog i fino obrađenog, ponegdje pažljivije složenog, a drugdje tek kao u nekoj žurbi odloženog. Čudo jedno da, usred ovog polja, ovako izložen vjetrovima (a vjetrovi ovdje pušu jako, i iz svih smjerova što ih čovjek može zamisliti), taj gornji sloj zida uopće stoji. Istina, često s njega padne neki kamen, ali onda se nabaca dalje, ili drugdje, pa taj gornji sloj zida, kao cjelina, premda onako slabo povezan, i k tome još (za razliku od donja dva sloja) složen bez ikakvog vidljivog sustava u građenju – ovdje ipak stoji. I ne samo to. Stoji najdulje od sviju; stoji i dan danas, oslonjen na vrijeme za koje se ovdje izraz od pamtivijeka rabi s mnogo više opravdanja nego na mnogim drugim mjestima na Starom kontinentu.

Koliko je ovdje star pamtivijek, to se točno ne zna. Ali se zna koliko je dugo on zapisan, jer starijeg zapisa u nas, a i mnogo gdje drugdje, danas nema poznatoga. Na Psefizmi, kako se zove ta stara kamena ploča, prije stotinjak i nešto godina čudom pronađena u obližnjem polju, na vrh brežuljka Koludrt, uklesan je pismeni početak pamtivijeka u nas. To je bilo naseljavanje Grka, Dorana, na ovom mjestu: popisano je njih dvjesta četrdeset od oko tri stotine, koliko je bilo onih koji su ovo mjesto tada kolonizirali, a bili su podijeljeni u Dimane, Hile i Pamfile. U kamenu je zapisano kako se imalo naseljavati i dijeliti zemlju (a tko nije tako htio, piše u kamenu, moglo ga se nekažnjeno ubiti, jer je moralo ostati onako, kako je bilo predviđeno propisom, sve dok vlast – narodna skupština – ne donese neki novi zaključak ili propis). Tu su tada ti dorski kolonisti sreli ranije stanovnike otoka, među kojima, stoji u kamenu, nekog Pila i sina mu, Daza, koji su bili predstavnici tog, vjerojatno ilirskog stanovništva. S njima su se, po svemu sudeći, Dorani sporazumjeli i ugovorili međusobne odnose u osnivanju naseobine te su zatim podigli utvrđeni, obzidani grad. A taj je sporazum na ovom mjestu postignut oko dvije tisuće i tristo godina prije dana današnjega.

Pogled iz Lumbarde na Sutvaru

Neka je sa srećom, početne su riječi tog starog zapisa: želja uklesana u kamenu, na mjestu gdje sunce i more tope i oblikuju stijene i kamenje, a povijesni slijed ljude, obitelji, zajednice, pa i cijele narode, a sa svima njima i sudbine, koje su na kraju ipak tek osobne (jer i smrt, koja uvijek dođe, dolazi samo čovjeku, i to jednom po jednom, pa i onda kad više njih, slijedom okolnosti, u nju ode, kako ponekad kažu, zajedno, ali zapravo odvojeno, svaki za sebe, u svojem udesu – pa makar to bilo u isto vrijeme i u istom događaju s drugima).

Od tada do danas, ovo je mjesto vidjelo brojne nesporazume i mnoge, teško prebrojive promjene okolnosti, a sreća – ta dobra želja u kamenu dvije tisuće tristo godina starom – bila je od tog vremena rijetka, poput kiše za kojom zemlja ovdje tako trajno vapi (a ipak, morem pomognuta odozdo, kad već sreća ne pada odozgo, s neba, ta zemlja rađa divnim plodovima voća, povrća, vina…).

Grke, koji su kolonizirano mjesto dugo obrađivali, potisnuli su zatim Rimljani; oni su, opet, nakon nekog vremena stali tonuti zajedno sa samim Rimom; a onda su, već po svršetku njihova brodoloma, na svojim lađama doplovili novi ljudi, oni koji su, od svih sadašnjih Južnih Slavena, najranije stupili na obalu i ugledali Jadransko more i otoke, i sa svim se tim, od tog vremena do današnjeg dana, trajno sjedinili, i to tako snažno i duboko da bez svega toga ne bi bili ono što jesu. Hrvati.

Prošlo je otada više od tisuću i još nekoliko stotina godina. U međuvremenu je tu bilo izmjena sviju vrsta, teških dana i godina u nadasve lijepom krajoliku – a koliko god je ljepotu tog krajolika riječima nemoguće izraziti, toliko je neizreciva bila (i jest) težina tih vremena, što su se ovdje stalno smjenjivala. Mi je samo možemo pokušati omeđiti. (A i međe su ovdje tvrde, nije lako ni u njih proniknuti.) Psefizma je kamena međa na jednoj strani, onoj od dvije tisuće tristo godina starog doba, i danas je zato ovdje čuvamo kao njegov trajno uklesani pamtivijek.

Badija i vrh Svetog Ilije na Pelješcu

Na drugoj je strani pamtivijeka svježiji datum, noviji kamen i drukčija građa. S ovog se polja, što se pruža pored troslojnog zida tisućljetnih nadgradnji, vidi jedan od takvih zadnjih međaša, onamo prema istočnom rtu, u mirnom šumarku izdignutom na njegovoj jugoistočnoj strani. Kad se bolje pogleda, tamo se među krošnjama drveća nazire poveća zgrada. Danas je napuštena, i tako pusta stoji već skoro dvadesetak godina. Mještani kažu da su tu, još donedavno, noću stali zalaziti mlađi ljudi, od kojih su mnogi ovisnici o drogi, a da je mnogo i drugih, koji tu ispijaju jaki alkohol i onda, u ljutnji i bijesu, čemu ni sami najčešće ne znaju točnog uzroka, razbijaju posvuda staklene boce, i da je stoga iz niza razloga opasno tamo ići kad se spusti mrak. No prije je bilo opasno ići i danju, i to ne zbog tek ponekog opijenog mladića ili društva koje bi se tu uvečer zavuklo i pokušavalo beznadnost utažiti kojekako, pa makar i agresivnošću – nego je, u bilo koje vrijeme dana i noći, tu ranije desetljećima i službeno bilo zabranjeno mjesto. Na njemu je stražarila vojska, a bila je ondje, s morske strane, još i mrtva straža. Titova Jugoslavija je nekoć tu smjestila pomorsku bazu, odakle je nadzirala pristup s Otranta (a vidjelo se iz nje dobro, kao na dlanu, i prema ovom mjestu oko crkve). Podno brežuljka što se tamo naslanja na obalu, ukopana je tih poslijeratnih godina, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, velika baza; neki kažu, ukopana pod zemljom toliko da bude dva kilometra dugačka, i da njeni hodnici idu sve ovuda negdje, ispod ovih polja.

„Onamo nismo smjeli, ma nismo htjeli ni pogledati. Samo bismo išli do naših polja ovdje, i tu ih šutke obrađivali. A zamisli kako su ovdašnju skrivenu ljepotu, koja se nekoć davala samo kao privilegij, mnogi voljeli… i da su mnogi bacali oko na ovo mjesto, to je sigurno. I u novije doba, kad nam je buknuo zadnji rat… bilo je, da, za ovo ovdje jakih, velikih interesenata“, reče Marko, odmahujući rukom prema moru, koje ovdje okružuje otok na njegovom izduženom dijelu, pa se odavde s polja jasno vidi more i na istočnoj i na zapadnoj strani – dok Marko i dalje maše rukom, kao da tjera nepozvane pridošlice, bilo da nadirali s istoka ili zapada. A ovamo se doista nadiralo, iz tih ali i iz drugih pravaca.

J. Blaeu, Karta Ilirika, Amsterdam, 1669.

Na otoku je, dakle, kula. No i taj je otok također, i to pogotovo ovo mjesto na njemu, već samo po sebi, po svojem osobitom smještaju, zapravo – kula. Kula nad morem. Jer more ima onaj tko na ovakvom mjestu drži kulu – a kula bez mora tu, uz istočnu obalu Jadrana (ali i na mnogim drugim mjestima), gubi svoj pravi smisao. Kula je nad morem ovdje zato što ovuda vodi put. On je, istina, morski – no morski su putovi najbrojniji i najvažniji, sve otkako se razvilo pomorstvo i, s njime, trgovina morem, ali i stražarenje nad morem. A ovdje se ima nad čime stražariti. S Otranta se tu ulazi put brojnih, dubokomorskih luka na istočnoj obali Jadrana. S njih se otvara put kopnom, a taj put vodi u srednju Europu. Pogledajte samo kartu…

„Stare karte, replike, prodaju se u jednom malom dućanu u gradu Korčuli. Vjerne su izvornicima, ovjerene od Povijesnog muzeja… svaka ima žig i serijski broj. I nije ih mnogo izrađeno, samo šest, a svaka od njih u tek nekoliko stotina primjeraka. Nije rađeno više, jer ljudi, sudeći po skromnoj prodaji, nisu bili zainteresirani za kupovinu tih karata, premda su one jeftino nuđene… ma, ni malu se pizzu više ne može u restoranu ovdje pojesti za cijenu jedne takve karte… a koliko se samo, ma nebrojeno, tih pizza olako naruči i izjede“, tumačio mi je Marko, dok smo hodali poljskim putem, a vjetar puhao čas s jedne, čas s druge strane. Na jednoj se strani, tamo sjeverno, dobro vidjelo prema Pelješcu, gdje se, nad Orebićem i okolnim mjestima, smještenima po obroncima brda, nad onim osunčanim poljima i bogatim vinogradima, nadvio Sveti Ilija od sivog kamena. Na drugoj su se strani, jugozapadno, na obzoru nad valovitim morem, nazirali vrhovi Lastova.

Danas je na obje strane, kao i ovdje gdje stojimo, Hrvatska. Ali kad se pogledaju te starije karte (premda i nisu tako osobito stare, jer uglavnom su crtane krajem 17. i u 18. stoljeću), poput onih šest vjernih replika umjesto kojih turisti u Korčuli, no i domaći svijet, radije kupe štogod drugo (bilo da je pizza ili boca jeftinijeg vina)… te starije karte pokazuju koliko se često i puno ovdje mijenjalo: oduzimalo se ili vraćalo, zaposjedalo ili oslobađalo, htjelo pa se nije postiglo, ili se postiglo, ali se nije održalo…

Te su karte, većinom, izradili poznati venecijanski kartografi, pa na njih treba gledati i u svjetlu te činjenice – ali je jednu među njima, i to kartu Ilirika, izradio Nizozemac, Joan Blaeu, u Amsterdamu, 1669. godine. Pod kartom, u čijem su desnom gornjem uglu nacrtani srednjovjekovni grbovi Hrvatske i Slavonije, a u lijevom još grb Dalmacije i (tadašnji) grb Bosne, nizozemski je kartograf napisao:

Presvijetlom i preuzvišenom gospodinu, Petru knezu vjekovječnom od Zrina, banu kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nasljednom banu primorskom, nasljednom kapetanu utvrde Legradske i poluotoka Međimurskoga, gospodinu nasljednom knezu od Like, Odorja, Krbave, Omiša, Klisa, Skradina, Ostrovice, Bribira, itd. Gospodaru Kostajnice i rudnika srebra u Gvozdanskom, savjetniku i komorniku posvećenog carskog veličanstva, ovu kartu posvećuje Ioannes Blaeu.

Samo dvije godine kasnije, Petra Zrinskog je, u Bečkom Novom Mjestu, dalo smaknuti rečeno „posvećeno carsko veličanstvo“. Ostala je karta, nad njom ona četiri grba i pod njom posveta: u svemu tome nije bilo razloga za laž i namještanje. Petrovog pogreba nije bilo, tek je mrtvo tijelo odloženo u zemlju na skrovitom mjestu; stoga i nije na pogrebu, koji je tog proljeća 1671. godine izostao, zvonilo zvono crkve u Svetoj Jeleni (današnjem Šenkovcu), gdje se u obiteljskoj grobnici Zrinskih pokapalo, često nasilnom smrću prekidan, već četvrti njihov naraštaj. Petrove su kosti, ili ono što je valjda od njih do tada ostalo, u Hrvatsku dospjele tek dvjesta i pedeset godina kasnije. Tako ide u nas; nismo eto, ni u najnužnijoj mjeri, ostavljeni sami sa sobom, niti u jednom značajnijem razdoblju, i teške se stvari onda odvijaju ne samo godinama i desetljećima, nego često i stoljećima, mrcvareći i mrveći (ali ipak nikad ne uspijevajući to do samog kraja provesti) naraštaje koji u tim vremenima žive, nerijetko i bez dostatne svijesti o sebi samima, o svojim temeljima koje im prethodnici nikad nisu stigli u miru sazdati, pa niti im, često i zbog trenutačne smrti ili drugih nenadanih razloga, objasniti kako ih dalje graditi. Stoga uglavnom ostaju neispunjena, premda tako potrebna, mnoga zajednička stremljenja, osim možda tek onih svakodnevnih, golim okom vidljivih i pukom igrom slučaja danih.

No, na drugim se kartama ne vidi igre slučaja, nego pažljivog planiranja, trajnih napora i jasnih nastojanja, koja su se tu sudarala. Tako su se, eto, oko ovog mora gdje leže dvadeset i dva otočića, pomnom preciznošću razgraničile, nekoć, Dubrovačka i Venecijanska Republika. Dubrovnik je uspio pod sobom držati, na obalnoj strani, sav poluotok Pelješac kao i cjelovit manji poluotok, Klek, dok mu se na moru vlast pružala sjeverno preko otoka Mljeta i Lastova, sve tamo do Sušca. Između toga se, svojim krajnjim istočnojadranskim dosegom – vlašću nad otokom Korčulom – ucijepila Venecijanska Republika. Ovdje, nedaleko kule pod kojom sada stojimo, bio je njezin zadnji južni krak. Tu je nerijetko i krvarila protežući se, i to najjače u onoj strašnoj pomorskoj bitci s Genovom; onoj u samo jednom danu, rujanskoj nedjelji 1298., u smiraj koje nije bilo dostatnih zvona da isprate poginule.

Začulo se zvono sa zvonika Crkve svetog Roka. Ovaj put nije zvučalo teško i muklo, nego je odjekivalo mnogo lakše, poletnije.

„Sad će zvoniti četiri minute… da se svatko stigne u miru, bez nervoze i stresa, pomoliti. Da se smiri u tome…“, rekao je Marko. „Idem ja sad. Navratit ću kasnije, ovamo do kule, da donesem bocu našeg vina, Grka… i nešto pomidora s polja. Rastu bez navodnjavanja… a kakvi li su samo, i oni a i vino. Čudesna je ovo zemlja. Čudesna…“, govorio je Marko, dok je sa zvonika odbijalo, a on, polaganim korakom, odlazio kući.

Dolje, na molu ispod kule, skupila se grupa dječaka iz mjesta, njih desetak ili dvanaestak. Skakali su, sve jedan za drugim, u more. Između svakog odbijanja bata zvona odozgo na zvoniku odjekivao je, odozdo s mola, njihov vedri žamor i smijeh. Čim bi poskakali u more, brzo bi se svi iznova popeli nazad na mol. Činilo se kao da ih je stalno sve više, tako su okretni i živi bili. Opet su tu, pomislim. Još su tu. Još smo tu. I bit ćemo.

Zvonilo je i dalje sa Svetog Roka, zvonilo je vedro, zvonko.