Djetinjstvo u ratnom Zagrebu

Matija Markulin

Djetinjstvo u ratnom Zagrebu

Nakon priloga o putovanjima, potaknut Revijinim nedavnim razgovorima, zagrebački pravnik Matija Markulin (1932), javio se novim autobiografskim ulomcima. Kako kaže, sljedeći retci – kao svojevrsno upozorenje roditeljima – pokazuju da čak i mala djeca pozorno slušaju, pamteći riječi starijih katkad i bez razumijevanja, no s velikim utjecajem na njihov kasniji svjetonazor.Uoči rata

Otkad sam kao mali sjedio za velikim stolom, sjećam se očevih pripovijedanja o I. svjetskom ratu. Često je prepričavao ista događanja pa je mama znala reći da je to već rekao. Sestra i ja tada bismo viknuli kako svejedno želimo to čuti, i tata je tada još detaljnije opisivao neka zbivanja. Naročito je pričao o fronti na Soči, odlasku na rusko bojište, zarobljavanju i povratku. Znali smo sve o tadašnjem topništvu, posebno haubicama, a i o fortifikacijama tj. raznim »laufgrabenima«, »dekunzima«, kamufliranju položaja, šrapnelima i granatama, o izviđačkim balonima, pa i o konjima, sedlima i »latrinama«. Nije nam pripovijedao o krvavim događanjima, ali jest o slaboj ishrani u zarobljeništvu, zimi i smrzavanju, kao i o nekim drugim dogodovštinama.

Njemački tenkovi 1941. na Jelačić placu

Španjolskoga građanskoga rata ne sjećam se, no ponešto sam koju godinu kasnije doznao gledajući film (vjerojatno onaj Augusta Genine) o republikanskoj opsadi Alcázara i trijumfalnom dolasku Francove vojske. U vezi s tim izašla je i posebna knjiga.

Sjećam se, međutim, da su mi 1938. roditelji vraćajući se iz Njemačke morali 24 sata čekati u vlaku, u Passauu, dok je Hitlerova vojska ulazila u Austriju. Nije bilo tada nikakvih borbi, pa mi kao djetetu nije bilo jasno zašto stariji toliko pričaju o tom Anschlussu!

Jednog dana tata je došao na ručak noseći, kao uvijek, novine. Ujak Zvonko odmah ih je, smijući se, uzeo: – Ova im je dobra! Hitler i Mussolini dobili su dete! Ništa mi nije bilo jasno – pogledavši naslovnicu, vidio sam da ta dvojica doista sjede na nekoj klupi, i da je među njima neko dijete. Tada je netko rastumačio kako je Hitler zauzeo pokrajinu Sudete, pa su novinari napravili šaljivu fotomontažu.

Jedne nedjelje, kada smo se Frankopanskom ulicom vraćali s mise, prodavači novina nešto su uzbuđeno uzvikivali. Razumio sam samo riječ »RAT«! Tata je kupio novine i samo pročitao da je Njemačka napala Poljsku. Moja sestra, četiri godine starija, počela je plakati, a meni nije bilo jasno što se to nas tiče. Istom kod kuće rekla mi je da ja ništa ne razumijem, i da je to pravi rat, koji i nije tako daleko od nas!

Nakon nekoga vremena u kina su došli njemački žurnali. Tada sam vidio prve slike avionskoga bombardiranja i potpuno razrušenu Varšavu. Bilo je to zastrašujuće, ali meni ipak daleko. Premda se u kući sve više pričalo o ratu, posebno kada bi došao ujak Zvonko, i premda sam i novinama viđao slike raznih strahota, nisam imao neku određenu predodžbu – u krugu obitelji osjećao sam se sigurno.

Vraćajući se nedjeljom iz crkve, sve sam češće primjećivao da iz jednoga dvorišta pri vrhu Frankopanske u vojničkom rasporedu, stupajući, izlaze ljudi s okruglim letvama na ramenima i čudnim šeširima na glavi. Nisam znao kamo ni zašto idu, no tata mi je rekao da je to Mačekova zaštita, pa sam se sjetio i njegove slike s istim takvim šeširom.

Mitnica na Savskoj cesti

Jednoga dana za stolom se s dosta uzbuđenja pričalo da je u nekoj telefonskoj govornici eksplodirao pakleni stroj. Sestra i ja dobili smo upute da na putu u školu ili na povratku kući protrčimo kraj one na križanju Ilice i Frankopanske. Istom prigodom netko je spomenuo kako te strojeve postavljaju frankovci – brzo sam zaključio da nemaju veze s kavom Franck. Kasnije mi je konškolarac Ivica rekao da na mnogim zidovima piše »ŽAP«, i da to pišu frankovci (od »Živio Ante Pavelić«), a da policajci to preprave u ŽABA; autora, ako ga uhvate, strpaju u zatvor.

Za doručak sam volio jesti bijele kifle s medom. Ali, jednoga jutra više ih nije bilo, a i za ručak smo jeli neki čudan kruh. Netko je rekao kako u tom kruhu ima i pšeničnoga crnoga brašna, i kukuruznoga te nekih posija ili slično. Nisam volio taj kruh. Svi su ga, po banu, zvali Šubašićev kruh. Sjećam se i da je tata jednom konstatirao – Mi imamo Slavoniju koja može dati bijeloga brašna cijeloj državi, a sada jedemo taj kruh. To je znak da će biti rata! Zbog tih riječi ni danas ne volim jesti crni kruh... U to vrijeme uočio sam i da se sprema izdašnija zimnica, te da se mast i brašno nabavljaju u većim količinama.

I u kući i u gradu pričalo se sve više o civilnoj zaštiti, a dijelile su se i razne knjižice koje sam pomno proučavao. Bilo je tu uputa o izradi skloništa, o znakovima za uzbunu, o gas-maskama (ako se ne varam, tata ih je još prije kupio za cijelu obitelj), o zbrinjavanju ranjenika i slično. Na većim zgradama postavljene su sirene, koje su se isprobavale nedjeljom u podne.

Razrušene kuće nakon bombardiranja u Tkalčićevoj ulici

Naravno, moje su glavne igračke bili tenkovi i vojnici, vojnici od pečene gline obojeni u boje tadašnjih uniformi (većinom njemačke i britanske), sa svim pojedinostima od puške do opasača. Impozantna je bila i ostala oprema, zapovjedna mjesta i slično. Imao sam i više modela najnovijih njemačkih aviona. U njihovu vjernost uvjerio sam se na Zagrebačkom zboru, na kojem je u Francuskom paviljonu bio izložen pravi Messerschmitt 109! Ujak Zvonko rekao mi je da velik broj njemačkih tvornica igračaka u hipu može prijeći na proizvodnju pravog oružja.

Nakon što je Hitler stao osvajati i druge zemlje, o čemu su stariji za stolom često razgovarali, a novine prikazivale kartama s velikim strelicama, počeo sam i ja u kućni atlas ucrtavati strelice prema susjednim zemljama. Počeo bih uvijek od Albanije, potom na druge susjede, čak bih i Italiju pokorio strelicom, no SSSR se baš nisam usuđivao napasti.

Osim ratnih žurnala, u sjećanju su mi ostale neke slike iz filma Veliki diktator, koje su u kinu bile popraćene gromoglasnim smijehom. Završni kadrovi sovjetskoga filma Zlatni ključ – o Buratinu, inačici Pinokija – u kojima neki jedrenjak lebdi prema oblacima, potaknuli su pak veliki pljesak. To prije nisam doživio, pa mi je neko od starijih, u onoj gužvi na izlazu, i to dosta tiho, odgovorio da to plješću komunisti. Tko su ti komunisti nisam tada znao, a nisam ni pitao. Činilo mi se to šaptanje prilično tajnovito.

Autor teksta u kućnom dvorištu u ratnim godinama

U ožujku 1941., nekako istodobno s demonstracijama u Beogradu, došao je poziv za tatu da se kao artiljerijski kapetan I. klase javi sa svom opremom u Pančevo. Od nekud se pojavio jedan oveći sanduk u koji su mama i tata stavljali sve potrebne stvari – sjećam se naročito čizama i kišne kabanice jer sam ih ja kao gimnazijalac nosio još poslije rata. Svi su bili vrlo ozbiljni, a mi djeca mirni i tihi, ništa ne pitajući. Tata ipak nije otišao u vojsku – operiran je zbog upale slijepoga crijeva.

Propast Jugoslavije, Nijemci i nova vlast

Bila je nedjelja, 6. travnja 1941.

Probudio sam se jer je sirena tulila jednoličnim zvukom. Pokrio sam se preko glave u nadi da će uskoro prestati, kao inače kada su isprobavali sirene. Ali ne! Tako dugo tuljenje u onim knjižicama nije bilo objašnjeno. U to su odrasli ustali i pitali se što se događa. Počeli su zvoniti telefoni. Netko je konačno rekao – Počeo je rat! Nijemci su bombardirali Beograd! Uskoro smo mi djeca morali otići u jednu sobu u suterenu naše obiteljske kuće. Netko je rekao da je ondje sigurnije, iako to nije bilo nikakvo sklonište. Kroz neki manji prozor gledali smo prema nebu na kojem su se čuli avioni, čak su i protuavionski topovi počeli pucati. Naš mljekar, koji je iz Šestina na biciklu dovozio kante, kasnije je pričao da su to topovi na Gornjem Prekrižju gađali neki izviđački avion.

Negdje u to vrijeme pred našu kuću u svojem je automobilu došao »onkl« Polić (otac glazbenoga urednika i memoarista Branka). U uniformi jugoslavenske vojske pričao je kako je preuzevši neku vojnu zadaću vozio prema Sisku kada ga je napao njemački avion. Izbjegavši njegove hitce ponosno je držao kako još nije sve izgubljeno. Nisam ga razumio!

Trećega ili četvrtoga dana više nije bilo ni aviona niti pucanja. Sve se smirilo, a mi smo se vratili u svoje sobe. Netko je rekao kako je za nas rat završio jer su Nijemci ušli u Zagreb. Smio sam napokon izaći iz kuće, pa sam se s prijateljem Ivicom otišao igrati na ulicu. Na njegov prijedlog – bio je, mislim, 11. travnja – otrčali smo do Kastnera i Öhlera na početku Ilice (današnja NAMA), gdje je upravo prolazila još jedna kolona njemačkih polugusjeničara s topovima te običnih kamiona s potpuno opremljenim vojnicima. Da bismo bolje vidjeli popeli smo se na neke stube, kada nam je pristupila neka žena nutkajući nas dvama »škarniclima« punima naranči – Hajde, bacajte ih u kamione, a zadnja je vaša! Ivica je odmah zgrabio škarnicl i počeo bacati naranče, a ja za njim – trebalo ih je samo ubaciti u kamion pa se moglo čuti kako ih vojnici pokušavaju dohvatiti potkovanim cipelama.

Pobacavši naranče krenuli smo kući, budući da je i kolona prestala prolaziti. Vraćao sam se trčeći, u strahu da moji ne doznaju gdje sam bio. Ivica je pak slasno jeo naranče – iz siromašne obitelji, bio ih je puno željniji od mene.

Još prije rata u našu je kuću znao doći književnik Vladimir Kovačić. Obično bi to bilo nedjeljom, oko podneva, pa se mama ljutila jer je remetio naš ponešto svečaniji ručak. Odmah nakon ulaska Nijemaca u Zagreb, ali i kasnije, nakon nekoliko čašica rakije pripovijedao je tati kako je on vodio onu emisiju na radiju kada je Kvaternik proglasio NDH. On bi tada pričao i pričao, a mi smo gladni čekali ručak! Dolazio je k nama i poslije rata, ali o tomu je tada šutio...

Često sam zalazio kod našega stanara Rudija, koji je živio u suterenu. Bio je umirovljeni šofer vatrogasnih kola s onim velikim »lojtrama«, kojima se moglo doprijeti do najviših katova. Uživao sam slušati njegove priče o vatrogasnim podvizima.

Povlačenje posljednjih dana rata

Uglavnom, peti ili šesti dan nakon dolaska Nijemaca pred kućom nam je stao kamiončić s kućicom i antenama. Njegov vozač, mladi njemački vojnik, s nekim službenim papirom u ruci, zatražio je smještaj. Tata je kasnije rekao da je to vjerojatno susjed Rudi nekom »nadleštvu« prijavio da imamo praznu sobu. Iako star, potkraj rata svake je nedjelje u zelenkastoj folksdojčerskoj uniformi odlazio na vojne vježbe...

Uz Rudijevu pomoć, u zaludnoj nadi da neće biti rekviriran, i naš Mercedes neko je vrijeme proveo kod vatrogasaca u Savskoj ulici. Osim toga, kao povremeni lovac, desetak dana nakon uspostave ustaške vlasti, tata je morao predati i karabin te dvocijevku, a valjda i pištolj. Sjećam se da se vratio dosta tužan – Predao sam im sve! Jedan je još pregledavajući karabin govorio kako je to dobra puška. Što se može!

Kako bilo, taj njemački vojnik, Willy, koji je kod nas stanovao mjesec ili dva bio je vrlo pristojan i društven. Tati je pričao kako se prije studija javio na odsluženje vojske, pa ga je tako zahvatio rat. Kada je spomenuo da često telefonira mami, netko je pitao koliko će nas to koštati, a on je rekao da u stvari razgovara iz svoga kamiončića, pomoću radio-stanice koja se može spojiti na telefonsku liniju u Njemačkoj. Htio je biti na usluzi te je jednom našoj kuharici Elzi tim svojim kamiončićem začas otišao na plac po jaja. Njoj se i kasnije javljao pismima, no onda je prestao. Tata je rekao kako je sigurno poginuo u Rusiji.

Kasnije su na po nekoliko dana povremeno na stan dolazili i drugi njemački oficiri. Jedan rastom vrlo visoki oficir znao je biti dva-tri dana, otići i opet se vratiti. Jednom se obratio tati jer da ga nakon puta po Bosni jako boli glava. Dali su mu punu kutiju još predratnih aspirina – za nekoliko trenutaka vratio ju je gotovo praznu. Tada su se roditelji pobojali da nije popio sve te praške – što će biti ako slučajno umre od prevelike količine aspirina? Ipak, nije umro već sljedeći dan zauvijek otišao. Negdje 1970-ih ili 1980-ih vidio sam u novinama sliku austrijskoga predsjednika i glavnoga tajnika UN Kurta Waldheima dok je kao mladić bio u njemačkoj vojsci, pa i u Bosni – bio mu je vrlo nalik.

Kada je pučka škola opet počela, nije se gotovo ništa promijenilo. Umjesto slike mladoga kralja Perice, kako smo ga zvali, došla je Pavelićeva. Dok je Perica imao lijepu uniformu, a slika je bila u boji, sada je to bila crno-bijela fotografija s gotovo namrgođenim licem. Prelazak na korienski pravopis nisam osjetio kao nešto posebno, ali na nove riječi teško sam se privikavao. Meni je telefon uvijek ostao telefon, nikako nisam govorio brzoglas, a pojavile su se i neke rugalice – »okovratnidopupak« (kravata). U školi smo imali i gimnastičku dvoranu, u kojoj se nedjeljom služila sveta misa. Jednoga dana iznenadili smo se jer je sa svake strane oltara stajao po jedan dečko u odori Ustaške mladeži, i to okrenut leđima prema oltaru. Pravili su se važni, a nama ostalima bilo je krivo što su se na taj način izdvojili.

Dobar dio djetinjstva proveo sam na Rokovu perivoju i u Tuškancu, od Sofijina puta do Zelengaja. Svim tim stazama prolazio sam pješice, ali i biciklom, budući da automobila gotovo i nije bilo. Ubrzo nakon uspostave NDH kretanje po Tuškancu ograničeno je budući da se u blizinu doselio Poglavnik. Kako naša obiteljska kuća nije bila u toj čuvanoj zoni, dobili smo samo dozvole za kretanje po njezinim rubnim dijelovima. Primjerice, na putu prema Prekrižju, na skijanje ili slično, smjeli smo proći zapadnom stazom, uz rub šume prema Zelengaju. Na svakom koraku ondje su bili detektivi, a uniformiranih je čuvara bilo relativno malo. Kao mjesto za igru i vožnju biciklom ostao nam je samo Rokov perivoj!

Još prije rata ondje su se okupljali stariji dečki s Pejačevićevog placa (danas Britanski trg) i Radničkoga dola. Kao družina zvali su se »Pejačevci«, i često dolazili u sukob s »Gornjogradskim dečkima«. Znali su se tući na Sofijinu putu ili u Zelengaju, krali su po voćnjacima, a vjerojatno i drugo. Mi klinci rado smo iz prikrajka slušali što pričaju. Držali smo da smo važni ako stojimo negdje kraj njih, a oni nam se nekom primjedbom obrate. Protekom prve ratne zime tih dječaka – fakina bilo je sve manje, a do kraja rata nije ostao nijedan. Netko je samo konstatirao – Otišli su u rat! Jesu li otišli u ustaše, partizane ili domobrane nitko nije precizirao. Moji vršnjaci i ja postali smo tako najstariji na Rokovu perivoju...

Nekoliko tjedana nakon promjene vlasti, igrajući se na Rokovu perivoju skrivača ili Indijanaca, ugledao sam u pješčaniku jednoga dječačića kojemu je s obje strane košuljice bila prikvačena žuta krpa s velikim slovom »Ž«! Kod kuće su mi potom rekli da takve oznake moraju nositi Židovi, i da je to nova naredba državnih vlasti. Kasnije sam tako označene ljude – i odrasle i djecu – viđao i u gradu. S vremenom ih je bivalo sve manje, i zapravo sam ih poslije i prestao viđati.

Uostalom, mnoge kuće na Tuškancu iseljene su da bi se uselili neki drugi. U jednoj od njih nastanio se i neki glavešina Frković. Imao je sina još mlađeg od mene koji je pred tom kućom uvijek stajao u pravoj ustaškoj odori. Nije se s nama igrao.

Mnogih starijih osoba, koje sam znao bar po viđenju, kao i neke djece s kojom sam se igrao, nije više bilo. Moji su govorili kako su Židovi otišli, odselili se i slično – nisu mi rekli kamo. Nije bilo ni »onkla« Polića, njegove supruge i sina. Kasnije sam doznao da su tata i mama bili njihovi kumovi još nekoliko godina prije rata, kada su prešli na katoličku vjeru i mislim čak vjenčali se u Katoličkoj crkvi. Još prije iz Zagreba su otišle Nina i Kisa, djeca Irine Aleksander, s kojima smo se znali često igrati u njihovom stanu ili vinogradu. I oni su bili Židovi. Netko je rekao kako su na vrijeme otišli!

Gradska lutanja i vrtno carstvo

Neko vrijeme nakon što je u novinama i u kinu prikazano kako Pavelić vozi tramvaj na novoj pruzi za Dubravu, Ivica mi je predložio da ondje i sami odemo jer da je Pavelić tamo izgradio nove kuće za radnike. On, koji je stanovao u lošem stanu iznad pošte na Pejačevićevom placu, do toga je dosta držao i nadao se boljem. Meni je samo bilo stalo negdje otići i lutati. Tako smo se nas dvojica tramvajem odvezli do Dubrave, potom išli pješice glavnom ulicom, pa skrenuli desno. Ugledavši dvadesetak novih dvojnih jednokatnih kuća s malom okućnicom Ivica se sav ozario, a ja sam samo slegnuo ramenima. Bio je to jedan od naših zadnjih izlazaka – tek nakon godinu-dvije, kada sam već išao u gimnaziju, ponovo sam ga susreo: Nije to ono čemu smo se mi nadali, rekao mi je, misleći na događanja te negdašnja stajališta svojega oca i starijega brata.

U gimnaziji je pokretač mojih lutanja bio školski kolega Gvido, koji je bio iz dobrostojeće obitelji, no slobodnijega kretanja. S njim sam uspio ući u tunel pod Gričem, tada još u izgradnji. Ušli smo u Mesničkoj, a izašli, odnosno – bolje rečeno – bili izjureni u dvorište kuće u Radićevoj ulici. Čudio sam se kako je tunel iskopan u samoj zemlji – očekivao sam da je Grič na nekoj stijeni!

Drugi put nas dvojica našli smo se pred gotovo dovršenom Džamijom. Gvido je snažno pokucao na velika vrata, koja je otvorio neki radnik ili čuvar – Mi bismo malo pogledali unutra! – Ne može! – Ali ipak? – pokazuje Gvido nekoliko novčanica od deset kuna... Na to je čovjek samo mahnuo rukom i mi smo ušli. Središnja dvorana bila je dovršena, i kada su se upalila svjetla zasjala je u punom sjaju. Ornamentika je bila krasna, u raznim bojama lijepih tonova, a prema istoku, umjesto oltara, bila je jedna udubina, sva u zlatu. Dojam je bio veličanstven, iako na podu još nisu bili ćilimi. Na balkon nismo išli, jer nam onaj čovjek reče da je to za žene. U podrumske prostorije, određene za pranje nogu, otišli smo sami. Taj dio nije još bio popločen i praznina je jako odzvanjala. Tada je Gvido izvadio svoj startni pištolj i opalio nekoliko puta. Naravno, nato je dojurio onaj čovjek i istjerao nas napolje!

Mimo toga, igrajući se sve više u kućnom vrtu stvarao sam svoje carstvo, daleko od ratnih događanja. Vjerojatno su me moji držali u nekoj vrsti izolacije. Ipak, neka zbivanja urezala su mi se u pamćenje. Vrt je imao popločene staze, uz njih ruže trajnice (više od dvjesto), a osim njegovanoga travnjaka bilo je ondje marelica, bresaka, šljiva, oskoruša i ribizla, čak i jedan kamenjar s cvijećem, što mu je sve davalo izgled maloga parka. No, na proljeće 1942. veći dio travnjaka prekopan je kako bi se dobio povrtnjak u kojem je bilo zelene salate, paprike, paradajza, krumpira, mrkve i peršina. Tlo je bilo od ilovače i teško se kopalo, ali unatoč nevelikom urodu taj vrt osigurao nam je svježe povrće kojega je na tržnici bivalo sve manje. U jednom kutu napravljen je mali kokošinjac (naša kuharica Elza znala je sve o tomu), a garaža je preuređena u drvarnicu s pušnicom. Naše dvorište izgledalo je sada kao jedna od okućnica kakve sam viđao kod tetke u Slavoniji.

Te preinake promijenile su i sadržaj mojih igara. Prije sam po vrtnim stazama i travnjaku jurišao s nekim sabljama, kasnije i dječjim puškama, a sada sam – pročitavši Junake Pavlove ulice – od nagomilanih cjepanica gradio tvrđave i vodio bitke s imaginarnim neprijateljem. Za dugih i snježnih ratnih zima gradio sam pak nastambe od leda i snijega – s krova i balkona pobacao bi taj materijal na jedno mjesto, nešto dovezao snijegom, iznutra obložio starim tkaninama, i zapalio nekakvu svijeću. Dobio bih tako svoj mirni kutak (uz mene je, kao i uvijek, bio moj pas Muki).

Zadnje pak zime iskopao sam prema nacrtu iz one knjižice jarak dugačak oko četiri metra, u kojemu sam gotovo mogao stajati. Pokrio sam ga onim cjepanicama i još nabacao zemlju. U to moje sklonište ulazio sam jednim lojtrama, a bilo je opremljeno lopatom, sjekirom, vodom pa i hranom (uz kukuruzni kruh znao sam iz one pušnice uzeti komad sušene govedine ili čak neku kobasicu). U njemu samo boravio i za vrijeme uzbuna, jer je bilo dovoljno sigurno da me zaštiti od »šplitera«, tj. krhotina protuavionskih granata koje su – naročito nakon njemačkoga napuštanja Beograda – u takvim prilikama padale po gradu. Međutim, kad je u proljeće 1945. zajužilo, počelo se moje sklonište urušavati.

Ratna prehrana i opskrba

Naravno, povrtnjak i desetak kokoši nisu nas mogli prehraniti. Među ostalim, prijeratni prigradski mljekari-biciklisti sve su rjeđe dolazili, i po mlijeko se moralo odlaziti izvan grada. Susjede su se dogovorile da će svaka jednom tjedno, naizmjence, odlaziti po mlijeko za sve. Tako sam i ja kao ispomoć krenuo preko Save noseći demižone. Tramvajem smo došli do Savskoga mosta, gdje su nas legitimirali. Na drugoj obali bili su izgrađeni neki bunkeri i sve opasano žicom. Kada smo prošli i tu stražu netko je rekao – Sada smo na ničijoj zemlji!, što je značilo da ondje mogu biti i partizani i ustaše. Ipak, mlijeko smo uspješno preuzeli u selu Blatu.

Drugom prigodom susjed Rudi našao je vezu za meso u Dubravi. Na zadnjoj tramvajskoj stanici bila je mitnica sa stražom. Prošavši tu granicu, krenuli smo pješice glavnom ulicom. Nakon nekoga vremena Rudi je iza jedne mesnice našao kuću u kojoj nas je čekalo meso. U mali ruksak, naprtnjaču, natovarili su mi dio telećega buta. Mitnicu sam u povratku trebao proći sam, jer kao neće pretresati dijete. Nije to bila glavna, već jedna sporedna mitnica, nešto sjevernije, prema Maksimirskoj šumi. Sve je prošlo mirno, i s Rudijem sam se na kraju sastao na izlazu iz Maksimira.

Glavninu opskrbe ipak je vodio moj ujak Zvonko. Kao vlasnik radionice na Kanalu (na kraju Radničke ceste) imao je vezu sa stražom i osobljem na tamošnjoj mitnici. Tako je znala doći i poneka zaklana svinja, ili komad govedine koja bi se kasnije sušio u pušnici (a ja ga potajice rezao). Obradi toga mesa uživao sam prisustvovati – o tim polovicama i četvrtinama toliko sam naučio da sam prvi opazio prijevaru kada su dobavljači izrezali slasnu sredinu između prednjega i stražnjega dijela velikoga prasca. Ali bilo je prekasno! Glavni organizator tih poslova bila je naša kuharica Elza.

Kruh je zaista bio loš, a brašno i grah teško su se nabavljali... Jedno popodne došao sam u kuhinju i primijetio da je »šparhet« vruć iako je ljeto. Izvukavši »protvan« da vidim što se to peče neugodno sam se iznenadio. Uz grah na limu je bilo mnogo više nekih crnih kukaca koji su šuštali, a pomalo je sve i smrdilo! U to je ušla Elza i rekla – Što se čudiš! Istjerala sam žiške i sutra ću sve skuhati i ispasirati. Za ručak trebaš to jesti i šutiti! Nisam baš uživao u tom jelu.

Još od prije rata mama je na gornjoj polici »špajze« čuvala nekoliko staklenki pekmeza. Iskorištavajući tišinu oko kuhinje penjao sam se do njih i jeo iz sredine – sadržaj se već stvrdnuo pa se tako dugo nije vidjelo da sam ih zapravo ispraznio. Kada je to otkrila, mama je bila više razočarana nego ljuta... Premda viška hrane nije bilo, ne mogu ipak reći da smo poput mnogih drugih gladovali. Mogu to zahvaliti umijeću naše Elze i snalažljivosti ujaka Zvonka.

Škola, uzbune i bombe

Kako rekoh, nastava se u prvo vrijeme normalno odvijala. No, nakon završenoga prvoga razreda gimnazije u Križanićevoj nismo se više mogli vratiti u našu školu, budući da je u nju smještena njemačka vojska. Nastava više nije bila redovita jer nije bilo učionica, a zračne uzbune bivale su sve češće. Neko vrijeme koristili smo se prostorijama Prirodoslovnoga fakulteta na Marulićevu trgu, gdje smo sjedili među raznim aparatima za kemijske pokuse i drugom opremom. Oko Kazališta i na Trgu Mažuranića bila su tada iskopana blatna i loše uređena skloništa u koja vjerojatno nitko nije ulazio. Na južnom dijelu toga trga bila je mala tržnica na koju su seljaci iznosili svoju robu.

U podrumu Prirodoslovnoga fakulteta doživio sam i prvo bombardiranje Zagreba. Bilo je to na fašnik, 22. veljače 1944. Mislim da je uzbuna oglašena oko 11 sati. Odmah smo se spustili u podrumske hodnike. Nije proteklo mnogo vremena kada smo začuli snažno brujanje avionskih motora, potom i eksplozije. Svi smo utihnuli i svatko je samo pokušavao biti što manji odnosno niži. Isprva su te eksplozije dolazile iz daljine, zatim sve bliže i bliže. Kada su bombe pale u blizini svi smo drhtali gledajući jedan drugog, ali ne pitajući ništa. Na kraju je sve je utihnulo. Neko su vrijeme svi šutjeli, a onda je počeo žamor o tomu gdje su to pale najbliže bombe. Da je naša zgrada pogođena, mnogi bismo bili i opečeni vrelom vodom – stajali smo, naime, pod cijevima od centralnoga grijanja, koje je još uvijek radilo. Tko se sjetio da nas ondje stavi?

Sljedećega dana mi dečki obišli smo neka pogođena mjesta – najbliže su bombe pale u Botanički vrt, ali i na zgradu Zdravstvenoga osiguranja, na kojoj je bio srušen središnji dio. Na školi u Križanićevoj bio je pogođen upravo za nas predviđeni razred. U blizini Krešimirova trga, među ruševinama jedne zgrade, u zraku je, zapravo na cijevima, stajala kada za kupanje. Netko je ispričao kako se ondje baš prala neka žena pa su ju vatrogasci morali spasiti, valjda onako golu.

Bombe su pale i pred obližnjim vojnim zapovjedništvom – ujak Zvonko, vozeći se onuda u autu, čuvši bombe (govorilo se da zvekeću kao da su povezane lancima), naglo je zakočio i uletio neku vežu. Tada je grunulo! Kada je sve prošlo, izašao je neozlijeđen napolje i vidio da mu je automobil odbačen više desetaka metara.

Poslije toga napada počelo se pričati kako Saveznici mogu bombardirati i za lošega vremena, jer da imaju opremu za gledanje kroz oblake. Kako bilo, otad je takoreći svaki dan bila neka zračna uzbuna, nerijetko i bombardiranje, većinom daleko od nas, oko Žitnjaka, kraj Željezničke kolonije u Maksimiru, pa uz željezničku prugu na zapadu grada. Ljudi su se u velikom broju sklanjali u tunele pod Gričem, neki i u onaj gračanski, na kojem su s obje strane bili zazidani ulazi. Mi nismo nikamo išli jer je tata u dogovoru s ujakom Zvonkom u podrumu kuće dao urediti pravo sklonište, ojačano balvanima i »fosnama«. Bila je to zapravo kuća u malom, opremljena ležajevima i klupama, vodom (mijenjao sam je svaki dan), alatom i svjetiljkama. Baterija inače nije bilo zbog nestašice pa smo uz petrolejke i karbidne lampe imali nekakve električne svjetiljke na kojima se morala tiskati (»pumpati«) ručka. Ondje smo se sklanjali samo kada je jako gruvalo, po noći svega nekoliko puta!

Bilo je to vjerojatno za napada na Žitnjak – igrajući se u vrtu vidio sam kako iz oblaka nad Sljemenom izlaze avioni; uzbune nije bilo, topovi nisu otvorili vatru, no nakon nekoliko minuta čule su se snažne eksplozije. Jednom je pak moja sestra bila u Akademskom teniskom klubu na Šalati kada je neki avion u niskom letu počeo mitraljirati. Oborio ga je flak na tvornici Franck! Jedne nedjelje s Rokova perivoja promatrali smo i napad dvotrupnih Lightninga na savski željeznički most, koji ipak nije bio srušen, a jedne je noći bombardiran i kraj oko Podsuseda i Zaprešića, vjerojatno također zbog mostova. Bačena su posebna rasvjetna tijela na padobranima koja su zvali Krisbaum, božićno drvce. Sjećam se toga jer je i kod nas bilo tako svjetlo da su se gotovo mogle čitati novine.

U posljednjoj godini rata mnogo je aviona prelijetalo preko Zagreba. Govorilo se da iz Italije idu na Beč i Budimpeštu. Kada su letjeli na sjever, čulo se samo brujanje – doduše, dovoljno snažno da se tresu prozorska stakla – a na nebu su se vidjele bijele pruge. Kada su se avioni vraćali, letjeli su niže, posebice oštećeni, pa je nastupala snažna protuavionska paljba. Avioni bi tada bacali staniolske listiće. Netko je govorio da su otrovni, no mi dečki svejedno smo ih skupljali. Na Božić 1944. tim smo listićima kitili bor.

Jedne noći strahovito je grunulo da se cijela kuća zdrmala. Nije bilo ni uzbune ni preduzbune, a nisu se čuli ni avioni! Sljedećega dana netko je rekao da su partizani digli u zrak veliko skladište streljiva u Sesvetama.

Premalen za politiku?

Inače se u našoj kući, bar pred nama djecom, partizani nisu spominjali pod tim nazivom, a Elza je govorila o patliđanima. Od uličnih plakata i obavijesti sjećam se dobro onoga u vezi s diverzijom u telefonskoj centrali te onoga na kojemu je u rajhsmarkama bila raspisana velika nagrada za podatke o »odmetničkom poglavici« Titu. Netko je od prolaznika tiho rekao kako je on u stvari vođa partizana, a drugi dometnuo kako ga neće nikada naći. Tako sam ja zapravo saznao za Tita kao vođu partizana.

Jednoga jutra nas nekoliko gimnazijalaca kretalo se istočnom stranom Trga Mažuranića kada je nastala strka. Netko je vikao STOJ! STOJ!, a onda je počela pucnjava. Među kumicama zavladali su vrisak i lomljava, a mi smo se sakrili iza niskoga zida. Nakon još nekoliko pucnjeva sve se smirilo – izašavši iz zaklona, uočili smo da na početku Žerjavićeve ulice leži neko tijelo, okruženo ljudima s izvučenim pištoljima. Tako smo mi djeca usred grada prisustvovala lovu na čovjeka s fatalnim završetkom. Bilo je to nešto sasvim drugačije od onoga što se moglo vidjeti u kinu. Šuteći smo otišli u školu i o tomu međusobno više nismo pričali. Poslije rata ondje je postavljena spomen-ploča na pogibiju nekoga člana Gradskog komiteta KPH.

Jednom iza ponoći probudila me pak neka galama na ulici, a i komešanje u kući. Rekli su mi da pripadnici Narodne (civilne) zaštite obilaze ulicu s upozorenjem da se voda iz gradskoga vodovoda ne pije zbog sumnje u otrovanost. Moja sestra na to se počela više derati nego plakati od straha, jer je netom pila vode. Tvrdila je kako joj je mučno te da ju boli trbuh. Svi su se sjatili oko nje, a ja sam otišao spavati. Ujutro je objavljeno da sumnja nije bila opravdana, no da je desetak ljudi primljeno u bolnicu jer su od panike i autosugestije dobili grčeve.

Slično tomu, jednoga dana, rano ujutro, čula se lupa na ulaznim vratima i vika OTVORITE! OTVORITE! U kuću je ušao ustaški časnik s nekoliko vojničara. Pregledavajući sve od podruma do potkrovlja za svakoga su ukućanina tražili podatke. Slučajno je kod nas tada boravio ujak Zvonko, koji je netom operirao oči. Tu su nastala velika objašnjavanja jer nije bio prijavljen. Nakon nekih provjera to je riješeno, no teškoća je bila što je morao otići na previjanje, a iz kuće nitko nije smio izaći još cijelo prijepodne. Konačno je razumijevanjem toga časnika i to prevladano.

Ne znam, međutim, kako bismo prošli da je taj nadzor izvršen mjesec ili dva ranije. Naime, kao obrtnik, ujak Zvonko imao je manji teretni automobil, s kojim je znao doći i do naše kuće. Ja sam tada uživao jer sam smio u njem sjediti i okretati volan. Jednom se ujak opet dovezao tim autom i ostao kod nas spavati. Malo potom došlo je do neugodnoga, dosta glasnoga razgovora između njega i oca, pri čem ih je moja majka obojicu umirivala. Nisam tada razumio o čemu se radi, no poslije rata doznao sam da je ujak Zvonko surađivao s partizanima. U više navrata neke je materijale iz grada vozio u »šumu«, a ovaj put partizanima je trebao dostaviti cijelu radio-stanicu. Na spomenutoj mitnici, međutim, nije bila odgovarajuća »veza«, pa je auto s radio-stanicom stoga dovezao pred našu kuću. Tata mu je to ozbiljno zamjerio jer je cijelu obitelj doveo u opasnost da budemo smješteni u logor ili slično.

Još prije rata u našu kuću dolazio je i očev nećak, koji je studirao pravo. Posebno je pribivao nedjeljnim ručkovima, vjerojatno kako bi se malo bolje najeo. Pričao je da su studenti organizirani u neke grupe te da se međusobno tuku i razračunavanju. Nisam razumio tko i zašto, ali zapamtio sam da je opisivao kako su jednom pred policijom kroz fakultetski podrum pobjegli opaticama. Nisam to nikako razumio... Uglavnom, nakon uspostave NDH posjetio nas je u ustaškoj odori i nakon ručka naglo otišao, nakon čega više nije svraćao. Netko je pitao tatu zašto ne dolazi, a tata mu je, ne znajući da ga mogu čuti, rekao: Zabranio sam mu da dolazi u moju kuću nakon što je trijezan tvrdio kako treba ubiti svakoga Srbina, pa bio on i u majčinoj utrobi! Poginuo je krajem 1944. godine.

Njegova sestra stanovala je potkraj rata kod nas (sa mnom u sobi), vjerojatno kako bi umakla partizanima, ali i zbog zaručnika koji je bio sanitetski časnik u prenamijenjenom Domu za gluhonijemu djecu u Ilici. Sjećam se njihova dogovora da će se u trenutku kada se borbe približe gradu prikriti negdje na selu i čekati da ih fronta prođe, pa da se mirno vrate kući u Slavoniju. Otišla je jednoga jutra, desetak dana prije ulaska partizana u Zagreb. Doznao sam poslije da im je naum uspio, jedino se naposljetku nisu vjenčali....

Još prije njezina odlaska, negdje početkom 1945., skupili su se kod nas svi moji ujaci i nešto važno dogovarali. Razabrao sam da se priča o ujaku Dragi i da nešto treba skupiti kako bi se nekomu dalo. Znao sam da je ujak zatočen Staroj Gradiški, i ništa više. Istom poslije rata doznao sam kako se na tom obiteljskom sijelu dogovaralo o pribavljanju novca kako bi se ujak Drago, inače liječnik, zajedno s jednom liječnicom, Židovkom, suprugom jednoga odvjetnika, izvukao iz logora preko brata toga odvjetnika, koji je i sam bio odvjetnik, i to jedan od kaptolskih zastupnika. Može se prema tomu zaključiti da je u to spašavanje bio uključen i Kaptol. Pothvat je uspio, no ujak je od zadobivenih posljedica nekoliko godina poslije umro.

Posljednji dani rata

U kući se sada već i pred djecom otvoreno govorilo da su partizani pred Zagrebom. Bilo je to jasno i po čestim eksplozijama, a neke smo i vidjeli i s našega balkona. Netko je rekao da Nijemci dižu u zrak skladišta kraj Lučkoga. Gruvalo je cijele noći, a ujutro više nije bilo šume u kojoj su se vjerojatno ona nalazila.

Jednoga poslijepodneva Elza je nešto ložila u našoj praonici rublja. Pogledao sam bolje i shvatio da u vatru baca neke knjige. Istodobno, otac je pregledavao kućnu biblioteku izdvajajući pojedine sveske. Bili su tu i Mein Kampf i Strahote zabluda, ali i romani poput Budakove Rascvjetane trešnje. Iz nekih je knjiga tata samo kidao Pavelićev portret i nekoliko prvih stranica, primjerice iz zbornika Naša domovina, kojega sam volio listati jer je bio lijepo ilustriran.

Dva ili tri dana prije očekivanoga dolaska partizana mama me poslala da baki na Srebrnjak odnesem nešto hrane za dulje vrijeme. Krenuo sam ponovo s ruksakom na leđima. Oko Rokova perivoja stanje je bilo uobičajeno, osim što je malo smrdilo na dim, a zrakom su letjeli nagorjeli papiri. Pred japanskom ambasadom stražara kojega smo nekada zafrkavali zbog razmaknutih sjekutića (dok si nije dao usaditi zlatni zub!) više nije bilo. Na Ilici sam naišao na mnogo smeća, napose sijena i balege, a tramvaji nisu vozili. Iz smjera Jelačićeva trga nailazile su manje skupine konjskih zaprega nakrcanih gomilom stvari, s jednom ili dvije privezane krave. Očito, ljudi na njima nekamo su bježali, iako su se doimali kao da im se nikamo ne ide. Bili su umorni i tužni, a njihov izgled nije odavao da imaju neki stvarni cilj, neku smislenu budućnost. Kao da ne znaju kamo idu već ih onaj konj sam od sebe vodi na zapad. Pitao sam se tada kamo će, zapravo, s tim kolima, konjem i onom jadnom kravom – sve je izgledalo beznadno!

Istom ulicom, međutim, kretali su se i zagrebački građani, i to kao da ih se ovi s kolima, stokom i djecom uopće ne tiču. Držali su se kao da imaju svojih briga, iako im se na licima nije vidjela neka velika zabrinutost ili tuga, već samo svrhovita usmjerenost – nipošto se nisu šetali radi dangube.

Prošavši glavni trg nastavio sam Vlaškom ulicom. Blizu crkve Sv. Petra naišla je povorka njemačkih vojnika. Neki su se vozili na seljačkim kolima, drugi pak sa strane koračali pridržavajući se. Vjerojatno su i njih samo kola vukla u željenom smjeru. Izgledali su umorno i gotovo iznemoglo, neki na kolima imali su i »ferbande«. Upalo mi je u oči i da pojedini vojnici guraju bicikle s tvrdim gumama. Zaključio sam da je to po svem sudeći bila neka biciklistička jedinica, i da se sada preživjeli skrbe za rijetka preostala vozila. Inače, odore su im bile zgužvane i isprane, ali ne i poderane.

Naravno, sjetio sam se onih njemačkih vojnika prije četiri godine što su se »ispeglani«, uspravnih i ponosnih glava vozili u »naglancanim« kamionima. Sada od toga nije ostalo ništa! Gotovo mi ih je bilo žao... Malo poslije skrenuo sam prema Srebrnjaku. Ovdje je sve bilo mirno. Baka me je, razumljivo, razdragano dočekala, a kući sam se vratio još za dana.

Dobro je da baki nisam išao dan ili dva kasnije, kada se u Vlaškoj odigrala prava ulična bitka. Ja, naravno, nisam bio ondje, nego dobar poznanik mojih gospodin Međeral, koji je kao pripadnik Narodne zaštite sudjelovao u obrani zgrade Hrvatskoga krugovala (na kućnom broju 116) od jedne ustaške zalaznice koja ju je htjela razoriti. Nešto kasnije, na ponovnom putu baki, i sam sam otišao pogledati tragove borbe. Na toj, a i na okolnim zgradama vidjela su se mnoga oštećenja od streljačkoga oružja, pa i od protuoklopnih »pancerfausta«. Slušajući Međeralovo pripovijedanje te očeve komentare mogao sam zaključiti kako ta naoružana skupina Narodne zaštite nije djelovala kao partizanska postrojba već kao jedinica purgera koji su samo htjeli zaštititi imovinu svojega grada. Ubrzo nakon dolaska partizana pričalo se kako su općenito pripadnici Narodne zaštite spasili mnoge građane. Bilo je to ipak bezvlašće i veći broj ljudi nastradao je od manjih ustaških skupina, koje su one što se nisu htjeli s njima povući smatrale neprijateljima.

Na dan ulaska partizana u Zagreb tata se posvetio slušanju radija, i svi smo se okupili oko njega. Kuća je bila dobro zaključana, »rolete« spuštene i svi smo nekako utihnuli. Izvana se ništa posebno nije čulo, osim što je oko Rokova perivoja nekoliko puta zaštektao mitraljez. Radio je cijelo vrijeme emitirao glazbu, ponekad i obavijesti. U jednom trenutku javio se neki nepoznati glas – Građani grada Zagreba, partizanske jedinice ulaze u vaš grad! Ostanite mirni i u svojim kućama, jer sporadične borbe još traju... Zapamtio sam još obavijest da se nitko ne približava restoranu »Ivo« na početku Jurišićeve ulice (današnja Splitska banka), jer da je zgrada minirana.

Drugi ili treći dan oko Rokova perivoja bilo je već dosta partizana. U kuću japanskoga ambasadora uselila se neka »komanda«. Tada je i na naša vrata pozvonio jedan partizan. Donio je neku cedulju na kojoj je s napomenom da imamo jednu slobodnu sobu stajala naša adresa (dakle, njemačku listu »kvartira« preuzeli su partizani!).

Taj partizan zvao se Milovan. Bio je iz Šumadije, vrlo pristojan. Po svoj prilici služio je u intendanturi. Imao je samo zahtjev (ili molbu?) da žene u kući za »drugarice« sašiju nove bluze (pravile su se od crvene svile, točnije od zaplijenjenih zastava s kukastim križem). Sljedeći pak dan bez ikakve je cedulje došao visoki, postariji čovjek s puškom, odjeven u partizansku uniformu. Samo je rekao da se i on treba smjestiti u ovoj kući, što mu, jasno, nitko nije zapriječio.

Tata je samo saznao da je to neki Crnogorac u potrazi za sinom. Milovan je spomenuo kako ga nismo trebali primiti – bilo je očito da ga ne podnosi. Taj Crnogorac dvaput je odlazio da bi se nakon nekoliko dana vratio sav prašnjav i umoran. Jedne večeri Elza ga je zatekla dok je u sudoperu prao noge, a mami se obraćao kao priji govoreći da bi moja sestra bila baš dobra žena za njegovog sina! Kada je konačno otišao tata je izrazio svoje mišljenje – Nije to bio nikakav pravi partizan, vjerojatno je po Sloveniji tražio sina četnika!

I danas se pitam kako je tata znao da se s Nijemcima i ustašama povlače četnici, kao i to da se nešto tih dana događalo u Sloveniji. Zbivanja tih posljednjih dana rata, kao ni Križni put, nisu očito u našoj kući bili potpuna nepoznanica. Znam da su ga kasnije informirali i sinovi njegova »vincilira«, koji su u vojnim postrojbama NDH bili do njezina sloma. Svoje spoznaje, međutim, prenio nam je u nekim kasnijim vremenima, a i tada djelomice. To je, međutim, za jednu drugu priču...

U svakom slučaju, nakon tolikih godina svojim roditeljima, ujaku Zvonku i našoj Elzi mogu samo zahvaliti što su me tijekom II. svjetskoga rata mimoišle tolike traume kojih mnogi moji vršnjaci nisu bili pošteđeni. 