BOTANIČKI VRT EGZOTA - Uz pedesetu obljetnicu botaničkog vrta na otoku Lokrumu

Bruno Šišić

BOTANIČKI VRT EGZOTA - Uz pedesetu obljetnicu botaničkog vrta na otoku Lokrumu

Autor je krajobrazni arhitekt iz Dubrovnika. Dugogodišnji je djelatnik Centra za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku. Budući da donosi i pregled povijesti po mnogočemu jedinstvenog jadranskog otoka, tekst je nešto dulji od ostalih u okviru teme broja.

Otok Lokrum u gradskom prostoru Dubrovnika

Otok Lokrum nalazi se jugoistočno od Grada, stare jezgre Dubrovnika. Nevelik morski kanal dijeli ga od kopna. Površina mu je oko 70 ha, a protegao se u duljinu od oko jednog i pol kilometra. Istočni dio današnjeg Dubrovnika prepoznatljiv je kako jedinstvenom pojavom srednjovjekovnog Grada, tako i Lokrumom, smještenim ni sasvim blizu ni suviše daleko od njega. Na najbližim točkama međusobno su udaljeni svega oko 700 metara, što dovoljno potvrđuje njihovu razdvojenost, ali ne toliko da bi među njima oslabio napon prostornih silnica koje ih povezuju, pa se jasno osjeća, da oba pripadaju istoj urbanoj cjelini.

Pogled na Dubrovnik i Lokrum sa Srđa

Tu su, dakle, jedan do drugoga i jedan naspram drugom stari Grad, zgusnuta jezgra ukupnog gradskog prostora Dubrovnika, njegov najdragocjeniji dio, jedinstvena gradograditeljska vrijednost, a u moru na primjerenoj udaljenosti od njega otok Lokrum, najveća prirodna vrijednost Dubrovnika. Dvije izuzetne prostorne vrijednosti stoje tu jedna pored druge: stari Dubrovnik i njegov otok Lokrum. Jedna od njih jedinstven je artefakt, dok onim drugim – panoramski gledano – dominira element prirode. Odijeljene su i u isto vrijeme spojene neutralnim elementom morske ravni, trakom morskog kanala, koji se među njih provlači i prati razgibano povijenu obalnu liniju kopna i Lokruma.

Prostorna uloga Lokruma ogleda se ponajprije u njegovom udjelu u formiranju dubrovačkoga gradskog krajobraza, odnosno udjelom u oblikovanju istočnog dijela suvremenog Dubrovnika.

Očito je da se stara gradska jezgra i otok Lokrum, ove dvije karakterom posve različite prostorne pojave, vrlo skladno dopunjuju i zajednički pridonose stvaranju snažnog panoramskog doživljaja.

Kolikogod da izuzetnost otoka Lokruma u gradskom prostoru Dubrovnika proizlazi iz njegova položaja u njemu i iz prostornog odnosa prema Gradu, urbana i krajobrazna osobitost Lokruma u prostoru Dubrovnika dobiva na punom značenju tek činjenicom, što je otok najvećim dijelom obrastao bujnom sredozemnom vazdazelenom vegetacijom. Njegovo gusto zelenilo dominira slikom istočno-jugoistočnog prostora Dubrovnika gotovo podjednako kao i bijeli vijenac kamenih zidina Grada, protkanog gustim tkivom kamenih zdanja.

Vrt gotičko-renesansnoga klaustra benediktinskog samostana

Svojim položajem u gradskom prostoru i potpuno obrastao trajnim zelenilom Lokrum tvori harmoničnu protutežu kompaktnom bloku starog kamenog Grada, pa je samo takav u krajobrazu Dubrovnika od nemjerljivog značenja. Da je kojim slučajem Lokrum goli kameniti otok, njegovo bi značenje u urbanom prostoru Dubrovnika bilo bitno drukčije. Tada bi bio gotovo suvišan dodatak kamenoj cjelini Grada i bitno bi slabio visoki stupanj njegove atraktivnosti u prostoru.

To je konačna spoznaja koja vodi zaključku, kako je upravo bujni zeleni pokrivač Lokruma njegova nezaobilazna vrijednost. Samo prožet gustim zelenilom, Lokrum pridonosi ne samo jedinstvenoj ljepoti Grada i suvremenog Dubrovnika, nego i širih sagledivih prostora u kojima se smjestio.

Ovom sažetom prikazu prostornog i krajobraznog značenja Lokruma korisno je dodati još i sljedeću povijesnu napomenu. Lokrum je s obzirom na blizinu Gradu u prošlosti bio u funkciji njegove predstraže. Kao takav strateški je bio značajan štiteći Grad, središte Dubrovačke Republike, od mogućih napadača.

I k tome, gradski porat, staru gradsku luku i glavno pristanište Republike, Lokrum je činio sigurnijim štiteći ih od naleta visokih valova. On to čini i danas, ali više nije od presudnog značenja za dubrovački pomorski promet.

Lokrum, zaštićeni prirodni i komunalni objekt

Otok Lokrum kao tamnozelena pojava u gradskom prostoru Dubrovnika, koja izranja iz morskog plavetnila nadomak bijelom kamenom Gradu, danas je prvorazredna komunalna i turistička atrakcija obilježena istaknutom prirodnom osobnošću te bogatim kulturnopovijesnim, krajobraznoarhitektonskim i prirodoznanstvenim naslijeđem, koje se u njemu s vremenom akumuliralo i koje se već više od pola stoljeća, uz manje prekide, istražuje.

Blizina Grada kao i prepoznate vrijednosti pridonijeli su da se nedugo nakon Drugoga svjetskog rata Lokrum proglasilo zaštićenim objektom. Zakonom o zaštiti prirode donesenim još 1949. u Hrvatskoj su bile utvrđene kategorije zaštićenih prirodnih rijetkosti, a potvrđene su Zakonom početkom šezdesetih godina.1 Kao posebna kategorija zaštićenih prirodnih prostora ustanovljeni su prirodni rezervati. Strogi prirodni rezervati bili su prostorno ograničena prirodna područja na kojima je bila zabranjena svaka djelatnost koja bi mogla narušiti slobodnu evoluciju prirode, dok su upravljani prirodni rezervati bili ona, na kojima se znanstveno nadzirala i usmjeravala evolucija prirode2.

Spomenutim zakonima tada su bila uspostavljena četiri stroga i tri upravljana prirodna rezervata. Upravljani rezervati, među koje je bio uvršten i otok Lokrum, razlikovali su se utoliko, što je u njima bilo moguće vršiti određene intervencije u službi znanosti na temelju verificiranih programa i pod nadzorom državnih ustanova nadležnih za zaštitu prirode i zaštitu spomenika kulture.

Staza po sredini botaničkog vrta

Naglašeno prostorno značenje otoka Lokruma u urbanom i širem krajobrazu Dubrovnika, činjenica da je Lokrum otok bujnog zelenila i vrstama bogato stanište eumediteranske vegetacije te postojanje kulturnopovijesnih spomenika podignutih na Lokrumu od dolaska benediktinaca u 11. st. do Habsburgovaca tijekom druge polovine 19. st., bitno su utjecali na njegovo proglašenje zaštićenim objektom prirode u kategoriji upravljanih prirodnih rezervata.

Promjenom Zakona iz 1976., po novoj kategorizaciji, otok je proglašen specijalnim rezervatom prirodne vegetacije. Tom promjenom težište zaštite stavljeno je na njegov vegetacijski pokrov kao najveću vrijednost, koju treba primarno štititi, posebno zato što je u međuvremenu otok postao prvorazrednim dubrovačkim komunalno-turističkim objektom i gradskim kupalištem, s tisućama posjetitelja koji ga dnevno pohode tijekom kasnog proljeća, ljetnih i ranojesenskih mjeseci.

Upravljanje Lokrumom i odluka o osnivanju botaničkog vrta egzotičnog bilja

Od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, naglo je raslo zanimanje novostvorenih komunalnih i obnovljenih turističkih institucija za uređivanje i osposobljavanje otoka za primanje posjetitelja. To je bilo očekivano, jer je još prije Drugoga svjetskog rata Lokrum sve više postajao zanimljivim kao blisko danje izletište.

Nedugo nakon proglašenja Lokruma zaštićenim upravljanim rezervatom, gradska vlast Dubrovnika predala ga je u ožujku 1953. na upravljanje novoosnovanoj Ustanovi za parkove i ukrasno bilje u Dubrovniku. Kao upravitelj i tada jedini inženjer Ustanove osobno sam se bavio pitanjima vezanim za uređenje otoka: izradio programe i planove te ishodio potrebne dozvole od nadležnog državnog tijela.

Staza uz nasad sukulenti

S obzirom na to u kakvom se stanju nalazio otok i njegovi prostori poslije Drugoga svjetskog rata, žurno je trebalo osposobiti otočne pješčane komunikacije, s kojima je otok još od ranije bio premrežen, te obnoviti veoma zapuštene i oronule vrtove u donekle zadovoljavajuće stanje.

Mreža putova i staza uslijed dugogodišnjeg neodržavanja tijekom i nakon rata bila je grubo narušena. Tu i tamo, putovi i staze bili su potpuno obrasli šumskom vegetacijom, dok su oni dijelovi pod nagibom bili izlokani od oborina. Mjestimice su bili duboko izrovani i vojnom tehnikom, jer su se preko njih snabdijevale njemačke baterije topova, koje su bile postavljene na otoku. Sve to veoma je otežavalo, pa mjestimice i onemogućavalo kretanje otokom. Zbog toga se hitno pristupilo sustavnom i temeljitom uređenju putova i staza, što je obuhvaćalo i popravak rubnjaka, bankina, potpornih zidića, rigola i odmorišta. Tako opsežan posao nemoguće je bilo obaviti bez sudjelovanja dobro organizirane grupe fizički spremnih i priučenih radnika.

Za razliku od danas, kada na otoku tek povremeno živi samo jedna obitelj, pedesetih godina XX. st. na Lokrumu je stalno obitavalo osam obitelji s gotovo trideset članova, među kojima je najbrojnija bila obitelj šumskog naglednika Ivana Dabelića. Kako su stanovnici otoka prije svih bili motivirani za poboljšanje stanja, radno sposobni stanovnici otoka odazvali su se pozivu pa je formirana snažna radna grupa. Intenzivni radovi počeli su u jesen 1953. Odvijali su se tijekom mirnijeg doba godine, tj. od jeseni do proljeća 1953/54. i 1954/55. u izvedbi Ustanove za parkove i ukrasno bilje u Dubrovniku. Tijekom tog razdoblja glavni putevi i staze na otoku bili su temeljito popravljeni , a vrtovi uokolo poluporušenog samostana (u potresu 1667) i u njega ugrađenog dvorca Maksimilijana Habsburškog bili su, koliko je bilo moguće, dovedeni u pristojno stanje, jer je zbog dugogodišnjeg neodržavanja u njima propalo dosta vrtnog bilja.

Arheološki sklop benediktinske romaničke crkve sv. Marije

Po završenju poslova na obnovi glavnih komunikacija otoka i dotjerivanju vrtnog zelenila, odlukom Narodnog odbora Grada Dubrovnika 1958. Ustanova za parkove i ukrasno bilje u Dubrovniku predala je Lokrum na upravljanje Biološkom institutu JAZU u Dubrovniku. Učinjeno je to kako bi se osiguralo provođenje znanstvenih zadataka i programa koje je Institut bio ponudio, posebno s obzirom na zaštićeni status otoka. Direktor Biološkog instituta bio je agilni prof. dr. Tomo Gamulin (Jelsa, 1906-Dubrovnik, 1991), koji se pored svojih znanstvenih interesa kao biolog mora iskazivao i neobičnim zanimanjem za vrtne prostore Lokruma, osobito one uokolo Maksimilijanova dvorca i benediktinskog samostana, i one na kojima se nekada uzgajalo gospodarske kulture, a koji su tada već bili gotovo pusti, samo s pokojom oronulom voćkom ili trsom loze.3

Nakon konzultacija s pojednicima, poznavateljima prošlosti i prilika na otoku, prof. Gamulin je predložio da se dio nekad obrađenih, a tada već opustjelih površina prenamijeni i stavi na raspolaganje za podizanje botaničkog vrta, koji bi, pored toga što bi ujedno bio i turističkom atrakcijom, služio ponajprije za provođenje znanstvenog istraživanja aklimatizacije planski introduciranih biljnih vrsta iz onih krajeva svijeta s podnebljem sličnim sredozemnom, odnosno, dubrovačkom.

Ideja je bila doista zanimljiva, a imala je i svoju pretpovijest. Međutim, analizirajući zamisao nametnulo se temeljno pitanje: može li se u prostoru zakonom zaštićenoga prirodnog vegetacijskog rezervata stvarati novi umjetni nasad, koji bi svojim egzotičnim karakterom bio potpuno drukčiji od tipične eumediteranske vegetacije otoka?

Lav Rajevski i supruga Ksenija 1988. u botaničkom vrtu

Trebalo je zapravo riješiti pitanje: nije li botanički vrt egzota u opreci sa statusom Lokruma kao upravljanog prirodnog rezervata?

Da bi se sagledali svi aspekti tog problema, Akademija je osnovala posebnu Komisiju sa zadaćom da ispita: postoji li opravdana mogućnost osnivanja aklimatizacijskog vrta egzotičnog bilja na otvorenim površinama otoka? Uz nositelja ideje, prof. dr.Toma Gamulina, i još nekih drugih stručnjaka, i osobno sam bio njenim članom.

U tijeku razmatranja obavljeni su razgovori te razmijenjeni argumenti i sa zainteresiranim znanstvenim odjelima Akademije i s nadležnim državnim institucijama u Hrvatskoj. Došlo se do prihvatljivog zajedničkog stajališta, da se botanički vrt egzota može uspostaviti na otoku Lokrumu, ali uz punu stručnu i znanstvenu odgovornost za rukovanje reproduktivnim materijalom i sadnju egzotičnog bilja na strogo određenoj površini zemljišta.

Očekivalo se da će takvo stajalište biti službeno prihvaćeno, jer su u krugu zainteresiranih znanstvenika već bile poznate neke značajne činjenice koje su išle tome u prilog. Tako je, primjerice, prof. Stjepan Bertović, poznati šumarski znanstvenik, u svom radu iz toga vremena spominjući Lokrum pisao , kako je otok „zaštićen kao rezervat makije koja je ovdje neobično bujna i s bogatim i tipičnim florističkim sastavom“, ali nakon toga dodao i to da „ na otoku postoji i parkovno tretirani dio s brojnim aklimatiziranim egzotama“ 4

O tradiciji introdukcije bilja na Lokrumu

Prijedlogu o osnivanju botaničkog vrta egzota išle su u prilog spoznaje o uzgoju biljnih kultura na Lokrumu još od davnih vremena. Zapravo, sigurno se s introdukcijom bilja stranog porijekla na Lokrumu započelo još u ranijem razdoblju benediktinske uprave otokom.

Benediktinska opatija na Lokrumu osnovana je 1023. i postojala je sve do odlaska benediktinaca s otoka 1798. Baveći se svojim uzorno organiziranim gospodarstvom na nešto više od deset hektara obradivog zemljišta, benediktinci su stoljećima uzgajali razno korisno bilje.

Da je lokrumski posjed, kao najstarije benediktinsko gospodarstvo na tadašnjem dubrovačkom području, igrao vrlo značajnu ulogu na planu unapređivanja proizvodnje kulturnog bilja, postaje razumljivim uzmu li se u obzir određene činjenice. Potrebno je prisjetiti se da su benediktinci kao redovnički red bili orijentirani na zemljoradnju, a također i to, da je lokrumska benediktinska opatija bila vrlo tijesno vezana za svoja upravna središta u Italiji, najprije ono u Monte Cassinu, a od kraja 15.st. i za kongregaciju u Padovi.

Kako je Italija tijekom srednjega vijeka, a i kasnije, bila zemlja s najrazvijenijom agrikulturom i hortikulturom, lokrumski benediktinci imali su izvrsne uvjete da u kulturu na svom posjedu uvode kako nove kultivare raznih vrsta bilja, koji su stvarani tijekom razvoja talijanskog poljodjelstva, tako i nove strane vrste, koje su donosili iz talijanskih pokrajina, posebno onih južnih, kamo su dospijevale iz Azije i sjeverne Afrike.

Primjerice, prema nekim izvorima, Arapi su donijeli naranče na Siciliju u 12.stoljeću5, a znamo da se u 13. stoljeću uz ostalo voće i povrće na gradskoj tržnici u Dubrovniku prodavalo i plodove naranača6. U prvoj polovici 15.stoljeća Filip De Diversis, ravnatelj tadašnje dubrovačke gimnazije, u svom čuvenom opisu Dubrovnika napisao je i to da se na tržnici u Gradu uz ostalo povrće, voće i cvijeće prodavaju ne samo naranče, nego i limuni7. Znači da se još u 13. stoljeću u dubrovačkim vrtovima i voćnjacima uzgajalo naranče te u 15. stoljeću, vjerojatno još i ranije, također i limuni.

Posebno je zanimljivo i to da su uz nasade vinove loze, voća, povrća, ljekovitog bilja i cvijeća na Lokrumu, uokolo crkve i samostana, njegovani i „lijepi vrtovi za ugodu“, kako o tome pišu Filip De Diversis 1440.8 i Serafin Razzi 1590.9

Ne zanemarujući sudjelovanje dubrovačkih pomoraca i trgovaca u širenju vrijednog kulturnog bilja po svojim vrtovima osobito u vrijeme i poslije renesanse, smatramo ipak, da je gospodarstvo lokrumske opatije u onim srednjovjekovnim i predrenesansim stoljećima bilo najznačajnim objektom , s kojega su se nove vrste i kultivari povrća, voća, vinove loze pa i cvijeća širili po dubrovačkim imanjima i vrtovima. Tako su se naranče, limuni i još neke vrijedne gospodarske kulture i njihovi vredniji kultivari proširili po dubrovačkim vrtovima i okolici, najvjerojatnije, prvo iz nasada i vrtova lokrumske benediktinske opatije, gdje se introdukcija polagano ali kontinuirano odvijala još od njezina utemeljenja.10

Poslije višestoljetnog razdoblja benediktinske uprave, koja je nakon velikog potresa 1667., u kojemu su srušeni crkva, najveći dio samostana i nastambi, a redovnička zajednica desetkovana i bitno oslabljena, novo razdoblje koje je posebno obilježeno intenzivnim unošenjem egzotičnog bilja na otok Lokrum nastalo je prelaskom otoka u vlasništvo Maksimilijana Habsburškog 1859.

Provođenjem plana i izgradnjom vrlo razvijene mreže novih putova i staza kroz otočno zelenilo, te oblikovanjem novih vrtova u sklopu i uokolo starog samostana i novog ljetnikovca, čitav Lokrum pretvoren je tijekom nepunog desetljeća u veliki perivoj. Pa i onda kada je Maksimilijan postao kraljem Meksika i sve do njegove smrti 1867., uređivanje otoka, u što su također spadali nabavka i sadnja novih vrsta egzotičnog bilja, provodilo se pod njegovim osobnim nadzorom.11

Osobito vrijedne informacije o introduciranim biljnim vrstama na Lokrumu tog razdoblja ostavio je jedan od najuglednijih europskih botaničara 19. stoljeća, prof. Roberto de Visiani, nakon što je 1863. boravio na otoku. U tek uređenim vrtovima ispred samostana, na samostanskim vrtnim terasama i u bližoj okolini dvorca, Visiani je pedantno bilježio strane vrste bilja koje su Maksimilijanovi vrtlari tu već bili posadili . Bilo ih je stotinjak, od kojih je izvjestan broj dotad bio nepoznat na dubrovačkom području.12

Visiani je bio ravnatelj čuvenog botaničkog vrta u Padovi, rodom Šibenčanin, uz ostalo i autor kapitalnog djela „Flora dalmatica“. U knjižici o Lokrumu pored ostalog opisao je i postupak unošenja egzotičnog bilja u prostore nedaleko od samostana sa svrhom aklimatiziranja, gdje su iskrčene manje čistine unutar sklopova prirodnog zelenila, na kojima se uvezeno bilje sadilo. Okruženo gustim zelenilom bilo je zaštićeno od vjetrova, studeni i posolice. I danas se u sklopu prirodnog zelenila na prostoru istočno od samostana tu i tamo nailazi na ostatke tada unijetih vrsta kao što su npr. grmići mirzine, neki primjerci jasmina, palmi i četinara.

U sklopu vrtnoarhitektonske gradbene strukture otoka, koja potječe iz tog vremena i kojom je obilježena uređajna osnova otoka, u vrtovima ispred, oko i pozadi samostana i Maksimilijanova ljetnikovca i sada rastu neki u to vrijeme posađeni, raritetni egzemplari nekoliko metara visokih cikasa (Cycas revoluta), pa stari kokulusi (Cocculus laurifolia) i primjerci nekih drugih vrsta.

Premda su opsežnim vrtnograditeljskim zahvatima čitav otok pretvorili u veliki perivoj, Habsburgovci poslije smrti carevića Rudolfa (1889) zapostavljaju otok i njegove vrtove, pa tako započinje razdoblje njegova polaganog nazadovanja.

Ipak, početkom 20. stoljeća pojavila se nova zanimljiva ideja o pretvaranju Lokruma u znanstvenu stanicu za aklimatizaciju i introdukciju stranih vrsta bilja te osnivanje pogona ne samo sa svrhom istraživanja, nego i proizvodnje uresnog i drugog zanimljivog bilja za područje čitavog Jadrana pod tadašnjom austrijskom upravom. Objavio ju je poznati botaničar i profesor na Sveučilištu u Beču, Dubrovčanin Lujo Adamović. U svom poznatom djelu istakao je brojne prednosti otoka Lokruma, ubrojivši u to i Maksimilijanovo naslijeđe. Kao ogledni primjer za taj prijedlog naveo je tadašnju botaničku stanicu za područje Sjevernog mora, koja se nalazila na otočiću Helgolandu nedaleko od ulaza u Hamburški zaljev.13

Osnivanje i djelovanje botaničkog vrta egzota

Imajući u vidu prednjačenje benediktinske opatije na Lokrumu tijekom stoljećâ u kvaliteti raznolike biljne proizvodnje na dubrovačkom području, imajući također u vidu da je Lokrum kasnije bio u posjedu Habsburškog dvora, kada je čitav otok pretvoren u perivoj i posebno oblikovane vrtove uokolo dvorca, kao i povijesne spoznaje o introdukciji i aklimatizaciji bilja kroz minula vremena, sve to postalo je spomenutoj Komisiji čvrstim uporištem za preporuku, da se slijedom bogate prošlosti i stečenih iskustava upravo tu, na Lokrumu, osnuje Botanički vrt egzota. Bio bi uređen kao atraktivan vrtni i turistički objekt, ali ponajprije u funkciji introdukcije i aklimatizacije bilja, temeljenim i razvijanim na programiranom znanstvenom istraživanju.

Komisija je predložila da vrt egzota zauzme samo sjeverni i sjeverozapadni rubni pojas nekadašnjeg benediktinskog gospodarstva, tj. nekadašnjih voćnjaka i vinograda, ukupne površine do 2 ha. Kako taj pojas obradivog tla graniči s gustim sklopom žilavog makijskog zelenila, infiltracija stranih vrsta i njihovo širenje po otoku procijenjeni su nemogućim.

Dakle, nakon svega zaključeno je da botanički vrt egzota ne bi bio u opreci sa statusom otoka kao upravljanim prirodnim rezervatom, pa je Komisija predložila nadležnim tijelima Akademije da donesu odluku o utemeljenju Botaničkog vrta egzota na Lokrumu. Odluka je bila donesena 1959.

Odmah nakon toga, prof. dr. T. Gamulin naručio je izradu projekta za uređenje Botaničkog vrta egzotičnog bilja, povjerivši taj posao autoru ovog članka. Idejni projekt sačinjen je te predan na razmatranje i prihvaćanje iste 1959. Sljedeće godine dovršen je i izvedbeni projekt kojim je bila detaljnije obrađena samo vrtnogradbena komponenta. Buduće zelenilo vrta ostalo je naznačeno i raspoređeno na razini idejnog projekta, uglavnom po familijama, iznimno po rodovima, što je i razumljivo, jer je to ovisilo o kasnijim nabavkama reproduktivnog materijala, uspjehu proizvodnje i sadnje sadnica, te uspjehu aklimatizacije, što se unaprijed nije moglo sa sigurnošću pojedinačno predvidjeti.

Prva faza pristupa ovom specifičnom projektu odvijala se još dok su trajale ostale pripremne radnje kao što je geodetsko snimanje terena. Radi osmišljavanja buduće vegetacijske komponente, dakle, osnovnog florističkog sastava budućeg botaničkog vrta, najprikladnijim priručnikom za tu svrhu poslužila je Baileyeva Hortikulturna ciklopedija (cca 3600 str.)14. Kao rezultat višemjesečnog detektiranja mogućih biljnih vrsta za formiranje zelenila tog novog aklimatizacijskog vrta na našem primorju bila je sačinjena opsežna pisana dokumentacija koja je sadržavala relevantne podatke stotinâ vrsta sistematiziranih kako u porodice, tako i glede njihovih bioloških i fizionomskih značajki, geografskog porijekla i podneblja. Tek nakon dovršene geodetske snimke terena i tako sređenih podataka o mogućem sastavu zelenila vrta pristupilo se izradi nacrtâ uređenja prostora. Za razliku od vrtova Maksimiljanova ljetnikovca izvedenih u historicističkom slogu, oblikovnu osnovu za uređenje botaničkog vrta osmislio sam urediti na neformalan način, uklanjanjem vrtnih terasa, tj. suhozidovima podzidanih dolaca nekadašnjih vinograda i voćnjaka, uz blago modeliranje zemljišta prilagođeno topografskim značajkama samog lokaliteta.

Izvedbenim projektom bili su prikazani detalji vezani za modeliranje terena, za polaganje sustava novih staza, za opločena odmorišta s prostranim pergolama, čije bi drvene rešetke bile poduprte građenim kamenim stupovima četverokutnog presjeka. Također, bio je izrađen i projekt priručnog staklenika za uzgoj specijalnih kultura i kolekcije kaktusa. Staklenik starinske konstrukcije, sa staklenim pokrovom na jednu vodu, smješten je na vrlo zaštićenom položaju, a proviđen je uzgojnim stolovima te jednostavnim kanalnim grijanjem toplim zrakom nastalim izgaranjem drva, koje se prikuplja na licu mjesta.

Površina zemljišta namijenjenog Botaničkom vrtu na Lokrumu izdužena je oblika. Složena je od nižeg i šireg istočnog te višeg i užeg zapadnog dijela. Nepravilno je poligonalna i zauzima, kako je spomenuto, rubni sjeverni pojas plodnog zemljišta nekadašnjeg samostanskog posjeda. Izvorno je bila podijeljena na nekoliko parcela odijeljenih plitkim suhozidovima i kanalima. Oko sredine tog pojasa, u pravcu sjeverozapada bila je ponešto povišena, složena od manjih dolaca (terasa tla). Općenito, nadmorska visina zemljišta Botaničkog vrta od najniže do najviše točke kretala se između l0 i 15 m nadmorske visine.

Glavni ulaz u Botanički vrt nalazi se odmah pozadi crkvice Navještenja podignute u 16. stoljeću uz sjevernu stranu puta, koji iz lučice Portoč vodi sada pokraj ruševina romaničke crkve Sv.Marije i dalje kroz stari maslinik. Unutar nepravilno izduženoga vrta, uokolo u izvijenoj liniji i nejednakim odmakom od njegova ruba vodi ophodna staza, formirajući po stranama obrubne poteze zelenila, a ujedno i prostrani središnji vrtni prostor. Usporedno i poprijeko položenim, blago zaobljenim stazama središnji prostor raščlanjen je na vrtna polja različitih veličina i oblika. Staze su prema projektu široke 2 do 3 m.

Sporedni ulaz ili izlaz iz vrta na njegovu je sjeverozapadnom kraju, nasuprot ulazu u rasadnički prostor sa staklenikom.

U sjeveroistočnom kutu, pozadi lučice Portoč, i sredinom uz njegovu sjevernu stranicu vrt je trebao biti sadrţajno dopunjen dvjema poveăim pergolama (P=520 m˛) koje predstavljaju atraktivne suptropske penjačice. Povrđinu namijenjenu pergolama bilo je predviđeno opremiti klupama za sjedenje i opločiti nepravilnim kamenim pločama.

Porubljivanje staza i tek mjestimično podgrađivanje predviđalo se izvesti lomljenim kamenom nađenim na otoku, dobivenim razgradnjom suhozidova nekadašnjih vinograda i voćnjaka, a iznimno na strmijim mjestima i kaldrmirati, kako bi ti djelovi površinâ staza bili otporniji na jače oborine.

Na užem zapadnom dijelu vrta, gdje su od ranije postojali manji doci vinograda, nakon razgrađivanja suhozidova tlo je modelirano formiranjem blago zaobljenih izdignutih humaka s izrazitijim nagibom prema južnoj ophodnoj stazi. Na njima su mjestimice položeni komadi stijena, gdje je predviđena sadnja kakteja, sukulenti i sličnog bilja posebnih tekstura i apartnog izgleda.

Projektom je prikazan razmještaj mnogih biljnih porodica, a samo iznimno i nekih rodova višeg i nižeg drveća (Eucalyptus, Acacia, atraktivni četinari i sl.). U projektu je obilježena također i zastupljenost nižeg pokrovnog bilja: polugrmova i trajnica.

Upravo u vrijeme dovršenja projekta 1960., prof. Tomo Gamulin za voditelja Botaničkog vrta doveo je i postavio iskusnog i znanstveno dokazanog botaničara, dr.sc. Lava Rajevskog (Izmail, 1910 – Venecija, 2001), kojega je otprije poznavao.

Preuzevši vodstvo Botaničkog vrta dr. Rajevski je odmah uspostavio veze s brojnim sličnim institucijama u svijetu radi razmjene i prikupljanja sjemena egzotičnih biljnih vrsta, koje će posijati, proizvesti i posaditi u botaničkom vrtu, kako bi promatrao njihovo ponašanje u ovom podneblju i na lokrumskom lokalitetu. Osobito kolegijalan odnos uspostavio je s nadaleko poznatim botaničkim vrtom „La Mortola“(Giardino Hanbury) pokraj mjesta Ventimiglia (I) na Ligurskoj rivijeri, na samoj talijansko-francuskoj granici, gdje je i nekoliko puta boravio.

Usporedo s dobavom, razmjenom i rukovanjem s reproduktivnim materijalom pristiglim sa raznih strana svijeta, o čemu je vodio potrebnu dokumentaciju , dobivši u ruke projekt i priređenu prateću dokumentaciju s puno energije i entuzijazma pristupio je organiziranju radova na uređivanju terena uz trasiranje staza i modeliranje zemljišta. Sve to obavljao je u suradnji s projektantom.

Radovi na provedbi i izvedbi staza, uobličavanju vrta i uređivanje vrtnih polja, trajali su gotovo cijelo desetljeće. Nažalost, izgradnja pergola s opločenjima i odmorištima izostala je radi kroničnog nedostatka sredstava i nikada nije bila ni započeta .

S prvim rezultatima rada lokrumskog Botaničkog vrta međunarodna stručna i znanstvena javnost bila je upoznata 1966. na Međunarodnom botaničkom simpoziju o aklimatizaciji bilja na Mediteranu15, održanom u Monte Carlu povodom obilježavanja 100. obljetnice osnivanja Sociéte des Bains de Mer koje je bilo pokretač monegaškog turizma, podiglo je hotele i kockarnice te Monte Carlo učinilo jednim od svjetskih turističkih središta.

Iz bivše Jugoslavije na simpozij su bili pozvani samo predstavnici Dubrovnika. Pored Lava Rajevskog iz Botaničkog vrta na Lokrumu sudjelovali su također i voditeljica rasadničke proizvodnje Poduzeća za javno zelenilo i hortikulturu „Vrtlar“ u Dubrovniku, dipl. ing. Julka Kušt, i autor ovog članka kao tadašnji upravitelj Arboretuma JAZU u Trstenom kod Dubrovnika. Službeni jezik simpozija bio je francuski, pa smo u zanimljivim raspravama sudjelovali svi troje.

Lav Rajevski izložio je referat16 i izvijestio da je tijekom prvih pet godina postojanja Botaničkog vrta na Lokrumu već bilo posađeno 350 vrsta egzotičnog bilja, proizvedenih u rasadniku vrta i podvrgnutih istraživanju prilagođavanja. Spomenuo je 35 vrsta i varijeteta roda Pinus, ali i brojne druge vrste četinjača. Pokusi su bili obavljeni također i sa 67 vrsta roda Eucalyptus, što je bilo posebno zapaženo na skupu, te sa značajnim brojem vrsta roda Acacia,a pojedinačno i s više od stotinu vrsta drugih rodova, čije je prilagođavanje promatrano. Izlaganje je bilo primljeno s velikim zanimanjem.

Sljedećih dvadesetak godina više stotina introduciranih vrsta prošlo je eksperimentalne tretmane, koji su pokazali da znatan broj tih vrsta ne može podnijeti specifične prilike na otoku, kao što su ljetne suše na tlu pjeskovita sastava, povećana zimska vlaga, posolica, vjetrovi i sl. Teškoće u prilagodbi pričinjavao je i „spartanski“ postupak aklimatizacije, npr. novoposađeno bilje zalijevano je samo u prvoj godini sadnje, a poslije toga radi nedostatka vode na otoku bilo je potpuno prepušteno prirodnim uvjetima.

Iz drugog Rajevskog referata sa Simpozija održanog u Dubrovniku u rujnu 1987,17 dakle dvadesetak godina kasnije, u tada već dobrim dijelom uređenom Botaničkom vrtu površine oko 13000 m˛, raslo je oko 400 vrsta uglavnom dobro prilagođenog egzotičnog drveća i grmlja, od čega 74 vrste roda Eucalyptus, 22 vrste roda Acacia, 55 vrsta četinjača i 78 vrsta kakteja i sukulenti.

Izvan uređenog i stazama proviđenog dijela Bo-ta-ni-čkog vrta, na terasama uz padinu pozadi njega, na površini od 3300 m2 uzgajalo se i neke vrste drveća s nama bližih područja uključujući i neke vrste listopadnog drveća. Između ta dva dijela vrta, u podnožju padine, još prvih godina podignut je omanji staklenik (P= 50 m2), u kojemu je uzgajano oko 100 vrsta kaktusa i 60 drugih vrsta sukulenata. Nekoliko vrsta kaktusa, koje se zimi štitilo, uzgajalo se i na otvorenome uokolo staklenika.

Sve u svemu, na površinama Botaničkog vrta u uzgoju se do tada bilo održalo 457 vrsta drveća i grmlja i oko 400 vrsta sukulenata, od kojih oko 250 vrsta kaktusa i oko 50 vrsta agava.

Rajevski je zaključio da vrt postoji već 25 godina, ali da ipak još nije konačno uređen. Mislio je pri tome na nedovršene ograde (što je izvedeno do 1990), neizgrađene pergole s opločenjima i odmorištima, kao i na to da je znatan dio projektom predviđene površine pod drvećem i između drveća do tada ostao neposađen pokrovnim (prizemnim) slojem bilja: egzotičnim polugrmovima i trajnicama. To, pak, nije se odnosilo na površinu pod posebnom autohtonom travnjačkom zajednicom (po prof. dr. Stjepanu Horvatiću) koja obitava na površini uglavnom zasađenom nasadom palmi i koju je i projektom određeno očuvati.

Ratno stradanje i budućnost botaničkog vrta

Za vrijeme agresije tzv. Jugoslavenske armije na Hr-vatsku, u jesen 1991. bilo je napadnuto i dubrovačko područje.

Tada je i Botanički vrt egzotičnog bilja na Lokrumu izravno i neizravno doživio težak udarac, od kojega se ni do danas nije oporavio. Ne samo što je izravno bio pogođen brojnim granatama, koje su sasjekle dio aklimatiziranog drveća koje je tu već godinama raslo, nego je ostao i bez svoje cjelokupne znanstvene dokumentacije. Dana 6.12.1991., tijekom najžešćeg bombardiranja Dubrovnika i njegove povijesne jezgre, izgorjela je zajedno sa stanom dr. Rajevskoga u staroj gradskoj jezgri i dokumentacija, gdje je bila pohranjena.18

Nakon te tragedije, supružnici Rajevski postali su beskućnici i izbjeglice, a skrb o njima preuzeli su humanitarci. Na kraju završili su daleko od Dubrovnika i Lokruma, smješteni u nekom umirovljeničkom domu u Veneciji, u Italiji, gdje je Lav Rajevski 2001. umro, dok se njegova supruga, gospođa Ksenija (Šibenik, 1914), kći poznatog prof. Antuna Bradanovića, još i sada tamo nalazi.

Lav Rajevski bez sumnje je najzaslužniji za postojanje Botaničkog vrta egzotičnog bilja na Lokrumu. Podizao ga je unijevši u taj posao sve svoje znanje i snage. Pa i kao umirovljenik od 1985., stalno je u njemu bio prisutan. Stoga, obilježavajući 50. obljetnicu osnivanja Botaničkog vrta egzota na Lokrumu osobno osjećam dužnost i ovom prigodom iskazati mu duboku zahvalnost za sve što je za ovaj jedinstveni vrt kao vrijednost i instituciju učinio i što nam je ostavio u naslijeđe.

Nedavno sam posjetio Botanički vrt na Lokrumu. I pored objektivnih šteta, koje je u ratu pretrpio i koje su barem na prvi pogled sanirane, dojam je da se vrt danas nalazi u stanju stagnacije i polaganog propadanja.

Čini se da nedostaje jasno određenje i usmjerenje u nastavljanju sustavnog i znalačkog bavljenja s introdukcijom i aklimatizacijom bilja. Potrebno je osigurati specijalizirano znanstveno osoblje koje će budućnost svoje karijere vezati za ovaj vrt, uz prateće vrtlarsko i pomoćno osoblje. Tek s odgovarajućom kadrovskom ekipom uz obavezno specijaliziranje i trajnu edukaciju moglo bi se s uspjehom nastaviti održavanje postojećih i unošenje novih vrsta bilja, te tako osigurati postojanje i napredovanje ovog jedinstvenog znanstvenog objekta za aklimatizaciju bilja kod nas.

Botanički vrt egzotičnog bilja na Lokrumu odnedavno je pod skrbi Instituta za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku. Treba vjerovati da mu predstoje bolji dani u godinama koje dolaze. 

 1 Kamenarović, Marinka: “Historijat zaštite prirode u Hrvatskoj”; u “ZAŠTITA PRIRODE U HRVATSKOJ”, Zavod z zaštitu prirode-Zgareb, Zagreb 1961, I.t.p. “A.G. Matoš”-Samobor, str. 7-18

 2 Kevo, Ratko: „Značenje nacionalnih parkova i prirodnih rezervata“; u „ZAŠTITA PIRODE U HRVATSOJ“, Zavod za zaštitu prirode-Zagreb, Zagreb 1961, I.t.p.“A.G.Matoš“-Samobor, str 19-24

 3 Šišić, Bruno: „Otok Lokrum- izuzetan perivoj u gradskom prostoru Dubrovnika“; u „OTOK LOKRUM“-Zbornik radova sa Simpozija u rujnu.1987.g. u Dubrovniku, Ekološke monografije, Knjiga I, Hrvatsko Ekološko Društvo, Zagreb 1989,str. 165-182

 4 Bertović, Stjepan: „Strogi i upravljani prirodni rezervati“; u „ZA-ŠTI-TA PIRODE U HRVATSOJ“, Zavod za zaštitu prirode-Zagreb, Zagreb 1961, I.t.p.“A.G.Matoš“-Samobor, str. 61-68

 5 Masson, Georgina: Italians gardens, Thames and Hudson, London 1966, str. 48

 6 Lučić, Josip: Obrti i usluge u Dubrovniku do početka XIV stoljeća , Matica hrvatska, Zagreb,1979,str.112

 7 De Diversis, Ph.: Situs aedificiorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii ad ipsius Senatum descriptio, Ragusium (Dubrovnik), 1440, pp. 174-175

Lat.: ...”, Sed olera ut caules, blites, lactuçe, petroselinum, ruta, rucula, salvia, borago, cicorta, radichium, raphani, radices, fęniculi, fronde, floresque seu semina anetum, rosę, violę, lilia et cętera talia; similiter ceresa, amarena et eiusmodi fructus in fasciculis feruntur, vendunturque a rusticis, illorum autem fasciculorum unusquisque venditur uno folaro;...Poma vero et pira recentia et vetera, fabę recentes, ficus caricę, nuces, avellane, amigdala et huiusmodi fructus numero minutim venditur.... Oleum similiter folaro venditur uno, duobus, tribus et sic ultra..... Sicque ... venditur et sinapicus sapor, limones, arantia, cucumeri..”. (podebljao: B.Š.)

Izvod iz Filip de Diversis: Opis slavnoga grada Dubrovnika, Hrvatski/Latinski, prevela i izdala Zdenka Janeković-Römer, Dom & Svijet, 2004, str. 175 i str. 200.

 8 De Diversis, Ph.: Situs aedificiorum, politiae et laudabilium consuetudinum inclytae civitatis Ragusii ad ipsius Senatum descriptio, Ragusium (Dubrovnik), 1440, p. 19 Lat.: “ ... in quadam insula,quae appellatur Lacroma aliud extat monasterium et abbatia monacorum nigrorum vestes sancti Benedicti, quae quidem amplissimos habet introytus. Sunt ibi templa beatissimae Virginis Mariae et Sancti Benedicti, ac habitatio monacorum, qui plures sunt et quoddam hospitali pauperum laycorum, qui ex introytibus abbatiae nutriuntur. Ea tota insula monasterio subest , in qua sunt multae vineae, boni vini, fertiles orti et viridaria pulchra. Nemo eam colit seu habitat exceptis abbate, monacis et illis pauperibus; nec est in ea aliqua domus alia a contentis cum monasterio. Illuc cum tranquillum est mare, interdum eunt cives et advenae, tum devotionis, tum recreationis animorum et corporum causa ... “ (Podebljao: B.Š.)

Izvod iz Filip de Diversis: Opis slavnoga grada Dubrovnika, Hrvatski/Latinski, prevela i izdala Zdenka Janeković-Römer, Dom & Svijet,2004, str.143, 144.

 9 Razzi, Serafino: La storia di Raugia, Lucca, 1595 , p. 170. (Povijest Dubrovnika).

Stoljeće i pol nakon De Diversisa , u svoj knjizi talijanski dominikanac također spominje izvrsne lokrumske vrtove : „ ... Ma vi č solamente vna Badia e Monastero magnifico di San Benedetto negro, edificato ... dalla Republica Raugea, con bellissimi giardini e vigne, nella parte piana dell’ Isola, al mezzo giorno & a leuante ...“ (Podebljao: B.Š.)

10 Šišić,Bruno: „Vrtovi benediktinske opatije na otoku Lokrumu“; u „Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku br. 39, Dubrovnik, 2001. str 397-425.

Šišić,Bruno: „The gardens of the Benedictine abbey on the island of Lokrfum“;in: Dubrovnik Annals 7, Croatian Academy of Sciences and Arts,Institut for historical sciences in Dubrovnik, 2002, pp. 99-122

11 Chavez De Ortega, Estefania; “Dal Miramare al Miravalle – I giardini di Massimiliano d’Asburgo in Messico”; u “IL GIARDINO ITALIANO DELL’OTTOCENTO” a cura di Alessandro Tagliolini, Edizioni Angelo Guerini e Associati, Milano, 1990, str. 81

12 De Visiani Roberto: Sulla vegetazione e sul clima dell’ isola di Lacroma in Dalmazia“, Trieste,1863., str. 1-16

Šišić, Bruno: „Prof. Robert Visiani o vegetaciji otoka Lokruma“; u „Hortikultura“ br. 3/1978, Split, str. 118-120

13 Adamović, Lujo: Die Pflanzenwelt Dalmatiens, Verrlag von Dr. Werner Klinkhardt, Leipzig,1911, str.99

14 Bailey, L.H.: The Standard Cyclopedia of Hortiuculture, Vol. I-III, Macmillan, New York, 1928

15 „Colloque International de Botanique-Acclimatation et plantation sur le littoral méditerranéen“, Monte-Carlo, 22-25.09.1966

16 Rajevski, Lav : „ Acclimatation des plantes subtropicales sur l’Ile de Lokrum et dans le midi de littoral de la Yougoslavie“, Dubrovnik, 1966, pp. 1-9

17 Rajevski, Lav: „ Botanički vrt na Lokrumu“; u „OTOK LOKRUM“-Zbornik radova sa Simpozija u rujnu.1987.g. u Dubrovniku, Ekološke monografije, Knjiga I, Hrvatsko Ekološko Društvo, Zagreb 1989,str. 217-238

18 Istog dana, pogođeno zapaljivim granatama potpuno je izgorjelo i zdanje Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku. U njemu je od 1982. bio smješten i Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza u Dubrovniku pri Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji sam osobno osnovao i vodio. I ovaj Centar tada je potpuno uništen zajedno s građom koju sam u njega bio unio sakupljajući i stvarajući je još tijekom dvadesetpet godina prije njegova osnutka. Ne mireći se s tom činjenicom Centar sam obnovio 1997, ali najveći dio arhivske pisane, grafičke i slikovne građe nije bilo moguće obnoviti i zavazda je nestao.