Deset godina Hrvatske revije

Mladen Klemenčić

Deset godina Hrvatske revije

U tekstu glavnog urednika sažeti su osnovni podaci o Hrvatskoj reviji te iznesene misli i iskustva o radu uredništva u razdoblju 2001-2010.

Nisam od onih što uživaju u teatralnim oproštajima, no postoje situacije kada se ipak valja primjereno oprostiti od ljudi, stvari pa i poslova. S istekom desetoga godišta ovoga tečaja sadašnje se uredništvo Hrvatske revije povlači s dužnosti, oprašta od čitatelja i ostavlja nakladniku, Matici hrvatskoj, da vođenje časopisa povjeri novoj uredničkoj ekipi. O tome smo nakladnika, u ovom slučaju Predsjedništvo i Glavni odbor MH, izvijestili još na početku ove godine te tako, nadamo se, omogućili da se pitanje naših nasljednika riješi bez žurbe i nervoze.

Hrvatska revija 1928–1945.

Hrvatska revija 1951–2000.

Razloga za povlačenje ima više, no dva su najvažnija. Prvo, u poslu kao što je uređivanje časopisa pristojno je pa i prirodno povući se nakon nekog vremena i ustupiti mjesto nekomu drugomu. Na taj način časopis se obnavlja i osvježava. Drugo, članovi sadašnjeg uredništva dijele mišljenje da su u znatnoj mjeri iscrpili tematske sadržaje i mogućnosti dogovaranja suradnje te da bi u slučaja nastavka rada u dogledno vrijeme zapali u kreativne teškoće. To ne znači da na dosadašnji način ne bismo mogli raditi još koju godinu, no istek desetoga godišta učinio nam se, u simboličnom smislu, prikladnim da promjenu predložimo baš u ovom trenutku.

Napomena uredništva: Bibliografija Hrvatske revije 2001-2010. bit će dostupna tijekom 2011. na web stranici časopisa i Matice hrvatske

A kada je već tomu tako, smatrao sam da u ovom broju treba iz uredničkoga kuta sabrati što smo i s kakvim nakanama radili, kakvih smo se načela držali te s kime smo i kako surađivali, nadajući se da će našim čitateljima i to biti zanimljivo.

Naslijeđe

Ponudu da preuzmem uređivanje Hrvatske revije dobio sam potkraj 2000. Tadašnji predsjednik Josip Bratulić, potpredsjednik Vlaho Bogišić i glavni tajnik Stjepan Damjanović bili su ljudi s kojima sam o tome razgovarao. Svoje viđenje koncepcije i okvirni plan rada podnio sam Glavnom odboru MH početkom 2001, a nakon toga uredništvo koje sam sastavio prihvatilo se posla.

Podsjetnik na neke od udarnih tema: Prvi svjetski rat (spomenik poginulima na groblju u Dolu na Hvaru, snimio A. Orsini); sveci zaštitnici hrvatskih gradova (kip sv. Ivana u gradskoj loži u Trogiru, snimio A. Orsini); tramvaji (kola dubrovačkog tramvaja, snimio i ustupio S. Božičević).

Od samog početka bio sam duboko svjestan činjenice da smo preuzeli časopis s dugotrajnom, bogatom i stoga obvezujućom tradicijom. U svojem prvom tečaju, prije Drugoga svjetskog rata, kada je izlazila u okrilju MH kao i danas, Hrvatska revija pribavila si je ugled elitnoga književnog ali i općekulturnog mjesečnika. Časopis istoga imena, s podnaslovom “kulturno-književni tromjesečnik”, pokrenuli su 1951. u Buenos Airesu hrvatski politički emigranti Antun Bonifačić i Vinko Nikolić. Nakon razlaza s Bonifačićem, časopis je dugi niz godina nastavio voditi Vinko Nikolić. Osim književnih priloga Nikolićeva je Hrvatska revija objavljivala i memoarsku i putopisnu prozu, publicističke priloge i kritiku. Od 1966. Revija je nastavila izlaziti u Europi, najdulje u Barceloni. Nikoliću je uspjelo okupiti najistaknutije pisce među rasutim hrvatskim iseljenicima. Uz više novinski usmjerenu Novu Hrvatsku u Londonu, Revija je stekla ugled središnjega glasila u hrvatskom iseljeništvu. Popularnosti časopisa nedvojbeno je pridonosio karizmatični lik glavnog urednika, skromna i blaga čovjeka, posvećena svojem poslu, koji je u teškim okolnostima proizvodio pristojan kulturni časopis.

Ugled, čak karizma moglo bi se slobodno reći, što ju je Nikolićeva Hrvatska revija stekla, bio je uvelike rezultat uvjeta u kojima je godinama nastajala. Rađena iz oporbe, u progonstvu, s neprijateljskom etiketom koju joj je sustavno prišivala jugoslavenska komunistička propaganda, Hrvatska revija u nacionalnom je imaginariju poprimila vrijednosti i zauzela mjesto što su daleko nadilazili uobičajene mjere jednoga časopisa. U danim okolnostima već i čitati Reviju, a kamoli tek aktivno surađivati s urednikom, bilo je nešto subverzivno.

Rujansko poslijepodne u središtu Zagreba (snimio Ivan Zagoda, 2008)

Kada me je Matičino vodstvo upoznalo s prijedlogom da preuzmem vođenje Hrvatske revije, bio sam duboko svjestan činjenice da mi je ukazana velika čast. Preda me je postavljen velik stručni izazov i odluku nisam donio naprečac. Stanovitim stručnim referencama potrebnim za taj posao sam raspolagao, no izazov je sam po sebi bio velik. Respekt koji sam osjećao nije bio toliko vezan za sam urednički posao, nego ponajprije za poštovanje prema velikim prethodnicima.

U konačnoj odluci da ponudu prihvatim nije bez utjecaja bila činjenica da sam s prethodnicima, prijašnjim urednicima Hrvatske revije, stjecajem okolnosti imao nekih dodirnih točaka sasvim osobne naravi. Blaž Jurišić, urednik časopisa u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, bio je prijatelj mojega djeda. Povezivalo ih je zajedničko podrijetlo s otoka Vrgade, napose činjenica da su obojica rano napustila rodno mjesto te da su upravo njih dvojica bili prvi Vrgadini sa završenim fakultetom.

Vinka Nikolića upoznao sam osobno u Matici hrvatskoj, nakon što se 1991. vratio u Hrvatsku. Kao član uredništva časopisa Kolo znao sam navratiti u tajništvo, gdje bih često zatekao šjor Vinka i gospođu Šteficu. Uvijek bismo se srdačno pozdravili i razmijenili po koju riječ. Šjor Vinko je nekoliko puta natuknuo i mogućnost suradnje, ali ju nismo nikad konkretno dogovorili.

Predstavljanje Hrvatske revije u okviru Dana berbe grožđa u Čitluku 2005: potpredsjednik MH Stjepan Sučić,

doajen hrvatskoga glumišta Špiro Guberina,

prigodna vinska etiketa.

No, ako već nisam surađivao s Nikolićem, pisao sam za Reviju kada ju je nakon njegove iznenadne smrti preuzeo Boris Maruna. Borisa sam upoznao sredinom 1990-ih na debatnim klubovima Udruge domovina-dijaspora (UDD) u Hebrangovoj ulici. Obojica smo bili redoviti sudionici tjednih debatnih kružoka u organizaciji UDD-a, napose agilnoga Tihomila Rađe. Sve mi je to pomoglo da se u trenutku preuzimanja Revije nisam osjećao nepozvanim strancem i “uljezom”. Sigurno da mi je časopis s tako bogatom tradicijom bilo jednostavnije preuzeti od nekoga koga sam poznavao, kao što je to bio slučaj s Borisom Marunom.

Umjesto da pišemo uvodnike, nas dvojica dogovorili smo se da primopredaju obilježimo razgovorom. Tako smo u prvom broju koji smo priredili objavili opsežan, a čini mi se i uspio, razgovor s Borisom Marunom te na taj način odjavili dotadašnjeg urednika i čitateljima predstavili što mi mislimo raditi.

Novo vrijeme

Već u spomenutom razgovoru s Marunom dali smo do znanja da mislimo provoditi koncepciju koja neće biti protivna naslijeđu, ali neće biti ni kopija dotadašnjega časopisa. Bez obzira na to tko Reviju uređivao, tijekom 1990-ih godina okolnosti su se znatno promijenile i te je promjene trebalo uvažiti. Bez obzira na neporeciv ugled što ga je časopis uživao, valja reći da su se stvari počele mijenjati znatno prije našeg preuzimanja. Čim se Vinko Nikolić vratio u domovinu i nastavio voditi i uređivati časopis u novim okolnostima, stvari s Revijom više nisu mogle biti iste kao i prije. U emigracijskom ambijentu Revija je bila praktično jedino glasilo, svojevrsna arka u koju su se svi nastojali ukrcati, dok je nakon povratka u domovinu postala samo jednim od kulturnih glasila. Našla se u konkurenciji svih drugih sličnih periodika s kojima je trebala podijeliti zajedničku, poslovično škrtu „koricu kruha“. A i biološka ura otkucavala je svoje: i šjor Vinko i većina njegovih suradnika, kao i znatan dio pretplatnika, bili su generacija u odlasku. Naša zadaća bila je stvoriti vlastiti krug suradnika i čitatelja, među kojima će biti i onih prijašnjih, ali ponajviše ipak novih koji će svjetonazorom i interesom odražavati duh svojega vremena.

Predstavljanja tematskih brojeva posvećenih svecima zaštitnicima u domu Matice hrvatske 2003. i 2004.

Od svih je pojedinosti u vezi s Revijom najrašireniji bio mit o velikoj potpori i zanimanju iseljeništva. Međutim, kada smo 2001. preuzeli časopis, mreža pretplatnika već je uvelike bila smanjena. Iz kontakata koje smo imali moglo se zaključiti da dijelu nekadašnjih čitatelja već ni način na koji je Maruna uređivao časopis nije bio po volji. A ustanovili smo i da je popis pretplatnika zapravo neažuran, jer su se na njemu i dalje nalazili ljudi i ustanove koji pretplatu nisu uplatili već nekoliko godina.

Zbog svega toga želim naglasiti da Revija koju smo proteklih deset godini vodili nije bila nikakvo povlašteno glasilo neupitne nacionalne naklonosti, kao što to uostalom ni Matica hrvatska kao udruga nije bila, nego samo jedan od naslova ovisnih o financijskoj pomoći državnoga i gradskoga fonda namijenjenoga za pomoć časopisima te ponajprije mogućnostima nakladnika kao glavnoga “ulagača”.

Od početka rada imali smo na umu da je nakladnik časopisa Matica hrvatska. Vodili smo računa da i mi budemo dio programa stožerne ustanove hrvatske kulture i to u afirmativnom smislu. Dobar dio sadržaja naših brojeva posvetili smo nacionalnim temama, trudeći se da pridonosimo jačanju onoga što se najčešće naziva hrvatskim identitetom. No, s druge strane bili smo svjesni i zamke u koju možemo upasti, da postanemo samo jedno od patetičnih glasila zatvorenih u uske nacionalne okvire. Da se to ne bi dogodilo nacionalnu smo tematiku uvijek nastojali motriti u širem kontekstu, srednjoeuropskom, sredozemnom, slavenskom, sveeuropskom ili pak globalnom, ovisno o pojedinoj temi. Koliko je bilo moguće, nastojali smo biti i kritički usmjereni jer samo na taj način mogu se valjano naglasiti prave i neupitne vrijednosti. Vjerovali smo da otvorenost i širokogrudnost pridonose afirmaciji nacionalnoga i na tim načelima planirali smo naše rubrike i sadržaj svakoga pojedinog broja.

Rubrike i teme

Koncepcija Hrvatske revije u proteklih deset godišta usklađena je prije preuzimanja mandata u dogovoru s Matičinim vodstvom. Po svojem temeljnom akademskom obrazovanju u području geografije, kao i po pretežito leksikografskom radnom iskustvu, nisam bio kvalificiran za urednika književnoga glasila. Da se od mene očekivao časopis takva profila, ponudu ne bih prihvatio. Matičino vodstvo, međutim, očekivalo je nešto drugo: književne teme trebalo je usmjeriti u Kolo, dok je Hrvatska revija zamišljena kao znanstveno-popularno glasilo koje bi trebalo pokrivati ostala područja djelovanja MH, raznovrsne društvene i prirodoslovne teme, te promišljati položaj i mjesto Hrvatske u današnjem svijetu na početku 21. stoljeća.

Uredništvo Hrvatske revije: Filip Hameršak, Lovorka Čoralić, Mladen Klemenčić, Dubravka Rakoci, Mirjana Mataija (snimila Andrea Srečković, listopad 2010)

Takva mi je koncepcija bila bliska i u tim okvirima izradili smo i inicijalni koncepcijski prijedlog novog uredništva. Predložili smo i temeljito likovno-grafičko oblikovanje, posebno imajući na umu izgled časopisa u prvom tečaju prije Drugoga svjetskog rata. Vizualnoj komponenti pridali smo veliku pozornost.

U skladu sa zamišljenim profilom časopisa zacrtali smo i rubrike, ponajprije tematski definirane, kako bi u njihovu okviru bilo mjesta za sva znanstvena područja te podjednako za nacionalne i globalne teme i sadržaje. Iako je u takvoj koncepciji bilo elemenata po uzoru na američki National Geographic, naši su tekstovi bili opsežniji i mnogo ozbiljniji od onih u znamenitoj američkoj zemljopisnoj slikovnici i njezinim nacionalnim inačicama, među kojima je i hrvatska. Imajući na umu popularizacijsku misiju Matice hrvatske u hrvatskom društvu, bilo je razumljivo da stil pisanja u Hrvatskoj reviji ne može biti istovjetan stilu svojstvenom znanstvenim glasilima. Od naših autora očekivali smo stil prilagođen široj čitateljskoj publici, dakle laganiji i pitkiji ali opet stručno čvrsto utemeljen.

Zbog znatnog odmaka u odnosu na dotadašnji profil časopisa, odlučeno je i da numeraciju ne nastavimo ondje gdje se zaustavila Nikolićeva Revija, nego da otvorimo novi tečaj i krenemo s numeracijom ispočetka.

Kada danas pregledavam brojeve koje smo uredili, sve sam sigurniji da smo se predložene i odobrene koncepcije dosljedno držali. Sve planove glede sadržaja radili smo u okviru izložene koncepcije. S potencijalnim autorima razgovarali smo na vrijeme, ostavljajući im dovoljno vremena i kreativne slobode. Zanemariv je broj priloga i tema od kojih smo bili prisiljeni odustati. Nadamo se da smo kroz deset godišta Hrvatsku reviju profilirali u ozbiljan i istodobno dopadljiv časopis, pravu “Matičinu pustolovku”, kako ju je jednom zgodom nazvao tadašnji književni tajnik a danas potpredsjednik MH. Tijekom deset godišta u svojem pristupu nismo ništa bitno mijenjali, a i promjene u likovnom izgledu bile su kozmetičke. Sve brojeve uključujući i ovaj, naš posljednji, uredili smo na isti, nadamo se, prepoznatljiv način.

Tematski pregled koji slijedi sastavljen je prema osobnom sjećanju ali i uz malu pomoć statistike. Razumije se da u njemu nije bilo moguće spomenuti sve teme koje su nas zaokupljale, još manje sve priloge pa ni sve “glavne zgoditke” ovoga uredništva. A statistika pokazuje da je daleko najveći broj priloga, oko trećine ukupnoga broja, objavljen u okviru rubrike Tema broja. Uz rijetke iznimke, svaki broj Hrvatske revije imao je takvu nosivu temu. U tome ni ovaj nije iznimka. Katkad je središnja rubrika obuhvatila tri–četiri priloga, češće više njih, a nerijetko i desetak. Tim smo se prilozima i najviše bavili. Pripreme za svaku pojedinu temu broja počinjale su odabirom kompetentnih autora i dogovorom s njima, obično i godinu dana prije realizacije same teme. Nakon što bi priloge prikupili, pazeći pritom strogo na poštivanje rokova, slijedila je njihova obrada u uredništvu te osmišljavanje i prikupljanje ilustrativnih priloga. I po opsegu i po uloženom vremenu i trudu suradnika i uredništva, upravo teme broja ono su po čemu bih volio da se Hrvatska revija u proteklih deset godina prepoznaje pa i pamti. Svjestan sam da u konačnici nisu sve bile jednako uspjele, no vjerujem da su barem neke bile stvaran stručno-znanstveni prinos poznavanju tematike, a nadam se i istinski zanimljive sa čitateljskog stajališta.

Iz moje insajderske, uredničke perspektive teško je i nezahvalno taksativno isticati pojedine teme broja. Ipak, kada već podvlačim crtu, reći ću da se meni osobno posebno uspjelima čine teme o svecima zaštitnicima naših gradova, koju smo objavili u dva navrata (1/2002 i 2/2003), kao i one o gradskim kvartovima (1/2006) i kinematografima (4/2006). Dvije posljednje okupile su i autorske sastave kojih se ne bi posramila nijedna antologija. Prvi svjetski rat s posebnim naglaskom na sudjelovanje Hrvata, tema je koju smo također objavili u dva navrata (2/2004 i 3/2004), a bila je posebno zahtjevna za obradu, imajući na umu nerazmjer između njezine važnosti i dostignutog stupnja obrade u našoj historiografiji.

Ističući navedene teme, ne želim umanjiti ni jednu ostalu. Po stupnju složenosti pripreme, ponajprije zbog angažmana inozemnih autora, treba istaknuti inozemne teme kojima smo se povremeno bavili. Pritom mislim na obradu Baskije (3-4/2001), Ukrajine (2/2006), Poljske (1/2007), Bugarske (3/2007), Kavkaza (1/2009) te na temu nazvanu Geopolitičke priče u prošlom broju (3/2010). Nadam se da smo prilozima objavljenima u okviru tih tema približavali druge kulture i narode našim čitateljima. Meni su posebno bile drage nostalgičarske teme, koje smo otvorili spomenutim tematima o kvartovima i kinematografima te nastavili tematima o studentskom životu (4/2007), “dalmošima” u Zagrebu (4/2008) i nekadašnjim načinima putovanja (4/2009). Pojedini prilozi objavljeni u okviru tih tema osim dokumentarne vrijednosti imaju, vjerujem, i zavidnu literarnu razinu.

Temat o kvartovima nije bio jedini temat o hrvatskim gradovima. Po istom modelu, posve u skladu s Matičinom razvedenom mrežom ogranaka, sastavili smo i tematske blokove o kavanama (4/2003), grobljima (3/2008), zavičajnim muzejima (2/2009), te parkovima u ovom broju Revije. Osim dobro poznatih činjenica, svaki od njih donio je i mnogobrojne manje poznate detalje te širio horizonte poznavanja naše kulturne povijesti.

Nekoliko tema broja posvetili smo hrvatskim zajednicama izvan granica Republike Hrvatske, Hrvatima u Crnoj Gori (3/2005) i u Bačkoj (2/2007), te obradili Bosnu i Hercegovinu povodom 10. obljetnice potpisivanja Daytonskoga sporazuma (4/2005). Posljednja od spomenutih tema obrađena je uz znatan udjel inozemnih autora, a ostale dvije sastavljene su od radova čiji su autori pripadnici samih tih zajednica, što nam se činilo važnim i što sa zadovoljstvom ističemo.

Pogledajmo dalje kako stoje stvari s ostalim rubrikama. Statistika, u ovom slučaju broj članaka objavljen u okviru rubrike, govori da su nakon neprijeporno vodeće Teme broja naše najzastupljenije rubrike bile Descriptio Croatiae i Povjesnica. Njihovi nazivi, pretpostavljam, govore dovoljno sami za sebe. U okviru prve uvrštavali smo priloge o hrvatskim krajevima, primjerice Prekodravlju i Zabiokovlju, ili “malim mistima” u Hrvatskoj (Bibinje, Skradin, Žminj, Donji Miholjac, Vrbanj) i BiH (Široki Brijeg, Vareš). Druga rubrika objedinjavala je raznorodne povijesne studije. Iza njih slijede još tri također uglavnom stalne rubrike: Spomenar, u okvir koje smo uvrštavali priloge vezane uz pojedine obljetnice, životopise i dio povijesnih priloga, putopisna rubrika Putovnica te rubrika Globalni pogled, u koju smo smjestili priloge o aktualnim zbivanjima globalne važnosti, pojedinačne priloge o inozemnim temama ili pak priloge o općim temama.

Sve dosad navedene rubrike bile su zapravo naše stalne rubrike koje su se, uz rijetke iznimke, redovito pojavljivale u svakom broju. Ostale rubrike bile su manje redovite, što ne znači da su nam bile i manje važne. Rubrika Hrvati u svijetu bila je posvećena hrvatskim zajednicama širom svijeta, ponajprije našim iseljenicima, primjerice u Čileu, Venezueli ili Južnoj Africi ali i hrvatskim tragovima u gradovima kao što su Rim, Trst, Carigrad ili Zemun. Zelene stranice bio je naziv rubrike u koju smo uvrštavali priloge ekološke tematike, a u okviru rubrike Stupovi opstojnosti predstavljali smo važne događaje, ustanove i pojedince za koje smo smatrali da čine neizostavan dio hrvatskoga nacionalnog identiteta, iznimno i identiteta drugih naroda kao što je bio slučaj s prilogom o katalonskoj enciklopediji (4/2009).

Naposljetku ostaje još za spomenuti rubrike koje su se pojavljivale sporadično. U tu skupinu idu etnografska rubrika Ognjište, rubrika Povijest bolesti namijenjena prilozima iz povijesti medicine, česta posebice na početku našega uredničkog mandata, potom rubrika Javno mišljenje, u koju smo uvrštavali priloge koji su izražavali naglašeno osobna gledišta pojedinih autora, njoj donekle slična rubrika Inozemno mišljenje te rubrika Pro futuro, namijenjena temama okrenutima budućnosti.

Temama iz prošlosti Hrvatske revije vraćali smo se povremeno tijekom svih proteklih deset godina u okviru zasebne rubrike. Donosili smo priloge o svim prijašnjim urednicima kao i preglede o pisanju Revije o pojedinim temama. Borisu Maruni posvetili smo postumno i cijeli temat (1/2008), sastavljen od nadahnutih priloga njegovih prijatelja i poznanika. Nakon jednog posjeta Barceloni, tijekom kojeg sam se zaputio tragom tamošnje kućne adrese Nikolićevih, napisao sam o tome prigodan tekst o susretu u Ulici opata Samsuna. Netko će možda prigovoriti da smo se prošlošću časopisa trebali baviti i više nego što jesmo. Ja mislim da smo se bavili dovoljno, znam da je tako mislio i Maruna, a usuđujem se misliti da bi i šjor Vinko dijelio isto mišljenje.

I na kraju tematskog pregleda još malo statistike. U deset godina uredili smo 39 brojeva odnosno svezaka. Trebalo bi ih biti 40, no 2001. objavili smo naš jedini dvobroj kako bismo nadoknadili vremenski zaostatak nastao prigodom preuzimanja posla. U prosjeku jedan broj Revije imao je 132 stranice, što znači da smo uredili više od 5000 stranica časopisa. Ukupno smo objavili 780 priloga, a prosječno velik prilog obuhvaćao je petnaestak kartica autorskoga teksta, što daje ukupan zbroj od najmanje 11 000 kartica rukopisa.

Autori

U proteklih deset godina surađivali smo s mnogobrojnim autorima. Na stranicama Hrvatske revije svoje je priloge objavilo više od 400 autora. Mnogi od njih objavili su priloge u više navrata, a nemali je broj onih s kojima smo redovito, recimo svake godine, surađivali.

S obzirom na znanstvenu komponentu časopisa kao jednu od koncepcijskih odrednica, naši suradnici većinom su bili pripadnici hrvatske akademske zajednice, dakle sveučilišni nastavnici i istraživači iz znanstvenih instituta, no bilo je i autora koji profesionalno djeluju u obrazovnom sustavu ili pak u drugim ustanovama iz područja kulture, primjerice u muzejima, ili pak u medijima. S najvećim zadovoljstvom mogu naglasiti da su iskustva uredništva glede suradnje izrazito dobra, gotovo izvrsna. U velikoj većini s autorima smo komunicirali, najblaže rečeno, korektno i uspješno. Na naše upite autori su reagirali pozitivno i vrlo je malen, gotovo zanemariv, bio broj kontakata koji na kraju nisu rezultirali prilogom u Reviji. To je, bez sumnje, ohrabrujuća činjenica za budućnost časopisa i nakladnika.

U naravi uredničkoga posla, po mojem shvaćanju, jest otvorenost prema autorima. Časopis poput Hrvatske revije treba biti otvoren za suradnju, medij koji okuplja i privlači širok raspon suradnika. To načelo nastojao sam provoditi tijekom cijelog uredničkog mandata te sam se prema svima nastojao odnositi na podjednak način. Nisam nikad žalio potrošiti vrijeme na komunikaciju sa suradnicima. Na sve upite koji su do mene stigli nastojao sam korektno odgovoriti i pritom potaknuti suradnju. Samo u rijetkim prigodama, kada su nam bili nuđeni prilozi za koje smo odmah vidjeli da nam ne odgovaraju, otklonio sam suradnju i uputio autora da pokuša prilog objaviti negdje drugdje. Takve, rijetke odluke nisam donosio bez prethodne konzultacije s ljudima od povjerenja.

U velikoj većini slučajeva suradnja je rezultirala objavljenim prilogom, što je i osnovni smisao časopisa. Zaokružujući desetogodišnji rad uredništva, vjerujem da se od naših suradnika opraštamo u dobru raspoloženju i s velikim međusobnim povjerenjem. Ipak, budući da je ovo oproštajno slovo, ne bi bilo pravedno ne istaknuti poimence autore s kojima smo surađivali češće nego s drugima i čiji su prilozi sustavnije ispunili stranice Hrvatske revije. Isključivo zbog preglednosti, razvrstao sam ih samo za ovu prigodu u nekoliko skupina.

Prvi prilog u našem mandatu, prikaz zbornika objavljenog povodom 900. obljetnice Bašćanske ploče, primili smo u rano proljeće 2001. od tada mlade povjesničarke Meri Kunčić. U međuvremenu je autorica postala moja kolegica u Leksikografskom zavodu, stoga ću odmah spomenuti i ostale uredske kolege koji su u Reviji surađivali. Od provjerenih autora bili su to prije svih Zvonimir Jakobović, Duško Topalović, Tomislav Premerl, Trpimir Macan, Nikica Petrak, Vlaho Bogišić i Željko Pavić, a od mlađih kolega, u javnosti zasad možda manje poznatih autora, Paulina Radonić Vranjković, Ivana Crljenko, Vlatka Štimac Ljubas i Ivan Majnarić. Najviše tekstova objavio je Filip Hameršak, također donedavno moj kojega u Zavodu, koji je pokazivao i najveći interes za Reviju pa smo ga prije dvije godine kooptirali i u uredništvo časopisa.

Kolegica Lovorka Čoralić bila je zadužena za suradnju povjesničara, ponajprije onih iz sastava njezina matičnog Hrvatskog instituta za povijest, ali i iz drugih ustanova. Od njih smo redovito primali vrijedne priloge, a češće od ostalih surađivali su njezini institutski kolege Zlatko Matijević, Mario Jareb, Vladimir Geiger, Robert Skenderović, Gordan Ravančić, Stjepan Matković, Stanko Andrić i Mario Kevo, kao i brojni povjesničari iz drugih ustanova - Franjo Šanjek, Zoran Ladić, Ivica Zvonar, Damir Karbić, Ante Nazor, Lucija Benyovsky, Željko Holjevac, Mateo Bratanić, Castilia Grgin te Mirko Sardelić, autor posljednjeg priloga zaprimljenog u našem mandatu. Od povjesničara svakako još moram spomenuti i meni posebno dragoga kolegu Ljubu Antića, koji nam je u više navrata priredio vrlo stručne, ali i publicistički atraktivne priloge.

Svoje strukovne kolege, geografe, nisam prečesto pozivao na suradnju, kako se ne bi dogodilo da Reviju pretvorimo u strukovno glasilo. S nama su surađivali uglavnom od mene znatno mlađi kolege, kao što su Vuk Tvrtko Opačić, Ivan Zupanc, Josip Faričić, Rebeka Mesarić Žabčić, Nenad Pokos, Dražen Živić i Aleksandar Lukić. Od starijih, pak, geografskih kolega nikako ne mogu zaobići Nikolu Stražičića i Svena Kulušića, autore čiji su prilozi bili različiti od prosjeka strukovne produkcije i najbliži mojem idealu geografskoga članka.

Popis suradnika iz redova geografa postaje, međutim, bogatiji kada mu pridodam inozemne autore. Iz toga kruga suradnika dobivali smo iznimno vrijedne priloge koje smo prevodili na hrvatski. Clive Schofield, David Newman, Gerard Toal, John O’Loughlin, Vladimir Kolossov i Andrej Zubov međunarodno su priznati i poznati autori mnogobrojnih članaka i knjiga te urednici časopisa. S velikim zadovoljstvom i ponosom ističem da su to odreda i moji prijatelji te da su se spremno odazivali na suradnju. Ništa manje nesebični bili su i Joachim Weber, Dennis Pringle, Revaz Gachechiladze i Dušan Plut.

Većinu tekstova inozemnih autora primali smo na engleskom jeziku pa sam se za prijevod tih tekstova obično pobrinuo sam. No bilo je i prijevoda s drugih jezika, za što smo angažirali prevoditelje i u tome imali veliku sreću jer smo surađivali sa znalcima. Kada bi zatrebalo, za Reviju su prevodili Nevenka Videk sa slovenskog, Dalibor Joler s njemačkog i Radomir Venturin s ruskog, te svojim vrhunskim prevoditeljskim umijećem osigurali autorsku autentičnost priloga.

Jednu skupinu suradnika čine istaknuti članovi i dužnosnici Matice hrvatske. Uz već spomenute Zvonka Jakobovića i Vlahu Bogišića svakako bih spomenuo i Tonka Maroevića, Stjepana Damjanovića, Josipa Bratulića, Antu Stamaća, Pavla Pavličića te napose Jozu Ivičevića, nekadašnjega glavnog tajnika i čovjeka koji je u mom osobnom imaginariju bio svojevrsna personifikacija slavne Matice hrvatske iz 1971. Razumije se da su i mnogi drugi naši suradnici, koje ovdje spominjem u drugom kontekstu, bili i jesu članovi Matice hrvatske.

Jedno od naših načela u izboru suradnika bila je generacijska širina i otvorenost. Prirodno je da smo se i kolegica Čoralić i ja obraćali ponajprije ljudima svoje generacije te mlađim kolegama, no kao svojevrsnu generacijsku protutežu uspjeli smo zadržati i neke stalne Revijine suradnike iz prijašnjeg tečaja. Prema tim suradnicima odnosio sam se s posebnom pozornošću, a sa zadovoljstvom ističem da sam zauzvrat dobio i više od toga. Od “starih” Revijinih suradnika osobito smo plodno surađivali s Gojkom Borićem i Hrvojem Lorkovićem, Brankom Salajem te Tvrtkom Mursalom, a objavili smo i priloge još nekih, primjerice Antuna Pinterovića i Zdravka Sančevića.

U skupinu vjernih suradnika s kojima smo povremeno intenzivno surađivali idu književni povjesničar Šimun Jurišić, povjesničar Nikola Crnković, speleolog Srećko Božičević i publicist Nikica Mihaljević. Još vjerniji od njih bio nam je Velimir Cindrić, čiji su prilozi o gastronomiji i zagrebačkim temama bili jedna od sadržajnih prepoznajnica časopisa u proteklih deset godina.

U skupinu “iskusnih lisaca”, dakle javno dobro poznatih imena i provjerenih pisaca s kojima smo također povremeno surađivali i koji su nam podarili sjajne priloge, uvrstio bih Žarka Domljana, Josipa Stipanova, Duška Kečkemeta i Juricu Pavičića. Kao svojevrsnu protutežu toj skupini suradnika svakako želim istaknuti mladog povjesničara umjetnosti Antu Vrankovića, autora nekoliko priloga na temelju kojih mogu samo žaliti što mu životne okolnosti nisu omogućile zasluženu strukovnu afirmaciju.

Osim o generacijskoj raznovrsnosti naših suradnika, vodili smo računa i o zemljopisnoj razvedenosti. U Hrvatskoj je teško izbjeći da glavnina autora ne budu oni sa sjedištem u Zagrebu, no nastojali smo da barem dio naših suradnika budu i oni iz drugih gradova i mjesta. Sa zadovoljstvom mogu konstatirati da smo uspjeli osigurati suradnju lijepog broja suradnika izvan Zagreba. I neki od već spomenutih suradnika u okviru nabrojenih kategorija ne borave u Zagrebu, no okviru ovog odjeljka želim istaknuti skupinu autora kojima smo se povremeno obraćali s molbom da obrade pojedine teme vezane za njihova mjesta ili su nam pak oni sami slali takve teme. Na taj način razvijali smo suradničku mrežu koja nije bila isključivo zagrebocentrična. Među naše “dopisnike” iz pojedinih gradova svakako valja ubrojiti Vedrana Benića iz Dubrovnika, Damira Stanića i Stjepana Najmana iz Valpova, Zlatu Živaković Kerže iz Osijeka, Brunu Dobrića iz Pule, Velimira Borkovića iz Sinja, Abdulaha Seferovića iz Zadra, Fani Celio-Cega iz Trogira, Ivana Dugandžića iz Širokoga Brijega, Stevu Mačkovića iz Subotice, Gorana Gizdavčića iz Omiša i Zvonka Madunića iz Šibenika. Njihovi prilozi nerijetko su bili najbolji dokaz da i u drugim gradovima ima autora čiji prilozi nimalo ne zaostaju za prilozima autora iz hrvatske metropole.

Kao što smo imali suradnike iz pojedinih gradova, tako se u jednu skupinu mogu svrstati i dragocjeni suradnici, specijalisti za pojedine teme. Vladimir Jagarić radio je priloge iz povijesti hrvatskog planinarstva, Helena Bunijevac iz povijesti željezničkog prometa, Vesna Kukavica slala nam je priloge o hrvatskom iseljeništvu, novinar Željko Garmaz objavio je afričke putopise a pravnik Mladen Joka bio je “specijalist” za putopise iz bliskoistočnih zemalja. Njima bih priključio i stručnjake s urednom znanstvenom “iskaznicom”, geologa Ivu Velića i etnologa Tomu Vinšćaka, dok bez Dinka Čuture i Lovre Galića ne bi bilo naših temata o Prvome svjetskom ratu.

Pri kraju nizanja autorskih skupina ostaju mi još dvije posebno važne. Jedna je “damska”, u koju sam ubrojio autorice nekih od najvrjednijih priloga što smo ih objavili u proteklih deset godina. Naime, upravo prilozi potekli od tih autorica bili su, po mojem skromnom sudu, stilski i sadržajno, najbliže idealnima za koncepciju kakvu smo provodili. U toj skupini “prvih pera” svakako moram spomenuti Jasnu Čapo, Sanju Cvetnić, Tihanu Luetić, Tatjanu Buklijaš, Zdravku Jelasku Marijan, Margaretu Matijević, Grozdanu Cvitan i Nives Opačić. Svaka od spomenutih dama u hrvatskoj akademskoj i publicističkoj zacijelo ima svoje mjesto i bez suradnje u Reviji, no ovaj osvrt bio bi manjkav bez isticanja njihovih posebno vrijednih prinosa, savršenoga spoja stručne utemeljenosti i dobroga stila pisanja.

U neveliku, ali važnu skupinu svrstao sam Ratka Cvetnića, Gorana Tribusona, Zorana Gregla, Darka Polšeka i Davorina Peterlina, suradnike za koje s najvećim zadovoljstvom mogu reći da su moji dobri znanci ili prijatelji. Priključujem im i vjernog čitatelja i podu-pi-ratelja Ivana Otta. Iako u načelu smatram da prijateljstvo i posao ne treba nužno miješati, suradnja s njima pokazala je da je spoj dviju životnih kategorija itekako moguć.

Deset godina nije malo vremena i u tom vremenu dogode se, nažalost, i oni najtužniji trenuci. Iz širokoga kruga ljudi koji su surađivali s Hrvatskom revijom, neizbježivošću sudbine, neki više nisu među nama. Na tom popisu imena su Dragutina Tadijanovića, Borisa Marune, Ive Frangeša, Vladimira Muljevića, Lelje Do-bro-nić, Srećka Lipovčana, Joze Ivičevića, Zvonimira Ber-kovića, Zorana Tadića, Ante Markotića, Davorina Pe-terlina, Ratka Petrića i Aleksandra Flakera.

Razvedena mreža sjajnih autora najvrjednije je što smo u proteklih deset godina izgradili. U većini slučajeva bio sam taj koji je sa suradnicima kontaktirao i dogovarao suradnju. To je značilo bezbroj telefonskih razgovora, odnosno poruka poslanih elektroničkom poštom i mobilnim telefonom, ali i susreta uživo. Gotovo bez iznimke svaki taj kontakt bio je za mene ohrabrenje u radu, a nerijetko sam bio bogatiji i za vrijeme provedeno u ugodnom i intelektualno poticajnom društvu.

Vjerujem da smo s velikim brojem naših autora uspostavili uzoran suradnički odnos između naručitelja i izvršitelja. Izdavaštvo poznajem s obiju strane, i kao urednik ali i kao autor, stoga smatram da bez imalo pristranosti mogu naglasiti važnost dobre narudžbe u tome poslu. Autor često ima na umu neku temu o kojoj bi želio pisati, no druge mu obveze ne dopuštaju da joj se u potrebnoj mjeri posveti. Osim toga, nije načisto oko forme i opsega zamišljenoga teksta, a nije siguran ni u konačnu svrhu teksta. Dobra narudžba, a njoj prethodi temeljito “bistrenje” svih pitanja s urednikom, rješava auto-ra svih dvojbi. Poznata mu je forma teksta i njegov opseg, znade gdje će i u kojem kontekstu prilog biti objavljen, a zadan mu je i vremenski rok.

Kao glavni urednik uživao sam rijetki privilegij da mnoge priloge pročitam prije svih drugih. Gledano iz te perspektive mogu reći da nema većeg užitka od onog što sam ga osjetio kada bih u svojoj elektroničkoj pošti ugledao dogovoreni i očekivani tekst koji je netom stigao od dokazano dobra pisca. Stoga svima spomenutima, kao i onima koje sam ovom prigodom propustio spomenuti, upućujem jedno veliko “hvala”.

Ilustracije

Glavna zadaća uredništva bila je, razumljivo, prikupiti i urediti tekstove, no u koncepciji časopisa kakav smo radili vrlo su važne bile i ilustracije. Za početak, opet malo statistike. U svim brojevima koje smo uredili objavili smo oko 780 priloga, a njih smo ilustrirali s približno 4600 ilustracija. Budući da smo ukupno uredili 39 brojeva, to znači da je u svakom broju objavljeno prosječno 120 ilustracija ili gotovo jedna po stranici. Velikom većinom to su bile fotografije i to funkcionalno odabrane, posve u jedinstvu s tekstom. Svatko tko je uređivao knjigu ili časopis znat će da nije bilo jednostavno namaknuti toliku količinu i to ne bilo kakvih ilustracija. Tim više što ni Hrvatska revija a ni Matica hrvatska ne raspolažu s fototekom iz koje bismo crpili ilustracije. Nerijetko se valjalo dobro potruditi da pribavimo ilustracije koje su dovoljno dokumentarne ali i tehnički na zadovoljavajućoj razini. Najveću pomoć imali smo od naših suradnika, pisaca tekstova. Stalniji suradnici već su bili naviknuti pa su uz tekst predložili a nerijetko i pribavili ilustracije. Mnogi od njih sami su snimili ono što su smatrali važnim ili su nas barem uputili gdje možemo pribaviti potrebne ilustracije. Nerijetko smo od suradnika dobivali i slike iz obiteljskih ili osobnih fotoalbuma. Unatoč tomu ipak je bilo dosta priloga koji su ilustrirani zahvaljujući trudu i domišljatosti članova uredništva. A kada pak ništa od toga nije moglo dati rezultate, bilo je na nama da i sami posegnemo za fotoaparatom ili pak osobnim fotodokumentacijama. U pojedinim slučajevima ilustracije smo pribavljali od ljudi za koje smo znali da takvima raspolažu. Taj oblik suradnje uvijek je i posebno naveden, katkad i honoriran. Od poznatih fotografa na stranicama Revije gostovali su, primjerice, Ivo Pervan, Jasenko Rasol i Zoran Alajbeg, dok je naš povremeni fotograf po zadatku bio Ivan Zagoda.

Najčešće ilustracije bile su fotografije, no objavljivali smo i preslike dokumenata, publikacija ili pak pojedinih stranica, odnosno umjetničkih slika. Dosta često davali smo izraditi zemljovide, kada god smo to smatrali korisnim, a kartograf je najčešće bio Tomislav Kaniški. U prvih nekoliko godišta povremeno smo objavljivali i karikature Ivana Šarića, a bilo je i nekoliko priloga ilustriranih crtežima, primjerice Simona Bogojevića Naratha.

Nadam se da su naši čitatelji prepoznali vizualnu komponentu Hrvatske revije i cijenili dokumentarnost objavljenih ilustracija. Kao što su i objavljeni tekstovi u velikoj većini bili izvorni i pisani po narudžbi našega uredništva, tako je i velika većina objavljenih ilustracija prvi put javnosti predočena baš na stranicama Revije. Samo iznimno posezali smo za ilustracijama “općega tipa”, kakve se mogu u velikim količinama pronaći na Internetu.

Posao uredništva nije bio završen pronalaženjem ilustracija. Valjalo ih je i dobro uklopiti u tekst te svaku stranicu oblikovati tako da bude oku ugodna. Prvu varijantu prijeloma broja obično bih napravio sam u suradnji s grafičkim urednikom, no konačni izgled stranice su dobile tek nakon temeljitog pregleda naše likovne urednice. Tek nakon njezinih intervencija slike su bile valjano kadrirane, a stranice postale uredne i sa skladnim rasporedom teksta i ilustracija.

Logistika

Za uspješno i nesmetano odvijanje posla kao što je uređivanje časopisa neobično je važna grafička priprema. To su svi poslovi koji omogućuju da se sirovi materijal - autorski rukopisi i ilustracije u raznim oblicima (klasične fotografije, slike objavljene u pojedinim publikacijama, dijapozitivi te slike i karte u elektroničkom obliku) – pretoči u stranice časopisa. Za sve koji nisu upoznati s nakladništvom ti su poslovi nevidljivi, no nakladnički insajderi dobro znaju da konačni proizvod itekako ovisi o kakvoći grafičke pripreme.

Svi poslovi grafičke pripreme do 2006. obavljali su se u tvrtki Kolumna, koju su vodili braća Petar i Marko Tadić. Hrvatska revija bila je samo jedan od poslova koje je Kolumna obavljala za Maticu hrvatsku pa je suradnja bila dobro uhodana. U Kolumni je za Reviju bila zadužena Janka Carev, s kojom smo izvrsno surađivali i imali uhodanu proceduru u radu. Posao na izradi jednog broja Revije trajao je oko mjesec i pol dana i odvijao se u nekoliko etapa.

U jesen 2006. dobili smo nalog od nakladnika da zaključimo suradnju s Kolumnom te da pripremu preuzima grafički servis Matice hrvatske. Tijekom sljedećih dviju godina imali smo dosta poteškoća s pripremom. Matičin grafički servis tek se uhodavao, što je nama u uredništvu stvaralo dosta problema. Nije bila riječ samo o tome da smo poslovima prijeloma morali posvetiti mnogo više vremena i pozornosti nego dotad, više od toga brinulo nas je što smo vidjeli da se Revija nakon besprijekorne Kolumne, u koju smo imali neograničeno povjerenje, odjednom našla u rukama za koje nismo bili sigurni da u potrebnoj mjeri vladaju računalom i grafičkim programom pa je i konačan rezultat nerijetko ovisio o slučajnosti. Na našu sreću, veće propuste ipak smo uspjeli izbjeći pa smo tijekom 2007, dokad se Matičin grafički servis kadrovski upotpunio, ponovno uplovili u mirnije vode. Posljednja dva–tri godišta za pripremu Revije zadužen je Mario Rogić, u kojem smo opet dobili pouzdana suradnika koji uživa puno povjerenje uredništva i predstavlja važan kotač u malobrojnom ali stalnom radnom sastavu. Uz pouzdanog i vještoga grafičkog urednika za naše zadovoljstvo obavljenim poslom zaslužne su bile i dvije gospođe koje smo s prelaskom u MH također dobili za suradnice: Barbara Mužinić s velikim je razumijevanjem i točnošću u tekstove unosila sve naše uredničke zahvate, a Danijela Weinert predano je provodila korekturna čitanja.

Osim grafičke pripreme u časopisnu logistiku valja ubrojiti i tiskaru kao i tajničke te administrativne poslove. Prvih šest godišta Reviju je tiskala zagrebačka tiskara Printel odnosno Prius. Ispočetka je izgledalo da je riječ o ambicioznoj i kvalitetnoj tiskari. Naše primjedbe bile su sporadične i ne pretjerano zahtjevne, no kako je vrijeme odmicalo sve je više bilo znakova da našoj tiskari posao baš i ne ide najbolje. Naposljetku su posao tiska Revije izgubili na javnom natječaju što ga je prema propisima nakladnik bio dužan svake godine raspisati.

Tisak Revije 2007. preuzela je tiskara Denona. Iako smo se pribojavali da bi nam promjena tiskare mogla prouzročiti stanovite probleme pa i zastoj, to se nije dogodilo jer je i Denona, također čest Matičin partner, tiskala Reviju na visokoj tehničkoj razini.

Distribuciju i administrativnu pratnju, uključujući i cjelokupno financijsko poslovanje časopisa, osiguravala je Matica hrvatska. Sve do 2009. to se odvijalo na savršen način. Netom nakon izlaska broja uredništvo bi predalo prijedlog isplate autorskih honorara, koje bi nakladnik potom autorima isplatio u razumnom roku od približno mjesec dana, što nam je s obzirom na praksu u našem izdavaštvu u očima suradnika osiguravalo status pouzdanog naslova. Posljednje dvije godine, međutim, zbog općih teškoća u društvu, u tom segmentu i uredništvo Revije bilo je suočeno sa stanovitim zastojima. Rashode časopisa sustavno smo smanjivali već od 2006, ponajprije zahvaljujući uštedama u tisku i grafičkoj pripremi, no 2009. i 2010. nakladnik je od nas zahtijevao i dodatne uštede. Nastojali smo se tomu prilagoditi, razumijevajući opću situaciju, no kašnjenje u isplati postajalo je sve veće. Općenito gledajući, i naši su suradnici pokazali razumijevanje za takvo stanje, no ipak smo sve češće bili suočeni s upitima suradnika o zaostalim honorarima, što je nedvojbeno ograničavalo naše mogućnosti dogovaranja suradnje.

O koncepcijskim pitanjima nastojao sam s nakladnikom održavati redovit kontakt. Jednom godišnje podnosio sam redovito izvješće Glavnom odboru Matice hrvatske. To sam doživljavao kao trenutak u kojem članovi Matičina vodstva ocjenjuju naš rad u protekloj godini te nam daju zeleno svjetlo za plan u sljedeću godinu dana. Osim toga, s glavnim tajnikom, a u većini našega mandata to je bio Zorislav Lukić, u pravilnim sam vremenskim razmacima imao razgovor o aktualnim pitanjima i planovima uredništva. Smatram potrebnim reći da sam u svim takvim prigodama dobivao potporu za nastavak rada te da baš ni jednom nisam čuo neke spomena vrijedne primjedbe u vezi s dijelom sadržaja ili pojedinim prilozima.

Čitateljstvo

Koliko je Hrvatska revija bila čitana, ostaje i za nas svojevrsna nepoznanica. Već nakon prva dva–tri broja ustanovili smo da je početna naklada od 3000 primjeraka prevelika, tj. preskupa, i da ju treba smanjiti. Učinili smo to u nekoliko navrata tako da se posljednje dvije godine Revija tiska u nakladi od 1500 primjeraka. Na prvi pogled, nisu to baš ohrabrujući podaci. Ipak, kada se uzmu u obzir naklade pojedinih izdanja u nas, brojka i nije zanemariva, tim više što iz iskustva znademo da nemali broj primjeraka Revije dospije u ruke nekoliko ljudi. U prvom dijelu mandata pretplatnicima sam se na početku godine obraćao i pismom, zahvaljujući im na razumijevanju i potičući ih da nam upute eventualne primjedbe i sugestije. Poslije sam od toga odustao jer mi se činilo da je odjek takvih obraćanja zanemariv.

A čitatelji Hrvatske revije bili su ponajprije članovi Matice hrvatske, pretplatnici na časopis. Najveći broj primjeraka distribuiran je na njihove adrese. Među njima bio je i nemali broj povremenih suradnika tako da sam barem od njih ipak povremeno dobivao reakcije na pojedine teme ili priloge ili pak prijedloge za buduće brojeve. Spoznaje dobivene na taj način bile su za mene dragocjene jer su me držale u uvjerenju da ono što radimo ipak ne ostaje bez odjeka. Stanovitu količinu svakoga broja, isprva veću, a prema kraju mandata sve manju, slali smo i u distribuciju putem prodajne mreže Tiska. To je bio jedini način da časopis bude dostupan u cijeloj Hrvatskoj. Za svaki broj, nakon što je bio povučen iz prodaje, dobivali smo dosta detaljno izvješće o prodaji. Radilo se o maloj količini prodanih primjeraka, koja nakladniku nije donosila zaradu, no njezina stalnost isprva na razini od 200-300 primjeraka a posljednjih godina 100-200 primjeraka, bila je za mene ipak poticajna. To je značilo da svaka tri mjeseca 100 ili 200 ljudi iz cijele zemlje na svom lokalnom novinskom kiosku potraži Hrvatsku reviju. Budući da je časopis izlazio bez ikakve reklame, uz iznimku obavijesti o izlasku broja u Vijencu, i takva mala prodaja za uredništvo je ipak bila poticajna jer je svjedočila o postojanom zanimanju ljudi. Riječ je bila po svemu sudeći o uvijek istim ljudima koji su i bez valjane informacije ipak redovito posezali za časopisom koji smo radili. Žalim što će većina tih ljudi za mene ostati zauvijek anonimna.

Nakon što bismo namirili pretplatnike te isporučili Tisku ono što je bilo namijenjeno za prodaju na kioscima, u Matici hrvatskoj preostao bi dio naklade iz kojeg smo namirili potrebe aktualnih suradnika kao i drugih članova Matice. U tome se nikad nije škrtarilo, a posebno agilan uvijek je bio Matičin potpredsjednik i neumorni putnik te na razgovor o Reviji uvijek spreman Štef Sučić.

Navodno velik broj pretplatnika iz vremena Vinka Nikolića, kao što sam rekao, već pri preuzimanju časopisa za nas, nažalost, nije bio više od mita iz minulih vremena. Vrijeme u kojem smo radili bilo je nesklono takvoj vrsti časopisa u kojemu nema glamura i uz koji ne idu crveni tepih i skandali.

Predstavljanja

Predstavljanja, ponajprije knjiga ali i časopisa, u našem su nakladničkom svijetu važna do te mjere da se katkad čini kao da je predstavljanje važnije i od samoga djela. Rezultat takva odnosa i pristupa jest velik broj najrazličitijih predstavljanja koja se svaki dan održavaju.

Jedan od opravdanih razloga popularnosti predstavljanja jest činjenica da se nakladnici nakon njih mogu nadati da će crtica, a u sretnijim okolnostima i veći prilog, izići i u dnevnim novinama te biti pročitana i u radijskim vijestima. No osim toga, u nas postoji i nemali broj ljudi koji rado nastupaju na predstavljanjima iz jednostavna razloga što vole ili su navikli biti u središtu javne pozornosti, bez obzira na pravi razlog tj. predmet predstavljanja. U našem uredništvu, međutim, oduševljenih zagovornika predstavljanja nije bilo. S druge strane, svjesni spomenute društvene navike pa i očekivanja Matice hrvatske, znali smo da povremeno i mi moramo predstaviti pokoji broj. Kao rezultat tih dviju međusobno protivnih silnica, u desetak godina održali smo i mi desetak ili nešto više predstavljanja.

U prvom dijelu mandata predstavljali smo Reviju nešto češće, a potom su se naša predstavljanja prorijedila. No kada bi se već odlučili za predstavljanje, nastojali smo ga pripremiti tako da za publiku ne bude naporno i dosadno. Predstavljače smo birali pomno, nastojeći pridobiti ljude koji na takvim predstavama ne govore prečesto i ne koriste ih za vlastitu promociju. Uz to, svaki smo javni nastup nastojali obogatiti i nekim manje tipičnim sadržajem po kojem bi se razlikovao od ostalih u poplavi konfekcijskih priredbi.

Predstavljanje tematskog bloka o pivarstvu, primjerice, organizirali smo u autentičnom prostoru zagrebačke pivnice i mikropivovare Medvedgrad u Savskoj ulici. Predstavljanja, pak, održana u Matici hrvatskoj popratili smo prikladnom glazbom ili kakvim drugim manje običnim sadržajem. Tako smo, primjerice, predstavljajući dva broja posvećena Prvom svjetskom ratu preko razglasa pustili autentične austrougarske vojne marševe iz tog doba. Jedan nosač zvuka takvom glazbom osobno sam donio iz Beča samo za tu namjenu. Predstavljajući pak temat o kinematografima iz Kinoteke smo zatražili i dobili snimku Filmskih novosti iz 1960-ih, nastojeći time publiku podsjetiti na obvezatni početak svih kino-predstava iz tog vremena. Predstavljanje temata posvećenog svecima zaštitnicima naših gradova zaključili smo znamenitim američkim napjevom Kad sveci nastupaju, prema kojem smo cijeli temat i nazvali. Za glazbenu kulisu obično je bio zadužen tadašnji Matičin zaposlenik Krešo Blažević, u mladosti frontmen sastava Animatori, kojega se sjećamo sa sjetom.

Povremeno sam prihvaćao i pozive za predstavljanjem izvan Zagreba, koje mi je u pravilu posredovao putovanju uvijek skloni, već spomenuti potpredsjednik Sučić. Od nekoliko gostovanja u drugim gradovima posebno rado pamtim nastup u Čitluku i okolici 2005. godine kada smo u organizaciji poslovično agilnog predsjednika ogranka Andrije Stojića u jednom danu održali čak četiri predstavljanja a uz to još dospjeli posjetiti i njegov vinograd te fascinantni arheološki muzej u samostanu Humac pokraj Ljubuškog. Na toj kratkoj ali sadržajnoj hercegovačkoj “turneji” osjećao sam se vrlo ugodno u društvu kolega Sučića i Vebera iz MH te našega znamenitoga glumca Špire Guberine.

Reviju smo predstavljali i u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Križevcima, Opatiji, Splitu i Kninu, a najudaljenije i svakako najzvučnije mjesto u kojem sam Reviju javno pokazao bio je Pariz. Iskoristio sam službeni boravak u tom gradu u lipnju 2005. te se uz pomoć Marinka Frke-Petešića obratio tamošnjoj hrvatskoj zajednici, okupljenoj nakon nedjeljne mise.

Učestalija predstavljanja, da ih je bilo, doživio bih, priznajem, kao neugodu i tlaku, a nisam od onih koji uz takav osjećaj mogu dobro funkcionirati. Kako ni moji kolege iz uredništva nisu bili skloni češćim javnim nastupima, naša su se predstavljanja svela na rijetke prigode.

Uredništvo

Uređivanje časopisa kao što je Hrvatska revija po svojoj je naravi samozatajan posao. Držeći se toga, o uredništvu neću duljiti.

Radili smo u malobrojnom ali postojanom sastavu. Prvih osam godina imao sam tri suradnice. U osmišljavanju tema, pronalaženju suradnika i dogovaranju suradnje uz mene je bila povjesničarka Lovorka Čoralić. U svojem sada već prilično dugačkom radnom vijeku, pouzdaniju osobu od Lovorke nisam sreo. Svako toliko nas dvoje bi pretresli trenutačno stanje i napravili plan za nekoliko brojeva unaprijed. Te, obično višesatne razgovore najčešće smo vodili u mom uredu u Leksikografskom zavodu, ali i na drugim mjestima, primjerice u kafiću na Laništu, kultnoj konobi Hilton u Biogradu ili pak za vožnji Dalmatinom na relaciji Zagreb-Biograd, kojom smo stjecajem okolnosti više puta zajedno putovali.

Mirjana Mataija, kolegica iz Leksikografskog zavoda, skrbila se o jezičnoj kakvoći tekstova. Katkada je to značilo ispraviti tu i tamo pokoji “tipfeler”, no nerijetko je autorski original valjalo temeljito “preorati” da bi se dobio tekst kojega se nećemo ni mi a ni autor posramiti. Detalje o tome, napose imena, nećemo otkrivati, no neka se ipak zna da nisu svi naši redoviti profesori i znanstveni suradnici i savjetnici ujedno i talentirani i disciplinirani pisci.

Dubravka Rakoci postavila je likovno rješenje ovoga tečaja Hrvatske revije te se iz broja u broj skrbila da se ono i dosljedno provodi. Ni jedna stranica nije odobrena za tisak prije no što je svoj imprimatur na nju nije stavila i Dubravka. Za svaki broj osmislila je i likovno rješenje naslovne stranice, koje se temeljilo na materijalu i sadržaju toga broja. Kada god je došlo vrijeme za naslovnicu, uvijek sam iznova s jednakom znatiželjom iščekivao što će Dubravka predložiti.

Kada smo preuzeli Reviju, složili smo se da uredništvo ne treba biti brojno ali da ćemo s vremenom rado kooptirati nove članove ako se zato steknu uvjeti. Naš sastav proširili smo samo jednim novim članom – posljednje dvije godine u sastavu uredništva bio je i svestrani leksikograf Filip Hameršak, dotadašnji povremeni suradnik. Pozvali smo ga procjenjujući da će nam pomoći u širenju tematskih okvira i suradničke mreže.

Na tajničkome mjestu izmijenilo se nekoliko osoba. Prve dvije godine tajničke poslove obavljala je tada mlada novinarka Tamara Turkalj, a potom smo se, vidjevši da stvarni opseg tajničkih poslova nije prevelik, oslanjali na pomoć osoba koje su u Matici hrvatskoj već obavljale druge poslove. Tako su se u sljedećim godištima na mjestu tajnice uredništva izmijenile Mirna Cvetnić, Romana Horvat i Dorotea Milas. Svima njima tajništvo Revije bilo je usputno zaduženje uz druge poslove koje su obavljale.

Rad uredništva zasnivao se na ad hoc kontaktima pojedinih članova. Budući da sam po logici posla imao uvid u cjelinu, bio sam taj koji je diktirao tempo te ostale kolegice i kolegu uključivao kada je to bilo potrebno. Formalne sastanke nismo održavali, no sve se uvijek rješavalo učinkovito i na vrijeme. O tome možda najbolji svjedoči podatak da smo ritam izlaženja časopisa ustalili već u drugome godištu i otada redovito izlazili na vrijeme u okviru ustaljenih rokova. To je bilo moguće zato što je suradnja funkcionirala besprijekorno, a posao se zapravo odvijao neprestano, jer dok je jedan broj bio u tiskari, mi smo naveliko već bili u poslu s brojevima koji su slijedili. Redovito izlaženje za mene je bilo najlogičniji i najjednostavniji mogući pristup pitanju rokova. I svi ostali članovi uredništva dijelili su isti odnos prema poslu. Uopće ne razumijem zašto je redovitost tako velik problem većini drugih uredništava naših povremenika. Stoga, nastojeći se držati proklamirane samozatajnosti, odjeljak o uredništvu želim zaključiti sljedećom konstatacijom: ako ikada budem radio sličan posao, ne treba mi boljih suradnika od koleg(ic)a s kojima sam radio Hrvatsku reviju!

Nižući tako sjećanja na proteklih deset godina, sve mi više misli navire, a vidim da sam već pretjerao s prostorom. Valja mi stoga zaključiti. Čini mi se da se ono što smo i kako smo radili, dosta dobro ocrtava u riječima Zvonimira Berkovića izgovorenima 2004. na predstavljanju tematskog broja o svecima zaštitnicima u velikoj dvorani Matice hrvatske. Potaknut sadržajem naših priloga, Berković je, među ostalim, rekao:

“I kada sam vidio ovaj nadnaslov Kad sveci nastupaju, odonda me ne napušta jedna vizija...Poželim da se opet pozabavim filmskim radom. Tako bi lijepo bilo napraviti jedan film o svecima nad Hrvatskom ili napraviti jedan mjuzikl Kad sveci nastupaju i to bi bila Hrvatska kakvu zapravo želimo...Ovi sveci kojima su posvećene naše crkve i katedrale, koji su došli s Bliskog istoka ili s krajnjeg Zapada, sve su to poligloti. Svi su oni sudionici cjelokupne europske kulture. Naši sveci nisu samo hrvatski sveci, oni nisu samo hrvatski građani, oni su duboko urasli u situaciju u Europi...Zato propagiram čitanje ovih tekstova jer mislim da su silno obogatili naše saznanje o nama samima”.

I kao što je Berković u našem tematu ugledao bolju stranu Hrvatske, tako smo se i mi, radeći Hrvatsku reviju, sadržajem časopisa, ali i načinom rada, nastojali držati trajnih vrijednosti i ne obazirati se na ono što je prolazno, uskogrudno pa i lažno, predstavljajući i propitujući pritom našu kulturu i identitet u stalnoj usporedbi s univerzalnim vrijednostima i postignućima. U ovome tekstu pokušao sam sažeti djelić onoga što se u proteklih deset godina zbivalo “iza zavjese”, onoga što našim čitateljima nije bilo vidljivo preko stranica časopisa. O uredništvu, kao njegov svojevrsni glasnogovornik, želim reći samo još da smo radili najozbiljnije i najbolje što smo znali i da smo se svakoj novoj Reviji sve do posljednjega broja uvijek iznova i nesmanjeno radovali. Koliko smo pak u tom poslu bili uspješni, nije na nama da sudimo.