Zaštićene prirodne vrijednosti Sisačko- -moslavačke županije

Dalibor Sumpor

Zaštićene prirodne vrijednosti Sisačko- -moslavačke županije

Autor je teksta i popratnih snimki srednjoškolski profesor biologije iz Kutine. Djelatno se bavi zaštitom prirodnih vrijednosti i okoliša na području Sisačko-moslavačke županije.

Sisačko-moslavačka županija prostire se južno od Zagreba. Njezino područje djelomično močvarne ravnice nizinskog toka rijeke Save, Kupe, Odre, Lonje, Gline, Česme, Ilove i Une okruženo je pitomim šumovitim obroncima Petrove, Zrinske i Moslavačke gore. Turističke osobitosti županije nadaleko su poznate: Park prirode Lonjsko polje, 2500 godina stara povijest grada Siska, termalno lječilište Topusko, povijesna baština Vojne krajine i turskih ratova, osebujno graditeljstvo i vrijedne crkve. Unatoč visokoj urbaniziranosti i rastućem ekonomskom i infrastrukturnom ozračju, pojedini prirodni predjeli ipak su ostali pošteđeni prevelikih ljudskih intervencija. Ti predjeli danas čine okosnicu prirodne baštine i krajobrazne vrijednosti koje uz bogatu kulturno- povijesnu baštinu mogu biti temelj razvoja ove hrvatske regije. Da bi potakla informiranje javnosti i promicanje zaštićenih prirodnih vrijednosti i zaštićenih područja, tijekom siječnja 2007. godine započela je s operativnim radom Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Sisačko-mo-sla-vačke županije, pod čijom su upravom zaštićena područja u ukupnoj površini od 5,3 % županije. U Upisniku zaštićenih prirodnih vrijednosti, koje se vodi pri Ministarstvu kulture, Upravi za zaštitu prirode, spomenuta ustanova upravlja regionalnim parkom, posebnim rezervatima i značajnim krajobrazima, park šumama, spomenikom parkovne arhitekture i pojedinačnim stablom. Najveće, ali manje poznato zaštićeno područje u županiji je Odransko polje koje obuhvaća prirodne i kultivirane predjele na ukupnoj površini od 9401, 79 hektara (Grad Sisak, Općina Martinska Ves i Lekenik). Krajobrazna cjelina Odransko polje proizašla je iz stoljetnog održivog korištenja prirodnih potencijala ovog područja, a rezultat su očuvana bioraznolikost staništa te očuvanost samog krajobraza. To je područje zaštićeno aktom Sisačko-moslavačke županije 2006. godine, danas u kategoriji kao značajan krajobraz, a obuhvaća cjeline poplavnih šuma hrasta lužnjaka (Quercus robur), vlažnih livada i pašnjaka. Rukavci, bare, rijeka Odra te vlažne livade čine posebno ugrožena vlažna staništa na kojima žive mnoge močvarne ptice i čine područje od međunarodne važnosti. Pašnjaci, trščaci i livade su staništa globalno ugrožene ptice kosac (Crex crex), a u gustim šumama hrasta lužnjaka gnijezdi se ugrožena vrsta orao štekavac (Haliaetus albicilla) i crna roda (Ciconia nigra). Cjeline poplavnih travnjaka uz rijeku Odru važna su područja za značajan broj vaskularnih biljaka od kojih su mnoge navedene u Crvenoj knjizi i zaštićene su temeljem Zakona o zaštiti prirode, a neke od njih koje valja spomenuti su: kockavica (Fritillaria meleagris) – osjetljiva vrsta, četverolisna raznorotka (Marsilea quadrifoliata) – ugrožena vrsta i zvjezdasti šaš (Carex echinata) – ugrožena vrsta. Uz rijeku Odru su pogodna staništa vidre (Lutra lutra) i dabra (Castor fiber) koji se tu uspješno nastanio nakon projekta reintrodukcije vrste. Ovo je jedno on najbogatijih lokaliteta vodozemaca u Hrvatskoj, a značajno je i kao područje razmnožavanja migratornih vrsta šišmiša: ranog večernjaka (Nyctalus noctula) i malog šumskog šišmiša (Pipistrellus nathusii). Odransko polje ima veliku ulogu kao riblje mrjestilište, a u rijeci Odri zabilježene su 22 riblje vrste od kojih su većina autohtonih i ulaze u određene kategorije ugroženosti, a naročito je ugrožena crnooka deverika (Abramis sapa). Lokalno stanovništvo bavi se ekstenzivnim stočarstvom u okviru kojega se čuva zavičajna udomaćena pasmina konja hrvatski posavac s 40 % ukupnog broja grla u Republici Hrvatskoj. Mogućnost njihova korištenja za potrebe turističke djelatnosti – zaprege i terapijsko jahanje omogućilo bi razvoj eko-agro turizma i opstojnost posavskog sela. Želja je stanovnika ovog područja da značajni krajobraz rijeke Odre jednoga dana (u nedalekoj budućnosti) bude najmanje regionalni park prirode. Drugo značajno prirodno područje jest Kotar šuma Stari gaj, park šuma između Siska i Petrinje. Šumska zajednica hrasta kitnjaka i običnog graba (Carpino betuli – Quercetum roboris) s značajnim udjelom pitomog kestena prostire se na 5218 hektara. Na sjevernom dijelu šume sađene su četinjače, dok se na južnim, blago brežuljkastim padinama nalaze stari vinogradi. U vrijeme rata ova je šuma bila minirana te je danas nepristupačna i zapuštena, stoga je potrebno razminiravanje i revitalizacija njezine funkcije izletišta i rekreacijskog područja. Treće zaštićeno područje je ‘’Biljeg- Petrova Gora’’, a odnosi se na istočni i sjeveroistočni dio Petrove gore i područje Biljeg, stanište šumskih cjelina hrasta kitnjaka (Quercus petrea) i pitomog kestena (Castanea sativa), te bukove šume (Fagus sylvatica) na površini 102 hektara, zaštićeno kao park šuma 1969. godine. O bogatoj povijesti ovog područja svjedoče srednjovjekovni ostaci pavlinskog samostana iz 13. stoljeća i grob posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića. Park šuma Brdo djed zaštićeno je 2000. godine s funkcijom zelene oaze i izletišta, a sastavni je dio zaštićene povijesne jezgre Hrvatske Kostajnice. Zeleno brdo visine 205 metara u sebi čuva srednjovjekovnu povijest zemljane utvrde iz 18. stoljeća u obliku zvijezde vidljive u pješačkim stazama po čijim šancima i bedemima raste park šuma ukupne površine 27,8 hektara. Sađena je na inicijativu profesora Davorina Trstenjaka od 1890.-1900. godine. U autohtonu šumu hrasta kitnjaka, običnog graba i pitomog kestena planski je sađeno crnogorično drveće, uglavnom smreka (Picea abies) i bijeli bor (Pinus sylvestris). Park šuma pruža dom mnogim vrstama zaštićene flore i faune, a neke od njih su: bjeloprsi jež (Erinaceus concolor), sljepić (Anguis fragilis), šareni daždevnjak (Salamandra salamandra), mekolisna veprina (Ruscus hypoglossum).

Poplavna šuma hrasta

Posebni ornitološki rezervat Dražiblato zaštićen 1969. godine nalazi se u meandru desne obale Save sjeverozapadno od Puske, a područje je močvarnih livada i šuma jasena, vrbe i topole u sklopu Sunskog polja. Skrovita bara površine 20,63 ha nije lako pristupačna i ornitolozi je nisu posjećivali godinama. Ovaj lokalitet upisan je kao važno područje za razmnožavanje patki te za hranjenje čaplji i žličarki iz kolonije koje se gnijezde u Parku prirode Lonjsko polje. Cret Đon močvar proglašen je posebnim botaničkim rezervatom 1964. godine na površini od 20 ha. Nalazi se u brdsko- planinskom području na jugozapadu Sisačko-moslavačke županije na području sela Blatuša (općina Gvozd). Cret je smješten u prostranoj, zaklonjenoj dolini na nadmorskoj visini 135 m, te predstavlja osebujno močvarno stanište na južnoj granici rasprostranjenosti cretnih staništa i najveći je acidofilni cret Republike Hrvatske s dubinom tresetnog sloja od 4,8 m. Na cretu je zastupljena u Hrvatskoj vrlo rijetka i reliktna zajednica bijele šiljkice (Rhynchosporetum albae) i kao jedno od samo dva nalazišta cretne breze u Hrvatskoj (Betula pubescens). Vrijedne vrste biljaka koje dolaze na ovom području su ugrožene i navedene su u Crvenoj knjizi vaskularne flore Hrvatske: cretna crvotočina (Lycopodiella inundata), rosika (Drosera rotundifolia), gorski trolist (Menyanthes trifoliata), uskolisna suhoperka (Eriophorum angustifolium), te mah tresetar vrste iz roda Sphagnum od kojih su posebno zanimljivi rijetki crveni mahovi tresetari. Na krajnjem jugoistočnom dijelu creta na više stotina kvadratnih metara razvijena je zajednica končastog šaša (Caricetum lasiocarpae). Uz Plitvička jezera ovo je jedino nalazište ove zajednice u Hrvatskoj i vjerojatno površinski najveće. Cretno stanište u botaničkom rezervatu Đon močvar nastanjuju više vrsta vretenaca, a među njima su neki zaštićeni prema zakonskim aktima Republike Hrvatske i međunarodnim propisima: modra konjska smrt (Calopteryx virgo), gorski potočar (Cordulegaster heros), sredozemna zelenika (So-mato-chlo-ra meridionalis), vilin dvopjeg (Libelula quadrimaculata). Zbog mnogih posebnosti, vretenca predstavljaju važnu skupinu faune čiji osebujni životni put povezuje vodene i kopnene ekosustave te predstavljaju važne indikatore ekološkog stanja staništa. Brežuljke oko Đon močvara obrasta šuma hrasta kitnjaka i običnog graba (Epimedio- Carpinetum betuli) s primiješanim pitomim kestenom. Osim šumske vegetacije oko Đon močvara djelovanjem čovjeka nastala je i sekundarna vegetacija livada, pašnjaka i obradivih površina. Na zapuštenim šumskim krčevinama razvili su se brezici s bujadi (Be-tulo- Pteridietum). Bujad čini i čiste sastojine- bujadnice, a ova vrsta pojedinačno prodire i na cret. Stross-mayerovo šetalište, poznatije kao petrinjski park zaštićeno je kao spomenik parkovne arhitekture od 1969. godine radi svoje hortikulturne i kulturno- povijesne važnosti. Oblikovan je u središtu Petrinje ispred glavnog pročelja barokne župne crkve sv. Lovre s prepoznatljivom stilskom kompozicijom zrakaste barokne zvijezde. Park je nastao tijekom 18. i 19. stoljeća kao paradni trg koji je kasnije prerastao u šetalište baroknog stila s novim sadržajima: Vremenjačom postavljenom 1891. godine i centralnim paviljonom izrađenom u poznatoj bečkoj radionici Wagner, postavljenim 1892. godine. ‘’Društvo za poljepšavanje grada’’, osnovano 1900., pokrenulo je akcije uređenja grada, te vodilo brigu o zamjeni oboljelih stabala, sadnji novih, uređivanju pješačkih staza i javnom gradskom osvjetljenju. Tada su zamijenjena oboljela stabla iz istočnog dijela perivoja s platanama. Godine 1905. na inicijativu dr. Rudolfa Horvata, a povodom smrti đakovačkog biskupa J. J. Strossmayera, gradski perivoj dobiva po njemu ime. Posebna vrijednost parka su četiri stabla stare lipe (Tilia grandifolia) za koje se pretpostavlja da su posađene u doba Napoleonove vladavine oko 1810. godine, kao i tri vrijedna stabla ginkga (Ginkgo biloba) te staro stablo javora mliječa (Acer platanoides). Početkom 20. stoljeća park je obogaćen fontanom s lijepo oblikovanim skulpturama dječaka s kornjačom, radom kipara Ferde Ćusa. Pravi ures Siska i velika hortikulturna vrijednost grada pojedinačno je stablo stari hrast lužnjak ‘’Julius’’ u centru Siska na Trgu hrvatskih branitelja. Zaštićen je 1998. godine na inicijativu Društva za poljepšanje Grada Siska u kategoriji spomenik prirode. Starost stabla procjenjuje se na oko 250 godina, a osnovne karakteristike hrasta su: visina 31 m, promjer krošnje 36 m i promjer debla 142 cm. Predstavnik nekad velikih šuma koje su okruživale grad uz rijeku Kupu i Savu utkan je u tkivo grada i živi svjedok vremena i novije povijesti Siska. Nažalost zdravstveno stanje spomenika prirode je opasno ugroženo gljivama truležnicama (Ganoderma lucidum). Opstanak ovog izvanredno lijepog primjerka hrasta lužnjaka okruženog urbanom sredinom ovisi o postupcima čovjeka. Izgradnja grada, zgrada i infrastruktura, smanjenje nivoa podzemne vode značajno su utjecali na prirodni tijek i stanje hrasta, te je potrebno provoditi kontinuirano mjere zaštite i očuvanja spomenika prirode. Otud izviru i njihova dodatna vrijednost te nužnost zaštite.

Prvi regionalni park u Hrvatskoj

Prostornim planom Sisačko-moslavačke i Bjelovar-sko-bilogorske županije područje Moslavačke gore bilo je evidentirano za zaštitu u kategoriji značajnog krajobraza (Zakon o zaštiti prirode NN 70/05). Tijekom 2006. godine Sisačko-moslavačka županija i Državni zavod za zaštitu prirode sklopili su Ugovor o izradi stručne podloge za proglašenje područja Moslavačke gore u višu kategoriju zaštite regionalnog parka. Potom je uslijedila valorizacija prirodnih vrijednosti područja Moslavačke gore (Državni zavod za zaštitu prirode). U konzultacijama između Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu prirode, Sisačko- moslavačke županije, Bjelovarsko-bilo-gorske županije i Državnog zavoda za zaštitu prirode utvrđeno je da s obzirom na međužupanijski značaj Moslavačke gore i njezinu važnost za očuvanje biološke raznolikosti na regionalnoj razini, ovo područje zavrjeđuje zaštitu u kategoriji regionalnog parka. Stoga je krajem srpnja 2007. godine, nakon dovršenja stručne podloge, koja sadrži detaljan opis obilježja i vrijednosti ovog područja, ocjene stanja i održanog javnog uvida u akt o proglašenju i pripadajuću dokumentaciju, proglašena preventivna zaštita Moslavačke gore u Sisačkoj-mosla-vačkoj županiji kao prvog regionalnog parka u Republici Hrvatskoj. Cilj zaštite ovoga područja odnosi se na očuvanje prirodnih staništa ugroženih na državnoj i europskoj razini, očuvanje biološke raznolikosti i krajobraznih vrijednosti, očuvanje kulturno-povijesne baštine ovog dijela Hrvatske te promicanje regionalnog parka kao turističke destinacije s namjerom očuvanja Mosla-vačke gore, jer ona predstavlja važno ekološko uporište u blizini naseljenog prostora te značajno izletište na kojem žitelji, obiju županija, mogu zadovoljiti svoje potrebe za odmorom i rekreacijom. Granica regionalnog parka (15.295,49 ha) prati prirodnu cjelinu Moslavačke gore kao glavne krajobrazne značajke sjeveroistočnog dijela Sisačko-moslavačke i jugozapadnog dijela Bjelo-varsko-bilogorske županije. S vrhom Humka, čija visina iznosi 489 m nadmorske visine, to je jedna od najnižih gora u središnjoj Hrvatskoj. Njeno razvedeno gorje okruženo je i ispresijecano sa svih strana rijekama i potocima (Česma, Ilova, Lonja, Sava).

Vretence (lijevo gore); bjeloprsi jež (lijevo dolje); mali djetlić (desno gore); štekavci (desno dolje)

Gledano geološki, zbog sastava stijenja, Moslavačka gora, uz Medvednicu, Psunj, Papuk i Krndiju, predstavlja danas najstarije gorje u Hrvatskoj, nastalo prije gotovo 500 milijuna godina. Njezina stara paleozojska jezgra građena je od eruptivnih i metamorfnih stijena (granita, pegmatita, gnajsa i škriljavca i drugih materijala). Poslije je jezgra prekrivena taložnim stijenama odnosno slojevima vapnenca, lapora, gline i pijeska koje po starosti pripadaju neogenu i kvartaru. Današnji rebrasti izgled obronaka Mosla-vačke gore nastao je usijecanjem mnogobrojnih potoka koji otječu prema Česmi, Lonji i Ilovi. Geografi joj dodjeljuju epitet otočne gore jer nije fizički povezana s drugim uzvišenjima, a u davnoj geološkoj prošlosti ona je uistinu bila otok koji su oplakivali valovi tadašnjeg Panonskog mora. Po tome se razlikuje od susjednih gora Medvednice, Papuka i Psunja, koje su u to doba bile potopljene. Granit i uz njega vezane metamorfne stijene Moslavačke gore bili su eksploatirani na više od 200 kamenoloma, od kojih su danas aktivna samo dva. Jedan od njih je Mikleuška, kamenolom granita i gnajsa, koji se, zbog lošijih tehničkih osobina, koristi za nasipavanje slabije opterećenih putova. U blizini kamenoloma otkriven je 1964. godine arheološki lokalitet s kontinuitetom naseljavanja od brončanog do željeznog doba (3000-500 g. pr. Krista), nazvan Marić gradina. Osim brojnog keramičkog materijala koji ukazuje na mlađe razdoblje Vučedolske kulture, kamenog oruđa i brončanih predmeta, pronađeni su i tragovi obrambenog sustava. Drugi je kamenolom, Pleterac, zbog geološke raznolikosti vrlo zanimljiv lokalitet za posjetitelje. U njemu se eksploatiraju najljepši otkriveni izdanci amfibolita (stijene koje nastaju metamorfozom iz kalcijem bogatih sedimenata) i amfibolitskog škriljavaca u granitu i gnajsu. Stari je kamenolom, vrlo kvalitetnog granita kod Gornje Jelenske na imanju grofa Erdödyja, pronašao Ljudevit Vukotinović Farkaš, u čiju čast je i nazvan Ljudevitov dol. U Gospodarskom listu iz 1867. godine pisalo je da se u njemu lomi «...granitni kamen ili žulja, mastna zemlja (glina) i postoje zvirališta nafte, tj. kamenog ulja». Kamenolom kraj Gornje Jelenske zanimljiv je kao lokacija na kojem je izvađen kamen za prvi postament spomenika banu Josipu Jelačiću na središnjem trgu u Zagrebu. Danas se u tom kamenolomu ništa ne eksploatira. U širokoj dolini srednjeg toka potoka Jelenska postoji nekoliko ležišta bentonitne gline koja se koristila kao sirovina u ljevarstvu, kao dekolorant i kao punilo u stočnoj hrani. Bentonitna glina Gornje Jelenske je među najkvalitetnijim sirovinama te vrste, a zbog široke primjene, unatoč teškim uvjetima jamskog rudarenja, eksploatacija se dugo održala. U rudniku bentonitne gline Gornja Jelenska nađeni su 1994. i 1996. godine fosilni ostatci praslonova i nosoroga. Radi se o izuzetnim nalazima ovih velikih sisavaca iz geološkog razdoblja donji miocen, prije 17-18 milijuna godina, a smatra se da su to najstariji nađeni ostatci miocenskih rilaša na području sjeverne hemisfere. U okolici Gornje Jelenske, Mustafine Klade i Gornje Vlahinićke pronalazio se rijedak mineral čađavac, koji se nekad brušen koristio za uresno kamenje. Zabilježeno je da je grad Zagreb od njega dao nabrusiti dijadem za vjenčani dar kraljevni Stefaniji. Ostatci Garićgrada, jednog od najstarijih hrvatskih burgova (spominje se 1256. godine) i suvremenik Medvedgrada, otkrivaju gotovo cjelovitu petrografsku sliku Moslavačke gore: klesani blokovi granita, gnajsa, amfibolita i amfibolitskog škriljavca, a u unutrašnjosti i karbonatne i laporove naslage. Uz Garićgrad nalazi se nekadašnji kamenolom granita.

Moslavačka gora

Na sjevernom dijelu Moslavačke gore, u području šume Garjevica u jarku potoka Velika sredska postoji pojava kuglastog lučenja migmatita. Radi se o tri višemetarske kuglaste forme s atraktivnim teksturama paralelnih i prugastih lamela svjetlije (kvarc) i tamnije boje (pirokseni). Na području Moslavačke gore poznata su nalazišta lignita i mrkog ugljena te pojave treseta. Rudnik Gračenica, rov ‘’Barbara’’ otvoren je u drugoj polovici 19. stoljeća, a zbog sloja lignita debljine od 1,2 do 1,5 metara koji se pruža 750 metara prema jugoistoku, otvoren je i rudnik ‘’Kutina’’ na području doline potoka Repušnice. Mrki ugljen, sloja debelog oko dva metra, iskapan je u potoku južno od sela Podgarić, ali danas nema ni traga rudarskoj aktivnosti. Na području Moslavačke gore javljaju se i poznati prirodni izdanci nafte. Smješteni su jugozapadno od Kutine u potoku Paklenica kod sela Mikleuška. Zapisi iz pavlinskog samostana podno Garićgrada spominju višestoljetnu vezu Moslavine s naftom. Navode da je na području potoka Paklenica kopana paklina (bitumen), te se pomiješana s petrolejom (naftom) koristila za podmazivanje kotača kola. Ljudevit Vukotinović je 1868. godine prvi opisao prirodna nalazišta nafte, navodeći da na jednom izlazi i nafta koju se ‘’…kupilo i obiralo poput vrhnja…’’’ i koristilo kao kolomaz. Na to upućuje okno «Martin» dubine 72 metra, svojedobno najveće u Austro-Ugarskoj (koncesiju je dobilo 29. studenoga 1865.) Eksploatirano je do 1943. godine, a u 88 godina dalo je 20 000 tona nafte. U velikom Boriku je sredinom 19. stoljeća izgrađena i prva kameno-uljna tvornica, a prerađena nafta koristila se za rasvjetljavanje Beča. Danas je dobro vidljiv jedan izdanak nafte na padini s lijeve strane potoka Paklenica. U obodnom području Moslavačke gore razvijene su kore trošenja granitnog masiva, a kao krajnji produkt trošenja nastao je kvarcni pijesak. U Vrtlinskoj (nije obuhvaćena regionalnim parkom) je ležište kvarcnog pijeska u eksploataciji, a središnji dio ležišta čini bijeli pijesak s najvišim sadržajem silicijevog dioksida (do 95 %). Debljina pijeska je najčešće oko 40, a maksimalno do 70 metara. Zbog visoke kvalitete, kvarcni se pijesak koristio u tvornici stakla u Lipiku. Unutar pijeska mogu se naći i brojni fosilni ostatci kostiju kralješnjaka. Moslavačka gora je i sabirni teren mnogobrojnih potoka. Potoci imaju bujičasti karakter i mnogi presuše u ljetnim sušnim mjesecima. Kako zbog pedološkog sastava imaju plitka korita i zbog blagih nagiba mali pad, za vrijeme jakih kiša prouzroče lokalne poplave. U poplavljenim dolinama voda se zna i dulje zadržavati pa se u nekim stvaraju i tresetišta (dolina Dišnice). Krajobrazna i biološka raznolikost očuvana je ovim područjem, još uvijek bez znatnijih negativnih ljudskih utjecaja, i ima nedvojbeno regionalni značaj. Ona je prepoznatljiva po raznolikosti šumskih vrsta, očuvanim potočnim dolinama i slikovitosti odnosa poljoprivredno-šumskih površina.

Patka njorka

Ističe se i nekoliko posebno vrijednih krajobraznih zona: vinogradi iznad Popovače, Volodera i Gornje Gračenice te prostor turističko-rekreativne namjene u Podgariću i izletištu ‘’Pleterac’’. Osim navedenih zanimljivosti, na području predviđenom za zaštitu, nalaze se i dva umjetna jezera (jezero Mikleuška, jezero kod Podgarića), nekoliko istaknutih potoka (Podgradski jarak, Garešnica, Matin potok, Jaska, Mlinski potok) te područja oko kulturno-povijesnih vrijednosti (ostatci srednjovjekovnih gradova i utvrda Garićgrad, Jelengrad, Košutgrad i dr.). Temeljni fenomen Moslavačke gore su šume. Zbog reljefnih kontrasta, različitosti geološke građe, te raznolikih pedoloških i klimatskih utjecaja, na Moslavačkoj gori dobro uspijevaju bjelogorične listopadne šume, među kojima prevladavaju mezofilne i neutofilne bukove šume: šuma bukve s lazarkinjom (Asperulo odoratae-Fagetum), šuma bukve s rebračom (Blechno-Fagetum), šuma bukve s bjelkastom bekicom (Luzulo-Fagetum), šuma bukve s dlakavim šašem (Carici pilosae-Fagetum), čiste bukove šume (podsveza Lamio-orvalae-Fagenion), zatim neutrofilne šume hrasta kitnjaka i običnog graba (Querco- Carpinetum betuli), te acidofilne kitnjakove šume s pitomim kestenom (Querco-Castanetum sativae) koji nažalost boluje kao i svi europski kesteni od raka kestenove kore. Na padinama i grebenima razvija se i šuma kitnjaka s vlasuljom (Festuco drymeiae-Quercetum petraeae). Dio ovih tipova staništa ugroženi su na europskoj razini i zaštićeni Bernskom direktivom o staništima, kao i kartirane livade trobridog i lisičjeg šaša (Caricetum tricostato-vulpinae), srednjoeuropske livade rane pahovke (Arrhenatheretum elatioris), te travnjaci sitova i dugolisne metvice (Junco-Menthetum longifoliae) koji optimalan razvitak postižu tijekom ljeta, a ističu se već izdaleka šarenilom ljubičastih, žutih i sivozelenih boja. U vrlo malom postotku pored gore navedenih autohtonih vrsta ima i ponešto smreke, vajmutovca i duglazije koje su unesene (alohtone). Sve do druge polovice 19. stoljeća šume Moslavačke gore rastu na “prašumski način’’. Iskorištavane su jedino za pašu, drvarinu i žirovinu. Tek 1864. godine dolazi ovdje do proizvodnje pepeljike koja je služila za dobivanje drugih soli kalija, te u proizvodnji stakla, sapuna i boja, a izvozila se uglavnom u Veneciju.

Trg Kralja Tomislava u Kutini

Nju je kasnije zamijenila proizvodnja i izvoz hrastove bačvarske građe, a nakon prolaska željeznice kroz ovaj kraj 1897. godine, moslavačka šumska poduzeća izvozila su željezničke pragove u Francusku, Belgiju, Italiju i Englesku. Nakon Drugoga svjetskog rata Moslavačka je gora bila bogata starim primjercima (preko 200 godina), a u godišnjoj sječi koja je iznosila preko 400 000m3 radilo je dnevno oko 500 sjekača. Danas je cijela Moslavačka gora prekrivena šumskim raslinjem starosti oko 60 godina, a njima gospodari Šumarija Kutina koja planski iskorištava šume na principu prirodne obnove s autohtonim postojećim vrstama u više sjekova. Iz Šumarije Kutina napominju kako su šumske zajednice Moslavačke gore izrazito stabilne što nije slučaj s drugim zajednicama u našoj zemlji. Isto tako važno je istaknuti kako su u Moslavačkoj gori šume 100 % prirodne, dok u Europi ima 95 % umjetnih, a svega 5 % prirodnih. U flori Moslavačke gore utvrđene su za sada 242 biljne vrste, od kojih je 55 zaštićeno Zakonom o zaštiti prirode (NN 70/05), tj. Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim (NN 7/06). Dvije vrste ugrožene su na nacionalnoj razini te se nalaze u Crvenoj knjizi vaskularne flore Republike Hrvatske (Nikolić & Topić, 2005.), a prema kriterijima Svjetske udruge za zaštitu prirode (IUCN) u kategoriji pred izumiranjem. To su zvjezdasti šaš (Carex echinata) i mirisavi dvolist (Platanthera bifolia). Od nižeg raslinja susreću se ovdje najčešće lijeska, brekinja, drijen, kupina i zakonom zaštićen vazdazeleni grm božikovina. Od ostalih vrsta u visokom postotku zastupljen je bagrem (Robinia pseudoacacia) koji su Francuzi zasadili na strmim južnim područjima i danas predstavlja korov u Moslavačkim šumama. U prizemnom sloju još uvijek nailazimo na veće populacije proljetnica koje su u Hrvatskoj zakonom zaštićene kao osjetljive svojte: šumska ciklama (Cyclamen purpurascens), sitnocvjetni kukurijek (Helleborus dumetorum) i bijela šumarica (Anemone nemorosa). Među predstavnicima ima samoniklih kaćuna, a posebno treba istaknuti crvenu naglavicu (Cephalanthera rubra). Višegodišnja trajnica iz porodice kaćuna (Orhidaceae), koja klija samo ako se u njima stvori endotrofna mikoriza (prodiranje hifa gljiva u stanice biljke), ugrožena je vrsta zbog branja cvjetova i promjena u staništu te joj se brojnost drastično smanjuje. Dolazi u prirodi u malom broju primjeraka na šumskim uvalama, a raste na sjenovitim mjestima. Brojna paprat, bujad tipičan je predstavnik jedne reliktne kozmopolitske vrste. Moslavačka je gora, faunistički gledano, relativno siromašna, izuzev ornitofaune koja broji 64 vrste ptica, a 18 ih se smatra ugroženom vrstom. Treba izdvojiti škanjca osaša (Pernis apivorus) i patuljastog orla (Hieraaetus pennatus) koji je u Hrvatskoj izrazito rijetka vrsta čije je gniježđenje sa sigurnošću zabilježeno samo na Kalničkom gorju. Zimi se ovdje bilježi i pojava orla bjelorepana, jednog od najvećih orlova (raspon krila 2,40 m).

Srna

Od ugroženih vrsta riba ovdje dolazi bijeli klen, dok se među vodozemcima, koji nastanjuju područje regionalnog parka, izdvaja žuti mukač (Bombina variegata), šumska smeđa žaba (Rana dalmatina) te šareni daždevnjak. Najčešći stanovnici sloja grmlja su veće životinje koje tu pronalaze zaklon i obilje hrane: obični jelen, europska srna, lisica, divlja ili šumska mačka i divlja svinja. Od ostale faune u grmlju brojnošću dominiraju žutogrli šumski miš (Apodemus flavicolis) i riđa voluharica (Clethrinomys glareolus), a na zemlji i drveću brojna populacija kornjaša, među kojima se nalazi zaštićeni jelenak (Lucanus cervus). Livadni biotopi bogatiji su vrstama od šumskih, pogotovo puževima i kukcima (bilježi se pojava strogo zaštićenog lastinog repa, Papillio machaon) koji su vezani uz ovaj tip staništa. Na prostorima Moslavačke gore gospodari Lovno gospodarstvo Moslavina d.o.o. u sastavu Agrokora, a od divljači pored navedenog običnog jelena, srne i svinje, uzgajaju muflona, jelena lopatara, zeca i fazana.

Osim navedenih zaštićenih područja, evidentirana su i dvadesetak područja prirodnih vrijednosti koja prema kriterijima vrednovanja zaslužuju zaštitu u različitim zakonskim kategorijama zaštite (tablica).

Sunjsko polje, ribnjaci Lipovljani, rijeka Odra i Od-ran-sko polje, te Turopolje su ujedno i zaštićena područja nacionalne ekološke mreže uz rijeku Savu kao ekološki važna područja od međunarodne i nacionalne važnosti zbog očuvanja ugroženih vrsta i stanišnih tipova. Sunjsko polje, nizinsko područje uz rijeku Sunju i njeni pritoci obuhvaćaju prostrane vlažne i mezofilne travnjake, poplavne šume hrasta lužnjaka te šume johe (Alnus glutinosa) i uz rijeku i uz stare rukavce. Sunjsko polje graniči s Parkom prirode Lonjsko polje koje je ujedno i Ramsarsko područje. Vlažni travnjaci u Sunjskom polju su važna područja za gniježđenje globalno ugroženog kosca jednako kao i eje livadarke (Circus pygargus). Istovremeno oni predstavljaju prostrane pašnjake s govedima, svinjama i autohtonom pasminom posavski konj.

Područja prirodnih vrijednosti predviđena za zaštitu u različitim kategorijama

Goveda i konj sprječavaju zaraštavanje travnjaka i čuvaju vrijedno stanište. Šume ovog područja koje su dio širih poplavnih močvarnih staništa uz rijeku Savu važna su područja za gniježđenje štekavca, orla kliktaša (Aquila pomarina), crne rode, crvenoglavog djetlića (Dendrocopos medius) i bjelovrate muharice (Fucedula albicolis). Ribnjaci Lipovljani jedno su od 9 šaranskih ribnjaka Hrvatske koja su uvrštena u ornitološki važna područja u Europi i potencijalnih Ramsarskih područja. Ono sadrži kompleks šaranskih ribnjaka s dobro razvijenom emerznom i plutajućom vegetacijom, okruženom hrastovim šumama, mezofilnim livadama i mozaičnim poljoprivrednim krajobrazom.

Crnogrli gnjurac

Ribnjaci su važna mjesta za gniježđenje ptica močvarica kao i važno hranilište za ptice koje gnijezde u obližnjem Parku prirode Lonjsko polje (čaplje, žličarke, čigre, štekavac, patka njorka itd.). U blizini se nalazi akumulacijsko jezero Pakra, značajno područje za gniježđenje i zimovanje ptica močvarica. Turopolje je nizinsko područje smješteno između rijeke Odre i Save. Najznačajniji dijelovi tog područja su dobro očuvane prostrane vlažne livade, bitne za gniježđenje kosca, periodično poplavljeni pašnjaci sa stadima goveda i autohtonim lokalnim pasminama: posavski konj i turopoljska svinja.

Turopoljska svinja

Šuma hrasta lužnjaka razvila se na desnoj strani rijeke Odre i važne su za razmnožavanje štekavca. Ostala staništa su mozaični krajobrazi te poplavne šume crne johe i poljskog jasena, kao i galerije vrba i topola. 

Korištena literatura:

Regionalni park Moslavačka gora- stručna podloga za zaštitu, 2006. Državni zavod za zaštitu prirode.

Geološke zanimljivosti- regionalni park Moslavačka gora, 2008. Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima SMŽ.

S. Baleta, Šume Moslavačke gore, Zbornik Moslavine IV., 1998.

D. Sumpor, Moslavačka gora- prvi regionalni park u Hrvatskoj, Zbornik Moslavine XI-XII, 2008./ 2009.

Edukativno informativni stručni skup Moslavačka gora 2008., JU za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima SMŽ (bez naslova, neobjavljeno)

Edukativno informativni stručni skup prosvjetnih djelatnika SMŽ 2007., JU za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima SMŽ (bez naslova, neobjavljeno)