Trebaju li studenti upozoriti profesore na pogreške?

Julian Minghi

Trebaju li studenti upozoriti profesore na pogreške?

Julian Minghi je profesor emeritus Sveučilišta Južne Caroline. U više od 50 godina dugačkoj profesorskoj karijeri objavio je mnogo radova, od kojih se neki smatraju ključnima u razvitku političke geografije. Posebice je cijenjen kao specijalist za teme o granicama. Priča koju je odabrao za ovaj temat anegdota je iz njegovih studentskih dana s tadašnjim strukovnim doajenom Richardom Hartshorneom.

Početkom siječnja 1960. – pred točno pedeset godina – kao zabrinuti postdiplomski student napustio sam ured Richarda Hartshornea, uglednog profesora geografije sa Wisconsinskog sveučilišta u Madisonu. Hartshorne mi je upravo uručio rukopis star deset godina i zatražio moje mišljenje o vjerodostojnosti toga spisa. Riječ je bila o političkogeografskoj analizi u kojoj je on, bez terenskog i bibliografskog uvida, ispitao jedan mirovni ugovor koji je uključivao teritorijalne promjene te mogući utjecaj tih promjena na geografiju pograničnog područja. Nakon što sam pročitao tekst, razina stresa kod mene dosegla je vrhunac. Ako mu kažem da je analiza ispravna, to neće biti točno a on bi s vremenom mogao otkriti da sam lagao. Ako mu pak kažem da je analiza pogrešna jer je zanemario previše relevantnih čimbenika, mogao bih ga rasrditi i ugroziti vlastitu akademsku budućnost.

Profesor Richard Hartshorne u uredu

Našao sam se, dakle, pred velikom dvojbom! Kako se postaviti? Prije nego doznate kako sam postupio, dopustite da malo pojasnim situaciju.

Kao novi, tek pristigli student, imao sam prvi sastanak sa svojim mentorom. Hartshorne je u razgovoru doznao da sam svoju prvostupničku (BA) tezu pisao o talijanskoj dolini gornje Suse uz francusku granicu te da sam kao student Kraljevskog koledža Durhamskog sveučilišta (to će poslije postati Sveučilište u Newcastleu), tijekom uskrsnih praznika 1956. asistirao tadašnjem mentoru Johnu Houseu u terenskom istraživanju o posljedicama promjene talijansko-francuske granice što je 1947. dogovorena i obavljena u Alpes Maritimes. Houseov cilj bio je istražiti dugoročne promjene izazvane preseljenjem 460 km˛ iz Italije u Francusku. House je u međuvremenu članak zgotovio i predao izdavaču, no bez obzira na oznaku godine (1959) publikacija nije objavljena prije proljeća 1960. Tijekom prve godine studija na Kraljevskome koledžu bio sam jedan od dvadesetak studenata Houseova kolegija iz političke geografije koji je uključivao i jednotjedni terenski obilazak cijele anglo-škotske granice koja je službeno, razumije se, bila reliktna, dakle povijesna granica, no u pograničnim krajoliku moglo se i dalje uočiti mnogobrojne detalje koji su ukazivali na razlike između jedne i druge strane. House je, dakle, po tome znao za moj početni interes prema graničnim temama, a budući da sam bio dijete talijanskih iseljenika u Ujedinjeno Kraljevstvo i zahvaljujući tome vladao talijanskim jezikom, uvažio je i tu činjenicu jer je smatrao da bi to moglo biti korisno za njegov terenski rad u okviru spomenute studije o talijansko-francuskoj granici.

Nadalje, cijelo ljeto 1957. nakon što sam diplomirao u Durhamu, proveo sam kao član britanske studentske ekspedicije na geološkom kartiranju Andore i područja uz francusko-španjolsku granicu. Nakon toga preselio sam u SAD te na Sveučilištu Washington napisao magistarsku tezu o novim morskim granicama u sjevernome dijelu Tihoga oceana zbog kojih je Japanu ograničen izlov lososa. U jesen 1959. započeo sam doktorski studij kod Douglasa Jacksona u Seattleu.

Nesmetani napredak mog doktorskog studija neočekivano je bio prekinut. Jackson je iznenada pozvan da se uključi u program ruskih studija na Sveučilištu Harvard . Budući da je to smatrao dobrom prigodom te pretpostavio da se neće vratiti u Seattle, svoje je studente počeo prebacivati kod drugih mentora ili ih je nastojao udomiti na druga sveučilišta gdje je postojao dobar program iz političke geografije. Wisconsinsko sveučilište imalo je jedan od najboljih programa na studiju geografije, a u političkoj geografiji posebice se isticao Richard Hartshorne iza kojega je stajalo prijeratno istraživanje europskih granica te jedan od ključnih teorijskih članaka The Functional Approach in Political Geography, objavljen 1950. U tom vremenu prije telefaksova i elektroničke pošte, svi dogovori obavljali su se telefonski pa je tako i Jackson dogovorio s Hartshorneom da me u Wisconsinu prihvati kao doktoranda, a usto i za svoga asistenta u kolegiju Međunarodna pozornica što ga je predavao u okviru tamošnjeg prestižnog dodiplomskog studija. Budući da se raspored studija u Wisconsinu razlikovao od onog u Washingtonu, pružala mi se još i prilika da prvih mjesec dana provedem radeći u kartografskom laboratoriju u Madisonu te se tako aklimatiziram na novu sredinu prije početka doktorskog studija.

Autor u vrijeme opisanoga doživljaja

U svom izvoženom fordu starom deset godina, zaputio sam se kroz pravi zimski krajolik američke unutrašnjosti te stigao u Madison na samu Novu godinu 1960. Nešto kasnije istoga dana stigla je vijest iz Pasadene da je u finalu prvenstva u američkom nogometu, znamenitom Rose Bowlu, momčad Washingtona pobijedila Wisconsin. Svojim fordom, na kojem su bile nepopularne tablice savezne države Washington, izazivao sam, dakle, u Madisonu neželjenu pozornost prolaznika. Hartshorne je, međutim, bio ljubazan. Ne samo što sam bio među studentima koje je pozvao kod sebe doma na proslavu Nove godine nego mi je nakon domjenka ponudio i ležaj budući da nisam imao osiguran nikakav drugi smještaj. Ostao sam kod njega nekoliko dana, dok se nisam preselio u unajmljenu sobu u YMCA. Kao istaknuti član madisonskog ogranka američkih unitaraca, liberalne religije proistekle iz kršćanstva, Hartshorne me je na početku semestra u veljači preporučio u studentsku udrugu unitaraca, što također pamtim kao dragocjeno iskustvo.

Kada je nakon blagdanske stanke sveučilišni kampus ponovno oživio, započeo sam raditi u kartografskome laboratoriju a s novim mentorom dogovorio sam prvi radni sastanak, s tri točke dnevnoga reda. Prva se odnosila na moje obaveze kao asistenta na kolegiju O međunarodnoj pozornici, a druga na obveze u okviru programa doktorskog studija koji je uključivao i Hartshorneov seminar temeljen na njegova dva kapitalna djela, The Nature of Geography (1939) i Perspective on the Nature of Geography (1959). Naposljetku kao treće, pričali smo još i o mojim istraživačkim interesima, pri čemu se on odjednom uzvrpoljio. Ustao je te stao na prste ne bi li dohvatio tanki fascikl s najviše police u svom kabinetu, potom doslovce otpuhnuo prašinu taloženu tijekom cijelog desetljeća te sa smiješkom izvukao tipkani rukopis opsega desetak kartica. Rekao mi je da je to napisao 1947., da se odnosi na sporazum o promjeni granice postignut između Francuske i Italije, te da rukopis od tada stoji netaknut. Sastanak je završio time da mi je uručio rukopis i zatražio da mu ga uskoro vratim zajedno sa svojim mišljenjem o sadržaju.

Autor na promociji u doktora znanosti 1962. u Connecticutu

Hartshorne je djelomice imao pravo u svojoj analizi o mogućim posljedicama promjene granice na lokalnu društvenu geografiju. Većina ljudi koji su doselili u to područje u posljednja dva desetljeća, zaista je napustila područje tijekom razdoblja od šest mjeseca koje im je bilo ostavljeno prije nego automatski postanu francuskim državljanima. To je zaista i dovelo do gospodarskog nazadovanja područja kojeg se Italija odrekla. Ni Francuska, a ni Italija nije to područje smatrala ključnim za svoje nacionalne interese, stoga ugovor nije bio prepreka bliskoj suradnji dviju zemalja u poslijeratnom razdoblju. Sve to, Hartshorne je dobro predviđao. No njegova analiza ipak je bila promašena u drugim detaljima. Obje zemlje sporazumom su predvidjele suradnju u obnovi željezničke pruge, razrušene u Drugom svjetskom ratu, koja povezuje Torino s obalom a prolazi tim područjem. Desetljeća kasnije, nikakav napredak o tom pitanju nije bio postignut. Obnova je započela tek nakon odlaska de Gaullea s vlasti, a pruga nije puštena u promet prije 1979. Hartshorne je pogrešno pretpostavio i da će lokalno ruralno stanovništvo, koje ima podjednaka, savojska kulturna obilježja s obje strane granice, bez teškoća prilagoditi tradicionalno transhumantno stočarenje novoj granici. Ništa od toga! Francuska je uvela stroge propise o pitanju prekograničnog kretanja stoke i ljudi te praktički onemogućila talijanskoj zajednici pristup do najviših pašnjaka. Moćna francuska nacionalna agencija za proizvodnju i distribuciju električne struje odmah po sklapanju sporazuma poduzela je u spornome području izgradnju novih brana. Ti radovi prouzročili su poplave nekih pašnjaka, onemogućili pristup do drugih pašnjaka te uzrokovali privremeno doseljavanje radne snage, pretežito sjevernoafričkoga podrijetla, što je izazvalo ozbiljne probleme s lokalnim, alpskim stanovništvom. Nezadovoljstvo je izazvala i činjenica da se lokalno stanovništvo nakon godina njemačke okupacije našlo u vrtlogu kolonijalne borbe za očuvanje pozicija u Alžiru i u Indokini. U Francuskoj je to bilo najsiromašnije područje, iz kojeg je regrutirano natprosječno mnogo mladića, a mnogi od njih izgubili su živote. O svemu tome Hartshorne u svojoj analizi nije imao ni slova.

Iskrenost bi trebala biti najbolji pristup. U tome nisam imao izbora – profesoru sam trebao iskreno reći što zaista i mislim. Tako sam naposljetku i postupio, no priznajem da sam pritom strepio za svoju budućnost u Wisconsinu. U tome sam, međutim, krivo procijenio čovjeka. Bio je ljubazan, i bio je profesor visokog intelektualnog integriteta. Doimao se oduševljen mojim izvješćem i bilo mu je drago da svoju eksperimentalnu vježbicu nije nigdje objavio. Ustanovili smo takav odnos koji mi je omogućio ugodan ostanak na asistentskom mjestu do kraja semestra, ali i korektne odnose u desetljećima koja su slijedila kada smo se redovito susretali na geografskim skupovima i pritom kao ravnopravni kolege, politički geografi, razmjenjivali informacije i iskustva.

No priča ima zapravo još sretniji završetak. Doug Jackson ipak se odlučio vratiti u Seattle pa sam se i ja vratio na doktorski program u jesen 1960. Čak ni „prekid“ nije ostavio štetne posljedice. Kao privremeni doktorand u Madisonu razvio sam prijateljski odnos, zasnovan na uzajamnom poštovanju, s jednim od najistaknutijih političkih geografa. Mnogo sam novog naučio na seminarima koje sam odslušao tijekom „gostujućeg“ boravka u Wisconsinu, onome o povijesnoj geografiji Kanade koji su zajedno držali Andy Clark i gost iz Manitobe, W. L. Morton, onome o metodici istraživanja u političkim znanostima te naravno Hartshorneovom. Hartshorne mi nije zamjerio ni na odluci da se vratim u Washingtom nakon samo jednog semestra. No bez imalo sumnje, najvažniji i najdugotrajniji dobitak bio je što sam tog hladnog siječnja u Madisonu upoznao buduću suprugu, tada studenticu na studiju socijalnoga rada. Zaručili smo se u Madisonu u petak 13. svibnja, a vjenčali početkom rujna tako da sam se u Seattle vratio u mnogo boljem raspoloženju nego što sam ga napustio devet mjeseci prije. 