Grad na putu

Davor Vidas

Grad na putu

Autor je ugledni stručnjak za međunarodno pravo, direktor odjela za pomorstvo i pravo mora na Institutu Fridtjof Nansen u Oslu. Uz najavu njegova teksta s užom strukovnom tematikom u sljedećem broju Hrvatske revije, ovaj puta donosimo njegov putopisno-povijesni tekst o Modrušu. Na pomoći u ilustriranju teksta zahvaljujemo Zvonku Trdiću, predsjedniku Katedre čakavskog sabora Modruš

Modrušu dajemo trajno naslov grada

Papa Pio II, lipanj 1460. godine

Proljetni dan, punih petsto i pedeset godina kasnije. Sa starih zidina, zadnjih ostataka utvrde što je, sazdana na živoj stijeni, nekoć stajala na visokom brijegu čudesnog oblika, lanjske se zime odronilo još desetak metara zida. Kamenje se rasulo posvuda niz strmi brijeg. Dio se zaustavio u grmlju po padini, a nešto se odvaljalo sve do zavojite ceste koja u podnožju brijega, omeđena drvoredom lipa što su ih mještani prije pedeset godina svojim rukama zasadili u ono poslijeratno doba, vodi prema crkvi Svetog Trojstva.

„Nisu to bili zidovi nabacani samo tako, na brzinu. Tu se vidi kako je to bilo majstorski zidano, na rimski način, u riblju kost, kako su zvali taj način gradnje zidina: red kamenja koso na jednu stranu, iznad toga horizontalni red, pa onda koso na drugu stranu, pa opet red horizontalno… A vidiš i sam koliko su to jake i debele zidine bile… I nitko ih nije uspio osvojiti, ne samo Turci nego ni ovi nakon njih, ma niti jedni“, govorio je Nikola, vodeći me po vrhu stožastog brijega i pokazujući ostatke nekoć prostrane srednjovjekovne modruške utvrde Tržan, čije se visoko podignute krhotine i dan danas dobro vide iz daljine – pa i s nove autoceste između Zagreba i Splita, kojom svi samo projure kroz ovaj stari kraj, najčešće vozeći petkom prema moru i vraćajući se s mora, nedjeljom.

Pogled na modrušku gradinu

„Samo je još ovaj ovdje zid ostao s prozorima, drugo su sve tek zidine, bez osobitih detalja… a svako toliko se i s njih nešto odlomi pa padne, kao ono lani kad se survalo, bit će, dobrih sto pedeset kubika“, nastavio je Nikola, pokazujući mi kamenje rasuto uokolo.

„Koliko stanovnika danas ovdje ima?“, upitam ga, gledajući prema malom, skladno smještenom zaselku pod brijegom.

„Tu u Gornjem Modrušu ima… čekaj da vidim“, započne Nikola, na prstima brojeći jednog po jednog, ponavljajući pritom poneko ime: „Njih je dvoje starih, pa onda Joso, on živi sam… tamo u onoj kući stari Mile, Ruža žena mu… onamo je još dvoje, i sin im, Ivan… Kad se sve zbroji, ima točno… osamnaest. I još jedan pas, da, i jedan turist, izgradio vikendicu pa ponekad dođe, roditelji su mu bili iz ovog kraja. Osamnaest stalnih stanovnika, toliko ih je danas“.

„Osamnaest…“, ponovim, začuvši kako Nikola i dalje govori.

„Dolje je, eno, škola… ove godine ima dva đaka. Ali, lani ih je bilo četvero“, doda potiho, kao da se ispričava što u školi nema više đaka. „I nagodinu će ih opet biti četvero, jer će dvoje krenuti u prvi razred,“ reče, učinilo mi se, s nešto olakšanja u glasu. „Bit će onda učiteljica – jako zaposlena! Još je u onom ratu, tamo četrdeset i druge, na sam Dušni dan, kao i cijelo mjesto, čak s crkvom, bila zapaljena i zgrada škole, pa nikad kasnije obnovljena… A sad je, evo, već i ova pomoćna kuća, nekadašnji učiteljski dom, gdje je škola poslije rata bila ‘privremeno’ smještena, odavno postala prevelika. Nema više djece, ni za prste jedne ruke za nabrojati“.

„Osamnaest stanovnika… a Modrušu je, papinskom bulom, bio priznat trajni naslov grada… No, kasnije i nije bilo neke druge bule, koja bi mu taj status oduzela, zar ne? Onda je, moguće, ovo pod nama, tu u dolini, sada najmanji grad na svijetu? Kao Hum u Istri koji ima, tu negdje, sličan broj stanovnika, ne znam točno koliko, ali…“, započnem, a Nikola me naglo prekine.

„Možda u svijetu i jest, tko zna, ali Modruš sigurno ni u današnjoj Hrvatskoj nije grad. Ovdje je tako kako jest. Dvadesetprvo stoljeće, a ni vodovod tu, u mjestu, još nije proveden, imali mi prema buli status grada ili ne. Jednostavno, tako je kako se vidi – u tom našem, kažeš, trajnom gradu“, doda Nikola.

„A nekoć?“, upitam ga, promatrajući s brijega široku dolinu, u kojoj se kroz tutanj mnogih stoljeća prolilo tako puni krvi i još isplakalo nebrojenih suza, ali koja je danas, obasjana proljetnim suncem, sjala pod nama tihim mirom staroga zlata.

„Nekoć?!“, ponovi glasno Nikola, kao da želi da se ta riječ – nekoć – začuje u odjeku po svim ovim brdima i dolinama. „Nekoć ovdje dolje jest bio grad, o da, civitas, i to kakav! Deset je crkvi ovdje bilo… odavde mogu pokazati, sve jednu po jednu, gdje je koja stajala. A živjelo je tu najmanje tri-četiri, neki kažu čak i do pet ili šest tisuća ljudi. I sve to u petnaestom stoljeću! Imati tada nekoliko tisuća stanovnika, uređeni grad s okolicom od trideset i nešto mjesta, sa svojim vlastitim urbarom – Urbarom modruškim – još tamo 1486. godine, to je bilo…“

„… kao Karlovac danas?“, upitam, uspoređujući petsto godina poslije.

„Ma bit će ipak više od toga, a i važnije… ali, bilo pa prošlo“, reče Nikola.

„Nije, valjda, prošlo samo tako?“, primijetim.

Dvije stare slike Modruša

„Nije samo tako!“, odsječe Nikola. „Bili smo uvijek na putu, na važnom pravcu. Zato je Modruš nekoć bio među najvećim i najvažnijim hrvatskim gradovima. A zato, bit će valjda, danas malo tko uopće zna, da tu postoji neki Modruš… još manje za njegovu povijest, koliko god slavna u davno doba bila, a kamoli za ovu našu, ovakvu današnjicu“.

Pogled s vrha brijega seže daleko, na sve strane. Čini se kao da su se, tu ispod nas, širom otvorile središnje stranice nekog lijepo iscrtanog geografskog atlasa.

„Što se ono vidi, između planina, tamo u daljini?“, upitam ga, rukom pokazujući prema gorskom prijevoju nad kojim se, iz tamnog oblaka, spuštao gusti snop kiše. Drugdje je bilo vedro, no taj se je crni oblak, činilo se, polako primicao.

„Ono je Kapela, prije se to zvalo Gvozd. Ali, to je bilo davno… A onamo, vidiš, išla je linija do kuda su došli. Ista ona linija preko koje, na ovu stranu, nikad nije bilo tursko, i preko koje nisu prešli ni u ovom zadnjem ratu“, pokazivao mi je Nikola, dlanom polako prateći kroz udolinu, kao da blagim pokretom označava neku zamišljenu, začaranu zonu. „Prometni pravac, eto što je, i nekoć i sada. Pa i danas onamo, ispod Kapele, ide autocesta, kroz najdulji tunel u Hrvatskoj… zove se Mala Kapela, taj tunel… Nema tu velike mudrosti, ovaj je kraj bio strateški važan, nisu ni Turci tek samo tako ovdje zaposjedali. Tko je tada nadzirao cestu za Modruš, držao je pravac od Senja do Zagreba. Ni priroda ni ljudi ne promijene se puno ni u četiristo, petsto godina… a kamo će tek u dvadeset, ili pedeset, šezdeset“.

„Priroda je u nas uvijek bila lijepa, prelijepa – a rat je uvijek bio stravičan, nepojmljivo okrutan“, dodam, gledajući kako se tmurni oblak razvlači nad Kapelom, kao da se nad njom nadvio neki rašireni crni plašt.

„I uvijek ga je bilo, uz samo kratke razmake. Koliko god tko ovdje pamti… red mira, red rata. Čovjek živi svoj život i radi svoje, a onda novi rat odjednom bukne. Kad je ono, prije dvadesetak godina, krenulo, pitao sam se, čiji je to sada rat… što da u njem radim, jel’ to moj rat“, reče mi Nikola, pokazujući prema polju u daljini.

Obnova crkve Sv. Trojstva nakon Drugoga svjetskog rata

„Vidiš ono tamo polje?“, upita me. „Sve je išlo brzo. Rekli su mi da ćemo se rasporediti, da ja neka tamo stanem i čuvam s oružjem… nije bilo, nego puška“.

„Tamo, gdje je ono, suncem osvijetljeno polje, onamo prema šumi?“.

„Da, točno tamo. Kad sam ondje došao na položaj, bilo je to blizu grma, gdje je moj stari, Mate, umro. Cijeli je život to polje obrađivao. Naslijedio ga od djeda, a on od oca mu… od davnine to imamo. Koliko sam samo puta onamo prošao, još kao dijete kad bih s Matom, ocem mojim, dolazio na kolima. Tek kad sam se, s puškom u ruci, našao pokraj toga grma… tek mi je tada postalo jasno, da je to i moj rat, da ne stojim ja tu slučajno, na nekoj ili nečijoj tuđoj pustopoljini“.

„A ovdje, u Modrušu, jesu li i tu bile borbe?“, upitam Nikolu.

„Onamo, malo niže na brijegu, bili smo izgradili uporište, osmatračnicu odakle se branilo. Evo, tu se ispod vidi gdje je to bilo. Nisu do ovamo došli… pa kad ni Turci nisu nikad uspjeli Tržan osvojiti, gdje će tek ovi drugi?! Dolazili su kod njih, zvali smo ih, ‘vikend-vojnici’; dođe petkom, odlazi u nedjelju. Dovozili ih autobusima, bilo je to organizirano… Ali, mi smo branili svoje. Mi se ovdje već stoljećima branimo. Vazda smo nekome na putu“.

Ostaci ostataka ruševina Tržana, nikad osvojene modruške utvrde, stoje danas poput zadnjih krhotina krune na vrhu doista čudesnog brijega, koji kao da je iznikao ovdje samo zato da se na njemu podigne gradina na jedinstvenom položaju. Modruška utvrda nije, stoljeće za stoljećem, pala pred osvajačima. Tržanske zidine padaju ipak ovih dana, mrvljene protekom vremena, rastakane nebrigom naše današnjice za ono, na čemu je i ona sama, mukotrpno i dugotrajno, sazdana.

Kako je uopće nastao Modruš? Zašto za njega danas malo tko zna – u ovim danima u kojima, sa starih zidina, malo pomalo, u tišini otpada kamen po kamen?

Od pamtivijeka je ovuda, preko prijevoja između današnje Velike i Male Kapele, prolazio put s jadranske obale za unutrašnjost. Promet i trgovina tuda su išli od onog vremena od kojeg se na istočnoj obali Jadrana, tim tisućljetnim – ali i današnjim – vratima prema kontinentalnim krajevima Srednje Europe, razvija transport morem. Taj se položaj istočne obale Jadrana te, u odnosu na zapadno zaleđe, osobito dobro smještenog njezina sjevernog dijela, vidi na svakoj geografskoj karti Europe. Vidi se, štoviše, vrlo jasno i na poleđini bilo koje današnje novčanice od 5, 10, 20, 50, 100, 200 ili 500 eura: na svima njima duboka usječenost Jadranskoga mora u europsko kopno, i stoga velika važnost istočne obale Jadrana kojoj gravitiraju mnoge druge zemlje u zaleđu, tako lako dolazi do izražaja – povezujući odmah taj položaj s ilustracijom mosta, što je simbol na istoj toj poleđini svih novčanica eura, smješten lijevo iznad ilustracije geografske karte. Jadransko more, a time i luke nanizane na njegovoj istočnoj obali, polazišne su točke brojnih mostova koji odavde vode u mnoga odredišta danas razvijene Srednje Europe. U suvremenosti su to energetski, odnosno naftni, plinski i drugi strateški transportni pravci; mnogi su današnji ‘mostovi’ – tek cijevi provedene ispod zemlje. Nekoć je jedan od najvažnijih mostova vodio – put Modruša kao njegova blistavog mostobrana. Roba po putu je bila drukčija, no strateški pravci već su tada bili vrlo slični današnjima.

Tisućama se godina između Jadrana i unutrašnjosti putovalo preko toga gorskog prijevoja. Još davno, prije no što je, tisuću tristo šezdesetih, tamo osnovan pavlinski samostan s kapelom Svetog Nikole Putnika, po kojoj su vjerojatno zatim i nazvane Velika i Mala Kapela, preko tog su prijevoja (tada zvanog Gvozd) između unutrašnjosti i mora išli prvi Hrvati u ovim krajevima. Nakon njih, s morske su strane stigli vjerski pastiri, pa mletački trgovci, dvorski namjesnici… A prije dolaska Hrvata, taj su put utabale rimske legije. Prije njih, raskrčivalo ga je ilirsko stanovništvo; narod Japoda, koji je doista u pradavno doba, još oko tisuću godina prije nove ere, nastanjivao velebitske obronke, ostavivši za sobom brojne tragove i u modruškom kraju… Svi su oni utirali, razvijali i učvršćivali put koji je s vremenom postao – most, isprva nastanku moći, stvaranju blagostanja, jačanju vjere i širenju kulture. Kasnije će istim tim putem proći užas i smrt, poharavši sve do Senja. I onda će se vraćati ovamo, iznova i iznova, pa i do najnovijeg doba. No sve je to bilo poslije, nad tim ćemo tek morati žaliti. U davnini, počelo je drukčije.

Sredinom trinaestog stoljeća put doživljava svoj pravi procvat. Kralj Bela III. (ugarski, IV) tada je povjerio krčkim knezovima čuvanje te vitalno važne prometnice, kroz „šumu zvanu Gvozd prema moru“. Jer da, nekoliko godina prije, nije bilo tih knezova (dvjesta godina kasnije poznatijih pod zvučnim, uglednim prezimenom: Frankapani, pa Frankopani), pitanje je kako bi se stvari dalje razvijale. Oni su se tada istakli u borbi i obrani kraljevstva, a Beli pružili pomoć i utočište nakon što su 1241. na nj navalili Tatari. Kralj Bela se tada pred Tatarima sklonio u Hrvatsku, odnosno, kako je pred papom Leonom X. kasnije govorio modruški biskup, Šimun Kožičić Benja, Bela je „iz kraljevstva protjeran, bježao u primorska skloništa“. Iz istog iskaza čitamo da mu Frankopani:

Zidine Tržana prije urušavanja

„dadoše na dar 24 tisuće maraka obrađenog zlata i srebra. Tom se pomoći oporavi i sakupi svoje pa ponajviše uz pomoć frankopanskih četa suzbi tatarski bijes i uništivši u jednoj bitki njihova zapovjednika i njih mnogo tisuća malo kasnije ponovo zadobi izgubljeno kraljevstvo“.

Braća Bartol, Fridrik, Ivan i Vid šire u to vrijeme svoju vlast s otoka Krka na kopno, kao knezovi modruški i vinodolski. No, doista velik datum, i za Frankopane i za Hrvatsku, bio je 5. travnja 1251. godine. Na taj su dan, tvrde povjesničari, ispravom Bele III., oni postali čuvarima modruškoga puta. Na jadranskom je kraju puta bio Senj, tada još pod templarima; ključna točka na putu u unutrašnjost bio je, odmah nakon prelaska gorskog prijevoja – Modruš (sve do potkraj 15. stoljeća glavno sjedište knezova Frankopana); a dalje u unutrašnjost put je vodio preko Zagreba, te se odatle otvarao pristup drugdje: sjeverozapadno prema Austriji, sjeveroistočno prema Ugarskoj, istočno prema Slavoniji.

Okolnosti su bile promjenljive, kao i uvijek između Jadrana na jugu i Drave (pa i Mure) na sjeveru, a pogotovo u onom dijelu južnije od Save, kao i ‘magle što skriva Unu’, s druge strane. Bizant je, još tamo od Justinijanovih pobjeda u šestom stoljeću, dugo vladao jadranskim prostorom. U razdobljima od sredine devetog pa do kraja desetog stoljeća, i Hrvatska je postala pomorski jaka na Jadranu. Ali, nakon pada Istočnog Carstva, po križarskom zauzimanju Carigrada 1204. godine, a postupno već i ranije, iza istočne je obale Jadrana nestalo dovoljno velike, a teritorijalno čvršće usidrene sile. Tu su sada, politički ujedinjeni s ugarskim kraljevima, bili Hrvati – no, tadašnji velikaši su bili u trajnim međusobnim zavadama, a ujedno djelovali u čestoj opstrukciji kraljevske vlasti. Oslobađa se prostor za Veneciju, do tada već izraslu u pomorsku silu, koja odmah postavlja ‘vlasnička prava’ na cijelo Jadransko more. I ranije je Venecija, nerijetko koristeći neslogu tadašnjih hrvatskih vladara, makar privremeno uspijevala steći vlast nad nekima od hrvatskih gradova na istočnoj obali Jadrana – kao nad Biogradom, što joj je pošlo za rukom 1000-te godine. No, kasnije Venecija sustavno osvaja kontrolu nad, redom, mnogim istočnojadranskim otocima, ali i nekim obalnim gradovima, ne toliko zbog pukih teritorijalnih stjecanja nego prije svega zato da bi, s obzirom na konfiguraciju obale i otočni lanac uz nju, osigurala svoju premoćnu vlast nad jadranskom (trgovačkom) plovidbom. Venecijanski teolozi i pravni pisci zatim će tumačiti da pravo Venecije nad cijelim Jadranom nije stečeno, nego da postoji od iskona, prirođeno i oduvijek njeno. Dominium maris Adriatici – culphus Venetiarum.

Zidine Tržana poslije urušavanja

Ipak, luke u unutrašnjem, otocima duboko zatvorenom dijelu sjeverne obale, poput dobro smještenog Senja, nisu Veneciji bile od izravnog interesa – no bilo joj je vrlo važno da se na toj obali ne pojavi opet neka nova, značajnija i veća sila. S vremenom će se pokazati da je kneževska, frankopanska vlast bila dovoljno jaka da taj kraj drži u relativnom miru, ali i dovoljno slaba da ničime ne zaprijeti venecijanskoj dominaciji na glavnim jadranskim plovidbenim pravcima.

Na knezovima je opet, po ispravi Bele III., još od te 1251. bilo da brinu za sigurnost putnika i nesmetano odvijanje tranzita robe na cesti koja je, od mora u unutrašnjost, vodila kroz Modruš. Ako bi tu razbojnici nekom trgovcu što učinili, odgovorni za nastalu štetu bili su knezovi, Frankopani. Za uzvrat, ubirali su prihode tridesetnice…

Zatim su, već 1271, ojačani knezovi od templara uspjeli preuzeti Senj, od tog doba najvažniju luku u ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Preko Senja se tada iz Hrvatske i Ugarske izvozilo razne sirovine, uglavnom željezo, olovo i druge metale, a k tome iz Slavonije, putem kroz Modruš, svinje, goveda, meso i kožu – a uvozilo se najviše iz ili preko Venecije: vino, ulje, sol, začine, egzotično voće poput dinja i naranči, tekstil i raznu luksuznu robu… Modruš je u svemu tome cvjetao: razvijala se ne samo kneževska vlast, nego i zanati, usluge, a u trajnom prometu između obale i kontinenta neprestano su dolazili i novi impulsi. Vlast nad Kapelom omogućavala je kontrolu pristupa iz unutrašnjosti na sjeverni Jadran, sve do Istre i, dalje, sjeverne Italije. Vlast nad Senjom, s morske strane, i Modrušom s ove druge, unutarnje strane gorskog masiva, omogućavala je onome tko vlada tim točkama i sve veću gospodarsku snagu. Razvijala se trgovina, ali i kultura. Crkvena vlast je u Modrušu našla svoje važno uporišno mjesto, pa se tu župa, koja se spominje još od davnine, osobito razvija i često navodi u dokumentima iz 13. i 14. stoljeća.

Moć Frankopana – vladara i stražara tada prevažnog modruškog puta – postojano je rasla gotovo dvjesto godina, nadvisujući u to vrijeme bilo koju drugu vlast u Hrvatskoj, te je dosegla vrhunac za vladavine Nikole IV., sina jedinca Ivana V. Iza Nikole su, nakon što je 1432. umro u svojoj osamdesetoj godini, ostali brojni sinovi (a i poneka kćer), koje je on imao s tri žene. Braća, odnosno polubraća, su postali baštinici tada najjače hrvatske velikaške loze. Među njima izbijaju, međutim, razmirice i neslaganja. Sedamnaest godina kasnije, 12. lipnja 1449, okupili su se preostala sedmorica i sin pokojnog, osmog (polu)brata, u Modrušu, te nakon tri dana vijećanja, uz pomoć trojice biskupa (krbavskog, senjskog i krčkog), podijelili među sobom nekoć jedinstvenu feudalnu zemlju Frankopana na osam manjih vlastelinskih posjeda. Frankopanska se državina u to vrijeme prostirala na golemom prostoru između Kupe i Save te oko Une, obuhvaćajući četrdesetak gradova i niz drugih mjesta i posjeda u Gackoj, Krbavi i Lici. Uz sve to, Frankopani su imali i mnoge primorske gradove te posjede u Vinodolu, koji se tada duž obale protezao sve od Ledenica pa do Grobnika.

Braća su tako podijelila među sobom gradove i posjede sjeverno do Ozlja i, nešto zapadnije, Ribnika; te istočno uključujući Bihać na Uni, a na rijeci Korani, na raskrižju putova, Slunj i Cetin te, još niže uz Koranu, Tržac i Drežnik, kao i – na modruškoj cesti prema Senju – Brinje s utvrdom (Sokolom ili Sokolcem), onda u Gackoj Otočac, Dabar, Prozor i Ostrovicu, pa i niz gradova i posjeda drugdje: Okić, Rmanj, Lapac, Vitunj… U Primorju su podijelili prostrani Vinodol, s više važnih luka i gradova u zaleđu: od Novog i Bribira, pa do Bakra i Trsata sjeverno. Isprva su, tako, u davnini bili knezovi krčki, pa zatim postali i knezovi modruški, vinodolski i, ubrzo, senjski – a nakon ove diobe, utemeljivši više novih loza, bili su Frankopani još i knezovi tržački, ozaljski, brinjski, cetinski i slunjski.1

Senj je (a nakratko i Krk) ostao zajednički posjed sve osmorice, gdje su imali jednake udjele. Došli su tako na korak do sustava, ali taj korak ipak nisu napravili: nije bilo neke organizirane ‘skupštine’, na kojoj bi se zajednički donosile ključne odluke, ni za zajedničke posjede, a kamoli za frankopansku državinu u cjelini; još manje je bilo nekog ‘operativnog tijela’ za provedbu. Umjesto toga, braća su raniju, stoljećima jačanu cjelinu, naprasno – balkanizirali (u kasnijem, engleskom smislu tog izraza).2 No isto se je to, na ovom i drugim prostorima, izražavalo i mnogo ranije: divide et impera. Tako je i bilo, premda se, za sam Modruš, isprva to i nije činilo.

Župna crkva Svetoga Trojstva

Knez Stjepan II. diobom je dobio ‘utvrdu Tržan i grad Modruš’. Njegova je moć, kao i važnost Modruša, u narednom desetljeću rasla, čak toliko da je 1460, privolom pape Pija II, uspio sjedište krbavske biskupije preseliti u Modruš. Time je došao u oštar sukob s knezovima Kurjakovićima, dotadašnjim domaćinima krbavske biskupije – a otada mu tim više neprijateljski nastrojenim susjedima.

Vrijeme vrhunca važnosti Modruša – početak šezdesetih godina 15. stoljeća, kad mu papa, bulom od 4. lipnja 1460, potvrđuje trajni status grada – vrijeme je u kojem počinju i naznake njegova dramatičnog pada. Teškoće su tada nastupile brzo i gotovo istovremeno, i to s više strana. Podjelom zemlje među braćom, ispostavilo se ubrzo, mnogi ipak nisu bili zadovoljni, te su se međusobni animoziteti od tada sve više produbljivali. Njihov nastup nije bio jedinstven, nego duboko razjedinjen.

Izvana su, istovremeno, stigla velika i teška iskušenja. Nakon pada Bosne, u modruški kraj provaljuju Turci: isprva naglo 1463, zatim više puta u ljetnim mjesecima 1464, a potom najjače 1468, kad su, navalivši iz Bosne, prodrli sve do Senja, te na povratku opljačkali Modruš i sobom odavde odveli brojno roblje.

U to se vrijeme na zauzimanje Senja odlučio i novi ugarsko-hrvatski kralj, Matijaš Korvin. Frankopani, koji su dugo vladali velikim dijelom Hrvatske, tada su se činili dovoljno oslabljenima i razjedinjenima, a on se osjetio dovoljno jakim da, nakon skoro dva stoljeća njihova vladanja Senjom u vrijeme slabije kraljevske vlasti, sada konačno zauzme tu važnu luku.

Venecija je takvu promjenu vlasti nad Senjom pokušavala onemogućiti, jer joj je kneževska vlast ovdje ipak više odgovarala nego kraljevska. Građanima Senja bi, opet, više odgovarali Mlečani nego Frankopani, od čije su vlasti stalno nastojali izmaći, jer im je pod njima položaj bio teži u usporedbi s onim što su ga imali građani u drugim istočnojadranskim gradovima što su ih držali Mlečani.

Spomen ploča Urbaru na crkvi Sv. Trojstva

Razjedinjenost je, dakle, bila opća: svatko je prvo gledao svoj neposredni, najbliži interes, a širi se, zajednički interes iz te perspektive nije mogao ni razaznati ni sagledati. Iz Venecije su se dugoročni interesi ipak mnogo jasnije vidjeli. Odande je tada, potkraj srpnja 1468, stigao izaslanik, Niccolo Michael, sa zadatkom da pomogne Frankopanima, prije svega da ih pokuša ujediniti u otporu protiv kralja Matije Korvina, ali i ojačati protiv Turaka. U proljeće 1469, mletački je izaslanik donio i pomoć u opremi i novcu, a pomagalo se i diplomatskim kanalima, te kasnije još i pješaštvom za obranu Modruša. Ali već u jesen iste godine iznova su iz Bosne provalili Turci. Frankopani su ostali međusobno suprotstavljeni – a Senj je zatim pao već u studenom 1469. Mlečani su nudili i druge oblike pomoći, pa čak i pomorsku blokadu Senja. No, ubrzo je kralj Matija Korvin ipak uspio zavladati Senjom, a Mlečani su se, procijenivši nove okolnosti, brzo prilagodili novonastaloj situaciji. Trgovina između Venecije i Senja nastavila se. Trgovina je, ipak, umijeće mogućeg.

Ključna posljedica cijelog slijeda događaja – gubitak vlasti nad Senjom – bio je težak udarac za moć, pa i dugoročnu budućnost Frankopana: nakon toga su nadzirali put, ali ne više i jadranska vrata koja su u njega i iz njega vodila. Ujedinili su se, nakratko, tek nakon što su – izgubili Senj. Bilo je tada prekasno. Most više nije bio njihov, držali su sada tek jedan mostobran. Modruš će i dalje biti važan grad, no ostalo je tek pitanje vremena, koliko dugo: iz Bosne su sve češće i sve jače nadirali Turci; u Senju je zavladala kraljevska vlast; a Jadranom je gospodarila Venecija. Tek je pravac za uzmak, prema sjeverozapadnoj unutrašnjosti, ostao nešto slobodniji…

„Onaj crni oblak poviše Kapele ide amo, kiša će“, začujem Nikolin glas.

„Oprosti, zamislio sam se… Ma, neka, možda kiša i ne stigne ovamo“, odvratim, gledajući čas tmurni kišni oblak što se bližio, čas onih jedva desetak kuća u podnožju brijega, što i danas nose nad sobom ime Modruš, kao da je avet izabrala svoje sarkastično ime. „Taj je grad bio, kao i cijelo ovo okolno područje, vrlo dobro uređen i organiziran kraj za ono doba, zar ne?“, upitam Nikolu.

„Nego?! Pa Urbar modruški bio je u nas rijedak dokument, na narodnom jeziku, još tamo u petnaestom stoljeću… a malo se o tome pisalo, recimo u našoj pravnoj znanosti. Ti ćeš bolje znati, ali ja mislim da je među pravnicima slabo što poznato o tom urbaru, zar ne“, odvrati Nikola, gledajući me s iščekivanjem, kao da očekuje da odmah glatko oborim njegovu tezu i jasno mu kažem kako se, naprotiv, u stručnim, pravnim krugovima o Urbaru modruškom itekako mnogo zna… kako se o tome uči već na prvoj godini Prava, odgovara na ispitu iz Hrvatske pravne povijesti, a onda pamti za neku vlastitu, ne samo pravnu nego i opću naobrazbu.

„Znam za Vinodolski zakonik i za Poljički statut, ali, sasvim iskreno, za Modruški urbar prije uopće nisam čuo, nego tek prvi put danas. Dok sam ja studirao, bila je još ‘Povijest države i prava naroda SFRJ’… tada se i o Modrušu slabo što čulo, a kako bi onda o tom njegovom urbaru. Od kad si ono rekao da datira… od tisuću četiristo i koje“, pogledam ga, s neugodom što sam već zaboravio točnu godinu, premda mi ju je Nikola maloprije bio rekao.

Na blagdan Sv. Trojstva pred župnom crkvim

„… osamdeset i šeste, kad niti jedan drugi grad s okolicom ovdje u nas takvo što nije imao!“, reče Nikola odrješito. „Ali, ako ni ti za nj nisi čuo, a tko onda jest?“.

„Pa… specijalizirani povjesničari, poneki naš stručnjak, onda valjda kakav zaljubljenik u ovaj kraj i, pretpostavljam, ipak mnogi strani stručnjaci. Često to tako bude, da mi ovdje ne znamo ni sami o sebi, a onda razgovaraš, recimo, s norveškim slavistom ili francuskim politologom, koji nižu podatke kao da ih tresu iz rukava. Evo, baš sam nedavno, na konferenciji u Italiji, upoznao jednog momka, izgleda onako mlađahno, u kasnim dvadesetima, a veli mi da radi kao analitičar u State Departmentu… Pitam ga, kako to da sudjeluje u toj znanstvenoj konferenciji o Sredozemlju, a on mi kaže da je na Harvardu već obranio doktorat iz povijesti Cipra, ali da sada već neko vrijeme proučava – sredozemne i jadranske aspekte srednjovjekovne povijesti na Balkanu, jer da radi u Povijesnom analitičkom odjelu, u sklopu tog njihovog ministarstva vanjskih poslova… I doista je bio upućen u neke od ovih stvari o kojima mi i ti danas govoriš… premda, čisto sumnjam da i on zna za Urbar modruški iz 1486. godine“.

Pogledao sam Nikolu koji se, šutke, tijelom napola okrenuo prema crkvi Svetog Trojstva. „Oprosti, raspričao sam se malo… ponekad me tema odvede daleko“, dodam, želeći se ispričati, jer sam ovamo ipak došao, prije svega, vidjeti mjesto o kojemu sam ranije i sam tek ponešto čitao.

„Neka, mislim i ja često o tome… podatke o ovom našem kraju tražimo u arhivima, tamo u Beču, Budimpešti, Veneciji, Vatikanu, Parizu… svuda, pa čak i u Stockholmu. Kod nas, i ono što ima, često nije lako dostupno. Ali, tko god tuji da dođe ovamo, na ovaj brijeg, kod ove naše Gradine da stane, može gledati uokolo, ali ne osjeća, kao ja, da je tu bilo naše vrijeme, naše vlastito, od krvi, da je tu moja prababa bila mlada, da je i njezina baba bila dijete, igrala se bit će uz onaj potok, vidiš ga tamo… zaljubila se u muža, morebit u onom ondje lugu, vodila djecu svoju onamo, niže, po polju, ili da je možda neka djevojčica tamo, jednom davno, neke nedjelje ubrala cvijet i nosila ga sestri… I taj kamen što se rasuo s Tržana, svaki je naš, jer s našeg se brijega strmoglavio, u našu dolinu… i mi bismo ga, našim rukama, trebali, drukčije od sviju, nositi opet nazad uzbrdo, uzeti si vremena pa potražiti, strpljivo, ono pravo mjesto gdje da ga se vrati, ugraditi ga pažljivo nazad u zid, pogledati kako stoji, obići s vremena na vrijeme. Pa i nastao je, valjda, taj zid, i cijela stara gradina, nekoć tako, kamen po kamen, brigom, skrbi i odricanjem“, govorio je Nikola, rukama pokazujući kao da mu je kamen, što je otpao sa zidina, tu među raširenim snažnim šakama, i da ga sad treba vratiti na točno ono mjesto, s kojeg je maloprije otpao iz ruševnog zida. „Kad se nađem među ovim ruševinama“, nastavio je Nikola, „kao da čujem riječi pokojnoga djeda: Znali smo sve zide i saki kamen na voj Gradini. Tote je naše ditinjstvo i mladost, i naši starcev, i njijovi... Tudaj su se igrali, rasli, i ginili. Zato nam je svo to kamanje nikako milo i drago, uprav me zaboli kad se ki kamen skotura u dragu. Pune su ji žlibe pod gradom. Najraje bi ji vrnil nazad, al ni mi lazno, cili život bi na to potrošil. A, ča moremo!? Valja je Bog tako til.“

„Ali, možda bi se sve ovo ipak moglo obnoviti, pa sigurno bi bilo zanimljivo za turiste, jer sad onamo dolje prolazi autoput, pa da je tamo uz cestu i povijesna oznaka, onako kako imaju u Njemačkoj ili Austriji, svuda uz autoput… pa onda i kakav izlaz s putokazom za stari Modruš …“, pokušam se nadovezati.

„Ma kakvi, sve obnoviti… ali ipak, ovo što se tu nedavno rasulo, to bi barem trebalo vratiti nazad, pa učvrstiti, da stoji. To je spomenik, svjedočanstvo. Ako imamo spomenik palom borcu, možda da ovdje podignemo spomenik – palom gradu. Na ovom mu je brijegu mjesto. Nekoć je tu bila neosvojiva utvrda, ispod nje tisućljetni put, stvarali ga i čuvali naši ljudi, a sad treba makar dostojna uspomena povrh brijega stajati … Jer, tu su pali, naraštaj za naraštajem, od davnine pa do naših dana, toliki borci, a još su brojniji civili ovdje stradali, žene, djeca… od sredine petnaestog stoljeća pa ovamo, sve do potkraj dvadesetog, u svakom se stoljeću tu stradavalo, a mir nam je samo u ovom, dvadesetprvom, u kojem smo niti deset godina proveli, evo nas osamnaest, tu niže, u zaboravljenom zaselku, nedaleko autoceste za more… Ali kakva je to onda uspomena na trajni grad Modruš i neosvojivu utvrdu Tržan nad njim, ako nitko ni ne zna, osim ovih osamnaest, uglavnom starih, tu dolje, i još nekih ljudi u ovom kraju, ili ponekog povjesničara drugdje, da se tu polako sve odlama i pada, dok za koju godinu sasvim ne propadne… A ako i propadne, hoće li itko znati da je propalo? I ako tko sazna da je propalo, ako posve slučajno vidi, vozeći autocestom, pa se sjeti da je, čak iz daljine, izgledalo drukčije kad je prije godinu-dvije tuda prošao, hoće li znati što je to, ovdje gore, uopće bilo?“, nizao je Nikola pitanja koja je, pretpostavljam, ponovio već prije po tko zna koliko puta.

„Počela je kiša, pljusak će“, kažem, osjetivši nekoliko krupnih kišnih kapi na licu. Tamni oblak je sasvim prešao Kapelu i već se nadvio nad nama, na Tržanu.

Ploča iskopana u Modrušu

„Hajmo onda sići dolje, do crikve… tako se kod nas kaže. Ali i to se mijenja. Ne otpada, znaš, samo kamenje s Tržana, gubi se i naš stari ča, posvuda ga je potisnuo tvrđi što… Eh, pokazat ću ti, tamo dolje kod crkve, još nešto“, reče Nikola, i mi krenusmo nizbrdo, krivudavim puteljkom što kroz nepokošenu travu i bodljikavo grmlje vodi u podnožje brijega, sve do bijele građevine smještene uz mirni lug – crkve Svetog Trojstva – na čijem je tornju zvonika i dan danas vidljivo nekoliko oštećenja od granata ispaljenih početkom devedesetih.

„Ma to su zapucali samo onako, kao da kažu, e neka vam je… bit će valjda iz obijesti… a i vrijedne su vitraje na prozorima razbili. Jedan je pokazivao Tržan kako je u starim danima, tamo tisuću četiristote, u punom sjaju stajao na vrhu brijega. Ti vitraji su bili postavljeni… bit će devetsto šezdesete… ta je godina na njima bila upisana. Dugo se tada obnavljala uništena crkva, sve je to, i još puno drugog, velečasni Alojzije, pokoj mu duši, vodio“, reče Nikola dok smo došli gotovo sasvim do podnožja brijega. „Pazi ovuda, sklisko je, da ne padneš“, doda brižno, pokazujući mi rukom na oštriju strminu pri kraju puta nizbrdo.

Ostaci zidina

„Pljusak dođe, ispada se jako, ali brzo prođe“, kaže mi Nikola usput, nakon što smo sišli sasvim dolje, do ceste. „Pogledajmo mi radije uokolo, kad smo već tu… Vidiš, onamo je na crkvi ploča, piše na njoj o Urbaru modruškom. Postavili smo je tu 1996, prije se, znaš, i nije moglo baš samo tako… pa onda, kad već nije na petstotu, barem smo na petsto desetu obljetnicu urbara to ovdje stavili, te godine u lipnju, a u spomen Bernardinu Frankopanu. Pogledaj, o tome ovdje gore piše…“.

Pljuštalo je, kako ponekad za to kažu, ‘ko iz kabla’ – ali nad Gvozdom se počinjalo razvedravati i već se, tu i tamo, iza oblaka probijala poneka zraka sunca. Okrenuo sam se, načas, još jednom prema ruševinama Gradine, nadajući se da ih je, gore navrh brijega, barem sunce obasjalo. „Nije još“, kao da čujem Nikolin glas, koji kaže: „ali hoće, hoće“. 

1 Kasnije će to, redom, postati krajiški gradovi: pojas nanizanih obrambenih utvrda uzduž – još od ranije stalnim ratom pomicane – krivudave hrvatske granice, tada od Une do Primorja.

2 Termin balkanizirati u engleskom se jeziku pojavljuje početkom 20. stoljeća, a znači – razjediniti neko veće područje podjelom na manje, međusobno nesložne ili neprijateljske dijelove.