Geopolitičke priče

Geopolitičke priče

Uvod u temu broja napisao je glavni urednik Hrvatske revije. Objasnio je zamisao o prikupljanju ostalih priloga u okviru teme broja i opisao realizaciju suradnje inozemne autorske ekipe te se naposljetku i s dvije vlastite priče priključio svojim kolegama.

Mladen Klemenčić

Poticaj za tematski blok dao mi je kolega u uredu:

– Zašto ne zamoliš svoje kolege iz inozemstva, političke geografe, da ti napišu nešto za Reviju. Poznaješ većinu tih ljudi i neka svaki opiše neki stvarni doživljaj, a zacijelo ih imaju u izobilju, imat ćete sjajnu temu broja.

Nije me trebalo dugo nagovarati, prijedlog mi se trenutačno svidio. Razmislio sam, sastavio popis potencijalnih autora, sročio pismo u kojem sam objasnio što želim i razaslao ga elektroničkom poštom na desetak adresa. Objasnio sam ukratko ideju tematskog bloka u Hrvatskoj reviji te sve primatelje pozvao da napišu tekst u kojem će opisati neko neobično putovanje ili neki doživljaj s putovanja, zanimljivu osobu koju su negdje upoznali ili susreli, knjigu koja im se usjekla u pamćenje, anegdotu iz vlastite akademske karijere.

Politički geografi

Moji inozemni kolege na koje je mislio zagrebački kolega politički su geografi koji se u različitim zemljama bave manje-više istim poslom. Uglavnom rade kao sveučilišni profesori, drže studentima nastavu iz predmeta koji se u pravilu naziva »politička geografija« a popularno i geopolitika, istražuju i pišu članke s tom tematikom, često putuju svijetom, povremeno posjećuju i mjesta koja običan svijet uglavnom izbjegava, sastaju se na skupovima gdje razmjenjuju ideje i predstavljaju svoja istraživanja te se uvijek dobro i rado druže. Budući da sam tijekom posljednjih petnaestak godina imao privilegiju biti sudionik nekih političkogeografskih susreta, s ponosom se smatram barem pridruženim članom te nevelike ali globalne znanstvene zajednice. Bio sam s njima na različitim mjestima, u svjetskim metropolama ali i malim i nepoznatim gradovima. Susretali smo se u Pragu i Hagu, putovali smo zajedno po Kavkazu i krstarili po sjevernoirskim selima. Neke od njih vodio sam u obilazak hrvatskih granica i pokazao im mjesta o kojima sam izlagao na našim skupovima: vozili smo se brodom po Piranskom zaljevu, stajali na obali Dunava u Aljmašu, promatrali poluotok Oštru na kojem je bila mirovna misija UN-a. Neki od njih bili su moji gosti u Zagrebu, a ja sam pak bio njihov gost u Durhamu, Washingtonu ili Moskvi. Proveli smo zajedno mnogobrojne ugodne večeri, svugdje smo se dobro snalazili i uvijek izvrsno slagali i razumjeli. Od tih ljudi naučio sam mnogo, ne samo o političkoj geografiji, nego i o svijetu u kojem živimo te toleranciji i razumijevanju među ljudima.

Suradnja mojih inozemnih kolega u Reviji uopće nije nova ideja. U proteklih deset godina nekoliko njih već je surađivalo, pojedinci čak i u više navrata. Znali smo prevesti njihove tekstove, pisane izvorno za nekog drugog naručitelja. Nerijetko, pisali su oni baš za Reviju, no sve dosad bili su to stručni tekstovi. Obrađivali su neku aktualnu političkogeografsku temu, a objavili smo ih u okviru naše rubrike Globalni pogled ili pak u okviru nekih prijašnjih tema broja kao što su bile ona o BiH u prigodi 10. obljetnice Daytonskoga sporazuma (HR 4/2005) ili pak ona o Kavkazu (HR 1/2009). Ono što bi u ovom slučaju trebalo biti novo jest činjenica da baš njihovim tekstovima ispunimo cijelu temu broja, kao i da ih uvjerim da napišu neakademski tekst, dakle nešto pitko i lagano i pomalo osobno, prikladno za širu publiku koja prati Reviju, a da u toj priči ipak bude prepoznatljiva političkogeografska odnosno geopolitička dimenzija.

Miris akcije

Već prve reakcije na upućenu okružnicu bile su obećavajuće, a neke od njih već su i same mirisale na geopolitičke priče kakve sam poželio i naručio da napišu. Tako je primjerice John O’Loughlin odgovorio: »Javljam ti se iz male ali moderne zračne luke Chisinau sa samo troja izlazna vrata ali zato s brzim pristupom internetu. Tu sam s Gerardom Toalom, Vladimirom Kolossovom na povratku s puta u samoproglašenu Pridnjestarsku republiku. Jutros smo razgovarali o tvom prijedlogu i sigurno ćemo nešto napisati.«

Velebni spomenik astronautu Juriju Gagarinu na Lenjinovu prospektu u Moskvi (snimljeno 2006). U 1990-im i posebice 2000-im godinama Moskva je bila često i važno mjesto okupljanja političkih geografa, a spomenici, djela velike simboličke snage, nerijetko zaokupljaju njihovu stručnu pozornost.

Bilo je i drugih ohrabrujućih odgovora.

»Sviđa mi se tvoj prijedlog i ozbiljno o njemu razmišljam. Na pamet mi pada nekoliko mogućih tema iz moje više od pola stoljeća dugačke karijere« – poručio je američki profesor Julian Minghi, jedan od doajena među političkim geografima.

Nešto slično poručio je i Minghijev vršnjak Victor Prescott iz Australije: »Kako bi veteran poput mene mogao odoljeti mirisu akcije!«

Sve to događalo se polovicom 2009. Prepustio sam kolegama da sami izaberu kojim će jezikom tekst napisati (u redu, znao sam da će većina tekstova ionako biti na engleskom), a naravno i izbor teme te sam im dao pristojan vremenski rok do konca godine. Pritom sam otpočetka spreman i na pomicanje roka, no bilo mi je stalo da barem dio priloga stigne na vrijeme kako bi ih odmah mogli prevoditi na hrvatski. Uz podnošljivo kašnjenje pojedinih autora, do početka proljeća ove godine prikupili smo i preveli sve najavljene priloge. Sada, kada je rezultat narudžbe vidljiv, i kada ga predajemo čitateljima Revije na uživanje, s ponosom mogu istaknuti da je odaziv mojih kolega bio zavidan. To me raduje iz više razloga. Ponajprije, godi mi i laska činjenica da je poziv prihvaćen s toliko povjerenja te da je urodio tako dobrim odazivom. Za većinu autora hrvatski prijevodi njihovih tekstova bit će posve nerazumljivi, a objavljeni tekst u Hrvatskoj reviji bit će za njih možda pomalo neobična činjenica, ali ne i prestižna stručna referencija. Usprkos tomu, nisu se oglušili, prihvatili su suradnju i održali riječ.

Politički geografi na terenu: Clive Schofield u Derryju u Sjevernoj Irskoj (snimljeno 1998);

Anton Gosar, s Paddyjem Ashdownom i Jamesom O’Brianom, za govornicom skupa održanog 2005. u Sarajevu povodom 10. obljetnice Daytonskog sporazuma

Zadovoljstvom me ispunja i činjenica da su u okviru ovog tematskog Revijinog broja okupljeni prestižni autori, istinski vodeća svjetska imena iz političke geografije, geografske specijalnosti koja možda ne prednjači masovnošću, brojem aktivnih istraživača i nastavnika, ali ima tradiciju dulju od jednoga stoljeća – pojam politička geografija, naime, skovao je još 1899. njemački geograf Friedrich Ratzel – i svakako drži do nje pa se usuđujem reći da je jedna od etabliranih i prestižnijih geografskih specijalnosti. Stoga mi je neobično drago da će Revijini čitatelji biti u prilici upoznati se s pričama tako istaknutih stručnjaka iz različitih dijelova svijeta. Naposljetku, ne i najmanje važno, budući da je ovo, po svemu sudeći, pretposljednji broj časopisa koji potpisuje uredništvo u sadašnjem sastavu, ovaj temat svojevrsni je poseban poklon glavnog urednika svima koji su nas u proteklih deset godina redovito ili makar povremeno čitali i pratili.

Ne računajući ovaj urednički uvod, tematski blok započinje tekstom Johna O’Loughlina u kojem se općenita zapažanja o političkim geografima isprepleću s osobnim iskustvom okorjelog trkača maratonca. Posljednja pak dva priloga u bloku, a u oba slučaja riječ je o autobiografskim fragmentima, dozivlju u sjećanje neka od najistaknutijih imena iz povijesti političke geografije Richarda Hartshornea, odnosno Dudleya Stampa i Gordona Easta. Pritom treba naglasiti da su i sami autori tih priloga, Julian Minghi i Victor Prescott, već i danas zasigurno nezaobilazna imena strukovne povijesti, po mnogo čemu ravna znamenitim prethodnicima kojih su se s poštovanjem prisjetili. Između prvoga i dva zaključna teksta, kojima je zajednički pogled na strukovnu prošlost, poredani su ostali tekstovi raznorodne tematike. Tako su, primjerice, tekstovi Vladimira Kolossova i Elene dell’Agnese ponajprije putopisne crtice, i najbliži su tematici kakvu smo zapravo najviše i očekivali kada smo naručili tekstove. Na istom je tragu i tekst Revaza Gachechiladzea. Anton Gosar u svome se, također autobiografskom, tekstu pozabavio pitanjem identiteta i njegovim mijenama s obzirom na različite životne okolnosti. Pitanjem identiteta bavi se i Colin Flint u analizi naoko banalne situacije, granične kontrole u londonskoj zračnoj luci. Gerard Toal opisao je svoju fascinaciju dvama njujorškim neboderima, nedvojbenim simbolima američke civilizacije i globalne premoći. A da ne bi izostala maritimna sastavnica, koja je također dio političkogeografskog interesa, pobrinuo se Clive Schofield. Sve u svemu može se reći da su naši autori reciklirali standardne političkogeografske teme: geopolitiku moći, granice, identitet, državnost i, razumije se, međunarodne sukobe. Učinili su to, međutim, na nestandardan način, drukčije nego što to čine u svojim akademskim tekstovima. Ostali su vjerni uobičajenim strukovnim temama, no bavili su se njima na subjektivan i popularan način, koristeći se pritom ponajprije primjerima iz osobne životne i putničke »prtljage«.

Vladimir Kolossov (stoji) te John O’Loughlin i Gerard Toal u predavaonici sveučilišta u Mahačkali u Dagestanu (snimljeno 2006);

Gerard Toal i Julian Minghi na žičari u Dombaiju na Kavkazu (snimljeno 2001.)

A kada mi je već uspjelo na stranicama Revije okupiti tako moćno, a meni i nadasve blisko i drago autorsko društvo (u okružnicama kojima sam dogovarao suradnju za autorsku sam ekipu koristio pojam dream team), bilo je nemoguće odoljeti izazovu da i sam ne ispričam koju »geopolitičku priču« te se i na taj način pridružim svojim kolegama u namjeri da zainteresiramo, pa zašto ne i zabavimo čitatelje Hrvatske revije. Razmišljajući o mogućim pričama iz vlastite prtljage, pale su mi na pamet mnoge u kojima su akteri i neki od autora drugih priloga iz ovoga temata. No, većinu tih priča već sam objelodanio u svojoj putopisnoj knjizi, objavljenoj 2007. u nakladi Matice hrvatske. Stoga sam za ovu prigodu odabrao dva događaja o kojima prije nisam pisao, a držim da su karakteristični baš za nekog tko se bavi političkom geografijom.

Let u Sarajevo

Putovao sam u Sarajevo u proljeće 1996. kao član hrvatskog izaslanstva na pregovore o korištenju zračne luke Željava. Kao i o mnogim drugim pitanjima, o Željavi se počelo razgovarati iznenada, u jesen 1995., nakon što je oslobođen velik dio okupiranog područja u Hrvatskoj ali i razbijen srpski obruč oko Bihaća u zapadnoj Bosni. U tim oslobodilačkim akcijama oslobođena je i zračna luka i baza Željava koja se nalazi točno na samoj državnoj granici između Hrvatske i BIH. Bila je jedna od najvažnijih zrakoplovnih baza JNA i dobar je primjer njezina povlaštenog društvenog položaja: megalomanski projekt u koji je utučeno mnogo novca, a da svoje postojanje nikad nije opravdao, da bi na kraju sve propalo. Sastoji se od nadzemnog dijela s pet pista te podzemnog dijela sa stotinama metara tunela i skloništa. U ljeto 1995. Željava je bila prazna, napuštena i dobrano devastirana, a podzemni tuneli minirani i djelomice urušeni. Poticaj za pregovore o korištenju Željave stigao je, čini se, iz američkih krugova, a u jesen 1995. svaki mig iz tog smjera imao je veliki učinak s obje strane granice, i u Hrvatskoj i u BiH.

Let u Sarajevo: zrakoplov UN-a;

unutrašnjost UN-ova zrakoplova

U međudržavno povjerenstvo, tj. njegov hrvatski dio, imenovan sam upravo kao ekspert za granice, što je, između ostaloga, bilo i priznanje društvene korisnosti političke geografije kao i nastavak dugotrajne tradicije sudjelovanja političkih geografa u poslovima razgraničenja, koju su još početkom stoljeća začeli pioniri struke u Velikoj Britaniji, SAD-u ili Njemačkoj. Naša ekipa za pregovore, predvođena diplomatom koji će u nastavku karijere predstavljati Hrvatsku UN i biti ministar pravosuđa, imala je, mislim, vrlo dobar sastav, mnogo bolji nego što su ga imala neka druga stručna povjerenstva u kojima sam poslije sudjelovao. Osim spomenutog diplomata, bio je tu i tadašnji zapovjednik zrakoplovstva, hrvatski časnik koji je na mene ostavio najjači dojam od svih koje sam upoznao, potom profesorica međunarodnog prava, koja će nedugo potom postati sucem Europskog suda za ljudska prava, pa još jedan časnik s kojim sam potkraj 1990-ih blisko i dobro surađivao u još jednim pregovorima o istoj granici, kao i tadašnji zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova koji me se dojmio ozbiljnim i profesionalnim nastupom, a danas nas zastupa u UN. Ukratko, biti članom te pregovaračke ekipe, bilo mi je istodobno i priznanje i ugoda.

Pregovore s bosanskohercegovačkim dijelom povjerenstva započeli smo u jesen 1995. u Zagrebu, nastavili zajedničkim obilaskom Željave, što je također bio doživljaj vrijedan opisa, a sada je na red došlo da mi posjetimo Sarajevo. Kako u to postdaytonsko vrijeme još nije bio uspostavljen redovit promet za Sarajevo, naše Ministarstvo vanjskih poslova dogovorilo je da se prebacimo zrakoplovom UN-a.

Bilo je to negdje početkom mjeseca travnja, no dan prije puta u Zagrebu je pao snijeg. Okupili smo se na vojnom dijelu zračne luke Pleso, bez ikakvih informacija hoće li se moći letjeti ili neće. Pogled na zračnu luku nije nimalo ohrabrivao: pista mokra i pusta, malobrojni zrakoplovi zatrpani snijegom a svi odreda i vrlo maleni, baš nekako neuvjerljivi. Neko vrijeme smo čekali, a onda se u jednom trenutku pojavio čovjek s metlom u ruci i počeo čistiti jedan od zrakoplova. Kada je završio posao, netko nas je ipak uputio da je baš to zrakoplov s kojim ćemo i mi do Sarajeva te nas pozvao da se ukrcamo. U skučenoj unutrašnjosti bilo je mjesta za nekih 20-25 putnika. Osim nas članova izaslanstva, bilo je i drugih putnika, uglavnom pripadnika međunarodnih snaga IFOR koji su tih tjedana pristizali u BiH. Ubrzo su sva mjesta bila popunjena, a član našeg izaslanstva, spomenuti hrvatski časnik, objasnio nam je kako se nalazimo u jednom od zrakoplova sovjetske proizvodnje iz serije Jak, nazvane prema konstruktoru Aleksandru Jakovljevu. Potom se pojavio isti onaj čovjek koji je očistio snijeg sa zrakoplova, pozdravio nas na engleskom jeziku te objavio podatke o letu. Saznali smo da zrakoplov prvo slijeće u Split, a potom nastavlja za Sarajevo. Poslijepodne, istom se rutom, samo u obrnutom smjeru, vraćamo natrag. Naposljetku je taj isti čovjek ušao u cockpit, a nama je tek tada postalo jasno da će on i pilotirati, i to sam bez kopilota. Dakle, od metle za čišćenje snijega do upravljača našeg zrakoplova, sve je bilo u njegovim rukama.

Zračna luka u Sarajevu;

Sarajevo snimljeno za vožnje iz zračne luke do grada

Naš časnik, dobro upućen u zrakoplovstvo, objasnio nam je kako je vjerojatno riječ o nekadašnjem sovjetskom zrakoplovcu, Rusu ili Ukrajincu, jer da takvi u novim prilikama prihvaćaju poslove za međunarodne organizacije, uključujući i Ujedinjene narode, te za mjesečnu plaću od petstotinjak američkih dolara plaće ili malo više od toga, ali svakako znatno ispod razine njihovih zapadnih kolega, lete koliko god je potrebno.

Osim po opisanim neobičnim okolnostima leta, taj posjet Sarajevu ostao mi je duboko urezan u pamćenje i po drugim detaljima. Zračna luka u Sarajevu imala je tada još svoj ratni izgled: izgledala je neuredno i kaotično, zgrade su bile osigurane vrećama s pijeskom, posvuda je bilo oklopnih vozila i mnogo pripadnika IFOR-a pod punom ratnom spremom, sve je bilo prekopano, a putovi po kojima su se kretala vozila blatnjavi i vidljivo improvizirani. Čim smo vozilima hrvatskoga veleposlanstva napustili zračnu luku, pred nama se otvorio pogled na naselje Dobrinju u kojem su sve zgrade izgledale stravično, izrešetane i dosta porušene. Dojam je dodatno pojačavalo zimsko vrijeme, mjestimične krpe snijega i niska naoblaka nadvijena nad gradom. Putem prema gradu, onom dugačkom i ravnom avenijom od petlje na Stupu prema središtu, vozili smo se uz tramvajsku prugu na kojoj je bilo mnogo tramvaja zaustavljenih još prije četiri, pet godina i otada valjda, osim zubom vremena, netaknutih. Izgledali su sablasno, baš kao i neke poznate zgrade, poput one novinske kuće Oslobođenje, koja je tijekom opsade grada pretrpjela tko zna koliko izravnih pogodaka.

Baš taj dan Srbi su, u skladu s teritorijalnom podjelom dogovorenom u Daytonu, napuštali sarajevska predgrađa, primjerice Ilidžu, tako da smo bili duboko svjesni blizine rata i njegovih posljedica. Još samo koji dan prije toga, bili bismo prisiljeni na putu od zračne luke prema središtu proći i kontrolne točke na kojima su bili srpski vojnici i policajci. Za sebe se nisam brinuo, no nisam bio siguran da bi baš svi članovi našeg izaslanstva bili dobrodošli na takvim mjestima.

Lojalistički murali na Shankill Roadu

Koliko se sjećam, sa sada već prilične vremenske distance, u samome gradu nismo se dugo zadržali. Obavili smo pregovore i potom bili na zajedničkom ručku s kolegama koji su predstavljali BiH, nakon čega su nas odmah vratili u zračnu luku. Ni same letove ne pamtim po nekom posebno uznemirujućem doživljaju. Protekli su mirno jer je naš univerzalni pilot očigledno imao sigurnu ruku, no samo putovanje, okolnosti pa i neizvjesnost pod kojima se ono dogodilo, te napose doživljaj grada, kaotičnog i vidno ranjenog nedavno završenim ratom, sve to duboko mi se usjeklo u pamćenje kao doživljaj koji dugujem činjenici da sam se političkom geografijom bavio u vremenu kada je ona bila mnogo više od akademske discipline.

Nesuđena slika

Bio je to moj prvi posjet Irskoj. Dugo sam se spremao posjetiti Zeleni otok, no nisam brzao, čekao sam dobru prigodu. I ukazala se. Četverotjedni studijski boravak u Durhamu na sjeveroistoku Engleske, u poznatom mi sveučilišnom ambijentu kod mojih dobrih kolega, omogućavao mi je da tjedan dana potrošim na upoznavanje s Irskom. Uz pomoć irskih kolega koje sam otprije poznavao, uspio sam dogovoriti malu turneju: na nekoliko sveučilišta u različitim irskim gradovima zakazao sam predavanja. Sve se to događalo u proljeće 1996. i moja ponuda predavačkih tema bila je aktualna i dovoljno atraktivna: Hrvatska, BiH, slom Jugoslavije, nova politička karta, nove države, međunarodna mirovna misija. U Dublinu sam bio gostom tada aktivnog irsko-hrvatskog društva, zanimljive i nadasve simpatične udruge sastavljene uglavnom od Iraca naklonjenih Hrvatskoj uz tek pokojeg Hrvata. Moj dublinski domaćin Jim bio je rizničar udruge, ugledni i dobro stojeći sudac u Dublinu. U njegovoj kući, u mirnoj četvrti Rathgar u južnom Dublinu, bio sam smješten u komfornoj sobi i nisam pritom osjećao da sam svom domaćinu imalo bio na smetnji. Njega ionako uglavnom nije bilo doma, kao uostalom ni mene, no kada bismo se susreli, potekao bi ugodan razgovor. Nakon što sam „ispucao“ dogovorena predavanja te se pomalo već udomaćio na Zelenom otoku, posljednji sam dan naumio poduzeti jednodnevni izlet u Belfast i time zaokružiti stečenu sliku o Irskoj. Večer uoči puta Jim i ja smo se zatekli u isto vrijeme kod kuće, što sam iskoristio za prikupljanje korisnih informacija o Belfastu: kamo ići, što vidjeti, kako se ponašati. Priznajem, osjećao sam lagani respekt prema Belfastu i nisam želio da zbog neinformiranosti tamo napravim nešto što bi bilo komu moglo zasmetati, a mene uvući u kakvu nevolju. Razumije se da sam namjeravao posjetiti i jednu i drugu stranu podijeljenoga grada. Nisam tada još bio svjestan činjenice da se podjela uočava samo u strogo određenim dijelovima grada, dok su ostali dijelovi, primjerice gradsko središte, sasvim obični gradski prostori u kojima namjernik neće zapaziti ništa neuobičajeno ili posebno. Jim me informirao o svemu, rado i o Dublinu, ponavljajući pritom kako sam »ipak trebao potražiti obilazak grada s pravim vodičem«. U jednom trenutku, kada smo u razgovoru dotakli katolički Falls Road, upitao me Jim želim li se susresti s Gerryjem Adamsom, prvakom republikanske stranke Sinn Féin i znamenitim vođom sjevernoirskih katolika.

Neboder na Divis Roadu

– Mi smo si dobri, ako želiš nazvat ću ga i ugovoriti ti susret s njim – rekao je.

Odgovorio sam da to nije potrebno, da nisam novinar i da ne želim čovjeku oduzimati vrijeme.

Sljedeći dan otputovao sam vlakom iz Dublina u Belfast te se nakon dva sata vožnje pun putničkog entuzijazma zaputio u obilazak znamenitih poprišta irskih »nevolja« i glavnih uporišta sukobljenih strana: republikanaca, tj. irskih nacionalista i Britancima odanih lojalista odnosno unionista. Prvo sam se uputio na protestantsko uporište Shankill Road. Nije trebalo dugo hodati po toj dugačkoj ali u osnovi neuglednoj ulici, okruženoj niskim kućama pa da se preda mnom počnu nizati militantni murali sjevernoirskih protestanata koji slave njihove paravojne skupine i političke zatvorenike i pozivaju na borbu u kojoj »nema predaje«. Očekivano sumornu atmosferu u pozadini upotpunjavali su ogoljeli i odsječeni strmci brda Cave Hill nad kojime su se nadvili sivi oblaci. Nastojao sam fotoaparatom snimiti što više murala, no pritom sam ipak pazio da ne privučem nečiju pozornost. Htio, ne htio, imao sam blagi osjećaj da se nalazim na »pogrešnoj« strani i da nije uputno da itko osim mene to zna. Nakon što sam zadovoljio znatiželju na toj strani crte podjele, zaputio sam se natrag istim putem kojim sam došao. Da bih s Shankill Roada stigao na zemljopisno nedaleki, katolički Falls Road, morao sam se vratiti u »normalni« dio grada te se odatle uputiti prema republikanskom uporištu. Svoj sam naum ostvario bez ikakvih teškoća te sam konačno izbio na početak Divis Road, ceste koja u nastavku postaje Falls Road. S lijeve strane visoki je neboder na koji me upozorio Jim da je u vrijeme najžešćih sukoba u početku 1970-ih poslužio kao uporište britanskim snajperistima. S vrha nebodera imali su katolički Falls Road na dlanu. Nakon što se prođe neboder uočavaju se i prve oznake pripadnosti – dominiraju irske trobojnice. Baš kao i na nedalekom Shankill Roadu i tu su kuće niske, skromne jednokatnice. I Shankill i Falls prave su radničke četvrti, sumorne i bez imalo blještavila i sjaja. Barem je tako bilo u 1990-im godinama.

Sjedište Sinn Féina na Falls Roadu

Slijedeći Jimove upute, pogledom sam tražio kuću u kojoj je središte Sinn Féina. Uočio sam ju već izdaleka i prepoznao po znamenitom muralu na kojemu je prikazan Bobby Sands, republikanski junak i mučenik koji je 1981. u zatvoru predvodio štrajk glađu. I baš kad sam stigao do kuće na kojoj sam već vidio i natpis s imenom stranke, te mi je ostalo samo još prijeći na drugu stranu ulice, na kući su se otvorila vrata kroz koja se ulazi u malu, prigodnu trgovinu sa republikanskim znamenjem i tiskovinama, a na vratima se pojavio glavom i bradom…Gerry Adams. Zastao sam na trenutak, razmišljao sekundu-dvije: da li da ga ipak oslovim, pozovem se na zajedničkog znanca, dublinskog suca Jima te ga, zašto ne, zamolim za zajedničku fotografiju. Naposljetku, nisam to učinio, Gerry Adams je produžio svojim putem, a ja sam ušao u trgovinu i nastavio svoj program razgledavanja Belfasta.

Otada su prošle mnoge godine, i ja sam svoju suzdržanost u nastupu prema Gerryju Adamsu mnogo puta požalio. Svaki put, kada god sam ga ugledao na televiziji ili u novinama, sjetio bih se te situacije i propuštene prigode za upoznavanje i kratki susret ispred sjedišta njegove stranke. I dalje sam gotovo siguran da Gerry Adams ne bi okrenuo leđa posjetitelju iz Hrvatske, samo da sam ga zaustavio i oslovio. Vjerojatno bismo nakratko popričali, a možda bi pristao i na zajedničku fotografiju. I baš ta fotografija koju sam tada propustio napraviti, otad me najviše kopka – da sam ju napravio mogla je krasiti moj radni prostor. Zauzela bi posebno i svakako uočljivo mjesto u mojoj radnoj sobi u Zagrebu i bila bi jedinstven „suvenir“ koji bi sigurno zapazio svatko tko bi došao kod mene. Mogao bih se malo praviti važan, jer bi svi pomislili kako je vođa Sinn Féina, čovjek koji utjelovljuje irsku borbu za cjelovitost, moj dobar poznanik. Što vrijeme dalje prolazi, sve sam uvjereniji kako bi baš ta nesuđena fotografija uvjerljivo svjedočila o mojim putovanjima, nekom drugom možda ne osobito impresivnima, ali meni u životu bitnima, jer sam upravo na njima osjećao zadovoljstvo što sam, barem povremeno, i sam pripadao maloj ali biranoj globalnoj zajednici političkih geografa. 