Apetiti i predrasude

Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987-1992)

Apetiti i predrasude

piše Branko Salaj

Autor je makroekonomist i politolog, nekadašnji hrvatski diplomat i dugogodišnji suradnik Hrvatske revije. Prilog je prošireni tekst izlaganja održanog u okviru panela “Odnosi Sjedinjenih Država i Hrvatske” na konvenciji AAASS u Bostonu u studenom 2009.

Predgovor

Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od prekida sa Staljinom 1948. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njezina ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela.

Naslovnica magazina Private Eye iz 1992.

Mnogi javni radnici, koji su reformiranu diktaturu doživljavali kao primjer sklada, bili su iznenađeni ratovima u bivšoj Jugoslaviji tijekom prve polovice devedesetih godina pa su ih tumačili kao uranjanje u pretpostavljeni splet nacionalnih mržnji poznat od prije. To je bilo u suprotnosti s nizom događaja, koji su prethodili ratovima i koji su očito bili neposredni rezultat ekspanzionističkih radnji velikosrpskog pokreta pod vodstvom Slobodana Miloševića.

Cilj je ovog eseja raspraviti preklapanje Miloševićevih ciljeva i želje zapadnih sila da centraliziraju Jugoslaviju. Jesu li te sile tolerirale, a u skrivenom obliku i potpomagale, usmjerenje Miloševićeva djelovanja, istodobno ga formalno kritizirajući i angažirajući se u humanitarnim akcijama da bi se ublažile najgore patnje prouzročene tim djelovanjem? Jesu li stare predrasude o regiji izrabljene da bi se krivo prikazala stvarna narav rata i tako prešlo preko pitanja političke odgovornosti za krajnji neuspjeh odabrane politike? Jesu li zapadne sile napravile ozbiljan napor da konsolidiraju mir na Balkanu podrškom naprednim snagama u Srbiji u kritičkom vrednovanju ideja, koje su tijekom 20. stoljeća pridonijele da se zapali više ratova (uključujući Prvi svj. rat) i koje su potaknule nedavnu srpsku agresiju na susjede?

Ova pitanja nisu samo od akademskog značenja – neka od stajališta, prema kojima politički život u današnjoj Srbiji nastavlja gravitirati, uzrokuju dubok nemir među njenim susjedima. Još više zabrinjavaju znaci – često potvrđivani tijekom posljednjih godina – da se u nekim međunarodnim krugovima na priznanje suverenosti Hrvatske te Bosne i Hercegovine još uvijek gleda kao na nešto dvosmisleno, a da se na njihove molbe za ulazak u Europsku uniju primijenjuju neobično dalekosežni kriteriji i uvjeti.

Autor je zahvalan na nizu korisnih sugestija koje su mu u raznim fazama pisanja ovog eseja pružili Joseph Bombelles, Josip Glaurdić, Josip Šentija i Davor Vidas. Odgovornost za tumačenja i zaključke je naravno autorova.

Pozadina

“Ils s’entretuent” – Međusobno se ubijaju – tako je francuski predsjednik François Mitterrand u više navrata opisao agresiju srpskih snaga pod Miloševićem na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu tijekom prve polovice devedestih godina. To je, naravno, sasvim neprimjeren opis rata, u kome je jedna od najvećih vojski u Europi napala u početku gotovo potpuno nenaoružan narod koji je jedva raspolagao s najosnovnijim lancem zapovijedanja. Naravno, Mitterrand ne govori u prije svega o ratu nego o mentalnom stanju regije, kako ga on zamišlja.

Jedan od najpoznatijih američkih novinara i dobitnik Pulitzerove nagrade obradio je istu temu još dublje zadirući u socijalnu psihologiju:

Srbi, Hrvatski i bosanski Muslimani nisu izloženi krvnoj mržnji samo međusobno, nego su joj izloženi i unutar vlastite skupine. Zbog tih krvnih mržnji uvijek su iznova počinjali grozna zlodjela s teškim posljedicama. To je dio životinjske naravi i oni nisu znali kako ih ne ponoviti. Zato su, na neki čudan način, željeli da ih drugi zaustave da ne čine stvari koje su po nekoj vrsti pimitivnog instinkta osjećali da moraju raditi. (David Halberstam, War in a time of peace [2001], str. 354-5)

Ti su navodi dobar primjer kako je ne tako davno bilo lako rabiti široko rasprostranjene predrasude da bi se iskrivio kut gledanja i problemi definirali tako da se izbjegava racionalna raščlamba i opravdava propust velikih sila da zaustave genocidni i kulturocidni teror u srcu Europe. Da bi se shvatila zavrzlama, u kojoj su se velike sile našle u bivšoj Jugoslaviji, potrebno je jasno definirati istinsku narav onoga što se u toj zemlji pokrenulo od 1987. i poslije, te uočiti do koje je mjere unutarnji sukob crpio snagu iz vanjske potpore.

Razlozi rata u bivšoj Jugoslaviji proizlaze iz unutarnjih probleme, ali su velike sile snažno utjecale na način kako se on razvio i (privremeno) završio. Iznenađujuće je da su zapadni mediji, koji su uvelike pratili strahote samoga rata, samo površno propitivali zašto njihove vlade tako djeluju . Činjenicom da se sukobi odvijaju u regiji poznatoj kao europsko bure baruta, i projiciranjem navodnih drevnih mržnji između etnički i vjerski miješanih populacija, u općoj je javnosti na Zapadu stvoren dojam da je broj raspoloživih racionalnih mogućnosti veoma ograničen i da se na službene politike njihovih vlada ne mogu primijeniti nikakvi uobičajeni kriteriji racionalnog ponašanja.

Zapadne aktivnosti na Balkanu privukle su pozornost mnogih politologa i povjesničara – na kraju krajeva, malo je ovakvih slučajeva, ako ih uopće ima, poslije Drugoga svj. rata da se visoko racionalne i iskusne velike sile do te mjere međusobno zavade u regiji kojom, kako se pretpostavilo, vladaju primitivni instinkti. Sada je znanstvenicima pa i širem općinstvu dostupan velik broj javnih dokumenata, diplomatskih materijala, obavještajnih izvješća i svjedočanstava najvažnijih domaćih i međunarodnih aktera. Tim akterima – a valjda i njihovim vladama – bilo je bitno da naknadno predstave svoje verzije golemog neuspjeha europskih sila i Sjedinjenih Država da balkanske ratove spriječe, odnosno da ih zaustave, kad su već počeli.

Diplomatska djelatnost uoči i tijekom ratova 1991., koji su završno doveli do priznanja Slovenije i Hrvatske, pružaju važne naznake modusa operandi međunarodne zajednice u regiji. Način kako je ona vrludala raznim formalnim izjavama i djelovanjima, a kakav je bio podtekst ili pritajeno značenje tih poruka, može poslužiti kao nagovještaj onoga što će se kasnije pokazati u puno složenijem okruženju Bosne i Hercegovine. U tamošnji su širi kontekst ušli i problemi kao što su sigurnost međunarodnih snaga koje su trebale čuvati mir, veći broj „zaraćenih strana“, pojava islamskih fundamentalista kao dijela puno šire ugroze sigurnosti itd. Ipak, logika prividno fatalističkog realizma velikih sila – koji se zapravo svodio na pouku da se pravo temelji na sili – ostala je ista kao i u ratu u Hrvatskoj u čijem ju je slučaju jednostavnije pratiti.

Konačno, proces priznanja Hrvatske imao je zanimljiv dodatak koji je vrijedno uočiti: zahvaljujući tvrdom inzistiranju osamljene velike sile (Njemačke), i kasnijoj promjeni američkog stajališta, priznanje je učvrstilo stabilnu demokratsku vlast. Manipulacije velikih sila, gotovo teleološki fasciniranih jugoslavenskim jedinstvom, bilo ono čak i u velikosrpskoj varijanti, ostavilo je u Bosni i Hercegovini strukturu vlasti, koja djelomice počiva na rezultatima genocidnog nasilja i koja je školski primjer nestabilnosti.

Ovdje ćemo najprije upozoriti na dokaze da se ratovi u bivšoj Jugoslaviji nisu dogodili kao nekakva iracionalna eksplozija raspojasanih međusobnih mržnji unutar zemlje. Naprotiv, oni su bili rezultat lako prepoznatljive, agresivne kampanje radi stvaranja srpskoga centraliziranog (dominantnog) oblika vladavine. Velike sile, uključujući Sjedinjene Države, nisu shvatile ključnu važnost (kon)federalnog načela za preživljavanje zemlje i suzdržale su se od učinkovite intervencije kad se to načelo izvrgnulo sve nasilnijim nasrtajima.

Velike su se sile, sa svom svojom političkom i vojnom snagom, zato definitivno našle u silaznoj diplomatskoj spirali. Uvijek na repu događaja, najprije su inzistirale na centralizaciji, pa zatim na nešto neodređenijoj jedinstvenosti da bi završile sa zakašnjelim prijedlozima prvobitne mogućnosti, na labavoj konfederaciji. Činjenica da su velike sile prihvatile da Srbija primijeni visok stupanj političkog nasilja u zbacivanju (kon)federalnog političkog sustava bio je važan element u prihvaćanju „ratova za jugoslavensko naslijeđe“.

Središnji dio eseja rekonstruira diplomatsku djelatnost tijekom rata u Hrvatskoj i sukoba oko njena međunarodnog priznanja, koji je uslijedio. Tu se dokumentira sustavno razmimoilaženje između formalnih kritika Miloševića i tekuće prilagodbe njegovim vojnim osvajanjima i političkom programu. Samonametnuta odsutnost Sjedinjenih Država iz regije – više formalne i simbolične naravi nego stvarne – tijekom rata u Hrvatskoj i početnih stadija rata u Bosni i Hercegovini, razotkrila je, kao i ranije u povijesti, različite interese svjetskih sila u regiji.

U završnom se dijelu eseja raspravljaju mogući razlozi zapadne začaranosti Jugoslavijom, koja je daleko nadilazila strateške interese s korijenima u blokovskoj podijeljenosti Europe poslije Drugoga svj. rata. Na Zapadu se predano radilo na promoviranju nekritične slike zemlje, koja je svojom ideološkom supstancijom „pripadala“ drugoj strani. Kada se fikcija suočila sa stvarnošću, dijelovi su zapadnih političkih elita najlakši izlaz našli u – diskvalificiranju kritičara.

Odbacivanje istinskog federalizma

Ideja jednakosti raznih nacija na teritoriju bivše Ju-goslavije, i saveznog oblika države kao njenog formalnog jamstva, omogućila je komunistima da prisvoje vodeću ulogu u borbi protiv okupacije Jugoslavije tijekom Drugoga svj. rata i da se pojave kao konačni pobjednici. Unatoč temeljnoj ulozi federalnog načela u ponovnom stvaranju jugoslavenske države, sadržaj je načela često bio predmet vrućih polemika. Velik se dio Titove vlasti mogao pripisati njegovoj snalažljivosti u manevriranju između snaga centralizacije (često predvođenih elementima savezne i partijske birokracije pod srpskom dominacijom) i predstavnika saveznih republika.

Koliko god je Titu trebala jaka središnja vlast za održavanje diktature i ispunjavanje uloge tampona između dvaju blokova na europskoj pozornici, čak ni on sâm, kao dominantna autoritarna pojava, nije mogao dopustiti da dovede u pitanje savezni značaj države koju je stvorio. Zemlja je odmah poslije Drugoga svj. rata i za vrijeme konfrontacije sa Staljinom bila brutalno centralizirana, ali su Tito i neki njegovi najbliži suradnici shvatili da bi s obzirom na jakost nacionalnih identiteta, svako dovođenje u pitanje saveznog oblika vladavine rezultiralo opasnim napetostima. Stoga je pravac „federalizacije“ bio jasno zacrtan od 1952. godine (uz neznatna odstupanja u nekum razdobljima).

Kao ilustracija takve političke trgovine mogu poslužiti napori tijekom prve polovice sedamdesetih godina da se zemlja pripremi za posttitovsko razdoblje. Početkom ovog razdoblja Tito je ponovo zaveo središnju kontrolu relativno liberalnih vodstava po republikama, ali je istodobno dopustio da jugoslavenski Ustav iz 1974. učvrsti načelo da nacionalna suverenost počiva u republikama. Pravo na odcjepljenje republika bilo je, doduše, bez iznimke sačuvano u svim poratnim ustavima ali je novost bila da su republike formalno priznate kao zasebni donositelji odluka, i zajedno s predstavnicima dviju autonomnih pokrajina u Srbiji, kao formalno jednakopravni sudionici kolektivnog vodstva.

Mirovni posrednici David Owen i Cyrus Vance s predsjednicima Hrvatske i SR Jugoslavije u Genevi 1992.

Tito je time pokušao sačuvati svoju tvorevinu dopuštajući Jugoslaviji da učini korak iz federacije u konfederalnu savez. Važno je primijetiti da je to odgovaralo već postojećoj konfederalnoj strukturi političke jezgre, Saveza komunista, ostvarenoj još sredinom šezdesetih godina. Praktično značenje tih promjena ovisilo je o osobnom autoritetu Tita. Kad njega više nije bilo, formalna su pravila dobila na važnosti.

Poslije Tita, tijekom najvećeg dijela 80-ih godina, dolazilo je do ogorčenih institucionalnih svađa između centralista i konfederalista. U dva članka u švedskom časopisu za vanjsku politiku Internationella frĺgor početkom 1986. upozorio sam na ozbiljnost političkog i ekonomskog loma između središnje birokracije i republičkih vodstava i naveo da bi pokušaji centralizacije mogli uključivati i uporabu armije pod srpskom kontrolom. Ako se to dogodi, i s obzirom na jakost uključenih nacionalnih identiteta i doktrinu „naoružanog naroda“, kao iskustva koje je namro partizanski pokret tijekom Drugoga svj. rata, oružani otpor republika bi bio neizbježan.1

Ubrzo nakon te najave, sredinom 1986. i djelomično pomognut važnom frakcijom unutar Jugoslavenske narodne armije, Slobodan Milošević je izabran za predsjednika CK Saveza komunista Srbije. Samo nekoliko mjeseci kasnije vodeći dijelovi Generalštaba oružanih snaga počeli su pripremati državni puč, kako je to kasnije u svojim memoarima opisao njegov šef, admiral Branko Mamula. Najprvo su čvrstim organizacijskim povezivanjem teritorijalne obrane republika (ponešto slične Nacionalnoj gardi SAD-a) sa centraliziranim vojnim strukturama onemogućili svaku prepreku puču.

U koraku, koji je bio javno uočljiviji, Srpska akademija nauka i umetnosti objavila je Memorandum kao platformu velikosrpskog pokreta. Milošević ga je iskoristio kako bi do jeseni 1987.g. konsolidirao svoju poziciju u užoj Srbiji i tada otpočeo svoj pohod apsolutne kontole nad ostatkom zemlje. Opsežno izvješće CIA-e od 1. kolovoza 1987. ukazalo je na „skrivene ciljeve“ srbijanskog vodstva čija „sumnjiva odanost tržišno usmjerenoj reformi“ služi kako bi „iskoristilo recentralizaciju da ponovo zadobije dominaciju nad ujedinjenom Jugoslavijom.“ Izvješće je ustvrdilo da „centralisti neće u bližoj budućnosti uspjeti napraviti veće promjene u političkom i ekonomskom sustavu Jugoslavije osim ako ne nađu izliku u ozbiljnijim javnim neredima.“2

A ozbiljni javni neredi su bili upravo ono, što je Milošević stvorio tijekom idućih dviju godina. Između 1987. i 1989. on je upravljao serijom vaninstitucionalnih, militantnih poteza, kombiniranih s policijskim nasiljem, koji su mu omogućili da preuzme kontrolu nad autonomnim pokrajinama Kosovom i Vojvodinom u Srbiji, kao i nad republikom Crnom Gorom. Na taj je način stvorena 4:4 pat pozicija u kolektivnom predsjedništvu Jugoslavije, a Milošević je naumio zaokružiti svoj pokret centraliziranja ostvarivanjem kontrole nad ostatkom republika, u prvom redu nad strateški važnima Hrvatskom i Slovenijom. Drugim riječima, Jugoslavija je postala pozornicom orkestriranog napada na upravo ono temeljno načelo na kome je počivalo stvaranje države i njeno funkcioniranje nakon Drugoga svj. rata.

Kako su na tu pojavu reagirale zapadne sile – i posebice Sjedinjene Države kao njihov moćni koordinator? Ne shvaćajući koliko je federalna ideja bila bitna za samu opstojnost Jugoslavije, oni su je očito smatrali prolaznom smetnjom, preprekom na putu ostvarivanja učinkovitosti (npr. zauzdavanja galopirajuće inflacije) u nečemu što će ionako na kraju postati jedinstvena zemlja. Nezadovoljni očiglednom neučinkovitošću države, oni su je željeli centralizirati. To je zahtijevalo reformuliranje osnovnog ustavnog načela države i izbor vođe, sposobnoga da ostvari novi poredak.

U svojim potezima u korist centralizacije Jugoslavije velike su sile početkom 1989. mogle identificirati dva moguća nositelja promjena. Igrom slučaja, obojica su se natjecali za istu poziciju saveznog predsjednika vlade: Slobodan Milošević, sa svojim tek providno maskiranim zahtjevom srbijanske dominacije, i Ante Marković, s etnički neutralnim, tržišno i reformski orijentiranim programom. Nakon što je dobio osiguranje da će kontrolirati jugoslavensko ministarstvo unutarnjih poslova i obavještajne službe buduće vlade, Milošević se povukao iz utrke a Marković je postao predsjednikom vlade sredinom ožujka 1989.g. Njegovi prijedlozi gospodarske reforme dobili su formalnu podršku velikih sila, ali su ih one odbile financijski podržati. Milošević je to ispravno protumačio kao mig u svoju korist i prihvaćanje u praksi, ako ne i formalno, svog križarskog pohoda protiv temelja savezne strukture.3

Utjecajni zapadni diplomati, kao Lawrence Eaglebur-ger, opisivali su Miloševića kao borca za tržišnu ekonomiju u cijeloj Jugoslaviji i suprotno ponavljanim upozorenjima CIA-e, njegovu uporabu srpskog nacionalizma kao najobičnije taktičko oruđe. Mnogi su diplomati u Beogradu u Miloševiću vidjeli jugoslavenskoga Gorbačova. To je bilo od velikog praktičnog značenja za republike koje još uvijek nisu potpale pod njegovo žezlo, naročito za Sloveniju koja je tijekom 1987-89 funkcionirala kao demokratska protuteža Miloševićevoj kampanji. Slovenci su bili izloženi oštrim napadima iz Beograda, navodno uz odredjenu potporu Zapada.

U navedenoj doktorskoj disertaciji dr. Glaurdić spominje da su barem u dva navrata, jednom 1988. (slučaj Mladina protiv JNA) te početkom prosinca 1989. beogradski vlastodršci primili tajne zapadne signale odobrenja za svoje akcije u republici. U potonjem slučaju, u kojem se radilo o primjeni kriznih mjera i intervenciji JNA u Sloveniji, beogradskim je vođama poručeno da će „Nato odlučiti da sa Zapada ne bude reagiranja“ jer se to „smatra unutarnjom stvari Jugoslavije.“4

To nije u suprotnosti s iskazima službenog stajališta. Još sredinom ožujka 1989.g. L. Eagleburger je na svom ispitivanju u američkom Senatu rutinski kritizirao taktičke poteze srbijanskog vođe ali je to ublažio riječima: „Ni malo ne sumnjam da je Milošević igrač koji je usmjeren na tržišnu ekonomiju zapadnog tipa... [koji] se koristi srbijanskim nacionalizmom, potiskivanim tolike godine, djelomice, vjerujem, kao pokušaj da prisili središnju vladu da ovlada nekim vrlo ozbiljnim gospodarskim problemima.“

U to je vrijeme razgalamljeni srpski nacionalizam u svome odriješenom, „nepotiskivanom“ obliku sve više prijetio drugim narodima u Jugoslaviji, a gospodarsko zdravlje federacije bilo mu je zadnja briga! U proljeće 1989. već se održalo stotinjak nacionalističkih „mitinga istine“ – ključni dio Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ – na kojima je sudjelovalo oko 5 milijuna ljudi (nazvano „događanje naroda“). Četiri mjeseca nakon Eagleburgerova svjedočenja, 28. lipnja, Miloševićeva kampanja da organizira Srbe kao dominantnu snagu centralizirane države dosegla je svoj vrhunac s raspaljenim mitingom jednog milijuna ljudi na Kosovu polju (Gazimestan). Samo dva tjedna kasnije Srbi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine održali su svoj miting blizu grada Knina u Hrvatskoj, na kojem su isticani simboli i parole kao što su „Ovde je Srbija“, „Armija je puna generala a svi su Srbi“ itd.

Nakon Miloševićeve prijetnje s uvezenim političkim nemirima i obilnim znacima urušavanja komunističkog bloka prema kraju 1989., vodstva Slovenije i Hrvatske su odlučila dopustiti slobodne izbore i napustiti Savez komunista Jugoslavije. Nakon što se srušio Berlinski zid izbori su se održavali u sasvim novom međunarodnom okružju. Ipak, iako je Jugoslavija izgubila ulogu tampona među blokovima, zapadne su sile iskazivale snažnu podršku centraliziranijoj državi - sve su bile zabrinute posljedicama nekontroliranog raspada komunističkog bloka, a neke su se bojale i snage nadolazeće ujedinjene Njemačke i njenog utjecaja na Balkanu. Pored toga, Sjedinjene su Države bile sve više zauzete Zaljevskom krizom.

Talijanski ministar vanjskih poslova De Michelis izjavio je 27. listopada 1989. da je njegova zemlja „za jaku i integriranu Jugoslaviju... i ne želi nikakve posebne političke veze s bilo kojom od jugoslavenskih republika, nego će se uvijek zalagati za jedinstven jugoslavenski pristup“. Francuski predsjednik vlade Rocard rekao je nekoliko dana kasnije da vjeruje da je „Jugoslavija otišla predaleko u ustavnoj decentralizaciji“. Njemački predsjednik von Weizsäcker je 5. prosinca izjavio jednom jugoslavenskom izaslanstvu da priželjkuje centraliziranu Jugoslaviju, a povjerenik Europske komisije Matutes tražio je ekonomsku centralizaciju i „reformu političke strukture koja to prati“.

Prilikom svog posjeta Beogradu krajem veljače 1990. Eagelburger je jugoslavenskim slušateljstvima kazao da bi „bilo u najvećem interesu ljudskih prava, slobode i tržišne ekonomije da Jugoslavija ostane ujedinjena“. Međutim, nastavio je, „Sjedinjene se Države doduše ne zalažu za raspad Jugoslavije ali – ako se on dogodi – neće imati drugog izbora nego da to prihvate“.

To je zvučalo kao prilagodba stvarnosti na terenu i kao zakašnjelo otvaranje vrata. Reakcije u Sloveniji i Hrvatskoj pokazivale su, naime, da je Miloševićev grubi pritisak izazvao suprotne reakcije i da je raspoloženje u dvjema sjeverozapadnim republikama postajalo sve prkosnije. Nije, međutim, trebalo dugo čekati na kraj ovog prividnog diplomatskog otvaranja – Eagleburgerova primjedba protumačena je tek kao naznaka da SAD i NATO ne će rabiti silu u sprječavanju raspada.

Eagleburger je tom prilikom povjerio američkom veleposlaniku da je ranije možda krivo prosudio Miloševića i privatno je u razgovoru s jednim novinarom prosudio da je situacija „puno gora nego što itko misli [i da će] biti puno krvavije nego što smo vjerovali“.5 Opasnost krvoprolića u tom je trenutku mogla doći samo od jedine naoružane sile u zemlji, JNA, koja je djelovala u okviru Miloševićeve centralizirajuće kampanje. Ipak, nakon Eagleburgerova povratka u Washington i upravo u trenutku kad se izborni proces u Sloveniji i Hrvatskoj ozbiljno razmahao, State Department je brzojavom američkim veleposlanstvima u Europi dao na znanje da se neka opasnosti naslućuje u slovenskim izborima jer bi „mogli donijeti vlast onima koji se zalažu za konfederaciju ili čak raspad Jugoslavije“ a rezultat toga bi bio da bi „jedinstvo vjerojatno trpjelo“.6

Objavljena (činjenično često netočna i emocionalno tegobna) sjećanja tadašnjeg američkog veleposlanika Warrena Zimmermanna svjedoče o razlikama u pristupu raznim akterima na jugoslavenskoj političkoj pozornici.7 Dok Miloševića opisuje kao ljigavog lažljivca i političkog kameleona koji se bori za vlast, drugim riječima kao karikiranog političara, u slici novoga hrvatskog vođe Tuđmana gotovo je nazočna mržnja, a opisuje ga kao bjesomučnog nacionalista, gotovo s crtom ludila, koji svoj uspon može zahvaliti financijskoj pomoći emigrantskih sredina. Slovence se optužuje zbog „egoizma“ jer „u svojoj želji da napuste Jugoslaviju nisu uzeli u obzir 22 milijuna neslovenskih Jugoslavena“ pa zato „snose velik dio odgovornosti za krvoproliće [koje je uslijedilo]“.

Čak i uz takvoga nepouzdanog predstavnika, SAD su u tom razdoblju pokazale barem neki angažman, koliko god usmjeren u krivom pravcu, u drami svog jugoslavenskoga štićenika pa su formalno pružile potporu ing. A. Markoviću. Na američku sugestiju da Europa financira njegove reforme dvije politički vodeće sile, Velika Britanija i Francuska su, figurativno govoreći, slegle ramenima. One su zadržale poziciju pasivnog čekanja, jer se činilo da vrijeme igra za Miloševića i njegov centralistički projekt. Samo je britanski veleposlanik Peter Hall bezuspješno pokušao uvjeriti Foreign Office da bi prednost trebalo dati labavoj konfederaciji.

Britanski ministri vanjskih poslova Douglas Hurd (lijevo) i Malcolm Rifkind (desno) te premijer John Major (sredina)

Prvi slobodni izbori u Sloveniji i Hrvatskoj u proljeće 1990. doveli su na vlast demokratske stranke koje su inzistirale na obrani svojih nacionalnih suvereniteta. Suprotno očekivanjima zapadnih diplomacija – ali u skladu s procjenama CIA-e koje su im stajale na raspolaganju – novi su vođe, međutim, bili voljni ostati u jugoslavenskoj konfederaciji. Jedna od Tuđmanovih inicijativa nakon izbora u Hrvatskoj bio je pokušaj da sa srpskom manjinom postigne dalekosežan sporazum o diobi vlasti, pokušaj koji se činio obećavajućim dok nije zaustavljen na izričitu Miloševićevu naredbu. Često se ne zamjećuje činjenica, da se nakon prvih demokratskih izbora u hrvatskom Saboru našlo znatno više Srba nego što je bio njihov udio u pučanstvu.

Srpski je vođa, međutim, nastavio sa svojim programom, ojačan šutećom potporom međunarodnih čimbenika. Nakon što je namjera da se centralizira cijela Jugoslavija postala neprovedivom, Milošević je već sredinom 1990. prešao na velikosrpsku opciju, koju je trebalo ostvariti nadmoćnom vojnom silom, rabeći naoružane srpske manjine kao isturene odrede u teritorijalnim osvajanjima i oslanjajući se na doktrinu etničkog čišćenja, staru preko 150 godina.8

Sredinom kolovoza 1990. Miloševićev je šef sigurnosti imao ključnu ulogu u provedbi ustanka etničkih Srba u hrvatskom gradu Kninu s većinskim srpskim stanovništvom. Srpskim ekstremistima je podijeljeno oružje a hrvatske policijske helikoptere na putu za Knin zaustavilo je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i prisililo ih na povratak u Zagreb. Taj se obrazac ponovio tijekom idućih nekoliko mjeseci: ekstremistički elementi unutar srpske zajednice, uz hrabrenje i potporu agenata, poslanih od beogradskih tajnih službi, kao što je bio npr. međunarodno traženi gangster i (kasnije) ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, preuzeli su kontrolu niza općina, gdje su Srbi bili u većini, i organizirali ih u otpadničku regiju pod čvrstim nadzorom Beograda.

JNA se rutinski, a zapravo pasivno, postavljala između lokalnih ekstremista i hrvatske policije. Prekinute su glavne prometnice i kanali komunikacija između sjeverne i južne Hrvatske. Istodobno – krajem jeseni 1990. – sve aktivniji generali JNA stvorili su čak vlastitu političku stranku na saveznoj razini i učestalo pokušavali uvući sovjetski vojni establishment i njegov glavni stožer u pripreme puča.

Novi demokratski ustav, prihvaćen 21. prosinca 1990. ostavio je otvorenu mogućnost da suverena Hrvatska, unatoč atmosferi vojnih prijetnji i otvorenih napada na teritorijalni integritet Republike, ostane u jugoslavenskoj konfederalnoj uniji. Referendum u Sloveniji dva dana poslije podržao je neovisnost ako se u razdoblju od šest mjeseci ne nađe zadovoljavajuće rješenje u jugoslavenskoj konfederaciji.

Sve je to imalo malo učinka na velikosrpsku kampanju. Nekoliko dana kasnije, svojedobni „zagovornik tržišne privrede“ Milošević, da bi financirao svoj program, ilegalno je prisvojio iznos od preko 2,6 milijardi njemačkih maraka, odnosno polovicu novca koji je savezna Narodna banka trebala tijekom godine dana emitirati za cijelo područje Jugoslavije.9 U siječnju 1991. srpski je vođa zatim učinio taktički iskorak prema slovenskom vodstvu – prihvatio je pravo Republike Slovenije da se izdvoji, a kao protuvrijednost dobio je izjavu Slovenaca da razumiju interes srpskog naroda da živi u jednoj državi.

Tada je došao red na Hrvatsku da tijekom dramatične prve polovice 1991. osjeti punu snagu Miloševićeve represivne sile. Dva su se dramatična pokušaja vojnog puča izjalovila ali su oni, uz druge uznemirujuće pojave, dovoljno uznemirili zapadne političare da diplomacijom učestalih putovanja u Beograd pokušaju primiriti stvari.10 Njihova je opća poruka, međutim, ostala nepromijenjena – potencijalno kritična prema Miloševiću, ali bez iznimke osuđujući one koji su mu se usprotivili. Ipak, jačanje diplomatskih aktivnosti dalo je vladama neke nove spoznaje, ako im već nisu za oko zapela obavještajna izvješća, ili medijske reportaže.

Na zatvorenim diplomatskim sastancima, a povremeno i u javnim izjavama, Milošević i njegovi bliski suradnici sve su otvorenije govorili o namjeravanom oružanom otimanju teritorija drugih republika. A nakon teških i brutalnih napada na studentske i radničke demonstracije u Beogradu protiv Miloševićeva gospodarskog programa (9. ožujka 1991), nije više ni među najneupućenijima bilo sumnje tko je negativac na području ljudskih prava.

Kad je šef za Europu State Departmenta James Dobbins 27. veljače 1991. u Haagu urgirao da članovi Europske zajednice jače podupru teritorijalni integritet Jugoslavije, politički direktor nizozemskog ministarstva Van Walsum spomenuo mu je rastući strah Europljana da je integritet Jugoslavije „izgubljen slučaj“. EZ „se skanjuje zauzeti previše čvrstu poziciju jer se ne želi ‘unaprijed poistovjetiti sa svim onim sredstvima, kojima bi Beograd mogao pribjeći da održi jedinstvo zemlje. Na kraju krajeva, većinom su upravo oni s najgorom karticom nepoštivanja ljudskih prava, koji se najjače zalažu za jedinstvo federacije’.“11

No Amerikanci su i dalje inzistirali na jugoslavenskom jedinstvu i tražili da ono bude dio službenih izjava, pa je, nakon diplomatskih natezanja, EZ popustila. Neke političare, koji nisu bili najbolje informirani, nije čak ni trebalo posebice nagovarati. Kad je 4. travnja 1991. ministarska trojka EZ-a došla u Beograd na jedan u nizu sve češćih i užurbanih posjeta, na njenom je čelu bio ministar vanjskih poslova Luksemburga, čovjek koji je osigurao mjesto u povijesti diplomacije izjavom da su jugoslavenske republike premalene da budu neovisne. Jacques Poos je tada rekao najbližem suradniku Miloševića Joviću da „Europska zajednica ne samo da ne podržava raspad Jugoslavije“, nego i da „neće prihvatiti zasebne pregovore s pojedinim njenim dijelovima, ako bi došlo do raspada“.

Jović se idućeg dana sastao s Miloševićem i dvojicom ključnih generala i zapisao u svoj dnevnik da je odlučeno da se „pređe Rubikon“: „Ne ćemo više tražiti bilo čiju odluku, poduzet ćemo svaku potrebnu akciju da zaštitimo srpski narod, obavijestit ćemo Predsjedništvo o svakom događaju, a svatko kome se to ne sviđa može ići kući“.12 Nakon manje od mjesec dana, u zasjedi 2. svibnja u Borovu Selu, kraj Vukovara, baš na riječnoj granici sa Srbijom, 12 hrvatskih policajaca brutalno je ubijeno a 20 ranjeno. Hrvatski je Rubikon time doista prijeđen.

Europska je zajednica, međutim, nastavila svojom starom predanošću da bude jugoslavenskija od samih Jugoslavena, kako to umjesno zapaža dr. Glaurdić. Predsjednik Vijeća EZ Jacques Santer i predsjednik Komisije EZ Jacques Delors došli su 29. svibnja u Beograd i ponudili onome što je još bilo ostalo od savezne vlade, nekih 4 do 5 milijardi dolara, ako bude ispunjen niz uvjeta. No situacija je u tom trenutku već potpuno izmaknula kontroli pa je izaslanstvo naišlo na jaku oporbu s gotovo svih strana.

Unatoč jakoj plimi protivljenja službenoj politici, u Kongresu SAD-a i u medijima, State Department je ostao strogo na liniji jugoslavenskog jedinstva, uz jedan dodatni argument. SAD su tada bile uvelike angažirane na podržavanju predsjednika Gorbačova, a smatralo se da Sovjeti gledaju na politiku Zapada prema Jugoslaviji kao najavu politike prema vlastitoj zemlji. Da bi se do kraja ukazalo na dalekosežne posljedice takve osjetljivosti, rabila se čak i zloguka nuklearna argumentacija. Jedan dužnosnik State Departmenta rekao je, pokušavajući zakočiti kongresne aktivnosti u korist Slovenaca i Hrvata: „Nemojte iz toga praviti veliku stvar. Srbi pokušavaju držati zemlju na okupu... Nemojte razbijati [Jugoslaviju] jer će [ljudi u] Sovjetskom Savezu to iskoristiti kao model. ‘Posljedice sovjetskog razlaza bi mogle biti nuklearne’“.13

Takvo je stajalište dovodilo do negiranja jugoslavenske stvarnosti, što je katkad podsjećalo na mjesečarenje. U lipnju 1991. pukovnik Ratko Mladić, koji će četiri godine kasnije pobiti 8000 muslimanskih muškaraca u Srebrenici, imenovan je zapovjednikom JNA garnizona u Kninu i tamo počeo seriju operacija etničkog čišćenja hrvatskih sela. Otprilike istodobno veleposlanik Zimmermann sastao se s hrvatskim predsjednikom dr. Tuđmanom, koji je na sve strane bio okružen četvrtom najvećom armijom u Europi, sa zemljom gotovo prepolovljenom na dva dijela i u kojoj je broj ljudskih žrtava rastao, da bi mu rekao da SAD ne će podržati – „militarizaciju [njegove republike]“.14

Francuski predsjednik Jacques Chirac s Biljanom Plavšić

Dana 21. lipnja – nekoliko dana prije proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske – američki ministar vanjskih poslova James Baker posjetio je Beograd i učinio posljednji pokušaj proboja s neuspjelom politikom „jedinstva kroz demokraciju“ u situaciji u kojoj je jedini moćni igrač na lokalnoj pozornici jasno nudio „jedinstvo kroz rat“. U zasebnim sastancima s jedanaest najvažnijih aktera Baker se zalagao za svoj koncept, kritizirao Miloševića i ostvario najveći pritisak na – Sloveniju i Hrvatsku! Nakon što je otišao potpuno obeshrabljen („Nemamo pseta u ovoj utrci“) u Jugoslaviji je bila zapamćena jedino njegova javna izjava ponovljene podrške SAD-a jedinstvu i teritorijalnom integritetu Jugoslavije, što je općenito protumačeno kao „zeleno svjetlo“ Jugoslavenskoj armiji da krene i djeluje – na Miloševićevoj strani.15

Teren je tako pripreman za rat u punom obujmu i rat se zbio. Unatoč teškoj kongresnoj kritici službenog stajališta, Bushova administracija nastavila je svojom podrškom jedinstvu Jugoslavije, ali se odlučila povući s pozornice u relativnu izolaciju i prepustiti svojim europskim partnerima da preuzmu inicijativu i odgovornost. Europljani nisu morali dugo čekati na svoj prvi ispit.

U potezu, sračunatom da mu vrati praktički izgubljen autoritet, a možda i ohrabren Bakerovom ohrabrujućom predstavom, premijer Marković reagirao je na slovensku proklamaciju neovisnosti i 26. lipnja zapovjedio JNA da uspostavi saveznu kontrolu prijelaznih točaka međunarodne granice na slovenskom tlu. Preostali jugoslavenstvujući dijelovi Generalštaba počeli su provoditi operaciju, ali je ona ubrzo zapala u teškoće zbog vlastite dezorganizacije, odlučnog slovenskog otpora i kontrazapovijedi Miloševića, koji je ranije dopustio Sloveniji da ide svojim putem. Taj se rat, kratak kakav je već bio, ubrzo pretvorio u usputnu fusnotu.

Diplomatski skup, na kojem je dogovoren izlaz iz slovenske epizode (Brijunski sporazum 7. 7. 1991.), bio je prvi u nizu europskih posredničkih konferencija posvećenih nastavku – krvavom ratu u Hrvatskoj i poslije, jednom još krvavijem, u Bosni i Hercegovini.

Naprijed izloženi prolog tzv. ratovima za jugoslavensku sukcesiju pokazuje da su oni bili neposredni rezultat nasilne kampanje, koju je Milošević u vrijeme mira programirao protiv samih temelja federacije. Pokazuje se također da su vanjske sile od samoga početka imale dovoljno informacija kako bi shvatile prirodu prijetećeg sukoba koji se zakuhavao i da su mogle, da su htjele, spriječiti Miloševićeve djelatnosti. Svjetske su sile tolerirale njegove velikosrpske ambicije zato što nisu shvaćale, ili se nisu brinule, koliko je ključna bila važnost federalizma, ako se željelo da Jugoslavija u novim svjetskim okolnostima, poslije pada Berlinskog zida i urušavanja SSSR-a, preživi pod nečim što bi koliko-toliko bilo blizu demokratskom ustroju.

Sjedinjene su Države opravdano bile zabrinute za mogući učinak postupnog nestanka Jugoslavije na situaciju u SSSR-u. Sigurno su imale i pune ruke posla s ratom protiv Iraka. No, upornost kojom se State Department držao svoje početne pozicije, govori u prilog tezi da je krajnji Miloševićev cilj– centralizacija – prilično blizu koincidirao s onim što se smatralo prvim korakom u eliminaciji federalnih neučinkovitosti u državi-štićeniku.

Svađa europskih sila – pod američkom prismotrom

Europske su sile ušle u jugoslavensku diplomatsku zavrzlamu svaka sa svojom listom prioriteta, koji su ostali prilično nezamijećeni dok su slijedili američku liniju. Kad su bili ostavljeni da se osove na vlastite noge i kad su se našli pod pritiskom, nije potrajalo dugo da se pojave razlike. Katkad se gotovo činilo da se famozno, više od stoljeća i pol staro Istočno pitanje, kako podijeliti sfere interesa u balkanskoj praznini stvorenoj povlačenjem Otomanskog Carstva, ponovno pojavilo na diplomatskom dnevnom redu Europe. Naravno, interesi su sada bili druge naravi i složeniji nego prije, ali povijesne usporedbe, točne ili (uglavnom) krive, često su se pojavljivale u državničkim razgovorima.16

Sveobuhvatni cilj ponovnog ujedinjenja Njemačke, konačno ostvaren u travnju 1991., bio je snažno pretpostavljen cjelini njemačke vanjske politike. Tek kad je on ostvaren, druga su se vanjskopolitička pitanja mogla početi vrednovati po vlastitim zaslugama. Jugoslavija je bila visoko na listi prioriteta: Njemačka je iz raznih razloga bila najpouzdaniji i najizdašniji podržavatelj Jugoslavije tijekom cijelog poratnog razdoblja, ali je i vrlo detaljno pratila što se događa u zemlji i pribojavala se napetosti, koje je stvarao Miloševićev siloviti i ekspanzivni srpski risorgimento.

U internim diplomatskim raspravama tijekom početnog razdoblja podrške jedinstvu Jugoslavije pod američkim nadzorom, neki su njemački predstavnici potiho spominjali da bi trebalo dati prednost demokraciji. Specifično njemačko stajalište počelo se, međutim, oblikovati tek sredinom 1991. Zemlja je u svojim naporima ujedinjenja snažno zagovarala doktrinu nacionalnog samoodređenja, pa je to sve više igralo važnu ulogu i u njenom pozicioniranju prema međunarodnom priznanju Slovenije i Hrvatske. Bio je to i rezultat medijskog pritiska i velikih simpatija prema žrtvama krvoprolića koje je počinjalo u Hrvatskoj i o kojima je svjedočila velika hrvatska dijaspora. Vlada je bila suočena i s vrlo realističnom perspektivom da će Njemačka biti preplavljena stotinama tisuća izbjeglica.

Na kraju priče, Njemačka je za svoju poziciju o priznanju nezavisnosti Slovenije i Hrvatske morala platiti visoku diplomatsku cijenu. Zemlja se našla na marginama međunarodnog djelovanja u Bosni i Hercegovini, sve dok nije zabljesnula 1994. kad je pripremila Washing-tonski sporazum, kojim je završen hrvatsko-muslimanski/bošnjački sukob.

I Britanija i Francuska su se u početku protivile njemačkom ujedinjenju, pribojavajući se njegovog učinka na odnos snaga u Europskoj zajednici. Moglo se, naime, očekivati da će njemačko gospodarstvo djelovati kao snažan magnet za istočne i srednjoeuropske zemlje te pomaknuti centar političke gravitacije prema Istoku.

Jugoslaviju se svojedobno smatralo dijelom cordon sanitaire stvorenog na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, nakon Prvoga svj. rata, kako bi se spriječilo potencijalno njemačko nadiranje prema Istoku, Drang nach Osten. U podijeljenoj Europi nakon Drugoga svj. rata Jugoslavija je postala tampon između dvaju suprotstavljenih blokova. Kada se, međutim, sovjetsko carstvo počelo urušavati, činilo se da se i francuska i britanska politika vraćaju svojim starim strateškim zamislima, ali preinačenima u skladu s novim pristupom integracijama.

Dok su Britanci bili čvrsti zagovornici NATO-a pod bliskim nadzorom SAD-a, Francuzi su se zalagali za Zapadnoeuropsku uniju kao posebni europski vojni identitet, u kojem bi oni dominirali, s obzirom na ustavne odredbe koje su Njemačkoj priječile vojnu djelatnost u inozemstvu. Razlike u pristupu imale su neke neposredne učinke na njihovo pozicioniranje u jugoslavenskoj krizi – dok su Francuzi željeli koristiti jedinice WEU kao silu razdvajanja „zaraćenih strana“, više-manje da oslabe hrvatske opcije, Britanci su se protivili svakoj vojnoj nazočnosti, smatrajući da je JNA dovoljno jaka da obavi svoju zadaću.

Kao tradicionalno centralizirane države, i Francuska i Britanija su se razlikovale od poslijeratne federalne Njemačke. Prijeteći raspad Jugoslavije, iako nije predstavljao naročitu opasnost za njih same, svakako nije ocijenjen kao dobrodošao primjer Europi. Njihove je osjećaje u tom pogledu dijelilo i više drugih važnih europskih zemalja, koje su inzistirale na teritorijalnom integritetu kao apsolutnom načelu, suprotstavljenom nacionalnom samoodređenju. Ono što su, čini se, bile početne njemačke inicijative da se rasprave ta dva načela, Francuzi su protumačili kao konkretan prijedlog priznanja Slovenije i Hrvatske.

Blizak suradnik francuskog predsjednika Mitterranda (i kasnije ministar vanjskih poslova) Hubert Védrine tvrdi da su se Španjolska, Velika Britanija i Italija („da ne spominjemo druge“) protivile onome, što on naziva „prijedlogom“ njemačkog ministra Genschera 23. lipnja 1991. Kada se nekoliko dana poslije, na sastanku Vijeća EZ 29. lipnja, suočio sa sličnom inicijativom kancelara Kohla, da se rasprave načela, predsjednik je Mitterrand ispisao listu 17 mogućih europskih sukoba oko novih nacija i starih svađa oko granica, a to je kasnije rabio da bi ih „na karti pokazivao svojim suradnicima i posjetiteljima“.17

Nizozemska, koja je predsjedala EZ tijekom sudbonosne druge polovice 1991., imala je zato tešku zadaću pronaći zajednički nazivnik europske akcije u Hrvatskoj. Osim toga, kako je poslije jedan nizozemski diplomat napisao u svojoj doktorskoj disertaciji,

„u 1991. zapadnoeuropski političari i diplomati nisu gledali na Hrvatsku sa simpatijom, ili jedva s većom simpatijom od one koju su rezervirali za Srbe. Posebice su Nizozemci bili pod utjecajem 2. svj. rata, tijekom koga je nacistička Njemačka tijekom pet godina okupirala Nizozemsku i poubijala najveći dio njene židovske populacije. Desetljećima nakon rata među Nizozemcima su vladali duboki protunjemački osjećaji. Fašistički hrvatski ustaški režim bio je lojalan saveznik nacističke Njemačke... ostavština 2. svj. rata utjecala je na prosudbe ljudi o pravednom pristupu srpsko-hrvatskom sukobu“.

Ovo znakovito prisjećanje pokazuje do koje su mjere u to vrijeme ne samo općinstvo nego i važni europski političari i mediji bili dezinformirani o jakosti antifašističkog pokreta koji se, doduše pod komunističkim vodstvom, u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj borio protiv vladajućih ustaša. Broj hrvatskih partizana, poginulih tijekom Drugoga svj. rata bio je dvostruko veći od ukupnog broja poginulih članova pokreta otpora u Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj zajedno.18

Polazeći od početne tzv. „jednakosti pristupa“ (pojma koga su Britanci i Francuzi voljeli rabiti i primjenjivati na situaciju koja je u svakom pogledu bila nejednaka), Nizozemci su postupno krenuli prema određenoj selektivnosti, iskazanoj u prijedlozima mjera da se zaustave napadači. Glavna nizozemska preokupacija bila je obraniti ugled svog predsjedanja i jedinstvo EZ-a, a unutar tog okvira dogodilo se nekoliko oštrih zaokreta, od početne ideje u srpnju 1991. da bi se jugoslavenski problem mogao riješiti promjenom granica, što je bio glavni srbijanski zahtjev, do protumiloševićevskih inicijativa u korist europske vojne intervencije nekoliko mjeseci kasnije.

Unatoč dubokoj podijeljenosti među Europljanima, Nizozemci su ostvarili određeni diplomatski napredak, proširivši na Hrvatsku djelovanje promatračke misije EZ, koja je u početku trebala nadgledati povlačenje JNA iz Slovenije. Misija je bila locirana u Hrvatskoj i počela skupljati podatke već sredinom srpnja, ali je na prihvaćanje njezine djelatnosti u Hrvatskoj zbog Miloševićeva trebalo čekati do 1. rujna. Iako je Srbija formalno bila izvan rata, ona je njime upravljala do te mjere da je Milošević tada bio, i ostao, tijekom iduće četiri godine, kao čovjek čije je odobrenje bilo potrebno za praktički svako rješenje, do kojeg bi međunarodna zajednica došla u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Najvažnije postignuće tijekom nizozemskog predsjedanja bilo je, međutim, sazivanje početkom rujna 1991., Konferencije EZ o Jugoslaviji, kao tijela za diskusije o postojećim razlikama između velikih sila i točke za pregovore sa „zaraćenim stranama“, pod predsjedanjem bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova lorda Petera Carringtona.

Kao što je sažeo dr. Glaurdić,

„dok je Njemačka u Konferenciji vidjela instrument za uredan i mirni razlaz jugoslavenske federacije i ostvarenje sustava manjinskih i ljudskih prava u svim uskoro neovisnim republikama, za Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo Konferencija je bila sredstvo da se sačuva barem neka sličnost zajedničke jugoslavenske države na najvećem mogućem teritoriju.“19

Na kakvu su vrst zajedničke države mislili, može se zaključiti iz dvaju (od mnogih dostupnih) navoda.

U intervjuu Le Mondeu 13. rujna 1991.predsjednik Mitterrand nije mogao odoljeti poniranju u povijest:

„Želio bih [vas] podsjetiti ... na Bismarckov odgovor na pitanje, zašto nije, nakon što je 1866. pobijedio Austro-Ugarsku u bitci kod Sadowe, podijelio tu monarhiju, kako se to dogodilo 1918. Bismarckov je odgovor bio: ‘Austro-Ugarska zna kako se odnositi spram Južnih Slavena. Mi [Nijemci] to ne znamo’. Zato nije htio promijeniti odnos snaga u regiji ...“.

Mitterrandova je pouka, spomenuta u ovom kontekstu, bila da su Srbi ti koji znadu upravljati Jugoslavijom.

Britanski politički establishment zanosio se sličnim idejama, kako svjedoči Erik Pierre, bivši glasnogovornik švedskog ministarstva vanjskih poslova i poslije veleposlanik u Sarajevu i Skopju, u recenziji izvrsne studije Brendana Simmsa:

„‘Sve u svemu, Balkanom je nemoguće upravljati. Jedini koji ovdje mogu održavati neku vrst reda su Srbi. Zato je na dulju stazu potrebno osigurati da se ne smanje njihove mogućnosti da to i čine.’ Tijekom mog boravka u Bosni čuo sam ovo britansko stajalište u neposrednim neformalnim doticajima s visokim diplomatima i časnicima te od drugih kolega koji su čuli slične prosudbe. Bilo je to osnovno stajalište Whitehalla pa je za vrijeme Majorove vlade sva britanska politika na Balkanu prolazila kroz taj filter“.20

Početna teritorijalna osvajanja JNA i lokalnih pobunjenika u Hrvatskoj, koliko god formalno žaljena i osuđivana od međunarodne zajednice, bila su prihvaćana kao činjenice. Tri tjedna nakon što je počela Konferencija u Haagu, 25. rujna 1991., Vijeće sigurnosti OUN-a uvelo je rezolucijom 713 embargo na uvoz oružja za cijelo područje Jugoslavije, što je u praksi značilo da će žrtve agresije ostati goloruke pred naletom sofisticiranih oružja JNA i srpskih pobunjenika koje je JNA opskrbljivala.

Ta je za Hrvate „gorka pilula“ nešto zaslađena porukom ministra Bakera Vijeću sigurnosti, u kojoj je iznimno kritički govorio, što su je kongresni kritičari upućivali vanjskoj politici administracije. Jasno je identificirao JNA i Srbiju kao glavne krivce eksplozije nasilja, čiji je cilj „stvaranje ‘male Jugoslavije’ ili ‘Velike Srbije’, što bi isključilo Sloveniju i okrnjenu Hrvatsku.“ On je osim toga upozorio da je s time povezana i sudbina Bosne i Hercegovine21. S druge strane, američki diplomatski izaslanici su uvjeravali hrvatsko vodstvo da je vrijeme da se „pregovara [čitaj kapitulira] jer će vas za deset dana pregaziti parnim valjkom“.22

Shvaćajući da međunarodno priznanje nije pred vra-tima, Hrvati su počeli primjenjivati novu taktiku i us-pjeli zauzeti neke velike vojarne i skladišta streljiva JNA. Osnovno naoružanje, koje se tako nabavljalo, moglo se unatoč embargu donekle kompletirati uvozom. Sta-bilizacija crta bojišnice i slabljenje morala jedinica JNA pridonijelo je da njemačke inicijative za priznanje Hrvatske budu shvaćene ozbiljnije. Nizozemsko se pred-sjedništvo željelo približiti njemačkim pogledima, ali je moralo biti oprezno da ne otuđi francusko-britanski savez.

Nizozemci su ubrzo uvjerili da se ni Nijemce ne može olako shvatiti, s obzirom kako se različite teme i interesi miješaju i ukrućuju u specifične pregovaračke platforme.23 To ilustrira i neke krizne slučajeve i šire strateške igare koje su povremeno utjecale na proces traženja mira u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.

Nizozemsko je predsjedništvo EZ 30. rujna pretrpjelo ozbiljan udarac. Svi su partneri EZ (osim Belgije) odbili nacrt sporazuma o svojoj budućoj političkoj uniji. Suprotno očekivanjima čak je i Njemačka odbila podržati predloženu mješavinu federalnih ideja za jednu političku i gospodarsku uniju i prijedloge obrane, bliske NATO-u. Svoju neočekivanu izoliranost Nizozemska rješava približavanjem njemačkim pozicijama u Kon-fe-renciji. Uspjela je tada izboriti krajnji rok od dva mjeseca za dogovor ili priznanje, što je s vremenom odigralo važnu ulogu u konačnom rješenju predmeta. Dru-gi nizozemski potezi, uključivši direktivu zamjenika predsjednika Konferencije, veleposlanika Henrya Wijnaendtsa, dok je Carrington bio odsutan, podvukli su važnost ovog vremenskog ograničenja.

Kad je oštriji pristup počeo dominirati, s ozbiljnim pritiscima na Miloševića da prihvati ideju priznanja i da povuče JNA, SAD su se na kratko pojavile na pozornici i u pokušaju da vrate sat unatrag, čak omogućile nešto što je bilo blizu proceduralnog puča unutar Konferencije.

Unatoč značajnom protivljenju Kongresa, stajališta Bushove administracije nisu se mnogo promijenila nakon što je prepustila teren Europljanima. Pokušavajući 17. listopada razuvjeriti utjecajne senatore glede njihovih inicijativa u korist priznanja, šef za Europu State Departmenta Ralph Johnson je smatrao potrebnim osvježiti čak i staru Mitterrandovu misao: „Svjetska zajednica ne može zaustaviti Jugoslavene da se međusobno ubijaju dok su oni odlučni da s time nastave“.24

Otprilike istodobno Lawrence Eagleburger se sastao s jugoslavenskim veleposlanikom (lojalnim tzv. krnjem Predsjedništvu SFRJ, u sastavu Srbija, njene dvije autonomne pokrajine i Crna Gora) i rekao mu da su vladi SAD poznati Miloševićevi planovi i nastojanja da ostvari Veliku Srbiju. Kazao je veleposlaniku da SAD nemaju namjeru kazniti srbijanskog vođu s ničim težim od gospodarskih sankcija koje će biti primijenjene tek kad se njegov projekt zaista i ostvari. Eagleburger je uvjeravao veleposlanika da Sjedinjene Države nemaju namjeru pomoći Sloveniji ili Hrvatskoj na bilo koji način i da su predsjednik, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft i ministar vanjskih poslova Baker odlučni u odbacivanju svih kongresnih pritisaka da se politika promijeni.25

Brojne i snažne argumentacije uglednih senatora, kao Al Gorea, da se priznaju nove države koje su nastale iz Ju-goslavije, bile su potpuno zanemarene. Govoreći 25. lis-topada u američkom Senatu Al Gore je rekao:

Sve u svemu, vrijeme je da naša zemlja, koja je odigrala tako važnu ulogu u stvaranju Jugoslavije na kraju 1. svj. rata, sada uzme vodstvo u odbacivanju toga neuspjelog pokusa... Jugoslavija je stvorena kao odgovor na Wilsonovo načelo samoodređenja. Ona je SAD-u bila vrijedna kao brana protiv sovjetske agresije. U njoj se sada više ne ogleda koncept samoodređenja nego naprotiv iskrsava imperijalizam u svoj svojoj aroganciji. Ona više ne služi bilo kakvom geostrateškom cilju SAD-a. Naprotiv, ona je sada rasadnik nevolja, koje će pratiti Sjedinjene Države Amerike još jedan cijeli naraštaj, ako sada ne poduzmemo mjere da sredimo situaciju.

( * Preneseno iz Glaurdić, idem, str. 358)

Milošević je, međutim, istog dana – još uvijek samouvjeren da može ostvariti svoje vojne ciljeve, i informiran o Eagleburgerovim uvjeravanjima da će njegovo djelovanje biti tolerirano – konačno odbio plan, koji je Carrigton podnio u ime Konferencije EZ i koje su prihvatile druge republike, da se Jugoslavija transformira u konfederaciju.

Na negativno stajalište američke administracije možda je djelomice utjecala bojazan glede zanimanja Ni-je-maca za francuske ideje o jačanju separatnog europskog obrambenog identiteta. Amerikanci su se zabrinuli da bi se jačanje Zapadoeuropske unije moglo negativno odraziti na NATO. Dva tjedna poslije, 7. studenoga, iritirani predsjednik Bush je u obraćanju summitu NATO-a, u Rimu, rekao: „Dragi prijatelji, ako je vaš konačni cilj da se sami pobrinete za vlastitu obranu, vrijeme da to kažete SAD-u je – danas.“

Očito je, međutim, da je stajalište Bushove administracije o Jugoslaviji u prvom redu potjecalo iz snažnog unutarnjeg lobija. Ministar Baker je bio do te mjere dezinformiran o „jednodušnom protivljenju priznanja“ u EZ da je čak pokušao o tome uvjeriti njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera.26 Katkad su se stari prosrpski senzibiliteti Lawrencea Eagleburgera i nekih drugih u vanjskopolitičkom establišmentu pojavljivali u javnim medijima. On sâm je bio citiran u beogradskom tjedniku Vreme (11. studenog):

„ ... meni se osobno čini da bi sve uključene strane već jednom trebale shvatiti da sve one podliježu krivnji ... agresivni postupci Srbije protiv drugih potpuno su neprihvatljivi SAD-u. No moram odmah pridodati da ne mislim da bi se samo Srbiju trebalo držati odgovornom za današnju situaciju. Vjerujem da to mišljenje dijeli i moja vlada.“

Bivši ministar vanjskih poslova SAD i Eagleburgerov raniji mentor, Cyrus Vance, koga je glavni tajnik OUN-a Pérez de Cuéllar početkom listopada imenovao za svoga posebnog izaslanika u Jugoslaviji, smatrao da je „u uvjetima općeg rješenja neopravdano i kontraproduktivno izlučiti jedino Srbiju za osudu i kažnjavanje“ te je urgirao da države EZ da povuku svoje prijetnje protiv Miloševića čak i nakon što je on ponovo odbio njihove prijedloge.27

Improvizirana američka predstava u Rimu odmah je utjecala onako kako je EZ definirala svoju pregovaračku poziciju na marginama sastanka 8. studenoga. Suptilne ali važne promjene upućivale su na početak povratka na staro stajalište neodređene ekvidistance prema „stranama u sukobu“, kao i povratak staroj ideji, da bi se nove države mogle priznati samo kao dio općeg rješenja. Da se je to provelo, Miloševiću bi bila otvorena opcija da odlučuje kako i dokle će nastaviti sa svojim oružanim osvajanjima.

Novo stajalište ostavljalo je dojam da je u suprotnosti s prije uglavljenim pregovaračkim predloškom, po kome su se republike bivše Jugoslavije dijelile u one koje surađuju, pa se kvalificiraju za priznanje nakon što bude zadovoljen skup specifičnih uvjeta, i one, koje ne surađuju, i koje bi bile kažnjavane na razne načine. Konačno, gotovo kao da želi taj korak unazad učiniti trajnim, Konferencija je na prijedlog Carringtona odlučila suspendirati do daljnjega svoj rad zbog – hrvatskog kašnjenja da okonča opsadu preostalih vojarni JNA.

Ministri vanjskih poslova EZ konstatirali su 12. studenoga da su i Hrvatska i krnje jugoslavensko Predsjedništvo zatražili dolazak mirotvornih snaga u Hrvatsku, pa su uputili Carringtona u Beograd da ispita mogućnosti u tom pogledu. Carrington je otišao u velikoj žurbi i prema informacijama, koje su procurile u medijima, dogovarao se s Miloševićem o okupiranim dijelovima Krajine i Slavonije koji bi bili demilitarizirani i koje bi tijekom više godina čuvale snage OUN-a da bi zatim lokalno stanovništvo dobilo priliku da referendumom odluči hoće li ostati u Hrvatskoj ili se priključiti Srbiji. To je, naravno, bilo daleko izvan pregovaračkih uputa pa se Genscher osjetio ponukanim zatražiti razjašnjenje od predsjedništva EZ.28

Nekoliko dana nakon omekšavanja zapadnih stajališta, točnije 18. studenoga, JNA počinje završni napad na Vukovar, a početkom prosinca snažno bombardira Dubrovnik. Kad su šokantni rezultati nasilja pokazani na TV-ekranima, i s perspektivom da se cijeli proces vrati na polaznu točku, njemačka je diplomacija naišla na nešto receptivnije partnere u svom inzistiranju da se poštuju prije dogovorena pravila i vremenski okvir. Tijekom nekoliko tjedana, dok Konferencije nije bilo, priče o ‘realizmu’ i ‘ekvidistanci“ počele su popuštati pred načelnim prosudbama, što je dobro, a što loše.

Dobar je primjer te promjene atmosfere pružio politički direktor nizozemskog ministarstva vanjskih poslova Van Walsum, isti onaj koji je u srpnju nabacio državama EZ da bi jugoslavenske probleme možda bilo najbolje riješiti promjenama republičkih granica. Tijekom četiri sljedeća mjeseca on je potpuno promijenio mišljenje i u memorandumu van den Broeku 19. studenoga, dana kad su u Vukovaru padali posljednji džepovi obrane, on se oprostio od „ekvidistance“:

„Neophodno je oduprijeti se Srbiji jer ovdje imamo posla sa sukobom dviju republika, od kojih je jedna prisvojila kompletnu državnu vojsku i ostatke državne birokracije. To nije situacija koju se može suvislo rješavati primjenjujući ‘ekvidistancu’...EZ bi trebala razmotriti primjenu tolikog pritiska [na Srbiju] selektivnom i diskriminatorskom politikom da ona prije ili kasnije bude spremna na kompromis... Shvaćam da ne će biti jednostavno uvjeriti sve partnere, ali ‘ekvidistanca’ nas može dovesti samo u položaj da tijekom 1992. budemo prisiljeni kukavički prihvatiti srbijanska osvajanja i njihove nove granice“.29

Kad je Europa (ponovo) postala aktivnija, diplomatska djelatnost, koja se svodila na pomoć i podršku Miloševićevu projektu, pomakla se u drugom smjeru. Beograd je u međuvremenu nastojao zadržati postojeće teritorije (vojne dobitke) jer je JNA nedostajalo ljudstva, pa se Milošević suočio s nepopularnom mjerom opće mobilizacije u Srbiji.

Očigledno rješenje bili su Ujedinjeni narodi, iskusan stručnjak u „održavanju postojećeg stanja“. Zahtjev Beograda, proslijeđen Vijeću sigurnosti preko njegovog rumunjskog predsjednika i javnosti predstavljen kao britansko-francuski prijedlog, predviđao je slanje mirotvornih snaga OUN-a u Hrvatsku. One, međutim, ne bi bile postavljene na službenu granicu između Srbije i Hrvatske, kako je bilo predloženo s hrvatske strane, nego na aktualnim crtama bojišnice ponajviše u samoj Hrvatskoj. Van Walsum i njegov ministar van den Broek su bili „teško razočarani“ kada su tijekom jednog sastanka u zračnoj luci Amsterdama 12. studenoga saznali da Cyrus Vance i njegov britanski „kaput“, broj 2 hijerarhije u OUN-u, Marrack Goulding, zagovaraju drugo rješenje, koje je podsjećalo na Cipar.

Praktički u istom trenutku kad je van Walsum u Haagu razmišljao o daljnjoj strategiji, stanoviti major Šljivančanin, kojega je haško sudište poslije osudilo kao ratnog zločinca, u Vukovaru je ponižavajuće grubo dočekao dvojac iz OUN-a. Vanceu i Gouldingu je zabranjen posjet bolnici, iz koje se nekih 260 ranjenika upravo evakuiralo na likvidaciju po kratkom postupku. Scene vukovarske tragedije nisu, medjutim, imale većeg učinka na usmjerenje Vijeća sigurnosti da stvara naizgled trajnu diobu hrvatskog teritorija.

Prema dogovoru unutar EZ-e preostale su se razlike oko priznanja trebale dogovoriti neposredno nakon što se na povijesnom zasjedanju u Maastrichtu (10. prosinca) donesu ključno važne odluke o budućnosti Europe. Velikoj Britaniji tom je prilikom, zahvaljujući njemačkoj susretljivosti, omogućeno da ostane izvan novog sporazuma o socijalnoj politici. Odlukom, da dominantna njemačka nacionalna valuta prepusti mjesto zajedničkoj valuti euro unutar Europske monetarne unije, ispunjen je stari francuski san. Nažalost, goodwill, koji je Njemačka tako ostvarila, nije mnogo pomogao u pitanju priznanja Hrvatske.

Stara koalicija protiv priznanja pripremila se za posljednji boj u svojim nastojanjima da očuva trunak života u staroj utvari zajedničke države. Prvi znak da se nešto sprema došao je od predsjedavajućeg Konferencije Carringtona. On je 20. studenoga Arbitražnu komisiju, koju je Konferencija o Jugoslaviji stvorila kao savjetodavno tijelo, upitao za mišljenje, je li situacija u Jugoslaviji slučaj secesije nekih republika (kako su tvrdile Srbija i Crna Gora), ili razlaza države (kao što su tvrdili ostali). Predsjednik Komisije Robert Badinter je već 29. studenoga odgovorio, utvrđujući da je SFRJ prestala postojati, ali je Carringtonu trebalo isto toliko vremena, punih devet dana, da taj odgovor i objavi 7. prosinca.

Kao po nekoj slučajnosti, 5. prosinca, dva dana prije objave odgovora, glasnogovornica State Departmenta Margaret Tutweiler je obavijestila medije da se SAD ne slažu s argumentacijom Njemačke što se tiče priznanja. Da bi naglasile da krivnju ne žele baciti samo na Srbiju, SAD su tada uvele gospodarske sankcije za cijelu Jugoslaviju, a još važnije, ministar Baker je nakon Maastrichta uputio američke veleposlanike u svim glavnim gradovima EZ-e neka traže od svojih domaćina da ne nastave s procesom priznanja. Konačno, američka se diplomacija u Ujedinjenim narodima udružila s britanskom i francuskom, tražeći od Glavnog tajnika da se obrati nizozemskom predsjedništvu EZ kako bi ga odvratio od priznanja. Kao odraz novostvorenog europskog „jedinstva“, veleposlanici spomenutih triju zemalja, Pickering, Mérimée i Hannay, stavili su u optjecaj nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti, u kome se

„snažno zalažu da sve države i strane odustanu od svake političke akcije koja bi mogla povećati napetost, spriječiti ostvarenje učinkovitog prekida vatre i onemogućiti ili odgoditi mirno i pregovorno rješenje sukoba u Jugoslaviji koje bi dozvolilo svim narodima u Jugoslaviji da o svojoj budućnosti u miru sami odluče i da je izgrađuju.“

Sve je to bilo previše za njemačkog ministra vanjskih poslova Genschera i on je započeo protunapad. Diplomatske rukavice su još bile navučene, ali jedva. U pismu P. de Cuéllaru upozorio ga je da njegove izjave „ohrabruju one elemente u Jugoslaviji koji su se cijelo vrijeme najoštrije opirali uspješnom završetku mirovnog procesa.“ U privatnom posjetu razgovarao je sa svojim francuskim kolegom Dumasom, koji je 14. prosinca Mitterrandu poslao upozoravajuću bilješku:

„... za Dvanaestoricu, a naročito za Francusku i Njemačku, lom oko Balkana čini mi se daleko opasnijim od rizika da se ubrza razlaz u bivšoj Jugoslaviji. Za Jugoslaviju raspad je tragičan; da se to dogodi Zajednici, bilo bi katastrofalno.“30

Idućeg je dana Vijeće sigurnosti prihvatilo predloženu rezoluciju (724), ali u verziji koju su Francuzi i Britanci razvodnili. Dan kasnije, međutim, Genschera je čekala nova neugodnost. Američki su pritisci postigli učinak pa se sastanak ministara vanjskih poslova EZ 16. prosinca, umjesto da protekne po više-manje ustaljenom kalupu, pretvorio u jedan od najsvadljivijih. Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka su bile zabrinute posljedicama „ranog priznanja“ dok je Njemačka, uz podršku Danske, Belgije i Italije, odbijala daljnje čekanje.

Na kraju je Francuska našla izlazno rješenje, uz određenu proceduralnu pomoć nizozemskog predsjedništva (rastrganog hamletovskim sumnjama, ali čineći sve da na kraju svog termina spasi barem nešto nalik na jedinstvo). Predloženo je da se otvore vrata kandidatima za priznanje primjenom određenih kriterija, koje je tjedan dana ranije izradila Francuska, prividno u suradnji s Njemačkom, ali zapravo u nadi da će se time proces dodatno komplicirati i produljiti. U zatrovanoj atmosferi, stvorenoj američkom inicijativom u posljednji trenutak, postalo je ključno spasiti privid europskog jedinstva pa je Francuska, kao što se katkad događa u diplomaciji, ponudila rješenje rabeći instrument koji je zapravo trebao poslužiti suprotnoj namjeni.

Da pokaže do koje je mjere iziritirana nemilim tretmanom i da u začetku onemogući diplomatske konstrukcije, kojima bi inicijalno savjetnička Arbitražna komisija dobila ulogu konačnog arbitra, Njemačka je, zajedno s određenim brojem ostalih zemalja izjavila tijekom narednog tjedna da će 15. siječnja 1992. priznati Hrvatsku. Točka. Igra je završila i sve su EZ-članice slijedile primjer.

Jedan od onih koji su na sudbonosnom sastanku podržavali priznanje, belgijski ministar vanjskih poslova Mark Eyskens, sjećao se kasnije nesvakidašnje naivnosti i mentaliteta kule bjelokosne među onima, koji su se još 16. prosinca opirali priznanju:

„Argument je bio da [situacija u bivšoj Jugoslaviji] i nije tako beznadna i da bismo trebali napraviti još jedan zadnji pokušaj. Da se u politici nikad ne zna, stvari se mogu promijeniti, da bismo još jednom trebali pokušati uvjeriti sve strane da prihvate prepravljenu, mekaniju konfederaciju ... Htjeli su svakako zadržati fasadu postojeće Jugoslavije.“31

Njemačka je platila visoku cijenu za svoju načelnost i dugo je vremena sljedeću krizu, onu u Bosni i Hercegovini, morala gledati s navijačke tribine, iako je tijekom cijele krize u Hrvatskoj najviše upozoravala na opasnost nastavka u BiH, koji je pokušavala spriječiti.

Naslijeđe neuspjele politike

Kampanja srbijanskog vodstva da preuzme kontrolu nad jugoslavenskom federacijom, odnosno – kad to nije uspjelo – da ostvari Veliku Srbiju na velikom dijelu teritorija SFRJ, u mnogome se poklopila s odlučnošću velikih sila da sačuvaju Jugoslaviju i to uz minimalan vlastiti napor. Ni jedan od oba cilja nije ispunjen, što je posljedica Miloševićeva neuspjeha da u potpunosti ostvari svoj program. Povremeno poticane od SAD-a, europske su se sile naprotiv našle u poziciji da rovare jedna protiv druge i da se uguravaju u sve zamršeniju diplomatsku i vojnu slijepu ulicu. Privremeni izlaz iz tog meteža ostvaren je tek kad su se Sjedinjene Države, nakon postupne promjene politike pod novom administracijom, konačno odlučile da uvedu nova pravila igre i stvore neku vrst vojne ravnoteže u regiji.

U ovdje prepričanoj povijesti ne manjka ironije. Od početka je bilo jasno da Miloševićev projekt centralizirane srpske etničke dominacije već samom svojom prirodom izaziva iznimno snažne sukobe i da ne bi bio operativan pod bilo kakvim uređenjem, koje bi barem donekle nalikovalo demokratskom. Ili, travestirajući stari cinizam legendarnog francuskog ministra policije Fouchéa: to je bilo gore od kriminalnog, to je bilo glupo. Ipak, uz sve formalne ograde, projekt centralizacije je u praksi uživao ne samo toleranciju nego i prešutnu potporu velikih sila. Tijekom oduljeg razdoblja, kad su sve mogućnosti političke opcije još uvijek bile otvorene, Zapad je tvrdoglavo odbijao pokloniti i najmanju pozornost konfederalnim prijedlozima, koji su u najmanju ruku pružali priliku da se tada postojeće savezne strukture prožmu novim demokratskim sadržajem.

Zapad je, dakle, ne samo prihvaćao nego u stvari i ohrabrivao radikalni prijelaz sa škripećeg, ali još uvijek funkcionirajućeg saveznog modela na model vladavine, za koji je bilo jasno da će pojačati represiju. Nije u tom izboru bilo ništa novo – tijekom dugih godina među zapadnim obavještajnim analitičarima prevladavalo je mišljenje da je Jugoslaviju nemoguće održati na okupu (što se smatralo strateškom potrebom) bez represije i jednostranačja.32 Pristup, odabran krajem 1980-ih, bio je nov jedino utoliko što bi se represija – ali u puno lošijoj varijanti od one prijašnje – tolerirala čak i u doba svitanja demokracije, u prilikama postupnog nestanka komunističkog bloka, pa tako i slabljenja i konačnog nestanka uloge Jugoslavije kao međublokovskog tampona te novoiskrsle perspektive demokracije i višestranačkog sustava.

Stajališta međunarodne zajednice su omogućila da se stvori ustavna praznina, koju je Milošević ispunio nasiljem. Kad je rat počeo, Jugoslavija je nepovratno nestala. Neke velike sile nastavile su, međutim, sa samouvjerenom tvrdoglavošću, kakvu se rijetko vidi čak i u međunarodnim odnosima; pokušavati održati zemlju na okupu gotovo bez obzira na to kakav joj bio oblik, naličje i sadržaj. Na kraju se sve svelo na očuvanje imena. Vjerojatno nije slučajnost da je neko vrijeme Srbija/Crna Gora zadržala brand jugoslavenstva makar i u krnjoj verziji.

Nameće se tumačenje da su velike sile potiho držale Miloševića u kvazipartnerskom odnosu kao rezultat najobičnije igre političkih silnica. U situaciji, kad više nije bilo Titova balansiranja, one unutarnje snage u Jugoslaviji koje su nametale centralizaciju u velikosrpskom pakovanju, raspolagale su daleko većom represivnom snagom od suprotstavljene strane. Ne bi to bio prvi put da se politika definirala ponajprije s osloncem na najjačeg regionalnog igrača; pristup nije uvijek moralan, ali može – barem kratkoročno – biti racionalan. U ovom se slučaju prešutno prihvaćanje partnera s vrlo uskim programom nakon određenog vremena pokazalo izrazito kontraproduktivnim.

Inzistiranje da se Jugoslavija sačuva znalo se temeljiti i na pseudopovijesnom argumentu: „To je naša tvorevina.“ Ili formulirano malo racionalnije: „Prste k sebi – ova je zemlja u našoj sferi interesa“. No ideja „posjedovanja jedne zemlje“ u posljednje je vrijeme, u ovom našem na pola već integriranom svijetu, gotovo izgubila značenje. Osim toga, Jugoslavija je već prilično rano u procesu svoga velikosrpskog rušenja izgubila svaku operativnu sposobnost i zapravo nije bila neposredno zanimljiva ni za koga.

Realni politički argumenti nisu zato od naročito velike pomoći, kad se želi razjasniti zašto su značajne velike sile čak i u kasnim stadijima jugoslavenskog raspada inzistirale barem na prividu jedne države. Kako objasniti da je żapadna javnost s jedne strane općenito imala lošu predodžbu o Balkanu kao regiji, a s druge strane, nakon Drugoga svj. rata, konstantno pozitivno, gotovo blistavo, prosuđivala njenu najveću zemlju, Jugoslaviju? Je li se radilo o divljenju prividnom jedinstvu, makar ono bilo postignuto i po cijenu slobode, u regiji koja inače služi kao sinonim podjela? Možda.

Ili se radilo o ostavštini hladnog rata? Tijekom četiri desetljeća Zapad je Jugoslaviji davao ogromnu pomoć i podršku, a istodobno uporno šutio o manje blistavim aspektima diktature i raznim napetostima, koje su kuhale u zemlji. Socijalnim psiholozima moglo bi biti zanimljivo raščlaniti, do koje je mjere prešutni savez između Zapada i komunističke Jugoslavije zahtijevao da se u javnosti podržava slika jednog uzornog primatelja podrške, slika zemlje koju, poput Cezarove supruge, treba držati izvan svake sumnje. Jednostranačka diktatura bila je ideološki stran, ali strateški važan saveznik zapadne koalicije. Bilo je zato „ideološki“ važno predstaviti zapadnim publikama sliku saveznika, koji je čim različitiji od onih „s druge strane“.

Tijekom više desetljeća zapadne su javnosti zato zapljuskivala pozitivna izvješća i analize o Jugoslaviji, tek tu i tamo narušavana ponekom negativnom pripomenom, kad se to zbog vlastite vjerodostojnosti nije moglo izbjeći. Začuđuje da se čak i na znanstvenoj razini prednost često davala učenim raspravama o nekim ezoteričnim aspektima jugoslavenske doktrine, koje se u samoj zemlji uzimalo sa zrnom soli, ili pak samilosno ili sa strahom prešućivalo.

Nesumnjivo je da su se neki vidovi života u Jugoslaviji tijekom godina liberalizirali, katkad po nagovoru Zapada a katkad kao rezultat utjecaja vlastite verzije političkog pluralizma, u kojoj su republike povremeno igrale ulogu stranaka u zapadnim demokracijama. O strateškim problemima višenacionalne države i uvjetima demokratizacije bilo je, međutim, nemoguće diskutirati ne samo u Jugoslaviji nego, nažalost, i u inozemstvu.33 Kad su problemi postajali jasniji i uočljiviji, zapadne su vlade u dobroj mjeri bile nespremne da ih protumače svojim javnostima.

Kada su se odlučujući čimbenici na Zapadu suočili sa slomom jugoslavenskog modela, najjednostavnije im je rješenje bilo da vodeće aktere drame proglase ludim nacionalistima. Umjesto da jasno ukažu na krivnju za početak nasilja – u situaciji koja nije mogla biti jasnija – i da preuzmu odgovornost za vlastitu pasivnost, mnogi su zapadni političari uvidjeli da im je umjesto toga najjednostavnije zaigrati na opće predrasude o regiji, koje su postojale od ranije.

Te predrasude, koje bi same po sebi bile vrijedne posebnih studija, bestidno su korištene u pričama o „plemenskim ratovima“ (čime je Mitterrand počeo u rujnu 1991.), „osvetničkom deliriju“ (Védrine), stoljetnim mržnjama, etničkoj i/ili vjerskoj ekskluzivnosti itd. To je, naravno, vuklo korijene iz gotovo nevjerojatno ponižavajućeg pogleda na populacije i aktere o kojima je bila riječ: lord Carrington je rekao da su „svi [Jugoslaveni] nemogući ljudi ... sve i jedan isto tako loš kao onaj drugi, samo je Srba više“. Visoki američki diplomat napisao je tijekom ručka s hrvatskim predsjednikom papirić s privatnom porukom svom kolegi: „‘Unajmili’ smo ove ljude da nam budu pseta na smetlištu zato jer smo bili očajni. Moramo ih pokušati ‘kontrolirati’. Ali ovo nije trenutak da budemo izbirljivi...“.34 Uvodno navedeno gledište Davida Halberstama o ludilu „balkanskog karaktera“ vjerojatno je bilo inspirirano dojmom Richarda Holbrookea o vođama u regiji: „Kad se jedanput razbjesne, ti vođe trebaju vanjski nadzor da bi ih se spriječilo da unište sami sebe“.35

Ovaj bi se ogled mogao još dopuniti mnogim sličnim navodima. Iako bi neki od njih mogli biti objašnjeni kao da su rezultati nepromišljenosti, umora, naivnosti ili pregovaračkih razočaranja, uzeti zajedno oni svjedoče o vrijednosnim okvirima, koji se ne bi olako pojavili u sličnim uvjetima u zapadnom svijetu. To je okvir razmišljanja, koji oslobađa odgovorne ljude na Zapadu od potrebe da racionalno protumače vlastitim javnostima korijene i dinamiku „ratova za jugoslavensku sukcesiju“ i da takvom analizom zaključe kako ih zaustaviti. To je okvir razmišljanja koji je utro put uopćenim i uškopljenim opisima agresivnih ratova kao „oružanih sukoba“ ili kao „građanskih ratova“ te agresora i branitelja kao „sukobljenih strana“.

Kad se ustalila ideja da je uzrok rata nevažan, svaku je ratnu strahotu i svaki iskaz nelagode, zdvojnosti i frustracija bilo moguće tumačiti kao „dokaz“ početnog aksioma, da je regionalno okružje smrtonosno, iracionalno i u najmanju ruku nečovječno. Međutim, priča o nepouzdanim i prijevarnim infopraksama ne zaustavlja se na tome. One su učinile puni krug i koristeći opću dezorijentaciju krivo informirane javnosti, nastavila prepravljati povijest kako bi se uklopila u početni predložak, koji je prethodno projiciran na zapadne javnosti.

Sustavno je „saniranje“ jednostavnih povijesnih činjenica otišlo tako daleko da bi moglo imati ozbiljnih posljedica u budućnosti. Primjerice, dogovoreno je da bi ratne zločine trebalo kazniti u međunarodnoj režiji, ali uz zadršku, da Tribunal u Haagu (ICTY), za razliku onoga u Nürnbergu nakon Drugoga svj. rata, ne utvrđuje odgovornost za oružanu agresiju i za početak prvih ratova na europskom tlu nakon Drugoga svj. rata. Još gore, produljenoj ruci upravo onoga aktera, koji je sve i počeo, dopušteno je zadržati najveći dio bosanskog teritorija, koji je osvojio brutalnom vojnom silom, etničkim čišćenjem i genocidom.

Ubrzo, nekoliko godina poslije, ta se nepravda – na Zapadu tumačena kao znak političkog realizma – osvetila svojim začetnicima kad je NATO bio prisiljen da se umiješa protiv istog zlikovca da bi zaustavio humanitarnu katastrofu na Kosovu. No i tada se odgovornost zatražila samo za zlodjela protiv humanosti, a ne i za pripravljanje i početak svega onoga što im je prethodilo. Još jednom se pitanje odgovornosti potegnulo jedino za posljedice, ali ne i za uzroke rata.

Takvo ograničenje međunarodne pravde nije u Srbiji moglo potaknuti potrebno duboko i kritičko ispitivanje motiva i mitova, koji su tijekom posljednjeg stoljeća i povukli zemlju u više ratova i stvorili atmosferu koja je omogućila da se izvede jedan od najsveobuhvatnijih genocida Židova – ali uglavnom nepriznat – za vrijeme Drugoga svj. rata.36 Jedino takvim dubokim zahvatom, sličnim onome koji je učinjen u Njemačkoj nakon rata, može se, naravno uz ozbiljno ispitivanje savjesti i u napadnutim zemljama, stvoriti čvrsti temelj stabilnoga mira na Balkanu.

Nažalost, od godina agresije na ovamo, mnoge od tema tzv. „javne diplomacije“, koje su velike sile nametale ili podupirale u regionalnim medijima i među vodećim političarima, nisu imale tako ambiciozne ciljeve. Umjesto toga, cilj je najčešće bio da se lokalna razmišljanja usklade sa specifičnim regionalnim pristupom svjetskih sila. Politike, koje su prethodno dovele do tako očito poraznih rezultata, nisu se naravno mogle jednostavno projicirati na populacije koje su iskusile strahote neizazvanog rata. Na više-manje suptilne načine, svjetske su sile zato aktivno poticale novi dnevni red politike i medija, koji posredno podrazumijeva diobu odgovornosti za rat i njegove posljedice (paralela ratne ‘ekvidistance’) te osjećaj jalovosti novoizborene neovisnosti.37

Socijalna patologija, koja se u pravilu pojavljuje u ratu (kao npr. ratno profiterstvo) i teškoće pri prijelazu u tržišno orijentiran socioekonomski sustav (gubitak posla, privatizacijske prijevare itd) ponajprije su se pripisivale „novim“ državama i njihovim vladama. Značajne slabosti socijalnih i pravnih sustava u „novim“ zemljama (kao što su korupcija i nepotizam) često se nisu promatrale u svom povijesnom kontekstu i što bi bilo normalno, uspoređivale s ranijim prilikama. Kao kontrast, prošlost u bivšoj državi se često prikazuje kao nekonfliktna („Tko nas posvadi?“, priče o ljudskoj intimi bivšeg diktatora itd.).

Tako se pothranjivao osjećaj puzeće bespomoćnosti i negativne razdražljivosti38, doduše bez dubljih posljedica za političku vezanost ili nacionalnu identifikaciju pučanstva. Konačni je rezultat nekih medijskih djelatnosti bio, kao što se u operacijama ove vrste zna dogoditi, da se o tako nakalemljenim temama zatim izvještavalo kao o bona fide stanju duhova u regiji i tumačilo kao potpora politikama, koje su ih u dobroj mjeri same stvarale. Tako su zatvoreni krugovi informiranja pa i neposredno dezinformiranje uvelike ugrožavali racionalnost rasprava i među samim zapadnim analitičarima i političarima za vrijeme i poslije ratova.

To je bilo lako ilustrirati na vojnom području, gdje su se morale donositi konkretne odluke. Neki vodeći vojni ljudi Zapada računali su u ranim 1990-im godinama da bi intervencija u Bosni zahtijevala 300 000 vojnika i pozivali se pri tome na tvrdnju, da su jugoslavenski partizani tijekom Drugoga svj. rata vezali 16 njemačkih divizija (tj. ukupni broj divizija u nekom vremenu tijekom četverogodišnjeg razdoblja). Od zapadnih medija se očekivalo da povjeruju (što su ovi iznenađujuće često i činili) kako su topografski i meteorološki uvjeti na Balkanu takvi da je, primjerice, gotovo nemoguće izvoditi izvidne letove nad srpskim topničkim položajima oko Sarajeva. U jednom je trenutku stožer UN-ovih snaga u Sarajevu svjesno širio neistinitu glasinu da su hrvatske snage počele paljbu po gradu, a jedan je bošnjački pokušaj razbijanja krvave i zagušujuće blokade grada nazvan „agresivnom provokacijom“.

Mediji, intelektualci i važni parlamentarci u većini zapadnih sila često su shvaćali pravu narav tragedije koja se odvijala u bivšoj Jugoslaviji bolje i brže od izvršnih vlasti svojih zemalja. Međutim, njihova kritika politike vlastitih vlada najčešće je ostajala neuslišana. Za rad zapadnih demokratskih institucija bilo bi važno analizirati zašto su te skupine bile tako bespomoćne da poprave ozbiljne političke i vojne greške u ostvarivanju zastarjelih strategija.

Zaključci

Ratovi u bivšoj Jugoslaviji početkom 1990-ih godina nisu bili rezultat iracionalnih eksplozija unutarnjih mržnji, izmaklih kontroli, već rezultat planirane, agresivne kampanje da se ostvari centraliziran oblik vladavine pod srpskom dominacijom. Bio je to izraz programa teritorijalne ekspanzije i homogeniziranja prostora što su ideolozi i inspiratori zamislili kao cjelovit državni sustav „srpskih zemalja“ („Svi Srbi u jednoj državi“). Velike sile, uključivši Sjedinjene Države, odustale su od intervencija da učinkovito zaštite ljudska prava pred sve nasilnijim naletom u ostvarivanju spomenutoga cilja.

Unatoč ranim obavještajnim upozorenjima, najveće zapadne sile su izrazito krivo prosudile ključnu važnost federalizma u Jugoslaviji. Njihovo postupno prihvaćanje nasilja u odbacivanju polukonfederalnog sustava iz 1980-ih godina bio je važan element u iniciranju onoga što se pretvarno nazvalo „ratovima jugoslavenske sukcesije“. Za vrijeme agresije na Hrvatsku i borbe za priznanje zemlje, koja je uslijedila, glavni međunarodni akteri su nastavili formalno kritizirati Miloševića, ali na prikriven način izlaziti ususret njegovom programu da nadmoćnom vojnom silom zakontrolira Jugoslavijom.

Najprije su tolerirali oružanu agresiju, a onda pod izlikom političkog realizma prihvatili zamrzavanje njenih rezultata: fizičku okupaciju prostora izvan republike Srbije, praćenu masivnim zločinima protiv čovječnosti, uključivši genocid i etničko čišćenje. Gotovo kao da ilustriraju da su željele nastavak postojanja barem neke vrste Jugoslavije, zapadne su se sile skanjivale suočiti s očiglednim korijenima agresije i zadovoljile se ublažavanjem najgorih posljedica humanitarne katastrofe na njenom tragu.

Samozadano poluizbivanje SAD-a iz regije tijekom rata u Hrvatskoj i u prvim fazama rata u Bosni i Hercegovini pokazalo je, kao i ranije u povijesti, različite interese europskih sila u regiji, a donekle i razlike u njihovim političkim filozofijama. Velika Britanija i Francuska su, inzistirajući na teritorijalnom integritetu postojećih država, bile aktivno angažirane u naporima da održe Jugoslaviju dugo nakon što je prestala funkcionirati. S druge strane, Njemačka je nakon svoga ujedinjenja stavljala naglasak na pravo na nacionalno samoodređenje država nastalih raspadom Jugoslavije. Razlike između sila rasle su do te mjere da su povremeno bacale dugu sjenu na cijeli proces europskog ujedinjenja.

Sjedinjene su Države, iako simbolički odsutne iz regije, za vrijeme administracije Busha starijeg ipak zadržale vrlo aktivnu ulogu u naporima da održe na životu ideju jugoslavenske države i oštro su se protivile priznanju Hrvatske. Ta je politika bila snažno kritizirana u Kongresu a dovela je i do nesvakidašnjeg distanciranja od Njemačke, za koju se u žaru diplomatskog manevriranja posumnjalo da pod francuskim utjecajem namjerava težište svojih vojnih obveza prebaciti s NATO-a na europsku obrambenu snagu.

Ubrzo nakon ovdje analiziranog razdoblja povijest je zabilježila dramatičnu promjenu diplomatskih savezništava. Samo nekoliko godina kasnije i pod novom američkom administracijom, ponovo je uspostavljen red na atlantskim relacijama. SAD su pomogle Hrvatskoj ostvariti punu kontrolu nad svojim teritorijem, promijenile uvjete angažmana u Bosni i Hercegovini te na kraju poslale američke trupe da zajamče tamošnji mir. Njemačka, koju su njeni europski partneri u prvim fazama velikosrpskog napada na Bosnu i Hercegovinu tretirali gotovo kao izopćenika, izronila je kao arhitekt hrvatsko-muslimanskog dogovora. To je bio važan preduvjet mirovnih sporazuma u Washingtonu i s vremenom u Daytonu.

Zapadna fascinacija Jugoslavijom samo se posredno može tumačiti strateškim interesima vezanima uz podijeljenost Europe u dva bloka. U određenoj mjeri radi se i o rezultatu medijskog pristupa za vrijeme hladnog rata, kada se zapadnim općinstvima željela pružiti nekritična slika zemlje, koja je po svojoj ideološkoj supstanciji pripadala drugoj strani. Kad je stvarnost ugrozila taj uljepšani prikaz, zapadne su političke elite najjednostavniji izlaz našle u diskvalificiranju kritičara ranijih prikaza (kao nacionalista ili slično).

Tolerancija ekstremnog nasilja, rabljenog u srbijanskim pokušajima centralizacije i etničke dominacije Jugoslavijom, bila je kritizirana i od važnih zapadnih intelektualaca i političkih prvaka. I njihova su se mišljenja, međutim, otklanjala pozivom na stare predrasude o regiji, često kombinirane s kojekakvim semantičkim varkama i dezinformacijama o prijetećim opasnostima, usvoje li zapadne demokracije aktivniji pristup.

Zbog odbijanja službenih krugova Zapada da se punom snagom suoče sa činjenicama o agresivnom ponašanju Srbije pod Miloševićem, malo se u toj zemlji učinilo da se ohrabri kritičko i bitno preispitivanje dubljih vrijednosnih zasada i mitova, koji su omogućili takvo ponašanje. Izbjegavajući zahtjeve za takvom obradom sjećanja, velike sile su na se preuzele veliku odgovornost za krhkost dugoročnih izgleda za mir u regiji. Sve dok elementi koji dovode do agresivnog ponašanja ne budu prepoznati, široko raspravljeni i razobličeni, postoji rizik da Balkan ostane stalni laboratorij za pokuse s tzv. sukobima niskog intenziteta. 

ACS – Association for Croatian Studies

AAASS – Association for Advancement of American Slavic Studies

1 Branko Salaj: Jugoslavien – kris i federationen [Jugoslavija – kriza u federaciji], Internationella studier [Stockholm] , 2/86, str 44-51, Zdenek Hejzlar/Branko Salaj: Hur djup är Jugoslaviens kris [Koliko je duboka kriza u Jugoslaviji], Internationella studier 3/86, str. 17-23.

2 Ovaj i neki od idućih navoda su iz doktorske radnje Josipa Glaurdića: United in Failure, Foundations of the Post-War Europe and the Dissolution of Yugoslavia, teza, Yale, proljeće 2009., izlazi 2011. kao ‘United in Failure: Western Powers and the Dissolution of Yugoslavia’, Yale University Press.

3 Zapravo, bilo je mnogo znakova podrške Miloševiću. Glaurdić spominje npr. argumentaciju Iana Traynora u The Guardianu (“A Skipper to Bridge the Gap – Could Milosevic Steer Yugoslavia to Safety?”, 3 January 1989) kako “ozbiljnost gospodarske krize uvjerava regionalne moćnike da ostave po strani svoja neprijateljstva…i dadu zeleno svjetlo Slobi, kao jakom liku središnje kontrole, da preokrene godine gospodarske paralize i zauzda praksu regija da osujećuju savezne planove. Quid pro quo bi bilo obećanje Miloševića, kojim bi omekšao bojazni drugih od srpske hegemonije, dok bi istodobno vratio Srbiju na njeno zasluženo mjesto, zbog njene veličine, kao najmoćnije od šest republika... State Department ... se oglasio sa zagovorom jake središnje osobe u Beogradu.“

4 Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str. 81. Bilješka u Jovićevu dnevniku poklapa se, kao što spominje dr. Glaurdić, s politikom zapadnih sila krajem 1989.g. Suočen s nasilnom krizom u Rumunjskoj nakon Cauceşcua američki je ministar vanjskih poslova James Baker npr. javno ustvrdio da se ne bi protivio „kad bi Varšavski pakt osjetio potrebnim da [tamo] intervenira.“ Nakon što su Sovjeti idućeg mjeseca nasilno intervenirali u Azerbejdžanu predsjednik Bush je izjavio da se situacija „ne bi baš pojednostavila kad bi vođe drugih zemalja ponudili masu svojih poduka“.

5 Halberstam, idem, str. 29

6 Glaurdic, idem, str. 129

7 Warren Zimmermann: Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and Its Destroyers – America’s Last AmbassadorTells What Happened and Why. New York: Times Books, 1996

8 Mirko Grmek, Marc Gjidara, Neven Šimac: «Le Nettoyage ethnique – Documents historiques sur une idéologie serbe» [1993] Editions Fayard (Paris), obnovljeno izdanje 2002 Edition Seuil, hrvatska verzija Etničko čišćenje-povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji, izdanja Globus 1993.

9 Znakovito je za stanje potpune razvlašćenosti, u koje je potonuo premijer Marković, da je on za tu operaciju saznao tek tjedan dana kasnije.

10 Ozbiljna upozorenja SAD-a i Velike Britanije protiv uporabe sile protiv sjeverozapadnih republika možda su pridonijele sprječavanju puča. Vidi Glaurdić, idem, str. 197

11 Norbert Both: From Indifference to Entrampment. The Netherlands and the Yugoslav Crisis 1990-1995, Amsterdam 2000, str. 83

12 Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ, str. 317, prema Glaurdić,idem, str. 210

13 Mark Almond, Europe’s Backyard War: The War in the Balkans (London: Heineman, 1994), 45, vidi Glaurdić, idem, str. 255

14 Zimmermann, idem, str.160 (hrvatsko izdanje)

15 Dugogodišnji savjetnik za vanjsku politiku britanskog predsjedništva vlade i predsjednik Obavještajne koordinacije prisjeća se da je “glas za jugoslavensko jedinstvo u toj fazi značio odobrenje pokušaja Jugoslavenske armije da silom slomi pokret otcjepljenja.“ Sir Percy Cradock, In Pursuit of British Interests: Reflections on Foreign Policy under Margaret Thatcher and John Major (London: J. Murray, 1997), 186 Zamjenik britanskog minstra vanjskih poslova Mark Lennox-Boyd izjasnio se 27. lipnja u parlamentu UK u istom duhu: „Jugoslavenska savezna vojska mogla bi, prema ustavu, imati ulogu u uspostavi reda ako dođe do civilnih nemira širokih razmjera“, Hansard, 27. lipnja 1991. Oba navoda u Glaurdić, idem, str. 247, 256.

16 Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd spominje npr. da mu je francuski ministar vanjskih poslova Dumas još početkom srpnja 1991. pripomenuo kako je “sve ovo samo nastavak 2. svj. rata” a da je predsjednik Mitterrand nekoliko mjeseci kasnije zakročio još dublje u povijest kako bi pomogao obnovi Velike Alijanse: „Mais vous comprenez, Monsieur le Ministre, c’est Quatorze encore une fois“ [“Ali, znate, g. ministre, to je opet iznova 1914.”], misleći time na britansko-francuski savezništvo protiv Njemačke u Prvome svj. ratu. Douglas Hurd, Memoirs, London: Little, Brown and Company, 2003, str. 448.

17 Hubert Védrine, Les mondes de François Mitterrand. A l’Elysée 1991-1995, Fayard 1996, str. 606-607.

18 Norbert Both, idem, str. 106. Javnost u Nizozemskoj očito nije znala da se npr. 4. SS Dobrovoljačka oklopna grenadirska brigada Nederland, sa svoja 9342 vojnika gotovo mala divizija, tijekom posljednja tri mjeseca 1943. borila u Hrvatskoj na njemačkoj strani. U tom je razdoblju pod zapovjedništvom Vrhovnog štaba NOV za Hrvatsku u prosjeku bilo oko 120 000 partizana a daleko najbrojniji među njima su bili etnički Hrvati.

http://wapedia.mobi/en/4th_SS_Volunteer_Panzergrenadier_Brigade_Netherlands

Zdravko Dizdar, Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih postrojbi na teritoriju NDH 1941-1945, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 1-2/1996. Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska. Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941-1945, Zagreb, 2005

19 Glaurdić, idem, str. 305

20 Erik Pierre, London hoppades pĺ serbiskt Balkanstyre [London se nadao srpskom upravljanju Balkanom], Svenska Dagbladet, 12. veljače 2002., str.7

Brendan Simms, Unfinest Hour. Britain and the Destruction of Bosnia, Allan Lane Pinguin Press [2001]

21 As quoted by Glaurdić, idem, str. 327

22 Autorovo vlastito iskustvo

23 Norbert Both, idem, p. 123-131

24 U.S. Department of State Dispatch, Vol. 2, No. 42, 21 October 1991

25 Glaurdić, idem, str.358-359, temelji se na Jović, idem, 395-397.

26 James A. Baker with Thomas M. DeFrank, The Politics of Diplomacy: Revolution, War,and Peace 1989-1992 (New York: Putnam’s, 1995), 638; kao i Libal, Limits of Persuasion, 71., naveden u Glaurdić,idem, str.354

27 Javier Pérez de Cuéllar, Pilgrimage for Peace: A Secretary General’s Memoir (New York: St. Martin’s Press, 1997), 480

28 Glaurdić, idem, str. 370

29 Both, idem, str. 129

30 Naveden u Nuttall, European Foreign Policy, 222. i reproduciran u Glaurdić, idem, str. 389

31 Glaurdić, idem, str.390

32 Sažet primjer takvog razmišljanja je na pr. raščlamba RAND-a početkom 1972., nakon progona “Hrvatskog proljeća”, bit će dopunjeno

33 U studiji radova o Jugoslaviji, objavljenih tijekom prethodnog desetljeća u tromjesečniku State Departmenta Questions of Communism, jedan je slovenski politolog 1991. ustanovio da se ni jedan od desetka članaka nije bavio gorućim problemima nacionalne jednakosti i slobode, koji su izašli na vidjelo tragom Miloševićeve kampanje, bit će dopunjeno

34 Richard Holbrooke, To End A War, Random House [1998], str. 73

35 Holbrooke, idem, str. 165

36 Uz značajnu pomoć kolaboracionističkog režima nacistički dužnosnici su u ožujku 1942. izvijestili da je Beograd kao prvi grad u Europi “judenrein”. Do kolovoza 1942. židovski je problem u Srbiji bio “potpuno riješen” nakon što je 20 000 od 23 000 Židova Srbije bilo ubijeno, u velikoj mjeri u koncentracijskim logorima oko Beograda. Vidi Martin Gilbert, The Macmillan Atlas of the Holocaust (New York: Macmillan Publishing Co., Inc., 1982), str. 62

37 Lord Robertson, tada glavni tajnik NATO-a (!), izjavio je na presici u zagrebačkoj zračnoj luci 31. svibnja 2002. da se “cijela regija jugoistočne Europe mora ujediniti ili će propasti u ruševinama”. Zamoljen da obrazloži misao, rekao je da su “kriminalna bratstva ovu regiju već pretvorila u jednu zemlju u gospodarskom smislu”.

38 Tako npr. istraživanja javnog mnijenja u Hrvatskoj konstantno pokazuju većinski negativne prosudbe vladine politike, bez obzira na političku boju, s kratkim poboljšanjima oko izbora.