Pustinja Blaca

Mirko Sardelić

Pustinja Blaca

Povjesničar Mirko Sardelić autor je i drugog priloga u okviru teme broja, preglednog teksta o pustinji Blaca. Autori fotografija su Joško Belamarić i Živko Bačić.

Povlačenje iz svijeta u pustinju poznato je većini svjetskih religija, a ono kršćansko ima korijene u Evanđelju. Duh sveti poveo je Krista u pustinju, u čemu je kršćanska tradicija »pročitala« sukob u duši kršćanina: potraga za Bogom tražila je kroćenje ljudskih ambicija, potpunu usredotočenost, kontemplaciju, predanost, odolijevanje napastima. Oružja pustinjaka u borbi s »grešnim tijelom« bila su post i uskraćivanje sna, a njegov je život bio stalno u opasnosti, zbog čega se rijetko tko povlačio sâm. Sigurniji i daleko rašireniji oblik asketskog života bile su polupustinjačke zajednice: monasi su imali individualan duhovni razvoj, a okupljali bi se pri molitvi ili u nekoj potrebi. Starješina, opat, brinuo se o dobrobiti zajednice i davao je smjernice novopridošlim članovima. Prvi su se pustinjaci, poput sv. Antuna Pustinjaka i sv. Hilariona, pojavili u Egiptu, Siriji i Palestini u 3. stoljeću. Različiti oblici monaškog života vrlo brzo su se u 4. stoljeću raširili Malom Azijom i Europom. Sveti Pahomije i sv. Bazilije počeli su institucionalizirati monaštvo, zadavši pravila i obveze kojih se zajednica trebala pridržavati. Dakako, ta su se pravila razlikovala ovisno o području, tradicijama i vremenu. Tako se i pravilo blatačkoga bratstva (u dokumentima nazivanim još i pustinjačkom skupšćinom, društvom, zadrugom i pustinjom) vremenom prilagođavalo pa se gotovo izgubio kontemplativni, a prevladao pastoralni karakter zajednice. Književnik Nikola Miličević sažeo je da »Blaca nisu bila ni samostan ni obična župska kuća nego svećenička zadruga, sa svojim pravilima, s vlastitim posjedom i gospodarenjem.«

Pogled na Blaca s Hvarskoga kanala

Prema svjedočanstvu sv. Jeronima u Životu sv. Hi-la-rija (Vita sancti Hilarionis), na dalmatinskim je otocima već u 4. stoljeću bilo naseobina pustinjaka. Isti Jeronim u pismu Heliodoru (LX, 10) spominje monaške zajednice na jadranskim otocima, doduše one na sjeveru, kod Altinuma kojega je uništio Atila 452. godine. Julijanu (CXVIII, 5) pak piše: »Sagradio si samostane i izdržavaš velik broj svetih ljudi po dalmatinskim otocima«. Papa Zosim 417. u pismu solinskom biskupu Esihiju također spominje brojne zajednice u Dalmaciji. Brač nije nimalo zaostajao za monaškom tradicijom: u srednjem vijeku benediktinci su na otoku imali sedam samostana.

Krajem 15. i početkom 16. stoljeća, pred prodorom Turaka prema zapadu narod je iz Bosne bježao u Dalmaciju, a ljudi s obale na otoke. U zbjegovima je na Brač stigla i nekolicina poljičkih svećenika glagoljaša koji su s vremenom nastanili južne obronke otoka na području između Bola i Milne. Nedaleko od mjesta Murvice, pet kilometara zapadno od Bola, postoji nekoliko većih špilja. Na uzvisini sjeveroistočno od zaseoka smještena je Dragonjina špilja, zvana još i Zmajevom prema skulpturi koja u njoj dominira. Nju su krajem 15. stoljeća naselili poljički svećenici Toma i Luka. U blizini se nalaze još četiri pustinjačke naseobine: ženski samostan Stipančić u kojem su živjele picokare (od tal. pinzňchera za vrlo pobožnu ženu), osnovan početkom 15. stoljeća, zatim samostan Silvio, s kraja istoga stoljeća, te pustinja Dračeva luka, smještena pod liticom visoko (316 m) nad morem. Picokare iz samostana Stipančić osnovale su još i pustinju Dutić. Sva ta mjesta u murvičkome kraju bila su utočišta pustinjacima do početka 20. stoljeća, kada su napuštena.

Detalji unutrašnjosti blatačke pustinje

Polovicom 16. stoljeća dva poljička svećenika, Matej Tomašević iz Duća i Grgur Martinović iz Zvečanja sklonili su se pred turskom opasnošću na Brač i obratili se za pomoć nerežiškome svećeniku don Jurju Drvodiliću. On im je 1550. (ili 1551.) dodijelio zapušteno općinsko zemljište i špilju Ljubitovicu u koju su se znali sklanjati težaci koji su ondje radili. Kasnije je još posredovao kod bračkoga kneza da im se 1565. dodijeli cijela blačanska dolina sve do mora. Čim su 23. siječnja 1588. blatački svećenici od svećenika Drvodilića dobili darovnicu da »sastave Pustinju i uzdržu ju«, don Grgur Martinović započeo je graditi crkvicu posvećenu Gospi od Uznesenja, koju je 1614. dovršio njegov nasljednik don Juraj Martinović. Renesansno zdanje, prilično stradalo u požaru 1724., obnavljano je i proširivano prema baroknim uzorima tijekom 17. i 18. stoljeća i dodan mu je zvonik na preslicu. Biskup hvarsko-brački, razmotrivši molbu pustinjaka, izdao im je dopuštenje da mogu »sagraditi i napraviti Pustinju, i u njoj stanovati, moliti, posvećivati i pokoru činiti (…)«. Mogli su u svoje redove primati koga su htjeli, bez utjecaja bilo koje crkvene ili svjetovne institucije. Njezini članovi bili su i svećenici i svjetovnjaci koji bi nakon određenog vremena bili uzdignuti na stupanj subraće. Zajedno su sudjelovali u izboru starješine – na tri godine, s mogućnošću opetovanih izbora – koji je vodio brigu o svim članovima i zajedničkim poslovima. Ondje su bili još posluga i težaci, a vrlo često i gosti te putnici namjernici kojima je jedino upravitelj mogao dopustiti boravak. Vizitacija biskupa Petra Cedulina pustinji Blaca 12. srpnja 1621. potvrdila je da redovnici žive prema pravilu da su sva dobra braće zajednička. Pravilnik je sačuvan u hrvatskoj redakciji koju je načinio i 1897. u vlastitoj tiskari objavio don Nikola Miličević, upravitelj pustinje.

Pogled na Blaca iz helikoptera

Tijekom 18. stoljeća braća su stekla još nešto zemlje i dosegla zavidnu proizvodnju od 600 bačava vina, a na njihovom se posjedu moglo naći preko tisuću ovaca, deset volova i osam mazgi, dijelom u vlasništvu težaka. U blatačke vinograde crljenka, vugave i plavca, koji su se prostirali do Vidove gore, katkad je zbog opsega poslova bilo potrebno dovesti i tridesetak sezonskih radnika iz Dalmatinske zagore. Osim toga, braća pustinjaci imali su posjede i u Makarskoj, na kojima su sagradili kuće. Za vrijeme uprave don Ivana Nemčića (1772-1800) družba je proširila ekonomsku djelatnost uloživši sredstva u pomorsku trgovinu. Don Ivan je bio prijatelj kapetana Ante Nikolorića iz Bola kojemu je predložio da zajedno ulože u kupnju trgovačkog broda, dijeleći zaradu po pola. Iako to nije bilo primjereno pustinjačkoj zajednici, a ni zakon iz 1605. nije vjerskim udrugama dopuštao takvu vrstu poslovanja, don Ivan je u dogovoru s braćom popustio pred Nikolorićevim nagovorima. Zajedničkim novcem Ante je kupio veliki trgovački jedrenjak s tri jarbola, polaku »Madonna di Carmine« i 1781. njihovo je društvo počelo raditi. Kapetan Nikolorić polakom je zapovijedao prve dvije godine, a zatim ju je prepustio sinu Nikoli, posvetivši se trgovačkim poslovima u Bolu. Društvo je trgovinom ostvarivalo priličnu dobit, što ih je 1787/88. potaklo na kupovinu još jednoga broda, polake »Buon Viandante«. Taj njihov jedrenjak našao se 1809., za francuske uprave, u Splitu kad je luku napala engleska korveta »Volage«, naoružana s 34 topa. Po naredbi gradskih vlasti Nikolorići su sa svojih 12 topova ušli u bitku s Englezima i nakon dvosatne borbe natjerali ih na povlačenje. Kupnjom brigantina »Salvatore« 1796. društvo je znatno proširilo svoje djelovanje, Nikolorići su se ubrajali među najbogatije obitelji na otoku, a pustinja je incognito u suvlasništvu posjedovala tri jedrenjaka.

Detalj reljefa u Zmajevoj špilji kraj Murvice

Prva polovica 19. stoljeća obilježena je propadanjem zajednice u svim sferama njezina života. Veliki dobici brodarstva, čija je vrijednost bila 40 tisuća fiorina, otopili su se zbog osobne rastrošnosti i prilične nebrige don Ivanova nasljednika i baštinika, don Jurja Puarića. On je stanovao u udobnom stanu u Nerežišćima i često putovao talijanskim gradovima. Ovdje se valja prisjetiti upozorenja sv. Benedikta da je život pustinjaka iznimno zahtjevan i pun opasnosti. Oni su, naime, u neprestanoj borbi s »demonima« koji vrebaju nastojeći iskoristiti sve slabosti ljudske prirode, a u Blacima su se stjecanjem brojnih bogatstava umnožile i kušnje. Proizvodnja vina opala je na svega stotinjak barila, ali to je bila ionako samo manifestacija pravoga problema. Lakomost za velikim bogatstvom nagnala je starješinu da sastavi lažnu oporuku prethodnoga upravitelja. Ne samo da je osobni interes nadvladao zajedničke, nego se onaj koji je trebao biti primjerom drugima potpuno udaljio od ideala pustinjačke zajednice i onoga što je »Bogu ugodno«.

Dolaskom Nikole Miličevića iz Zvečanja na mjesto starješine (1869-1923) pustinja se vratila zamislima osnivača, ali i dobila novi značajan zamah. On je doveo dva svećenika iz poljičkoga kraja, a i ustrajao je na brižnom vođenju gospodarstva koje je potpuno obnovio nakon dvomjesečne suše i poplave koja je 1896. napravila strahovitu štetu na cijelom otoku, a napose u Blacima. Sanirao je objekte i dobra, organizirao gradnju pristupnih putova, regulirao vode, obnovio konobe, a podigao je i moderni pčelinjak iz kojega se godišnje prikupljalo i do 15 kvintala meda te staklenik s agrumima. Don Nikola je raznovrsnim knjigama obogatio knjižnicu koja danas sadrži preko deset tisuća svezaka, a k tome je osnovao i malu tiskaru nabavivši tiskarski stroj iz Milana. (Na istom su stroju otisnuti i prvi brojevi splitskoga dnevnika »Slobodna Dalmacija«, 1944). Otisnuo je ondje 1897. knjižicu koju je sam sastavio, Povjestne crtice o pustinji Blaca, iako pritom na raspolaganju nije imao najstarije spise koje je progutala vatra u velikom požaru iz 1724. U velikom građevinskom zamahu koncem 19. stoljeća pustinja je opasana zidom od tesanog kamena, izgrađene su kamene trokatnice te Nova i Težačka kuća. Godine 1912. Nikola je organizirao nastavu za djecu iz obližnjih zaselaka, njih svega petero, no neposredno pred Drugi svjetski rat škola je imala pedesetak polaznika.

Posljednji upravitelj u Blacima bio je don Nikola Miličević mlađi (1923-1963) – Nikolin nećek. Rođen u Zvečanju 1887., došao je kao dječak u Blaca na poziv strica, kao što je bio običaj u pustinji. Nakon završene bogoslovije u Zadru, 1910. zaređen je za svećenika. Tijekom školovanja pokazivao je veliko zanimanje za astronomiju, u čemu je savjete i literaturu dobivao od Spiridona Gopčevića (poznatijeg pod pseudonimom Leo Brenner), pionira hrvatske astronomske znanosti i vlasnika lošinjske zvjezdarnice Manora. Godine 1912. izračunao je putanju kometa Tuttle i proračun mu je objavljen kao članak u znanstvenom časopisu Astronomische Nachrichten (sv. 241, str. 103). Iste je godine počeo izdavati prvi astronomski časopis u hrvatskim krajevima, Mladi zvjezdar, na četiri stranice. Vidjevši toliku ljubav i talent, stric Nikola mu je, kao upravitelj, dopustio odlazak na Bečko sveučilište, gdje je postao profesorom astronomije. Tijekom studija u Beču kao člana obitelji primio ga je prof. dr. Edmund Weiss, dugogodišnji upravitelj Sveučilišne zvjezdarnice. Po Weissovoj smrti, Nikola je dobio i u Blaca prenio njegovu astronomsku biblioteku. U pustinji je osnovao vlastitu zvjezdarnicu, gdje je ugostio brojne ugledne astronome s austrijskih (Graz, Beč) i njemačkih (Potsdam, Heidelberg) sveučilišta koji su mu nerijetko poklanjali najnovije znanstvene publikacije i s njim razmjenjivali vijesti o najnovijim otkrićima. Fundus biblioteke postajao je sve bogatiji – samo je astronomskih naslova bilo preko 3500 – jer su znanstveni časopisi u pustinju pristizali i iz zvjezdarnica u Greenwichu i Harvardu te s još desetak znanstvenih ustanova iz cijeloga svijeta. Nikola je sâm napisao sedamdesetak znanstvenih radova, najviše iz područja nebeske mehanike, a počast su mu, između ostalog, odali i imenovanjem jednog asteroida (10241 Miličević) koji je otkriven 1999. u zvjezdarnici Višnjan.

Obrađena zemlja u unutrašnjosti Brača, nedaleko pustinje Blaca.

S obzirom na to da je u njoj bila smještena i zvjezdarnica, uz brojne znanstvene publikacije, sa zvjezdanim kartama, u pustinji se nalazi i nekoliko teleskopa od kojih je najveći onaj refrakcijski, s promjerom od 178 mm. Nikola Miličević mlađi kupio je taj teleskop, tada najveći na hrvatskom tlu, 1926. u Beču, gdje je dospio nakon što ga je 1909. Leo Brenner morao prodati. Najstariji predmet u inventaru je kip majke Božje – jedino što su pustinjaci uspjeli spasiti iz velikog požara 1724. Osim predmeta za liturgijsku upotrebu, ondje se još nalazi bečki koncertni klavir s početka 20. stoljeća, kojega je dvanaest ljudi donijelo s obale nakon što je dopremljen brodom, rijedak primjerak gramofona iz 19. stoljeća, s perforiranim kartonskim pločama, te kolekcija satova, među kojima se posebno ističe veliki londonski zidni sat iz 17. stoljeća. Pustinjaci su posjedovali i oružje, jer je postojala stalna opasnost od gusara, a sačuvani su trombloni iz 17. stoljeća te nekoliko komada oružja iz 18. i 19. stoljeća. Ondje su i velike stare poljoprivredne alatke koje su se koristile u vinogradu i voćnjacima. Arhiv čuva bilješke koje su sastavila braća pomno prateći sve svakodnevne poljodjelske poslove – o počecima cvjetanja, rastu i sakupljanju plodova na blatačkim dobrima.

Smrću posljednjeg starješine, Nikole Miličevića mlađeg, ugasio se 1963. život pustinjačke zajednice nakon četiri stoljeća. Devet godina kasnije Hvarsko-bračko-viška biskupija i Općina Brač sklopile su ugovor kojim je Općina kupila nekretnine, a Biskupija zadržala prava na pokretnine. Od 1994. godine pustinja Blaca muzejska je ustanova Centra za kulturu Brač. Intenzivni radovi na obnavljanju i restauraciji započeli su krajem 2007., a planirano je oživljavanje muzeja, crkve, zvjezdarnice, stambenih zgrada, stolarske radionice i konobe. Pristupiti joj se može ili penjanjem iz uvale s južne strane, do koje se stiže brodom, ili cestom od Nerežišća do Dragovoda, a onda pješačkom stazom: u oba slučaja je potrebno nešto više od pola sata hoda. Jednom godišnje, o drugoj suboti poslije Velike Gospe, u Blacima se slavi misa u crkvi Gospe od Uznesenja i tada je običaj otići na hodočašće u pustinju.

Blaca su obronak Vidove gore, osunčana uvala Bračkoga kanala, kamen i blato koje rađa trs. Proživjela su i požar i potop. Uzdizala su naraštaje, poučavala ih, hranila duhom, plodovima zemlje, vlastitim i težačkim rukama, ali su jednom pomogla i stvoriti jedrenjake koji su pristajali na mletačke, pirinejske, afričke obale. Očima uprtima i u zemlju i u nebo – u zajedničkoj molitvi i kroz objektiv znalca. U kuhinji s velikim ognjištem (kominom), oko kojega su sjedila braća, vatra se nikad nije gasila osim nakratko o Velikom četvrtku, kad ga se blagoslivljalo. Čula se sveta riječ na hrvatskome i na latinskome, zvuk kopanja, žamor djece, stari gramofon i klavir, okretanje teleskopa na stalku. Pustinja nastala kao utočište od svjetovnog uzdigla se u zajednicu koja je bila u kontaktu ne samo sa Bogom, nego i sa cijelim svijetom. S vremenom se ono što se naizgled čini nespojivim ispreplelo u jedinstvenoj harmoniji: punina duha njegovala je i ljude i zemlju što se samo vraćalo uzajamnim rastom. U njoj se nikad nitko nije rodio, a sama je duhom oplemenjivala sve aspekte života koji je bio s njom u dodiru. Pustinje su oduvijek davale utočište, a Blaca, ugašena u staroj formi, pružaju ga i danas, no ponajprije služe kao primjer sklada. Današnji šumovi na različite načine ometaju komunikaciju s Bogom: u Blacima i danas čovjek komunicira s poviješću, prirodom i pobjegavši iz onoga što je još Guigo Kartuzijanac nazvao urbanim zatvorom, sa samim sobom. 

Literatura

Batelja, Juraj, Svećenička pustinja Blaca – u obrisima povijesnih činjenica i zrcalu svoga Pravilnika, Zagreb, 1992.

Belamarić, Joško, Pustinja Blaca, izložba Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Split i Bračkog muzeja, katalog, Split, 1982.

Lawrence, Clifford Hugh, Medieval monasticism. Forms of religious life in Western Europe in the Middle Ages, Longman, 2001.

Ledić, Gerhard, »Zaboravljeni astronom«, »Vjesnik u srijedu«, 19. studenoga 1956.

Miličević, Nikola, Povjestne crtice o Pustinji Blaca (Eremo Blazza) na otoku Braču, Blaca, 1897., 21993.

Miličević, Nikola, Samostani otoka Brača, Bol-Supetar, 1993.

Nekić, Nevenka, »Poslovi i dani u Pustinji Blaca«, »Marulić: hrvatska književna revija«, 26 (1993), str. 772–790.

Nikolić, Vedran, »Refleksije o Pustinji Blaca« (rukopis)

Pintarić, Nedjeljko, »Svećenička oaza molitve, intelektualnog i fizičkog rada«, Glas koncila, broj 35 (1836), 30. kolovoza 2009., str. 20–21.

Tenšek, Zdenko Tomislav, Asketsko-monaška duhovnost otačkog razdoblja, Zagreb, 2003.