Povijest Muzeja je povijest hrvatskog naroda

Ankica Pandžić:

Povijest Muzeja je povijest hrvatskog naroda

O razlozima povijesne zapostavljenosti, trenutačnom stanju te o planovima za svjetliju budućnost s ravnateljicom Hrvatskoga povijesnog muzeja Ankicom Pandžić razgovarao je Revijin urednički dvojac Filip Hameršak i Mladen Klemenčić.

Očekivalo bi se da je središnji povijesni muzej po svojoj naravi i društvenoj misiji ne samo nacionalna muzejska ustanova prvorazredne važnosti, nego i jedan od stupova nacionalnog identiteta, »čuvar nacionalnog pamćenja« kao što su Nacionalna knjižnica i Državni arhiv. Posebice bi se očekivalo od Povijesnog muzeja u zemlji koja je iznimno osjetljiva na svoju povijest i koja svoje pravo na državnost i samostalnost uvelike temelji na tzv. povijesnom pravu.

Naš povijesni muzej, međutim, zasad ne zauzima takvo mjesto. Hrvatski povijesni muzej, proistekao iz »historičkog odjela« odnosno iz povijesnih zbirki neizostavnog Narodnog muzeja otvorenog 1846., smješten je, doduše, u povijesnom dijelu glavnoga hrvatskog grada, međutim u prostoru koji ne omogućuje stalni postav muzeja, nego tek povremene izložbe. Ipak, čini se da je na vidiku velika promjena. U posljednjih nekoliko godina u javnost se, bez velike pompe, ipak probila ideja o preseljenju Muzeja u adekvatan prostor koji bi omogućio njegovu punu afirmaciju.

HR: Prije svega, nekoliko crtica iz «osobne iskaznice” HPM. Kako kažete, za njegovih se gotovo 170 000 predmeta skrbi svega 13 kustosa i 9 pomoćnih stručnih djelatnika. Nije li to premalen broj za tako opsežnu građu?

Muzejska građa Hrvatskoga povijesnog muzeja dosegla je tu visoku brojku spajanjem fondova dvaju povijesnih muzeja. Na temelju Zakona o Hrvatskom povijesnom muzeju, u lipnju 1991. objedinjene su dvije muzejske ustanove: Povijesni muzej Hrvatske, koji je sabirao i čuvao »predmete i zbirke značajne kao svjedočanstva o prošlosti Hrvatske...od doseljenja Slavena do revolucije naroda Hrvatske«, i Muzej revolucije naroda Hrvatske, osnovan sa zadaćom da » sakuplja dokumente iz narodno-oslobodilačke borbe« što se kasnije proširilo i na građu koja je dokumentirala suvremenu povijest. U trenutku spajanja Povijesni muzej Hrvatske je imao 20 zaposlenika od kojih je bilo 8 kustosa, a Muzej revolucije naroda Hrvatske 36 zaposlenika među kojima je 10 kustosa. Hrvatski povijesni muzej danas ima 33 stalno zaposlena djelatnika: 13 kustosa, 1 muzejski pedagog, 1 dokumentarist, 1 informatičar, 1 knjižničar, 1 fotograf te 4 muzejska preparatora; preostalih 11 radnih mjesta čine djelatnici uprave, financijsko-računovodstvenih poslova i održavanja Muzeja u cjelini. S obzirom na obim i značaj baštine o kojoj se skrbimo, poslanje nacionalnog povijesnog muzeja te matičnu funkciju Hrvatskog povijesnog muzeja za sve povijesne muzeje i zbirke u Republici Hrvatskoj, doista nas je malo. Činjenica je da djelujemo na tri lokacije – u Matoševoj 9, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, a u sastavu našeg muzeja je i Memorijal I.G.Kovačića u Lukovdolu.

Ankica Pandžić

HR: I naravno, financije. Koliki je godišnji proračun HPM i koji su mu izvori? Jeste li s time zadovoljni, može li se štogod promijeniti i kako?

Godišnji proračun Hrvatskoga povijesnog muzeja za 2009. iznosio je oko 7,5 milijuna kuna. Državna smo ustanova, financirana iz Proračuna RH, a Grad Zagreb sufinancira programsku djelatnost – izložbe, kataloge, edukativne programe.

Jesmo li zadovoljni? Ne mogu odgovoriti potvrdno. Ipak, treba biti korektan i reći da se kvalitetnim programima, utemeljenim na poslanju muzeja, ne uskraćuje financiranje. Ono nije uvijek dostatno, treba se potruditi i zaraditi dodatna sredstva, pažljivim gospodarenjem uglavnom uspijevamo zatvoriti financijsku konstrukciju. Problemima naše muzejske prakse ne želim opterećivati čitatelje Hrvatske revije, o njima ćemo na mjestima gdje ih je moguće riješiti. Istakla bih one pozitivne, mjerljive pomake koji su učinjeni u postojećim prostornim uvjetima a odnose se na muzejsku građu. Zaštita muzejske građe, restauriranje i konzerviranje odvija se kontinuirano, u protekla dva desetljeća u taj prevažni segment muzejske djelatnosti uložena su značajna sredstva, višestruko povećana u odnosu na razdoblje prije devedesetih. Provedena je informatizacija, intenziviran je rad na digitalizaciji muzejske građe i dokumentacije.

Je li se moglo učiniti više? Dakako da se moglo. Još uvijek nismo dali svoj maksimum! Ako me pitate kako, u ovim uvjetima vidim samo jednu mogućnost – najbolje što umijemo izvršavati svoje obveze, odgovorno raditi svaki radni dan.

Kulturno-povijesna izložba grada Zagreba 1925. u zgradi JAZU

HR: Recite nešto o samim počecima, koju godinu smatrate godinom osnutka Muzeja? Podaci o tome nisu jednoznačni. Narodni muzej, »praotac« nekoliko naših današnjih muzeja, hrvatski muzej svih muzeja, utemeljen je još u doba ilirizma i u njegovu sastavu nastale su zbirke kojima danas vi raspolažete. Međutim, više formalno gledajući, Povijesni muzej utemeljen je tek u 20. stoljeću.

Nastajanje temeljnih nacionalnih ustanova hrvatske kulture, među kojima je i Narodni muzej u Zagrebu, sastavnica je procesa u kojemu se razvijala nacionalna svijest te u razdoblju koje nazivamo hrvatskim narodnim preporodom, oblikovala nacija u suvremenom značenju. Otvaranje muzejskih zbirki posjetiteljima u palači Narodnog doma u Opatičkoj 18, u rujnu 1846., početak je javnog djelovanja Narodnog muzeja u Zagrebu. Hrvatski povijesni muzej jedan je od sljednika Narodnog muzeja, proistekao je iz njegova »historičkog razdijela«, zbirke toga odjela danas su dragocjena jezgra muzejske građe Hrvatskoga povijesnog muzeja. Formalno pravno gledano, Povijesni muzej Hrvatske osnovan je tek 1962. budući da je u kolovozu 1945. prihvaćen prijedlog raspodjele muzejske građe u druge muzeje i »likvidacije«Hrvatskoga historičkog narodnog muzeja.

Predstavljanje knjige Lelje Dobronić (sjedi u sredini) 2004. u HPM-u

Novinska vijest o susretu Pere Pirkera s predstavnicima HPM-a

HR: Na jednom mjestu napisali ste da je Narodni muzej u odnosu na središnju vlast djelovao »u opoziciji«. Na što ste pritom točno mislili?

Tijekom povijesti Hrvatskoga povijesnog muzeja iščitava se povijest hrvatskog naroda i svih političko upravnih mijena kojima je prolazio u 19. i 20.stoljeću. Zamisao hrvatskih preporoditelja o objedinjavanju naroda na polju kulture i obrazovanja, te osnivanje učenih društava i središnjih kulturnih institucija u tu svrhu, nije uvijek bila prihvatljiva vlastima Monarhije. Potiranje nacionalnih odrednica, odugovlačenje postupaka i uskraćivanje potvrda pravila i zakona koji bi ozakonili institucionalno djelovanje, trajalo je desetljećima. Punih 20 godina čekao je Narodni muzej ozakonjenje javnog djelovanja. Pravila Narodnoga zemaljskog muzeja dobila su potvrdu Franje Josipa 1866. Protivno politici centralnih vlasti, na drugoj strani, temeljne su ustanove nacionalne kulture »odradile« svoju ulogu u procesu integracije hrvatskog naroda.

HR: No, bilo je prigoda da muzej konačno zaživi. Jedna takva bila je Kulturno-historijska izložba u čast 1000. obljetnice hrvatskog kraljevstva – muzejski materijal bio je tada izložen. Nedostajalo je samo još da se privremena izložba pretvori u stalni postav...

Kulturno-historijska izložba g-rada Za-gre-ba, organizirana1925. prigodom 1000. godišnjice hrvatskog kraljevstva, bila je postavljena u prostorima palače Jugo-sla-ven-ske akademije znanosti i umjetnosti, Umjetničkom paviljonu i Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici. Na toj su izložbi, u auli Akademijine palače, predstavljeni najvredniji predmeti tadašnjeg historičkog odjela Narodnog muzeja danas u zbirkama Hrvatskog povijesnog muzeja. Ona je prezentirala politički i društveni razvoj Zagreba. Izložba kojoj je tema bio Zagreb, dakako Zagreb kao političko i kulturno središte Hrvata, održavala se na tri lokacije. Nije bilo snage, političke ni financijske, da se iznađe primjeren i trajan smještaj baštini koja je svjedočila povijest hrvatskog kraljevstva.

HR: Jedan od važnih datuma u vašoj povijesti svakako je i 1940. godina, kada je došlo do podjele između preostalih sljednika Narodnoga muzeja.

Uoči Drugoga svjetskog rata, za Bano-vine Hrvatske u srpnju 1940., osamosta-lju-ju se dva posljednja odjela Narodnog mu-zeja u Zagrebu, Arheološki i Histo-ri-čki. Uredbom o muzejima i galerijama Banovine Hrvatske, 26. srpnja 1940. osno-van je Hrvatski narodni historički muzej. Po završetku rata oba se -muzeja preseljavaju iz Akademijine -palače u palaču Vranyczany na Zrinski trg 19 gdje je Arheološki muzej ostao do danas. Hr-vat-skom narodnom historičkom muzeju pripale su zbirke predmeta srednjeg i novog vijeka.

Dijelovi izložbe Uspomene (na) jednog bana – ostavština Jelačić postavljene u staroj zgradi HPM-a potkraj 2009.

HR: Nakon Drugoga svjetskog rata razmatra se pitanje »hrvatskog državnog povijesnog muzeja«, no istodobno predlaže se i njegovo raspuštanje, tj. priključivanja postojećih zbirki drugim ustanovama...

Pitanje » hrvatskog državnog povijesnog muzeja« razmatrano je u Ministarstvu prosvjete Federalne Države Hrvatske već u svibnju 1945. Prijedlog »likvidacije« toga muzeja prihvaćen je na Konferenciji muzealnih radnika u kolovozu 1945. Raspodjeli i deponiranju muzejske građe na različite lokacije pristupilo se iste godine.

HR: Ipak, preživjelo se i to pa je 1951. konačno utemeljen Povijesni muzej Hrvatske pod upravom JAZU. Što (i tko) je presudio da Muzej ipak preživi?

Odluka o raspodjeli i likvidaciji Muzeja bila je u provedbi, predmeti su predavani muzejima u Zagrebu kao i onima izvan Zagreba. I u tim okolnostima bilo je hrabrih ljudi koji su smjelo suprotstavili svoje mišljenje toj raboti. U kolovozu 1946. v.d. upravitelja »Povijesnog muzeja u Zagrebu« Milan Prelog, izvještava Ministarstvo prosvjete o predaji cehovske škrinje muzeju u Varaždinu te » ... povodom tog slučaja kao i nekih uzastopnih zahtjeva ... mišljenja smo da treba pokrajinskim muzejima skrenuti pažnju na to, da ne traže predmete pokrajinske provenijencije iz zbirki centralnog muzeja. Povijesni muzej Hrvatske nije lokalni muzej, pa prema svojoj prirodi logično da mora zadržavati i predmete sa područja čitave Narodne Republike Hrvatske«. Dopis završava pozdravom »Smrt fašizmu – sloboda narodu«, bilo je to u Zagrebu 23. kolovoza 1946.

HR: U kakvim je uvjetima Muzej radio u komunizmu? Je li na njegov rad na bilo koji način utjecalo hrvatsko proljeće?

Preživio je Muzej i likvidaciju, preživjelo se zahvaljujući nekolicini odvažnih i upornih djelatnika, dolazi pod upravu Akademije te od 1951. djeluje pod nazivom : Povijesni muzej Hrvatske Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Godine 1959. gradonačelnik Većeslav Holjevac ustupa Povijesnom muzeju na »besplatno korištenje« palaču u Matoševoj 9. Uz toga znamenitog zagrebačkog gradonačelnika veže se »spašavanje« Zagrebačkog velesajma a rijetki znaju da je spašavao i Povijesni muzej Hrvatske.

Sjeverno pročelje zgrade Tvornice duhana Zagreb, budućeg doma HPM-a

Sadašnji izgled dijela unutrašnjosti budućeg doma HPM-a

Useljavajući u baroknu palaču na Gor-njem gradu Povijesni muzej Hrvatske dobiva prvi put prostor, iako nedostatan, u kojemu samostalno djeluje. U potpu-no--sti se osamostaljuje 21.12. 1962. Na-rod-ni odbor grada Zagreba donio je Za-ključak o preuzimanju prava i obveza osnivača Povijesnog muzeja Hrvatske od Jugoslavenske akademije znanosti i umjet-nosti. U potpisu tog dokumenta je Predsjednik Narodnog odbora grada Zagreba Većeslav Holjevac. Treba reći da Povijesni muzej Hrvatske od tada finan-ciraju razni izvori grada Zagreba i kao gradska ustanova tretiran je sve do 1991. Prostorni uvjeti nisu bili adekvatni, gospodska stambena palača nije mogla zadovoljiti zahtjeve muzejske djelatnosti. Unatoč tome, potkraj šezdesetih godina 20.stoljeća Povijesni muzej Hrvatske svojim raznovrsnim programima istupa sve snažnije na kulturnoj sceni Zagreba. Tih godina odvijala se intenzivna javna djelatnost, a pitanje prostora za primjeren smještaj Povijesnog muzeja Hrvatske česta je tema novinskih članaka. U Skupštini grada, u prosincu 1969., vodila se rasprava o izgradnji na slobodnom prostoru između Lotršćaka i Hidrometeorološkog zavoda kao moguće rješenje za Povijesni muzej Hrvatske. Bila je to jedna u nizu lokacija koje će se pojavljivati tijekom godina, nažalost ostale su nerealizirane. U rujnu 1971. Muzej je posjetio Pero Pirker, sekretar Izvršnog komiteta CK SKH, razgledao zgradu, depoe, zbirke i obećao pomoć u rješavanju problema prostora, ali ni tada »nije bilo suđeno« da se ostvari obećano.

Južno pročelje budućeg doma HPM-a

HR: Koga biste spomenuli i istaknuli od vaših prethodnika na ravnateljskom mjestu?

Godine pune afirmacije Povijesnog muzeja Hrvatske počinju 1967. dolaskom Lelje Dobronić na mjesto direktora. To je vrijeme realizacije najambicioznijih programa našeg muzeja u svim područjima muzejske djelatnosti: stručna i znanstvena obrada i strukturiranje muzejske građe, objavljivanje građe u seriji muzejskih kataloga, iznimno živa izložbena djelatnost, pokretanje društva »Prijatelji muzeja«, Večeri povijesnog muzeja – predavanja, koncerti, recitali. Izložbenim programom Muzej je uspješno osvajao javnost, a odgovornima u Gradu i Republici ukazivao na nužnost rješavanja pitanja prostora. Trinaest je godina gospođa Dobronić jednakim žarom vodila Muzej neumorno tražeći prostor primjeren nacionalnoj ustanovi kulture. Više je puta to rješenje bilo na dohvat ruke ali, nažalost, nije se dogodilo.

HR: Stalni postav nikad niste imali jer za to nije bilo uvjeta. Sada vam se smiješi adekvatan smještaj, radite li na koncepciji stalnog postava? Možete li nam reći koliki bi dio postojećega muzejskoga fundusa trebao biti zastupljen u novom stalnom postavu te kada bi se moglo očekivati njegovo otvaranje za javnost?

Stalni postav povijesti hrvatskog naroda nikad nije ostvaren iz navedenih razloga. Hrvatski povijesni muzej radi ga prvi put. Generacije kustosa su odradile čitav radni staž a da nisu imale priliku rješavati najsloženiji, ali i najizazovniji muzejski zadatak, što stalni postav zasigurno jest. Na izradi Koncepcije stalnog postava radile su tri muzejske savjetnice Hrvatskog povijesnog muzeja: Ela Jurdana, Jelena Borošak Marijanović i Nataša Mataušić. Tekst Koncepcije je na recenziji povjesničara i muzeologa, očekujemo ocjene našeg prijedloga stalnog postava. Vlada Republike Hrvatske izvršila je zakonsku obvezu, Tvornica duhana Zagreb kupljena je za Hrvatski povijesni muzej 2007. Projektna dokumentacija za rekonstrukciju i prenamjenu tvorničkog u muzejski prostor privodi se kraju, slijedi izvedba složenih i zahtjevnih radova, preseljenje Hrvatskog povijesnog muzeja u prostor veličine 9400 četvornih metara, a potom postavljanje stalnog postava. Koje godine i kojeg dana će to biti ne možemo točno reći. Svima nama koji smo uključeni u ostvarenje »Kuće hrvatske povijesti« stalo je i činimo sve da se što skorije dogodi otvorenje još jednog muzeja u Zagrebu.

HR: Imate li u osmišljavanju postava kakvih inozemnih uzora? Kakve odnose održavate sa srodnim ustanovama iz drugih zemalja. U velikom broju zemalja nacionalni povijesni muzeji središnje su muzejske ustanove.

Mi pratimo muzejska događanja, posebice značajne izložbene projekte i stalne postave srodnih europskih muzeja. Provjeravamo naše postavke, nastojimo uočiti propuste kako bi ih izbjegli u našoj muzejskoj priči, i često zaključimo – u našoj prezentaciji ovo se ne smije dogoditi. Postavi povijesnih muzeja često se »utope« u mnoštvu povijesnih podataka koje isto tako neselektivno dokumentiraju sa prevelikim brojem predmeta, a rezultat je dosadan postav bez posjetitelja. Da povijest može biti uzbudljiva učiteljica života dokazuje stalni postav Muzeja suvremene povijesti u Bonnu. I petnaest godina nakon otvorenja broj se posjetitelja ne smanjuje, zamor ne stanuje u toj Kući povijesti. Ima dobrih uzora i na sreću nisu nam nedostižni u stručnom, tehnološkom niti u oblikovnom smislu.

HR: Kakva je politika HPM prema masovno proizvođenim predmetima za svagdašnju potrošnju (od polovice 19. st. naovamo)? Kako se ocjenjuje njihova vrijednost i poželjnost – većinu njih još uvijek nije teško nabaviti (barem u nekoj od mnogih inačica), no za pedeset godina mnogi će jamačno postati pravi rariteti... Ima li ih smisla prikupljati i koliko vas u tom još uvijek ograničava čak i prostor bivše tvornice?

Muzeji su dio kulturnog pamćenja, muzejski predmeti ga oblikuju i komuniciraju u stalnim postavima i povremenim izložbama. Povijesni muzeji skupljaju predmete kojima će prezentirati, sukladno svom poslanju, sveobuhvatnu povijest društva – političku, gospodarsku, kulturnu i na kraju, suvremenom posjetitelju muzeja iznimno zanimljivu, povijest svakodnevnog života. Širina sadržaja muzejske građe povijesnog muzeja i raznovrsnost predmeta, nalaže strogu selektivnost u odabiru predmeta. Kustosi muzeja moraju znati ocjenjivati i za muzej sabirati predmete koji su neupitne dokumentarnosti i kontekstualnosti, koji će privući pažnju, prenijeti poruku i podučiti posjetitelja. Prostorna ograničenja su neizbježna, prije ili kasnije problem nedostatnog prostora muzejskih čuvaonica pojavi se u svakom muzeju. Uvažavajući sva tehnološka dostignuća naše suvremenosti, paralelni virtualni svijet koji već živi naša civilizacija, uvjerena sam da muzeji imaju i ne dvojim da će u budućnosti zadržati, osobito mjesto u društvenoj zajednici. Stoga ima smisla sabirati predmete koji » isijavaju auru, imaju emocionalne kvalitete, obraćaju se osjetilima«, interpretiraju i svjedoče povijesna zbivanja jer posjetitelja, korisnika muzeja uvijek će biti.

HR: A sada bi Vas pitali nešto o odnosu HPM prema najnovijim tehnološkim dostignućima. Zbog svojih edukativnih prednosti računalne prezentacije postale su dijelom redovitih izložaba HPM. Isto tako, građa koju vlasnici nisu spremni ustupiti može se digitalizirati te u muzeju čuvati barem kao elektronička kopija (ne samo skenovi dokumenata i sl., nego i fotografije trodimenzionalnih predmeta). Koliki je udio takve elektroničke građe u HPM? Koliko smo nadomak ili daleko od virtualne izložbe, koja bi se pregledavala s kućnoga računala, objedinjujući primjerice tematski srodne zbirke više ustanova, a bez potrebe da se njezino trajanje vremenski ograniči, izlošci posuđuju i sl. Koliko je prema Vašem mišljenju u muzejskoj praksi važna neposredna prisutnost izvornika, koji posjetitelj opet gleda kroz staklo, bez mogućnosti da ga uzme u ruku, opipa, izvaže itd.?

Pratimo i primjenjujemo tehnološka dostignuća kako u obradi muzejske građe i dokumentacije tako i u izložbenim prezentacijama. Premda smo s računalnom obradom muzejske građe započeli prije više godina, s obzirom na broj kustosa i veličinu zbirki, digitalizacija građe, svakog pojedinačnog muzejskog predmeta, potrajat će još neko vrijeme. Do sada je u digitalnom obliku pospremljeno oko 90 000 predmeta Hrvatskog povijesnog muzeja. Cilj je ostvariti centralnu bazu relevantnih podataka o pokretnoj baštini vezano za povijest Hrvatske. Bazu elektroničkih kopija predmeta koji nisu u vlasništvu našeg muzeja ne stvaramo budući da svako korištenje građe, bilo da je u vlasništvu drugih ustanova ili privatnih vlasnika, mora biti posebno odobreno. Virtualne izložbe za sada nisu na programu, prije njih moramo odraditi, postaviti i otvoriti stvarni stalni postav Hrvatskog povijesnog muzeja.

Za posjetitelje muzejskih izložbi važna je prisutnost izvornika, originalnog muzejskog predmeta; oni privlače, pokreću naša osjetila i to im daje posebnu vrijednost, znamo to iz prakse. U povijesnim muzejima predmeti neupitne dokumentarnosti su neprocjenjive vrijednosti, pa makar se radilo o jednoj dopisnici pisanoj na brezovoj kori na kojoj je vojnik Živko Pintar poslao pozdrav roditeljima 10. veljače 1916. iz Galicije.

HR: I jedno pomalo osobno pitanje, mimo navedenih brojki – kakvi ljudi čine osoblje HPM-a? Što je nekada poticalo stručnjake da se prihvate toga posla, a što danas? Ima li kakve razlike – odabiru li različiti naraštaji muzeološki poziv iz različitih motiva? Može li se nešto zaključiti iz činjenice da žene čine oko tri četvrtine njegova stručnoga osoblja, a da je taj omjer npr. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu bitno drukčiji? Je li u tomu svemu HPM po nečemu specifičan ili je to opći trend?

Ono što je zajedničko velikoj većini zaposlenih u našem muzeju je to da vole posao koji obavljaju. Stručnjaci su na svom području, znanstvenici, kreativci, pomalo umjetnici, sve njih naći ćete u malom timu muzealaca. Glavnina nas je s istog fakulteta, studirali smo na Filozofskom, gotovo da smo iste profesore slušali, pa ipak skup smo individualaca koji postaje složan tim u ostvarenju muzejskih programa i raduje se svakom uspješno završenom muzejskom projektu.

Činjenica je da su prve generacije kustosa Narodnoga muzeja bili odreda muškarci, kustosi u muzejima a često i profesori na Zagrebačkom sveučilištu. Situacija se bitno promijenila nakon Drugoga svjetskog rata, kustosice su postupno preuzimale mjesta kustosima te danas mogu konstatirati, ne bez žaljenja, da su u muzejima žene u velikoj većini. U Hrvatskom povijesnom muzeju, među trinaest kustosa samo su dvojica kolega. Činjenica je da se na natječaje za muzejska radna mjesta u velikoj većini javljaju žene, a pravilo je prepoznati i dati priliku najboljem. Ne mislim da je to specifikum Hrvatskog povijesnog muzeja.

HR: Kada već spominjemo fakultet, kakvi su trenutačni, a kakvi su mogući budući oblici suradnje s tom i drugim znanstvenim ustanovama? U kojoj se mjeri vanjski stručnjaci – koji raspolažu dodatnim specijalističkim znanjima – odazivaju ponuđenom angažmanu na pojedinim izložbenim postavima?

Suradnja s fakultetima humanističkih znanosti ostvaruje se prema potrebi jedne ili druge strane, najčešće je to suradnja na izložbenim projektima, autorski radovi ili konzultantske usluge koje često koristimo kao i recenzije radova naših kustosa. Koncepcija stalnog postava Hrvatskoga povijesnog muzeja upravo je na recenziji na nekoliko znanstvenih institucija. Ne sjećam se da su vanjski suradnici zamoljenu suradnju ikad odbili, naša su iskustva pozitivna. Na izložbama, predavanjima i povijesnim radionicama HPM-a studenti humanističkih znanosti česti su sudionici. Hrvatskim povijesnim muzejom od osnutka 1991. upravlja Upravno vijeće u četverogodišnjem mandatu. U svim imenovanim vijećima HPM-a većinu su uvijek činili sveučilišni profesori srodnih znanosti, ističemo to sa zahvalnošću, jer su bili značajna potpora radu Muzeja a njihov angažman je bio, i danas je, bez financijske naknade.

HR: A kakvi ljudi, prema Vašim zapažanjima posjećuju HPM? Opada li njihov broj? Zanimaju li muzeji i mlađi naraštaj? Postoji li još uvijek darovateljski i mecenatski entuzijazam, ili se potencijalni prodavatelji javljaju samo zbog zarade, odnosno zbog stjecanja dodatnoga prihoda u ovim kriznim vremenima? Čime se sve vode pojedinci koji dio svojega obiteljskoga nasljeđa predaju na raspolaganje i uvid javnosti?

Hrvatski povijesni muzej, kao i svi povijesni muzeji, ima naglašenu edukativnu ulogu što svjedoče tematske povijesne izložbe koje u kontinuitetu prezentiramo našim korisnicima.

Više od dvije trećine naših posjetitelja čine školska djeca i studenti, to su uglavnom organizirani posjeti uz obavezna stručna vodstva. Posjet stranaca je u značajnom porastu posljednjih godina.

Zbirke Narodnog muzeja od prvih su dana nastajale i rasle darovima domoljuba, što više, financiran dobrovoljnim prilozima naš se muzej održavao više desetljeća. Taj dobri stari običaj prati naš muzej do danas. Zadnje darovanje Muzeju učinila je gospođa Dorothea Turkalj rođ. Gartlgruber iz Zagreba poklonivši muzeju sliku poznatog slikara Conrada von Hötzendorfa.

Čime se vode pojedinci koji se odluče dati obiteljsko nasljeđe ili osobne predmete muzeju ilustrirat ću primjerom jednoga znamenitog darovatelja i ujedno pozvati čitatelje Hrvatske revije da posjete Hrvatski povijesni muzej i pogledaju izložbu »Uspomene /na/ jednog bana«. Poznato je da se ostavština obitelji Jelačić čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju, prvi predmet – portret J. Jelačića- darovao je ban osobno Narodnom muzeju 1856.godine. Možda se odgovor na početno pitanje može iščitati iz jedne banove rečenice koju je zabilježio njegov prijatelj Josip Neustädter pri posljednjem posjetu bolesnom banu: »Moje ime pripada povijesti. Ona će pisati o meni, ali o onome što se krilo u mom srcu neće ništa kazati«.

HR: Vaša uža specijalnost, po kojoj ste i postali poznati u muzejskim krugovima su stare karte. Autorica ste ključnih kartografskih izložbi s kraja 1980-ih i s početka 1990-ih godina. Kakva je Kartografska zbirka vašega muzeja? Planirate li povratak starome objektu interesa?

Vratiti se kartama, mojoj prvoj muzejskoj ljubavi, spasonosna je misao koja se javi svaki put kad se nađem pred zadacima koje ne znam ili ne mogu riješiti. Hrvatski povijesni muzej je u velikim poslovima, a čekaju nas još veći. Hoću li znati prepoznati i za Muzej odraditi najbolje što je u ovom trenutku moguće, pitanje je koje me noću budi. Pa i pored toga, još uvijek se rado sjetim onog sretnog dana u studenom 1977. kad sam dobila obavijest da se javim na posao u Povijesni muzej Hrvatske.

Vratit ću se kartama, svakako to želim; davno započete teme završiti dužna sam sebi i onima koji su me učili raditi i radovati se svakom novom radnom danu. 