BILJNOZEMLJOPISNA PODRUČJA I ČOVJEK

Ivan Šugar

BILJNOZEMLJOPISNA PODRUČJA I ČOVJEK

Prirodoslovac Ivan Šugar, autor Hrvatsko-ga biljnog imenoslova (MH, 2008), u ovom je prilogu pokušao upozoriti na stanovitu podudarnost koja po njegovu mišljenju postoji između biljnozemljopisnih područja i povijesno-populacijskih procesa.

Uvod

Baveći se istraživanjem biljnoga svijeta, posebno me je, uz floristiku koja se bavi istraživanjem cvjetane, zaokupljalo proučavanje zakonitosti širenja i razmještaja biljnoga svijeta na Zemlji. Jednako me tako zanimalo svojstvo biljnih vrsta da žive u određenim skupinama zvanima biljne zajednice odnosno formacije, kako se te skupine ranije nazivalo. Istraživanjem tih pojava bavi se posebna botanička struka koja se zove geobotanika, a u njenu opsegu izdvajaju se dvije discipline, od kojih se jedna – fitocenologija ili fitosociologija – bavi istraživanjem udruživanja biljnih vrsta u tzv. biljne zajednice, a druga – biljni zemljopis ili fitogeografija – bavi se istraživanjem širenja i zakonitostima rasprostranjivanja i razmještaja biljnih vrsta unutar tzv. biljnozemljopisnih područja na Zemlji.

U ovome ću se članku osvrnuti na vezu između biljnozemljopisnih područja kojima se bavi biljni zemljopis ili fitogeografija, i na veze između – da ih tako nazovem – pojedinih organizacijskih oblika života biljaka vezanih za određena biljnozemljopisna područja s jedne strane, s organizacijskim oblicima života pučanstva koji su također vezani za određeni prostor koji ono nastanjuje i s kojim živi u međusobnom suodnosu, s druge strane.

Čovjek se u prirodi uvijek postavlja kao gospodar, kao da je tvorac svega na Zemlji, pa već i sam spomen na sličnosti ili bilo kakav oblik povezanosti organizacijskih oblika života biljaka s onima čovjeka može gdjekad izazvati nevjericu, pa i zazor. A postoje li doista kakve sličnosti u organizaciji između tih dvaju živih svjetova na Zemlji, i može li se o tome pružiti bilo kakve valjane dokaze?

Kako u prirodi vlada red, čovjek na temelju toga stvara i izvodi zaključke, donosi pravila i utvrđuje zakonitosti, premda nema uvijek općih pravila koja ne bi imala i svoje iznimke, osim ako i iznimke ne uvrstimo u svojevrsna pravila. Ni ja ne tvrdim da je tematika o kojoj će biti govora u ovome članku posljedica već dobro utvrđenih činjenica. Pa ipak se s dosta razloga može reći da se – između onoga što u botanici zovemo biljnozemljopisnim područjima i određenih biljnih zajednica koje ih nastanjuju i koje su im svojstvene, i pojedinih organizacijskih oblika u kojima se očituje ljudsko društvo – naziru određene veze i zakonitosti.

Biljnozemljopisna podjela svijeta (izradio Tomislav Kaniški). Florističke oblasti: I.Holarktička; II. Paleotropska; III. Neotropska; IV. Kapska; V. Australska; VI. Antarktička.

Zaputimo li se iz bilo kojega dijela kopnene Hrvatske u njene primorske krajeve, uočit ćemo da je biljni svijet tih dvaju područja bitno drukčiji. Temeljno obilježje biljnom pokrovu kopnenog područja, bez obzira radi li se o nizinskim, brdskim ili gorskim krajevima, daju listopadne šume, listopadno grmlje i posebno zeljasto bilje, dok ton biljnom pokrovu primorskih područja daju vazdazelene šume, vazdazeleno grmlje i, naravno, zeljaste vrste koje nisu istovrsne s onima iz listopadnog područja. Razlike koje postoje u biljnom svijetu između kopnenih i primorskih područja toliko su uočljive da bi nam bilo čudno, gotovo neshvatljivo, kad netko to ne bi zamijetio. Pa ipak su prošla mnoga stoljeća prije nego je uočeno da se razmještanje pojedinih skupina i oblika biljnoga pokrova po određenim prostorima zemaljske kugle događalo po određenim zakonitostima. Prvi koji je naslutio i uočio povezanost između pojedinih zemljopisnih područja na zemaljskoj kugli i određenih tipova biljnoga svijeta koje taj prostor nastanjuju, bio je njemački prirodoslovac Aleksandar Humboldt (1769-1859). Do tih je spoznaja došao nakon višegodišnjih promatranja i istraživanja provedenih tijekom putovanja po Južnoj, Srednjoj i Sjevernoj Americi (1799-1804), te po Europi i Aziji. Svoje spoznaje o povezanosti koje postoje između pojedinih prostora i tipova bilja koji ih nastanjuju, iznio je u dvama svojim djelima: Ideen zur eine Geographie der Pflanzen (1805-1807) i De distributione geographica plantarum (1817). Na temelju rezultata njegovih spoznaja o rasprostranjenosti bilja na zemaljskoj kugli razvila se posebna botanička disciplina – biljni zemljopis ili fitogeografija. Razvitku te botaničke discipline kasnije su znatno pridonijeli botaničari O. Drude, A. Grisebach, A. Kerner, V. V. Aljohin i dr.

Biljni zemljopis bavi se proučavanjem širenja biljnih vrsta i tipova bilja na Zemlji kugli, te zakonitostima koje utječu da biljke zauzimaju upravo ona područja koja najbolje odgovaraju životnim uvjetima potrebnima za njihov opstanak.

Dobro je poznato da je bilje u pojedinim krajevima vrlo različito i da ono daje temeljni biljeg okolišu. Ako su na određenom području zastupljene biljke, kao što su npr. lovor, badem, smokva, maslina, naranča, limun, palma, njihova nazočnost simbolizira predjele toplih i sušnih značajki; javlja li se pak u nekom području bananovac, kakaovac, kaučukovac, kokosovac, tada se zasigurno radi o toplim, ali vrlo vlažnim područjima. Nasuprot tome, hrastovi, bukva, bor klekovina, smreka, tisa, jela upućuju nas na umjereno hladna ili hladna područja. Uzroci koji su doveli do takva razmještaja bilja na površini Zemlje, da se naime dio bilja javlja samo u najsjevernijim područjima Zemlje ili pak samo na planinskim vrhovima, da se drukčiji tip bilja javlja samo u područjima umjerena podneblja, a da se pak poseban tip bilja javlja samo u tropskim područjima, vrlo su različiti.

Jedan od najvažnijih čimbenika koji djeluje na razmještaj biljnoga svijeta na Zemlji, svakako je podneblje kojemu temeljno obilježje daju količina topline, vlažnosti i svjetlosti, ali ne manje važnu ulogu pritom igra i tlo. Naravno da na to koji će prostor zauzeti određena biljka ili skup biljaka zavisi i od toga gdje se neka biljka razvila odnosno od središta njezina podrijetla, ali isto tako i od tvorbene snage koja se pod utjecajem najrazličitijih promjena javlja unutar pojedinih jedinki koje se, s udaljavanjem od središta nastanka, sve više individualiziraju. Na temelju niza različitih promjena i prilagodbi različitim životnim prilikama, došlo je do grupiranja biljnih oblika u određene prostore, koje možemo nazvati zonama, pojasevima, oblastima ili carstvima na Zemlji i one odražavaju sadašnje stanje razmještaja biljnog pokrova na našem planetu. To, današnje stanje razmještaja biljnoga pokrova na Zemlji posljedica je svega onoga što se je zbilo na Zemlji tijekom geološke prošlosti.

Biljnozemljopisna podjela svijeta

Proučavajući cvjetanu ili floru Zemlje u cjelini, botaničari su uočili da se određene oblasti na Zemlji odlikuju jedinstvenim biljnim pokrovom, jedinstvenom cvjetanom, svojstvenom samo toj oblasti i prilikama koje u njoj vladaju, i da se jedna oblast od druge znatno razlikuje raznovrsnošću biljnih, a naravno, i životinjskih vrsta. Kao rezultat tih proučavanja, biljni svijet Zemlje se, prema biljnim svojtama (uobičajeni pojam u botanici kojim se nazivaju jedinke različitih sustavnih kategorija, pa se dakle svojtom istodobno označuje i rod, i vrsta, i podvrsta itd.) koje su u njemu nastale i prema tipu biljnoga pokrova koji taj prostor nastanjuje, dijeli na šest florističkih oblasti ili carstava. To su:

1. Holarktička oblast. Obuhvaća hladna i umjerena područja Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Sjeverne Afrike. Biljni svijet tih područja obilježava prisutnost vrsta određenih porodica, kao što su vrbovke (Sa-li-ca-ce-ae), brezovke (Betulaceae), žabnjakovke (Ra-nun-cu-la-ce-ae), kupusovke ili krstašice (Cruciferae), klinčićevke (Caryophyllaceae), bobovke ili mahunarke (Fabaceae ili Papilionaceae), zvjezdanovke ili glavočike (Compositae), bukovke (Fagaceae) i dr.

2. Paleotropska oblast. Toj oblasti pripada dio Afrike južno od Sahare pa do Kalaharija, zatim Arabija, Indija, Indonezija i Pacifički otoci. Temeljni pečat biljnom svijetu tih područja daju različite vrste iz porodica, kao što su palmovke (Palmae), ljiljanovke (Liliaceae), koprivovke (Urticaceae), mirtovke (Myrtaceae), lajničevke (Sterculiaceae), brestanjevke (Araliaceae) i dr.

3. Neotropska oblast. Obuhvaća tropska područja Latinske Amerike (Meksiko, Srednja i Južna Amerika osim južnog dijela Čilea i Patagonije). To se područje odlikuje obraslošću vrstama iz porodica, kao što su npr. kaktusovke (Cactaceae), Passifloraceae, tamjanikovke (Bromeliaceae), kokovke (Erythroxylaceae), kanovke (Cannaceae) i dr.

4. Kapska oblast. Obuhvaća južni dio Afrike. To je površinski mala oblast, ali vrlo bogata vrstama. Odatle nam dolaze npr. vrste rodova žeravac (Pelargonium), čupavac (Mesembryanthemum), vrijes (Erica) (oko 500 endemičnih vrsta) i dr.

5. Australska oblast. Obuhvaća Australiju i Tas-ma-niju. Obilježje biljnom pokrovu te oblasti daju npr. vrste rodova, kao što su eukalipt (Eucalyptus), australski borak ubavi (Callistemon speciosum) i dr.

6. Antarktička oblast. Obuhvaća Otoke Kerguelen, Falklandsko otočje, najjužniji dio Južne Amerike, Novi Zeland, Antarktiku. Toj su oblasti svojstvene vrste rodova Azorella i Bolax iz porodice štitarki (Umbelliferae), zatim vrste rodova Colobanthus i Lyallia iz porodice klinčićevki (Caryophyllaceae) i dr.

Biljnozemljopisna područja na prostoru južnoslavenskih zemalja

Cijela Europa i golemi dio sjeverne Azije i Sjeverne Amerike biljnozemljopisno pripada holarktičkoj oblasti ili carstvu. Toj oblasti, prema tome, po svom zemljopisnom položaju pripada i Hrvatska. Holarktička oblast se, kao uostalom i druge oblasti, dijeli, u zavisnosti od obilježja biljnoga svijeta koji nastanjuje pojedine prostore, kao što je gore već rečeno, na više biljnozemljopisnih predjela nižega reda, kao što su područja, provincije, sektori, itd.

U biljnozemljopisnom pogledu, na prostoru zemalja nekadašnje Jugoslavije – a to se može protegnuti i na cijeli prostor Balkanskoga poluotoka – u opsegu holarktičkoga carstva, mogu se izdvojiti tri biljnozemljopisna područja: eurosibirsko-sjevernoameričko područje kojem pripada najveći dio kopnenih dijelova Hrvatske a i ostalih zemalja na okolnom, južnoslavenskom prostoru, zatim alpsko-visokonordijsko područje kojem u Hrvatskoj (a naravno i u ostalim južnoslavenskim zemljama) pripadaju planinski masivi i lanci, te sredozemno područje kojem pripadaju dijelovi uz Jadransko more (Horvatić, 1967).

U vezi s tom problematikom, ograničit ću se na prikaz i prosudbu prostora koji, u okviru dijela zemalja nekadašnje Jugoslavije, pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji. U okviru te regije, na prostoru nekadašnje Jugoslavije ističu se tri biljnozemljopisne provincije: ilirska, mezijska i srednjoeuropska provincija, a u opsegu zadnje izdvaja se poseban panonski sektor.

Ilirska provincija se u biljnozemljopisnom i vegetacijskom pogledu pruža od najzapadnijih dijelova Hrvatske i sjevernijih dijelova Slovenije do rijeke Drine na istoku i Dunava na sjeveru. U nizinskim i brdskim dijelovima, završni oblik vegetacije toga područja tvore šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i suroga graba (Carpinus betulus). U toj biljnozemljopisnoj provinciji, svaki bi oblik biljnoga svijeta, u idealnim uvjetima, tj. kad bi se u cijelosti isključio čovjekov utjecaj, na kraju završio prelaskom u tip šume koji je svojstven tom prostoru prema položaju koji zauzima na Zemlji. Kad bi čovjek prestao obrađivati zemlju, kositi travnjake, na svim bi se tim površinama na kraju razvio, kao završni oblik biljnoga pokrova, odgovarajući tip šume, a u najvećem dijelu kopnenih krajeva Hrvatske, to bi dakle potencijalno bile šume hrasta kitnjaka i suroga graba.

Mezijska provincija pruža se od rijeke Drine na zapadu Srbije i Dunava na sjeveru duboko prema jugu na dijelove Kosova i Makedonije, te prema istoku na Rumunjsku i Bugarsku. Završni oblik biljnoga pokrova, kad bi se isključio svaki čovjekov utjecaj, tvorile bi šume hrastova sladuna (Quercus frainetto) i cera (Quercus cerris).

Panonski sektor u sklopu srednjoeuropske provincije pruža se nizinskim područjem sjeverno od Dunava pa preko Mađarske dalje na sjeveroistok i istok, a oblik vegetacije koji joj daje ton, jest stepska odnosno šumsko-stepska vegetacija.

Uz poseban tip biljnoga pokrova koji obilježava pojedino biljnozemljopisno područje, poseban biljeg na-vede-nim biljnozemljopisnim provincijama od-nosno po-je-di-nim područjima unutar njih daju endemične biljne vrste. To su vrste svojstvene prvenstveno zemlji ili području na kojem se javljaju i na kojem su nasta-le. Međutim, stanoviti broj tih vrsta prelazi i u područja susjednih zemalja, ali one ipak prvenstveno daju biljeg prostoru – kraju, području ili zemlji – na kojem su nastale. Endemične vrste su općenito rijetke, najčešće ograničene na određen prostor i čine mali postotak cvjetane, ali prostoru na kojem se javljaju daju poseban biljeg. Sve zemlje na koje se pružaju navedene provincije odlikuju se nizom endemičnih biljnih vrsta, ali ovdje ću spomenuti jednu od najpoznatijih svojstvenu Hrvatskoj, a to je zlatosjaj velebitski ili degenija velebitska (Degenia velebitica).

Biljnozemljopisna područja na južnoslavenskom području i Rimsko Carstvo

Stabla koja susrećemo u prašumama pružaju veličanstvenu sliku oblika koje pojedine vrste drveća mogu dostići. Tu ima stabala golemih opsega debala i golemih opsega krošnji. Takva stabla golemih debala i krošnji susrećemo kadikad, usamljena, u mnogim selima, na košanicama, u dvorištima kuća pomalo u cijeloj Hrvatskoj. Takvi su npr. i tzv. hrastovi živičnjaci koji se usamljeno javljaju u živicama ili na travnjacima u nizinskim krajevima kopnenih dijelova Hrvatske, pa ih pučanstvo zato tako i naziva. Kad promatramo takva stabla, imamo osjećaj da su vječna, da ne podliježu zakonima života i smrti. Pa ipak smo s vremena na vrijeme svjedoci da i ta golema stabla podlegnu teretu godina koje su nakupila, te se s vremenom, uz veličanstveni šum i tresak koji simbolizira njihovu veličinu, stropoštaju na zemlju. Zašto? Što se s njima dogodilo?

Kako stablo s godinama, desetljećima i stoljećima sve više raste, događa se da se dijelovi koji su odgovorni za opstanak stabla, a to su korijenje duboko u zemlji i daleko od središta stabla, te lišće visoko u zraku i krošnji, međusobno sve više udaljuju, te veze među njima počnu slabiti, pa se stablo na kraju, zbog slabljenja veza, raspada kao što se raspada veliko carstvo, kad zbog njegove veličine počnu slabiti veze između središta moći i njegovih vrlo dalekih krajeva. A jedno od takvih velikih carstava, koje se zbog veličine i slabljenja veza između središta njegove moći i njegovih udaljenih dijelova raspalo, bilo je Rimsko Carstvo koje će nam poslužiti kao dobar primjer za ilustraciju tematike koja je predmet ovoga članka.

Unatoč mnogobrojnim unutrašnjim i vanjskim sukobima, intrigama i urotama, Rimsko je Carstvo od svoga osnutka 753. godine pr. Kr. pa sve do V. st. po. Kr., dakle tijekom razdoblja duljeg od tisuću godina, bilo vrlo stabilno. Na vitalnost, snagu i stabilnost Carstva upućuju golema prostranstva zemalja u Europi, Aziji i Africi na koja se ono proširilo tijekom višestoljetne vladavine. No, raznorodnost naroda i zemalja od kojih je Carstvo bilo sazdano na tom golemom prostranstvu, velika udaljenost od središta upravljanja, ratovi, unutrašnji sukobi, opadanje gospodarskoga napretka, povremena nadiranja susjednih naroda na granice, dovelo je do slabljenja jedinstva, te je Rimsko Carstvo podijeljeno, najprije formalno a kasnije i stvarno, na dva dijela – na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo. Upada u oči, što je posebno zanimljivo, da je politička granica između tih dvaju dijelova Carstva povučena područjem koja su, na južnoslavenskom prostoru, istodobno granična područja između dvaju različitih biljnozemljopisnih područja – ilirske i mezijske provincije – odnosno, govoreći botanički, između zona koje s jedne strane potencijalno obilježava vegetacija šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i suroga graba (Carpinus betulus), đireăi se od najzapadnijih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine do rijeke Drine na istoku. S druge strane, vegetacija đumâ hrastova sladuna (Quercus frainetto) i cera (Quercus cerris), od rijeke Drine na zapadu Srbije širi se duboko prema jugu na dio Kosova i dio Makedonije, te dalje prema istoku na Rumunjsku i Bugarsku.

Biljnozemljopisna područja na južnoslavenskom dijelu Balkanskoga poluotoka i kršćanstvo

Godine 476., rušenjem zadnjeg cara Zapadnoga Rimskog Carstva, prestaje postojati ta njegova zapadna strana. Istočno se pak Rimsko Carstvo, prešavši kasnije u Bizanstko Carstvo, održalo još gotovo tisuću godina – sve do 1453. kad Osmanlije osvajaju Carigrad (Konstantinopol, danas Istanbul). Međutim, političkom podjelom Rimskoga Carstva na Istočno i Zapadno, postupno je dolazilo do iskrenja i nesporazuma i između Crkve iz zapadnog dijela Carstva, kojoj je na čelu bio papa sa sjedištem u Rimu, i Crkve iz istočnog dijela Carstva, kojoj je na čelu bio patrijarh sa sjedištem u Carigradu (Konstantinopolu). Ti su nesporazumi kadikad bili političke naravi, kao što je bio slučaj s imenovanjem Focija carigradskim patrijarhom, ali su gdjekad bili potaknuti i različitim pogledima na vjerske istine. Focije je naime, zbog vezanosti za carski dvor kao i zbog rodbinskih veza s tadašnjim bizanstkim carem, bez papine privole bio imenovan patrijarhom unatoč tome što je tadašnji patrijarh još bio živ. To je dovelo do sukoba između Rima i Carigrada, jer papa nije htio priznati Focija za patrijarha.

Na vjerskom planu sukobljavali su se oko različitog shvaćanja i tumačenja Svetog Trojstva. Na Crkvenom saboru u Niceji 325. godine proglašena je dogma da Duh Sveti proizlazi od Oca (ex Patre). No, na Crkvenom saboru održanom u Toledu 589. godine, dogma proglašena na Saboru u Niceji, dopunjena je dodatkom da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina (ex Patre Filioque, čuveni Filioque), što predstavnici Istočne crkve nisu prihvatili. Razlike u gledištima vjerskih istina, nesporazumi na svim poljima, težnja carigradskoga patrijarha za neovisnošću od pape dovele su konačno do podjele dotad jedinstvene Crkve na dvije kršćanske crkve – na Istočnu, pravoslavnu, i na Zapadnu, katoličku, što je poznato kao Crkveni raskol do kojega je došlo 1054. godine.

Vrlo je zanimljivo da je Crkvenim raskolom do podjele između dviju Crkava došlo na onoj istoj crti na kojoj je svojedobno bila povučena politička granica između Zapadnog i Istočnoga Rimskog Carstva, a to je istodobno i prirodna granica dvaju biljnozemljopisnih područja – ilirske i mezijske provincije – i prirodna granica dvaju tipova vegetacije na tom prostoru. Prostor zapadno od rijeke Drine pripada naime potencijalno, kao što je već navedeno, šumskom području hrasta kitnjaka i suroga graba, a prostor istočno od rijeke Drine potencijalno pripada šumskom području hrastova sladuna i cera. Granica između dviju Crkava povučena je na onom istom mjestu gdje je prirodna granica između dvaju biljnozemljopisnih i vegetacijskih područja na južnoslavenskom prostoru i na onom istom mjestu gdje je bila povučena i politička granica između Zapadnoga i Istočnoga Rimskog Carstva.

Granica između dvaju biljnozemljopisnih i vegetacijskih područja na južnoslavenskom prostoru, koja se istodobno poklapa s tokom rijeke Drine i koja je najprije, u Rimskome Carstvu, postala i političkom granicom između Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva, a potom 1054. godine i granicom između dviju kršćanskih crkava – Katoličke i Pravoslavne, kasnije je na Balkanskome poluotoku postala granicom između zasebnih naroda i zasebnih država sa svim svojim posebnostima.

Ljudske skupine, napučivanjem određenoga područja, žive u suodnosu s biotičkim i abiotičkim uvjetima na napučenom području, prilagođavajući se okolišu i prilikama koje u njemu vladaju. Vezanost pojedinih ljudskih skupina i njihova prilagođenost na određeno biljnozemljopisno područje s kojim žive u dinamičnoj ravnoteži, uvjetuje više čimbenika, kao što su geološka prošlost odnosno povijesni postupni razvitak, podneblje, prilike tla, mjesne ljudske potrebe i dr.

Živeći stoljećima u određenoj sredini, živa bića poprimaju postupno određena obilježja, koja ih određuju u odnosu na slična živa bića u drugim životnim zajednicama, koja žive u drukčijem ambijentu. Život u drukčijim životnim sredinama doveo je postupno do nakupljanja posebnih obilježja i razlika između pojedinih ljudskih skupina koje su napučivale taj prostor, što je postupno dovelo do formiranja naroda i država.

Rasprava

Biljke koje su nastale u određenom području žive u skladu s podnebljem, tlom, litološkom podlogom i hidrografskim prilikama koji su svojstveni tom prostoru. Prenesemo li biljke svojstvene tom području u druge krajeve, valja im osigurati uvjete kakve imaju u zemlji iz koje potječu, jer inače će propasti. Ostavimo li npr. žeravca (Pelargonium zonale) preko zime vani, on će propasti. No, ako u novoj sredini postoje uvjeti slični onima kakvi su i u zemlji podrijetla, biljka će se u tom kraju održati. Obrazložit ćemo to na primjeru rasprostranjenosti osinice (Dryas octopetala), ružovke dobro zastupljene i na hrvatskim dinarskim planinama (Velebit, planine Gorskoga kotara).

Osinica (Dryas octopetala) vrsta je tundra i visokogorskih područja kojoj se sadašnje područje rasprostranjenosti (areal) pruža sjevernim dijelovima Irske, Engleske, Islandom, Skandinavskim gorjem te najsjevernijim kopnenim dijelovima od Skandinavije preko poluotoka Kole u Rusiji pa dalje prema istoku Rusije do otprilike poluotoka Jamala, odakle se širi prema jugoistoku Sibira. Za vrijeme ledenih doba biljka se povlačila prema jugu te se proširila duboko na jug. Pri povlačenju ledenjaka zadržala se duboko na jugu Europe, izvan svoga neprekinutog areala, ali samo na planinama (Velebit, Dinaridi, Alpe, Karpati, Rila, Kavkaz), dakle u područjima koja po životnim prilikama odgovaraju područjima u kojima je nastala.

Koliko je čovjek vezan za područje iz kojega je potekao i u kojem živi? U našem kontekstu pitanje bi moglo glasiti – koliko je čovjek vezan za biljnozemljopisno područje u kojem stoljećima živi kao pojedinac, ali i kao dio jednoga naroda? Do kojeg stupnja tvori biom, dakle jedinstvo s biljnim i životinjskim svijetom i sa svim prilikama u dotičnom području, osobito s podnebljem?

Na gornja ću pitanja pokušati odgovoriti analizom širenja dvaju starih naroda – Feničana i Grka. I Feničani i stari Grci su narodi Sredozemlja, odnosno, govoreći geobotanički, sredozemnog područja ili regije, ili, da to botanički još određenije omeđim, područja u kojem završni oblik vegetacije tvore vazdazeleni hrastovi. Tom području obilježje daju uglavnom tri vrste vazdazelenih hrastova, a to su česmina (Quercus ilex) i dvije vrste hrasta oštrika: Quercus coccifera i Quercus calliprinos. U tom su području živjeli i nekadašnji Feničani i Grci.

Feničani su bili poznati trgovci te su trgovali s cijelim Sredozemljem. Kako su mnogo putovali, oni su postupno naseljavali pojedine zemlje osnivajući u njima svoje kolonije. Pritom je svakako zanimljivo da ni jedno naselje, ni jednu koloniju nisu osnovali u pojasu listopadnih hrastova, a pogotovo ne u bukovu pojasu, nego isključivo u području vazdazelenih hrastova. Kada dođemo na Sardiniju, u određena područja obraštena hrastom oštrikom (Quercus coccifera), onda se pitamo jesmo li došli u pojas vrste Quercus coccifera ili pak u pojas vrste hrasta – Quercus calliprinos. Toliko su te dvije vrste slične da ih je i botaničarima teško razlikovati! Što to znači? To znači da pri seobama narodi nastanjuju ili zauzimaju one krajeve koji su i biljnozemljopisno i klimatski najsličniji krajevima iz kojih su potekli.

Slično je bilo i s Grcima. I oni su putovali Sredo-zem-ljem, trgovali s različitim narodima, širili se i kao Feničani, osnivali kolonije. Znamo da su i na području hrvatskoga Jadrana osnovali više kolonija, npr. na otocima Hvaru, Braču, Visu, Korčuli, Mljetu i drugdje, ostavivši duboke tragove svoga boravka, među ostalim i u biljnom svijetu. I oni su svoje kolonije osnivali samo u Sredozemlju i samo u području vazdazelenih hrastova, a ni jednu, koliko mi je zasad poznato, u pojasu listopadnih hrastova ili bukve.

Kad sa zemljopisnog gledišta razmotrimo seoba naroda, pa i osvajačke pohode, te širenje biljnog i životinjskog svijeta, uočava se da se u toplim i više ili manje sušnim, pa i polupustinjskim područjima, širenje odvija po biljnozemljopisnim zonama koje se pružaju usporedno s paralelama. Kad tako promatramo osvajačke pohode Arapa, dakle narod prilagođen na toplo i sušno, pa i polupustinjsko podneblje, uočit ćemo da su njihova osvajanja tekla uglavnom po paralelama i da nigdje, od Azije pa do Atlantika na sjeveru Afrike, nisu zašli dublje prema tropima ili pak dublje prema sjeveru, prema predjelima umjerena ili hladna podneblja. Do danas su se održali na jedinstvenom prostoru, uz paralele od Azije i Sjeverne Afrike do Atlantika, uglavnom u zoni toplih i sušnih područja te u polupustinjama, krajevima s niskim raslinjem.

No, odlika koja je svojstvena narodima iz toplih i sušnih te polupustinjskih predjela, a to znači širenje po paralelama, nije svojstvena narodima iz umjerene zone koju karakterizira širokolisna vegetacija. Europske zemlje koje su smještene uz Atlanski ocean ili su pod utjecajem atlantskoga podneblja, odlikuju se, upravo zbog klimatskih prilika u tom području, a to su općenito umjereno hladne zime i vruća ljeta s kratkotrajnim i povremenim, ali velikim sparinama kao u tropskim područjima, prilagodljivošću svim vrstama podneblja. Zato se narodi tih područja javljaju kao osvajači svih prostora na zemlji, dakle i vrućih tropskih i umjereno hladnih i vrlo hladnih. Narodi pak iz tropskih područja nisu dosad išli u osvajačke pohode u umjerena i hladna područja, dok je obratnih slučajeva mnogo.

Naravno da se širenje i ostalih tipova vegetacije i biljnozemljopisnih zona ili područja odvija usporedno s paralelama. Usporedno s paralelama pruža se naravno i zona umjerenog područja kojoj temeljno obilježje daju različite vrste listopadnog drveća, među kojima su najvažniji hrastovi.

Umjerenoj zoni koja se od srednje Azije pruža do obala Atlantika u Europi temeljno obilježje daje širokolisna vegetacija u okviru koje najvažniju ulogu igraju različite vrste hrastova. To je područje u kojemu su uvjeti za život najpovoljniji na Zemlji. U tom području uspijevaju sve najvažnije i za život najpotrebnije prehrambene biljke, kao što su žitarice pšenica, raž, ječam, kukuruz, od kojih se pravi kruh, ali i druge vrste. Kruh je svakodnevna hrana znatnog dijela čovječanstva, koji, zbog povoljnoga odnosa bjelančevina i ugljikohidrata, nikad ne dojadi. Nije stoga čudno da je kao takav ušao i u molitvu Očenaš. No, znatnom dijelu čovječanstva glavna prehrambena biljka nije pšenica nego neka druga biljka, kao što je riža u Kini i drugim azijskim zemljama. I da se Isus, umjesto u Palestini, rodio u Kini, tada bismo u Očenašu, umjesto Kruh naš svagdanji..., molili: Rižu našu svagdanju...

Osim što u toj umjerenoj zoni širokolisne vegetacije, rastu najvažnije i najpotrebnije prehrambene biljke, ona se odlikuje i time da se u njoj smjenjuju četiri godišnja doba – zima, proljeće, ljeto i jesen. Pojedina razdoblja, kao što je zima, vrlo su nepovoljna za život, pa tijekom povoljnijih razdoblja valja dobro prionuti na rad kako bi se za nepovoljno godišnje doba priskrbila hrana, ogrijev, odjeća, izgradile nastambe itd. Izmjena četiriju godišnjih doba, potreba za radom tijekom povoljnijih godišnjih doba kako bi se osigurale životne potrebe tijekom cijele godine, obilje plodova kao posljedica rada što osigurava bezbrižnu budućnost, doveli su do velikog napretka na svim poljima ljudskoga stvaralaštva: graditeljstvo, književnost, glazba, slikarstvo, kiparstvo i druga područja umjetnosti.

Ima li i u Hrvatskoj kakvih primjera iz kojih bi se mogla naslutiti vezanost ljudi za određeno područje iz kojega su odselili s područjem koje su naselili, sličnih primjerima koje smo spomenuli u vezi s Feničanima i Grcima?

Kad su stanovnici s primorskih obronaka Velebita bježali pred nadiranjem i upadima Turaka, dio toga stanovništva odselio je na susjedne otoke, a dio u Istru, ali su u Istri naselili samo onaj dio koji je vegetacijski, klimatski i po petrografskoj podlozi bio najsličniji kraju iz kojega su se iselili, a to je krško područje. U Istri su naselili samo krško područje jugoistočne, jugozapadne i zapadne Istre, a nisu naselili ni jedno područje u tzv. bijeloj ili laporastoj Istri. Doseljenici ili Vlasi, kako su ih nazvali ondašnji stanovnici Istre, a tako ih zovu i danas, zauzeli su samo dio krške Istre.

Kad Dalmatinci usele u SAD, na kraju završe u Kaliforniji gdje vladaju slične klimatske prilike kao i u Dalmaciji, a tamo će istodobno naići i na dio sredozemnoga bilja s kakvim su se susretali i u svom zavičaju – Dalmaciji, kao što su naranče, limuni, pa i jedna vrsta planike. Slično, tj. sredozemno podneblje, vlada i u jednom dijelu Australije, pa zato i tamo ima dosta doseljenika upravo iz Dalmacije.

Ima li još koji primjer vezanosti čovjeka i naroda za određena biljnozemljopisna područja?

Primijenimo li postavku ovoga članka, da naime narodi pri seobama zauzimaju ili napučuju ona područja koja su biljnozemljopisno i klimatski najsličnija područjima iz kojih su potekli, na hipotezu o iranskom podrijetlu Hrvata, koju neki autori zagovaraju, tada se može reći da bi po toj postavci Hrvati, ako su potekli iz Irana, mogli potjecati jedino iz pokrajine Azerbajdžana. Jedino se u toj pokrajini, i to na područjima južno od Kaspijskoga mora, prema prosudbi iranske cvjetane, javlja oko 600 vrsta koje su osobito zastupljene na dinarskom i na jadranskom prostoru sve do najdubljeg juga Hrvatske, ali i na ostalom kopnenom prostoru. U tom dijelu Azerbajdžana javlja se niz vrsta koje su obilno zastupljene i u Hrvatskoj, kao što su npr. bijeli grab, šestil (Acer monspessulanum subsp. cinerascens), hrast kitnjak, velebilje, maćuhica, ogrozd, drača, suri grab (Carpinus betulus), stolisnik, bijeli dud, jaglac (Primula acaulis), abdovina (Sambucus ebulus), majčina dušica, mjehurica (Physalis alkekengi), crni trn (Prunus spinosa) i mnoge druge.

A što se događa kad se neka biljka koja je vrlo prilagodljiva prenese u drugo biljnozemljopisno područje? Neke se dobro uklope zadržavajući svoje „običaje” (bagrem, kesten), a druge ubrzo pobjegnu iz uzgoja i doslovno podivljaju istrebljujući sve druge vrste, kao što su lazuha (Caulerpa taxifolia), topinambur (Helianthus tuberosus) i dr.

I čovjek često »podivlja« kad dođe u područje koje nije njemu svojstveno, koje mu je strano, ali to nije tema ovoga članka.

Umjesto zaključka

Na temelju svega što je naprijed navedeno, može se zaključiti da između svega što je živo, dakle i između čovjeka i prirode odnosno područja, sredine ili prostora na kojem živi, postoji neka iskonska tajanstvena veza kojom se oblikuju stanovita svojstva posebnosti ili endemičnosti, što se očituju u duhu, mentalitetu, izražajnosti, jeziku, govoru, glazbi, običajima i dr. 

Literatura

Horvatić, S., 1967: Jugoslavija. Fitogeografsko raščlanjenje. U: Analitička flora Jugoslavije. Institut za botaniku Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

****1995: Axis. L’Unuvers documentaire. Atlas Hachette, Paris

Pignatti, S., 1976: Zemljovid vegetacijskih zona. U: Cappelletti, C., 1976: Trattato di botanica, II. Sistematica – Geobotanica. Utet, Unione Tipografico-Editrice Torinese, Torino

Fukarek, P., Jovanović, B. (ur.), 1983: Karta potencijalne vegetacije Jugoslavije. Naučno veće Vegetacijske karte Jugoslavije, Šumarski fakultet Univberziteta Kiril i Metodije, Skoplje

Giljarov, M. S. (glav. ur.), 1989: Biologičeskij enciklopedičeskij slovar. “ Sovjetskaja enciklopedija”, Moskva

****Atlas svjetske povijesti, The Times, dopunjeno izdanje za Jugoslaviju, Cankarjeva založba, Ljubljana-Zagreb