Tvornica tamburica i ostalih glazbala Terezija Kovačić

Tvornica tamburica i ostalih glazbala Terezija Kovačić

Nakon dosta dugačke stanke ponovno imamo prilog u etnografskoj rubrici. Autor je knjižničar i glazbenik iz Zagreba. - Jadran Jeić

Uvod

Prije nego što započnem priču o jednoj od glavnih hrvatskih tvornica za izradu tamburica tijekom 19. i prve polovice 20. st., htio bih objasniti svoje motive za to istraživanje. Prije neke tri godine počeo sam svirati mandolinu. Već otprije amaterski sam se bavio glazbom (član sam više dalmatinskih klapa), a sasvim slučajno tada sam nabavio potpuno ispravnu mandolinu iz posljednjega razdoblja tvornice Terezije Kovačić. Potaknut razgovorima s kolegom Ivanom Majnarićem iz Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i majstorom glazbalarom Velimirom Zwirnom, odlučio sam potražiti što više podataka o toj zagrebačkoj tvornici glazbala. Bez obzira na iskustvo stečeno radom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, potraga je ubrzo postala mukotrpna – u literaturi je o tvornici bilo veoma malo podataka, a o životu njezinih vlasnika i zaposlenika ni retka. Na više mjesta naišao sam štoviše na pogrešan navod kako je vlasnik tvornice bio muškarac, »gospodin T. Kovačić«.

Pregledavši telefonske imenike i gospodarske adresare iz 19. st., napravio sam pregled promjena sjedišta tvornice, a na savjet povjesničarke Mire Kolar-Dimitrijević potražio sam relevantne fondove Hrvatskoga državnoga arhiva i Državnoga arhiva u Zagrebu; bilo je i dosta »terenskoga« rada, obilaženja adresa tvornice i pojedinaca, napose mnogobrojnih razgovora s majstorima glazbalarima. Unatoč velikim teškoćama s nedostatkom literature, na kraju sam, rekao bih, uspio posložiti komadiće slagalice vezane uz povijest tvornice tamburica Terezije Kovačić. U tom su mi pomogli kolege iz različitih ustanova te drugi pojedinci, kojima od srca zahvaljujem. Koliko mi je poznato, ovdje je prvi put ispričana koliko-toliko cjelovita priča o burnoj prošlosti jedne od najstarijih tvornica tamburica u Hrvatskoj,1 tvornice koju je za svojega života uspješno vodila sposobna žena Terezija Kovačić.

Od majstora do tvornice

S uzletom tamburaške glazbe – pod utjecajem narodnoga preporoda – u Hrvatskoj su se pojavili majstori izrađivači glazbala, glazbalari ili »glazbilari«. Do početka 19. st. tamburice su po selima izrađivali samouki majstori, bez posebnih pravila u vezi s oblikom i zvukovnim značajkama (naravno, opsežnija proizvodnja u takvim uvjetima nije bila moguća). Po prvim stručnim izrađivačima tamburica najpoznatiji je u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio sisački kraj. Početkom 19. st., naime, grad Sisak i obližnji Caprag bili su važna lađarska središta. Stanovnici Prelošćice, Lukavca, Gušća i okolice plovili su Savom sve do Zemuna, nekad i dalje, i na tim su se putovanjima do područja Srijema, Bačke i Banata susreli s tamburicom. U to je vrijeme tamburica u vukovarskom kraju bila već široko zastupljena, i nije bilo gostionice u koju su lađari zalazili a da u njoj nije svirala tamburaška glazba. Vraćajući se zimi u svoje domove i sisački lađari stali su ih izrađivati za se i svoje ukućane, a potom i prodavati. Među prvim izrađivačima na tom području spominje se obitelj Habijanec. Kako piše Stjepan Gilg (sin Maksa Gilga, istaknutoga glazbalara iz Prelošćice, i djed majstora Zwirna), te su prve tamburice bile jednostavne izrade, bez osobitih ukrasa. Iz Lukavca kraj Siska, navodi dalje Gilg, bio je i Mato Kovačić (22. rujna 1849 – 27. rujna 1888), zagrebački gradski stražar i prvi suprug Terezije Kovačić (2. listopada 1855 – 4. studenoga 1914), rođene u građanskoj obitelji Šimunić u Strahinju kraj Krapine. Mato je bio izrazito darovit čovjek, koji se uza svoj redoviti posao bavio i izradom tambura, s kojom se zasigurno susreo u rodnom mjestu. Živio je u malom stanu u Kamenitoj ulici br. 5 (od 1869. na katu te kuće kraj Kamenitih vrata stanovali su gradski stražari). Poslije se, kad je tamburica već stekla veliku popularnost, potpuno posvetio poslu izradbe toga instrumenta (Gilg 1936); točan nadnevak nije poznat, bilo je to po svem sudeći u prvoj polovici 1870-ih (Lakatoš 1924). Bio je samouk i isprva je, najvjerojatnije, radio sam, a najkasnije 1888. već je imao jednoga zaposlenika. Ne zna se je li mu u poslu pomagala i supruga kojom se vjenčao 2. rujna 1877, no kad je u dobi od 39 godina umro od tuberkuloze pluća (pokopan je na zagrebačkom Mirogoju), tridesetdvogodišnja Terezija (tada nastanjena u Pivarskoj ulici br. 22) prebacila je obrt na sebe već 13. listopada 1888, zadržavši sjedište u Kamenitoj ulici br. 5. U oglasu »Tamburaški sborovom, prijateljem tamburice«, objavljenom u novinama Obzor, Terezija sama piše: »da sam nastavila posao s tamburami, što ga je moj pok. suprug vodio, te da sam zadržala onoga istoga radnika, koji je za života pokojnikova pod njegovim nadzorom tambure izradjivao, pa obećajem, da ću uviek nastojati imati što boljih i ljepših tambura i zadovoljiti željama svakoga naručioca« (Kovačić 1888). Obrtnu pak iskaznicu za izrađivanje tamburica dobila je 29. siječnja 1889, a tvrtka koju je preuzela nosila je ime Tvornica tamburica Terezija Kovačić ili – kako često piše na katalozima i na samim glazbalima – skraćeno T. Kovačić. Naišao sam na podatak da je Terezija također 21. rujna 1890. pokrenula sitničarski obrt, koji je, međutim, odjavila već 2. srpnja 1893.

Izložbeni i poslovni uspjesi

Na znamenitoj Jubilarnoj gospodarsko-šu-marskoj izložbi 1891. izložene tambure radionice Kovačić osvojile su počasnu kolajnu. U katalogu, naime, stoji: »Najljepše tambure izložila je u ukusnoj skupini, kako pokazuje naša slika, Terezija Kovačić u Zagrebu (Kamenita ulica br. 9), koja se danas može smatrati najboljom proizvoditeljkom tih omiljenih narodnih nastroja« (Ibler 1892). (Nisam mogao ustanoviti je li tvornica promijenila kućni broj ili je riječ o slagarskoj pogreški.) Sljedeće godine tiskan je u Katalogu izložbe učila oglas sa cjenikom, u kojem se ističe da tvornica nudi bisernice, bračeve, bugarije i berde – sa strojevima ili bez njih,2 koje se u udaljene krajeve mogu dostaviti poštom, uz plaćanje pouzećem, što svjedoči kako je tvornica već potkraj stoljeća dobro poslovala. Nastupivši na izložbi Muzik&Theater Ausstelung u Beču 1892, tvornica je osvojila zlatnu kolajnu, što je popraćeno sljedećim napisom: »U toj će se izložbi ugodno doimati svakoga Hrvata izložba naših tamburica i inih glazbala, koje je, opremivši ih vrlo ukusno i nakitivši hrvatskom vrpcom, izložila gdja. Kovačić iz Zagreba« (Miletić 1892). Tvornica se istaknula i osvajanjem Velike milenijske kolajne za šest tamburica izloženih 1896. na Milenijskoj izložbi Kraljevine Ugarske, o čem je napisano: »Bilo je u svemu u toj skupini, izvan Hefferera, samo dvanaest izložitelja, ponajviše tamburičara, od kojih ističemo osobito radionicu Terezije Kovačićeve u Zagrebu, koja nastoji, da udovolji potrebama i širih krugova u pogledu nabave tamburica kod ustroja tamburaških družina« (Ugarković 1896).

U dobi od 39 godina Terezija se 9. rujna 1894. udala po drugi put, za Mirka Königa (27. rujna 1871 – 16. studenoga 1943), zagrebačkoga mlinara i kipara. Vjenčao ih je Mirkov brat Dragutin, župnik iz Siska. Zanimljivo je da je Mirko bio čak 16 godina mlađi od Terezije, iz ugledne obitelji njemačkoga podrijetla.

Reklama iz 1902.

U vezi s tadašnjom djelatnošću tvornice Kovačić spomenuti je izjavu od 27. veljače 1897, koju su uz samu Tereziju (s adresom Ilica br. 47!) potpisala tri u ono doba najpoznatija graditelja tamburica, Tomay i Tkalčić (Ilica br. 49), Andrija Car (Vlaška ulica br. 20), svi iz Zagreba, i Janko Stjepušina iz Siska, o tom da neće graditi tamburice po novom Gutschyjevu3 sustavu dok se taj ne dokaže kao jednakovrijedan uvriježenima (Andrić 1962).4 Očito se tom izjavom Terezija Kovačić našla rame uz rame s najpoznatijim muškim proizvođačima tamburica onoga vremena. Sam Alfons Gutschy u svojem poznatom djelu piše da je potpisnike potaknuo Milutin Farkaš: »Svatko lahko razabire da je g. Farkaš izjavom u tom smislu objelodanjenom namjeravao na put stati širenju pregr[adbenoga]. sustava jer je prije objelodanjenja iste poznata solidna tvrdka Th. Kovačić u Zagrebu sagradila po mojimi nacrti I-vi veliki pregr[ađeni]. Tamburaški zbor za Sv. Križ na Slatini« (Gutschy 1898).

Asortiman, adrese i suradnici

Pouzdano je da je Terezija Kovačić osobno sudjelovala u radu svoje tvornice, ali nije poznato i je li osobno izrađivala instrumente. U tvorničkom katalogu tvornice iz 1898. Terezija »preporučuje svoju prvu i najstariju tvornicu tambura. Uz katalog priložen je i cjenik u kojemu se nude obične tambure sa ili bez stroja, fine tambure sa strojem i najfinije iz ebanovine sa strojem«. Cijena je ovisila o kvaliteti izrade, a nudile su se dangubica, bisernica, kontrašica, brač, bugarija i berde različitih veličina. Cijene su bile jednake ili možda malo više od ostalih proizvođača. Nudile su se još i žice za tamburice i berde, trzalice, narodni gajtani od vune, tamburini, mali triangli i mnoga druga glazbala i rezervni dijelovi. U cjenicima iz 1901, 1903. i 1911. nude se jeftinije »obične tambure« i skuplje »konkurenz« tambure. U ostavštini Milana Stahuljaka,5 profesora i autora mnogih tamburaških partitura, naišao sam na tvornički račun od 8. veljače 1902, koji je vlastoručno napisala i potpisala Terezija Kovačić, a prema kojemu mu se isporučuju citre i žice za citru. Isto tako, zna se da je na prijelazu stoljeća Stahuljak svoje djelo Teoretička i praktička uputa u citaranje za samouke pokušao objaviti upravo preko Terezijine tvornice, koja mu je bila pripravna pomoći, ali mu to nije pošlo za rukom zbog maloga broja pretplatnika (Stahuljak 1912).

Tadašnja adresa tvornice i trgovine bila je Ilica broj 47 (ili možda 52). Naišao sam, naime, na puno proturječnih podataka o kućnom broju u Ilici – tako na jednom računu iz 1902, na omotnici s memorandumom tvornice, piše Ilica 52, a na samom računu Ilica 47. Pretpostavljam da je adresa sigurno neko vrijeme bila Ilica 47 jer taj podatak susrećem i kao mjesto stanovanja Terezije i Mirka Königa u vjenčanom listu. Susreću se i kućni brojevi 46, 50 i 72. U svakom slučaju, tijekom svojega postojanja trgovina sa skladištem sigurno se nalazila na potezu od Frankopanske ulice do Britanskoga, tadašnjega Iličkoga trga.

Susreće se i više različitih naziva tvornice: Prva hrvatska tvornica tambura, Prva i najstarija tvornica tambura, Tvornica tambura, Prva i najstarija tvornica tambura i ostalih muzikalija, Prva i najstarija hrvatska tvornica tambura i muzikalija. Jedno je, međutim, sigurno – tvornica je tijekom cijeloga postojanja nosila naziv po Tereziji Kovačić.

Cjenik iz 1892. iz Kataloga izložbe učila

Cjenik iz 1911. s popisom osvojenih nagrada

Nedvojbeno je i da se tvornica Kovačić, kao i većina izrađivača tambura, bavila izradom ili prodajom i drugih glazbenih instrumenata, primjerice gitara, mandolina, violina i ostalih gudačkih instrumenata, citri, okarina, harmonika i triangla te, naravno, njihovim popravcima. Joso Lakatoš (1924) navodi da je tvornica izrađivala od 3000 do 4000 instrumenata godišnje, iz čega zaključujem da je kasnijih godina morala imati više zaposlenika. Jedan od tih zaposlenika bio je Ivan Pipinić, rođen u Bribiru 24. lipnja 1866, koji je od kraja 19. st. 14 ili 15 godina kod Mirka Königa, odnosno Terezije Kovačić, radio kao »glazbilarski pomoćnik«, čime je – kako stoji u potvrdi Obrtnoga zbora u kraljevskomu slobodnomu glavnomu gradu Zagrebu – »stekao potpunu sposobnost za samostalno vođenje glazbilarskog obrta« (Obrtni zbor 1928).

Mirko i Terezija, sada oboje König, 22. srpnja 1912. registrirali su se kao vlasnici »tvrdke za izradbu tamburicah T. Kovačić« te dan kasnije podignuli obrtnu iskaznicu. U to vrijeme tvornica je bila smještena kraj tzv. Königova mlina i gostionice K mlinarici (oboje također u Mirkovu vlasništvu), na Ksaverskoj (nekada Mlinarskoj) cesti. Tvornica je bila na kućnom broju 10, a trgovina i skladište i dalje u Ilici. Vjerojatno zbog dobro znanoga imena Terezije Kovačić tvornica je unatoč promjeni vlasničina prezimena zadržala isti naziv. Po svem sudeći, Mirko König pritom je preuzeo poslove zastupanja tvornice – primjerice, spomenuti Stahuljak od njega je prema vlastitom nacrtu naručio izradu novoga tamburaškoga instrumenta, brača IV., nazvanoga »Čelović«. Taj revolucionarni instrument, koji je i danas u uporabi, zvao se još i brač-čelo ili kontrabrač, a javnosti je predstavljen 2. rujna 1899. na kvartalnom koncertu Sloge (Tomašek 2000) i otad je neizostavni dio svakoga tamburaškog orkestra. O cijelom pothvatu, bitnom za razvoj tamburaške glazbe, Stahuljak je u čak devet nastavaka pisao u časopisu Tamburica.

Zabilježen je i Mirkov nastup u ulozi tvorničkoga predstavnika na poznatom Prvom tamburaškom sastanku 18. kolovoza 1907. Tomu su sastanku, održanom u vijećnici Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu, nazočili i slavni Franjo Kuhač, spomenuti Stahuljak te proizvođači tamburica Maks Gilg iz Prelošćice, Mijo Habijanec iz Topolovca, Janko Stjepušin iz Siska te gospoda Kučić, Fröbe, Šeliga i Petričević, učitelj iz Starih Mikanovaca (sa svojim školskim tamburaškim orkestrom). Prema pisanju Tamburice od 15. rujna 1907, bio je to prvi pokušaj da se u tamburaškoj glazbi odrede pravila i time stvore temelji budućem »Tanburaškom savezu«, što je bio predložio sam Kuhač. Iz istoga članka saznajemo da su se djeca iz orkestra gospodina Petričevića »najdulje zadržali i divili lijepoj izradbi i krasnom bisernom ulogu, kojeg su radnici Kovačićkine i Stjepušinove tvornice izradili« (Tomić 1907).

Nakon Terezijine smrti

O privatnom životu bračnoga para König ima malo podataka. Sigurno je jedino da su oboje bili uključeni u posao oko tvornice tamburica. Mirko König piše o tvornici ovako: »i tako se razvila izgradnja tambura na svoju zamjernu visinu, da je imala liep djelokrug svojih mušterija ne samo u Hrvatskoj već Njemačkoj, Češkoj, Francuskoj a najviše Americi kod naših iseljenika i tamošnjih trgovaca«. Kako sam već naveo, Terezija je umrla u studenom 1914, u dobi od 59 godina, od upale pluća, i također je pokopana na Mirogoju. Tom prigodom tugujući suprug objavio je u Obzoru javnu zahvalu: »Nakon teške nesreće, koja me snašla smrću neprežaljene i nezaboravne supruge Terezije König zahvaljujem se svoj p.n.gg. i gospodjama, koje su milu pokojnicu u teškoj bolesti pohadjale, tješile i time joj boli ublaživale. Nadalje moja najsrdačnija hvala gospodi na izraženim usmenim ili pismenim saučešćima, te gg. koja su pokojničin odar okitili viencima te ju sproveli do hladnoga groba« (König 1914). Iz toga navoda očito je da je Terezija imala velik broj prijatelja, suradnika i poklonika, koji su joj dolaskom na pogreb izrazili posljednju počast i u ono teško vrijeme prve ratne zime.

Omotnica s memorandumom iz 1902. i račun s Terezijinim potpisom

Nakon Terezijine smrti tvornicu je Mirko po svem sudeći i dalje vodio pa je zabilježeno njezino sudjelovanje na Zagrebačkom zboru održanom 1922. Međutim, kako stoji u njegovu pismu u Zbirci Ivana Ulčnika; »Ratno vrieme pokvarilo je sve tako da sam uz znatne gubitke napustio rad god. 1925«. Time je završilo najintenzivnije proizvodno razdoblje tvornice Terezije Kovačić.

U ožujku 1928. vlasnik tvornice postao je zagrebački operni pjevač i pedagog Milivoj Kučić (18. svibnja 1905 – 15. siječnja 1991). Pokušavajući naći razlog zašto je mladić od nepune 23 godine, a bez očevidnih rodbinskih veza s bračnim parom König, preuzeo njihovu tvornicu, došao sam do mogućega zaključka – naime, u vjenčanom listu Milivojevih roditelja, Dragutina Kučića (utjecajnoga zagrebačkog bravara) i Ive Drašković, stoji da im je svjedok bio upravo Mirko König – graditelj glazbala i Terezijin drugi suprug. Iz istog izvora otkrio sam da je i Milivojev djed po majci, Ivan Drašković, također bio graditelj tamburica. Kako se čini, Terezija i Mirko bili su u dobrim odnosima sa supružnicima Kučić, koji su – barem u trenutku svojega vjenčanja 1901. – živjeli u Ilici br. 52, u neposrednoj blizini njihove trgovine i skladišta, pa su, budući da po svem sudeći nisu imali izravnih nasljednika, tvornicu ostavili mladome Milivoju, koji je tako postao posljednji vlasnik Prve tvornice tambura T. Kovačić s adresom u Ilici br. 60 i, poslije, u Ilici br. 72. U to je vrijeme Milivoj studirao solo pjevanje u Beču (1928 – 1932) te vjerojatno nije u znatnijem opsegu sudjelovao u njezinu poslovanju, a i kasniji mu je životni put ponajprije bio određen bogatom karijerom opernoga pjevača u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tvornica Terezija Kovačić tako je 1933. napokon izbrisana iz registra. No to nije i zadnji njezin spomen jer ju je – vjerojatno zbog revizije starih zagrebačkih radionica nakon Drugoga svjetskoga rata – još jednom i posljednji put Milivoj odjavio u Narodnim novinama od 11. rujna 1946.6

Očuvani primjerci i druge zanimljivosti

I znameniti političar Stjepan Radić svirao je na tamburici (braču) iz Terezijine tvornice. Ta se poznata tambura iz 19. st., izrađena od javorovine i jelovine s ukrasom od orahova furnira, danas čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu.7 Veliki tamburaški skladatelj i promicatelj Josip Andrić svirao je na tamburici proizvedenoj još za života Mate Kovačića: »Još danas imam brač I., koji mi je g. 1886. načinio Kovačić i za koji sam sa sandučićem platio 20 forinti. S tim bračem bio sam u Parizu kad je tamburaški zbor „Kola“ bio na izložbi g. 1889.« (Andrić 1955).

Časopis Hrvatska tamburica, primjerice, izvješćuje kako je i dugogodišnji tamburaški zborovođa Milan Barešić8 iz Bjelovara dao, kako sam piše, »načiniti brač godine 1911. kod tvornice tambura T. Kovačić, Zagreb, na potpuno moje zadovoljstvo«.

Interesantna je i priča o putovanju Terezijinih tamburica među iseljene Hrvate. Njima se npr. koristilo Hrvatsko radničko i pjevačko tamburaško društvo »Slavulj« u Grazu, a poznato je i da su ih iz Zagreba na-ručili članovi Hrvatskoga tamburaškog društva »Zvo-nimir« iz San Francisca, osnovanoga 1902 (Mutak 1955). (Utemeljio ga je i vodio Ilar Spiletak, rođen 1876. u Dubrovniku, a okupljalo je, osim Dubrovčana, i članove rodom s Pelješca i Korčule.) Na žalost, nakon velikoga potresa 1906. Terezijine su tamburice izgorjele pa je društvo moralo nabaviti nove od glazbalara Marohnića iz Alleghenyja. Unatoč svemu, na internetu se može naći podatak kako National Music Museum pri sveučilištu Južne Dakote i danas čuva veći broj tamburica tvornice Kovačić.

Oglas u Obzoru iz 1888.

Nadalje, u prvoj tvornici tamburica u SAD-u, Dobra-nić&Vardian Co., osnovanoj 1895. u Clevelandu, radili su majstori koji su zanat izučili upravo u zagrebačkoj tvornici Terezije Kovačić, kao jednoj od najjačih tvornica u domovini. Tvornica Dobranić&Vardian opskrbljivala je kvalitetnim glazbalima razne tamburaške sastave u iseljeništvu (Kolar 1975). I poznati američki graditelj Ivan Hlad, rođen negdje u Hrvatskom zagorju 1888, s vještinom izrade tamburica i ostalih žičanih instrumenata prvi se put susreo kod Terezije Kovačić (poslije je radio kod Kocmana u Grazu, a u Chicagu je od 1917. imao vlastitu radionicu, čije strojeve i pribor danas rabi majstor glazbalar Milan Opachich iz Indiane). Sasvim slučajno naišao sam i na podatak da je poznati graditelj violina Ivan Hus iz Šemovca na Dravi u Zagrebu 1922. izrađivao tamburice i mandoline prodajući ih preko tvornice Kovačić, zbog čega je tužen zbog nadriobrta (Tocilj 1998).

Ovim se još jednom potvrđuje velik utjecaj tvornice Kovačić u krugu ljudi izravno vezanih uz tamburašku glazbu te kvaliteta njezinih proizvoda, pohvali koje se i sam pridružujem. Rezultat je to, naravno, velikoga truda svih onih znanih i neznanih koji su u tvornici i za tvornicu radili. Mnoge činjenice o životu i radu Terezije Kovačić i njezinih suradnika ostat će i dalje skrivene, nadam se ipak manje nego prije. 

1 Valja napomenuti da je prve tamburice u Zagrebu po svem sudeći izrađivao majstor glazbalar Ivan Weiser (16. svibnja 1809 – 16. svibnja 1884), od kojega su obrt 1888. preuzeli Tomay i Tkalčić pokrenuvši poznatu trgovinu glazbalima u Ilici br. 49.

2 Anonim. 1892. Katalog izložbe učila. Zagreb: Knjižara Lav. Hartman (Kugli i Deutsch).

3 Alfons Gutschy autor je vlastita tamburaškoga sustava (troglasnoga kvintnoga) po kojem je »pregrađivao« tambure, što je naišlo na oštre kritike poglavito Milutina Farkaša, čiji je sustav u ono vrijeme bio najzastupljeniji.

4 Anonim. 1903. »Priposlano.« Hrvatska domovina. Zagreb, 48:3.

5 Stahuljak, Milan, Ostavština Milana Stahuljaka. kutija br. 59, 1933/1934 br. 18; 1935/1936 br. 60, 65, Arhiv Hrvatskoga glazbenog zavoda.

6 Anonim. 1946. Narodne novine. Zagreb 135: XII.

7 Tambura »brač« Stjepana Radića, HPM/PMH 26424, Hrvatski povijesni muzej.

8 Anonim. 1940. »Anketa o tamburaškim sustavima.« Hrvatska tamburica. Zagreb V/1-2: 86-90; V/3-4: 11-15; V/5-6: 27-32.

IZVORI I LITERATURA

Andrić, Josip. 1955. »Kod nestora tamburaške glazbe«. Tamburaška glazba I/2: 12-13

Andrić, Josip. 1962. Tamburaška glazba. Slavonska Požega: autorova vlastita naklada

Bezić, Nada. 2001. »Tamburica – hrvatski izvozni proizvod na prijelazu 19. u 20. stoljeće«. Narodna umjetnost 2: 97-115

Blažeković, Zdravko. 1990. »Komercijalizirani folklorni glazbeni sustavi u hrvatskim urbanim sredinama druge polovine 19. stoljeća«. Zvuk 5: 69-72

Boltužić, Ana. 2008. »Citraštvo u Zagrebu od 1860-tih do 1918.« Arti Musices 2: 219-253

Bučar, Franjo. 1911. »Sokolska izložba«. Hrvatski sokol. Zagreb X/9-10: str. 147-148

Farkaš, Milutin. 1898., 1901., 1903., 1911. Kratka teoretička-praktička uputa u tamburanje po kajdah. Zagreb: vlastita naklada

Franjin, Krunoslav. 1909. »Čelović (brač IV.)« Tamburica. Sisak tečaj VI/1: str.1-2

Gilg, Stjepan. 1936. »O razvoju građenja tambura u sisačkoj okolici«. Hrvatska tamburica. Zagreb I/5-6: 39

Gutschy, Alfons. 1898. Kako su si pregradjene tambure put u javnost prodrle? Zagreb: vlastita naklada

Ibler, Janko. 1892. Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva. Zagreb: Tiskarski zavod »Narodnih novina«

Iveljić, Iskra. 2007. Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. Zagreb: Leykam international

Kolar-Dimitrijević, Mira i Wagner, Elizabeta. 2007. »Vodenice u Hrvatskoj (18.–20. stoljeće) kao primjer odnosa ljudi i rijeka/potoka«. Ekonomska i ekohistorija 3/3:83-120

Kolar W., Walter. 1973. A history of the tambura. The tambura in Europe – its early development. Pittsburgh: Duquesne University Tamburitzans Institute of Folk Arts

Kolar W., Walter. 1975. A history of the tambura. The tambura in America. Pittsburgh: Duquesne University Tamburitzans Institute of Folk Arts

Kovačić, Terezija. 1888. »Tamburaškim sborovom, prijateljem tamburice«. Obzor: 232: 4, 236:4

König, Mirko. 1914. »Javna zahvala«. Obzor 57/316: 6

Krešić, Milan. 1897. Izvješće o Milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevine Hrvatske i Slavonije godine 1896. Zagreb: Tisak dioničke tiskare

Kuhač, Ksaver Franjo. Biografski i muzikografski (bibliografski slovnik). XVII 3/8 Z-1-18, Arhiv HAZU

Lakatoš, Josip (Joso). 1924. Industrija Hrvatske i Slavonije. Zagreb: Naklada »Jugoslavenskog lloyda«

Lakatoš, Joso. 1929. Privredni almanah Jugoslovenskog Lloyda. Zagreb: Tisak Jugoslovenske štampe d.d. u Zagrebu

Lisac, Andrija Ljubomir. 1977. Pekarstvo i mlinarstvo Zagreba. Zagreb: Žitokombinat, 272-273

March, Richard Anthony-Daniel. 1983. The tamburitza tradition. Zagreb: Indiana University Microfilms Interantional

Miholić, Irena. 2004. »Priča o tamburi«. Hrvatski iseljenički zbornik: 63-72

Miletić, Stjepan. 1892. »Medjunarodna glumištna i glazbena izložba u Beču«. Vienac. Zagreb XXIV/25: 408-411

Mutak, Vjekoslav. 1955. »Počeci tamburaške glazbe u Americi.« Tamburaška glazba I/2: 14-15

Pulić, Nikola. 1963. »Posljednji šapat zagrebačkih vodenica.« Zagrebačka panorama. Zagreb 3/5: 82-84

Sremac, Stjepan. 2002. »Hrvati i tambura u Sjedinjenim Američkim Državama.« Etnološka tribina 25/32:57-74

Stahuljak, Milan, Ostavština Milana Stahuljaka. kutija br. 59, 1933/1934 br. 18; 1935/1936 br. 60, 65, Arhiv Hrvatskoga glazbenog zavoda

Stahuljak, Milan. 1908. Glazbalo »Čelović«, Tamburica. Sisak, tečaj V/2-9: 10-11;16-17;22-23;26-27;34-35;42-43;47-48;51-52

Stahuljak, Milan. 1912. Teoretička i praktička uputa u citaranje za samouke (bečka udezba). Sisak: Naklada kajdo-kameno i knjigotiskare J. Stjepušin

Stahuljak, Milan. S.a. Glazbalo »Čelović«. Sisak: Naklada i tisak J. Stjepušin

Širola, Božidar. 1936. »Tambura i tamburaški zborovi«. Hrvatska tamburica. Zagreb I/1: 3-5

Tocilj, Ivan. 1998. »Avantura jednog majstora«. Status. Zagreb VI/20: 18-19

Tomić, Sp. 1907. »Tanburaški sastanak«. Tamburica. Sisak, tečaj IV/9: str. 33-35

Ugarković, Stjepan. 1891. Izložbeni katalog Gospodarsko-šumarske jubilarne izložbe u Zagrebu. Zagreb: Nakladom Daniela Hermanna

Anonim. 1888. »Umrli u Zagrebu«. Narodne novine. Zagreb, 54/224: 5

Anonim. 1888. »Umrli u Zagrebu«. Obzor. Zagreb, 226:3

Anonim. 1892. Katalog izložbe učila. Zagreb: Knjižara Lav. Hartman (Kugli i Deutsch)

Anonim. 1899. »Koncert Sloge«. Obzor. Zagreb, 65/200: 3

Anonim. 1902. Hartmanov sveobći popis stanova s podpunim adresarom oblasti, ureda, obrtnika i trgovaca kralj. Slobodnoga i glavnoga grada Zagreba. Zagreb: Tisak i naklada knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch)

Anonim. 1903. »Priposlano«. Hrvatska domovina. Zagreb, 48:3

Anonim. 1903. »Tamburica«. Tamburica. Sisak 1/6:34-35

Anonim. 1904. Katalog obrtno-industrijskih izložaba Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu. Zagreb

Anonim. 1905. »Stahuljak, Milan«. Tamburica. Sisak tečaj II/4-5: 21-22, 27-29

Anonim. 1913. »Jubilej našega lista 1903.-1913.«. Tamburica. Sisak tečaj X/12: 69-71

Anonim. 1922. Službeni katalog I. zagrebačkog velikoga sajma… Zagreb: Hrvatski štamparski zavod

Anonim. 1940. »Anketa o tamburaškim sustavima«. Hrvatska tamburica. Zagreb V/1-2: 86-90; V/3-4: 11-15; V/5-6: 27-32

Anonim. 1943. »Rodjeni, vjenčani i umrli.« Nova Hrvatska. Zagreb 3/269: 5

Anonim. 1946. Narodne novine. Zagreb 135: XII

1984. »Kučić Milivoj.« U Leksikon jugoslavenske muzike. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1: 486

Gradsko poglavarstvo. Kazalo obrtnika po strukama knj.8, Državni arhiv u Zagrebu

Trgovački sud. Kazalo za inokosne tvrtke VI-458/2023-33 (kut.86); 1280/29, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Obrtni upisnik A 1881.-1917. sign. 65, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Obrtni upisnik D sign. 74, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Obrtni upisnik E 1886.-1919. sig. 83, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Molba br. 39610, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Obrtna iskaznica br. 2113-1889 IV, Državni arhiv u Zagrebu

Gradsko poglavarstvo. Obrt II-3258, Odluka br. 46254, Državni arhiv u Zagrebu

Obrtni zbor u kr. slob. Glavnomu gradu Zagrebu. Uvjerenje 3.289/1928., Državni arhiv u Zagrebu

Matične knjige rođenih župe sv. Marka u Zagrebu 1866.-1878., Držav-ni arhiv u Zagrebu

Matične knjige vjenčanih župe sv. Marka u Zagrebu 1890.-1898., prvi dio, Državni arhiv u Zagrebu

Matične knjige rođenih župe Krapina. 1829.-1857., M-1917, Hrvatski državni arhiv

Matične knjige rođenih župe sv. Marka u Zagrebu. 1903.-1907., M-1254, Hrvatski državni arhiv

Matične knjige vjenčanih župe sv. Marka u Zagrebu. 1870.-1904., M-652, Hrvatski državni arhiv

Matične knjige umrlih župe sv. Marka u Zagrebu. 1880.-1894., M-339, Hrvatski državni arhiv

Matične knjige župa Gušće, Lonja 1852.-1927., Status animarum, M-2989, Hrvatski državni arhiv

Matične knjige vjenčanih župe sv. Petra u Zagrebu 1858.-1877.,M-778, Hrvatski državni arhiv

Kartoteka osoba – HNK. Kučić, Milivoj. Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU

Tambura »brač« Stjepana Radića. HPM/PMH 26424, Hrvatski povijesni muzej

Zbirka Ivana Ulčnika. HR-DAZG-857 sign. 762,763,2985, Državni arhiv u Zagrebu