Šubići u središtu

Iz današnjice u prošlost

Šubići u središtu

Autor je srednjoškolski profesor iz Šibenika i čest suradnik Hrvatske revije. U ovom prilogu prisjetio se velikaške obitelji Šubić. -- piše Zvonko Madunić

U ovo današnje vrijeme, kad je sat, čini mi se, stao odbrojavati posljednje uratke naše civilizacije, nekako se nameće pitanje: kakvi su to odnosi potrošili gotovo sve perspektive?

Naravno, u traženjima odgovora za trenutačnu bez-idejnost u povratku čovjeka s početka 21. st. u radnu učinkovitost kojom je nekada proizvodio kruh svoj svagdašnji, nemoguće je zaobići javno mišljenje u kreiranju političke moći: u zapadnom svijetu ono je bilo neupitno, Istok je s druge strane karikirao pravo na slobodu mišljenja, ali je jednakost pred »Svevišnjim« gotovo dovedena do samoubilačkog savršenstva.

I dok je na svom početku naša civilizacija izabrala nekoga tko je odabran da miče neposlušne igrače, danas kao da smo »svi« nedodirljivi i osuđeni na vječno trajanje. Ipak, posljednje je samo demokratski privid jer u biti nedodirljivi su samo oni koji su, uhljebivši svoju političku »mudrost«, sa suverenom državom izišli iznad naroda.

Povijesnost elitizma

Elitizam ipak nije današnja umotvorina. On je u svakom društvu, pa tako i u hrvatskom, imao svoje početke, uspone, zaustavljanje i ponovne početke. Jer, s doseljenjem Hrvata, negdje u prvoj polovici 7. st., svi su naši pretci pripadnici rodova, a oni isti pripadaju jednom od mnogobrojnih plemena. Imovinski položaj jednog čovjeka u rodu nije se znatnije razlikovao od imovinskog statusa drugog člana. Ali onda se pojavila organizirana kneževska vlast, iz te mase izdvojila se obitelj Trpimirovića i stala vladati Hrvatskom.

Sama činjenica da je ta obitelj vladala gotovo neprekidno tri stoljeća, kazuje kako su se na putu rasta prema elitizmu, između velikih sila, morali oslanjati na najpametnije i pouzdanije ljude iz onih obitelji, rodova i plemena koji su mogli izvršavati složene zadaće koje je preuzimao vladar jedne relativno malene skupine plemena oblikovanih pod hrvatskim imenom. U tom smislu vladar je samo prvi od elitnog sloja koji se uzdiže baš zbog činjenice da mu je povjerena zadaća vođenja naroda, ali sam narod – pleme nije izgubilo onu ulogu sveopćeg sabora koji odlučuje o najvažnijim pitanjima. U tom kontekstu iz dijelova pojedinih rodova izdvajaju se vladarovi različiti dužnosnici, čija je uloga obaviti zadaću manje složenu od vladarske.

Trpimirović je prvi samo po funkciji, a sve je drugo svedeno na međuplemenske odnose, gdje su plemena, kao i cijelo srednjovjekovno razdoblje, istodobno maksimalno individualizirana na svom teritoriju, a s druge strane pripadnike jednog plemena susrećemo na sasvim drugom kraju tadašnje Lijepe Naše. Takvo je stanje i s vladarom. On je u vrhu zbivanja, ali je njegovo ime samo obični sinonim za te plemenske skupine koje je lakše integrirati kroz ime Croatorum ili pojedini vladarski lik nego u pismeno oskudnim vremenima trošiti riječi na nabrajanje različitih plemena ili rodova.

Osim toga konteksta gledanja, Hrvatska u doba Trpimirovića svoju opstojnost može opravdavati jedino činjenicom kako su naši predci prihvatili kršćanstvo i našli zaštitu jedinoga tadašnjeg pravog autoriteta – pape. Papinska razboritost određuje da je Hrvatska na samom rubnom dijelu dvaju svjetova – postojanoga kršćanskog i dvojbenoga dualističkog (patarenskog), te on, snagom svoje pozicije, zaustavlja pretendente prema Hrvatskoj ili, pak, hrabri i potiče nedovoljno učvršćene vladare na hrvatskom prijestolju – Zvonimir i njegovo krunjenje.

Jedanaesto stoljeće donosi novi pogled na obradu zemlje, iz čega će neophodno doći do povećanja prinosa a samim time i do odmicanja središta moći iz duhovne sfere u onu gospodarsku. U tom kontekstu pape više nisu u stanju kontrolirati vladare velikih država, čime manji narodi postaju individualni gubitnici te se utapaju u veću – sigurniju zajednicu, koja se u našem slučaju Hrvatsko-Ugarska Država zove. Ali ni nova tvorevina još nema razrađen sustav. Vladar je i dalje simbol množine, samo što sada on predstavlja hrvatska i mađarska plemena.

Ipak, velika će država brzo odmjeriti svoje snage, te kad Koloman i njegovi nasljednici shvate kako nemaju dovoljno snage za ovladati širokim prostorom od Karpata do Jadrana, počet će se stvarati okolnosti za elitizam u hrvatskom društvu. Drugim riječima: dužnosnici koji su postojali u doba Trpimirovića – banovi ili župani, pretvaraju se u nasljedne župane ili bolje rečeno u samostalne banove ili knezove. Time svijet identifikacije vladara i saveza plemena – Hrvata prestaje, a na scenu stupaju individualizirani nositelji – vođe plemenskih skupina, primjerice bribirski knezovi koji predvode pleme Šubića na desnoj obali rijeke Krke.

Pojava najmoćnije hrvatske velikaške obitelji upravo u Varvariji – gradu koji je bio jedno od središta Liburna, može se dovoditi u suodnos s tom ilirskom skupinom za koju je trgovina, žena, boginja i brodica svetinja. Samo na temeljima neobvezatnog saveza, kakvog toleriraju upravo Liburni, mogao se mnogo kasnije započeti izgrađivati i svijet Šubića bribirskih. A kako su njihove utvrde – Bribir i Ostrovica – prirodna međa prema bizantskom Zadru, ali i spojnica dvaju svjetova – romanskog, u dalmatinskim gradovima, i hrvatskog, u njihovu zaleđu. Gledajući te silnice djelovanja, nije nezanemarivo tvrditi kako je upravo zauzimanje Zadra od strane Šubića 1311. vrhunac njihove dalmatinske politike. Šubići tada kao nositelji spoja više nisu personifikacija plemena koji čine naziv Hrvati, oni sami, sve više, bez sudjelovanja ostalih pripadnika plemena Šubića, postaju nositelji nečega što se u srednjem vijeku može nazvati staleškim narodom Hrvata. Sjetimo se kako je jedan od Šubića na grobu za sebe napisao da je »štit Hrvata«.

Istodobno, prilike oko promjena na hrvatskom prijestolju pomno prati i Mletačka Republika pa kad se Bizant nakon 1180. definitivno povukao iz Dalmacije, ona nastoji ući u prazan prostor. Udaljena vladalačka obitelj Arpadovića preslaba je za morske avanture i u takvim okolnostima sve su oči uprte u velikaše koji se sve više odvajaju. Kod njih će, zbog sputavanja koje mogu trpjeti od Venecije, sve češće zaštitu tražiti dalmatinske komune. Ali uz zaštitu, komune na novom prostoru žele razvijati svoju trgovačku djelatnost. S druge strane hrvatski vlastelini znaju da je Zadar oduvijek administrativno i strateško središte istočne jadranske obale i tko njega posjeduje ima i Dalmaciju.

Zahvaljujući navedenom, Bribirci će na prijelazu iz 13. u 14. st. imati najvažniju ulogu u hrvatskoj povijesti. Pavao I. Šubić je ban Hrvatske i gospodar Bosne. Njegova je moć na takvoj razini da kuje vlastiti novac, ima nekoliko dvorova, primjerice Bribir i Skradin, a vlastitu silinu dovodi do te mjere zaštite da utemeljuje franjevački samostan u Skradinu i na Bribirskoj glavici, oko crkve sv. Marije, koja je ujedno i grobnica moćne velikaške obitelji.

Kad je ban Pavao Šubić umro 1312, nestalo je jedne snažne osobe s europske političke scene. Njegovom smrću u obitelj se uvlači crv liderstva i to na više različitih razina. Silnice koje su se stale komplicirati još za Pavlova života odredit će buduću sudbinu Hrvatske. Naime, Šubići dovode prvoga šibenskog biskupa i time postavljaju naselje pod današnjim Šubićevcem na rang grada. Ali scenarij koji se zbio 1301. s dovođenjem nove vladalačke dinastije iz Napulja – Anžuvinaca – označit će prekretnicu u integrirajućem smislu hrvatske političke (poslije i nacionalne) zajednice. U svakom slučaju, igra između Arpadovića, s jedne, i Anžuvinaca, s druge strane, u budućnosti će se pokazati proročanskom.

Anžuvinci su pomorska dinastija i njihov odnos prema ključnom dijelu Hrvatske – Dalmaciji – svakako neće biti upitan. Istina, sada, privremeno, dok se novi vladari ne aklimatiziraju, Venecija stječe prednost. Uzet je i Zadar, istina zbog pritiska Šubića, gotovo uz podosta olakotnih okolnosti. Ali ono što Zadranima uvijek ostaje kao motiv za »ne« Veneciji jest činjenica kako su u svakoj kombinaciji s Republikom izolirani od zaleđa kojemu teže. S druge strane, Šubići i u Mladenu II. imaju snažnu osobu, ali u nezgodno vrijeme i okolnostima. Karlo Anžuvinac postaje svjestan mana svoje vladavine te računa na sukobe unutar moćne obitelj. Uspio je jer je Mladen II. bio despotski tip. On definitivno nije kalibar bana Pavla, iako i njegov dvor blješti od sjaja i raskoši. Ni braća, koja izravno ili neizravno upravljaju Šibenikom, Trogirom, Splitom, Klisom i Omišem, nisu složna, žele više participirati u vlasti, smatraju nerealnim da samo Mladen vlada. Blizna je 1322. presudila. Mladen II. je na koljenima, u blatu poraza. Obitelj i dalje drži kneštvo, gradove i prostor, ali jasno se zna da više nije prva velikaška obitelj u Hrvatskoj. Ona samo još čeka odlučni, smrtonosni udarac. Šubići čekaju da se onaj »štit Hrvatske« završno stavi na grobnu ploču.

Kolektivni »elitizam« i njegov krah

Padom Mladena II. prilike su se otvorile za još smionijeg vladara. I evo ga! Ludovik I. zna što valja činiti, pokazao mu je to otac. Zadar je ponovno ključ ključeva. Ondje je uvijek lako isprovocirati pobunu, jer patriciji teže zaleđu.

Evo je 1346. – buna je u samom zenitu. Pobunjeni je Zadar u središtu, južno – more – su Mlečani, a sa sjevera je došao sam Ludovik. Ishod nije teško predvidjeti! Vladar očito samo eksperimentira. Zna on kako do Zadra nije moguće bez zaleđa, a Šubići bribirski još uvijek su pretvrdi. Ostrovica je kamen spoticanja. Onda je i to riješeno: 21. srpnja 1347. Neosvojiva Ostrovica je konačno ustupljena kralju za Zrin, utvrdu na međi Slavonije i gorske Hrvatske. Tim činom hrvatski obalni pojas prvi put u povijesti dobiva integratora koji će spojiti cijeli istočni Jadran, a snažni genetski kod Šubića prenosi se u sjeverne hrvatske krajeve.

Ostavši na ključnom prostoru bez prave velikaške elite, niže rangirano plemstvo pokušava se udružiti kako bi u vakuumu nove situacije izvuklo što više koristi. Kreće trka! Um je na vrhuncu napora.

– Izmislimo nešto!? – svuda grmi.

Pacta conventa nastade

Neka to bude dokument kojim mi – hrvatsko plemstvo dvanaest plemena tobože potpisasmo s kraljem Kolomanom ugovor prema kojem nas on oslobađa poreza prema državi i vojničkih obveza. Takav dokument, kao nasljednik Kolomana, potvrdit će i kralj Ludovik I. – razmišljali su tobožnji pripadnici tih dvanaest plemena.

Ludovik je morao brzo reagirati. Svaki vladar nalazi oslonce svojoj vlasti, a oni mu se nude na dlanu. I on je brz, pristaje na igru! Ok! Dvanaest plemena i plus svi oni koji imaju neku vezu s njima biti će stup novoformirane hrvatske elite. Bit će oslobođeni i obveza, ali će pružati potporu vladaru na saborima koje će sazivati. Istina, ti novoformirani plemići mogu to biti samo ako su njihove nasljedne stečevine na kraljevoj zemlji, ali ako su na posjedima neke vlastele imaju nulu od prava, jer im isto određuje velikaš.

Odljev pečata Pavla Šubića

Tako tek Ludovikovo doba, dakle sredina 14. st., definitivno pokopava staro rodovsko-plemensko društvo i otvara novo – staleško u punom smislu te riječi. Od tada će gruba ljestvica poznavati one koji imaju status velikaša i one koje ubrajamo u niže plemstvo. Prvi su individualci koji se još uvijek odlučno odupiru volji vladara da ih kontrolira – Nelipići, dok su drugi nositelji stare plemenske tradicije, imaju maleni posjed – stečevinu, ali svoje plemstvo čuvaju zahvaljujući vladarovoj zaštiti. Sudbina i jednih i drugih, dakako, ovisi samo o činjenici u kojem će smjeru gledati budući vladar i kakve će biti geostrateške prilike na ovim našim prostorima.

Pavao Šubić

Iako su tijekom 15. st., a pogotovo u 16. st. Turci postali mora hrvatskom društvu, njihov dolazak definitivno je označio kraj kolektivizmu u staleškom smislu, jer se elita uopće nije snašla. Hrvatske međe, ti »ostaci ostataka«, čuvani su uglavnom zahvaljujući individualnim herojstvima. Nova će stoljeća, uz slabljenje turskog pritiska, donositi još veću individualizaciju čovjeka, bez obzira na formalnu pripadnost nekom staležu. A kad revolucija 1848/49. definitivno izbriše ovisnost kao kategoriju obveze jedne veće skupine prema drugoj, ušli smo nakratko u svijet maksimalnog individualizma – demokraciju, u kojoj su svi »jednako sposobni za sve«. Nove će okolnosti zateći zbunjene Hrvate jer oni nemaju državu i nisu osposobljeni za stvaranje vlastite elite, koja više nije staleška, nego politička. Ipak, i u takvim okolnostima, Hrvati su definirali neprijatelja svoje državotvornosti, odredili metode borbe i

Stvorena je suverena Hrvatska. Sad je valjalo tu revolucionarnu elitu pretvoriti u državničku. Ali, pojavilo se pitanje sposobnosti upravljanja i stvoriše se dvije opcije i svaka nudi svoje rješenje problema. Zapravo, prividno su se stvorile dvije elitne skupine sa dva različita programa. Psihološki gledano, stvorilo se bezizlazno stanje, ono u kojem jedna skupina mora maksimalno tolerirati onu »protivničku« jer je ona danas vlast a sutra korektiv i obrnuto.

Vratimo Šubiće

Navedeno može poslužiti kao osnova s kojom u vrijeme turističke sezone možemo udariti na današnja »važna« zbivanja, gdje su u prvom planu senzacionalne vijesti, neki seksi »skandal« ili korupcionaška afera. Zar nije lijepo u Šibeniku besciljnom parirati Srednjovjekovnim sajmom, u Čakovcu Zrinskom gardom, na otoku Rabu Rapskim strijelcima, u nekadašnjoj Poljičkoj republici knezom i td. Ili.

Uspon na Ostrovicu

Onaj tko ima najbolje igrače u rukavu, dobiva utakmicu. I Šibenik je izvadio Šubiće. Publika se već postupno stala upoznavati s njima i njihovim vremenom, održan je i skup na izvorištu njihove moći – Bribirskoj glavici; razgovara se o spajanju Nečvena i Trošenja, utvrda na rijeci Krki, mostom; planira se dočekivati delegacija koja u Šibenik dovodi prvog biskupa; na Ostrovici se želi dovesti Zrinska garda, kojoj bi se predali ključevi Zrina u zamjenu za one od Ostrovice. Sve bi te događaje pratila banderijalna zastava obitelji Šubića bribirskih, s crnim orlovim krilom i kacigom s perjanicom na crvenoj podlozi. Valja u igru vratiti i ratare tog doba, stočare, trgovce, obrtnike, kovače, bankare, dvoranine, fratre.

Skradin

Na Malu Gospu u Skradinu planira se promovirati odjeća bana Pavla Šubića, prema reljefu na škrinji sv. Šime iz istoimene crkve u Zadru. Ban bi trebao hodati ulicama grada i kazivati o vremenu u kojem je djelovao, prenoseći na nas tadašnje vrijeme, u kojem se lako prijetilo lomačama, izgonima, globama i drugim oblicima prisile, ali su se rijetko primjenjivale kazne. Milosrđe bi ipak u tim vremenima gotovo uvijek nadvladalo. Koliko je samo širine, duha i solidarnosti u tom vremenu među pripadnicima bratstava?

Na dan smrti sv. Frane (4. listopada) ban će se popeti na Bribirsku glavicu, krletka s mnoštvom golubova bit će mu na dosegu ruke i on, štovatelj sveca i njegova reda, na slobodu pušta zarobljene ptice.

Šubići kao naši sugrađani nemaju ulogu zarobiti nas svojim vremenom, ali povremeni otklon u njihov prostor stvorit će sliku kako tadašnja elita istodobno jest iznad drugih a onda, trenutak nakon nedodirljivosti, spušta se među obični puk, zajedno s njima komunicira s Apsolutom, podižući bogomolje, dijeleći sirotinji milostinju.

Zar ne bane!?, zanijet, već komuniciram s njegovim budućim likom. 