Nekoć slavno lječilište

Nekoć slavno lječilište

Autorica je priloga povjesničarka iz Hrvatskog instituta za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Stare slike Lipika u vlasništvu su Grafičke zbirke NSK u Zagrebu. - piše Vijoleta Herman Kaurić

Kursalon početkom 20. st.

Lipik je najzapadnije gradsko naselje u Požeškoj županiji, udaljeno četiri kilometra od Pakraca, s kojim je činio upravnu cjelinu sve do 1997, kada je dobio status grada. Gradsko područje obuhvaćalo je 26 naselja, od kojih se Lipik relativno malo razlikovao veličinom, jer je u njemu 2001. živjelo samo 2300 stanovnika (1991. bilo ih je 3725). No, golema je razlika bila u urbanističkim odlikama Lipika, nekoć slavnoga i raskošnoga lječilišta prepoznatljiva po kupališnim zgradama smještenima u velikom perivoju. Premda je u novije doba poznatiji široj javnosti po punionici mineralne vode Studenac, tvornici ravnog stakla ili ergeli lipicanaca, ipak su lipičke toplice dale osnovni pečat razvoju naselja od najranijih vremena do današnjih dana.

Koje je ime Lipik nosio u rimsko doba? Aquae Bali-ssae ili Thermae Iasorvenses, do danas nije sa sigurnošću utvrđeno, jer na širem lipičkom području nikada nisu obavljena sustavna arheološka iskapanja koja bi riješila dvojbu. Premda znatan broj autora (Matija Petar Katančić, Luka Ilić Oriovčanin, Rudolf Horvat, Ernest Kramberger, Milan Šenoa i András Graf) smatra da su Aquae Balissae Lipik, spor s Daruvarom i dalje traje, jer je gotovo jednak broj onih koji tvrde suprotno. Tim više što je prema najnovijim istraživanjima bilo desetak istoimenih naselja na širem daruvarskom području i to u krugu od samo 30 kilometara od Daruvara, a tu se nalazi i Lipik.

Ratna oštećenja na zgradi bolnice (snimio I. Pušćenik)

U srednjem vijeku Lipik je pripadao vlastelinstvu Bijela stijena. O čestim promjenama vlasnika, među kojima su bili Matija Korvin i Nikola Šubić Zrinski, malo se zna. Putopisci 16. stoljeća opisali su lipički kraj kao močvaran i nezdrav predio, ali unatoč tomu spominju postojanje ljekovitog izvora oko kojega je bilo podignuto nekoliko daščara za liječenje naroda iz okolice. Ljekovitost lipičkih izvora spominjao je 1517. i Ivan Kapistran. Posve drugačiji odnos prema Lipiku pokazao je već prvi prodor Osmanlija (1471), kada su poharali svu okolicu osim »svetoga vrela«. Razdoblje osmanske vladavine od 1544. do 1691. nije donijelo Lipiku neki znatniji napredak, ali ni nazadak. Osmanlije su se koristile toplicama, ali nisu ulagali u njih, čemu je znatno pridonijela blizina vječno nemirne granice prema Habsburškoj Monarhiji.

Paviljon Izvor početkom 20. st.

Nakon oslobođenja dospjelo je cjelokupno područje Slavonije u vlasništvo Dvorske komore, koja ga je potom podijelila zaslužnim osobama ili prodala. U novoj podjeli zemljišta Lipik se našao u sastavu vlastelinstva Pakrac, koje je kralj Karlo VI. darovao 11. listopada 1728. »za osobne zasluge« dvorskom savjetniku Joannesu Theodoru barunu ab Imsenu. Već 1732. imanje je kupio barun Ivan Trenk, prepustivši upravu nad vlastelinstvom sinu Franji, koji je pak znatan dio života proveo ratujući širom Europe. Kako je barun Franjo Trenk preminuo bez nasljednika, imanje je 1749. pripalo Dvorskoj komori, pa ga je 1751. kupio barun Mihajlo Šandor de Slavnic. Godine 1760. imanje je prešlo u ruke grofovske obitelji Jankovića, koji su prezimenu pet godina poslije pridodali naslov Daruvarski, te ostalo u njihovu vlasništvu sljedećih stotinu godina kao nerazvijeno selo u sklopu golemoga veleposjeda. Teško je procijeniti kolika je bila uloga navedenih vlastelina u razvoju Lipika, jer su vijesti o njemu u prvoj polovici 18. stoljeća rijetke i prilično općenite.

Wandelbahn potkraj 19. st.

Znatno više vijesti potječe iz vremena grofova Jan-ko-vić, jer je nekolicina putopisaca proputovala Sla-vonijom i Srijemom tijekom zadnjih desetljeća 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća prošavši tako i kroz Lipik. Prvi od njih bio je Fridrich Wilhelm von Taube, carski i kraljevski savjetnik, koji je 1777. kratko boravio u Lipiku. On kaže: »ovo je mjesto ipak jako posjećeno, budući da Iliri, kad obole, rijetko uzimaju druge lijekove osim tople kupke, pa i kad su zdravi vole se često kupati, čak i zimi«. Učestalost kupanja lokalnoga stanovništva posve je zaprepastila uglednoga bečkoga gospodina, jer to baš nije bilo uobičajeno ni u višim, a kamoli u nižima slojevima stanovništva. Gotovo istodobno nastao je prvi stručni izvještaj o ljekovitosti lipičke vode Joannisa Baptiste Lalanguea (1773) te prva kvalitativna analiza Henricha Johanna von Crantza, izvedena na poslanim mu uzorcima 1777. Prvo poznato mjerenje temperature lipičke vode na samom izvoru izveli su 1782. Matija Piller i Ludovik Mitterpracher, profesori prirodnih znanosti na Kraljevskom sveučilištu u Budimu. Ljekovita je voda izvirala iz četiri izvora temperature 38,3, 40,0, 41,7 i 51,9 °C, a zatim se kao potok miješala s površinskom vodom i otjecala u bazene za kupanje. Tada su u Lipiku postojale četiri kupelji: Opća, Grofova, Gospojina i Episkopska kupelj, a nazivi znakovito govore tko se koristio kojom od njih. Temperatura i količina vode mijenjale su se ovisno o godišnjim dobima, a dnevni je protok vode iznosio između 400 i 500 hl, pa je trebalo čekati 10 do 12 sati a katkad i cijeli dan da se bazeni napune. Tada nije bilo sustava za hlađenje termalne vode, već se hladna voda dovodila cijevima izravno iz rijeke Pakre, koja teče u neposrednoj blizini lječilišta. Time se smanjivala učinkovitost ljekovite vode, a i riječna voda nije bila najblaže rečeno čista, jer se uzvodno nalazio Pakrac – obrtničko središte vlastelinstva. Sve to nije bilo značajniji problem dok se kupalištem koristilo samo lokalno stanovništvo, kako je to bilo sve do pred kraj 19. stoljeća. Grofovi Janković vjerojatno su popravili postojeće zgrade, jer su Lipik postupno pretvorili u obiteljsko izletište, s obzirom na to da su živjeli u 20-ak kilometara udaljenomu Daruvaru uz česte boravke u Pakracu.

Koliko je grof Ivan Janković uložio u Lipik nije poznato, ali i danas žive legende o njegovoj kćeri Jelki, koja je navodno najradije boravila upravo u Lipiku. Njoj u čast dva mjesta u lipičkom perivoju danas nose njezino ime: Jelkina klupa i Jelkin brijeg. Jelkina se klupa nalazi(la) ispred Mramornih kupki i navodno je bila omiljeno odmaralište mlade grofice nakon dugih šetnji perivojem. Legenda kaže da je Jelka na tom mjestu izgubila dragocjeni prsten, koji nikada nije pronađen. Jelkin brijeg naziv je za umjetno napravljen prilično strm brežuljak na čijem je vrhu bila podignuta drvena sjenica s klupama. Podnožje brežuljka bilo je obraslo grmljem i drvećem, koje ga je izvrsno skrivalo od znatiželjnih pogleda, iako se nalazio usred perivoja. Sjenicu je prema legendi sagradio grof za svoju kćer, kako bi nesmetano mogla uživati u glazbi iz obližnjega glazbenoga paviljona.

Kurhotel početkom 20. st.

Za razliku od prethodnika, utjecaj grofa Izidora Jan-kovića na razvoj Lipika izišao je iz sfere legende, jer postoje sačuvani podatci i materijalni ostatci vidljivi do danas. Naime, u razdoblju između 1820. i 1850. u Lipiku je podignuta nova kupališna zgrada s tri kupelji: Općom kupelji, Kupelji od čardaka i Malom kupelji, dok se u posebnoj zgradi nalazila Episkopska kupelj s velikim bazenom od tesanoga kamena. Tada znameniti prof. Daniel Wagner obavio je 1839. prvu kvantitativnu analizu lipičke termalne vode, pri čemu je utvrdio da sadrži veliku količinu joda, što ju je činilo jedinstvenom u Europi. U istom razdoblju izgrađena je putnička postaja s gostionicom smještenom na križanju puteva prema Zagrebu u Hrvatskoj i Novoj Gradiškoj u Vojnoj krajini. Gostionica je poslije nazvana »Gasthaus zur Quelle« i bila je poznata po dobroj kuhinji. Oko nje se poslije formirala jezgra današnjega Lipika. Pokraj gostionice nalazio se hotel Althaller s 14 soba namijenjenih manje zahtjevnim gostima.

Vrlo daleko od tadašnjega lječilišta ako se ide glavnom cestom, a nešto bliže uz prugu, izgrađena je 1843. velika ergela u kojoj su uzgajani konji za potrebe vlastelinstva, ali i vojske Habsburške Monarhije. Cijelo područje oko ergele i danas je poznato pod imenom Izidorovac, dok je na prijelazu stoljeća područje zvano Izidorház. Zanimljivo je da je Izidorovac u službenim upravnim podjelama naselja zasebno iskazivan gotovo do sredine 20. stoljeća, iako je vođen kao dio Lipika i njegovih se stotinjak stanovnika pribrajalo broju Lipičana čineći ukupan broj stanovnika naselja Lipik.

Hotel Depadance u prvoj polovici 20. st.

Grof Julije Janković, posljednji vlasnik Lipika iz te loze, nije se brinuo za toplice, već ih je davao u najam, no nije poznato komu. Suočen s brojnim poteškoćama u vođenju vlastelinstva nakon ukidanja kmetstva, grof je 1861. prodao gotovo cjelokupno pakračko vlastelinstvo francuskoj tvrtki Henry-D’Heureux-Gibal. Veletrgovcima drvetom kupalište nije bilo dovoljno privlačno za daljnja ulaganja, već su ih zanimale nepregledne hrastove šume na obroncima Psunja i Papuka. Stoga su 1867. prodali kupalište vukovarskom bačvaru Antunu Knollu, koji je poslušao savjet kupališnih liječnika A. Holtzera i Hinka Kerna te se posvetio preuređenju Lipika u suvremeno lječilište.

Dio perivoja s paviljonom Izvor početkom 20. st.

Antun Knoll obnovio je kupališne zgrade i reorganizirao poslovanje uz uvođenje novoga načina liječenja, čime je položio temelje za uređenje Lipika u moderno balneoterapijsko središte Hrvatske, ali i Monarhije. Djelomična sanacija močvarnoga zemljišta oko kupališnih zgrada poboljšala je uvjete boravljenja u toplicama, ali je za ozbiljniju komercijalizaciju uz praćenje najsuvremenijih metoda liječenja prijeko potrebno bilo riješiti problem dotoka termalne vode. Stoga je A. Knoll pozvao u Lipik znamenitoga rudarskog inženjera Vilmosa (Wilhelma) von Zsigmondyja iz Beča, kako bi proučio teren i predložio rješenje.

Nakon pomnoga istraživanja W. von Zsigmondy se zauzeo za kopanje arteškoga bunara u neposrednoj blizini postojećih izvora, jer je smatrao da svi izvori dolaze iz jednoga bazena u dubini zemlje, ali se probijanjem do površine miješaju s oborinskim vodama i hlade. Ručno kopanje bunara uz minimalnu tehničku potporu započelo je 16. siječnja 1869, a završilo 23. veljače 1870. na dubini od 234,7 m i smatra se jednom od prvih bušotina te vrste u ovom dijelu Europe. Zahvaljujući tome svojevrsnome tehnološkome pothvatu, kojemu su se divili brojni suvremenici, termalna je voda imala stalnu temperaturu od 64 °C, što ju čini jednom od toplijih u Europi, a kvantitativna analiza S. P. Hellera, predstojnika Patološko-kemijskoga zavoda u Beču, potvrdila je istovjetni kemijski sastav s prije izvedenom analizom. Dnevni pritok vode u prvo je vrijeme iznosio 15 000 hl, ali se presušivanjem površinskih izvora ubrzo ustalio na približno 5900 hl dnevno, što je bilo posve dovoljno za podmirenje trenutačnih kupališnih potreba. Iste godine sagrađene su nove kupke »kačne« i »kamene«, a iznad bunara podignut je paviljon »Izvor« s ugrađenom slavinom za točenje vode, kako bi se mogla ispijati na licu mjesta u sklopu propisanoga liječenja.

Razglednica s početka 20. st.

Godine 1872. izgrađen je novi hotel Garni sa 86 udobno uređenih soba te je proširen postojeći perivoj. Goste je svakoga jutra i večeri uveseljavala stalna kupališna glazba, u kupališnom se restoranu moglo dobro jesti po pristupačnim cijenama i informirati se iz 25 novina na pet jezika: hrvatskom, njemačkom, mađarskom, talijanskom i francuskom. Lipik je tada imao dovoljno kapaciteta za smještaj 350 do 400 gostiju istodobno, a tijekom sezone 1876. u trajanju od pet mjeseci (od 1. svibnja do 15. listopada) liječeno je 776 bolesnika – 482 muškarca i 294 žene. Kako bi ljekovita voda postala dostupna svima koji nisu bili u mogućnosti osobno doći u Lipik, 1875. započinje se flaširati termalna voda, koja se pod nazivom Lipiker thermalquelle ili Lipiki hevviz izvozila širom Monarhije. Poznato je da se početkom 20. stoljeća u ravnateljstvu kupki mogao naručiti sanduk s 25 boca vode, koje su potom poštom odašiljane na odredište.

Godine 1877. izvijestio je kupališni liječnik Hinko Kern znamenite europske liječnike i znanstvenike o napretku lipičkih toplica i učincima termalne vode na zdravlje objavivši knjigu Jodna kupelj Lipik i njezine toplice. U njoj se u kratkim crtama objašnjava geopolitički smještaj Lipika, povijest naselja od rimskih vremena, te uspon do suvremenoga lječilišta. Dr. H. Kern naglasio je posebnost termalne vode s obzirom na slične izvore u Monarhiji, od kojih se Lipik izdvajao toplinom izvora, velikom količinom joda, natrija i spojeva ugljika, ali sa znatno manjom količinom spojeva sumpora, što ju je činilo lako probavljivom i za najosjetljivije bolesnike uključujući djecu. Sastav vode bio je pogodan za liječenje velikoga broja bolesti ili za opći oporavak organizma nakon intenzivnoga liječenja primjerice sifilisa, ali je posebno učinkovita bila za liječenje kroničnih upala te reume, gihta, rahitisa i išijasa. Smatralo se da je dovoljno provesti sezonu ili dvije u lipičkim toplicama i boljka bi posve nestala, a ako i nije došlo do posvemašnjeg ozdravljenja bolesnikovo se stanje sigurno znatno popravilo. Nakon toga brojni su se znanstvenici bavili ljekovitošću lipičkoga vrela dokazujući ili osporavajući njegovu učinkovitost za pojedine bolesti.

Godine 1885. Lipik je postao lako dostupan putnicima, jer je željeznička pruga Barcz–Virovitica–Pakrac stigla do nedalekoga Pakraca, odakle su se gosti mogli kočijama lako dovesti do lječilišta. Bila je to revolucionarna promjena s obzirom na prijašnje razdoblje, jer putopisci svjedoče o mukotrpnom cjelodnevnom putovanju kočijom iz Zagreba, koje se lako moglo pretvoriti u noćno putovanje po lošim i nesigurnim putovima pođe li što po krivu, primjerice pukne li kotač, što nije bila rijetkost s obzirom na stanje cesta.

Taj potencijal prepoznali su peštanski liječnici Joseph Deutsch i Ernest Schwimmer, koji su iste godine kupili lječilište Lipik namjeravajući ga pretvoriti u mondeno odmaralište Srednje Europe. Potencijal je svakako bio tu, jer su novi vlasnici poslali vodu na analizu dr. Bélli Lengyelu, profesoru kemije na Sveučilištu u Budimpešti, koji je potvrdio prijašnje nalaze. Tada počinje promidžba Lipika kao jedinoga hipertermalnoga jodnoga izvora u Europi, jer je u Monarhiji postojao još samo jedan jodni izvor, ali je bio hladan. Jod je bio iznimno bitan u liječenju spolnih bolesti i različitih infekcija, s obzirom na to da nije bilo antibiotika koji bi spriječili razvoj bakterijskih bolesti. Kada je 1897. Lipik dobio vlastitu željezničku postaju te postao sastavni dio željezničke mreže izgradnjom odvojka pruge Zagreb–Dugo Selo–Novska preko Banove Jaruge do Virovitice, gosti su počeli stizati sa svih strana Austro-Ugarske Monarhije. Jest da je putovanje trajalo satima, primjerice iz Zagreba se stizalo za četiri i pol sata, iz Osijeka za 7 sati, iz Beča za 14, a iz Budimpešte za 10 sati, ali je udobnost željezničkih vagona činila bitnu razliku.

U tom razdoblju nastaju građevine po kojima je Lipik postao prepoznatljiv, a bile su izgrađene za pružanje zabave gostima najdubljih džepova, dok su Rimske i Mramorne (1886) te Salonske kupke trebale snažiti tijelo. Godine 1892. sagrađen je Wandelbahn – natkriveno šetalište od drveta i metala dugo 85 metara s glazbenim paviljonom u sredini i nizom malih trgovina poput cvjećarnice, fotografa, trafike, slastičarnice, papirnice i mješovite robe (bazar).

Budući da je šetalište trebalo omogućiti društveni život neometan lošim vremenom i provođenje propisane terapije bez prekidanja, do šetališta je dovedena termalna voda kako se cijenjeni gosti ne bi smočili šetajući do obližnjeg izvora. Sljedeće je godine po nacrtu mađarskoga arhitekta Gustava Rátha sagrađen Kursalon monumentalne kupole. To stjecište zabave izvedeno je u stilu visoke renesanse te je po rasporedu prostorija ali u nešto manjim dimenzijama bilo kopija građevine podignute u bečkom Gradskom parku. Bio je to jedan od dvaju najljepših objekata toga tipa na području krune sv. Stjepana, kažem bio, jer je danas neprepoznatljiva ruševina. U njegovim ostakljenim krilima nalazile su se koncertna i plesna dvorana, restoran, kavana, kasino s ruletom i soba s klavirom pripremljenim gostima za upotrebu.

Stari hotel dobio je novi izgled u stilu renesanse, te u skladu s tim i novo ime – Kurhotel, a pokraj njega je na mjestu starijeg objekta sagrađen manji hotel Depadance. Pet kupališnih zgrada povezivale su pošljunčene staze, a uokolo njih bio je oblikovan neobarokni perivoj površine 10,4 hektara. Perivoj je okruživao kasnoromantički park površine 45 jutara, ukrašen cvjetnim tepisima, vodoskocima, alejama ošišanoga grmlja i drveća, kamenim klupama i vazama, skrovitim sjenicama i omanjim jezerom.

Iako se u Lipik nastojalo privući što više imućnih gostiju, koji su si mogli priuštiti sve zamislive blagodati pripremljene od uprave kupališta, u reklamama se provlači poruka kako je to mjesto za liječenje svih, jer je ponuda toliko raznovrsna da svatko može odabrati što želi u skladu sa svojim mogućnostima. U Lipiku je tada prevladavalo ozračje tipično za multinacionalnu Monarhiju, a uključivalo je bečko i peštansko kulinarstvo, praško slastičarstvo te glazbene sastave svih vrsta (vojnički, klasični, tamburaški, vokalni ili ciganske violine), uz egzotični dodatak blizine Osmanskoga Carstva, što je značilo janjetinu s ražnja i tursku kavanu kao sastavni dio ponude. Unatoč deklarativnom lječilištu za sve, Lipik je ipak bio stjecište imućnoga svijeta, koji je ljeta dokono provodio u raznim toplicama širom Monarhije, odnosno mjesto koje je trebalo vidjeti i u njemu biti viđen.

Sve gore navedeno prije bi pristajalo nekomu većemu naselju negoli mjestu od samo 814 stanovnika koliko je Lipik imao 1890, odnosno 1188 stanovnika 1910. godine. U zlatno doba od 1890. do 1914. Lipik je godišnje posjećivalo 4000 do 5000 ljudi, a toliki broj stanovnika nije dosegnuo nikada. Sve u svemu, kupalište Lipik svojom je arhitekturom i ponudom značilo dašak Europe okružen ne baš produhovljenom okolicom.

Kako bi europski ugođaj bio što potpuniji, 1894. je za potrebe lječilišta izgrađena električna centrala na parni pogon, koja je podmirivala lipičke potrebe sve do 1929, kada je započela s radom nova centrala izgrađena na lokaciji današnje »Elektre«. U prvo vrijeme električna je rasvjeta obasjavala isključivo park i objekte kupališta, ali se ubrzo razgranala na okolne ulice rasvjetljujući kuće imućnijih mještana te kao javna rasvjeta. Tako je Lipik postao jedno od prvih elektrificiranih naselja na području Hrvatske i Slavonije, a potpuno je elektrificiran 1929, kada je električna mreža proširena i na obližnji Filipovac. Ono što će se posebice svidjeti Lipičanima jest činjenica da je Pakrac svojedobno (od 1931) dobavljao električnu energiju iz lipičke centrale, jer njihova centrala nije mogla podmiriti rastuće potrebe grada i bolnice. Tako je ostalo sve do 1949, kada je mreža rekonstruirana i prekopčana na elektroenergetski sistem zapadne Hrvatske.

Iako sam do sada govorila isključivo o lječilišnom sklopu, Lipik je bio više od toga, samo što je o tom dijelu naselja malo toga poznato. Barokna crkva sv. Franje Asiškoga izgrađena je 1793. na temeljima starijeg objekta, no do današnjega dana od nje nije ostalo sačuvano ništa. Druge zgrade javne namjene poput općine, osnovne škole i pošte nastale su uglavnom potkraj 1880-ih u blizini lječilišnoga sklopa. Urbani izgled Lipika dodatno je podcrtan gradnjom niza privatnih urbanih vila i malih pansiona u secesijskom stilu, koje je od lječilišta dijelila samo cesta prema Okučanima. Broj vila uvećao se 1930-ih, a najljepša od njih bila je, i ostala, vila Savić, izgrađena na kraju ulice u neposrednoj blizini željezničke pruge.

Prvi svjetski rat označio je kraj jedne epohe, iznimno povoljne za Lipik, koja je završila krvavim ratom s velikim brojem poginulih i još većim brojem osakaćenih vojnika. Svoj obol u oporavku ranjenika dao je i Lipik, s obzirom na to da su sve raspoložive prostorije bile pretvorene u vojno oporavilište. Čini se da zeleni kadar nije dirao lječilište, što djeluje vrlo neuvjerljivo, budući da se o njima uglavnom govori kao o razbijačima, pljačkašima i ubojicama. Stvaranjem nove države vlasnik lječilišta postala je Zemaljska zaklada za suzbijanje tuberkuloze iz Zagreba, koja je 1922. osnovala oporavilište za stotinjak djece slabijega imovinskoga statusa. Ono je 1927. pretvoreno u dom za nezbrinutu djecu, koji je u pojedinim razdobljima imao i 300 korisnika. Danas je to Dom za djecu i mlađe punoljetne osobe Lipik i skrbi se za 50-ak štićenika.

Zanimljivo je napomenuti da je 1921. Stanko Miholić obavio novu analizu termalne vode, koja je pokazala da lipička voda sadrži male količine joda, toliko male da ju se više nije moglo smatrati jodnom. Postavilo se pitanje je li riječ o pogrešci, što je bilo moguće s obzirom na različite metodologije i postupke prilikom prijašnjih analiza, ali se smatra vjerojatnijim da je lipička voda protokom vremena izgubila jodna svojstva. Slično se dogodilo i s radioaktivnošću, s obzirom na to da je Bella Szilard iz laboratorija Curie u Parizu 1906. utvrdio postojanje radioaktivnih čestica. Poslije se pokazalo da plina radona ima samo u tragovima, osjetno manje negoli je bilo iskazano u nalazu. Analize iz sredine 20. stoljeća pokazale su da je voda bogata fluorom, elementom nepoznatim znanstvenicima iz ranijega stoljeća, koji se lako mogao zamijeniti jodom. No, unatoč spomenutim razlikama, voda je tijekom svih mjerenja imala vrlo postojan sastav, pa su indikacije za liječenje ostale gotovo iste. Lipička termalna voda danas se uspješno koristi za liječenje neuroloških i reumatskih bolesti te posttraumatskih i postoperativnih stanja nakon operacija sustava za kretanje.

Lječilište je s vremenom mijenjalo ime, ali mu je namjena ostajala ista. Tako se uoči Domovinskoga rata zvalo Bolnica za neurološke bolesti i rehabilitaciju »Dr. Božidar Maslarić« i imalo je 240 zaposlenika te raspolagalo s 375 kreveta za bolesnike. Od 1994. nosi naziv Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Lipik.

O početcima punjenja lipičke termalne vode u boce već je bilo govora. No, taj posao prerasta u industrijski pogon tek 1968, iako je voda pod različitim nazivima cijelo vrijeme bila više ili manje uspješno plasirana na tržište. Te je godine u istočnom krilu Kursalona otvoren proizvodni pogon za punjenje boca, plasiranih pod nazivom Mineralna stolna voda – Lipika, a bio je u vlasništvu Osječanke. Dotičnu tvrtku 1970. preuzima Podravka te mijenja ime proizvoda u Prirodna mineralna voda. Naziv Lipički studenac osmišljen je 1973. i ostao je nepromijenjen do 1998, kada nastaje Studenac. Kako bi se udovoljilo potrebama tržišta 1975. počinju se iskorištavati dva nova izvorišta prirodne mineralne vode, a 1980. izgrađena je i nova tvornica na rubu naselja.

Tijekom Domovinskog rata punionica je bila većim dijelom uništena, ali je već polovicom srpnja 1992. jednim dijelom proradila te postala prva obnovljena tvornica na oslobođenom području Republike Hrvatske. Lipički studenac je od srpnja 1992. pa do kraja rujna 1993. bio jedina prirodna mineralna voda domaće proizvodnje na hrvatskom tržištu.

U Lipiku je postojao i još uvijek postoji još samo jedan značajniji industrijski pogon – tvornica ravnoga stakla, koja od 2001. nosi naziv Lipik Glas d.o.o. i od tada se nastoji izboriti za svoju negdašnju poziciju na europskom tržištu. Danas je to tek sjena velikoga industrijskoga pogona iz sredine 1980-ih, kada se zvao RO »Dr. Nikola Miljanić-Ratar« Industrija stakla Lipik i zapošljavao 820 radnika, od toga 61 s fakultetskom diplomom. Godišnje se proizvodilo 4 500 000 m˛ prozorskoga stakla, 1 000 000 m˛ sigurnosnoga stakla i 36 000 tona livenoga stakla, čime se podmirivalo više od polovice jugoslavenskih potreba za livenim staklom te gotovo četvrtina potreba za prozorskim i sigurnosnim staklom. Izvozilo se 13 000 tona stakla godišnje. Nekoć bilo, sad se spominjalo.

Neupućeni čitatelj koji nikada nije bio u Lipiku možda neće razumjeti frustraciju koja izbija iz mojih riječi, ali ja si jednostavno ne mogu pomoći. Mene kao povjesničara koji se bavi/o lokalnom poviješću područja iz kojega je potekao, iznimno frustrira spoznaja o tome što je sve imalo, a sada više nema. Tim više što se ne vide naznake da će ikada više imati, jer se razmjerno malo toga promijenilo u gotovo 15 poslijeratnih godina. Dodatna sol na ranu jest to što su ga rušili ljudi koji su u njemu živjeli i radili. Suluda, ali gruba stvarnost.

Lipik se u Domovinskom ratu našao na samoj crti razgraničenja, zbog čega je pretrpio iznimno teška oštećenja izazvana unakrsnom vatrom. Ako se može reći da je nešto gore od groznoga, na taj bi se način najbolje opisalo kako je prošao upravo njegov najljepši dio – lječilište i park. Crkva sv. Franje Asiškoga srušena je do temelja tenkovskim projektilima, a iz ruševina se uspjelo spasiti jedino zvona. Na njezinu mjestu podignuta je nova crkva s monumentalnim stubištem, koja izgledom nimalo ne podsjeća na prethodno zdanje. Osim teških oštećenja izazvanih granatiranjem, četnici su prilikom povlačenja dodatno zapalili zgradu Kursalona, koja dandanas čeka na obnovu unatoč tomu što je projektna dokumentacija bila gotova još 1995. Problem je nastao zbog toga što nije nađeno kompromisno rješenje između želja privatnog investitora spremnoga uložiti milijune eura i konzervatorske struke, koja je zahtijevala vraćanje objekta u prvobitno stanje. Nadam se, za dobrobit Lipika, da će se skoro naći neko rješenje, inače će se i ono malo preostaloga srušiti samo od sebe. Lječilišni dio sklopa jedini ima svoju primarnu funkciju i postupno se obnavlja, polako i temeljito, ovisno o skromnim financijskim mogućnostima. Slično je s ergelom lipicanaca, samo što ona grca u financijskim teškoćama, jer je preobrazba kljusadi vraćene iz Srbije u prekrasne konje skup i dugotrajan proces.

Premda obnova teče vrlo sporo i znakovi rata vidljivi su na svakom koraku, pomaci nabolje ipak postoje. Značajnu promjenu u sigurnosnom smislu donijela je redarstvena akcija Bljesak, izvedena 1. svibnja 1995, nakon čega su industrijska poduzeća mogla s manje rizika ulagati u obnovu proizvodnje. No, još je dalek put do povratka na razinu prije Domovinskoga rata, ali ga svakako treba učiniti kako žrtva hrvatskih branitelja ne bi bila uzaludna. 

IZBOR IZ LITERATURE

Kupalište Lipik (Budimpešta, 1908).

25 godina Industrije stakla Lipik (Zagreb: »Dr. Nikola Miljanić-Ratar« Industrija stakla Lipik, 1986).

Katarina Dasović (ur.), »Elektra« Križ 1940–1990 (Križ: »Elektra« Križ, 1990).

Vijoleta Herman Kaurić, Krhotine povijesti Pakraca. Povijest naselja od prapovijesti do 1918. godine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest. Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2004).

Oto Kraml i Radovan Čepelak, »Balneološki prikaz termomineralne vode u Lipiku«, Hrvatske vode. Časopis za vodno gospodarstvo 11 (44) (2003), 270–278.

Olga Maruševski, »Belle epoque u srcu Slavonije«, Život umjetnosti. Časopis za suvremena likovna zbivanja 51 (1992), 43–48.

Mladen Obad Šćitaroci, »Modaliteti zaštite i obnove lječilišnog perivoja u Lipiku«, Prostor. Znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam 1 (2–4) (1993), 213–222.

Marija Tusun, Lipik. Konzervatorske osnove programa obnove naselja (Zagreb: Državna uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, 1996)