HRVATI U MADRIDU

HRVATI U MADRIDU

Stalni suradnik Revije, novinar i publicist Gojko Borić iz Kölna, autor je osvrta na djelovanje hrvatskih iseljenika u glavnom gradu Španjolske, dosad prvoga sustavnog pregleda te vrste. Objavljujemo ga u cijelosti. Posebnu zahvalnost autor duguje prof. dr. Dušku Jelaviću, koji mu je stavio na raspolaganje svoje bilješke i isječke iz različitih publikacija. - PIŠE GOJKO BORIĆ

Nije potrebno posebno isticati da je jugoslavenska propaganda optuživala gotovo cjelokupnu hrvatsku emigraciju da je fašistička, sa svim iskrivljenim značenjem toga pojma u komunističkom smislu. O tome možemo naći dovoljno dokaza u trima najvažnijim knjigama o toj temi, čiji su autori Srbijanci Milo Bošković: Antijugoslavenska fašistička emigracija (izdanje Sloboda, Beograd, i Dnevnik, Novi Sad, 1980), isti autor: Šesta kolona (izdanje Birotehnika, Zagreb, i Dnevnik, Novi Sad, l985), i Obren Đorđević: Leksikon bezbednosti, (izdanje Partizanska knjiga, Beograd, 1986). Daleko bi nas odvelo potanko analiziranje tih knjiga, kojima ne bi bilo teško dokazati neznanstvenost, jer to nije naša tema. Zanimljivo je da u njima ima vrlo malo o djelovanju hrvatskih emigranata koji su nakon Bleiburga, uglavnom preko Italije, našli utočište u glavnom gradu Španjolske, Madridu. Čak i u monumentalnoj knjizi Ivana Čizmića, Marina Sopte i Vlade Šakića Iseljena Hrvatska (naklada Golden Marketing–Tehnička knjiga, Zagreb, 2005) nema posebnog poglavlja o Hrvatima u Španjolskoj.

Madrid u 1950-im godinama

Unatoč komunističkoj propagandi o »ustašama« u Francovoj Španjolskoj, hrvatska zajednica u Madridu, a u njoj je bilo više od 95 posto Hrvata u toj gostoljubivoj zemlji, bila je sve drugo nego ustaška, premda je slavila Dan državnosti 10. travnja, ali isključivo kao uspomenu na uskrsnuće hrvatske države, za koju se toga dana nije znalo kako će se razvijati. Nezavisna Država Hrvatska tijekom Drugoga svjetskog rata imala je Ambasadu u Madridu, na čelu koje se nalazio grof Janko pl. Pejačević, koji je nakon sloma NDH otišao u Argentinu, prepustivši otpravniku poslova Srećku Dragičeviću da neslužbeno zastupa Hrvatsku, što je on izvrsno obavljao dok su to dopuštale političke prilike, a to je trajalo dosta dugo.

Hrvata u španjolskoj metropoli nije bilo mnogo, povremeno oko 60 do 70, koji su se doseljavali u taj simpatičan grad, u njemu neko vrijeme živjeli, uglavnom kao studenti i intelektualci, te odlazili u ostale španjolske gradove i države zapadnog svijeta, gdje su neki od njih postigli zavidnu profesionalnu karijeru. Nekoliko njih ostalo je u Madridu, gdje su se profesionalno i ljudski dobro snašli. Možemo pretpostaviti da su jugoslavenski autori knjiga o hrvatskoj emigraciji malo znali o njezinu djelovanju u Madridu ili da nisu o tome htjeli pisati jer bi morali objelodaniti i nešto pozitivno, a to je bilo protivno službenoj beogradskoj politici, koja je sve hrvatske političke emigrante, pa i one koji nisu bili djelatni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, paušalno proglašavala ustašama i time fašistima, a oni su za jugokomuniste per definitionem – zločinci. Objašnjenje za to ne nalazimo u spomenutim knjigama, osim propagandističkih tvrdnji vrlo niske stručne razine. U njima se govori i o ostalim emigrantima iz Jugoslavije, ali najteže ocjene padaju na hrvatsku političku emigraciju, koju je glavni komunistički vođa u Hrvatskoj Vladimir Bakarić u više navrata nazvao »najgorom«, navodno poradi najoštrije klasne borbe (?) u Hrvatskoj u ratu i poraću.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata u zapadno-europ-ske države pobjeglo je ili bilo prognano oko 25 mi-lijuna ljudi iz svojih domovina koje su postale komunističke diktature. Od toga je samo Nijemaca bilo 12 milijuna, no oni su ubrzo bili integrirani u njemačko i austrijsko društvo. Među emigrantima bilo je i mnogo bivših »Fremdarbeitera« (stranih radnika) iz okupiranih država što su ih nacisti silom doveli u Treći Reich, a oni se zbog političkih razloga nisu htjeli vratiti u svoje postojbine. Zapadni saveznici nazvali su te ljude »Displaced Persons« (DP), osobama koje ne potječu iz mjesta sadašnjeg boravka. Nitko ne zna točno koliko je među DP-ovcima u zapadnoeuropskim zemljama bilo Hrvata. Bošković navodi podatke Ujedinjenih naroda, iz kojih proizlazi da se 1946. na Zapadu nalazilo 126 000 emigranata iz Jugoslavije, te nadodaje da se taj broj 1958. povećao na 145 000. On dalje citira brojke Povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda prema kojima je samo u godini 1957. pobjeglo iz Jugoslavije u Austriju, Njemačku, Italiju i Grčku 18 000 ljudi, što je mjesečno iznosilo 1200 do 1500 izbjeglica. U razdoblju od 25 godina nakon Drugoga svjetskog rata Jugoslaviju je, prema službenim podacima te zemlje, ilegalno napustilo 250 000 ljudi. Vjerojatno ih je bilo mnogo više. Tomu treba pridodati bijeg i progon podunavskih Nijemaca te istarskih i dalmatinskih Talijana, vjerojatno skupa više od 100 000 ljudi. Hrvati su sigurno činili veliku većinu izbjeglica iz komunističke Jugoslavije.

Španjolska kao utočište za studente i intelektualce

Nakon britanskog izručenja vjerojatno više od stotinu tisuća Hrvata komunističkoj Jugoslaviji (ima procjena da ih je bilo čak i do 300 000) u austrijskom Bleiburgu, oni koji su se uspjeli spasiti nastojali su se dočepati sigurnijih prebivališta u austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima, odakle su se pokušavali iseliti u prekomorske zemlje. Među onima koji su htjeli ostati u Europi bilo je natprosječno mnogo studenata i intelektualaca različith profila. Budući da mnogi od njih nisu mogli nastaviti studije ili naći odgovarajući posao u svojem zvanju, slali su apele različitim zapadnoeuropskim kulturnim institucijama da im udjele stipendije i/ili nađu radna mjesta koja odgovaraju njihovoj profesiji, ali odgovori na to bili su vrlo rijetki, gotovo nikakvi. Samo je Katolička crkva pozitivno reagirala na te apele, prije svega Crkva u Španjolskoj, koja je poučena iskustvom Građanskoga rata (1936–1939) točno znala u kakvoj se situaciji nalaze prognani studenti i intelektualci iz komunističkih zemalja. Odazivajući se pozivu pape Pija XII. (1876–1958) Španjolska je omogućila velikom broju izbjeglih sveučilištaraca koji su se nalazili po europskim logorima da započnu, odnosno nastave studij. Istodobno su neke kulturne ustanove u Madridu zaposlile ugledne intelektualce iz istočne i srednje Europe. To je bilo moguće zahvaljujući organizacijama OCAU (Organización Católica de Asistencia Universitaria) i OCARE (Organización Católica de Asistencia Refugiados de Espańa), koje je osnovala Biskupska konferencija Španjolske na Papin žurni apel. U predgovoru Statuta tih dviju ustanova piše: »OCAU i OCARE osnivaju španjolski katolici s nakanom da pomogne studentima i intelektualcima iz istočne i srednje Europe čije se zemlje nalaze pod komunističkom vlašću. Na ovo nas obvezuje kršćanska solidarnost u ovom teškom povijesnom času, i to je naš odgovor na poziv Crkve.« Prva se javila za riječ Pax Romana, kojom je tada predsjedao Španjolac prof. Joaquin Ruiz Giménez. Na kongresu u Londonu u kolovozu 1945. pozvala je svoje nacionalne podružnice da »prouče mogućnosti pomaganja izbjeglim studentima«. Nakon povratka u Madrid španjolska podružnica Pax Romane započinje pripreme za osnivanje OCAU-a, što je uslijedilo vrlo brzo, naime 1946.

Pax Romana je svjetska organizacija katoličkih sveučilištaraca osnovana u švicarskom gradu Fribourgu 1921, koja se posebno snažno razvijala u Španjolskoj, Nizozemskoj i u samoj Švicarskoj, a danas je pridružena članica Ujedinjenih naroda i Europske unije.

Osnivanje dviju institucija, OCAU i OCARE, nastaje u času kad Španjolska proživljava velike poteškoće. Netom izišla iz Građanskoga rata koji je iza sebe ostavio oko dva milijuna žrtava, porušene gradove i sela, iako je bila neutralna u Drugom svjetskom ratu, postala je žrtvom mirovnih dogovora saveznika. Godinama je podnosila ekonomsku blokadu i političku izolaciju, te je tek 1952. bila primljena u Ujedinjene narode. Strašno iskustvo Građanskoga rata i nerazumno ponašanje pobjedničkih saveznika, a osobito sjećanje na progone Crkve (7000 ubijenih svećenika, 13 biskupa i tisuće članova katoličkih organizacija, te na stotine uništenih crkava) urodili su osjećajem solidarnosti sa žrtvama komunizma u Europi. U plan pomaganja izbjeglim sveučilištarcima i intelektualcima bilo je uključeno materijalno osiguranje, pružanje mogućnosti studiranja i stvaranja pogodnog ozračja kako bi se, kako piše u poruci OCAU-a »...pridonijelo svestranoj intelektualnoj, stručnoj i duhovnoj izgradnji« stipendista.

U tom nastojanju i prema nakanama korisnika pomoći, sveučilištarci su činili tri skupine. Većina je odlučila započeti ili nastaviti studije u Španjolskoj, drugi su koristili privremeni boravak očekujući odlazak u druge zemlje, a treći, najčešće svećenici i svećenički kandidati, dobili su povlasticu priznanja studija i slobodnog besplatnog upisa na fakultete. OCAU je djelovao dvadeset godina.

U svrhu zbrinjavanja studenata iz komunističkih zemalja, riječ je o oko osam stotina sveučilištaraca i stotinjak kulturnih djelatnika iz 14 nacija koji su boravili u Madridu, dok je u Barceloni bilo 150 studenata i deset kulturnjaka, u glavnom gradu Španjolske osniva se 2. svibnja 1947. Visoki zavod sv. Jakova (Colegio Mayor de Santiago Apóstol). Bilo je u tome simbolike jer je sveti Jakov zaštitnik Španjolske. U dekretu koji je prethodio osnivanju Zavoda piše: »Španjolska nacija svjesna velike odgovornosti koju nameće kršćanski osjećaj svima vjernicima u ovom povijesnom času i odazivajući se pozivu Crkve, koja poziva na materijalnu i duhovnu pomoć žrtvama bezbožnoga komunizma, nastoji ublažiti patnje naše subraće. U toj nakani osniva se Colegio Mayor de Santiago Apóstol, koji će biti povjeren OCAU...« (6. prosinca 1946). Ravnatelj Zavoda bio je bivši slovački veleposlanik u Zagrebu Josef Cieker, koji je izvrsno poznavao hrvatsko izbjeglištvo i dobro govorio hrvatski. Ne smijemo zaboraviti da su Slovačku, nastalu nakon sporazuma Njemačke i zapadnoeuropskih država u Münchenu, priznale brojne demokratske zemlje pa čak i Sjedinjene Američke Države.

Među tih oko 800 sveučilištara koji su u razdoblju od dva desetljeća stanovali u Zavodu sv. Jakova, njih po prilici pedesetak bili su Hrvati, dok je oko 20 intelektualaca izvan Zavoda u istom razdoblju djelovalo u raznim španjolskim znanstvenim ustanovama u Madridu i ostalim španjolskim gradovima. Zavodom su upravljali istaknuti članovi Katoličke akcije i Pax Romane, i to u duhu novoga poslijeratnoga društvenoga ustrojstva Europe koje su predvodili istaknuti državnici Konrad Adenauer (Njemačka), Alcide de Gasperi (Italija) i Robert Schuman (Francuska). Drukčije rečeno, Zavod je ustanovljen na načelima moralne obnove Europe nakon katastrofa Drugoga svjetskog rata. Početna materijalna sredstva za rad Zavoda osigurala je Španjolska biskupska konferencija preko Caritasa i djelomično NCWC-a (National Catholic Welfare Conference), Vatikana i španjolskih ministarstava vanjskih poslova te odgoja i znanosti, ali i privatnih poduzeća.

Colegio Mayor bio je ustrojen po uzoru na slične koledže u Engleskoj i Irskoj u kojima su studenti uz svoje školske obveze mogli sudjelovati u svestranoj izgradnji svoje osobnosti na polju kulture, športa i društvenih djelatnosti, ali bez ikakve prisile i potpuno neovisno o tadašnjem političkom sustavu u Španjolskoj, koji, kao što se zna, nije bio demokratski, ali ni takav kakvim su ga prikazivali ljevičarski propagandisti, posebice u komunističkoj Jugoslaviji. OCAU je odlučio da se poštivaju načela nacionalne pripadnosti pojedinaca i da svaku nacionalnu skupinu čini barem deset članova. Pax Romana bila je jedna od poluga u upravljanju Zavodom, nastojeći da »od heterogenih individualnosti oblikuje zajednicu temeljenu na načelima buduće ujedinjene Europe pod zaštitom kršćanskoga univerzalizma«. Bio je to španjolski doprinos novoj Europi, koja je tada tek težila svojem ujedinjavanju, započetu njemačko-francuskim prijateljstvom i još nedovršenu sadašnjim zaustavljanjem proširenja Europske unije, što je u to doba bio upravo proročki pothvat. Taj europski duh podupiran je učestalim predavanjima i susretima sveučilištaraca pa se odražavao i u njihovu osobnom približavanju.

Kulturno djelovanje Hrvata u Madridu

Hrvati koji su nakon Bleiburga postupno dolazili u Madrid imali su iza sebe ne samo iskustvo bijega s najvećega hrvatskog stratišta u 20. stoljeću nego i organiziranost na nacionalnom i kulturnom području u izbjegličkim logorima Austrije i Italije. Posebno je u tome pogledu bio zanimljiv kulturni rad u talijanskom izbjegličkom logoru Fermo, o čemu piše poslije vrlo aktivan novinar Karlo Mirth u Zborniku 1970–1990. naklade Ziral u Chicagu. U tom logoru bio je osnovan Hrvatski akademski klub i sekcija Matice hrvatske. Održavana su kulturna i politička predavanja te književne večeri. Među pjesnicima su tu bili, da spomenemo one koji su se poslije afirmirali svojim knjigama i u emigrantskim publikacijama: Luka Brajnović, Duško Ševerđija, Husnija Hrustanović, Srećko Karaman, Gabriel Cvitan, Antun Bonifačić, Ivo Lendić, Vinko Nikolić i brojni drugi manje poznati. Osnovano je i Pjevačko društvo, koje je s uspjehom gostovalo u susjednim talijanskim gradovima. U Fermu su djelovali ratni intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prof. Dušan Žanko i rektor Zagrebačkog sveučilišta ing. Stjepan Horvat. Obojica su poslije postigla značajne uspjehe u svojoj struci u Venezueli, odnosno Argentini. Priređena je izložba umjetničkih radova slikara Zdravka Dučmelića, koji se poslije proslavio u Argentini, a prije toga je neko vrijeme boravio u Madridu. Jedna Dučmelićeva slika nalazi se u zbirci autoportreta glasovitih umjetnika u svjetski poznatom muzeju Galleria degli Uffizi u Firenci. Na Božić 1946. u Fermu je objavljen prvi broj časopisa Croatia, koji je izlazio godinu dana, a tiskan je u »maloj, primitivnoj tiskari«, kako piše Mirth. Nakon neuspješnog pokušaja da izdaju zbirku pjesama Lirika 46. logorski su pjesnici objavljivali svoje radove u mjesečniku Croatia. Intelektualci u Fermu uspostavili su veze sa svojim hrvatskim kolegama koji su živjeli u Rimu, među kojima je bio prije rata afirmirani slikar Jozo Kljaković i vatikanski neslužbeni diplomat, svećenik Krunoslav Draganović.

Na temelju toga iskustva hrvatski studenti i intelektualci u Madridu mogli su nastaviti kulturno djelovati u nešto boljim uvjetima no što su ih imali u logoru Fermo. Hrvatska revija pod uredništvom Vinka Nikolića više je puta izvještavala o uspjesima hrvatskih kulturnjaka u glavnom gradu Španjolske. Tako Revija u broju od prosinca 1951. opisuje znanstvene uspjehe hrvatskih intelektualaca koji su bili namještenici ili vanjski suradnici institucije »Consejo Superior de Investigaciones Cientificas« (Visoko vijeće za znanstvena istraživanja) u Madridu, a to su bili sociolog Anton Wurster, encikopedist i slavist Pavao Tijan, muzikolog fra Branko Marić, pravnik Vladimir Vince, enciklopedist dominikanac Hijacint Eterović, kemičar Gojko Kremenić, pravnik Marijan Gec, liječnik dr. Ivo Tuškan, povjesničar Pero Vukota, pjesnik i medijski teoretičar Luka Brajnović, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki, knjižničarka Nevenka Dragičević i mnogi drugi, koji su se i nakon odlaska iz Španjolske istaknuli u svojim zvanjima. U okviru te ustanove objavili su članke, knjige i doktorske disertacije. U nekim njihovim radovima bilo je govora i o hrvatskoj problematici. Poslije su ti uspjesi bili još veći, premda hrvatski studenti u Zavodu svetoga Jakova nisu dobivali onakvu materijalnu pomoć od svoje emigracije kao što su je imali sveučilištarci drugih nacija. O tome je pisao prof. Veljko Deur (također jedan iz Zavoda) u Hrvatskoj reviji od rujna 1955. ovo: »Neke narodnosti, kao Poljaci, Ukrajinci, Slovaci, Madjari i Srbi, imali su tu sreću, da su dobivali obimnu i redovitu pomoć od raznih organizacija njihovih sunarodnjaka, osobito onih iz Sjeverne Amerike. Hrvati se, nažalost, time ne mogu pohvaliti, nu svejedno su izvršili svoju dužnost. Od Hrvata, koji su imali sreću, da uživaju gostoprimstvo plemenite Španjolske, završili su: sedmorica političko-ekonomski fakultet, trojica filozofiju, trojica medicinu, dvojica veterinu, jedan kemiju i jedan Visoku školu brodogradnje. Od toga su doktorirali petorica na političko-ekonomskom fakultetu i jedan na medicinskom«. Taj Deurov navod nije mogao biti potpun jer je objavljen tek u prvoj polovici postojanja Zavoda sv. Jakova. Poslije ćemo navesti imena i neke radove najuspješnijih sudionika u kulturnom djelovanju Hrvata u Madridu, a taj popis je mnogo veći od Deurova i zaista dojmljiv. Ovdje valja naglasiti da su u Zavod sv. Jakova, iako je bio katolička institucija, bili primljeni bez ikakvih ograničenja i pripadnici ostalih vjerskih zajednica, kao ruski, ukrajinski i srpski pravoslavci, protestanti iz baltičkih zemalja pa i muslimani. Nitko nije bio prisiljen prisustvovati vjerskim svečanostima ili se na bilo koji drugi način iskazivati kao vjernik, što je za izrazito katoličku Španjolsku bio velik dokaz snošljivosti.

Organiziranost hrvatskih ljudi duha u Madridu

Hrvatski su studenti i intelektualci u glavnom španjolskom gradu bili organizirani u dvama društvima: Zajednici Hrvata u Španjolskoj, koja se brinula za ondašnju hrvatsku koloniju u toj zemlji, i Croatia Academica Catholica, koja je svoje djelovanje usmjerila i izvan Španjolske. Svi studenti i intelektualci bili su članovi obaju društava. Vrlo je teško navesti sve uspjehe hrvatskih ljudi duha u Madridu i ostalim gradovima Španjolske jer njihove udruge nisu sačuvale arhive, a većina je članova spomenutih društava umrla, dok su kontakti s njihovim obiteljima gotovo nemogući, odnosno rijetki. Stoga će ovaj opis djelovanja Hrvata u Madridu nakon Bleiburga ostati fragmentaran. Ipak, i ono što ćemo objelodaniti nije malo s obzirom na to da je riječ o zaista brojčano maloj nacionalnoj zajednici u usporedbi s hrvatskim kolonijama u ostalim zemljama Europe i svijeta.

Potkraj 1947. i tijekom 1948. u Španjolsku je došlo oko pedesetak Hrvata, među kojima su većinu činili studenti, a ostali su bili svećenici i intelektualci raznih zvanja. Ideju za osnivanje Zajednice Hrvata u Španjolskoj dali su franjevac Branko Marić i dominikanac Rajmund Kupareo. Osnivački sastanak bio je 23. lipnja 1948. u franjevačkom samostanu San Francisco Grande u Madridu. Nazočne su bile 42 osobe, dok su petorica poslala punomoći. Nakon uvodnih izlaganja izabran je odbor Zajednice. Predsjednik je bio Srećko Dragičević, bivši otpravnik poslova hrvatskog veleposlanstva u Madridu (Španjolska je bila jedina država izvan Sila osovine koja je diplomatski priznala NDH), dopredsjednik Marijan Gec, tajnik fra B. Marić, te odbornici otac R. Kupareo, Tomislav Kuraja i Stjepan Zovko. Mjesec dana poslije bila su odobrena Pravila djelovanja društva, u kojima, među ostalim, piše: »Svrha organizacije Hrvata u Španjolskoj koja se zove Zajednica Hrvata u Španjolskoj (Union Croata en Espańa) kao nadstranačke organizacije jest: a) humanitarna tj. međusobna moralna i materijalna pomoć; b) kulturna, tj. uzajamno upoznavanje i promicanje hrvatske i španjolske kulture; c) politička, tj. na nadstranačkoj osnovi djelovati na uspostavi demokratske hrvatske države.« Posebno je važna treća točka, u kojoj je riječ o uspostavljanju demokratske države, a ne nekakve ustaške ili tome slično.

Iz godine u godinu Zajednica je nastojala ostvarivati svoj program na humanitarnom, kulturnom i političkom polju. Tomu su najviše pridonosili studenti, koji su činili većinu u društvu. Zajednica je upoznala OCAU o svojem osnutku, što je spomenuta španjolska institucija srdačno pozdravila. Spomenut ćemo samo neke od nastupa članova Zajednice. Društvo je izdalo dramu R. Kuparea Pasión de Cristo, koja je prikazana u nekoliko gradova i bila emitirana preko Radio Nacional de Espańa. Otvorena je izložba umjetničkih fotografija s motivima hrvatskih gradova, kulturnih spomenika i krajolika pod pokroviteljstvom udruženja novinara Asociacion de la Prensa u reprezentativnim prostorijama u središnjoj ulici Gran Via u Madridu. Članovi društva P. Tijan, B. Marić, H. Eterović, I. Tuškan, M. Gec, S. Dragičević, R. Kupareo i A. Čukam održali su zapažena predavanja s temama politike, ljudskih prava, medicine, filozofije i ostalim duhovnim disciplinama.

Zajednica je uspostavila odnose s ostalim hrvatskim društvima u dijaspori, organizirala proslave Dana hrvatske državnosti, skupljala pomoć za hrvatske zatvorenike, priređivala božićne domjenke zajedno sa španjolskim prijateljima itd. U nakani da Španjolce upozna s Hrvatskom Zajednica je izdala brošuru o hrvatskoj povijesti i kulturi, koju su sastavili P. Tijan, L. Brajnović i K. Mirth, a izišla je u 500 primjeraka pod naslovom Croatia. Zahvaljujući Dušku Jelaviću i njegovoj vezi s uglednim katoličkim intelektualcem Joséom Rovirom Forsom, u Barceloni je priređen »Stepinčev tjedan«, koji je otvoren 2. svibnja 1951. s postavom umjetničkih fotografija kakve su bile izložene u Madridu. U počasnom i radnom odboru »Stepinčeva tjedna« bili su zastupljeni istaknuti katolički duhovnici i javni djelatnici, predvođeni biskupom Barcelone Modregom Casausom. Svi laički i vjerski mediji pohvalno su pisali o izložbi, ali i o progonima Hrvata u Jugoslaviji. Uz izložbu održano je nekoliko predavanja s hrvatskom tematikom. Uspjeh »Stepinčeva tjedna« potaknuo je grad Vichu da ga preuzme, pa je hrvatski prijatelj J. R. Fors poslao zahvalno pismo Zajednici s ovim riječima: »Iako je bilo shvatljivih poteškoća oko organiziranja izložbe, držim da je žrtva bila korisna u ovom prvom susretu Hrvatske s Barcelonom. Nakon izložbe, predavanja i članaka u tisku, napravljen je veliki korak za hrvatsku stvar, a to je isto kao i za civilizaciju.« Takav kompliment nije bio svakidašnji.

OCAU je izdao opširnu i dokumentiranu knjigu Situación de la Iglesia en los países situados tras telón de asero, u kojoj je jedno poglavlje posvećeno Hrvatskoj, s podacima o progonima biskupa, svećenika i vjernika s uvjerljivim dokumentima.

Fra B. Marić objavio je članak u časopisu Catolicismo (Madrid, siječanj 1955) o hrvatskim markama, s posebnim osvrtom na religiozne motive. Službeni tjednik Španjolske biskupske konferencije Ecclesia (br. 3/1955) prenosi iz Hrvatskoga katoličkog kalendara (Chicago) komentar o 400 pobijenih hrvatskih svećenika u komunističkoj Jugoslaviji. Bilo je još više takvih nastupa u španjolskom i latinskoameričkom javnom životu, no zbog pomanjkanja prostora nije nam moguće sve nabrojiti. Važno je istaknuti da su hrvatski javni djelatnici uvijek nastupali pod punim imenom svoje domovine Hrvatske.

Sudjelovanje na XXXV. međunarodnom euharistijskom kongresu u Barceloni

Saznavši za održavanje Međunarodnog euharistij-skoga kongresa u Barceloni, hrvatska zajednica u Mad-ridu odlučila je prijaviti svoje sudjelovanje na njemu, prethodno uspostaviši Središnji odbor za nastup, kojemu je bio predsjednikom S. Dragičević, a tajnikom D. Jelavić. Zamoljen je nadbiskup sarajevski Ivan Šarić, koji se nalazio u madridskom egzilu, da preuzme pokroviteljstvo nad tim pothvatom, što je on spremno prihvatio. Upućen je apel Hrvatima u svijetu da pošalju svoja izaslanstva na Kongres. Pozvani su hrvatski svećenici u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, da se pripreme za dolazak u Barcelonu, na što su oni povoljno odgovorili. O Kongresu je informirana i hrvatska javnost u izbjeglištvu preko emigrantskih publikacija. U Rimu je osnovan Odbor za suradnju s madridskim Odborom, a u njemu su se nalazili msgr. Juraj Mađerac (Zavod sv. Jeronima), fra Pavao Melada kao tajnik, te savjetnici K. Draganović i I. Omrčanin.

Tajnik madridskog Odbora D. Jelavić sredio je sve potrebno za hrvatsko sudjelovanje na Kongresu neposredno u Barceloni, pri čemu mu je pomogao organizator »Stepinčeva tjedna« u tom gradu J. Rovira Fors. Uspjeh je bio tim veći što su organizatori Kongresa prihvatili Jelavićev prijedlog da se u popis sudionika te katoličke manifestacije uvrste nacije a ne samo države, pa je Hrvatska 3. ožujka 1952. prvi put u povijesti euharistijskih kongresa nastupila pod svojim imenom i u svoje ime. To je prihvatio i odjel za tisak i radio. U međuvremenu je izišla posebna brošura namijenjena Kongresu pod nazivom Croatia, koju su pripremili S. Dragičević, Andrija Ilić, Luka Brajnović i fra Bruno Raspudić, te izvanredni broj hrvatske katoličke revije Osoba i duh, koju su u Madridu uređivali H. Eterović i L. Brajnović. Obje publikacije bile su višejezične.

Mediji su posvetili posebnu pozornost nazočnosti predstavnika progonjene Crkve, među kojima je Hr-vat-ska bila u središtu pozornosti. Službeno glasilo Kongresa navelo je da »sarajevski nadbiskup I. Šarić predvodi hrvatske hodočasnike«. Tjednik Momento (29. 5) objavio je članak D. Jelavića pod naslovom Croatia esta presente (Hrvatska je nazočna), s fotografijama nadbiskupa Šarića i crkvom sv. Marka u Zagrebu. Kao vidljiv znak nazočnosti hrvatske zastave s kockastim grbom vijorile su se pred glavnim uredom Kongresa, središnjim oltarom i na ulicama Barcelone.

Na Kongres su došli hrvatski hodočasnici iz Italije, Njemačke, Austrije, Francuske, Engleske, Brazila, SAD-a i Španjolske. Bilo ih je ukupno 140 u skupini od 500 predstavnika progonjene Crkve. U raznim manifestacijama Kongresa sudjelovalo je oko milijun i pol vjernika iz svih dijelova svijeta koji su tu mogli biti upoznati sa sudbinom Hrvata kao naroda i pripadnika univerzalne Crkve, i to, kako rekosmo, pod vlastitim imenom i pod vlastitim barjacima.

Predavanja na Kongresu o vjerskim i povijesnim temama održali su s hrvatske strane prof. P. Tijan, fra B. Raspudić, L. Brajnović, velečasni Vilim Cecelja, prof. I. Kokot i otac H. Eterović. Na završetku Kongresa dnevnik Diario de Barcelona (18. 6) napisao je: »Kao dobri sinovi zemlje nadbiskupa Stepinca, Hrvati su bili s nama na nezaboravnom XXXV. euharistijskom kongresu u Barceloni. Predstavnici ove plemenite nacije bili su gosti Barcelone. Ovaj narod je dvostruki hodočasnik, kao sudionici Kongresa i kao izbjeglice, pa nije mogao izostati u ovome času jer ljubav prema Kristu prožima njegovu povijest i jer kao nitko drugi želi mir za koji molimo. I radi toga suosjećamo s njim. Sjećamo se s uzbuđenjem geste jednoga starog Španjolca koji je sa suzama u očima poljubio hrvatsku zastavu kad se približila oltaru. Naš grad je u više prilika pokazao svoje simpatije spram bratske Hrvatske koja danas pati pod jugo-srpskim komunistima. Zato nas nije iznenadilo kad nam je viteško i otmjeno hrvatsko srce uputilo s granice ovaj pozdrav: ´Sa španjolske granice, simbola vašeg tisućugodišnjeg čuvara, delegati hrvatski iz Italije, Austrije, Francuske, Njemačke, Engleske i Sjedinjenih Američkih Država šalju svoje srdačne pozdrave plemenitoj Španjolskoj i Barceloni, zahvaljujući na gostoprimstvu, razumijevanju i pažnji, pa i poradi toga što ste nas proglasili počasnim gostima Barcelone...U našem obraćanju Svevišnjemu molit ćemo se za vaš napredak i sreću vaše domovine – zemlje mučenika i svetaca – očekujući dan uspostave hrvatske države čiju borbu dostojno pomažete, u nadi da ćemo vas jednoga dana primiti u našim slobodnim domovima kao što se prima najboljega prijatelja i dragoga brata. Hvala Španjolskoj, hvala Barceloni, Hrvatska vas voli i pozdravlja.’«

U Spomen-knjizi Kongresa u tri sveska objavljeni su teološki i povijesni radovi fra K. Balića, oca S. Sakača, dr. I. Omrčanina i nadbiskupa I. Šarića. Knjiga je izišla u veljači 1953. u Barceloni. Svi hrvatski hodočasnici bili su gosti Barcelone, u kojoj su im tamošnji građani priskrbili prehranu i stanovanje.

Zajednica Hrvata u Španjolskoj organizirala je sv. misu zahvalnicu u povodu imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom. Misu je služio primas Španjolske kardinal Enrique Pla y Daniel u nazočnosti nadbiskupa sarajevskoga Šarića i hrvatskih vjernika. U svojoj propovijedi španjolski primas nazvao je kardinala Stepinca »najznačajnijim svjedokom vjere i ljubavi prema svojoj domovini«. Barcelonski tjednik Momento (15. 1. 1953) donio je članak u kojem autor Luis Luna iznosi podatke o progonima Crkve u Jugoslaviji i o nečovječnom postupku s kardinalom Stepincem. Razotkriva »zavjeru šutnje« i na kraju upućuje poziv: »Katolici se moraju boriti protiv ove konspiracije šutnje i lažnih antikomunista kao što su to učinili engleski katolici na čelu sa svojim biskupima, prosvjedujući i suprotstavljajući se Titovu posjetu Engleskoj«. Isti tjednik je sedam dana poslije izvijestio o prosvjedima protiv Titova dolaska u Veliku Britaniju, žaleći se na činjenicu što je uopće pozvan u posjet, iako se zna da je progonitelj kršćana (podrobnije o Kongresu u izvješću D. Jelavića Hrvatska je nazočna, objavljenu u Hrvatskom katoličkom kalendaru, 1992, Chicago).

Istaknuti intelektualci koji su studirali i/ili djelovali u Madridu

Svjesni činjenice da nismo mogli skupiti sve podatke o hrvatskim studentima i intelektualcima koji su živjeli i radili u Madridu jer nitko nije sačuvao sve dokumente o tome, ipak donosimo, premda nepotpun, popis njihovih imena i zvanja, a poslije toga izdvojeno ćemo donijeti kraće biografije onih koji su postigli najveće znanstvene i umjetničke uspjehe u Španjolskoj i izvan nje. Evo popisa studenata korisnika stipendija OCAU-a s oznakom zvanja i država boravka, odnosno iseljenja:

 1. Azinović, Zlatko (doktor ekonomije, Mozambi-que–Španjolska)

 2. Bartolović, Ivan (doktor prava, Peru)

 3. Batušić, Miroslav (pravnik, Brazil)

 4. Borić, Gojko (novinar, Njemačka–Hrvatska)

 5. Brajnović, Luka (doktor prava, dr. filozofije, teoretičar publicistike, Španjolska)

 6. Čukman, Alojz, (doktor prava, SAD)

 7. Deur, Veljko (prof. književnosti, Francuska–Ar-gen--tina)

 8. Dundov, Mirko (doktor medicine, Engleska–Špa-njolska)

 9. Dučmelić, Zdravko (prof. likovnih umjetnosti, Argentina)

10.Filipović, Josip (doktor ekonomije, Španjolska)

11.Franić, Josip (doktor ekonomije, Kanada–Španjol-ska)

12. Fulgosi, Ante (doktor medicine, SAD)

13. Gec, Marijan (doktor politologije, Španjolska)

14. Grgurović, Miroslav (doktor medicine, SAD)

15. Ivandić, Tomislav (doktor medicine, Njemačka)

16. Jelavić, Duško (doktor medicine, sveuč. prof., Špa-njol-ska)

17. Jurišinović, Tomislav (prof. književnosti, Francu-ska)

18. Karabaić, Drago (gospodarstvenik, SAD)

19. Kremenić, Gojko (doktor kemije, prof., Španjol-ska)

20. Kroker, Maca (doktorica medicine, prof. psihijatrije, SAD)

21. Kuraja, Tomislav (topograf, Argentina)

22. Kulenović, beg Nahid (tekstilni inženjer, Njema-č-ka)

23. Klanjac, Petar (farmaceut, Kanada)

24. Lončarević, Ivan (doktor agronomije, Njemačka)

25. Ljevaković, Ivan (prof. književnosti, Španjolska)

26. Madirazza, Ivan (doktor geologije, Danska)

27. Marić, Drago (gospodarstvenik, Venezuela)

28.Mandić, Ante (ing. brodogradnje, Belgija–Špa-njol-ska)

29.Maruna, Petar (slikar, prof. likovnih umjetnosti, Španjolska)

30. Miletić, Marko (gospodarstvenik, SAD)

31.Mirth, Karlo (ing., novinar, publicist, Španjolska–SAD)

32. Mišić, Drago (tehničar zrakoplovstva, Peru)

33. Nagy, Eduard (doktor prava, SAD)

34. Opić, Branko (veterinar, Brazil)

35. Pančić, Franjo (veterinar, SAD)

36. Pandžić, Krešimir (industrijalac, SAD)

37. Putica, Zvonko (doktor medicine, Španjolska)

38. Tuškan, Ivo (doktor medicine, SAD)

39. Tijan, Tomislav (ing. kemije, Španjolska)

40. Turković, Branimir (ing. brodogradnje, SAD)

41. Radić, Ante (doktor filozofije, Filipini)

42. Radovanović, Srećko (ing. industrije, SAD)

43. Raspudić, Bruno (prof. filozofije, SAD)

44. Rupčić, Mladen (ing. arhitekture, Njemačka)

45. Strujić, Hrvoje (kemičar, SAD)

46. Subotić, Zvonimir (gospodarstvenik, Argen-ti-na)

47. Šimić, Pero (ing. građevinarstva, Španjolska)

48. Široki, Boris (doktor politologije, Venezuela)

49. Vukota, Pero (doktor politologije, Argentina)

50. Žigrović, Mladen (prof. filozofije, Engleska)

Privremenu stipendiju s kraćim boravkom u Zavodu sv. Jakova dobila su još devetorica studenata koji u Madridu nisu završili studije, dok su korisnici priznanja studija i slobodnog upisa na sveučilišta (po zakonu koji je inicirao OCAU) bili fra Zvonimir Brajdić, fra Vlado Čujat, fra Vlado Vuljan i fra Mate Tafra.

Spomenimo i to da je boravak hrvatskih studenata i intelektualaca u Španjolskoj bio okrunjen i s 25 mješovitih španjolsko-hrvatskih brakova. Većina prije navedenih akademičara nije više među živima, jednoga je pak, ing. Nahida bega Kulenovića, u Münchenu likvidirala Udba.

Nije nam bilo lako izdvojiti one Hrvate koji su svojim znanstvenim i umjetničkim djelovanjem ostavili najdublje tragove u kulturnom životu Hrvata u Španjolskoj i uopće u kulturi te velike nacije te poslije u državama svojega konačnog iseljenja, pa se stoga ispričavamo ako netko misli da je nepravedno izostavljen. Poredak kraćih biografija plod je naše osobne prosudbe.

Prof. Pavao Tijan (Senj, 1908 – Madrid, 1997) slavist i enciklopedist. Gimnaziju završio u Senju, a slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je profesor u nekoliko institucija i kućni podučitelj djece istaknutih ličnosti. Od 1938. jedan je od prvih suradnika Mate Ujevića na pripremama Hrvatske enciklopedije, postavši književnim tajnikom Hrvatskog izdavalačkog nakladnog zavoda. Objavio je mnogobrojne članke iz svoje struke, god. 1943. postaje urednikom kulturne rubrike utjecajnog tjednika Spremnost. HAZU mu je objavio radove u Zborniku za narodni život i običaje. Zaslužan je za zaštitu kulturnih i povijesnih spomenika tijekom Drugoga svjetskog rata. Jedan je od utemeljitelja Sveučilišta u Sarajevu za vrijeme NDH. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku, a u Rimu skupa s K. Draganovićem i nizom drugih intelektualaca sudjeluje u objavljivanju spomen-knjige o stradanju hrvatskoga naroda Martyrium Croatiae (na latinskom). God. 1947. odlazi u Madrid organizirati španjolske slavističke studije. Pokretač je i stvarni gl. urednik Španjolske kulturne enciklopedije (Enciclopedia de la Cultura Espańola). Surađivao je u brojnim španjolskim kulturnim časopisima, posebice u reviji Arbor. Bio je član Visokog vijeća za znanstvena istraživanja (Consejo Superior de Investigaciónes Cientificas). Zahvaljujući nastojanju prof. Tijana, španjolska postaja »Radio Nacional de Espańa« daje emisije na hrvatskom jeziku, u kojima je, osim njega, naveliko sudjelovala i njegova supruga Neda Luetić-Tijan. Emisije Radio Madrida dva su desetljeća bile slobodni hrvatski glas bez ikakve cenzure (!), rado slušan u porobljenoj domovini. U svojim knjigama udbaš Bošković napada hrvatske emisije Radio Madrida, a oni koji su ih slušali izlagali su se progonima.

Tijan je prevodio dramske tekstove s hrvatskoga na španjolski i obratno. Pisao je u časopisima Hrvatska revija, Osoba i duh i Studia croatica. Cijenjeni su njegovi radovi o slavenskom svijetu El mundo eslavo y la cultura europea i Proceso de Formación de las Naciones eslavas. Posebno se vrijednom smatra njegova studija Crisis del liberalismo en Europa (El Mito Masaryk), Madrid, 1958. Izdao je probrane članke velikoga hrvatskog intelektualca Vinka Kriškovića. U časopisu Studia croatica (Buenos Aires) objavio je članak o srpskoj agresiji na Hrvatsku. Znanstveni radovi P. Tijana obuhvaćaju nekoliko stotina jedinica, a objavljivani su u hrvatskim, španjolskim, američkim i talijanskim časopisima. U slobodnoj Hrvatskoj tiskane su mu studije u Hrvatskoj reviji, Maruliću i Senjskom zborniku. U Španjolskoj je označen ne samo »velikim Hrvatom« nego i »velikim Španjolcem«. Pokopan je na groblju San Isidro u Madridu.

Prof. dr. Luka Brajnović (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001), književnik, novinar, publicist i teoretičar medija. U Hrvatskoj je bio suradnik časopisa Luč i Hrvatska straža. Objavio je romane Zaboravljene suze i Tripo Kokoljić. U Madridu je s dominikancem Hijacintom Eterovićem uređivao katoličku reviju Osoba i duh. Osnovao je nakladu »Osvit«, u kojoj je izdao djela Vinka Kriškovića, Augustina Juretića i Lucijana Kordića kao i Sveto pismo u prepravljenom prijevodu nadbiskupa Šarića. Studirao filozofiju i književnost u Zagrebu i Madridu te pravo u Pamploni, gdje je doktorirao. Od 1960. do 1992. radio kao sveučilišni profesor u Pamploni na Fakultetu informacijskih znanosti, obnašajući važne dužnosti na njemu. »Don Lucas«, kako su ga svi zvali, bio je omiljen među svojim studentima i kolegama pa je za vrijeme agresije na Hrvatsku uspješno predsjedavao društvom »Amigos de Croacia« (Prijatelji Hrvatske).

Gotovo trideset godina pisao je kolumnu za vanjsku politiku u dnevniku Diario de Navarra. Usput je bio urednik u časopisu Nuestro Tiempo, surađujući i u nekoliko drugih revija u Španjolskoj, Portugalu i Meksiku. Objavio je niz stručnih knjiga o novinarstvu, kao Tecnologia de la informacion, (1967), Deontologia periodistica, (1978), El ambito cientifico de la informacion, (1979), ali i knijiževnih djela, među ostalima Poema americano i Ex ponto, sve objavljeno u Pamploni. Sveučilište Navarra iz Pamplone dobilo je 2005. Nagradu Ine za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Brajnović je objavio i tri knjige pjesama na hrvatskom. Neko je vrijeme uređivao glasilo HNO-a Branka Jelića Hrvatsku Državu u Madridu, ali je brzo odustao jer Jelić nije mogao podnijeti da ne bude slavljen u svakom broju.

Fakultet informacijskih znanosti u Pamploni ustanovio je međunarodnu nagradu za novinare »Premio Brajnovich de la Comunicación«, koju su dobili brojni istaknuti žurnalisti, a među njima postumno i hrvatski novinar Siniša Glavašević, ubijen u Vukovaru. Posmrtno izlazi Brajnovićeva autobiografija Despeididas y Encuentros (Rastanci i sastanci), u kojoj opisuje ne samo svoj životni put nego i stradanja i težnje hrvatskoga naroda. Nakon četvrtog izdanja u Španjolskoj trebalo bi ju izdati i u hrvatskom prijevodu.

O. Franjo Hijacint Eterović (Pučišća na Braču, 1913 – Chicago, 1981), dominikanac, kulturni djelatnik i enciklopedist. Bježi iz Češke pred komunistima da bi se sklonio u Nizozemskoj. U Parizu na Sveučilištu La Saulchoir doktorira iz racionalnog bogoslovlja. Od 1948. do 1952. živi i djeluje u Madridu, gdje predaje na Dominikanskom učilištu. Zajedno s L. Brajnovićem 1949. pokreće duhovno-znanstvenu reviju Osoba i duh, koja je bila cijenjena po svojoj velikoj stručnoj razini. God. 1952. odlazi u SAD, gdje predaje na španjolskom sveučilištu u Albuquerqueu (New Mexico). Nakon toga biva predavač na Sveučilištu De Paul u Chicagu, gdje osniva Hrvatski kulturni centar. Preko Centra surađuje s Hrvatskom akademijom Amerike i nizom drugih kulturnih institucija. Objavljuje članke u časopisima Studia Croatica (Buenos Aires) i Journal of Croatian Studies. S prof. Krstom Spalatinom zasniva zbornik na engleskom o hrvatskoj povijesti, kulturi i politici, od kojega je izišao samo jedan svezak 1964. pod naslovom Croatia: Land, People, Culture, u nakladi Sveučilišta u Torontu. Ostala dva sveska nisu objavljena jer je glavni organizator pothvata, otac Eterović, neočekivano i prerano preminuo. U povodu oboljenja kardinala Stepinca obratio se uime udruge Croatia Academica Catholica (Madrid) američkom državnom tajniku Dullesu s molbom da omogući posjet američkih liječnika kardinalu. Nakon te intervencije Stepinca je posjetio američki liječnik dr. John H. Lawrence, koji je potvrdio da se kardinalova bolest pogoršala zbog stresova pod kojima je morao živjeti u izgnanstvu u Krašiću. Liječnik dr. Duško Jelavić (Madrid) koristio se Lawrenceovim saznanjima za svoje intervencije u korist oboljeloga kardinala Stepinca.

Zdravko Dučmelić (Vinkovci, 1923 – Buenos Aires, 1989). U rodnom gradu završava srednju školu te na kraju rata bježi u Italiju. U Rimu otkriva svoj slikarski i crtački talent. God. 1947. nalazimo ga kao stipendista OCAU u Madridu, gdje upisuje studij slikarstva u Kraljevskoj akademiji San Fernando. Na njega su utjecali veliki španjolski slikari 19. st. ali i oni prve polovice 20. stoljeća. Govoreći o svojem školovanju u Madridu, Dučmelić je rekao: »Od godine 1949. do danas nije se mnogo promijenilo u mojim slikama. Uglavnom, boje su ostale jednake. Ja sam svoju paletu formirao u Španjolskoj. To je španjolska paleta s crnim bojama, sa zelenim bojama; to su ti okri, to su prirodni krajobrazi Španjolske i te sam ja zadržao uvijek.« (Hrvatska revija, srpanj, 1988). God. 1949. seli se u Buenos Aires. Zbog zdravstvenih razloga smješta se u gradu Mendozi na podnožju visokih Anda, gdje bude imenovan profesorom na slikarskoj školi Sveučilišta Cuyo. Predavao je sve do umirovljenja god. 1980. Dučmelić pripada u najistaknutije argentinske slikare uopće. Sudjeluje u brojnim zajedničkim i posebnim izložbama u Argentini, ostalim latinskoameričkim zemljama i diljem svijeta. Likovni kritičari iznosili su laskave ocjene o njegovu prepoznatljivu i zapamtljivu stvaralaštvu, nazivajući ga »velikim Dučmelićem«, čiji motivi kao da su stvoreni za »ilustriranje pripovjedaka Luisa Borgesa« (La Nación, Buenos Aires). Nakon dugogodišnjeg izbjeglištva Dučmelić 1983. posjećuje Hrvatsku, gdje izlaže u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Prof. dr. Duško Jelavić (Veliki Prolog, 1923). Bije-gom iz Hrvatske preko Bleiburga u svibnju 1945. pukim je slučajem spasio život. Prebacio se iz Austrije u Italiju, neko vrijeme živi u izbjegličkom logoru Fermo. Iz Italije došao na studij medicine u Madrid, gdje je završio Fakultet (1947–1952). Specijalizirao je internu medicinu (1952–1956) i gastroenterologiju (1956–1961). Doktorirao radom Lipidos Plasmaticos en la Porfiria Hepatocutanea Tardia (1976). Postao je redoviti profesor Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Madridu 1976. Nadstojnik odjela za gastroenterologiju. Od 1990. prof. emeritus Sveučilišta u Madridu.

Djela: Nefropatias Medicas (1962), Lipidos Plas-ma-ticos (1968), Porfiria Hepatocutanea Tardia (1969), Ne-fro-patias Medicas (prošireno izdanje 1972). Suradnja u prvom i trećem svesku knjige Medicina interna, pod vodstvom prof. Schuellera.

Odličja i nagrade: godišnje nagrade 1982. i 1983. udru-ge Sociedad Espańola de Patologia Digestiva, počasni profesor Sveučilišta L´Aquila (Italija) 1982. Odličje za humanitarnu djelatnost »Pro Ecclesia et Ponitifice« (1977). Počasni direktor znanstvenih tečajeva »Cursos internationales de Actualización en Cirurgia de Ap. Digestivo« (Madrid, 1993) i liječničkog društva »Cole-gial Honoroficio«, Madrid, 1998.

Sudjelovao je na dvadeset nacionalnih kongresa interne medicine i na istovrsnim međunarodnim znanstvenim kongresima u Terremolinosu 1975, Ateni 1977, Rimu 1978, Madridu 1982. i 1984. Znanstvene članke objavljivao u stručnim publikacijama u Španjolskoj, Italiji, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Kad su u Madridu u ožujku 2002. bili održani dani hrvatske kulture (u prvom redu zahvaljujući upornom nastojanju atašea za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu Tugi Tarle) govorilo se i o hrvatskim emigrantima koji su zadužili španjolsku kulturu i znanost. Nije bilo problema kad su spominjani L. Brajnović i P. Tijan, ali kako je rekla profesorica s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Mirjana Polić Bobić (Vjesnik, 14. travnja 2002), »o Dušku Jelaviću, medicinskom stručnjaku i ravnatelju velike madridske bolnice nisam imala nikakvih vijesti«. To se može protumačiti specifičnošću njegova znanstvenog djelovanja, o kojem se ne govori u široj javnosti, ali i njegovom samozatajnošću, koja je posebno dolazila do izražaja kad je riječ o njegovu političkom i humanitarnom djelovanju u korist Hrvatske. Zahvaljujući prof. Jelaviću i njegovoj supruzi Eleni, Španjolci, i to oni u visokim društvenim krugovima, saznavali su istinu o hrvatskoj borbi za slobodu za vrijeme komunizma i u Domovinskom ratu. Svojim je vezama prof. Jelavić isposlovao stručni boravak u Madridu mnogim hrvatskim studentima i liječnicima. Njeguje veze s uglednim i utjecajnim Hrvatima u inozemstvu i domovini. Priprema knjigu o međunarodnim brigadama u španjolskom građanskom ratu koja će objektivno osvijetliti to tamno poglavlje u povijesti komunizma, dosad krivotvoreno ljevičarskim legendama i izmišljotinama.

Karlo Mirth (Otočac, 1917) publicist, urednik, izdavač i esejist. U Zagrebu je 1942. završio studij šumarstva. Bježi pred komunizmom nakon Bleiburga, našavši prvo utočište u legendarnom izbjegličkom logoru Fermo (Italija). Od 1946. do 1962. studirao je novinarstvo u Rimu, španjolski jezik u Barceloni, a bibliotekarstvo i informacijske znanosti u New Yorku. Pet godina živi u Madridu. U Rimu je osnovao jedinu hrvatsku novinsku službu u emigraciji »Croatia Press« (1947) koju prebacuje u Madrid (1947–1952), zatim u Cleveland (1952–1956), da bi ju na kraju izdavao u New Yorku (1956–1980). U europskom razdoblju »Croatia Press« donosi samo vijesti, a u američkom postaje časopis, najprije dvojezični, da bi posljednjih godina tekstovi bili pretežito na engleskom jeziku.

Kao časopis Croatia Press objavljuje dokumente, političke raščlambe i bibliografiju emigrantskih i stranih publikacija. Oslanjajući se na angloamerički način pisanja objektivnih i činjeničnih tekstova, Mirth je sa svojom Croatia Press stekao povjerenje ne samo hrvatskih nego i američkih i kanadskih publikacija i biblioteka. Otkrio je pozadinu tako važnih događaja kao što su bili utamničenje kardinala Stepinca, ubojstvo Andrije Hebranga, gušenje Hrvatskoga proljeća, progoni potpisnika Deklaracije o hrvatskom jeziku, otmica svećenika K. Draganovića, da spomenemo važnije teme, a bilo ih je mnogo više.

K. Mirth bio je jedan od osnivača Croatian Academy of America (CAA), obnašajući jedno desetljeće dužnost njezina predsjednika (1958–1968). Ta neovisna kulturna ustanova osnovana je da bi akademsku javnost engleskoga govornog područja upoznavala s hrvatskom problematikom. Ali njezin je rad bio usmjeren i na učene Hrvate u sjevernoj Americi kojima je engleski bio bliži nego hrvatski. U tu svrhu CAA izdaje časopis Journal of Croatian Studies (JCS), u kojem pišu poznati hrvatski i strani stručnjaci iz područja povijesti, kulture, ekonomije i politike. JCS primaju istaknuta sveučilišta i znanstvene ustanove diljem svijeta. Časopis je obrađivao i monografske teme, koje su bile posvećene Ivanu Meštroviću, hrvatskom jeziku, hrvatskoj renesansi, hrvatskoj neovisnosti i hrvatskoj dijaspori u SAD-u. Nakon osamostaljenja Hrvatske CAA razvija suradnju s kulturnim ustanovama u domovini kao što su Hrvatska matica iseljenika, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Leksikografski zavod Miroslav Krleža itd.

K. Mirth je bio marljiv suradnik brojnih emigrantskih publikacija. O svojem životu u egzilu objavio je knjigu sjećanja Život u emigraciji, u kojoj nalazimo, osim vlastitih preokupacija, i živahne opise susreta s poznatim emigrantskim ličnostima kao što su bili Ivan Meštrović, Bogdan Radica, Vladko Maček, nadbiskup I. Šarić, slikar Kristijan Kreković, rektor Zagrebačkog sveučilišta S. Horvat, književnik i nakladnik V. Nikolić, predsjednik HSS-a Juraj Krnjević itd. Prigodom posjeta domovini 1995. Mirth je poklonio svoju bogatu pismohranu, knjige i dokumente Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Kako su ocijenili ugledni hrvatski povjesničari, njegov je arhiv »nezaobilazni izvor za proučavanje hrvatske dijaspore uopće, a posebno u Americi, u drugoj polovici 20. stoljeća«.

Rajmond Kupareo (Vrboska na Hvaru, 1914 – Za-greb, 1996), svećenik, književnik, teološki i filozofski pisac. Srednju je školu pohađao u Jelsi (Hvar), Bolu (Brač) i u Dubrovniku, gdje je diplomirao studij teologije te postao svećenikom. Na Zagrebačkom sveučilištu studirao je čistu filozofiju. Godine 1947. otišao je u Čehoslovačku, gdje je magistrirao teologiju. U Španjolskoj je boravio od 1948. do 1950. Suosnivač je Zajednice Hrvata u Španjolskoj. Sudjeluje u njezinu radu održavajući predavanja. God. 1950. odlazi u Čile, gdje do 1970. na Pa-pin-skom katoličkom sveučilištu u Santiagu predaje es-te-tiku i aksiologiju. Obnašao dužnost dekana i vi-ce-rek--tora spomenute univerze. Utemeljuje Institut za estetička istraživanja, pokrenuvši časopis toga instituta Aisthesis. U glavnom gradu Čilea bio je urednikom tjednika El mundo católico. Bio je član čileanske akademije »Instituto de Chile« i »The American Society for Aesthetics«.

Iz područja estetike objavio je studije Estética de la Poesia, Crítica del Drama, Estética de la Novela i Axio-logia estética. Papinsko sveučilište u Santiagu izdaje njegovo djelo El valor del arte. Nakon umirovljenja vraća se 1980. u Hrvatsku. Objelodanio je 25 knjiga, deset znanstvenih rasprava o estetici (na latinskom, španjolskom i hrvatskom) te četrnaest knjiga pjesama, romana, drama i pripovijesti (na hrvatskom, češkom i španjolskom). Kako piše u Leksikonu Hrvata u Argentini, u svojoj posljednjoj knjizi Svjetloznak Kupareo »sintetizira (svoju) poeziju kojom u hrvatskom duhovnom prostoru ostaje nenadmašivi pjesnik Božića i Velikog petka te tihog i nenametljivo snažnog rodoljublja«. Predajući R. Kupareu posmrtno odličje Reda Bernardo O`Higgins, čileanski veleposlanik u Hrvatskoj Raul Orellan rekao je 27. siječnja 1997. u Dominikanskom samostanu u Zagrebu: »Moja domovina... imala je povlasticu da ga ubroji među svoje najveće vrijednosti. Taj hrvatski svećenik, kojega danas posmrtno slavimo, gajio je za Čile posebnu ljubav i poštovanje. Zbog toga cijenimo ga kao jednoga od naših, iako nikad nije prestao biti Hrvatom« (Hrvatska revija, ožujak, 1997).

Madrid, spomenik Miguelu de Cervantesu

Prof. dr. Anton Wurster, (Rijeka, 1913 – Pamplona, 1961), studirao je u Zagrebu, u Italiji i Njemačkoj. U Rimu je doktorirao iz filozofije. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je tajnik hrvatskoga izaslanstva pri Svetoj stolici. Iz Rima se odselio u Madrid, gdje ga je 1946. pozvao »Consejo superior.« da radi kao suradnik te visoke kulturne ustanove. Nakon toga predavao je na sveučilištima u Valenciji i Pamploni, gdje je umro.

U popisu Wursterovih radova ističe se jedan pregledni članak o filozofiji u Hrvatskoj (La filosofía en Croatia), tiskan u glasilu spomenutoga Zavoda za filozofiju. U »Conseju...« je skupa s P. Tijanom i N. Belić Dragičević osnovao slavenski odsjek. Objavljivao je znanstvene radove u španjolskim revijama Arbor, Revista de Filosofia, Revista de Politica Internaciónal, Destino, Nuestro Tiempo i Actualidad Espańola. Pisao je i za reviju Criterio (Buenos Aires). Naklada Editoral Nacional, Madrid, objavila je Wursterovu knjigu Los Balcanes del Meditérraneo (1954), koja sadrži njegove članke i predavanja. U knjizi je posebno zanimljiv osvrt na američku politiku prema Titovoj Jugoslaviji. Pero Vukota kritički se osvrnuo na Wursterovu knjigu pronašavši u njoj neke krive zaključke autora (Hrvatska revija, prosinac 1955). Surađivao je u časopisu Osoba i duh (Madrid).

Petar (Pedro) Maruna (Podprag ispod Velebita, 1938), živio je u Zaprešiću, a pohađao i završio gimnaziju u Zagrebu. God. 1960. bježi s dvojicom braće u Italiju (jedan od njih je poslije postao vrhunski hrvatski pjesnik Boris Maruna), gdje provodi osam mjeseci u izbjegličkim logorima. God. 196l. emigrira s braćom u Argentinu, Cordoba. Od 1962. do 1964. radi s argentinskim slikarom Ernestom Farinom. Upisao se na Likovnu akademiju u Cordobi, da bi 1964. otputovao u Madrid, gdje nastavlja studij na Visokoj školi lijepih umjetnosti San Fernando i to kao stipendist OCAU-a. Diplomira 1969. Od 1969. do 1982. živi u Malagi, sudjelujući u osnivanju likovne skupine »Palmo«. Od 1982. stalno živi u Aranjuezu, Madrid. Kao profesionalni umjetnik izlagao je u četrdesetak samostalnih i više od stotinu skupnih izložbi. Mediji su naveliko pisali o Maruninu stvaralaštvu pa bi trebali mnogo više prostora da donesemo i samo djelić tih vrlo pohvalnih osvrta. Maruna je ilustrirao i neka izdanja Knjižnice Hrvatske revije kao i naslovnicu toga najboljeg emigrantskoga časopisa. Ne smije se zaboraviti da je Španjolska zemlja brojnih slikara, pa ako stranac, makar i španjolski državljanin kao što je Maruna, biva hvaljen onda je to mnogo veći uspjeh no što ga imaju domaći umjetnici. Maruna je kao grafičar dobio dvije španjolske nacionalne nagrade, a njegove slike nalaze se u mnogim muzejima, od kojih ćemo spomenuti samo neke važnije: Museo de la Real Academia de Bellas Artes San Fernando u Madridu (tu je on jedini hrvatski umjetnik!), Museo Espańol del grabado Contemporáneo (Marbella), Museo de Bellas Artes (Malaga), Museo de Vaticano, Museum of Fine Arts (Boston), Bibliothčque Nationale (Paris), Museo-Fundacio Guayasamim (Quito) itd.

Svečano otvorenje novog sjedišta muzeja Kristijana Krekovića 1981. u Mallorci

Nadbiskup vrhbosanski Ivan Ev. Šarić (Travnik, 1871 – Madrid, 1960). Premda nije aktivno sudjelovao u dru-štvenom životu hrvatske zajednice u Madridu, iz-bjegli sarajevski nadbiskup Šarić samom je svojom nazočnošću kao najveći crkveni autoritet među tamošnjim Hr-vatima zaslužio da ga se ubroji u najviđenije Hrvate u španjolskoj prijestolnici. Nadbiskupa Šarića često se kritiziralo što je napustio svoje stado i otišao u inozemstvo, no, kako piše K. Mirth, njemu su u Zagrebu savjetovali da pođe na Zapad i pričeka svršetak rata. Da je ostao u Sarajevu vrlo bi ga vjerojatno komunisti ubili jer je bio veliki hrvatski rodoljub, a partizani su u Bosni i Hercegovini likvidirali svakoga četvrtog duhovnika hrvatske nacionalnosti pa ne bi prezali ni pred njihovim vrhovnim svećenikom. Boraveći neko vrijeme u Austriji i Švicarskoj, Šarić je konačno našao utočište u Madridu od prosinca 1948. do smrti u srpnju 1960. Nadbiskup je živio vrlo skromno u rezidenciji španjolskih biskupa. Iako je bio pozvan da sudjeluje u nekim vijećanjima španjolske crkvene hijerarhije, nadbiskup se klonio toga, ali je ipak primao na razgovore sve strance koji su ga htjeli vidjeti, razgovarajući s njima na latinskom, kojim je besprijekorno vladao za razliku od nekih španjolskih kolega. Rado se susretao i s Hrvatima, održavajući pismenu vezu s mnogim izbjeglim svećenicima.

K. Mirth opisuje nadbiskupa Šarića (Hrvatski kalendar, 1989, Chicago) kao velikog zaljubljenika u Bosnu i još većeg prijatelja naše muslimanske braće, o čemu je i stihotvorio. U Madridu je nastavio svoj književni i prevoditeljski rad na Svetom pismu. Udruga Croatia Academica Catholica izdala je Šarićev Novi zavjet, dok za Stari zavjet nije bilo novca. Šarić je bio vrlo plodan pjesnik, izdao je sedam knjiga pjesama, a u Madridu zbirku Vrata sunca, kako piše Mirth, »jednostavno sročenih pjesmica, ispunjenih vjerskim i rodoljubnim ugođajem«. Brajnovićeva naklada »Osvit« objavila je nekoliko manjih Šarićevih brošura s nabožnim sadržajima. Vrhbosanski nadbiskup Šarić mnogo je patio u tuđini zbog nemogućnosti da bude u svojoj Bosni, koju je smatrao nerazdvojivim dijelom lijepe naše domovine Hrvatske. Uostalom, kao i mnogi drugi veliki Hrvati, od Ante Starčevića i don Mihovila Pavlinovića do Stjepana Radića i Franje Tuđmana. Bio je pokopan na groblju Nuestra Sinora de la Almudena u Madridu, ali su prije dvije godine njegovi posmrtni ostaci prebačeni u Sarajevo bez ikakvih političkih i inih poteškoća.

Manje poznati, ali zaslužni hrvatski znanstvenici i kulturni djelatnici u Madridu, Španjolskoj i zapadnom svijetu

Nadasve vrijedan promicatelj hrvatske književnosti i kulture u Španjolskoj Francisco Javier Juez y Gálvez spominje u članku Hrvatski emigranti u Španjolskoj o Marku Maruliću: razdoblje 1945–1955 (Colloquia Maruliana XIII, 2004) više hrvatskih intelektualaca u svojoj zemlji koji su tamošnju javnost upoznali s rodoslovnikom hrvatske književnosti Markom Marulićem, koji je do tada bio spomenut samo u nekoliko enciklopedijskih natuknica: »Ova će se slika stubokom promijeniti djelovanjem spomenute skupine hrvatskih intelektualaca – iz različitih hrvatskih pokrajina, obrazovanih na različitim višim studijima (iako su svi općenito bili humanisti), pripadnika približno istog naraštaja (svi su se rodili između kraja prvog i kraja drugog desetljeća prošlog stoljeća). Ova je skupina osjećala veliko zanimanje prema ocu hrvatske književnosti iz različitih gledišta, koje se zanimanje odražavalo u radovima što su ih uputili, prema Tijanovu izrazu, za svoj narod strancima – a to znači da su napisani uglavnom španjolskim jezikom. Kulturni rad hrvatskih emigranata nije prošao nezapažen u kulturnim glasilima tadašnje Španjolske.«

Ovdje su važna tri kriterija: pisanje na španjolskom jeziku i uočljivost u španjolskoj kulturnoj javnosti, ali i nastavak karijere u zapadnim zemljama. Tu su zadaću ispunili mnogobrojni hrvatski intelektualci u Španjolskoj, od kojih je većina gotovo nepoznata u Hrvatskoj pa ćemo ih ovdje samo navesti s po nekoliko rečenica uz napomenu da bi bi bilo vrijedno o tome napisati doktorsku radnju jer sadržaja znanstvene i umjetničke vrijednosti za to ima dovoljno i pristupačni su u španjolskim knjižnicama i ostalim kulturnim institucijama zapadne hemisfere. Uzet ćemo u obzir samo one koji su na bilo koji način svojim djelovanjem dodirivali hrvatsku problematiku u najširem značenju te riječi. Naravno, mnogo više bilo je onih koji su se istaknuli u svojim posve nepolitičkim strukama, a bili su i ostali Hrvati, no ako bih ih ovdje makar i u natuknicama naveo to bi razbilo obujam ovoga članka.

Vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić i književnik Luka Brajnović na otvorenju izložbe o Hrvatskoj u Madridu

Nevenka Belić-Dragičević, supruga otpravnika poslova hrvatske Ambasade u Madridu S. Dragičevića. S prof. A. Wursterom sudjelovala je u osnivanju slavenskog odjela u znanstvenoj instituciji »Consejo Superior de las Investigaciones Cientificas«. Gospođa Dragičević bila je zadužena za knjižnicu te ustanove, posvetivši posebnu pozornost hrvatskoj sekciji.

Fra Branko Marić po želji fra K. Balića odlazi iz Rima u Madrid kako bi pomogao fra Pavlu Meladi u istraživanju dokumenata u knjižnicama i arhivima, pri čemu u biblioteci El Escoriala otkriva hrvatski grb na jednom dokumentu iz 17. stoljeća. Kao muzikolog objavljivao je članke o hrvatskoj glazbi u španjolskoj muzičkoj enciklopediji Diccionario Enciclopédico de la Musica, (Barcelona, 1947) i u časopisu Tesoro sacro-musical (Madrid, 1947) s podnaslovom La Musica en Croatia.

Prof. Veljko Deur diplomirao je u Madridu na Fakultetu filozofije i književnosti te specijalizirao francuski jezik i književnost na Francuskom institutu u Madridu. Osim suradnje u hrvatskim publikacijama objavljivao je članke na španjolskom u časopisu Studia croatica (Buenos Aires), a u madridskom dnevniku ABC (24. 5. 1958) objavljen je njegov opširni članak o Ivanu Meštroviću s reprodukcijama kipova Hrvatska povijest, Uskrsnuće i s umjetnikovim autoportretom.

Dr. Alojzije Čukman nostrificirao je god. 1949–50. doktorat na Fakultetu političkih znanosti u Madridu, postignut na Sorboni disertacijom La Croatie et la Question de L`Adriatique (1948). Ta doktorska radnja bila bi vrijedna prijevoda na hrvatski jer se o hrvatski Jadran još danas otimaju Slovenci i Talijani.

Dr. Josip Filipović diplomirao je i doktorirao iz ekonomskih i političkih znanosti na Sveučilištu u Madridu (1947–1955). Radio u Ministarstvu poljoprivrede i kao profesor na Fakultetu informacijskih znanosti. Povremeno je surađivao kao urednik na postaji »Radio y Television Espańola«. Godinama je pomagao prof. Tijanu u hrvatskim emisijama Španjolskoga radija.

Dr. Marijan Gec diplomirao je na Ekonomskom i politološkom fakultetu u Madridu (1947–54), gdje je doktorirao radom Criminales de querra en el derecho internacional. Disertacija je zanimljiva i danas s obzirom na optužbe za ratne zločine u Domovinskom ratu. Radio je u instituciji »Consejo superior…«

Prof. dr. Ivan Lončarević nakon studija agronomije u Zagrebu i Madridu diplomirao na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Justus Liebig u Giessenu, gdje je i doktorirao. Od 1965. bio je zaposlen kao viši znanstveni suradnik u Institutu za kontinentalna agrarna i ekonomska istraživanja. U Institutu se posebna pozornost posvećivala poljoprivredi i gospodarstvu istočnoeuropskih zemalja pa i Hrvatskoj. Objavio dvadesetak stručnih radova u njemačkim i engleskim časopisima i knjigama.

Dr. Zvonko Putica Matić završio medicinu i doktorirao u Madridu (1947–1956) te 1979. diplomirao žurnalistiku na Sveučilištu Navarra u Pamploni. U Zaragozi otvorio privatnu praksu. Proučavao je djelovanje izumitelja sustava daktiloskopske identifikacije Ivana Vučetića, Argentinca hrvatskog podrijetla, čije ime nosi Policijska škola u pokrajini Buenos Aires.

Ing. Pere Šimić, od 1951. do 1963. radio u Mini-star-stvu javnih radova u Venezueli. God. 1963. odselio se u Španjolsku gdje je djelovao u nekoliko velikih građevinskih poduzeća u Barceloni, koja su izgradila niz značajnih objekata, primjerice glavnu željezničku postaju u katalonskoj metropoli. Intervenirao u Katalonskoj enciklopediji kako bi se ukinula neznanstvena jedinica »srpsko-hrvatska literatura« pa je u izdanju spomenute enciklopedije iz 1989. izišla natuknica »croat-a, adj. literatura croata« s podacima o suvremenoj hrvatskoj književnosti od skupine oko Krugova do emigrantske literature. Pisao je brojna pisma katalonskim novinama otkrivajući istinu o Hrvatskoj, često krivotvorenu jugoslavenskom promidžbom.

Fra Bruno Raspudić, studirao klasične jezike na Fi-lo-zofskom fakultetu u Madridu, gdje je doktorirao radnjom Marcos Marulić, humanista Croata (1957). Od 1957. do odlaska u mirovinu 1996. posvetio se pastoralnom radu u SAD-u. U španjolskoj reviji Ecclesia (Madrid) objavio je članak Stepinčev govor pred smrt, a prigodom Međunarodne izložbe narodnih umijeća u Madridu (1955) napisao je uvodnik i zaglavlje u brošuri Croacia. Sudjelovao u plasiranju emisija hrvatske glazbe na postaji Radio Nacional de Espańa.

Dr. Pero Vukota (Dubrovnik, 1923 – Argentina 1994), u Madridu studirao ekonomske i političke znanosti (1947–1951) gdje je i doktorirao radnjom Formas estatales en los Balcanes. Ocijenivši da je ta disertacija vrijedna, objavilo ju je kao knjigu Društvo međunarodnih i kolonijalnih studija god. 1951. Knjiga je pozitivno recenzirana u uglednim madridskim dnevnicima ABC i Hoja de Lunes te u časopisima Oriente i Politica internacional (Madrid). Na nju su se osvrnuli dnevnici i revije u Francuskoj, Portugalu, Italiji i Njemačkoj. U hrvatskom časopisu na španjolskom Studia croatica objavio niz znanstvenih radova o hrvatskoj i balkanskoj problematici, a djeluje i u ustanovi »Instituto Croata Latinoamericano de Cultura« (Buenos Aires).

Dr. Mladen Žigrović (Zagreb, 1917 – London, 1986), studirao španjolski jezik i književnost u Madridu od 1947. do 1950, istodobno pripremajući doktorsku radnju koju je uspješno obranio u Rimu 1954. pod naslovom Bosna i Hercegovina od okupacije 1878. do aneksije 1909. U Londonu je djelovao u Hrvatsko-engleskom društvu te pisao članke u Hrvatskoj reviji, koja mu je objavila zbirku radova U žitu i kukolju (1986).

Zdravko Dučmelić: Autoportret

Dr. Boris Široki, završio Fakultet političkih znanosti u Madridu, na kojem je obranio disertaciju El desarollo de las relaciones internacionales de Croatia desde su origen hasta la Unión con los Habsburgos (1954). Iz Španjolske odlazi u Venezuelu, gdje je imenovan ravnateljem tamošnjeg Vijeća za djecu. Objavljivao je članke o hrvatskim problemima u venezuelskim novinama i časopisima. U časopisu La Religión (29. 3. 1964) objavio članak Utopia yugoeslava, a u monografskom broju biltena Hrvatsko-venezuelskog centra (Caracas) 1986, zajedno sa Zdravkom Sančevićem, objavio studiju Miranda en Croatia, u kojoj je riječ o bilješkama uglednoga generala i političara Mirande tijekom posjeta Dubrovačkoj Republici, o kojoj se najpovoljnije izrazio. Nakon uspostave hrvatske države neko vrijeme obavljao dužnost počasnoga konzula RH u Venezueli.

Nedjeljka Luetić-Tijan (Gradac kraj Makarske, 1916 – Madrid, 2002), nakon deset godina čekanja dobila je dozvolu da s maloljetnom kćeri napusti Jugoslaviju i nastani se sa suprugom prof. P. Tijanom u Madridu. Godinama bila omiljena spikerica u hrvatskim emisijama Španjolskog radija. Njezina knjiga uspomena na život pod komunizmom i u slobodi Krov i kruh proglašena je 1980/81. najboljom knjigom hrvatske emigracije.

Vlč. Eugen Beluhan Kostelić, u Španjolsku dolazi potkraj 1946. iz talijanskoga logora Fermo. Djelovao je u nekoliko španjolskih župa, a istodobno bio hrvatski duhovnik. U akciji za proglašenje svetim bl. Nikole Tavelića prikupio je više tisuća potpisa među svojim španjolskim prijateljima. Objavio je knjigu Stepinac govori (Valencia, 1967) u kojoj se osim blaženikove biografije nalaze i brojne njegove propovijedi, pisma i okružnice. Beluhan je umro u Valenciji 1990.

Dr. Josip Franić, završava studije na Fakultetu ekonomskih znanosti u Madridu, gdje je 1964. doktorirao tezom El problema económico de America Latina. Odlazi u Kanadu i postiže zavidnu karijeru kao gospodarstvenik u kompaniji Electrolier Corp. u Montrealu, koja mu je za dugogodišnji rad dodijelila osobito priznanje.

Prof. dr. Gojko Kremenić završio je studij na Ke-mij-skom fakultetu u Madridu (1947 – 1953), gdje je i doktorirao. Specijalizirao se za fizikalnu kemiju. Od 1960. do 1970. surađuje kao istraživač u instituciji »Consejo superior...«, gdje od 1976. do 1988. obavlja dužnost ravnatelja Instituta za katalizu i petrokemiju. Postaje profesorom na Sveučilištu u Madridu i gostujućim profesorom na Sveučilištu Johns Hopkins, Baltimore i Sveučilištu Carabobo (Venezuela), te organizira istraživačke skupine u Argentini, Gvatemali i Čileu. Dobitnik je brojnih znanstvenih nagrada u SAD-u, latinskoameričkim zemljama, Portugalu i Španjolskoj. Objavio je 60 znanstvenih radova u stručnim časopisima.

Ing. Ante Mandić započeo je studij za inženjera brodogradnje u Madridu, a završio ga 1955. na Sveučilištu u Louvainu (Belgija). Radio u mnogobrojnim poduzećima za brodarsku tehniku u Njemačkoj, Engleskoj i Španjolskoj.

Prof. dr. Ivan Madirazza od 1948. do 1952. studirao na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta u Madridu. Studij nastavio na Sveučilištu Columbus (Ohio), gdje je doktorirao iz geologije. Nakon kratkog zaposlenja u SAD-u, od 1961. živi u Danskoj, gdje radi kao profesor geologije na Sveučilištu Arhus.

Prof. ing. dr. Branimir pl. Turković studirao je na Višoj školi za brodogradnju u Madridu (1947–1951). Dok-torirao je na Sveučilištu u Illinoisu, SAD. Pre-davao je na tom Sveučilištu i poslije u dva navrata na Sve-učilištu u Vermontu. Bio je gostujući profesor u Torinu, Pisi, Bariju, Palermu, Natalu, Durbanu i nizu sveučilišta u SAD-u. Autor je 90 publikacija u časopisima i knjigama. Dobio je desetak nagrada i odličja za svoj znanstveni rad. Član je niza znanstvenih institucija te posjednik nekoliko patenata u Americi i svijetu.

Tomislav Jurišinović diplomirao je španjolsku filologiju na Sveučilištu u Madridu (1986–1969). U Fran-cuskoj je na raznim učilištima predavao španjolski jezik i književnost.

Pozivnica na otvorenje izložbe Petra Marune 1984. u Aranjuezu pokraj Madrida

Dr. Zlatko Azinović studirao je ekonomske znanosti na Sveučilištu u Madridu (1948–1953). Nakon toga više od dva desetljeća radio je kao jedan od ravnatelja u velepoduzeću Dicca S. A. u Mozambiqueu. Usto je obnašao dužnost predsjednika dobrotvorne zaklade Fundación Dicca, koja se brine za siromašne u Mozambiqueu. Ta je zaklada velikodušno pomagala hrvatske crkvene i kulturne ustanove u domovini i dijaspori. U znak priznanja španjolska vlada imenovala ga je počasnim konzulom u toj afričkoj državi, dužnost koju je obnašao do povratka u Španjolsku 1975.

Dva velikana hrvatske kulture u Španjolskoj koja nisu živjela u Madridu

Premda nisu živjeli u Madridu, dva velika hrvatska kulturna djelatnika, pjesnik i nakladnik Vinko Nikolić i slikar Kristijan Kreković, bili su svojim osobnim vezama i posjetima blisko povezani s hrvatskom zajednicom u glavnom španjolskom gradu. Vinko Nikolić (Šibenik, 1912–1997) dugo je boravio u Buenos Airesu, gdje je izdavao legendarnu Hrvatsku reviju i uređivao »Knjižnicu Hrvatske revije«. Bio je djelatan na kulturnom i promidžbenom polju za vrijeme NDH, ali se u Argentini udaljio od Pavelića i njegove politike, koji su u izbjeglištvu mogli biti samo od velike štete za afirmaciju i ciljeve hrvatske politike. Nikolić se sa suprugom Šteficom žarko želio vratiti u Europu, kako je govorio, da se nađe Pred vratima domovine, što je naslov druge knjige njegovih putopisa po Sjevernoj Americi i Europi.

U svibnju 1966. Nikolić se vraća s Hrvatskom revijom u Europu i nastanjuje u Parizu, pogrešno misleći da će biti barem toleriran u glavnom europskom kulturnom gradu. No, 18. listopada 1966. francuska policija ga uhićuje i na zahtjev komunističke Jugoslavije protjeruje iz Francuske, koja je do tada slovila kao utočište mnogim političkim emigrantima iz cijeloga svijeta, ali očito ne i hrvatskim. Iduće godine, 27. travnja, policija upada u tiskaru u kojoj se pripremala Hrvatska revija i razbija dvobroj toga časopisa, što je do tada bio specijalitet nacista i komunista. Nikolić se na to žalio tražeći odštetu. Francuska je ipak bila demokratska zemlja pa je Upravni sud Pariza »u ime francuskog naroda« osudio francusku državu na plaćanje odštete za uništeni broj Hrvatske revije. Unatoč tomu Nikoliću i njegovoj supruzi nije bilo dopušteno živjeti u »gradu svjetlosti«, pa su oni nekoliko godina lutali Europom tražeći mjesto gdje bi nesmetano mogli izdavati svoju Reviju. Konačno ga je primila Španjolska temeljem njegova argentinskoga državljanstva. God. 1967. Nikolić se sa suprugom nastanio u Barceloni, gdje je osim Hrvatske revije izdao nekoliko vrijednih knjiga, od kojih su neke nakon osamostaljenja Hrvatske bile pretiskane u Zagrebu, primjerice, Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda. Važno je istaknuti da i nakon prijelaza s autoritativne Francove vladavine na demokraciju, te poslije kad se španjolska demokracija ustalila, nikad Nikolićevima nije prijetila opasnost da budu izgnani iz te zemlje, premda je Jugoslavija pokušavala ono što joj je uspjelo kad je Nikolić bio protjeran iz Belgije, Velike Britanije, Austrije, Njemačke i Švicarske. Španjolska je time pokazala da poštuje pravila zaštitnice progonjenih, zajamčena Poveljom Ujedinjenih naroda, mnogo bolje nego one zemlje u Europi koje su je desetljećima kritizirale, navodno, zbog demokratskih deficita. Vinko i njegova supruga Štefica mogli su bez poteškoća izdavati Reviju i hrvatske knjige u gostoljubivoj Barceloni sve dok se Nikolić nije 12. srpnja 1991. konačno vratio u Hrvatsku nakon egzila koji je trajao 45 godina.

Kristijan Kreković: Exodus XX. stoljeća

S hrvatskom zajednicom u Madridu bio je povezan i slikar Kristijan Kreković (Koprivna, Bosna, 1901 – Palma de Mallorca, 1985), koji je 25 posljednjih godina svojega burnog života proveo na prelijepom balearskom otoku Mallorci. Bile su to uglavnom osobne veze s njegovim prijateljima, od kojih neki i danas čuvaju neke njegove slike kao dragu uspomenu na umjetnika i čovjeka.

Kreković je studirao slikarstvo na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti i pariškoj Ecole des Beaux-Arts. Prvi put je izložio u Salonu francuskih umjetnika 1925. Pod utjecajem izložbe peruanskoga arheologa Julia C. Talloa u muzeju Trocadero u Parizu, putuje 1930. u Peru, u zemlju koja ga je svojom pretkolumbovskom civilizacijom i kulturom nadahnjivala gotovo cijeloga života. Kulturi Inka posvetio je veliki slikarski ciklus. Za vrijeme bombardiranja Pariza 1939. uništen je veći dio tih slika. Početkom Drugoga svjetskog rata vraća se u Hrvatsku i razrađuje nacrte za monumentalno preoblikovanje središnjega zagrebačkog Trga bana Jelačića. God. 1946. napušta Jugoslaviju i do 1951. živi i radi u Švedskoj. Iste godine ponovno putuje u Peru, gdje proučava stare kulture Inka i Preinka. Posjećuje muzeje, crta nošnje i svakidašnje predmete, upoznaje običaje i povijest tajanstvenih Inka. Godinama živi i slika u brdskim naseljima Perua, čiji ljudski likovi i krajolici ostaju njegova vječna inspiracija za risanje golemih platana. God. 1954. silazi s peruanskih visoravni i izlaže u Limi, kojom mu je prilikom predsjednik Perua u znak zahvalnosti dodijelio peruansko državljanstvo. Njegova djela kupuju brojni američki muzeji. U godinama 1955–58. izlaže svoje slike pod naslovom Prošlost i sadašnjica bajoslovnoga Perua u SAD-u, Španjolskoj i Austriji. S tom kolekcijom dolazi za stalno u Španjolsku. U Palmi de Mallorci biva ustanovljen »Krekovićev muzej« koji 4. rujna 1981. dobiva svoje posljednje sjedište. Muzej je otvorila španjolska kraljica Sofija. Kako izvještava V. Nikolić u Hrvatskoj reviji (prosinac 1981), član Akademije lijepih umjetnosti Gaspar Sabater u svojem pozdravnom govoru Krekovićevo je slikarstvo označio kao »djelo jednog gorostasnog i grandioznog umjetnika, koje je španjolskom narodu poklonio peruanski slikar hrvatskog porijekla, nakon što je proputovao cijelu Ameriku u traženju motiva za svoja djela«.

Kreković je bio i uspješan portretist pa su mu kao slikaru povjerile tako poznate ličnosti kao britanska kraljica Mary, jugoslavenski kralj Aleksandar, švedski kralj Gustav, španjolski kralj Juan Carlos i Mahatma Gandi, s kojim je sklopio trajno prijateljstvo. God. 1975. predao je papi Pavlu VI. sliku s naslovom Djevica mira.

Osim slikarstvu Kreković se posvetio i promicanju svjetskog mira. U novinama Ultimas Hora (23. svibnja 1981) Josep Rosselo govori o Krekoviću kao o »proroku nenasilja« koji »traži jedan novi, miroljubivi odgoj mladeži na svim kontinentima, u duhu nenasilja, društvene pravde, mira, ljepote, ljubavi i snošljivosti među svim ljudima, bez razlike na rase, vjeru, jezik, spol i boju kože«.

Mi bismo Hrvatima koji posjećuju Mallorcu preporučili da posjete »Museo Kreković«, koji pruža uvid u njegovo stvaralaštvo, ponajprije »peruanskoga razdoblja«, s kojim se glede ukusa ne moramo slagati, ali je zaista dojmljivo kao nešto jedinstveno u kakofoniji suvremenoga svjetskog slikarstva, koje se u posljednje vrijeme ipak vraća konkretnim motivima, dakako na različite načine, pa takve slike ponovno visoko kotiraju na izložbama i aukcijama. 