ZELENI KRAJOLIK ISTRE – LJEPOTA I ZDRAVLJE

Ivan Šugar

ZELENI KRAJOLIK ISTRE – LJEPOTA I ZDRAVLJE

Šumarski stručnjak Ivan Šugar autor je Hrvatskoga biljnog imenoslova (MH, 2008)Uvod

Istra se odlikuje bogatim i raznolikim biljnim svijetom. Ta je činjenica rezultat niza povoljnih okolnosti kojih se djelovanje očitovalo na tom prostoru. Na prvom je mjestu to zemljopisni položaj Istre.

Istra je zemljopisno smještena na razmeđu dvaju velikih planinskih lanaca – osebujnih Dinarida, s lepezom raznovrsnih geomorfoloških pojava, koji se od sjeverozapada pružaju prema jugoistoku sve do Prokletija, te visokih Alpa na sjeveru i sjeverozapadu – i područja koja se, zbog posebnosti svojega podneblja, u okviru prostora koji zauzima, ističe kao obećana zemlja, a to je Sredozemlje. Istru s biljnozemljopisnoga gledišta obilježava upravo činjenica da je na tom malenom prostoru zastupljen biljni svijet triju biljnozemljopisnih područja – dinarskog, alpskog i sredozemnog, pri čemu temeljno obilježje tom svijetu ipak daju vrste svojstvene dinarskom području, što je i razumljivo jer je to zemlja koja ne samo zemljopisno, nego i biljnozemljopisno, i geološki, i pedološki, pripada dinarskom prostoru.

Uzrok raznolikosti biljnog svijeta Istre nije naravno samo njezin povoljni zemljopisni položaj nego i niz drugih čimbenika, kao što su podneblje, reljef, petrografska podloga i tlo.

Istra se odlikuje dobrom reljefnom razvijenošću. Pritom, dok se istočni dijelovi istarskoga kopna ističu strmim obalama i brdovitošću, znatne se površine južnih i zapadnih dijelova toga kopna odlikuju niskim obalama koje se u obliku valovita ili blago brežuljkasta ravnjaka postupno uzdižu prema brdovitim prostorima središnje i istočne Istre, koji na sjeveru prelaze u gorski i planinski lanac Ćićarije i Učke s pripadnim gorjem.

Istarska je obala dobro razvedena te se ističe nizom tihih malih uvalica i više manjih i većih zaljeva, kao što su Limski, Plominski, Raški, Tarski, Medulinski i Pulski zaljev, zatim Budava, Krnički porat i dr. Poseban čar istarskoj razvedenoj obali daje niz manjih i većih otoka, najvećim dijelom raspoređenih duž zapadnih obala, kao što je Brijunsko otočje blizu Pule, zatim niz otoka i otočića oko Rovinja i Funtane, a nekoliko manjih otočića javlja se duž obala Premanturskog rta.

Središnjim i sjevernim dijelom Istre pruža se nekoliko dolina, kojima teku rijeke Raša, Mirna, Dragonja, Pazinski potok i Boljunčica, a javljaju se i doline kojih su korita danas suha, kao što je Limska draga.

Litološku podlogu najvećeg dijela zapadne i južne Istre te svih rubnih dijelova istočne Istre tvore pojedini tipovi krednih i nešto manje jurskih vapnenaca, dok su središnji dijelovi Istre građeni od rastresite građe – lapora. U spomenutim riječnim dolinama javljaju se glinovito-pješčano-šljunkoviti nanosi, a na pojedinim područjima javljaju se mjestimično i do 6 m debeli nanosi (naslage) slični onima na ne tako dalekom kvarnerskom otoku Susku, npr. na Merleri blizu Ližnjana i na području Savudrije. Isto se tako u južnim područjima Istre na više mjesta javljaju naslage kremenog pijeska, koje domaće pučanstvo zove šaldam.

S obzirom na to da je, kako je istaknuto, velik dio istarskoga kopna građen od krednih vapnenaca, to je područje obilježeno pojedinim tipovima kraških pojava, kao što su doci, kraška polja, ponikve, škrape, jame, ponori i rijeke ponornice. Među istarskim ponornicama najpoznatiji je Pazinski potok, koji ponire u Pazinskoj jami. Taj je ponor, ali ne samo kao pojava svojstvena krasu nego i zbog svojih dimenzija, odavna poznat i izvan granica Hrvatske, pa je tako ušao i u književnost. Francuski književnik Jules Verne spominje Pazinsku jamu u romanu Mathias Sandorre, a njezin ponor obrađuje u jednom poglavlju kroz lik glavnog junaka koji se iz zatvora u Kaštelu domogao slobode spustom u Pazinsku jamu i potom bijegom kroz podzemlje do zapadnih obala Istre.

Drugi je manje poznati ponor u Istri onaj u koji ponire rječica Malinska podno sela Ćepić u sjeveroistočnoj Istri. No, premda je mnogo manji i mnogo manje poznat od Pazinske jame, za vizualni doživljaj prizora poniranja vode taj je ponor mnogo dojmljiviji od Pazinske jame, jer je dobrim putem omogućen pristup do samoga ponora, u koji u vapnenačko podzemlje zajedno s vodom ponire i splet misli o podzemnim putovima vode i o procesima koji su doveli do stvaranja tih pojava. Pazinska jama je, međutim, zbog veličine ponora i svojega položaja, i dalje jedna od najpoznatijih prirodnih kraških pojava u kopnenom dijelu Istre, koja će i ubuduće jednakom snagom privlačiti mnogobrojne posjetitelje. No, u službu tih istih ciljeva valja svakako staviti i ponor podno Ćepića, i to ne samo zato što je on za mnoštvo svijeta još uvijek nepoznata i neotkrivena prirodna pojava nego pogotovo zato što se on, za razliku od Pazinske jame, koje je ponor, zbog udaljenosti i obraslosti, nedostupan i oku i doživljaju, može promatrati iz najveće blizine.

Premda smještena visoko u sjeverozapadnom dijelu Jadranskog mora, u priobalnom prostoru Istre, zbog njezine duboke uronjenosti u Jadransko more, vlada sredozemno podneblje. No, zbog niskih obala, osobito u južnim i zapadnim dijelovima, utjecaj sredozemne klime prodire duboko u unutrašnjost istarskoga kopna. Međutim, u središnjim dijelovima Istre osjeća se i utjecaj kopnene klime svojstvene kopnenim, umjerenim područjima, što se osobito vidi ljeti po zelenilu kultura.

Osobitost istarskog poluotoka su i tla, među kojima se, zbog velikih površina koje zauzimaju, posebno ističu crvenice ili – kako ih domaći puk naziva – crljenice ili črljenice. To su stara (reliktna) tercijarna tla. Naziv su dobila po izrazitoj crvenoj boji koja potječe od željeznih oksida. Raširena su diljem Sredozemlja, ali su obično ograničena na manje površine. Veće površine crvenica javljaju se Istri, pa se Istra, uz Dalmaciju, u pedološkoj literaturi smatra zemljom klasičnih crljenica. Stoga nije čudno da se u poznatom djelu The soils of Europe (Europska tla) W. L. Kubiene, tiskanom 1953. na engleskom u Madridu i u Londonu, neposredno ispod naslova Terra rossa donosi i naziv crvenica kao »hrvatski pučki naziv« (Croat peasant name). Stoga su osobito zapadna i južna Istra, koje se odlikuju prostranim oraničkim površinama, pravo mjesto za potpun doživljaj crvenica, koje i samom crvenom bojom obilježavaju kraj u kojem se javljaju kao područje sunčanog i blagog podneblja. Crvena boja tih tala osobito je uočljiva s kasna ljeta, kad se zaoravaju strništa, ili s rane jeseni, kad se preoravaju polja radi sjetve, kad boja tih tek preoranih i još neobraslih tala upravo plijeni pozornost svježinom i bojom svojega crvenila povrh brazda. Koliko je ta boja crvenila posebna, osobito je vidljivo u onim krajevima gdje se crvenica miješa s drugim tipovima tala, kao što su nanosna (aluvijalna) tla u dolinama istarskih rijeka. Osobit primjer toga kontrasta su nanosna tla u dolini rijeke Raše podno Barbana, u koje bujične vode s okolnih obronaka vjekovima isplahnjuju crljenicu podajući im posebno živ crvenkast ton.

Crljenice su općenito plitka tla, ali mjestimično dosežu dubinu i od više metara, npr. na Brijunima (7 m) i na pulskom aerodromu (20 m). Na tim mjestima one služe kao matična podloga na kojoj se razvija drugi tip tla. Nastaju samo povrh tvrdih vapnenaca, kao što su kredni vapnenci. Ubrajaju se u vrlo dobra tla, premda su, zbog nedostatka humusa, siromašna fosforom i dušikom. Taj se nedostatak otklanja gnojenjem. Najveći nedostatak tih tala je međutim u tome što su bezvodna.

Niz naprijed navedenih čimbenika, kao što su povoljan zemljopisni položaj, razvedenost morske obale s dobrom reljefnom razvedenošću kopnenog prostora, vapnenačka podloga s različitm oblicima kraških pojava, isprepletenost utjecaja sredozemnog i kopnenog podneblja, uvjetovali su razvoj vrlo raznolikoga biljnog svijeta, a te odlike uz naseljenost, pristupačnost područja i njegovu prometnu otvorenost te blizinu sveučilišnih središta, kao što su Beč, Budimpešta, Zagreb, Prag, Padova i dr., pridonijeli su tome da je Istri i njezinu biljnom svijetu posvećena velika pozornost i u prošlosti i u sadašnjosti, što se očituje i u velikom broju florističkih radova i djela koje su kao rezultat svojih istraživanja izradili strani i domaći botaničari. Ta su istraživanja započela još u 16. st., a od velikog broja istraživača ovdje ću spomenuti samo nekoliko onih koji su ostavili znatnije pisane tragove o svojem radu, kao što su J. Freyn, E. Pospichal, B. Biasoletto, M. Tommasini, C. Marchesetti, Borbas, N. Host, D. Hirc i dr.

U okviru biljnog svijeta istarskog poluotoka ističe se nekoliko biljnozemljopisnih područja ili pojaseva, koji se međusobno razlikuju ne samo po flornom sastavu nego i klimatski, što se lako dade zamijetiti. Kad bismo naime s najjužnije točke u Istri, npr. s Premanturskog rta, krenuli pješke prema sjeveru, npr. prema Učki, primijetili bismo kako se krajolik s biljnim svijetom relativno brzo mijenja. Na pojas vazdazelene vegetacije koja obrašćuje uski rub obalnog područja i koja je svojstvena obalnom prostoru većine zemalja oko Sredozemlja, već iza Šijane se, kako se postupno uzdižemo i udaljujemo od obale, nadovezuje pojas listopadne vegetacije. Taj, prvi pojas listopadne vegetacije, do visine od oko 350 m, tvore šume hrasta medunca i bijeloga graba, a sljedeći pojas, od 350 pa do 600, a mjestimično i do 1000 m nadmorske visine, pripada pojasu koji tvore šume hrasta medunca i crnoga graba. Na medunčevo-crnograbove šume se u brdskim i gorskim područjima, iznad 600 odnosno 1000 m nadmorske visine, nadovezuje pojas bukovih šuma, iznad kojih se, ali samo na pojedinim vrhovima, javlja pojas planinskih rudina, s biljem svojstvenim gorju što okružuje Sredozemno more. U laporovitom pak dijelu Istre javlja se još jedno specifično biljnozemljopisno područje svojstveno istarskom prostoru, a to je histrijski pojas, koji ima svoja određena obilježja. Prema tim vegetacijskim obilježjima bit će ovdje prikazan i biljni svijet istarskog poluotoka.

Područje vazdazelenih česminovih šuma i makije

Uskim rubom uz more, koji je pod izrazitim utjecajem sredozemnog podneblja, razvijaju se u Istri vazdazelene šume i makija, biljni svijet svojstven sredozemnom području. Na zapadnoj obali Istre te su šume raširene više ili manje bez prekida do ušća rijeke Mirne. Javljaju se i sjevernije, ali samo mjestimično. Na istočnoj obali više ili manje neprekinuti pojas tih šuma seže do Plominskog zaljeva. Manjih ili većih sastojina ima i sjevernije, ali one su odraz mikroklimatskih prilika. Te šume, u kojima dominantnu ulogu ima hrast česmina ili crnika (Quercus ilex), na poseban način obilježava nazočnost jedne listopadne vrste u njoj – crnog jasena (Fraxinus ornus), pa taj tip vazdazelenih sredozemnih šuma zovemo šumama i makijom česmine i crnog jasena, već prema tome jesu li razvijene u obliku pravih stoljetnih šuma ili pak u obliku niske i guste, neprohodne šikare. U njima se javlja i više drugih drvenastih vrsta, kao što su planika (Arbutus unedo), nisko stablo osobito uočljivo s jeseni kad se njegova krošnja ospe obiljem narančasto-crvenkastih plodova – maginja uz istodobni cvat, zatim lemprika (Viburnum tinus), nisko drvo poznato po dugom razdoblju cvatnje, u vrijeme, pa čak i u zimskom razdoblju, kad sve drugo bilje miruje, mrča ili mirta (Myrtus communis), grm lijepih bijelih cvjetova, sjajnih listova, plodova okruglasta ili kruškasta oblika, osobito prisutnih na Velikom Brijunu, i divne arome, zelenika (Phillyrea media i Ph. latifolia) i dr. Osobitu draž toj šumi, općenito razvijenoj u obliku makije, daju penjačice, biljke koje se u potrazi sa svjetlom penju po drugim stablima te obiljem listova i cvjetova prekrivaju vrhove visokih krošnji pojedinih stabala, padajući potom prema zemlji poput slapa. Takve su vrste biljki penjačica zimzelena ruža (Rosa sempervirens), tetivika (Smilax aspera) i broćika (Rubia peregrina).

Česminove sastojine su u Istri, zbog jakog iskorištavanja – ponajprije sječa za ogrjev – uglavnom razvijene kao makija, što znači kao gusta i neprohodna vazdazelena šikara. Znatnije površine makije javljaju se na južnom dijelu Labinštine – na rtu Koromač i Nera te na poluotoku Ubac. Znatnijih površina ima nadalje i u Plominskom zaljevu, oko Kavrana i Šišana, u Krničkom portu, na Barbarigi, južno od Rovinja i Funtane, u Limskom kanalu, na području Lanterne i drugdje. Sastojine na Lanterni obiluju rujevinom, koja s jeseni, kad se listovi ospu cijelim spektrom najdivnijih boja, od žute do narančaste i crvene pa gotovo do svijetloljubičaste, taj prostor uresi raskošnom ljepotom.

U obliku šume česminove sastojine javljaju se na Brijunskom otočju, osobito na Velikom i Malom Brijunu. Međutim, one su ondje, zbog prekomjernog utjecaja divljači kroz nekoliko desetljeća, florno osiromašene i znatno degradirane i devastirane. Sačuvanije su ostale jedino unutar ograđenih prostora, kao što su predjeli Bijele vile i Brijunke. Na ostalim manjim otočićima Brijunskog i rovinjskog otočja, te su sastojine razvijene u obliku niskih neprohodnih šikara – makije, u kojoj se obilno javlja grm, odnosno nisko drvo trišljika (Rhamnus alaternus).

Osim u obalnom dijelu, u kojem se u obliku pojasa javlja kao posljedica djelovanja sredozemne klime, česmina se pojavljuje i u kopnenom dijelu Istre. Tako se u brdskom dijelu poluotoka nalaze pojedinačna stabla ili veće ili manje sastojine česminovih šuma na južnim obroncima gorskog lanca Učka-Ćićarija, od Plominskog zaljeva preko Vranske drage, Roča i Buzeta do Istarskih toplica i Sočerge u Sloveniji. Česmina ondje živi na stijenama, dakle na ekstremnom staništu, gdje je, zbog svojih prilagodbi na sušne prilike, izvan konkurencije drugog bilja ili okolnog prostora i zato je tako bujna. Ti su lokaliteti u kopnenom dijelu Istre zanimljiva reliktna staništa na koja se crnika povukla vjerojatno prije otprilike 5000 godina, čekajući da, u slučaju zatopljenja, ponovno osvoji prostore istarske zemlje podno stijena, s koje se davno, pred hladnoćom, morala povući, a koje danas zauzimaju različiti oblici listopadne vegetacije.

Česmina koja se javlja u središnjoj Istri obrašćuje uglavnom tople, jugu i zapadu izložene stijene na visini od 200 pa do 600 m, kao što je Vranska draga uza sami ulaz u tunel Učka. Ondje, na česmini stranom području i među stranim biljem, ona zauzima mnogo više položaje nego na mnogim otocima unutar svojeg areala. Već milenijima odolijeva hladnoći koja se za zimskog razdoblja spušta s vrhova Učke i Ćićarije, a nama, kad zimi prolazimo tim krajevima, svojim zelenilom znači pravo osvježenje. Dok je naime ostalo drveće i svekoliko bilje već prvim jesenjim mrazevima svedeno na ogoljele grane, krošnje česminovih stabala i drugog bilja iz njezine pratnje pune su zelena lišća i, premda duboko u istarskom kopnu i visoko pod nebom, i daleko od svoje matice na obalama Jadrana, česmina već tisućljećima tavori na tim kamenim stršima podajući krajoliku posebnu živost. Nije naravno česmina na tom prostoru jedini predstavnik bilja što raste u nižim i toplijim dijelovima Istre. Zajedno s njom, ondje raste još nekoliko vrsta iz njezine pratnje s jadranskih obala, kao što su obična šparoga (Asparagus acutifolius), drača (Paliurus aculeatus), grmoliki grašar (Coronilla emeroides), šćucica ili metla (Osyris alba), rutvica (Ruta graveolens) i druge.

Za pojas česminovih šuma u Istri može se reći da je to najosebujniji i najdojmljiviji prostor Istre. Podneblje je u tom području vrlo ugodno tijekom cijele godine. U njemu nema mrazeva ni niskih temperatura, a ako se jave, oni su kratkotrajni. Obilje sunca kroz sva godišnja razdoblja najbolje je izraženo u obilju aromatičnog bilja. Kad za ljetnih žega hodamo tim prostorom, gotovo da, zbog obilja mirisa što ga u atmosferu ispuštaju smole alepskog ili bijelog bora (Pinus halepensis) i primorskog bora (Pinus maritima) te pinije (P. pinea), ili pak eterična ulja mrče (Myrtus communis), smilja (Helichrysum italicum), slavulje ili ljekovite kadulje (Salvia officinalis) i mnogih drugih, i ne osjećamo težinu onih ljetnih sparina od kojih zrak treperav lebdi na obzorju.

Zbog povoljnih klimatskih prilika koje u tom području vladaju ono je pogodno i za uzgoj različitih kulturnih i uresnih biljnih vrsta ne samo iz različitih krajeva Sredozemlja nego i iz suptropskih, tropskih i drugih krajeva i zemalja. Tako u Istri, osim tipično sredozemnih kultura, kao što su bademi, smokve, masline, šipci i dr., uspijevaju određene odlike mandarinki (unšiju), limun (Citrus limon), dragun kaki (Diośpyros kaki) stablo Dalekog istoka, žižule (Zizyphus jujuba), biljka sredozemnih zemalja ali i šire raširenosti, japanska mušmula (Eriobotrya japonica) i dr. Isto je tako to područje pogodno za uzgoj mnogih uresnih biljnih vrsta iz različitih krajeva svijeta pa tako u Istri uspijevaju pojedine palme, kao što su niska (Chamaerops humilis) i visoka žumara (Trachycarpus excelsa) iz sjeverne Afrike, zatim rumeni borak (jarnica ubava) (Callistemon speciosum), unesen u istarske perivoje i općenito duž obala primorske Hrvatske zadnjih godina iz daleke Australije, eukalipti (Eucalyptus), također drveće podrijetlom iz Australije, velecvjetna magnolija (Magnolia grandiflora), podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država, pukalj (Lagestroemia speciosa), podrijetlom iz Indije, stolist (Albizzia julibrissin), podrijetlom iz Azije (Iran do Japana), feijoa (Feijoa sellowiana), podrijetlom iz tropskih područja Južne Amerike, mukokaža (Passiflora), također iz tropskih područja Južne Amerike, i mnoge druge.

U pojasu vazdazelene vegetacije u Istri, osim makije česmine i jasena, javlja se još jedan oblik vazdazelene šumske vegetacije – makija trišljike i tršlje. U tom se tipu makije osobito obilno javljaju trišljika (Rhamnus alaternus) i tršlja (Pistacia lentiscus), ali su u njoj zastupljene i druge vrste svojstvene makiji česmine i jasena, ali sa slabijom pokrovnošću. Taj tip makije osobito je dobro razvijen na dijelu istarskih otoka, pa je tako dobro zastupljen na brijunskom otočju npr. na Velikom i Malom Brijunu, na otočiću Kozadi, na rovinjskom i funtanskom otočju.

Česminove šume i makija razvijaju se na crvenicama i na smeđim primorskim tlima.

Premda, kao što je već naprijed istaknuto, neprekinuti pojas vazdazelene vegetacije na zapadnoj obali Istre seže do ušća rijeke Mirne, a na istočnoj do Plominskog zaljeva, pojedini pripadnici te vegetacije sežu daleko sjevernije, sve do rta Savudrije na sjeverozapadu, odnosno do Rijeke na sjeveroistoku, na istočnoj obali Istre. Oni svojom nazočnošću i vitalnošću pokazuju da je i na tom području utjecaj sredozemnog podneblja još znatan, a na to nas upućuje nazočnost pojedinih biljnih vrsta iz pratnje česminovih šuma, kao što su zimzelena ruža (Rosa sempervirens), broćika (Rubia peregrina) i jedna vrsta bušina (Cistus salviaefolius). Tim trima vrstama priključuje se i tetivika (Smilax aspera), koja je dobro zastupljena duž cijele obale u zoni listopadne vegetacije sve do rta Savudrije, ali se javlja uglavnom izvan šumskih sastojina, u sklopu priobalnih šikara, gdje je toplije i sunčanije nego u šumi.

Pretjeranom sječom i drugim pretjeranim utjecajima na česminove šume i makiju, u južnim primorskim krajevima kao i na otočju razvija se poseban tip vazdazelenoga gustog šipraga sastavljenog od grmastih vrsta, zvanog bušik ili bušinjak. U tim bušinjacima najvažniju ulogu igraju pojedine vrste bušina, kao što su crveni (Cistus villlosus), bijeli (C. salvifolius) i ljepljivi bušin (C. monspeliensis), zatim vrijes metlaš (koleš) (Erica arborea), smrič (Juniperus oxycedrus) i dr. Kako se pak česminove šume u Istri nalaze na graničnom području razvoja te vegetacije, bušici se u njoj javljaju samo mjestimično, npr. na Merleri ili u okolici Pule, pa degradacijom česminovih šuma i makije nastaju bilo dračici bilo određeni prijelazni oblici između bušika i dračika. Zbog istog razloga, i tipovi travnjačke vegetacije koji se razvijaju u pojasu česminovih šuma u Istri uglavnom su isti kao i u susjednom listopadnom području hrasta medunca i bijeloga graba, gdje prevladavaju travnjaci kršina i mlječike te murave i šiljke. Pri tom se travnjaci kršina i mlječike javljaju povrh nešto plićih tala, ali se, osim kao pašnjaci, nerijetko iskorištavaju i kao košanice, ali uz odstranjivanje otrovne mlječike (Euphorbia nicaeensis). Jedna od biljnih vrsta koja na poseban način obilježava taj tip travnjaka jest trava kršin (Chrysopogon gryllus). To je dobra krmna vrsta, a inače pripada stepama i, premda se po našim prostorima proširila iz dalekih eurazijskih stepskih prostranstava, u primorskim krajevima Hrvatske našla je svoju drugu domovinu zaposjevši goleme prostore. U ne tako davno doba, korijenje te biljke upotrebljavalo se za pravljenje tvrdih četaka kojima su se prali kameni podovi.

U pojasu vazdazelnih šuma kao i u graničnom području između njih i pojasa listopadnih šuma, na istarskom se poluotoku javljaju veći ili manji nasadi maslinika. Kultura maslinika je u Istri vrlo stara i poznata još iz doba Rimskoga Carstva. Zanimljivo je spomenuti da je prema talijanskom autoru Adolfu de Bérengeru iz polovice 19. stoljeća, koji se bavio istraživanjem šumarske arheologije, ulje istarskih maslinika slovilo kao najbolje ulje u Rimskome Carstvu.

Područje listopadnih šuma hrasta medunca i bijeloga graba

Listopadne šume hrasta medunca i bijeloga graba najrašireniji su oblik šumske vegetacije u Istri. Njima pripada najveći dio prostora istarskoga kopna od onog uskog priobalnog pojasa vazdazelene vegetacije na koju se nadovezuju pa do središnjih dijelova Istre. Dominantna je vrsta toga tipa vegetacije hrast medunac (Quercus pubescens) ili, kako ga pučanstvo zove – dub. Uz njega javlja se još nekoliko drvenastih vrsta, kao što su bijeli grab (Carpinus orientalis), crni jasen (Fraxinus ornus), hrast cer (Quercus cerris), drijen (Cornus mas), brekulja (Sorbus torminalis), šestilo (Acer monspessulanum), rašeljka (Prunus mahaleb) i dr. Od grmlja i zeljastoga bilja javljaju se jesenja šašika (Sesleria autumnalis), istarski spreš (Helleborus multifidus f. istriacus), otrovna biljka, medenika (Melittis melissophyllum), ljekovita biljka, resulja (Mercurialis ovata), trtor ili pavitina (Clematis flammula, C. vitalba), obična šparoga (Asparagus acutifolius), veprina (Ruscus aculeatus), biljka koje se mladi izdanci spremaju i jedu kao šparoga, a pogodni su i za kiseljenje, bljušt (Tamus communis), jestiva, ljekovita i otrovna biljka, i dr. Razvoj upravo toga tipa biljnog svijeta na tom prostoru rezultat je djelovanja klimatskih prilika svojstvenih tom području.

Premda medunčevo-bjelograbove šume obrašćuju znatne površine istarskog prostora, u svojem su tipičnom izgledu, zbog jakog iskorištavanja, sačuvane samo na manjim površinama, kao što je npr. šuma Kontija na području Flengi, istočno od Vrsara, Proština južno od Galižane, Boljunka sjeveroistočno od sela Šajini, itd. Općenito se, međutim, za medunčevo-bjelograbove šume u Istri može reći da su zbog trajnog i jakog iskorištavanja – sječa se provodila svakih dvadesetak godina, a služile su još i za ispašu, za skupljanje listinca svake godine, itd. – vrlo degradirane. One su zbog toga u pojedinim krajevima, npr. u sjeverozapadnom području, oko Umaga, često svedene na dvije šumske vrste – hrast medunac i hrast cer u sloju drveća, te na kupinu (Rubus sp.) u sloju grmlja, koja katkad tako ispreplete šumu da ju čini neprohodnom. Ostale drvenaste vrste u sloju drveća i grmlja općenito su rijetke. Tek mjestimično u sloju grmlja u tim šumarcima se uz kupinu javljaju obilno i neke druge vrste, kao što su borovica (Juniperus communis) i drača (Karigador).

Na istočnim obroncima gorskog lanca Učke, kao što su Brgud, Kalić i Sisol, sastojine toga šumskog tipa svedene su zbog jakog iskorištavanja – sječa i ispaša – često samo na crni jasen (Fraxinus ornus).

Jakim i nekontroliranim iskorištavanjem tih šuma mnoge su površine pretvorene u šikare drače, koja osobito u južnoj Istri obrašćuje velika prostranstva. Često u tim dračicima prevladava jedna druga bodljikava vrsta – smrič, smrička, smrikva (Juniperus oxycedrus), npr. u Deferenciji blizu sela Glavani. Brzom širenju smriča osobito pridonose ptice. One se naime hrane smrekinjama, njegovim plodovima, a potom, odlaganjem izmetina po zemlji gdje se spuštaju u potrazi za drugom hranom, pridonose širenju te biljke i vrlo brzom osvajanju novih površina i njihovu brzom pošumljavanju.

Od plodova smriča spravlja se u Istri izvanredno osvježavajuće piće, za koje je velika šteta što još uvijek nije našlo primjenu u široj proizvodnji za tržište kao vrlo specifično piće. Tako bi i ti prostori sa smričem, koji stoljećima služe samo za oskudnu ispašu i kao izvor lošeg ogrjeva, dobili na gospodarskom značenju.

Unutar pojasa koji karakteriziraju medunčevo-bjelograbove šume javlja se u Istri još jedan tip šuma, koji se po flornom sastavu i građi razlikuje od njih. To su cerove šume, koje su dobro zastupljene na području Vetva sjeverno od Sutivanca povrh doline Raše. Zanimljivo je u vezi s cerovim šumama u tom području istaknuti da je Vetva uži dio šireg prostora obilježenog upravo po tom hrastu – Cere. Pobliža istraživanja tih šuma nisu provedena, ali se slobodno može reći da je njihova pojava uvjetovana tlom, odnosno matičnom podlogom. To su područja boksitnih naslaga, zbog čega su tla zakiseljena i zato nepovoljna za razvoj bazifilnih medunčevo-bjelograbovih šuma, ali su zato povoljna za razvoj cerovih šuma. Sastojine sličnoga karaktera javljaju se i drugdje u Istri, npr. podno Barata u (Limskoj) Dragi, ali ne zauzimaju tako velike površine kao u Vetvi.

U području bjelograba i hrasta medunca na obroncima Učke, iznad Lovrana, te u zapadnoj Istri, također u području bjelograba i hrasta medunca, ali u području hrasta medunca i crnoga graba javljaju se kestenici, vezani uz duboka kisela tla nastala povrh nekadašnjih crvenica. To su zapravo prvotno medunčevo-bjelograbove, odnosno medunčevo-crnograbove šume kojima se u davna vremena priključio kesten, što ga je čovjek, kao korisnu biljnu vrstu – jer daje ukusan, hranjiv i obilan plod – davno unio u svoju blizinu. Odatle se je proširio, kao polusamonikla biljka koja se dobro prilagodila prilikama i uvjetima novoga prostora, po mnogim europskim pa tako i hrvatskim krajevima. Da je to drvo strano našem području i da ga okolica nije potpuno »prihvatila«, najbolje svjedoči činjenica da je kesten, u opsegu vegetacijskog pojasa medunčevo-bjelograbovih i medunčevo-crnograbovih šuma, uvijek pomalo izdvojen, odnosno udružen u više ili manje samostalne udruge, da lista kasnije od drugog okolnog bilja i da cvate pošto je okolno drveće već odavno ocvalo, tek od polovice mjeseca lipnja, kad se odjednom usred onih jednolično zelenih prolistalih šumskih površina okolnog drveća od obilja kestenovih cvatova zabijele površine pod kestenom i iskoče poput bijelog otoka unutar zelenih šumskih površina. Cvatnja kestenika pruža u to doba, na prostorima koje obrašćuje, i najdojmljiviji doživljaj šume. Mnoštvo pčela i drugih kukaca, koji se sjate na kestenove cvatove da bi skupili pelud i sokove, danima ispunjaju svojim zujanjem okolicu životom, ali u naše doživljaje te pojave unose pomalo i osjećaj sjete, jer je cvatnja kestena ujedno i oproštaj s proljećem i navještaj dana koji će se uskoro početi smanjivati, premda tek ulazimo u ljeto.

Što se tiče dubine, tla na kojima se razvijaju medunčevo-bjelograbove šume općenito su plitka. Međutim, to su dobra tla, i većina tala nastalih u području tih šuma koja su krčenjem pretvorena u antropogena tla pogodna su za uzgoj različitih kultura, kao što su žitarice, krumpir, voće i povrće te različite sredozemne kulture, kao što su smokve, bademi, žižule, a mjestimično čak i pojedine vrste četruna. No, zbog nedostatka vode pri razvoju tih kultura, prirod je obično slabiji. U vezi s time, ali i zbog više drugih razloga, dio tih tala, osobito u južnoj Istri, koja se odlikuju i stanovitim stupnjem skeletnosti, u poslijeratnom je razdoblju zapušten i pretvoren u ledine. A upravo su takva tla pogodna za uzgoj mnogih korisnih biljnih vrsta, kao što su kamilica, lavanda i dr. I kamilica i lavanda inače dobro uspijevaju u Istri, ali se podizanjem većih nasada dosad još nitko nije bavio. Lavanda je sredozemna biljna vrsta prilagođena upravo na sredozemno podneblje i crvenice te bi njezin uzgoj u Istri zasigurno dao dobre rezultate u pogledu kakvoće priroda.

Površine s kojih su iskrčene medunčevo-bjelograbove šume pretvorene su u oranice ili pak u košanice, odnosno pašnjake. Na košanicama se u tom vegetacijskom području razvijaju zajednica kršina i mlječike na nešto kamenitijim tlima i na plićem tlu, dok se zajednice murave i šiljke, koja je izvrstan tip travnjaka, te uspravnog ovsika i gladiša, razvijaju povrh dubljih tala. Prvi i zadnji tip spomenutih travnjaka, tj. košanica kršina i mlječike te košanica uspravnog ovsika i gladiša, sadrže po jednu nepoćudnu i često jače zastupljenu vrstu, a to je jedna vrsta mlječike koja je otrovna u prvoj košanici, te bodljikavi gladiš u drugom tipu košanice, koji svojim oštrim trnovima može izazvati veće nevolje i u ustima i u želucu, odnosno crijevima stoke. Stoga mlječiku i gladiš valja odstraniti iz sijena prije njegova spremanja u staje ili u kope. Košanica kršina i mlječike raširena je velikim dijelom Istre, od morskih obala pa sve do oko 500 m nadmorske visine. Sijeno koje se dobiva na košanicama toga tipa je kvalitetno, ali je prirod obično malen.

Na pašnjačkim pak površinama unutar toga vegetacijskog područja prevladavaju dvije zajednice. Na kamenjarama se obilno javlja zajednica ljekovite kadulje i kovilja. Ona je uglavnom raširena u jugoistočnim krajevima Istre, na obrnocima povrh morske obale, dok na obalama zapadne Istre nedostaje. S gospodarskog i zdravstvenoga gledišta u sklopu toga pašnjaka osobito je zanimljiva ljekovita kadulja (Salvia officinalis), poznata, osim po vrlo ugodnom mirisu, također po ljekovitosti i medonosnosti. Ti se pašnjaci odlikuju po znatnoj biomasi te su pogodni za razvoj stočarstva.

Druga je pašnjačka zajednica razvijena u tom pojasu pašnjak ilirske vlasulje i lukovičaste smilice. Ona obrašćuje manje površine. Ima je na Labinštini, mjestimično zapadno od Vodnjana, unutar šumskih čistina, i drugdje. Pašnjak je kvalitetan, ali je po biljnoj masi oskudan.

Područje hrasta medunca i crnoga graba

Područje crnoga graba i hrasta medunca ograničeno je svojom raširenošću na više predjele, odnosno na osojna i hladnija staništa u nižim dijelovima u unutrašnjosti istarskoga kopna. Zbog njegove vezanosti ponajprije na više predjele, taj se tip biljnog pokrova javlja u prvom redu u brdskim krajevima Labinštine, na obroncima gorskih krajeva Učke i Ćićarije s jedne i s druge strane toga gorskog lanca, a manjim dijelom i u središnjim krajevima Istre. Javlja se u visinskom rasponu od 350 pa do 600 m nadmorske visine na istočnim i sjevernim obroncima, dok na južnim i zapadnim obroncima seže i do 850, a mjestimično, npr. na zapadnim obroncima Učke (Mala Učka), i do 1000 m. Kako je to područje hrasta, ono samim tim znači povoljne uvjete za razvoj mnogih kulturnih biljaka nužnih za čovjekov opstanak, pa je stoga i to područje još dobro napučeno i zato su šume i na tom području, zbog čovjekova utjecaja na njih (sječa), osrednje razvijene i često degradirane, a na velikim površinama i iskrčene.

Smričem obrasli kamenjarski pašnjak

Ton tipično razvijenoj zajednici daje hrast medunac ili dub, kako ga zovu u Istri, kojemu se obilnije priključuje crni grab (Ostrya carpinifolia). Uz njih se javljaju i druge vrste, kao što su rašeljka (rašeljika, kako je gdjegdje zovu) (Prunus mahaleb), šestilo (Acer monspessulanum), divlja kruška (Pyrus amygdaliformis), crni jasen (Fraxinus ornus), žućica (Cytisus hirsutus), borovica (Juniperus communis) i dr. Od zeljastih se vrsta u zajednici javlja mnogo vrsta, među kojima su najzastupljenije resulja (Mercurialis ovata), blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida), jesenja šašika (Sesleria autumnalis), kostrika (Brachypodium pinnatum), šaš crljenika (Carex humilis), vrisić (Satureja montana), dubačac (Teucrium chamaedrys) i dr.

Veće površine zajednica obrašćuje na zapadnim obroncima Sisola i Kremenjaka povrh Ćepićkog polja, te na Ćićariji, npr. na Stražinama povrh Lanišća, zatim oko Sluma, Vodica i drugdje.

Sastojine hrasta medunca i crnoga graba u obliku pravih visokih šuma nalaze se samo s onu stranu gorskog lanca Učke i Ćićarije. Sve šume toga tipa na ostalom prostoru istarskog poluotoka razvijene su uglavnom kao niske šume, koje se sijeku u redovitoj ophodnji od svakih dvadesetak godina te se stoga razvijaju iz panja, pa se zato i zovu panjače.

Krčenjem tih šuma, golema prostranstva, osobito zapadnih obronaka Ćićarije, pretvorena su u pašnjake i košanice, a manjim dijelom i u oranice. Od pašnjačkih zajednica obilno se javlja zajednica kršina i mlječike, kao i u području medunčevo-bjelograbovih šuma, te zajednica žute krške zečine (Centaurea rupestris) i šaša crljenike (Carex humilis), koja je najrašireniji tip pašnjaka na tim prostorima, a zbog svoje je biomase važan potencijal za razvoj stočarstva. Specifičnost toga pašnjaka je i u tome što nazočnost šaša, zbog smećkastocrvenkaste boje lisnih završetaka, cijelom tom prostoru daje crvenkasti ton. Na mnogim mjestima unutar toga pašnjaka javlja se kovilje. Ono upada u oči osobito u lipnju, kad se njegove rasperjane bijele osati što nose sjeme razviju do kraja. Tada se prepuste vjetru, koji ih otkida od stabljike i raznosi prostorom potpomažući njihovo širenje i zauzimanje novih područja. Kako je kovilje, isto kao i kršin, biljka stepskih prostora, ljepota njezine dugačke i sjajne raskošne osati nije samo doprinos raznolikosti biljnog svijeta istarskog poluotoka nego i odbljesak jednoga drugačijeg svijeta – svijeta dalekih rusko-sibirskih stepa.

Osim što taj tip pašnjaka ima za razvoj stočarstva veliko gospodarsko značenje, ta su područja zanimljiva i turistički. Njihovu su ljepotu planinari već davno otkrili. A ona leži ponajprije u činjenici da se s krivudavih staza koje vode po prostranstvima tih mekanih pašnjaka na ćićarijskim obroncima na sve strane otvaraju daleki i otvoreni vidici. Kraj je osim toga relativno dobro opskrbljen i vodom.

Područje hrasta medunca i beskoljenke

U vegetacijskom pogledu to je najraznolikije područje Istre. Ta je raznolikost uvjetovana dvjema činjenicama – reljefom i litološkom podlogom, koju čine lapori. Lapor je naime u usporedbi s vapnencem mnogo svježija podloga, koja na različitim ekspozicijama uvjetuje razvoj bitno drugačijih tipova vegetacije. Na sjeveru, pa i istoku izloženim obroncima razvijaju se različiti oblici hladne, tzv. mezofilne vegetacije, dok se na jugu i zapadu izloženim obroncima, tj. na prisojnim staništima, javljaju različiti oblici toploljubne vegetacije. Tako se npr. na sjevernim obroncima brda Breg i Trljak iznad Dragonje nalaze lijepo razvijene šume hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i jesenje šašike (Sesleria autumnalis), a na sličnim staništima blizu Kašćerge i Tarkusa (Bujština) javlja se jedan drugi tip kitnjakovih šuma – šume hrasta kitnjaka i crne grahorice (Lathyrus niger). Na više pak mjesta na sjevernim obroncima povrh riječnih dolina Mirne i Drage, npr. podno Rakotola i Motovuna te Dvigrada, javljaju se veće ili manje sastojine suroga graba (Carpinus betulus). Na mnogim drugim mjestima unutar toga područja javljaju se veće i manje sastojine bukovih šuma, npr. kraj Kašćerge, Pazina, Cerovlja, Kubertona i Ćepića (Bujština), Oprtlja, a podno Gračišća na visini od samo 60-ak m nad morem. Vjerojatno je to najniža točka u Hrvatskoj na kojoj raste bukva, to velebno stablo gorskih krajeva. U toj su zoni obilno zastupljene i kestenove šume na Bujštini, npr. na području Brda, Vrnjaka, Svetog Ivana i drugdje.

S druge strane na jugu i zapadu izloženim obroncima javlja se u tom području više toploljubnih zajednica. U nižim predjelima su već spomenute medunčevo-bjelograbove, a u višim predjelima sastojine hrasta medunca s beskoljenkom (Molinia litoralis), koje upravo karakteriziraju to područje kao posebnu, histrijsku zonu u biljnozemljopisnom smislu. Kod sela Bregi, nedaleko od ceste Cerovlje-Draguć, pojavljuje se šumarak hrasta medunca s bijelom petoprstom (Potentilla alba). To je zasad jedino nalazište toga tipa šumske vegetacije u Hrvatskoj, a ujedno i jedino nalazište s bijelom petoprstom u Istri. Zajednica je zanimljiva i s pedološkog i s petrografskoga gledišta, jer je smeđe tlo na kojem se ona razvija nastalo iz reliktnog pseudogleja na lesu.

Za to je područje zanimljivo i to da se njegovim rubom na vapnenačkim stijenama duž rasjedne crte koja se pruža od Poklona na Učki pa gotovo sve do Sočerge u Sloveniji, te oko Mluna, javljaju pojedinačna stabla ili manje sastojine hrasta česmine ili bršud(v)e (Quercus ilex), kako ju zovu u Istri. Nazočnost česmine visoko u brdima i na samom rubu histrijskog pojasa upućuje na svu kontrastnost toga područja. Eto, na sjevernim obroncima brda Meje podno Buzeta javljaju se bukove šume kao obilježje hladne, kontinentalne klime, a povrh njih na području Mluna je česmina, biljka toplih sredozemnih krajeva, što upućuje na goleme razlike mikroklima koje vladaju između tih dvaju fizički vrlo bliskih, ali biljnozemljopisno i klimatski vrlo udaljenih područja. Sličan primjer tih kontrasta imamo i kraj Oprtlja. Zapadnim obroncima brda na kojem leži Oprtalj prostiru se i bujaju maslinici s vitkim čempresima, najdojmljiviji predstavnici Sredozemlja, a samo malo dalje, preko hrpta, sa sjeverne strane istoga brda, rastu pak bukove šume.

Kontrastnost u vegetaciji toga područja odraz je, kako je već spomenuto reljefa i svježe laporaste podloge, gdje mikroklimatske prilike imaju vrlo važnu ulogu. Zbog tih je značajki to područje odbljesak srednjoeuropske vegetacije, kojemu je istarsko podneblje dalo posebno obilježje, pa ga zato i zovemo histrijskom zonom, jer je svojstveno samo istarskom poluotoku.

Osim biljnog pokrova, laporaste podloge, reljefa i podneblja, odbljesak Srednje Europe na tom malom prostoru središnjih krajeva Istre očituje se i na ljudskom planu – u crkvama i njihovoj posvećenosti svecima svojstvenima Srednjoj Europi. Na tom naime malom prostoru središnjih dijelova Istre ima čak šest crkava posvećenih sv. Ivanu i Pavlu, župnim patronima kao zaštitnicima od nevremena i gromova, koji su u Austriji – planinskoj zemlji gdje se grmljavina s nevremenom javlja mnogo češće nego u Istri – vrlo česti, dok takvih crkva na cijelom ostalom prostoru Hrvatske ima još samo pet.

Posebnosti toga područja potvrđuju i novija faunistička istraživanja s nizom zanimljivih nalaza kontinentalnih životinjskih vrsta u tom kraju.

Područje bukovih šuma

Bukove šume obrašćuju ponajprije više predjele istarskoga kopna, a to su uglavnom područja iznad 600 m nadmorske visine na sjevernim i istočnim obroncima gorskog lanca Učke i Ćićarije, odnosno iznad 1000 m na zapadnim i južnim obroncima, što znači da se javljaju u području hladnijeg podneblja. No, kad visinski uvjeti nisu ostvareni, bukove se šume mogu javiti i niže, ali tada isključivo na obroncima hladnije izloženosti, tj. bilo sa sjeverne bilo s istočne strane brda. Dobre uvjete za razvoj bukovih šuma pruža i svježa laporasta podloga, pa stoga bukove šume nisu tako rijetke ni u središnjim i sjeverozapadnim dijelovima Istre u kojima lapori prevladavaju. Tako se nevelike sastojine bukovih šuma javljaju oko Pazina, Bravara, Cerovlja, Oprtlja, na obroncima uz dolinu Pazinskog potoka i drugdje, a nešto veće površine obrašćuju na području Vrnjaka, Kubertona i Ćepića, zatim na obroncima Žbevnice oko Dana, Vodica. Velika pak prostranstva bukovih šuma javljaju se, kao što smo već spomenuli, u višim dijelovima, pa stoga najljepše i najslikovitije bukove šume rastu na sjevernoj strani gorskog lanca Ćićarije i Učke, odakle se prostiru prema Alpama i Dinaridima, gdje zauzimaju golema prostranstva.

Za vrijeme ledenog doba, kada su Alpe i golema prostranstva sjeverne i zapadne Europe bili prekriveni ledom, bukove su šume ondje bile velikim dijelom uništene, pa je ponovna obnova tih prostora bukovim šumama nakon ledenog doba krenula upravo s područja Dinarida i Balkanskog poluotoka, koji su ostali izvan dohvata ledenjaka. Ostavši sačuvane od tih dugih vremenskih nepogoda, bukove šume dinarskog prostora sačuvale su do danas dinamičnu snagu svoje vitalnosti te su i danas, i u gospodarskom i u prirodoznanstvenom smislu, jedna od naših najvažnijih šumskih vrsta.

Području bukovih šuma potencijalno pripadaju i mnogi danas ogoljeli obronci Ćićarije s kojih su odavna iskrčene šume, pa je zbog toga granica bukovih šuma pomaknuta mnogo više.

Područje sitolisne šašike

Analizom planinskih i gorskih predjela raširenih oko Sredozemnoga mora utvrđeno je da je njihov biljni pokrov drugačijeg sastava i građe od biljnog pokrova alpskog i visokonordijskog područja. On se odlikuje bilo zasebnim rodovima bilo pak zasebnim vrstama istoga roda kojih se areali na sredozemnom gorju isključuju s arealima vrsta istoga roda u alpskom i visokonordijskom području. Zbog toga se biljni svijet sredozemnih planina i gora izdvaja kao zasebna vegetacijska regija. U tom smislu vegetaciju gorskih predjela dinarskih planina karakterizira znatan broj tzv. ilirskih vrsta i rodova, svojstvenih samo tom području. Zato to područje zovemo ilirska zona.

Ima više rodova i vrsta koje obilježavaju to područje, odnosno vegetaciju tzv. planinskih rudina. Takvi su npr. rodovi gladuš (Draba), jastučac (Aubrieta), zvončić (Campanula), ivančica (Leucanthemum), šašika (Sesleria), kreštelica (Edraianthus), vlasulja (Festuca) i dr., te vrste velebitska degenija (Degenia velebitica), sitolisna šašika (Sesleria tenuifolia), hrvatska ivančica (Leucanthemum croaticum), hrvatski jastučac (Aubrieta croatica), dinarski jaglac (Primula kitaibeliana), hrvatska bresina (Micromeria croatica), zvončić (Campanula waldsteiniana) i dr. U Istri je najrašireniji ilirski element sitolisna šašika (Sesleria tenuifolia).

Područje sitolisne šašike je u Istri ograničeno samo na pojedine vrhove. Na tim vrhovima, na kojima se zbog siline bure mogu razviti samo određeni tipovi travnjaka, u Istri se javlja pašnjak sitolisne šašike (Sesleria tenuifolia) i šaša crljenike (Carex humilis). U tom pašnjaku prevladava sitolisna šašika, trava jaka i čvrsta busena te čupava korijena, kožastih listova, uvijek, osim s rana proljeća kad počne tjerati, polegnuta zbog snijega, koji veliki dio godine leži na tim sastojinama. Ta trava zbog velike dinamične snage, u tim ekstremnim uvjetima života sve podvrgava snazi svojega obrasta, pretvarajući kamenjarske površine gorskih i planinskih vrhova u bujne travnjake s velikom biomasom korisnom i povoljnom za razvoj stočarstva.

Sastojine s tom zajednicom obrašćuju najviši dio i cijeli hrbat Žbevnice i Učke, područja najsilovitijeg djelovanja bure. Osim tih dvaju vrhova, zajednica obrašćuje i vrh Orlitija, Kalića i Sisola povrh Plomina, Brguda povrh Ćepićkog polja, Brajkov vrh i Orljak na Ćićariji i dr.

Ogoljele površine na Ćićariji, Učki i na drugim vrhovima u sklopu toga gorskog lanca, koje su nastale kao posljedica krčenja šuma radi dobivanja pašnjaka za stočarstvo, koje je svojedobno bilo vrlo razvijeno, stoljećima su u tom stanju održavane jakom ispašom, no na osobito izloženim vrhovima, kao što su Žbevnica, Učka i dr., ulogu u održavanju pašnjaka oduvijek su imali siloviti udari bure. Danas je stočarstvo na tim prostorima slabo razvijeno te niža područja zbog toga postupno zrašćuju u šikaru, ali zato vrhovi i grebeni toga gorskog lanca ostaju i dalje ogoljeli omogućujući na taj način daleke, ljekovite i nezaboravne vidike. Što se vidika tiče, u tom je pogledu već odavna i nadaleko poznata Učka. To su primijetili još u prošlom stoljeću prvi posjetitelji Učke, kao što je bio profesor na gradačkom sveučilištu Johannes Frischauf, koji je, nakon što je obišao niz planinskih vrhova u Austriji, Italiji, Hrvatskoj i na Balkanu, posebno istaknuo ljepotu pogleda s vrha Učke. Za one koji se uspnu na Učku, vidik što se otvori kad se zađe na vrh najveća je nagrada trudu uloženom da se stigne do njega. Okrenemo li se prema istoku, pogled koji najprije zahvati vrhove Velike Kapele nastavlja se prema jugoistoku na Velebit, kojega se vrhovi postupno gube u magličastim obrisima. Prema jugu se prostire svjetlucavi Jadran, iz kojega, poput usidrenih brodova, vire veći i manji otoci. A prema jugozapadu i zapadu pogled se najprije rasprši po istarskoj zemlji i njezinim naseljima zbijenima poput stada ovaca, po šumama, oranicama i košanicama, pa preko mora, ako je sreće, sve do vrhova Apenina. Na sjeverozapadu ljeska se more u Tršćanskom zaljevu a na sjeveru se nazire golemi masiv Alpa s bezbrojnim vrhovima, najčešće pokrivenima snijegom.

Učka je kao jedan od najljepših zrenika na Jadranu, da ne kažemo na cijelom Sredozemlju, izvrsno mjesto za još jedan doživljaj – promatranje buđenja zore i izlaska sunca, po čemu je međutim poznata samo pojedinim planinarima koji ne žale truda da se pred zoru popunu na njezin vrh kako bi sudjelovali u prizoru nastanka novoga dana.

Nasad lavande koji se širi

Glavica maslačka s dozrelim sjemenom

Na dalekom obzorju, iz duboke tame, iz noći koja uzmiče pred danom, najprije izranjaju tamni obrisi kapelskih i velebitskih vrhova. Obzor biva sve sjajniji, tamo gdje sunce treba izroniti nebo se zažari poput plamena, a zatim se zora razlije po vrhovima. Slika na nebeskom okviru brzo se mijenja. Zora sve više nadire i njezin se sjaj poput bujice ubrzo razlije po još uvijek tamom obavijenim zapadnim obroncima gorja, pretačući se u prizor s tisuću potoka – toči se i teče rumena zora niz strme obronke Kapele i Velebita sve dok se ne izlije u Jadran i dok i on ne zarudi od zore. Prizor pun ljepote, vrijedan barem jednoga ranog ustajanja!

Rijetke i endemične vrste istarske flore

Danas se računa da u Istri raste nešto više od tisuću biljnih vrsta. Za tako malen prostor kao što je Istra, koja ima površinu od samo oko 4000 km2, to je veliko bogatstvo i velika raznolikost biljnog svijeta. O tome nam najbolje govori činjenica da otprilike isto toliko vrsta – oko 1300 – ima i Velika Britanija na površini od 240 000 km2. Sama ta činjenica dovoljno govori o tome kako je položaj istarskog poluotoka pogodovao razvoju vrlo osebujnoga živog svijeta, što se očituje u zastupljenosti biljnih vrsta koje po podrijetlu i postanku pripadaju vrlo različitim flornim elementima. Tako u biljnom pokrovu Istre nalazimo zastupljene srednjoeuropske, južnoeuropske, balkanske, sredozemne, sarmatske, dinarske, ilirske, kvarnersko-liburnijske i biljke drugih flornih elemenata. Za Istru su svakako najzanimljivije one vrste koje su nastale na tom prostoru. To su endemične biljke istarske flore, i zato su posebno važne jer upravo one daju biljeg zavičajnosti tom području. Tom skupu vrsta pripada u prvom redu istarski zvončić (Campanula istriaca), biljka velikih busenova i obilne cvatnje, koja obrašćuje zidove kuća i zidine grada Plomina, ali se javlja i na određenim kvarnerskim otocima. Kad se prođe kroz divni, premda već oronuli i pomalo ruševni gradić Plomin, valja se zaustaviti, osobito ako je to kraj mjeseca lipnja ili početak srpnja, i stati pod sjeverne zidine i kuće toga drevnoga gradića i baciti pogled na goleme busenove tamnozelena lišća, koji, premda izlazeći iz onih malih pukotina između dvaju kamenova u zidu, rastu bujno kao da izbijaju iz najplodnije zemlje. To je istarski zvončić, kojemu je očito bila posebna milina sići s gorskih stijena i nastaniti se s ljudima plominskoga gradića, reseći vanjske zidove njihovih kuća po kojima je prosuo obilje modroljubičastih cvjetova. Osim istarskog zvončića, na Učki se javljaju još dvije endemične biljne vrste, a to su učkin zvončić (Campanula tommasiniana), kojega nema više nigdje drugdje na svijetu, i justinijanov zvončić (Campanula justiniana), koji ima malo šire područje raširenosti.

„Vulkan u Istri“, privid nastao igrom oblaka iznad Učke

Na Učki rastu još dvije zanimljive biljne vrste. To je u prvom redu kraški runolist (Leontopodium alpinum var. krasense), simbol planinskih visina, a ovdje je riječ o jednom varijetetu svojstvenom isključivo dinarskom gorju. Na toj se planini javlja i jedna endemična vrsta žutike, hrvatska žutika (Berberis croatica), za koju se sve donedavno smatralo da pripada onoj istoj vrsti žutike što raste na obroncima vulkana Etne na Siciliji, pa ju je mađarski botaničar Borbas opisao pod imenom etnanske žutike (Berberis aetnensis). Tek je ne tako davno utvrđeno da je riječ o endemičnoj vrsti dinarskoga gorja pa joj je dan naziv hrvatska žutika. Na ćićarijskim pašnjacima i travnjacima nebeskom modrinom svojih cvjetova se s rana proljeća ističe tršćanski cvić (Gentiana tergestina), a sličnih vrsta ima naravno još.

U Istri ima i drugih biljnih vrsta, koje su na tom području prvi put opisane i stoga nose naziv upravo po zemlji u kojoj su prvi put opisane. Takve su vrste npr. istarski sprež ili padlić (kukurijek) (Helleborus multifidus f. istriacus) te istarska blijeda vučja stopa (Aristolochia pallida f. istriaca).

Osim endemičnih biljaka koje se javljaju u Istri, svojstvenih bilo samo istarskoj flori bilo pak širem dinarskom prostoru uopće, u tom području se javlja i stanovit broj rijetkih vrsta hrvatske flore. Jedna je od takvih vrsta Staehelinia dubia, zasad poznata iz okolice Draguća, Cesara, Jurada, Huma i Račičkog brega. To su jedina sigurna nalazišta te zapadnoeuropske sredozemne vrste u Hrvatskoj. Ona u Istri doseže svoju najistočniju granicu raširenosti.

U središnjoj Istri, kraj sela Bregi, uz cestu Cerovlje–Draguć, utvrđeno je dosad jedino nalazište jedne vrste plućnjaka – Pulmonaria australis – u Hrvatskoj. Zajedno s tom vrstom se kraj rečenoga sela Bregi javlja, kao što smo već spomenuli, još jedna rijetka vrsta istarske i hrvatske flore – bijela petoprsta (Potentilla alba). U južnoj Istri, na otoku Sv. Jerolim, jednom od brijunskih otoka, raste također jedna vrlo rijetka biljka hrvatske flore, a to je Ampelodesmus tenax, to je jedno od dvaju nalaziša te vrste u Hrvatskoj. Na obroncima Limskoga kanala nalazi se jedno od triju nalaziša općesredozemne biljne vrste – Thelygonum cynocrambe.

Istarsku floru obilježava i stanovit broj vrsta koje poznajemo samo iz uzgoja kao uresne biljke. Osobiti predstavnici takvih vrsta jesu jedna vrsta sunovrata (Narcissus radiiflorus), u Vodicama poznatog pod nazivom sugovice, koji se javlja na Učki (travnjaci povrh naselja Vela Učka), Ćićariji (Orljak, Vodice) i u južnoj Istri (Golešovo), te božur (Paeonia officinalis). Božur je u Istri vezan za šire područje Ćićarije i Učke. Najčešće se javlja na području šuma hrasta medunca i crnoga graba, mjestimično zalazi i u toploljubnije oblike bukovih šuma, gdje se susreće na njihovim rubovima, uz ceste, putove, na čistinama, odnosno na polusjenovitim mjestima unutar otvorenih šumskih sastojina, ali raste i na kamenjarskim travnjacima. Na Ćićariji ćemo božur često naći na području Muna i Žejana, npr. u Dolu podno Taborine, uz cestu Mune–Vodice. Međutim, najljepše i najveće površine obrasle božurom nalaze se na kamenjarskim travnjačkim površinama obronaka što se pružaju uz cestu između Trstenika i Račje Vasi, blizu Rašpora. Cijeli jedan sjeveroistoku izloženi travnati obronak uz spomenutu cestu, u drugoj polovici mjeseca svibnja kad su božuri u punom cvatu, pruža doživljaj koji može izazvati samo beskrajna ljepota. Kamo god da se okrenemo, odasvud se iz zelena travnata saga uzdiže obilje velikih grimiznocrvenih cvjetova s biljegom zlatnožutih prašnika u sredini. Nigdje u Hrvatskoj, pa ni u vrtovima, na jednom mjestu ne raste toliko božura kao na spomenutom prostoru Ćićarije. To je mjesto koje je priroda obdarila s toliko raskoši da je upravo šteta što je do danas tolika ljepota ostala skrivena i nepoznata mnogima koji bi ju željeli i vidjeti i doživjeti. Da se to nadoknadi, površine obrasle božurom na Ćićariji valjalo bi predstaviti javnosti tako da turistička društva organiziraju redovite izlete tijekom mjeseca svibnja radi obilaska krajolika kojemu je nebo podarilo iznimnu ljepotu i raskoš u obilju božura i njegova cvijeta. Ti bi izleti bili izniman doživljaj za ljubitelje prirode, a neposrednu bi korist donijeli organizatorima izleta i kraju u kojem bi takvi posjeti potaknuli razvoj određenih djelatnosti kojih sada nema.

Aromatičnim i drugim korisnim biljem do zdravlja

Ako se već ističe da je biljni svijet Istre, površinski malenog područja, bogat i raznolik, tada se može očekivati da među tim biljem ima i ljekovitih, aromatičnih, uresnih, jestivih i drugih korisnih vrsta. A da je to tako, u to ćemo se ubrzo uvjeriti čim se zaputimo po istarskim putovima i stazama.

Istarskom prostoru kao dijelu Sredozemlja poseban naglasak daje aromatično bilje. Od aromatičnih i ljekovitih vrsta, prostor istarskog poluotoka, kao uostalom i otočni i kopneni dio primorske Hrvatske, najbolje obilježava ljekovita kadulja ili slavulja (Salvia officinalis), jer je to biljka koja je nastala na prostoru Dinarida i upravo je njemu svojstvena. Ona je kao ljekovita biljka poznata još iz Rimskog Carstva te je zbog tih svojstava već odavno prenesena u mnoge europske i izvaneuropske zemlje, gdje se uglavnom javlja u uzgoju. U Hrvatskoj, duž primorja, obrašćuje golema prostranstva od Istre pa do Boke kotorske, ali se na području Istre javlja samo na obalama i obroncima istočnih i jugoistočnih dijelova sve do Pule, dok je na zapadnim i sjeverozapadnim obalama nema. Osim što je ljekovita i aromatična, kadulja je izvrsna medonosna biljka. Krajolik s kaduljom pruža poseban doživljaj od polovice svibnja pa do oko polovice lipnja, kad biljka cvate i kad se cijeli krajolik, od boje njezinih cvjetova, ospe ružičasto-modrikastom bojom, a prostor posebno oživi od pčelinje zuke.

Posebno mjesto među aromatičnim biljem u Istri zaslužuje lovor ili, kako ga zovu u Istri, javor (Laurus nobilis). On se jednostavno udomaćio u biljnom svijetu šireg opatijskog područja utkavši svoj opstanak u samonikle šume i šikare hrasta medunca i bijeloga graba. Lovor je najjače zastupljen na opatijskom području, gdje zauzima pojas od morske obale pa do visine od oko 200 m, ali zalazi i više, sve do 300 m. Znatnije je zastupljen još na području Voloskoga, Lovrana, Ike i Ičića, a prema jugoistoku širi se po šikarama i šumama sve do Brseća, ali ondje ne dosiže više bujnost opatijskog područja. Čovjek i lovor bliski su od najstarijih vremena do danas. Lovor je simbol slave, pa su se od davnina pjesnici, vojskovođe, ratnici, pobjednici na Olimpijskim igrama krunili lovorovim vijencem. Lovor se upotrebljava kao začin. Za razliku od većine biljaka, njegovo lišće sušenjem poprima još jaču aromu. No, kao aromatična biljka, lovor djeluje uništavajuće i na mikroorganizme. Nije stoga čudno da se je svojedobno i rimski car Neron (37–68), prilikom jedne epidemije kuge u starom Rimu, sklonio u Laurentij, područje obraslo lovorovim šumama, kako bi, udišući čisti i aromatični zrak, izbjegao napad teške i smrtonosne zaraze. Simboliku najljepših i najprostranijih lovorovih šumaraka u Hrvatskoj nosi grad Lovran, koji je dobio ime upravo po lovoru.

Od ostaloga sredozemnog aromatičnog bilja u Istri je vrlo obilno zastupljen, od morske obale pa duboko u unutrašnjost, i vrisak (Satureja montana), biljka koje se listovi upotrebljavaju i kao začin, a izvrsna je i medonosna biljka. Zauzima prostore sve do oko 600 m nadmorske visine. U nižim pak područjima, također prodirući dublje u unutrašnjost, veća prostranstva zauzima smilje (Helichrysum italicum), biljka lijepih žutih glavičastih cvatova i vrlo ugodna mirisa koji uznosito djeluje na duh. I dok koracima grabimo stazama i puteljcima punim aromatičnog bilja, božanski mirisi i smilja i kadulje, i smriča i ciklama, kojima je sav zrak prožet, toliko nas uznesu da nam se čini da gotovo dodirujemo nebo i da gotovo dostižemo barem jedno od onih božanskih svojstava za kojima čovjek tako čezne – ljepotu. Mirisi nas isto tako stavljaju u blisku vezu sa živim biljem koje ih ispušta, a preko njih i s cijelim okolišem i prirodom. Svojim podraživanjem sluznice posredstvom živaca, mirisi djeluju stimulativno na apetit, na izlučivanje sluzi iz dišnih organa. Mirisi mnogih aromatičnih biljaka, kao što su ljekovita kadulja, ružmarin, majčina dušica i dr., djeluju i baktericidno. Stoga su šetnje područjem s aromatičnim biljem višestruko korisne – one jednostavno povoljno djeluju na ukupno čovjekovo psihičko i fizičko stanje, zdravlje i raspoloženje.

U Istri ima još mnogo drugih aromatičnih biljaka, ali će nas ljepotom i obiljem svojih cvjetova divne nebeskomodre boje privući biljka koja se u punom cvatu susreće s proljeća, ali i s jeseni, npr. u okolici Bala ili na obroncima Sisola, uz cestu Brseć–Plomin, a to je biblijska biljka sipan ili hisop (Hyssopus officinalis). Tko da ne zastane kraj te divne aromatične biljke čije nam ime još iz djetinjstva odzvanja kroz riječi Davidova psalma: Poškropi me hisopom da se očistim, operi me da budem bjelji od snijega!

Od jestivih biljaka najpoznatije su divlja šparoga i bljušt, rašireni širom Istre, osim naravno u bukovim šumama i na laporastim tlima srednje Istre. Traganjem za šparogama i bljuštevima, mi se gibljemo, udišemo zrak pun božanske arome i time na različite načine pridonosimo psihičkom i fizičkom poboljšanju svojega zdravlja. U mnogim se krajevima Istre u vrijeme šparoga beru i na isti način jedu mladi izdanci od veprine, koja se u Istri zove i leprina, odnosno bruškandul. Neki te izdanke spremaju zajedno sa šparogama i jajima, a drugi ih kuhaju i potom kisele te jedu kao salatu preko zime. Sve te biljke imaju blagi diuretički učinak, a upotrebljavaju se i u još neke svrhe. Bljušt je jestiv samo dok je biljka mlada, a njegovi su plodovi (bobe) otrovni. Njegov podanak (korijen) upotrebljava se pri liječenju reumatskih bolesti, ali pri uporabi valja biti vrlo oprezan jer može kožu »spaliti«.

S rana proljeća beru se radi salate radić (Cichorium intybus) i žutenica (Taraxacum officinale). Salata od tih dviju biljnih vrsta može se preporučiti svakomu, ali osobito dijabetičarima.

U Istri ima i drugih korisnih biljaka, kao što je npr. hmelj (Humulus lupulus), kojega se češerasti plodnički cvatovi dodaju pivu radi okusa. Njega nema puno, a uglavnom je zastupljen u riječnim dolinama, npr. u Limskoj dragi, u dolini Mirne, itd.

Što se uresnih biljaka tiče, već je spomenut božur, koji je raširen uglavnom u brdskim područjima. Najčešće se susreće ljekoviti božur (Paeonia officinalis), ali, premda rijetko, na području Muna, na samoj granici sa Slovenijom, javlja se i još jedna vrsta božura – Paeonia corallina. U tom istom području, oko Žejana, javlja se još jedna upadljiva biljna vrsta – pupavi ljiljan (Lilium bulbiferum). Često raste tik uz putove, kao da se i sam trsi da tolika ljepota ne ostane skrivena i nezapažena od ljudskih očiju.

Na istarskom prostoru ima još uresnih biljnih vrsta na koje bi bilo vrijedno osvrnuti se, ali ovdje ću spomenuti samo još jednu, koja simbolizira Sredozemlje, a to je vitki čempres (Cupressus sempervirens). Tamo gdje vidimo da se iz vrtova, iz okolice ljudskih naselja i kuća, iz maslinika i polja i iz svekolikoga krajolika visoko pod nebo uzdižu vretenaste čempresove krošnje, to je Sredozemlje, to je područje s blagim podnebljem, to je područje s mnogo sunca, bez kojega nema života na Zemlji. Ta nije li ta čovjekova težnja za suncem koji život znači najbolje izražena i u onim velikim i malim povijesnim ljudskim seobama – one su se uvijek odvijale od istoka prema zapadu, za suncem, za životom. A u Istri, zemlji duboko uronjenoj u Sredozemlje, doista ne nedostaje sunca. Tek je ljudska zajednica u toj sunčanoj i za život pogodnoj zemlji danas nažalost nešto manje životna. No uzroci tomu druge su naravi.