Tema broja: Kako se nekad putovalo

Mladen Klemenčić

Tema broja: Kako se nekad putovalo

Uvriježilo se već da u okviru svakoga godišta Hrvat-ske revije obradimo barem jednu nostalgičarsku temu malo većeg opsega. U prijašnjim godištima časopisa naši su suradnici, posebice pomno birani baš za tu prigodu, iznosili svoje uspomene na studentske dane i odlaske u kinematografe, opisivali kvartove u kojima su odrasli ili pak objašnjavali kako su dalmatinski zavičaj zamijenili glavnim hrvatskim gradom. Sudeći prema reakcijama naših čitatelja, takvi su prilozi redovito bili dobro prihvaćeni.

U ovom broju, nastavljajući dobru tradiciju, opet smo okupili biranu skupinu autora te ih zamolili da opišu svoja nekadašnja putovanja. Pošli smo od pretpostavke da se današnji načini putovanja na većini relacija po mnogočemu razlikuju od onih iz prošlosti te da je vrijedno prisjetiti se kako su neka od putovanja izgledala u prošlosti. Tekstovi koje smo prikupili potvrđuju pretpostavku o promjenama koje su se dogodile. Današnja putovanja znatno se razlikuju već i od onih od prije dvadesetak godina, a ta je razlika sve veća što se ide dalje u prošlost.

Negdje u Bosni u 1950-ima

Što se to sve promijenilo? Promijenilo se gotovo sve, ne samo tehnički uvjeti, dakle prijevozna sredstva i prometnice te njihove trase, nego još i više od toga odnos prema putovanju kao važnom događaju i sastavnom dijelu ljudskog života. Danas se na put često ide bez posebne pripreme, za nekoliko sati ugodne vožnje automobilom ili pak leta zrakoplovom svladavaju se udaljenosti za koje su nekad trebali sati i sati putovanja. Put obavimo u jutarnjim ili popodnevnim satima da bismo već za ručak ili večeru, bez imalo umora, bili posve adaptirani u odredišnim mjestima s beznačajnim ili nikakvim putnim dojmovima jer se sve odigralo brzo i bezbolno, ali i bezlično, da se nemamo čega ni sjećati.

Tekstovi naših autora pokazuju mnogobrojne i vrlo različite aspekte promjene, a u ovom uvodnom uredničkom komentaru nastojat ću njihova sjećanja upotpuniti i primjerima iz osobnog iskustva. Ponajprije, promijenila se vrsta putovanja. Nekad najčešća putovanja vlakom ili brodom danas su zamijenila putovanja osobnim automobilom ili pak zrakoplovom na većim udaljenostima. I autobus se koristi više nego vlak, koji je u Hrvatskoj gotovo posve izgubio na značenju, bez obzira na činjenicu što nas tekstovi suradnika podsjećaju na vrijeme kada je upravo vlak bio najkorištenije prijevozno sredstvo. Drugo, u nekim vrstama prijevoza znatno su se ili potpuno promijenila prijevozna sredstva i prometnice po kojima se prometuje. Ima mnogo relacija na kojima se nekad putovalo sasvim različitim trasama, po sasvim drugim cestama, primjerice, nego je to slučaj danas. Dramatično su se promijenila i prijevozna sredstva. Vidi se to ponajprije na našim cestama. Današnja vozila neusporedivo su brža i komfornija nego nekadašnja. A isto se vidi i u pomorskom prometu. Nekadašnje putničke brodove na njihovim dugačkim prugama, na kojima bi pristali u mnogim lukama, zamijenili su veliki i brzi trajekti te još brži hidrogliseri, koji ne pristaju u malim lukama, nego u pravilu prebacuju putnike i vozila od kopna do samo jedne, glavne ili pak kopnu najbliže luke na nekom otoku.

I naposljetku, što je i najvažnije, promijenila se i filozofija putovanja, odnos ljudi prema putovanju, a samim time i doživljaj putovanja, koji je nekada bio mnogo intenzivniji nego što je danas kada do odredišta stižemo razmjerno brzo, udobno i bez ikakva posebna napora pa ga isti čas čim završi odmah i zaboravljamo.

Prije Dalmatine

Većina naših autora u svojim tekstovima opisuje ili spominje putovanje vlakom od Zagreba do Splita ili Zadra ili pak u suprotnom smjeru. Povjesničarka Zdravka Jelaska Marijan vrlo nas stručno upoznaje i s najvažnijim činjenicama iz prošlosti željezničkog povezivanja hrvatskoga Juga i Sjevera. Čini se da je to klasično hrvatsko putovanje, zabilježeno u sjećanju većine stanovnika.

I sam pamtim mnogobrojna putovanja na toj relaciji, osobito u tinejdžerskoj pa poslije i studentskoj dobi, no prije nego ih se prisjetim, iz vlastitoga bih sjećanja prizvao još starija, cestovna putovanja na toj najhrvatskijoj putničkoj relaciji sjever–jug.

U vrijeme djetinjstva, naime, veći dio ljetnih praznika provodio sam kod tete, mamine sestre, u Omišu. Odmah nakon završetka školske godine odlazio bih s roditeljima do rodbine u Omiš. Moji roditelji zadržali bi se tri-četiri dana i potom vratili u Zagreb, a ja bih dugo toplo ljeto provodio kao dopunski, sezonski član tetine obitelji. Iz Zagreba do Omiša putovali smo našim fićom, što ga je otac nabavio već 1961. u prvom valu automobilizacije hrvatskih obitelji. Takvo putovanje trajalo je nezamislivo dugo u usporedbi s današnjim autocestovnim standardima, a i trasa puta u usporedbi s putovanjem Dalmatinom izgleda posve nestvarno. Putovalo se, naime, preko Rijeke pa se u tom detalju moja sjećanja izvrsno nadovezuju na ono što u svojem tekstu evocira kolegica Jelaska Marijan. Prvi dio puta bila je vožnja od Zagreba do Rijeke, a otamo se nastavljalo Jadranskom magistralom, koja je tada, u prvoj polovici 1960-ih, bila tek izgrađena i smatrala se vrhunskim postignućem naše cestogradnje. Na put smo kretali obično u sitne noćne sate kako bismo što ranije ujutro izbili na more i potom zavojitom Jadranskom magistralom nastavili kroz sve podgorske uvale prema Maslenici. Stanku za ručak obično smo imali pri kraju podgorske dionice u Starigradu. Nakon stanke ostalo je još za svladati dalmatinsku dionicu puta tako da smo u Omiš stizali u poslijepodnevnim satima. Iz prve polovice 1960-ih pamtim danas apsolutno bizarne detalje toga putovanja kao što su skela kraj Šibenika, koja je prometovala do izgradnje Šibenskoga mosta 1966. godine, ili pak posljednja neasfaltirana, »prašnjava« dionica Jadranske magistrale od Primoštena do Rogoznice. Osobno se ipak ne sjećam skele preko Masleničkog ždrila, koja je u prvim godinama prometovanja Jadranskom magistralom također bila sastavni dio putovanja prema jugu.

Budući da je moj otac kao mladi građevinski inženjer osobno sudjelovao u trasiranju Jadranske magistrale, dugotrajnu vožnju, osobito na podgorskom dijelu između Senja i Maslenice, prekraćivao nam je zanimljivim pričama o zgodama iz vremena kada je radio na terenu. Gotovo u svakoj podgorskoj uvali, a bilo ih je bezbroj, imao je za ispričati poneku pričicu, uglavnom anegdotu ili zgodu, a katkad bome i nezgodu koja se dogodila mladim inženjerima i njihovim pomagačima.

Trajekt kod Maslenice prije izgradnje mosta

S obzirom na to da se to putovanje do Omiša ponavljalo iz godine u godinu, gledano iz današnje perspektive ono je bilo vrlo dobar pokazatelj napretka naše cestovne mreže. Prvo skraćenje, sasvim neznatno, bilo je skretanje kod Čavala prema Bakru kako bi se izbjegla sama Rijeka. Nakon toga, prvi veliki pomak bilo je skretanje glavnine prometa na cestu preko Plitvičkih jezera i Gospića, kojom se preko Oštarijskih vrata spuštalo na Jadransku magistralu u Karlobagu. To je bilo već znatno skraćenje puta, iako je i ta putna varijanta bila znatno dulja od ličke magistrale preko Korenice, Udbine, Gračaca kakvu, međutim, poznajemo tek od polovice 1970-ih godina. Naime, kada je glavnina prometa skrenuta na tu trasu, kroz područje nacionalnoga parka Plitvička jezera isprva se vozilo starom, uskom i zavojitom cestom uza sama jezera. Ako je ispred vas bio neki kamion, takva je vožnja znala biti ubitačno spora. To je ista ona cesta po kojoj danas prometuje isključivo električni vlak za prijevoz posjetitelja nacionalnoga parka.

Putujući tim putem, preko Plitvica, Gospića i Ošta-rijskih vrata, more smo prvi put ugledali sa samoga velebitskog prijevoja, gdje bi se obvezatno zaustavili kraj Kubusa, velike klesane kamene kocke, postavljene u spomen izgradnje ceste sredinom 19. stoljeća. Odatle se pred putnicima otvarao nezaboravan pogled na obalu, more i otoke, od kojih je u prvom planu bio Pag i to ona impresivna, potpuno gola i buri izložena strana. Baš tu ja bih postajao svjestan da ću sljedećih mjesec-dva ambijent novozagrebačkog naselja u izgradnji zamijeniti onim drugim, dalmatinskim i jadranskim.

Sljedeće poboljšanje bilo je prelazak na spomenutu trasu preko Udbine i Gračaca, što je uključivalo i razmjerno brzu cestu kroz područje plitvičkoga nacionalnoga parka, koja se koristi i danas. Od Gračaca, isprva su svi vozili preko velebitskog Prezida te se spuštali na Maslenicu, a potom je glavnina prometa za srednju i južnu Dalmaciju preusmjerena na moderniziranu cestu preko Zrmanje za Knin.

Sve u svemu, kada danas pogledamo pedesetak godina unazad, napredak je nedvojben, cesta kojom smo iz Zagreba stizali u Dalmaciju postajala je sve kraća i bolja, putovanje se vremenski sve više skraćivalo, što zbog trase što zbog sve kvalitetnijih vozila, no početkom 1990-ih taj je pozitivni trend ne samo zaustavljen nego i opasno vraćen unazad. Zbog blokade cesta koje su prolazile kroz područje pod pobunjeničkim krajinskim nadzorom, opet smo prema jugu putovali duž dobre stare Jadranske magistrale. I ratno iskustvo zabilježila je u svojem tekstu Jelaska Marijan. U tom ratnom razdoblju trajekt za Pag podsjetio nas je na nekadašnje skele kraj Maslenice i Šibenika iz prve polovice 1960-ih, a pontonski most preko Masleničkog ždrila vraćao je vremeplov još više unazad.

Brzim preko Bosne

Putovanje vlakom, čini se, bila je najmilija tema našim autorima, no ipak bih i sam dodao riječ-dvije. Jedan sam od onih koji se rado prisjete nekadašnjih putovanja vlakom na relaciji Zagreb–Split (Šibenika) ili obrnuto. Štoviše, istinski mi nedostaje to naše hrvatsko paradigmatsko putovanje »kao nekad davno, brzim preko Bosne«, kako ga je opjevao, jamačno iz vlastitoga, šibenskog sjećanja, najpoznatiji hrvatski šansonijer. A baš o tom vremenu koje je opjevao Arsen, govore u svojim prilozima gospođa Nives Opačić i Ante Stamać, opisujući svoja iskustva iz vlaka Zagreb–Split, odnosno podvarijante s krajnjim jadranskim odredištem u Zadru.

Vlakovi između Zagreba i triju jadranskih odredišta – Splita, Zadra i Šibenika – prometovali su objema raspoloživim prugama, Ličkom, koja se koristi i danas, te tzv. Unskom, koja je krivudala oko hrvatsko-bosanskohercegovačke granice i na više ju mjesta prelazila. Današnja mladež Unsku prugu uopće ne poznaje jer je promet na njoj zamro s prvim kninskim balvanima 1990. i nakon rata više nije obnovljen. Paradoksalno je da je u zlatno doba željezničkog putovanja u nas, baš Unska pruga smatrana prioritetnom, jer je bila bolje opremljena, modernija i brža od Ličke.

Jadranska magistrala

Najbrže je tu relaciju svladavao tzv. poslovni vlak, popularni Marjan-express, koji je iz Zagreba polazio ujutro i stizao oko podneva, no ja sam češće birao noćni vlak. U vrijeme kada sam najčešće putovao tim smjerom, u 1970-im godinama, obično je to bio vlak nazivan Mosor-express, koji je iz Zagreba polazio oko 22 sata, a u Split stizao između 6 i 7 ujutro, ovisno o tome je li kasnio ili nije. Iako su se mjesta mogla rezervirati unaprijed, ja sam običavao putovati bez rezervacije. Ako i ne bi bilo sjedećih mjesta u kupeima, za me i društvo to ne bio nikakav problem. Zauzeli bismo mjesta na hodniku te kartanjem prekratili noć. Bili smo mladi i bilo nam je važno da se nekamo ide, a na uvjete putovanja baš se i nismo previše obazirali.

A kada je o vlakovima kojih više nema riječ, podsjetio bih i na tzv. gastarbajterske vlakove, koji su prometovali prema Njemačkoj. Osobito uoči božićnih blagdana na zagrebački su kolodvor stizali krcati našim »radnicima na privremenom radu« koji su sa svojih njemačkih bauštela odlazili provesti blagdane u svojim domovima. Gužva na tim vlakovima znala je biti nevjerojatna, što od ljudi a što od njihove prtljage u kojoj je bilo mnogo darova za najbliže u zavičaju. A nakon Nove godine uslijedio bi povratak pa su vlakovi prema njemačkim gradovima ponovno bili zatrpani gastarbajterima, koji su često baš u Zagrebu presjedali. Vlakovi i danas prometuju na tim relacijama, no na njima nema više ni traga od nekadašnje gastarbajterske atmosfere i gužve.

Brza pruga

Ljetno putovanje »na more« za mladež u 1970-im godinama najčešće je bilo dvokomponentno. Već spomenuti noćni vlak Zagreb–Split bio je prva etapa toga putovanja, a odmah nakon dolaska u Split prekrcali bi se na brod, koji je već bio usidren u luci. O nešto starijoj inačici toga dvodijelnog putovanja u svojem tekstu nadahnuto govori gospođa Opačić.

U vrijeme kada sam poduzimao svoja prva samostalna putovanja, bez pratnje roditelja ili starijih, posebno je bila popularna uzdužna jadranska brodska linija, tzv. brza pruga, koja je polazila iz Rijeke i plovila sve do Krfa i Igumenice u Grčkoj. Jednom zgodom potegnuo sam i sam sve do grčkih luka, no brzom prugom u pravilu sam se koristio da se iz Splita prebacim do Hvara ili Korčule te, najčešće, do Dubrovnika, gdje je brod pristajao u poslijepodnevnim satima. Oni koji su se zaputili iz Rijeke, proveli bi na brodu cijelu noć jer je raspored plovidbe bio takav da je brod u Splitu bio u ranim jutarnjim satima i ondje bio usidren oko 2 sata. Za to vrijeme obavljao se iskrcaj i ukrcaj putnika i vozila, a baš u to vrijeme stizao bi i noćni vlak iz Zagreba.

Brzu su prugu godinama održavala dva broda, veća Liburnija i manja Slavija. Meni je draža bila Liburnija jer je imala znatno prostraniju gornju, otvorenu palubu, kamo bih se obično smjestio, raširio vreću za spavanje te se na nju ispružio i uživao u plovidbi duž srednjojadranskih otoka, Hvara i Korčule, duž pelješke obale i kroz dubrovačke otoke. Na gornjoj palubi obično su bili mlađi putnici iz raznih zemalja, najčešće zapadnoeuropskih, obično otvoreni za druženje, tako da bi putovanje prolazilo brzo, s engleskim jezikom kao samorazumljivim sredstvom sporazumijevanja, a znalo je biti i iznimno zabavno. Nerijetko, našla bi se tu i kakva gitara pa bi bilo i pjesme, a s obzirom na međunarodni sastav putnika na repertoaru su bili Dylan, Donovan, Young i njima slični klasici hipijevskog razdoblja. Stariji putnici, napose domaći, više su se držali zatvorenih dijelova broda, ponajprije brodskoga salona.

Liburnija na vezu

Dežurni putnik

Josip Stipanov u svojem tekstu opisuje putovanje vaporom kao svojevrsnu prigodu za druženje i razmjenu novosti između putnika koji su s otoka putovali na kopno, u Grad, mjesto gdje su se mogli obaviti svi poslovi ili nabaviti sve potrepštine. U njegovu slučaju Grad je bio Zadar, no za druge otočane bili su to i Šibenik, Split ili Dubrovnik.

Iz mojih putničkih uspomena pada mi na pamet jedno drugo putovanje, drugačijim prijevoznim sredstvom i u posve različitom ambijentu, koje je također bilo svojevrsno druženje. Jedno vrijeme često sam vikende provodio u Žumberku. Kako tada, na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e godine, ni ja ni moji prijatelji nismo još imali osobno vozilo, putovali smo autobusom. Liniju za Žumberak održavao je tzv. poštanski autobus. Polazak sa (starog) autobusnoga kolodvora u Zagrebu bio je točno u 15 sati. Autobus je vozio starom karlovačkom cestom i zaustavljao se u Jastrebarskom. Iako je često znao biti popunjen već u Zagrebu, ondje bi se dodatno napunio novim putnicima. Mjesta je uvijek bilo za sve, tko nije mogao sjesti, stajao bi u prolazu među redovima stolaca. Ako ne već odmah u Zagrebu, u Jaski bi obvezatno jedan od putnika zauzeo stajaće mjesto skroz naprijed, odmah do vozača. Taj putnik, netko od domaćih ljudi, razumije se, odmah bi započinjao s vozačem živ razgovor i ne bi prestajao sve do kraja. Moje je društvo s interesom pratilo taj razgovor ako je ikako bilo moguće, jer bi se uvijek doznale novosti i zanimljivosti iz žumberačkoga kraja. Putnik na stajaćem mjestu, kojeg smo međusobno nazivali »dežurnim«, osim glasnogovorničke uloge preuzimao je na se i ulogu vozačeva pomagača, pomagao je putnicima pri silasku, dodavao im prtljagu, a po potrebi bio je vozaču pri ruci i za druge usputne potrebe. Iz Jaske bi autobus nastavljao još malo po karlovačkoj cesti da bi »u Luliću«, mjestu kojega redovito nema na autokartama, skretao s te ceste na žumberačku cestu te preko Krašića i Pribića, gdje su prvi putnici napuštali autobus, stizao do prvoga žumberačkog sela, Kostanjevca. Tu je bilo drugo, obvezatno i najvažnije zaustavljanje, gdje bi svi, uključujući i vozača, otišli u lokalnu birtiju na gemišt. Ta stanka znala je potrajati i dulje od predviđenih desetak minuta ako je raspoloženje bilo na visini. Posljednjih pola sata vožnje od Kostanjevca do Sošica autobus se polako uspinjao zavojitom brdskom cestom i postupno praznio tako da bi do Sošica, nakon dva i pol sata vožnje, uglavnom stizala šačica putnika. Ako bi dežurni silazio prije, znalo se dogoditi da ga ostatak puta zamijeni neki drugi putnik, koji je po mogućnosti išao do kraja puta. Stjecao se dojam da je to mjesto moralo biti popunjeno i da je to bio svojevrsni znak solidarnosti putnika s vozačem. Bio je to sasvim neobičan oblik druženja kakva nisam sretao na drugim autobusnim linijama u to vrijeme. Zapravo, dok pišem ove retke, pada mi na pamet kako je taj poštanski autobus zapravo bio na određen način sličan brodu koji je naše bodule prevozio do Grada. I Žumberak je tada još zapravo bio kao neki otok s kojega su ljudi odlazili do Grada po istim onim poslovima zbog kojih su i pravi boduli čekali na polazak svojega vapora.

Shopping turizam

Pojmom shopping turizam označavala su se najčešće jednodnevna putovanja do pograničnih talijanskih ili austrijskih gradova. Masovnije su započela potkraj 1960-ih, vrhunac dosegnula u 1970-ima da bi se nastavila i u 1980-im godinama a u smanjenu intenzitetu održala su se i do danas. Jedina svrha takva putovanja bila je kupnja robe koja se u našim trgovinama nije mogla nabaviti ili je pak bila jeftinija u inozemstvu. Od svih odredišta apsolutni primat u shopping turizmu pripada Trstu, kamo su se slijevali mnogobrojni autobusi. Na taj tip putovanja podsjeća nas subotički povjesničar Mačković, koji se rado odazvao pozivu uredništva da opiše kako je izgledala bunjevačka varijanta shopping turizma s pozornicom u mađarskom pograničnom gradu Segedinu.

I tu bih dodao detalj iz osobne putničke memorije. Put do Trsta trajao je nekad mnogo dulje nego danas. Razlog je, naravno, jednim dijelom bio u brzini samih vozila, no i trasa ceste nije bila ista kao danas. Posebice se to odnosi na dionicu od Ljubljane do talijanske granice. Prije izgradnje autoceste na tom potezu, vozilo se starom cestom, s koje pamtim prave pravcate serpentine kojima se sporo uspinjalo na dionici između mjesta Planina i Postojne.

Ono što je za ta putovanja bilo još karakteristično jest detaljan carinski pregled u povratku. Svi su putnici morali proći pokraj carinika te mu dati na uvid vrećice s kupljenom robom. Ovisno o raspoloženju carinika obično se platio neki manji iznos, kao neka vrsta tihoga kompromisa između carinika i putnika. Nikad napisani moto toga kompromisa glasio je otprilike ovako: »ja tebe puštam da trošiš devize u inozemstvu, ali ću ti odrediti koliko ćeš za to platiti«. Naplaćeni iznosi, doduše, obično nisu bili preveliki, no količina samovolje pa i arogancije znala je nerijetko biti teško podnošljiva.

Filozofija putovanja

Gospođa Opačić u svojem tekstu, među ostalim, upozorava na činjenicu da je putovanje nekad trajalo mnogo dulje nego danas. Ne misli ona pritom samo na trajanje same vožnje. Putovanje je bilo doživljaj koji je započinjao pripremama za put danima i tjednima prije nego što bi putnici zauzeli mjesta u prometalu. Autorica nas podsjeća na razdoblje posvemašnje oskudice koja je uvelike ograničavala mogućnosti putovanja, ali nije ljude posve odvratila od ljetovanja na moru. Životna oskudica prisiljavala ih je da svakojakim dosjetkama prevladaju sve teškoće i naposljetku ipak ostvare željeno ljetovanje. Bilo je to vrijeme kada se nerijetko ljetovalo u improviziranim prostorima ili, u povoljnijem slučaju, u odmaralištu, a za prijevoz se koristila povlastica kodnog naziva „k-15“. Ne sumnjamo da su bez obzira na sva, iz današnje perspektive nevjerojatna ograničenja, u takvim putovanjima uživali iskrenije, intenzivnije i svakako dugotrajnije nego današnji putnici. Putovalo se skromnije i rjeđe, no doživljaj je bio to snažniji i trajao je cijele godine do nove prigode.

I gospodin Markulin, koji priziva u sjećanje neka još davnija putovanja, također upozorava na važnost pripreme za putovanje, posebno za one najmlađe. On opisuje putovanje građanske obitelji prije Drugoga svjetskog rata, koje se odvijalo po ustaljenim obrascima, a uključivalo je prijevoz taksijem do kolodvora, uslugu nosača i slične popratne detalje. Isti nas autor upoznaje i s bitno drugačijim uvjetima putovanja neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kada je u vlaku s putnicima nerijetko putovala i živad.

A filozofijom putovanja pozabavila se i Grozdana Cvitan u svojem tekstu o pojmu »pruge«. Na dva primjera rječito je pokazala što pruga znači tzv. malome čovjeku. Pruga je ustaljena prometna veza između dvaju obično udaljenih mjesta. Pruga može biti bilo koje prijevozno sredstvo s voznim redom, bitno je da ona znači sigurnost i stalnost. Čak i kad se ne koristi često, ona je uvijek otvorena mogućnost, važno ju je, razumije se, uhvatiti na vrijeme.

Naposljetku, preostaje nam zahvaliti svim suradnicima koji su se odazvali i priložili svoja putnička sjećanja. Ponekima zahvaljujemo i na priloženim slikama, koje će zajedno s onima što ih je priložilo uredništvo, nadamo se, zorno ilustrirati tekstove. Čitatelje, pak, valja nam pozvati na opisana putovanja, u kojima će mnogi, vjerujemo, lako prepoznati i svoju prugu.