Sveučilište Cambridge – 800. obljetnica

Mirko Sardelić

Sveučilište Cambridge – 800. obljetnica

Jedno od najstarijih sveučilišta na svijetu, duhovni dom Newtona, Erazma, Byrona i brojnih drugih velikana, slavi 800. obljetnicu postojanja. Engleska, izvrsnost, tradicija, kraljevske figure, veslanje – asocijacije su vezane uz Cambridge, čije su sveučilište osnovali izbjegli profesori i studenti iz Oxforda. I danas je sinonim za marljivost, talent i uspjeh, no ponajprije je trezor znanja te vrelo iskustva i odličnosti s kojega crpe (a većim ga dijelom sami stvarajući) najbolji studenti iz cijeloga svijeta. Tekst je za Hrvatsku reviju napisao Mirko Sardelić, povjesničar u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zagrebu.Godina je 1209, Engleskom lutaju vitezovi-križari na povratku iz Svete zemlje, velikaši pritišću kralja Ivana, brata glasovitijega Rikarda Lavljeg Srca, kralja Robina Hooda, koji se na povratku iz Jeruzalema iskrcao i na naše obale – na Lokrumu. Grupa profesora i studenata pod prijetnjama građana bježi iz Oxforda i naseljava se u Cambridgeu. Iako su tada predavanja držali gdje je god to bilo moguće, npr. u crkvi sv. Bene’ta, ta se godina smatra početkom Sveučilišta. U malom trgovačkom središtu na rijeci Cam došljaci nisu baš bili dobrodošli. Kroz cijelo 13. i 14. stoljeće traju razmirice, čak i fizička razračunavanja: studenti se stalno žale da ih građani »deru« za smještaj i hranu, dok oni s druge strane smatraju da Sveučilište ima previše privilegija. Tako su nastali koledži: od nekoliko združenih kućica sagrađenih isključivo za studente i profesore.

Toga, dakako, nikad ne bi ni bilo da nije bilo dobročinitelja – članova kraljevske obitelji, biskupa ili bogatih udovica. Slavni kraljevi Henrik VI. i Henrik VIII. podigli su dva najreprezentativnija koledža, King’s i Trinity College. Prvi koledž, Peterhouse, ustanovio je 1284. biskup grada Elyja, da bi lakše održavao disciplinu među svojim razuzdanim studentima. Dobar dio donacija bio je motiviran duhovnim razlozima: donatori su htjeli pomoći Crkvi izgradnjom smještaja za školovanje klerika, a zauzvrat su članovi koledža molili za njihovu dušu. Svaki koledž ima kapelicu – a posebno se ističe monumentalna kapela koledža King’s – i svojega svećenika, kojemu se članovi koledža, bez obzira na to koje vjeroispovijesti bili, mogu obratiti za pomoć. Dakako, posljednje tek od 1856, kad je Sveučilište dokinulo odluku iz doba kraljice Elizabete I., kojom je studij bio zabranjen katolicima i Židovima.

Čamac (punt) na rijeci Cam, u pozadini je stražnji dio King’s Collegea (The Backs)

Ulica King’s Parade s glavnim ulazom u King’s College

Kraljevske ličnosti stalno daju donacije pojedinim koledžima tako da njihovo bogatstvo neprestano raste: Trinity College, koji se može pohvaliti s 31 nobelovcem (od 82 ukupno s cijelog Sveučilišta) i mnogobrojnim studentima plave krvi (jedan je od njih i princ Charles), treći je zemljoposjednik u državi – nakon države i Crkve – s imanjima koja se prostiru desecima kilometara oko Cambridgea. Svaki koledž je nezavisan i ima svoje prihode i proračun, a bogatstvo koledža Trinity usporedivo je s proračunima manjih država.

Koncepcija koledža u Engleskoj razlikuje se od onog u SAD-u. Koledži u Cambridgeu (ima ih 31) ponajprije su zajednice profesora (Fellows) i studenata. Određeni broj profesora i veći broj studenata živi u zgradama koledža. Ondje se jede, spava, uči, rade supervizije, a i organiziraju zabave. Najčešće su koncipirani tako da su oko centralne zelene površine (court) izgrađene zgrade za stanovanje, blagovanje i učenje, a povećavanjem broja studenata rastao je broj takvih cjelina. Jedna od osobitosti koledža, koja se cijeni i koja pridonosi raznovrsnosti, jest ta da su članovi – i profesori i studenti – ljudi koji se bave različitim disciplinama: pravom, matematikom, poviješću, genetikom,… dok samo njihov broj ovisi o preferencama koledža. Na taj je način moguć kontakt s ostalim granama znanosti i čest je slučaj da se povremeno, na preporuku kolega, prisustvuje zanimljivim predavanjima najuglednijih svjetskih predavača (a Cambridge je meka za velik broj takvih) iz svih mogućih polja.

U srednjem vijeku većina je studenata bila prilično slaba imovinskog stanja i najčešće se školovala za svećenike. U 16. stoljeću u Cambridge je došao prvi veći val bogatijih studenata: dobar dio njih postali su savjetnici i dvorani kraljice Elizabete I., koja je na velik broj visokih službi u kraljevstvu postavljala upravo kembričke đake. No, dok su bili na studiju, često su ih optuživali za lijenost i kockanje, ali i za streličarstvo i lov na posjedima koledža. Neki od njih držali su lovačke pse u studentskoj sobi. Sve su te egzotične aktivnosti jedna po jedna zabranjivane. Studentima više nije bilo dopušteno imati sokolove i lasice te mačke i pse kao ljubimce po sobama. Veliki pjesnik-romantičar Lord Byron je to poštovao pa je u sobi držao medvjeda.

Od toga, 16. stoljeća, raslojile su se četiri kategorije studenata, diferencirane prema bogatstvu i statusu: najprivilegiraniji su bili plemići (noblemen), koji su plaćali vrlo visoke pristojbe. I gospoda (fellow-commoners) su koledžima plaćala za školarine i stanovanje, dok su pensioners plaćali skromniju svotu za osnovne troškove. Najniži sloj bili su sizars, koji su svoje pristojbe plaćali radeći različite poslove u okviru koledža. Svaki se sloj mogao točno raspoznati prema kapama i haljama koje su nosili i ta se socijalna stratifikacija zadržala sve do 19. stoljeća. I danas je, dakako, Cambridge meka za djecu bogatih plemića, industrijalaca i različitih uglednika, no stipendije Sveučilišta i drugih institucija omogućavaju dolazak studentima iz cijelog svijeta zahvaljujući talentu i trudu. Ugled Cambridgea tako visoko drže ponajprije njegovi poslijediplomski studiji, a na njima su odnedavno strani studenti u malom postotku premašili one britanske.

Studenti na travnjaku ispred Queen’s Collegea

Glavna ulica King’s Parade, s koje se ulazi u zgradu Senata sveučilišta

Prednje dvorište Christ’s Collegea

Cambridge je iz skromnoga naselja u močvarnom predjelu, s 20-ak tisuća ljudi i s oko 1000 studenata i brojnim epidemijama kuge u 17. stoljeću, prerastao u propulzivni gradić za doba vladanja kraljice Viktorije (1837–1901). Željeznica je stigla u grad 1845. i odmah je područje između najveće livade, koja se naziva Parker’s Piece (svaka se veća travnata površina u Cambridgeu zove piece) i željezničkoga kolodvora pretvoreno u veliku rezidencijalnu četvrt, čime je popustio pritisak na staru gradsku jezgru. Do kraja stoljeća broj se stanovnika udvostručio, a broj studenata povećao na 3000. Sredinom 19. stoljeća pojavili su se prijamni ispiti, a uz tradicionalne predmete – teologiju, matematiku, klasične jezike i medicinu – uvedeni su još i pravo, povijest, moderni jezici, strojarstvo i geologija.

Katedru za fiziku koju je nekoć držao Isaac Newton danas drži Stephen Hawking, čija je Kratka povijest vremena obilježila fiziku svemira u 20. stoljeću. Godine 1871. vojvoda William Cavendish donirao je novac za osnivanje laboratorija, koji je prozvan po njemu. U Cavendish Laboratory trag su ostavila najveća imena moderne fizike, kao što su Ernest Rutherford, Niels Bohr, Paul Dirac i brojni drugi nobelovci. Frederick Sanger, dvostruki dobitnik Nobelove nagrade za kemiju, dao je ime institutu koji je prvi načinio kartu ljudskoga genoma. Watson i Crick su, učestalo skicirajući dvostruke ovojnice uz pivo u Eagle pubu, 1953. obznanili otkriće strukture DNA, dok je Rosalind Franklin, čija su laboratorijska istraživanja dovela do njihovih spoznaja, nezasluženo ostala u sjeni. Ove se godine slavi i 150. godišnjica Darwinove (r)evolucionarne knjige Porijeklo vrsta. Njegova studentska soba u koledžu Christ’s ostala je sačuvana u izvornom stanju i moguće ju je razgledati, a Sveučilište, u suradnji s Knjižnicom (UCL), priprema izdanje Darwinove korespondencije koja broji gotovo 15 000 primljenih i odaslanih pisama.

Iako poznatiji po ‘prirodnjacima’, na Cambridgeu su djelovali i John Harvard, koji je osnovao i prvo sveučilište, nazvano po njemu, u SAD-u. Erazmo Roterdamski, jedan od najvećih umova vremena, profesor u Oxfordu, Baselu i Parizu, Margaret Professor of Divinity (1511–1513) i profesor grčkoga na Queen’s Collegeu, donio je u Cambridge duh renesanse. Dramaturg Christopher Marlowe, koji je utro put Shakespeareu, stigao je na Corpus Christi College 1581, da bi nakon šest godina studija stekao samo naslov magistra, a ne doktora, jer se sumnjalo da je potajni katolik. Arhitekt Christopher Wren, slavni oksfordski profesor astronomije i još slavniji arhitekt, koji je obnovio London nakon velikog požara 1666. i čija knjižnica ljepotom nadvisuje druga zdanja koledža Trinity, prve je projekte izradio u Cambridgeu. Romantičarski pjesnici Wordsworth i Coleridge nadahnuće su dobivali među drvoredima na obalama rijeke Cam. Dvojica najutjecajnijih filozofa prve polovice 20. stoljeća, nobelovac Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein, priličan su dio studentskoga i radnoga vijeka provela u Cambridgeu. Glumica Emma Thompson i montipajtonovac John Cleese također su ovdašnji studenti.

Ove je godine i 80. godišnjica jednog od najpoznatijih djela Virginije Woolf, A Room of One’s Own (Vlastita soba), što je i danas osobito cijenjeno, ne samo od proučavatelja feminističkoga buđenja. A život žena na Sveučilištu Cambridge, kao ni drugdje, nije bio lagan. Počnimo samo od Lady Margaret Beaufort, majke kralja Henrika VII., utemeljiteljice dvaju prekrasnih koledža – Christ’s i Saint John’s. Iako ih je utemeljila, nije joj bilo dopušteno u njih ulaziti na glavna vrata, nego je u svoju ložu u koledžu Christ’s ulazila krišom, na pomoćna vrata. Tek su 1870-ih žene počele studirati, no sve do 1947. morale su ustrajavati do potpuno izjednačenih prava. Morale su se izboriti za apsolutno sve, uključujući »pravo« da voze bicikl do toga da igračice u ekipi hokeja na travi mogu igrati bez ogrtača (ali još uvijek u haljini do gležanja). Danas Cambridge nije poznat kao bastion konzervatizma, napose ako je suditi prema gradonačelniku/ci iz 2007. Ona je, naime, transseksualac koji živi u homoseksualnoj zajednici: njih dvije su se upoznale na terapiji prilagodbe, nakon što su obojica promijenila spol.

Osim što svaki koledž ima vrlo lijepo opremljenu knjižnicu koja je uvijek na raspolaganju članovima, valja svakako spomenuti Sveučilišnu biblioteku, instituciju osnovanu prije 600 godina, koja danas broji 7 milijuna svezaka, 1,2 milijuna periodičkih publikacija i 1,5 milijuna najrazličitijih karata i planova. Smještena u modernističkoj zgradi dovršenoj 1934, nalik industrijskim zdanjima onoga doba, među znanstvenicima diljem svijeta najviše se cijeni zbog dostupnosti knjiga: za razliku od nekih drugih vrlo poznatih i bogatih biblioteka, najveći dio knjižnoga fonda – osim vrlo starih ili najnovijih izdanja – dostupan je na policama (tzv. open stacks). Sve je prilično pregledno sortirano (uz jedinu primjedbu da su organizatori imali na umu i format knjige kao kriterij rasporeda), tako da se o željenoj temi u kratkom roku na nekoliko polica može naći praktički sva literatura – zasigurno sva anglosaksonska. Čak ni nuspojava da su neki dijelovi prilično mračni – svatko ih osvjetljava sam okretanjem sklopke na 10 minuta – i vrlo uski: dva se čovjeka s teškoćom mimoiđu, ne dovodi ju na glas kraljevstva klaustrofobije, nego najčešće svatko pronalazi riječ iz koje se očitava draž. Možda je najbolje usporedivo s piramidama: u mračnim i uskim hodnicima nalazi se neizmjerno bogatstvo – knjiga. Strani istraživači bez problema dobivaju pristupnu karticu, bez mogućnosti posudbe knjiga, no najbolje je imati kratko garantno pismo nekoga od članova Sveučilišta.

Godine 1827. osnovan je University Boat Club, a već 1829. održana je prva utrka osmeraca između Oxforda i Cambridgea. Neki dijelovi rijeke bilo su tako uski da čamci nisu mogli veslati paralelno pa je postojalo pravilo da se protivnike može »probiti« pramcem i tako u drugom dijelu utrke uzeti njihovo mjesto. Danas se, dakako, vesla bez kontakta, i to na Temzi, jer je utrka odavno globalno popularna i prerasla je u spektakl. Rijeka Cam ostala je mjesto za vježbu ili za vrlo ugodne vožnje dugim čamcima (punt), čijim klizanjem površinom rijeke upravlja navigator dugom motkom, kao u Veneciji. Moguće je i bez navigatora, ako se čovjek osjeća dovoljno vještim i upornim, a užitak je velik: osim u obalnoj flori i lijepim mostovima, uživa se u pogledu na stražnje strane koledža (The Backs).

Sveučilište je svakako centar i duša cijeloga grada i njemu je sve podređeno. Od 120 000 ljudi u gradu, trećina su studenti, profesori ili oni koji rade u administraciji. Koncentracija istraživačkog duha gušća je od londonske magle. Za razliku od Oxforda, koji se potkraj prošlog stoljeća počeo širiti i otvarati tržišnim zahtjevima kakve ima većina gradova, Cambridge se trudio zadržati kompaktnost i dugo odolijeva intervencijama u svojoj povijesnoj jezgri. Autobusna stanica u samoj jezgri nikad nije proširena, shopping-centar Grafton nekako je ipak izgrađen, iako uz velike proteste, dok se lanac supermarketa »Tesco« godinama neuspješno bori za lokaciju na Mill Roadu, ulici koja je sinonim za raznovrsnost i obiluje malim lokalima u kojima su smješteni orijentalni dućani, restorani stranih kuhinja, antikvarijati, zalogajnice – odreda svi napravljeni po mjeri. Skladne suvremene interpolacije djelo su, pak, velikana arhitekture poput Normana Fostera i Jamesa Stirlinga, koji su projektirali Pravni fakultet, odnosno zgradu povijesnog odsjeka.

Studenti, napose oni iz mediteranskih krajeva, redovito se žale na nedostatak zabavnih sadržaja. Knjižnice koje rade poslije ponoći lakše je pronaći nego klubove. No, svatko se u nekoliko dana boravka može zabaviti odlaskom u neki egzotični restoran, poput alžirskoga, na Mill Roadu, a potom na pivo i kakav latino, rock, ska ili jazz gig u nekom od pubova. Poneki se muzički sadržaj ipak nađe – grad nije bez tradicije: spomenimo samo lokalne dečke iz Pink Floyda.

U svako je doba vrijedno izdvojiti dva dana za posjet Cambridgeu – pogotovo u kombinaciji s Londonom, od kojega je udaljen nešto više od sat vremena vlakom – a posebno o ovom velikom, okruglom, 800. jubileju slavnoga sveučilišta.