500 godina poslije… - Koljnof – Šopronj 2007.

Ivan Kozlica

500 godina poslije… - Koljnof – Šopronj 2007.

Tekst profesora Ivana Kozlice nastao je kao rezultat njegovih susreta s Hrvatima u Koljnofu, selu nedaleko od Šopronja u mađarskom dijelu Gradića. Kurzivirani tekst hrvatskom su izričaju kakvim se govorilo u Koljnofu prilagodili Koljnofčani dr. Franjo Pajrić i njegov otac Franjo Stariji, umirovljeni učitelj.Kada je Sanja došla iz Našica i rekla da za dva tjedna ide u Šopronj, upitao sam se gdje je to? U Mađarskoj, ondje žive gradišćanski Hrvati, rekla je. Dobro, odgovorim i pomislim: kako to da nisam čuo za to mjesto? Nakon povratka iz Šopronja bila je oduševljena: na slikama sam vidio njezino ozareno i zadovoljno lice. Bilo je divno, pamtit ću taj susret cijeli život! Pričala mi je o ljudima, susretu s tamošnjim Hrvatima, živopisnom mjestu Koljnofu, starom gradu Šopronju… No, najljepše riječi bile su o njezinim domaćinima, obitelji Pajrić. Sanjina druženja ponovila su se nekoliko puta i Franjo je postao pravi prijatelj. Nekako sam ga i ja osjećao isto, iako se nismo poznavali! I dođe ljeto 2007. i donese Franju i njegovu družicu Anitu u Ždrelac. Da, Sanja je imala pravo, divni su to ljudi. Nije prošlo puno vremena i Franjo pozove Sanju i mene u Koljnof! Nije nam trebalo puno da se odlučimo. Povod nam je jedan u nizu susreta Hrvata, gastronomska ponuda domaćih hrvatskih jela u Franjinoj Levandi.

Petak poslije podne, mase Hrvata slijevaju se prema Sesvetama u modernim vozilima današnjeg doba. Pola sata trebalo nam je da stignemo do autoceste i krenemo u smjeru mađarske granice. Vozeći se u koloni, pomislio sam kako se istim tim putem prije pet stotina godina kretala masa svijeta na putu u nepoznato. Povidaju da je Turak posjeo Klis u Dalmaciji. Peljač nam je dobar nauk dao da se ganemo na ov put pun ufanja ali i nesigurnosti. Brat mi je ostao va rodnom selu, Bože ča će bit s njim. Odakle si se ti ganuo? Iz Široke Kule u Lici, sve sam ostavio za sobom, sve ča sam imao. Većina nas je iz Like prešla u Slavoniju a sad evo moramo dalje… Franjo se je popao plakat.. Ča se to nam događa? Ča nas je naš Bog ostavio?

Brzom cestom, izgrađenom u slobodnoj Hrvatskoj, milina se voziti i promatrati prigorske brežuljke načičkane kućicama i urešene vinogradima. Opet slike iz davnine. Evo već tri dana hodimo po ovi blatni puti, stalno pitam je li smo došli, ali putu nikako kraja. Velu da je zgora zemlja slična našoj i da ćemo dostat već nego smo imali ovde. No, nisam gvišan , bojim se velikih obećanj. I ja, odgovori Franjo. Ča će biti s nami? Polako curi jesenska godina , blato sve već otežava gibanje. Stara kola, ka vuču Franjini voli škripe manje. Brat njegov spi pod nekakvim pokrivačem, a stara majka drži ga za ruku. Iz njegovoga plemena većina se je dala na put. Samo pojedini nisu se kanili ganuti va Ugarsku.

Spomenik referendumu u Koljnofu

Odlučili smo proći kroz Međimurje te kroz Sloveniju. Kiša nas prati, ali su uvjeti vožnje dobri. Veliki radovi na dijelu autoceste koju gradi Slovenija sa svrhom da promet iz srednje Europe usmjeri kroz svoj teritorij. Pada mi na um kako ni centimetra ne grade od Maribora prema Maclju. No… Nepregledno mnoštvo ljudi giblje se na sjever. Zvana ovog puta puni su i drugi pravci. Velikaši su osvidočili narodne peljače kako ćedu dati utočišće svim ki dojdu. Ako ovo ovako dalje ide hrvatska zemlja će ostat prazna, veli Franjo. Turki će prez vojevanja posjest sve naše varoše i sela. Pa neće veli Tome, naši velikaši ćedu skupa s crikvom najt razvezanje. Da, ali ča ne vidiš da nas sve već prohaja, dojde mi, da se vrnem i javim med vojake. Velikaši se skrbu samo za svoje imanje , povlaču se k sjeveru i nas vuču sa sobom. Posjest će nam sve zemlje Tome, kako su posjeli i Bosnu!

Crkva u Koljnofu

Molitvena knjiga Mihovilja Nakovića u spomen-kući u Koljnofu

Ulazimo u Mađarsku i magistralnom cestom br. 86 krećemo uz austrijsku granicu prema sjeveru. Prostrane njive uz cestu obrađene su, što u Hrvatskoj i nije slučaj. Predivni krajolici uz obilnu kišu čine se čarobnima. Pada polagano mrak dok prolazimo kroz Nadazd prema Körmendu. Večeras ćemo prespat va vom selu. Va dosadašnji seli stanovništvo je većinom ljubezno no teško se s njimi razumimo kad nepoznamo jezik. Peljači su vsenek kade drugdir . Franjo je sa svojom familijom ostao va kuali, ar imadu kakov pokrivač. Svi spidu tijesno jedni uz druge. Mrzlo je, godina sve jače curi. Mali Joškica jako je nazimljen i ima visoku vrućicu zbog čega se Franjo jako brine. Pronašao je malo drv i naložio oganj pod jednom strihom. Zalihe hrane su pri kraju ali ipak je ča hitio u kotlić da palenta bude slasnija. Va poslidnji dani su obitelji počele ostati bez hrane, ar su već dugo na putu.

Zaobilazimo grad Szombathely. Sanji je već pomalo dosta vožnje te katkad zaspi. Mrkli mrak, cesta je slabo označena pa se jako trudim voziti sigurno. Primjećujem da su sva veća križanja cesta urađena kao kružni tokovi. Na ovom skrećemo s ceste 86 na 84. Katkad pogledam kartu za svaki slučaj jer teško čitam nazive mjesta na mađarskom. Jutro je osvanulo sunčano. Probudio sam se kada je i sunce izašlo. Kako ovde sunce izlazi daleko a ne kao kod nas veljek za brigom... Krasno jutro, hladno je ali lipo. Neki su se prebudili pred manom, naložili ognje i pripravljaju ručenje. Kod svi je sve manje hrane, ali ča se ipak priravlja . Kod mene je jutros mliko i palenta ali začinjena maslom. Svi to rado jimo iako najveć puti palenta na stolu. Danas ćemo do cilja, javljadu peljači. Bože, ča će bit onde s naii, ča će nek biti? Velu nam da su Turki nezdavno ovuda prošli sve oplinjili i zapalili a narod otpeljali sa sobom. Haraju po cijeloj zemlji Ugarskoj, strah se širi i narod biži a mi dolazimo...?

Ulazak u selo Kópháza. Manjim slovima ispod piše Koljnof. Tu smo, veli Sanja, napokon. Skrećemo lijevo u centar sela i jednostavno nalazimo naš cilj, restoran Levanda. Sanja se sada sjeća detalja. I ja sam pomalo uzbuđen. U restoranu gužva, sviraju tamburaši. Franjo nas prima ljubazno, sjedamo za njegov stol. Upoznaje nas s društvom, sve sami Hrvati... domaća hrvatska večer, u Mađarskoj! Teško je opisati osjećaj koji sam imao, nešto neopisivo. Tamburaši su iz Markuševca u Zagrebu, mladi momci sviraju izvanredno. Kako sam večer prije vozio po nevremenu iz Splita za Zagreb ne mogu izdržati, umor me svladao. Sanja je ostala i uživala u pjesmama koje sam i ja u početku čuo (soba je odmah iznad restorana), a onda zaspao k’o top! Kada smo se približavali selu va kom će nas smjestiti obuzla o me neka čudna ćut! Jednom sam već ostavio ognjišće i dugo vrimena imao neviđenu želju da se vrnem na njega. I vrnuo bi se da su prilike dopustile ali kako je vrime minulo tako me ta želja ostavljala. Ča će se sada dogoditi, ča nas čeka...?

Panorama Koljnofa

Spomen-ploča u Koljnofu

Ujutro nam domaćin želi dočarati ljepote svoje domovine! Da, svoje domovine, iako za nas Hrvate to ne zvuči baš uobičajeno. I Srbi su u Hrvatskoj nešto manje stoljeća, no teško je očekivati da Hrvatsku svojom zovu... Ali s tolikim zanosom priča o svojoj staroj domovini da je tu njegovu ljubav teško uspoređivati i s nama u Hrvatskoj. Odlazimo do obližnjeg sela u kojem se smjestio dvorac plemenitaške obitelji Széchényi. Sanja je već obišla dvorac i odlazi na kavu s Anitom. Zanimljivo ih je promatrati kako se sporazumijevaju jer Anita tek uči hrvatski... O Széchényima Franjo zna dosta, ali uz pomoć pripremljenog prijevoda vodiča po dvorcu dočarao mi je značenje te obitelji u mađarskoj povijesti i pregled njihove prošlosti općenito. Zapamtio sam da su Széchényi ostali u dobrom sjećanju Mađarima kao plemići koji su se brinuli o svojem narodu, da nisu bili tako rastrošni kako je to bilo uobičajeno kod nekih drugih obitelji. Vraćajući se prema Šopronju, navratili smo do dvorca velike plemenitaške obitelji Esterházy. Prekrasan dvorac vanjštinom, nismo ga imali vremena obići, no vidi se drugačiji pristup načinu života od Széchényija. Većina hiž je porušeno ili zapaljeno, sve je pusto. Peljači nas razdilu po seli po nekakvom popisu za koga ne znam ki ga je načinio. Moja obitelj dobila je imanje na sred sela. Bilo nas je sedmero i svi smo prvu večer našli mjesto va maloj hižici ka je bila cijela. Nisam mogao zaspati. Izmolio sam Oče naš i Zdravu Mariju po prvi put va novoj hiži sa ufanjem da sve bude va uredbi. Bože moj tebi se sada obraćam i molim te da nam svim pomogneš, da nam olakšaš muke i trapljenja. Kako nisam zažmao oči noć je durala duže neg drugda pa mi se sve mišalo va glavi. Stalno sam pred očima imao rodbinu i prijetelje susjede ki su ostali va hrvatskoj zemlji. Ča će neg biti s njimi, je li se odupriti Turkom, je će li im ki pomoć. Dvojba ku sam imao prije nego sam se odlučio pojt u nepoznato i dalje me drži. Je li sam dobro postupio, je li sam pobignuo ili nisam?! Ali jedno sam si noćas najper zel: dok me bude sve ću dati od sebe da pomognem mojoj trapljenoj hrvatskoj zemlji i da išćem mogućnosti kako to izvršiti!

Groblje u Koljnofu

Dvojezični natpisi

Poslije podne Franjo me poveo u spomen-kuću u kojoj se čuva dosta starih predmeta i dokumenata. Malo je zapuštena ali meni ipak jako zanimljiva. Posebno su mi zanimljive stare fotografije, a i ja sam poneku uradio, za uspomenu. Navečer smo posjetili Franjine roditelje u obiteljskom domu Pajrićevih. Franjo stariji je osebujna osoba, prosvjetni radnik pun duha, cijenjen u kraju. Molio sam ga da govori starim govorom kakav se i danas ovdje zadržao, što mi je i uslišio. Uz njegovo domaće vino razgovor je bio sve zanimljiviji i zanimljiviji. Sanja je ostala u hotelu i načekala se. Žao mi je, ali to je bila prava prilika upoznati nekoga na taj način. Kao da sam svoje pretke čuo i vidio, one koji su živjeli prije pet stotina godina. Odlučio sam dovesti i svoje prijatelje i pokazati im što sve propuštaju ne znajući za ovo nacionalno bogatstvo. Denas sam bio na prvom skupu koji je glavar skupa pozvao sa ciljem da nas upozna sa budući plani. Svi smo se nekako smjestili u veću hižu sa krovom, mi muški po sebi razumljivo. Dogovorili smo se da prvo obnavljamo crikvu a onda si pomažemo jedni druge va popravljanju hiž. Rečeno je da će gospodar dati pomoć ali kako nas je čuda nisam gvišan da ćemo od toga veliku hasan imat. U blizini je varoš Šopron va koga se uselio i gospodar prije turskoga pohoda. Grad je obranjen, ali su zato sva ova sela jako veliku nesriću doživila. Određena je grupa ka će načiniti plan podilenja hiž i zemlje. Ufam se da te udjelati sve pošteno...

Ujutro smo nakon doručka s Franjom otišli do obližnjega brda, s kojeg se divno vidi Koljnof, ali i Šopronj. Ondje su i vinogradi očevi. Manirom vrsnoga vodiča Franjo nas oduševljava. Odlazimo u centar grada, prvo restoran po domaćinovu izboru s ukusnim jelima i odličnim vinima. Anita je s nama i sve bolje govori hrvatski. Posjet starom dijelu uz iskusno vođenje, tradicionalno ispijanje čaja u lokalu koji je često posjećivao Franz Liszt, šetnja prohladnim gradom i povratak u Koljnof. Ja sam oduševljen, Sanja također. Rano jutro došao je glasnik da nas gospodar poziva va Šopron, zbog daljnjih dogovorov. Uredio sam se i uputio sa knezom, na konjima. Šopron je vrlo blizu našega sela i vrijeda sam ugledao veliki utvrđeni grad. Na visoki i široki kameni zidina vidu se tragovi turskih topov od zadnjega puta kad su kanili zauzet grad. Na samom ulasku va grad čeka nas gospodar i tako nam pokazuje veliku čast. Idemo do njegove palače ka nije jako velika, veća hiža na kat, uređena. Na velikom stolu pripremljen je pribor za objed, ovde su i neki drugi ljudi ali i gospodareve dvije prelipe kćeri. S njimi se pominamo hrvatski dok ostala gospoda razgovaraju na nimškom jeziku. Shvatio sam da su oni visoki odličnici va varoši. Razgovarali smo o čuda čemu, najveć o uvjeti našega smještaja, problemi koji nas trape, plani uređenja ali i sudjelivanja u vojni postrojba. Da, pogibjel nas prati i dalje, nismo joj umakli. Nu, ča je je...

Na povratku u Koljnof odlazimo na mjesno groblje, smješteno na manjoj uzvisini. Nadgrobni spomenici ovdje pričaju staru hrvatsku priču. Gotovo svi su s hrvatskim prezimenima, izvornim ili modificiranim na mađarski. Kao da sam u svojoj domovini, na Mirogoju! Noćas je umro Petrina, najstariji med nami, imao je 62 ljeta. Skupa smo došli da vidimo kade ćemo ga pokopati. Neki velu da si načinimo nov cimitor u blizini porušene crikve, neki pak velu da proširimo toga, koga smo našli. I tako je bilo, mrtvima je mjesto skupa. Otpodne je bio pokop, došao je pop glagoljaš koji je došao s nami u novu domovinu. Petrina je tako prvi Hrvat koji je pokopan ovde va ugarskoj zemlji. Neka počiva va miru. Ufam se da će Bog dati da se ovde smirimo, da ne moramo lutati od zemlje do zemlje, da će ov cimitor postati naš spominak stoljeća, tisućljeta dugo...

Prije povratka posjetili smo Franjin dom. To je uređena kuća u blizini Levande, kuća u kojoj živi njegova obitelj, ali i prostor u kojem on radi. Kratko smo se zadržali, popričali o mnogo toga još, kao da smo tek došli... Koliko god bilo vremena, s tim čovjekom nikada nije dosadno. Povratak je istim putem prema jugu, u našu i Franjinu Hrvatsku. Prošlo je puni 20 ljet od kad smo se doselili va ovo selo. Danas po ničemu ne bi rekao da je bilo razoreno, spaljeno. Hiže su obnovljene, mnoge nanovič uzidane , dice je puno selo, denas nas je duplo već neg kada smo došli. Sva su polja udjelana, nova iskrčena, loze uređene, puti popravljeni, crikva nova uzidana... Turki se i dalje zaliću va ove kraje ali do nas nisu došli. Moglo bi se reć da je sve kako smo samo poželit mogli. Ali, mene svaki dan muči jedna misao na moju staru zemlju, hižu, grob mojih predakov. Turak je tamo već dugo vrime i čini se da nikad neće ni projt. Dojde mi da ovako star i slab projdem dolje da umrem i živim sa svimi svojimi starimi. Ali me druga misao pokoleba i veli mi da ovde umrem i da živim sa svojimi potomki. Moj najstariji nukić nosi moje ime Franjo, teško mi je ostaviti ih sve i projt, ki će malomu Franji povidati povidajke iz Domovine, iz davnine, ki će... Ufam se da će dojt dan kad će moja stara domovina biti slobodna od Turkov, ufam se da je drugi naši neprijatelji neće porobiti, da će moj narod živiti va slobodi i da će moj mali Franjo ili njegov nukić istoga imena slobodno posaditi na konja i pojt va Hrvatsku moju, pohoditi grobe moji stariocev, vrnut se pa opet pojt, pa se vrnut, pa pojt.... Ufam se da će sime levande, koje sam doprimio sa sobom i posadio ovde, kad se vrime popravi niknuti i spomenuti sve moje potomke na staru domovinu, neka ta „Levanda“ bude simbol i veza...