SRODNICI I SUPARNICI: SUHA ZNANOST I POETIČNA VJERA

SRODNICI I SUPARNICI: SUHA ZNANOST I POETIČNA VJERA

Nakon nekoliko brojeva stanke s novim prilogom javio se inače stalni suradnik Hrvoje Lorković.Hrvoje Lorković

U tijeku priprema za drugo izdanje moje zbirke ogleda Usudi i Utvare ušli su u nju neki novi ogledi, među njima i oni pod naslovom Vjera kao istina i Vjera i opačine. S vremenom su me iskazi nekih novijih autora podsjetili na neke vlastite, još neizražene poglede na vjeru. Ovdje ih iznosim u sažetu obliku.

Već u nekim ranijim tekstovima iznio sam ideju prema kojoj je vjera duhovna djelatnost stvaralačkoga karaktera. Taj aspekt vjere rijetko je dosad dolazio do izražaja, a nije teško vidjeti zašto: ako je vjera izraz ljudskih stvaralačkih sposobnosti njezin iskonski autor nije središnja osoba o kojoj je u vjerskim iskazima riječ – Bog. Kompromisno gledište predlaže jedan od novih autora koji su se u zadnje vrijeme pojavili na horizontima teologije, Georg Baudler (ime koje, možda ne slučajno, podsjeća na ono francuskog pjesnika Baudelairea).

Naslov Baudlerove knjige (Darwin, Einstein und Jesus, Patmos-Verlag, Düsseldorf, 2009) daje naslutiti kako autor ne samo da uspoređuje vjeru sa stajalištima znanstvenika nego mnogobrojnim primjerima pokazuje da oni sami nisu ni izdaleka onako bezbožni kao što ih se prikazuje. Baudler uvjerava čitatelja da znanost ne treba shvaćati ni prikazivati kao neprijatelja vjere već stoga što su mnogi autori teorija, onih za koje mnogi drže da su usmjerene protiv svake vjere, zapravo bili skloni religioznom rezoniranju i doživljavanju.

Dojam da su vjera i znanost nepomirljivi protivnici stječe se osobito pri razmatranju poruka teorije evolucije. Popularna formula »čovjek je postao od majmuna« shvaća se kao bitni smisao te teorije. Ne samo zbog svoje izazovnosti, ta formula malo je međutim prikladna za primjerenu ocjenu Darwinovih ideja. Primjer ishitrena shvaćanja evolucije dao je već biskup Wilberforce, koji je, nakon jednoga Darwinova predavanja, ovoga upitao od koje mu je vrste majmuna potjecao djed. Darwinovo izlaganje ničim nije opravdavalo takva sarkazma. Pitanje je bilo očiti primjer onoga što se u filozofiji naziva »fallacy of misplaced concreteness«.

Što je navelo biskupa da postavi onakvo pitanje? Motivi mu nisu mogli biti znanstvenoga karaktera. Bolje ih se može shvatiti ako se na sukob gleda okom estetičara. Vjerska predodžba stvaranja čovjeka iz zemlje dobro se uklapa u tradicije pjesništva: Bog se u njoj javlja kao biće obdareno sposobnostima nadljudskih kipara i čarobnjaka. U usporedbi s njima, predodžba da jedna jedina ženka neke vrste čimpanza može prirodnim putem postići isti cilj kao Božanski Tvorac djeluje groteskno. No smisao Darwinove teorije u takvoj je slici promašen: ono što je u toj teoriji bitno, evolucija, tj. postupne promjene, koje zahtijevaju ne samo vremenske raspone od tisuća naraštaja nego i mijene načina života, izostavljeno je.

Kings College u Cambridgeu

Nema sumnje: geneza je poetičnija od evolucije. Ova druga je prespora, nema u njoj pravoga »temperamenta«, pa ni onda kad je okrutna. No nije čudno ni to da suvremeni vjerski nadahnuti autori zatajuju pjesničku žicu kao moment u procesu stvaranja svijeta. U Baudlera, naprotiv, ona je vidljiva, naglašena, pa čak i pretjerana u svojoj konkretnosti. Baudler naime ne pripisuje pjesničke sposobnosti samo kreatorima vjere nego i Bogu samome. Pri tome se oslanja na iskaze filozofa. Evo nekih primjera.

Za američkog matematičara i filozofa Alfreda Northa Whiteheada, Bog je »Pjesnik Svijeta«. On upravlja svijetom »nježno i strpljivo«. Proces stvaranja svijeta Whitehead označava engleskim izrazom lure, »mamiti«. Kao pjesnik, Bog je svijet i živa bića »izmamio« (ni iz čega). Nije to postigao zapovjednim, nego pjesničkim riječima. Zbivanje se, prema Whiteheadu, može shvatiti i tako da se Boga zamisli kao svemirskoga »kompozitora«. Pjesničkom riječi, stvaralačkom melodijom, On postiže da nastane bitak…. »Ta riječ… ne izražava skup predmetnih stvarnosti, nego zbivanje, iskazivanje ili odzvanjanje«. Whitehead se poziva na matematsku analizu početka svemira, prema kojoj je »taj ton… u vremenu od 10 na –35 do 10 na –32 sekunde nakon prvotnog praska proizveo naš predmetni, prvotno vrućom plazmom ispunjeni svijet«. Može li se racionalno tvrditi da postoji biće prema čijem je liku stvoren čovjek (biće koje bi stoga moralo posjedovati bar donekle slična svojstva), takvo koje bi se odlikovalo reakcijskim vremenom trilijun trilijuna puta kraćim od ljudskoga?

Slične (ali u manjoj mjeri orijentirane prema poeziji vjere i stvaranja) iskaze o prirodnim procesima Baudler nalazi i u drugih fizičara, te spominje Einsteina i Plancka. Opširnije prikazuje i objašnjava teze o postanku i različitim oblicima prirodnih zbivanja, kakve nudi Rupert Sheldrake, biokemičar i biolog s Clare Collegea u Cambridgeu. Taj uspoređuje fotone, kako ih shvaća kvantna teorija, s kršćanskim anđelima i sličnim bićima, te u principu odobrava pristup sličan Baudlerovu.

Canterbury

Ostaje dakako nejasno, čime »Božja riječ« može djelovati na jednom ustrojenu materijalnu prirodu. Ba-udle-rovi navodi iskaza starijih autora o »izmamljivanju« biti novostvorenoga, o stvaranju svijeta kao pjesničkom stvaranju, upućuju na to da Boga treba shvaćati kao umjetnika. I zaista: jedva da se može jasno pokazati kako pjesničko stvaranje, kakvo se pripisuje Bogu, nije ono koje je omogućeno ljudskom fantazijom, da je istinski pjesnik čovjek, da je čak i sam Bog djelo ljudske mašte.

Pa ipak, interes prirodnjaka za vjerske pojmove i tumačenja ne može a da ne omekša tvrde dogmatske teze tradiranih religija i njihovih zastupnika. Veze između vjerskih pojmova i pjesničkih iskaza otvaraju vrata onima kojima je neprihvatljiv jaz između vjernika i bezvjeraca. Povezivanje vjere, pjesničke riječi i umjetničkog izraza najprirodniji je put da se otupe oštrice kojima se služe i vjerski i sekularni ideolozi.

Religija privlači estetski oblikovanim sustavom tradiranih uvjerenja, ona se vjerniku sviđa, no on je uzima ozbiljno – zbog njezine istinitosti. Što tu može biti istinito, isto kao i sama stvarnost? To da je netko morao stvoriti svijet, da ga je taj netko morao pokrenuti – proizvesti »Big Bang«? S takvim moćima, kako je mogao biti čovjeku slično biće? Ipak, vjeruje se, pa i dokazuje, da je tako.

Time stižemo do središnjeg problema svake religije: do pitanja o značenju dokaza za sve ono u što vjernik vjeruje. Zašto bi onaj koji vjeruje u Boga morao raspolagati bilo kakvim dokazima? Dokazivanje ima smisla samo onda kad je ono što se želi učiniti prihvatljivim neki znanstveni iskaz, znanstveni u najširem smislu. Vjernik je vjernik upravo po tome što vjeruje bez znanstvenih dokaza. Svaki pokušaj dokazivanja vjerske istinitosti stoji izvan domašaja provjeravanja, pa je stoga svaki borbeni ateizam sličan onomu što Englezi nazivaju izrazom flogging a dead horse. Drugim riječima, onaj koji vjeruje imun je (ili bi to barem trebao biti) prema argumentima bezvjeraca. Argumentiranjem za ili protiv neke vjere (ili religije uopće) prelaze se granice vjere, ali se time još ne stupa na područje znanosti.

Ako vjera nije dokaziva, što joj daje snagu? Daje joj je dojmljivost, sposobnost vjere da ljude impresionira i motivira. Uvjerenja, takva koja se temelje na dokazima, znanstvenoga su karaktera, ne vjerskoga. Neka nova teorijska koncepcija može izazvati emocionalne reakcije neupućenih, no otpor s vremenom slabi, nova teorija postaje prihvatljiva.

Primjer je takva razvoja sudbina Darwinove teorije evolucije. Da je ta teorija bila ograničena samo na neke vrste biljaka (recimo paprati), utjecaj bi joj bio malen. Darwinove ideje bile su međutim primjenjive na sve vrste biljaka i životinja uključujući čovjeka. Vjerski pogledi na prirodne pojave nisu, naprotiv, počivali ni na pomnim promatranjima, ni na zamašitim predodžbama o srodničkim vezama između svega živoga. Došlo je stoga do teških nesporazuma. Ne čini se da su oni dosad bili jasno shvaćeni i razrađeni.

Da bi se to postiglo, treba obratiti pozornost na slike kako ih sukobljeni partneri (vjernici i evolucionistički biolozi) stvaraju o svojim protivnicima. Za konvencionalna vjernika, biolog je krivovjernik koji je obuzet izvjesnim perverznim idejama, pa ih pokušava opravdati prividno znanstvenim argumentima. Dugotrajno pomno istraživanje, usporedba, deduktivno i induktivno zaključivanje znanstvenika – vjernik o svemu tome ne želi čuti, evolucionist je za njega nastrano-izazovni fantast, pa i više, on je vjernik ludosti. No ni vjernik, kako ga biolog vidi, ne prolazi bolje: on je štovatelj naopake znanosti, ne zato što bi u nešto vjerovao, nego naprosto zato što ne zna misliti.

Nije čudno da Darwinova koncepcija nije bila prihvatljiva duhovnicima. Ali »tiha voda brijeg dere«: anglikanski biskupi odlučili su, prigodom proslave 200. godišnjice Darwinova rođenja, ispričati se autoru teorije evolucije zbog neshvaćanja pravoga smisla njegove teorije. Uvidjeli su da više ne mogu od znanstvenika zahtijevati prihvaćanje tradicionalnih predodžaba o stvaranju čovjeka iz gline. No te starije predodžbe ne će – unatoč retrakciji biskupa – izgubiti svoj utjecaj. Ono što im osigurava trajnost nije međutim znanstvena istinitost, nego privlačnost nadahnjive pjesničke slike. Nije samo kipar onaj koji blagim pritiskom palca postiže da glinena glava »oživi«, da »progovori«. Istom metodom Bog je stvorio čovjeka – pred tom slikom blijedi svaka teorija.