Zavičajni muzeji

Zavičajni muzeji

Autorica uvodnog teksta u temu ovoga broja je ravnateljica Zavičajnog muzeja u Pazinu.

Lidija Nikočević

Koliko god bi se nekima moglo učiniti da svi zavičajni muzeji imaju mnogo toga zajedničkoga, muzeji prezentirani u ovom broju Hrvatske revije imaju izrazite specifičnosti, koje ih čine posebnima i jedinstvenima. Nije riječ samo o tome da se nalaze u različitim (mikro)kulturnim regijama Hrvatske, pa tako odražavaju različite kulturne tradicije, nego i o tome da to postižu različitim načinima i sredstvima. Svi zajedno, pak, reprezentativno ilustriraju različite realnosti unutar kojih postoje zavičajni muzeji u Hrvatskoj.

Gradski muzej Labin – ulazni prostor u muzej s biljetarnicom

Neki muzeji angažirani su u različitim djelatnostima i poslovima vezanim uz kulturnu baštinu svojega kraja, nadoknađujući tim svojim aktivnostima nedovoljnu pozornost drugih institucija na te fenomene ili uspješno surađuju s njima na temama od zajedničkog interesa. Stoga su suradnja s drugim institucijama i samostalni istraživački rad česti u mnogim muzejima, no ta je orijentacija možda najviše istaknuta u tekstu o Muzeju Prigorja u Sesvetama. Povijest tog muzeja i počinje otkrićem značajnog arheološkog nalazišta, a od tada pa do danas sustavno su istraživani arheološki lokaliteti. Posebno je dojmljiva aktivnost tog muzeja na dokumentiranju tradicijskoga graditeljstva. Osnovan je nešto kasnije od većine ostalih muzeja, tek 1977, i u manjoj je mjeri bio opterećen naslijeđenim fundusom pa je politiku prikupljanja građe mogao prilagoditi svojim razvojnim planovima. U tom kontekstu ne začuđuje senzibilnost za potrebu muzealiziranja nedavnih događaja, kao što je to slučaj s Domovinskim ratom, ili za u posljednje vrijeme zamjetno povećano zanimanje za širi kulturni kontekst, odnosno nematerijalnu kulturu. Svim tim Muzej Prigorje intenzivno senzibilizira zajednicu u kojoj djeluje, a svojim projektima izlazi iz užih muzejskih okvira naglašavajući svoju relevantnu ulogu u Sesvetama. To mjesto na taj način nije samo jedno od predgrađa koje guta veliki grad nego i kulturni prostor s naglašenim identitetom.

Kulturni identitet i njegova obnova važni su i za Muzej Turopolja u Velikoj Gorici, kako to ističe nadahnuti prilog o tom muzeju. Velika Gorica kao sredina u koju se slilo puno ljudi koji nisu baštinici lokalnih kulturnih identiteta pravi su izazov za promotore turopoljstva, kakvim se muzejski djelatnici u toj ustanovi smatraju. I opet, nematerijalna kultura u tome nema ništa manju ulogu od one materijalne, što i ovdje pokazuje potrebu širenja rakursa muzejskog djelovanja. Taj se muzej također bavi raznovrsnim istraživanjima. Ipak, tekst se zaključuje zebnjom i pitanjem koliko će turopoljski identitet biti moguće očuvati pred globalizacijom, bilo da neposredna prijetnja dolazi od hrvatske prijestolnice ili širih društvenih tendencija. Na sreću, pokazalo se da globalizacija i inzistiranje na lokalnom identitetu nisu suprotstavljeni i da se mogu razvijati u jednom od onih neobičnih usporednih procesa koje nosi suvremeno doba.

Prigodna izložba postavljena u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici

Ne samo očuvanje lokalnog identiteta nego i puko preživljavanje muzeja unutar određene muzejske zgrade u nekim je slučajevima bilo dovedeno u pitanje. To se do neke mjere dogodilo i Muzeju Đakovštine, koji je tijekom nekoliko desetljeća više puta bio preseljavan. Stoga nije čudno da je prilog o tom muzeju također i tekst o frustracijama stalnim promjenama lokacije muzejske zgrade i loših standarda unutar kojih se našla i građa i zaposlenici. Ipak, smoglo se snage na najnovijoj lokaciji muzeja uobličiti novi stalni postav etnografije, a potom i kulturne povijesti. Slute se i nova poboljšanja, pa se treba nadati da će taj muzej u harmoničnijem kontekstu moći predstavljati svoju zajednicu, kao i tomu da će ga ona sve više prepoznavati kao okvir kroz koji se može izraziti i aktualizirati.

Situacija je još složenija kod Muzeja Belišće. To je muzej koji je ostao bez kustosa i samo je djelomično dostupan posjetiteljima. Cijelo je područje bilo izloženo topničkim napadima u Domovinskom ratu, u kojima je bila oštećena i zgrada muzeja. U prošlosti je taj muzej odražavao onu svezu grada (i njegove povijesti) s industrijom Belišća koja je danas jedna od onih plodnih simbioza što ju mnogi muzeji priželjkuju. Identificirao se kao povijesni i industrijsko-tehnički muzej, s obzirom na to da je industrija definirala karakter Belišća. Premda je svim znalcima poznata ekspanzija i popularnost upravo takvih muzeja u širim europskim i svjetskim razmjerima, danas Muzej Belišće životari u okviru nesređenih imovinsko-pravnih odnosa i neizvjesne budućnosti.

U Istri i Dalmaciji muzeji su nerijetko smješteni u okrilju palača nekadašnjih aristokratskih obitelji. Stoga ne začuđuje prostor koji su muzeji iz Trogira, Labina, Staroga Grada i Korčule posvetili zgradama u kojima se nalaze. Katkad se doima da bi bilo dovoljno pružiti mogućnost tim palačama da muzealijama i drugim pomoćnim sredstvima ispričaju svoje priče, no zavičajni muzeji koji su u njima smješteni često imaju misiju znatno širu od toga. Ona se u ponekim slučajevima može kositi s ugođajem i karakterom zgrade, a još je veći nesporazum između suvremenih muzejskih standarda i tomu uglavnom neprilagodljivih povijesnih građevina. Narodni muzej Labin nastojao je komunikativnošću i modernošću svojega novoga stalnog postava prevladati neka ograničenja zbog smještaja u baroknoj palači Battiala-Lazzarini: nastao je 2008. i nudi više suvremenih muzeografskih rješenja. Osim povijesnih i etnografskih karakteristika Labinštine, u palači se nalaze izlošci vezani uz Giuseppinu Martinuzzi, avangardnu društvenu aktivisticu i pjesnikinju, a izvan nje zbirke koje interpretiraju život i rad Matije Vlačića Ilirika te sakralne umjetnine. U podrumima muzejske zgrade nalazi se rekonstruirani rudnik s pripadajućim predmetima, što pridonosi značaju i atraktivnosti tog muzeja.

Amfore iz hidroarheološke zbirke u Muzeju Staroga Grada

Muzej grada Trogira također baštini palaču bogatu značenjima i pričama o njezinim stanovnicima. Ona je, naime, bila u vlasništvu znamenite obitelji Garagnin-Fanfogna, pa se prilog o tom muzeju ovdje također bavi kako samom obitelji tako i njihovom palačom. Kao i mnoge slične, i ona je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bila opljačkana i devastirana, a današnjim kustosima preostaje da pokušaju sastaviti sliku nekadašnjega građanskog života. Njihova se djelatnost nastavlja na višestoljetni interes i aktivnost vezanu uz prikupljanje i stvaranje zbirki u Trogiru, čime su se još u 15. stoljeću bavili pripadnici obitelji Cipiko a potom i oni iz obitelji Lucić i Garagnin. Stalni postav muzeja odnosi se na kulturnu povijest i etnografiju Trogira i okolice, ali je dio muzeja posvećen i rekonstrukciji stambenih prostorija obitelji Garagnin. Sadrži i glasovitu knjižnicu Garagnin-Fanfogna, lapidarij i galeriju umjetnina. U dvorišnom prostoru muzeja često se održavaju različite kulturne manifestacije, što taj muzej čini još dinamičnijim središtem kulturnih zbivanja u gradu.

Gradski muzej Korčula na sličan je način zamašnjak kulturnih zbivanja u gradu. I on funkcionira u palači, i to onoj koja je pripadala obitelji Gabrielis. Premda muzejska aktivnost počiva na radu samo dviju djelatnica, muzej ima niz zbirki uključujući i glazbenu. Naglasak je stavljen i na lokalne tradicije, poput pomorstva i kamenoklesarstva. Surađuju s mnoštvom ustanova, uključujući i one obrazovnoga tipa, čije polaznike nastoje senzibilizirati za materijalnu i nematerijalnu kulturu. Zgrada tog muzeja, kao i nekoliko ovdje predstavljenih muzeja, bit će u skoroj budućnosti obnovljena i prilagođena kriterijima suvremenog muzeja.

Muzej Starog Grada na Hvaru smješten je u jednoj od najpoznatijih građevina u Hrvatskoj, a to je Tvrdalj Petra Hektorovića, u palači Biankini te u dominikanskom samostanu sv. Petra Mučenika. Kao i u Trogiru, i ovdje su muzealije jednim dijelom rezultat nekadašnjih sakupljačkih aktivnosti znamenitih prethodnika poput Petra Nizitea, G. A. Botterija. U opširnom se tekstu opisuju zgrade muzeja i njegovi sadržaji, koji su ponajviše posvećeni arheološkim temama, ali i kulturnoj povijesti, etnografiji i likovnoj umjetnosti. S obzirom na značaj Farosa kao antičke grčke kolonije, ta je orijentacija svakako razumljiva.

Arheologiji je većim dijelom posvećen i Franjevački muzej na Humcu, u Hercegovini, blizu Ljubuškog. Otvoren je još 1884, davno prije većine muzeja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sadrži različitu građu uglavnom iz doba antike u Hercegovini, no svakako je najmarkantniji izložak Humačka ploča, najstariji hrvatski pisani spomenik na ćirilici (bosančici). Dok mnogi ovdje predstavljeni muzeji svjedoče o aktivnosti različitih pojedinaca i obitelji na prikupljanju i čuvanju starina, u tom se muzeju skreće pozornost na ulogu fratara u očuvanju kulturne baštine. Ovdje je riječ o hercegovačkim fratrima, koji su se nadahnuli idejom o muzeju još potkraj 19. stoljeća boraveći u Austriji i Italiji, upozoravajući na činjenicu da djelovanje izvan većih središta ne mora biti provincijalno i utoliko drugorazredno. Fratri i aristokratske obitelji, osobito one u mediteranskim krajevima, bili su stoljećima izvrsno povezani s drugim zemljama u susjedstvu i u vlastitom su kraju ostvarivali značajne kulturne projekte. Danas, kada su informacije o svemu dostupne svima, muzeji u manjim mjestima nisu više osuđeni na izoliranost i neznanje o tome što se događa drugdje. Ono što, međutim, u nekim sredinama ne prati brzinu razmjene informacija jest svijest o tome što sve muzeji mogu značiti i koje procese mogu potaknuti.

Klavir Ivana Boschija u Gradskom muzeju u Korčuli (snimio Henry Hančević)

Više ovdje prikazanih muzeja svojom građom povezano je uz određene sadržaje koji postoje i izvan zgrada muzeja. Izrazit je takav primjer Narodni muzej Labin, koji inscenacijom, odnosno rekonstrukcijom rudnika gotovo priziva potrebu da se in situ u okolici Labina urede pojedini prostori još postojećih rudnika i prilagode posjetiteljima, zajedno s još djelomično očuvanom opremom. Kada bi se tomu pridružio prikaz načina života rudara i, uopće, razvoja rudarstva na Labinštini, zasigurno bi se dobila dinamičnija i autentičnija muzeološka interpretacija te važne teme. Slično vrijedi i za možda moguće sadržajno povezivanje Muzeja grada Trogira s parkom Garagnin-Fanfogna u središtu Trogira. Danas devastiran i zapušten, taj najstariji botanički vrt u Hrvatskoj vapi za rekonstrukcijom i kon-teks-tualizacijom. Njegov je tvorac isti onaj svestrani Ivan Luka Garagnin, svojevrsni prethodnik današnjih muzejskih djelatnika u Trogiru.

Katkad je opravdano uložiti napor u kontekstualizaciju samih povijesnih prostora muzeja, koji, uglavnom opterećeni potrebom da izlože različite zbirke (za što uvijek ima premalo mjesta), posjetiteljima ne kazuju dovoljno o složenim porukama građevine i njegovih stanovnika. Tako valja poželjeti da Hektorovićev renesansni Tvrdalj dobije rafiniranu interpretaciju poruka i sveukupnog značenja. Uz Muzej Staroga Grada i mnogi drugi ovdje predstavljeni muzeji duguju dio svojega fundusa i prostor u kojem djeluju prethodnicima značajne prikupljačke i šire kulturne aktivnosti. Neki muzeji imaju uređene prostorije s namještajem i predmetima koji su pripadali tim ljudima. Vjerujem da je još samo malen korak do zanimljivih izložbi o radu i iskustvima tih pojedinaca, prirodi njihovih interesa, utjecaju koji su imali u svojoj sredini – riječju, o užem i širem kontekstu njihova djelovanja.

Za mnoge od navedenih mogućnosti pretpostavka je dobar suodnos muzeja i zajednice. Ona bi u tom odnosu trebala vidjeti muzej kao prostor koji ju predstavlja i pridonosi aktualizaciji – propitivanju, osvješćivanju i prezentiranju lokalne kulturne baštine, tradicije i kulturnog identiteta u cjelini. Muzej bi pak morao osluškivati potrebe svoje zajednice, a katkad ju i potaknuti muzejskim projektima koji postavljaju pitanja, educiraju i angažiraju pa i, na rafiniran i promišljen način, zabavljaju posjetitelje. Samo je nekoliko autora tekstova ovdje naglasilo značenje muzejske pedagogije, kojom je također moguće ostvariti bolju komunikaciju i s lokalnom zajednicom i s turistima, koji u mnogim od ovdje predstavljenih muzeja čine znatan dio posjetitelja. U ovoj godini, koju je ICOM – Internacionalno vijeće muzeja – posvetio temi »Muzeji i turizam« (o čemu će rasprave kulminirati na Svjetski dan muzeja, 18. svibnja), svakako je smisleno razmišljati o novim načinima aktivnog uključivanja i angažiranja turista u projekte muzeja te osmišljavati i obogaćivati ulogu muzeja u kulturnom turizmu u cjelini. To više što smo svi mi katkad (kulturni) turisti.