Na udaru malja

Na udaru malja

U prvom od više planiranih priloga, mlađi zagrebački povjesničar, pisac i promicatelj oživljene povijesti Deniver Vukelić (1980) humanistički angažirano pa i polemički raščlanjuje fenomen magije i vještica u europskoj prošlosti, ponajviše njihove temelje, povijesni i kulturni razvoj te praksu brutalnih progona u srednjem i ranom novom vijeku. Tekst je ilustriran slikama iz digitalnog arhiva Cornellova sveučilišta.Deniver Vukelić

Počeci magije i kultova

Među najintrigantnije pojave u ljudskoj kulturnoj povijesti definitivno pripadaju one vezane uz magiju, mistično i onostrano. Što je magija? Ona ima mnogo definicija. Po nekima je znanost o tajnim stranama prirode, poznavanje skrivenih prirodnih procesa i vještina, ovladavanje njima ili utjecanje na njih. Po drugima je skup simbola, rituala i moći objedinjenih u nastojanje da se vlastitim mističnim snagama i znanjima promijeni prirodni poredak oko sebe. A po nekima je pak plod ugovorne veze između demona i čovjeka, kojom demon čovjeku daje moć i bogatstvo, ispunjavajući mu materijalne želje, a zauzvrat dobiva njegovu dušu.

Naslovnica Malleusova priručnika

Magija se kroz cijelu povijest manifestirala preko mnogih odabranih ili priučenih posrednika između ovozemaljske i onozemaljske, natprirodne stvarnosti. Ljudskih se posrednika od samih početaka čovječanstva nalazilo u različitim oblicima u svakoj kulturi – to su bili vračevi, šamani, žreci, proroci, sveci, magi, mistici, mudraci, čarobnjaci, vješci i vještice.

Postoje mnogi tragovi magijskih obreda po spiljama diljem Europe – primjerice prikaz obrednog čina u kojem skupine žena plešu oko muškarca lovca zamaskiranog u životinju. Poznati su i mnogi kultovi Velike majke, od kojih je ostalo dosta artefakata, u kojima se slavi ženski aspekt prirode i stvaranja, a artefakti imaju naglašena ženska obilježja plodnosti. Zapravo, čini se da su mnogi prvotni kultovi nastali u matrijarhalnim društvima ili njihovim ostacima, gdje je ženski princip žene i prirode predstavljao stalnost i nužnost kako bi se održao poredak i ravnoteža. Pa je tako i danas, u modernim vještičjim kultovima, taj aspekt ženskoga primaran u štovanju.

U povijesti Starog istoka takva vjerovanja možemo vidjeti u kultovima vezanima uz božice Inanu (Sumer) ili Ištar (Fenicija). Naravno, to je stoga što su to ženske božice, koje u pravilu zahtijevaju svećenice, a ne svećenike. U grčkoj je mitologiji taj dio ljudske potrebe za obožavanjem plodnosti, lova i prirode bio vezan uz kultove Afrodite, božice ljubavi i plodnosti, Artemide, božice lova i mjeseca, i Demetre, božice poljodjelstva. U Grčkoj su bile poznate i mnoge proročice, koje su se svojim ritualima, a koji su uključivali i udisanja sumpornih para, spajali sa svojim božanstvom proričući budućnost – sjetimo se samo Pitije iz Delfa i njezinih dvoznačnih odgovora.

U rimsku su mitologiju sve tri božice (Afrodita, Artemida i Demetra) prenijele (kao i većina drugih grčkih bogova) svoje atribute na izvorne rimske božice sličnih ili istih karaktera i područja božanske vlasti: Afrodita je postala Venus (Venera), Artemida Diana (Dijana), a Demetra Ceres (gdjegod i Cerera). Upravo će se Dijana pod tim imenom u simbiozi s keltskim elementima provlačiti sve do danas, u wiccanskim i ostalim vještičjim (tzv. starovjernim, drukčije i poganskim) kultovima (modernu wiccu utemeljio je po rekonstrukciji starih keltskih i drugih vještičjih običaja Gerald Gardner, poznati okultist iz 20. stoljeća), kao božica plodnosti koja leti nad poljima praćena duhovima mrtvih žena i jamči plodnost polja za sljedeće ljeto. Poslije će mnoge Dijanine atribute Katolička crkva pretopiti u marijanski kult, kult štovanja Djevice Marije, kao lunarne zaštitnice, poglavito kako bi odvojila narod od vjerovanja u stare običaje.

Rimljani su, osim toga, poznavali nekoliko različitih vrsta magije i osoba koje su se njome bavile. Prvi od njih bili su poznati kao auguri, a bavili su se auspikacijom, to jest tumačenjem znakova (auspicija) dobivenih proučavanjem načina leta, broja i glasanja ptica. Potom slijede haruspici, koji su se bavili promatranjem utrobe žrtvovanih životinja i izvlačili iz nje zaključke o božanskim znakovima.

Razvojem Rima i njegovim osvajanjem Orijenta, paralelno su u Rim počele pristizati i magije Bliskog istoka. Divinacija istočnog tipa pomiješana je s magijom u širem smislu riječi, odnosno postizanjem nekog učinka čarolijom. Takvi magovi nazivali su se kaldejcima, matematičarima, astrolozima, ariolima i vaticinatorima. Oni su prije svega izrađivali horoskope i natalne karte. Zakonom su bili dopušteni, ali ih se počelo policijski goniti iz samog Rima kad je njihov broj povećan u tolikoj mjeri da su glasine proizišle iz njihovih proricanja počele remetiti javni red i mir. Dioklecijan je, pak, u potpunosti zabranio »matematiku« (horoskop i nativitet). Svaka divinacija je u potpunosti zabranjena Konstancijevim proglasom iz 357. godine, koji je poslije 534. potvrđen i unesen u Justinijanov Codex

U Rimu se inače često čaralo i s pomoću basmi, čarobnih riječi, znakova ili izreka upućenih bogovima ili višim bićima. Sve do kršćanstva, znači, rimski je zakon dopuštao čaranje za dobrobit ljudi, a sve je suprotno tomu strogo osuđivao. Najstariji rimski zakon, onaj na XII ploča (peto stoljeće prije Krista) kaže među ostalim kako je zabranjeno čarobnjaštvom primamljivati plodove s tuđe njive i u slučaju kršenja predviđa smrtnu kaznu. Također su se proganjali i trovači ili pripravitelji otrova. U slučajevima zlog čarobnjaštva, čarobnjak bi se također kažnjavao smrću. Poslije su tu kaznu pooštrili na spaljivanje. Ostale sudionike u zlom djelu kažnjavali bi ovisno o njihovu staležu: viši bi staleži bili pogubljeni mačem, a niži razapeti na križ ili bačeni zvijerima na igrama.

U doba cara Hadrijana konačno se usustavila pravna terminologija za zlo čarobnjaštvo. Tako je takav čarobnjak prozvan »magus«, a svako štetno čarobnjaštvo »magia«. Narod ih je jednostavno zvao zločincima ili zločiniteljima (»malefici«), iz čega će se u kršćanskom vijeku razviti latinski izraz za vještice i vješce. Zlo se čarobnjaštvo stoga nazivalo i maleficijem (»maleficium«).

Neoplatonistički filozofi iz trećeg stoljeća koji su i pisali i bavili se čarobnjaštvom nazivali su dopušteno čarobnjaštvo teurgija, a zlo, nedopušteno – goeteja. Poslije će ti izrazi poprimiti poopćena značenja kao bijela i crna magija.

U rimskim se zakonima ne spominju mitska bića koja su opisivali rimski književnici ili narodne predaje, a koja će poslije preuzeti europski srednji vijek. To su bića poput strix (strige), lamia (lamije) ili empuze.

Striga je sablasna ptica u obliku sove koja noću isisava krv i ždere utrobu maloj djeci a katkad i odraslima. Katkad je to i ujedno žena-čarobnica.

Lamija ili empuza slična je strigi. Noću leti u različitim oblicima i pije krv i jede utrobu. Razlika između strige i empuze (tj. lamije) jest ta što je striga imala jedan oblik (te ptice), dok je lamija mogla mijenjati oblik u vola, mulu, psa ili lijepu ženu. A i to su po vjerovanju bile isključivo žene-čarobnice. Ti književni i narodni zapisi i vjerovanja nisu imali odjeka u rimskom zakonu, ali će se na njih pozivati kasniji crkveni autoriteti u oblikovanju progona vještica.

Što je sa Slavenima? S obzirom na to da ne postoje mnogi pisani tragovi za slavensku religijsku povijest, teško je reći. Čini se da je slavenski panteon bio bogat, ali danas ga je teško preko tolikog razdoblja, u kojem je bio zamijenjen kršćanstvom, a bez detaljnih opisa i nalaza, sagledati u cijelosti. Pogotovo nakon različitih romantičarskih interpretacija i reinterpretacija u 19. stoljeću, gdje su se mnoga božanstva i njihovi atributi dodavali kako iz književnih tako i političkih, nacionalnih i integracijskih razloga. Tako da se katkad čini i bogatijim no što jest. No, od onih bogova ili bića koji jesu potvrđeni, odnosno imaju dovoljnu povijest zapisa u pjesmama, bajkama i mitologiji postoji jedna odlična kandidatkinja za vještičju božicu. To je Baba Jaga (zvana još i Baba Roga ili Baba Zima), moćna čarobnica koja je živjela skrivena u šumi, u kući postavljenoj na kokošju nogu, a ograđenoj ljudskim kostima i lubanjama. Najčešće je u mitologiji prikazana kao ružna, slijepa ili poluslijepa starica koja se hrani ljudskim mesom. Osim nje, postojale su i božica Morena (Morana, Mara), božica smrti i zime, te Černobog (Črnobog, Crnobog), bog smrti i nesreće. U slavenskoj mitologiji možemo već nazrijeti i nešto negativniji pristup magiji. Dok su se ženski magični kultovi starog vijeka i antike većinom referirali na plodnost, lov i ljubav, iz slavenske mitologije počinju prodirati mračni elementi smrti, bolesti, zime i zlih uroka.

Srednji vijek

Percepcija ženskih i muških vještičjih kultova u srednjovjekovnoj Europi, najviše je promijenjena pojavom i širenjem kršćanstva. Kršćanstvo u samom startu, na temeljima judaističkoga monoteističkog pogleda na mitologiju, odbacuje i magiju i panteizam. Svi kultovi i religije koji su dotad postojali u Europi polako već od četvrtog stoljeća bivaju zatirani ili proganjani. Većina starovjernih bogova biva demonizirana, mijenjaju im se aspekti iz perspektive sve brojnijega kršćanstva i oni prelaze na razinu paklenih sila koje stoje naspram monoteističkoga kršćanstva. Oni bogovi i običaji koji su pak uzeli previše maha i duboko se ukorijenili u svijesti naroda »preobraćeni« su na kršćanstvo. Dobili su nova imena i uklopili se u kršćanskom kalendaru kao sveci i mučenici koje se moli za milost, ostavljaju im se zavjetni darovi, stvaraju se novi rituali i običaji temeljeni na starima. Takav je primjer svetog Jurja iz kršćanske mitologije, koji je prekrio i prividno zamijenio slavenskog Zelenog Juru iliti Jurja, sina Perunova, gdjegdje zvanog i Jarilo. Njegov ciklički, simbolički hod kroz godinu, tako dobro objašnjen u hrvatskoj etnološkoj znanosti (Vitomir Belaj: Hod kroz godinu, vrlo cijenjen pokušaj rekonstrukcije jurjevskog mita i dijela slavenske i starohrvatske mitologije preko pjesama i narodnih običaja Hrvata i drugih slavenskih naroda), u ruralnoj je kulturi bio prihvaćen kao predočenje prolaznosti i kruženja vremena, te ponavljanja kreacijskih božanskih činova, koje su pak ljudi oponašali kako bi zadovoljili nemilosrdnu prirodu. Cijeli taj mit crkveni su učenjaci izvrsno uklopili u kršćanstvo ostavivši istu namjeru predočenja prirode sjedilačkom poljoprivrednom stanovništvu, samo kroz kršćansku prizmu. Naravno, metaforika Jurjeve borbe sa zmajem, koja je u slavenskoj verziji borba sa zimom kako bi došlo proljeće (borba s Velesom), u kršćanskoj verziji Jurja iz Kapadokije prelazi u metaforiku borbe protiv starovjerja, hereze i konačno Sotone u zmajsko/zmijskom obliku.

U zapadnoj Europi zabranjene su druidske, šamanističke vjere u prirodu, a to razdvajanje možemo zanimljivo vidjeti na primjeru već spomenute Dijane i Rogatoga Boga, koji su u staroj vjeri sadržavali besmrtno-smrtno dvojstvo prirode (poglavito među Keltima i sličnim tzv. »barbarskim« plemenima). Dijana se, kao što je prije bilo rečeno, svojim atributima ženske prirodne sile stvaranja i stalnosti brzo uklopila u marijanske kultove (Djevice Marije, majke Isusa Krista), no Rogati je Bog sa svojim atributima karnalnoga, smrtnoga, šumskoga, divljeg i faunskoga postao glavno uprizorenje srednjovjekovne i ranonovovjekovne opsesije vragom (Lucifer, Sotona), koji je od židovske i ranokršćanske mitološke slike najljepšega palog i pobunjenog anđela, upravo postao slikom Rogatog Boga, satirsko-faunovske kreature koja se još od početaka grčke mitologije smatra jednim od osnovnih prirodnih energija plodnosti. Sama Dijana se još od doba kasnog Rima spajala s atributima božice Hekate, kraljice mrtvih koja je nosila obilje. No i nju je Crkva počela demonizirati prozivajući ju Domina Abundia.

Tako polako dolazimo i do razvijenoga srednjeg vijeka, u kojem crkveni naučitelji zatvaraju u potpunosti pogled na znanost i prirodu u okvire svojega skolastičkog nauka. Sve što postoji i treba i može postojati opisano je u Bibliji i knjigama crkvenih naučitelja. Mnoge stvari koje su se prije (u staro doba i antici), ali i danas činile prirodnima i normalnima, Crkva je smatrala grješnima, vražjim djelom i skretanjem s ispravnoga, kršćanskog puta. To su primjerice spolnost i plodnost, koje su bile dosta otvorene u starih naroda, narodna medicina i travarstvo i slično.

Dakle, glavni »konkurenti« crkvenim liječnicima, teo-zofima i teolozima te čuvarima kršćanskog morala bili su tradicijom »obrazovani« ljudi iz seoskog društva koji su prenosili s koljena na koljeno znanje o prirodnim procesima, ljudskoj i životinjskoj anatomiji, starim običajima i ritualima i načinima borbe s bolešću i drugim problemima, a koje je bilo duboko ukorijenjeno u svijest i poštovanje širega, neukog i nepismenog puka.

Kako se riješiti te »konkurencije«? Tako što ju se osudi da je sklopila pakt s nečistim silama u zamjenu za svoje znanje. A ako je kroz stoljeća takva nauka već neobrazovanim masama različitim postupcima i propovijedima usađen strah od Boga i njegova gnjeva, onda postalo prirodno i zastrašivati onima koji su potpisali ugovor s »drugom stranom«. Naravno, tu se lako može prepoznati i ono što je uzrokovalo goleme žrtve u srednjem i ranom novom vijeku – ljudska zloba i manipulacija drugima. Jer zašto se ne bi mogli maknuti nepoželjni protivnici i protivnice iz svakodnevnoga svjetovnog života sa »scene«, jednostavno ih optuživši za nečista posla, ako postoji mogućnost za to? Kako se to činilo kroz povijest, na koje sve načine i s kakvim idejama, razlozima i primislima, vidjet ćemo u nastavku.

Inkvizicija

Nakon uspostave kršćanstva kao službene religije Rimskog Carstva, neki od tih zakona uvriježeni su u državno pravo, koje su nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva preuzele i nove, u početku barbarske države, koje su se konsolidirale u moćna kraljevstva i carstva u Europi, a koje su preuzele i kršćanstvo kao službenu religiju. Početkom 13. stoljeća, kad je papinska moć bila na vrhuncu, Crkva osniva dva nova reda, koja ubrzo preuzimaju perjanicu borbe protiv hereze i čarobnjaštva u Europi. To su dominikanski red (Ordo praedicatorum) i franjevački red (Ordo fratrum minorum). S vremenom je Crkvi uspjelo i ostvariti svoj cilj da svjetovne vlasti u cijeloj Europi svu herezu kažnjavaju smrću (i to najčešće spaljivanjem). Dužnost biskupa bila je kažnjavanje heretika u svojim nadležnim biskupijama (po crkvenom pravu). No kako je po mišljenju papa hereza odviše uzela maha, uspostavili su (Grgur IX. među prvima) već u 13. stoljeću posebne suce – inkvizitore (istražitelje) za heretičku opačinu (inquisitores haereticae pravitatis), a koji su potom odgovarali pojedinim biskupima, no većinom su imali slobodne ruke.

Dakle, nakon uspostave inkvizicije, crkvene istražne ustanove za istragu heretičke zloće (krivovjerja), a koja je imala velik utjecaj i na vjersku i na sudsku svijest na prostorima zapadne Europe u rasponu od trinaestoga do kraja osamnaestog stoljeća (iako su većinu progona vještica i heretika preuzeli u 15. i 16. stoljeću svjetovni sudovi, no inkvizicija je uvijek bila prisutna, poglavito u književnosti, teološkim i znanstvenim pitanjima), sve je poprimilo puno ozbiljnije, i političke i zakonske razmjere, što je znatno utjecalo na svakodnevni život, kako običnih ljudi iz puka tako i znanstvenika i ostalih ljudi željnih znanja.

U globalu se razlikuje nekoliko vrsta inkvizicije, no bilo ih je još na lokalnim razinama (primjerice mletačka, koja je bila neovisna o Rimu i po kaznama blaža). To su, primarno, biskupska, papinska (rimska) i španjolska inkvizicija.

Pod biskupskom inkvizicijom podrazumijeva se organizirani progon krivovjeraca u sklopu dekreta Ad abolendam (od 4. studenog 1184), kojim car Fridrik I. Barbarossa i papa Lucije III. određuju da svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će pokrenuti postupak protiv krivovjeraca u svojem crkvenom djelokrugu.

Papinska je inkvizicija posebni crkveni sud ustanovljen bulom Ille humani generis (od 8. veljače 1232) pape Grgura IX., sa svrhom da se na području Zapadne crkve iskorijene vjerovanja i običaji koji se protive Rimskoj crkvi. To je osim starovjernih običaja i kultova (ostataka slavenskih, keltskih, germanskih i drugih) značilo i borbu protiv svih novih strujanja koja su nastala nasuprot katoličkoj dogmi.

Španjolska je pak inkvizicija utemeljena 1478. u obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti katolicizma u zemljama španjolske krune. Papa Siksto IV. ovlastio je Ferdinanda Aragonskog da imenuje inkvizitore koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje su nakon rekonkviste zajedno s kršćanima živjeli i židovi i muslimani. U Španjolskoj se odjednom rasplamsala inkvizitorska histerija mnogobrojnih procesa, nakon što je papa Siksto IV., 11. veljače 1482, vlastoručnim pismom odobrio imenovanje sedmorice inkvizitora. Ona se nije ograničavala samo na progon i suđenje židovima i muslimanima nego i na sve kršćane optužene za krivovjerstvo (protestantizam) i moralno neprihvatljive običaje. S vremenom je prerasla u oruđe državnih vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.

Malleus maleficarum – presudna knjiga

U takvo se, dakle, vrijeme pojavio, nakon mnogih prijašnjih pokušaja »znanstvenog pristupa« progonima, a koji nisu imali nekog posebnog odjeka, savršen instrument ljudske zloće i vrhunca netolerancije svojega doba – Malleus maleficarum. U ukupnoj povijesti čovječanstva malo je koja knjiga izazvala toliko zla, nesreće, smrti nedužnih u razdoblju nekoliko stoljeća koliko Malleus maleficarum (hrv. Vještičji malj, Malj za vještice; njem. Hexenhammer), priručnik za lov na vještice, nastao u 15. stoljeću.

Kako bismo shvatili kako je nastala takva knjiga treba nešto reći o njezinim autorima. U drugoj polovici petnaestog stoljeća (1480) u Njemačkoj inkvizitorski rad započinje dominikanac i profesor teologije Henrik (Heinrich) Kramer Institoris. Već sljedeće (1481) godine pridružuje mu se i brat po redu Jakob Sprenger. Već od početka ruke su im bile pune posla. U razdoblju od prvih šest godina (1481 – 1486) u svojoj su konstanškoj biskupiji spalili 48 vještica. No naišli su na velik otpor kako klerika tako i laika i svjetovnih vlasti. Naime, oni su im osporavali da imaju papinu dozvolu za takve progone i suđenja. Stoga su se Institoris i Sprenger obratili za pomoć papi Inocentu VIII. (Inocent znači nevin, nedužan; uzgred: bio je otac nekoliko nezakonite djece, op. a.) da im potvrdi ovlasti. Papinom pozitivnom odlukom nastala je 5. prosinca 1484. jedna od najpoznatijih i najomraženijih papinskih bula u povijesti Katoličke crkve, takozvana bula Žarko želeći… (Summis desiderantes affectibus…), tako nazvana po prvim riječima teksta. U petnaestom stoljeću takvih bula o progonima heretika i čarobnjaka bilo je mnogo, no za razliku od većine bula, koje su bile u rukama svećenika kao svojevrsna dozvola ili isprava inkvizitora, Institoris i Sprenger tiskali su tu bulu unutar svoje knjige, i to u većini od 29 izdanja tiskanih diljem Njemačke, Italije i Francuske. Naravno, činjenica i jest da je bula Žarko želeći bila potvrda, odnosno dozvola, njihova inkvizitorskog rada, a ne i potvrda Malleusa (jer je nastala prije njegova kreiranja i pisanja). Tim je činom »Gutenberg« definitivno dobio i svoju tamnu stranu, postajući instrumentom ljudske manipulacije. U spomenutoj buli papa Inocent VIII. ispreda o groznom stanju u Njemačkoj gdje sve vrvi vješticama i čarobnjacima (sic!) koji čine razna zla poput bluda s demonima, bacanja uroka na ljude, stoku i ljetinu. A potom se okomljuje na zle ljude koji njegovim sinovima Institorisu i Sprengeru nisu dali proganjati i suditi zločinitelje. Stoga daje inkvizitorima golemu moć, koja je uključivala oslonac na svjetovnu vlast za izvršavanje smrtne kazne. No, oni i dalje imaju poteškoća. Tako ih je biskup u Innsbrucku u srpnju 1485. spriječio da provedu proces protiv vještica.

Potaknuti neuspjehom, odlučuju napisati kapitalno djelo kojim će dokazati opravdanost i potrebu progona vještica uz detaljne upute svojoj braći inkvizitorima o čitavom postupku, od pronalaska vještice, testiranja, torture i osude. Pisali su ga dvije godine, između 1485. i 1486. Danas se, međutim, smatra kako je većinu, ako ne i sve, napisao Institoris, a da je Sprenger sudjelovao samo kako bi dao veći autoritet djelu. Malleus maleficarum prvi je put tiskan 1487.

Samo ime bilo je pun pogodak i u duhu vremena. Sv. Jeronim, koji je živio u 5. stoljeću, nosio je nadimak malleus haereticorum (Malj za heretike). Njemački je pak inkvizitor Johann iz Frankfurta napisao 1240. djelo Malleus Iudeorum (Malj za Židove).

Institoris i Sprenger podijelili su Malleus na tri dijela. Prvi, u kojem se govori o trima bitnim potrepštinama, esencijama čarobnjaštva i magije – demonu, vještici (čarobnjaku) i Božjem dopuštenju. U njemu se mogu naći podnaslovi poglavlja (odnosno pitanja) kao što su: mogu li inkubi i sukubi stvarati djecu, što je uzrok povećanju čarobnjačkih djela, o vješticama koje se podaju demonima, mogu li vještice pretvoriti ljude u životinje, oslabiti reproduktivnu moć čovjeka i na koje sve načine mogu ubiti dijete pobačajem. Sve, naravno, popraćeno jakim teološkim argumentima koji ušutkuju svako racionalno propitkivanje tih teza.

U drugom se dijelu govori o različitim vrstama začaranosti i kako ih se može odstraniti. Tu se govori o načinu sklapanja ugovora s đavlom, o prijenosu vještica s mjesta na mjesto, o općenju s inkubima (zavodničkim demonima koji se hrane požudom), izazivanju bolesti, šteti stoci i dizanju oluje i tuče kojima vještice udaraju na ljude, životinje i ljetinu. Uglavnom, cijelo prvo pitanje drugog dijela posvećeno je vrstama čarolija. Drugo pitanje drugog dijela obrađuje temu kako se učinkovito boriti protiv vještica i kako uklanjati zle učinke tih čarolija uz iscrpan popis lijekova protiv njih.

Treći, pak, dio daje upute za crkvene i svjetovne sudove kako voditi postupak suđenja vješticama i svim ostalim hereticima. U njemu se raspravlja tko je podesan sudac za takav proces, koliki je broj svjedoka, kako se ispituju svjedoci i optuženici, kako uhititi osumnjičenog, o obrani i radu branitelja. Najbrutalniji je dio trećeg dijela onaj u kojem se govori o ispitivanju pod mučenjem te na koje se sve načine može otkriti je li optužena vještica. Završava se s više kraćih rasprava o presudi, kako se određuje, kako se ima izvršiti i varijante presuda za razne zločine.

U samoj teološkoj osnovi, oni u svojoj knjizi ne donose nešto novo što već nije prije rečeno, teologija toga vremena bila je čvrsto postavljena i poznata. No novost koja će vrlo brzo uzeti maha jest da se maleficijima (zločinjenjima) uglavnom i pretežito bave žene (što se i vidi iz genitiva maleficarum u originalnom, latinskom naslovu knjige, koji dolazi od malefica, što je ženski rod, a ne maleficus, kako bi odgovaralo muškom rodu u latinskom jeziku), što je izazvalo okretanje progonima većinom žena i izazvalo golemu mizoginiju koja je uslijedila, odnosno prikrivena i stoljećima taložena mizoginija konačno je isplivala i pokrenula lavinu progona.

Od drugih zanimljivosti vezanih uz knjigu, zanimljivo je da su Institoris i Sprenger i dalje manipulirali njome. Naime, dali su je 1487. kolonjskom (kelnskom, u gradu Kölnu u Njemačkoj) Sveučilištu teologije na afirmaciju. No Sveučilište ne samo da ju nije odobrilo nego ju je osudilo kao neetičnu i ilegalnu. No, Institorisa to nije spriječilo da krivotvori kolonjsku afirmaciju i stavi ju u sljedeća izdanja Malleusa. Svejedno, raširila se kao pošast i osnovni udžbenik inkvizitora diljem Europe. Između 1487. i 1520. objavljena je trinaest puta i zatim opet između 1574. i 1669. šesnaest puta (sveukupno 29 izdanja). Ta je knjiga doprla i do naših krajeva. Naime, kad je inkvizicija već prestala s velikim progonima, svjetovni su sudovi nastavili posao. Ludilo lova na vještice zahvatilo je cijelu Europu pa tako i Hrvatsku. Svjetovni su sudovi procesuirali vještice po pravilima Malleusa kao da je riječ o svakodnevnom zločinu poput krađe ili ubojstva. Većina tih sudaca i sudskih istražitelja imala je i svoj primjerak Malleusa na stolu ili polici.

»Zločini« vještica

Postoje mnoga opća mjesta u opisivanju sustava navodnoga vještičjeg zločinjenja. One su uvijek udružene u skupine, sastaju se na vrhovima planina ili raskrižjima cesta (na takozvanom sabatu), tamo putuju zrakom na metli, stolici ili nekoj zvijeri. Sabatu predsjedava demon ili vrag u obliku jarca ili koje druge životinje. Njemu prisutni ljube stražnjicu i zatim se odaju orgijama (u hrani, piću, plesu, bludu...). Ondje im demon daje i upute kako će ljudima nanositi štetu: zazivati poplavu, sušu, kugu, tuču, kako će uništavati brakove i zdravlje životinja i ljudi. Naravno, svi takvi, a i mnogo maštovitiji zločini, priznavani su na ispitivanjima pod torturom, mučenjem na mnogim strojevima koji su izmišljeni samo kako bi ljudima nanijeli što dugotrajniju i jaču bol.

Inkvizicija i progoni podižu se, kako smo već rekli, sredinom 15. stoljeća, šireći se iz Švicarske na Njemačku, Francusku, Italiju i druge zemlje. Nakon Malleusa niknuo je niz novih knjiga i priručnika za borbu protiv vještica, spomenimo samo Obožavanje demona (Daemonolatria) Nikole Remigija ili Istraživanje čarobnjaštva u šest knjiga Martina del Rija, obje nastale i tiskane u 16. stoljeću. U Europi su u 16. i 17. stoljeću progoni na vrhuncu, u nekim gradovima i selima nestaje i po tri četvrtine stanovništva u lomačama sudova protiv vještica. U Švedskoj i Hrvatskoj vrhunac je progona čak i poslije, od kraja 17. pa do kasnog 18. stoljeća.

No, postojao je i od 16. stoljeća niz ljudi koji su upozoravali na suludost takvih progona. Počevši od Kornelija Agrippe von Nettesheima, njegova učenika Johannesa Wierusa, pa do Fridrika Speea i Baltazara Bekkera. No mnogi od njih su od velikih progonitelja i sami bili nazvani hereticima. Ipak, Spee je svojom knjigom Oprez kod kaznenog suđenja (Cautio criminalis) iz 1631. postigao velik uspjeh, argumentirajući zdravom logikom kako bi svaki čovjek, i svećenik i biskup i kardinal i svatko tko inače vodi proces, i sam priznao štošta nemoguće i što god da se traži od njega, ako bi bio podvrgnut torturi, egzorcizmu i poniženju.

U Engleskoj i Francuskoj već početkom 18. stoljeća jenjavaju suđenja i progoni. No u Bavarskoj još potkraj 18. stoljeća postoje slučajevi odsijecanja glava djevojkama zbog navodnog spolnog odnosa s đavlom i čaranja. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće ipak prestaju svi procesi ili pogubljenja zbog magije u Europi.

I u Novome svijetu poznati su neki incidenti s progonima vještica. Tako je jedan od najpoznatijih onaj u Salemu, u Massachusettsu, gdje je oko stotinu i pedeset ljudi bilo uhićeno i zatvoreno u jednom velikom procesu protiv vještica 1692. i 1693. Ispitivanje se vodilo u nekoliko gradova, Salemu, Ipswichu i Andoveru. Dvadeset i devetero ljudi bilo je osuđeno za čarobnjaštvo i većina ih je pogubljena ili umrla u zatvoru.

U Europi i Americi danas više srećom nema takvih slučajeva, oni su samo povijesni kuriozitet i predmet istraživanja znanstvenika ili izvor inspiracije piscima i scenaristima. No, frapantna je činjenica da u Africi, preciznije Kongu, Gani i Keniji, i dandanas, u trećem tisućljeću, na tisuće ljudi pa i djece biva optuženo da su vještice i vješci te biva kamenovano do smrti od divlje rulje ili pak zatvarano i zakonski osuđeno na duge kazne zbog crne magije.

Zadnjih desetljeća raste interes za vještice. Danas ih se može vidjeti posvuda kao dio popularne kulture. U serijama, filmovima, knjigama... Na sajmovima se kupuju pribori za magiju – visci, kristali, tarot-karte, priručnici za čaranje. Preko interneta ljudi se udružuju u vještičje škole ili družbe. Uspomena na progone u većini je civiliziranog svijeta samo zanimljivost, a mnogima više i ne pada na pamet da su, zbog samo desetine onog što nam je danas dostupno u vještičjoj popkulturi, prije samo tristo godina gorjele beskrajne lomače diljem Europe. 

Literatura

Vladimir Bayer, (1982), Ugovor s Đavlom – procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Zagreb: Informator, treće neizmijenjeno izdanje

Vitomir Belaj, (1998), Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zagreb: Golden Marketing.

Raymond Buckland, (2007,) Vještičje umijeće, Zagreb, Nova Arka

Gerald Gardner, (1954), Witchcraft Today, London: Rider

Hans Holzer, (2005), Witches – True encounters with wicca, wizards, covens, cults, and magick, New York: Black dog & Leventhal Publishers Inc.

Heinrich Institoris; Jacob Sprenger (1487), Malleus maleficarum (Malj koji ubija vještice), Zagreb: Stari grad, 2006.

Franjo Ledić, (1969), Mitologija Slavena: tragom kultova i vjerovanja starih Slavena, Zagreb: vlastita naklada

Brian P. Levack, (1995), The witch-hunt in early modern Europe, New York: Longman

Gary K. Waite, (2003), Heresy, magic and witchcraft in early modern Europe, New York: Basingstoke, Palgrave Macmillan.