MUZEJ GRADA TROGIRA

MUZEJ GRADA TROGIRA

Trogir, dalmatinska »mala Venecija«, grad je iznimno bogate povijesne i kulturne baštine. U palači Garagnin-Fanfogna smjestio se Muzej grada Trogira, živo, zorno i slikovito posvjedočenje iznimne trogirske baštine. O povijesti palače Garagnin-Fanfogna, o postavu Muzeja grada Trogira i njegovoj ulozi u kulturnoj i društvenoj svakodnevici matične sredine, za Hrvatsku revijupiše povjesničarka Fani Celio Cega, ravnateljica Muzeja. Fotografije iz Fototeke Muzeja grada Trogira uradci su autorice teksta i Zorana Alajbega.Fani Celio Cega

Povijest palače Garagnin i bivših vlasnika

U staroj gradskoj jezgri Trogira u palači koja je nekoć pripadala obitelji Garagnin (Garagnin-Fanfogna) smjestio se Muzej grada Trogira na adresi Gradska vrata 4. Prostrani prostori kuće u prošlim vremenima pripadali su Garagninima, venecijanskim trgovcima koji su u potrazi za novim tržištima došli u Trogir potkraj 16. stoljeća. Smještaj su pronašli u unajmljenoj kući, vrlo brzo su se prilagodili i uklopili te se sve više bogatili. Ženidbenim vezama povezali su se s uglednim gradskim obiteljima, tim putem dolazeći u posjed nekretnina, te ih šireći kupovanjem napuštenih kuća i ruševnih objekata. Obitelj je dala nekoliko istaknutih članova, od Antuna Marije, za kojega se gradila i obnavljala palača, splitskog nadbiskupa Ivana Luke (dalje u tekstu: stariji) te njegovih nećaka Ivana Luke (dalje u tekstu: mlađi), istaknutog i svestranog intelektualca, konzervatora i istraživača, Dominika, političara i civilnog upravitelja dubrovačkog područja u doba vlasti Francuza do Antuna Garagnin-Fanfogne, autonomaškog načelnika tijekom druge polovice 19. st. Početkom 20. stoljeća siromaše, rasprodaju svoju imovinu, pogotovo arhivsku i knjižnu građu. Za doba Kraljevine Jugoslavije donekle se oporavljaju, ali zakratko. Posljednji muški potomak koji je imao djece Nino Garagnin-Fanfogna (obitelj se orodila sa zadarskom obitelji Fanfogna 1840. udajom Katarine Garagnin za Antuna Fanfognu) staje na stranu fašističke Italije. Tako obitelj u palači boravi do kapitulacije Italije 1943, kada se ponovno vraća u državu iz koje su i došli. U općem metežu nakon Drugoga svjetskog rata prostor je opustošen, imovina raznesena ili uništena. Postoje nagađanja i priče o tome tko je sve opljačkao kuću i kamo je poslije nestao namještaj. Na sreću ostala je pošteđena vrijedna stara knjižnica. Nakon jedne ugledne bogataške obitelji u kuće se useljava siromašno gradsko i seosko stanovništvo, uređujući stanove po vlastitim željama, pregrađujući prostore drvenim pregradama. Žive u lošim uvjetima te se godinama izmjenjuju bez pitanja nadležnih službi i institucija. Kuća se devastira, postaje sklonište i nužni smještaj mnogima u potrazi za boljim stambenim uvjetima. Nije na žalost jedina, društvene promjene dokrajčile su sjaj mnogih.

Plan grada iz 1755.

Gradnja, obnova i oprema palače

U posjedu obitelji Garagnin tijekom 18. stoljeća zabilježeni su, među ostalim, dijelovi grada pokraj sjevernih i nedaleko od južnih gradskih vrata. U neposrednoj blizini sjevernog ulaza u grad polovicom 18. stoljeća na vidljivom mjestu, manjem trgu, Garagnini grade palaču (graditelj Ignacije Macanović) s cisternom te ju spajaju s obnovljenom starijom palačom okrenutoj glavnoj gradskoj ulici, zatvorenim unutrašnjim dvorištem s gospodarskim objektom s južne strane, a sa sjeverne nadsvođenim lukom s drugom gospodarskom kućom, koja je imala manji vrt. Na takav način stvaraju gospodarsko-stambenu cjelinu u kojoj su živjeli i odakle su poslovali, baveći se pretežito pomorskom trgovinom te poljodjelstvom i stočarstvom (obradivih zemljišta imali su na širem trogirskom teritoriju).

Sjeverno pročelje zgrade muzeja

Garagnini su prostore raskošno uredili i opremili luksuznim namještajem dopremljenim uglavnom iz Venecije. Raspored prostorija pratio je srednjovjekovni. Prvi kat pun je salona, prolaznih soba za primanje i zabavu. Na tom katu smjestila se i cisterna sa starom krunom bunara. Svaka je salonska prostorija posjedovala specifičnost u opremanju, primjerice soba oružja, zlatno-žuta soba itd. Drugi kat činile su spavaće sobe. Izdvojila bih Dominikovu sobu, u plavom, oblijepljenu tapetima cvjetnog uzorka s namještajem dekoriranim telom cvjetnog uzorka u plavim tonovima. U potkrovlju se nalazila kuhinja i prostorija za pripremu i čuvanje kruha, tavansko-skladišni prostori te sobe za poslugu. Prizemno su podrumski prostori te trgovine u dijelovima palače okrenutim ulici i mali zahod. Unutrašnje dvorište služilo je gospodarstvu (konjušnica, prostor za perad) te za prolaz posluge i težaka koji su obrađivali njihove zemlje i uzgajali stoku a koje su oni primali u zasebnim prostorijama u manjoj katnici u sklopu dvorišta.

Preteče muzejskih zbirki

Trogir je sačuvao kontinuitet u svemu pa tako i u muzejskoj djelatnosti, imajući na umu da su njegovi građani u prošlim vremenima nastojali pratiti promjene u društvu. Vrijeme 15. stoljeća označava pojavu prvih muzejskih zbirki. Glasovita humanistička obitelj Cipiko sakuplja antičke ulomke, stvarajući u svojoj palači manju zbirku. Slijede ih Lucićevi stvarajući manju lapidarnu zbirku na prvom katu palače u zatvorenom dvorišnom dijelu s krunom bunara, Dragazzovi, Garagninovi... Imajmo na umu kako je Ivan Luka Garagnin kao konzervator po nalogu austrijske vlade obavljao arheološka istraživanja u Saloni te one ulomke koje nije poslao Beču pohranio u svojoj palači ili vrtu. Potkraj 19. stoljeća bilježi se pojava gradskih lapidarnih zbirki: u Gradskoj vijećnici, crkvi sv. Barbare, gradskoj loži a potom početkom 20. st. u crkvi sv. Ivana Krstitelja te nakon Drugoga svjetskog rata u klaustru samostana sv. Dominika.

Muzejske zbirke utvrđuju se u drugoj polovici 20. st., kada jedna od važnijih gospodarskih grana postaje turizam. Prate ih turističke publikacije pisane na hrvatskom i na stranim jezicima bilo da je riječ o malim deplianima ili opširnijim vodičima i monografijama. Otvaraju se i uređuju jedna po jedna zbirka te postupno objavljuju njihovi vodiči. Muzej grada Trogira otvara svoja vrata 60-ih godina a za njim niz crkvenih muzeja, postajući okosnica kulturne turističke ponude grada.

Knjižnica Garagnin-Fanfogna

Osnivanje Muzeja grada Trogira

Godine 1963. Grad Trogir je osnovao Muzej, koji se udomio na prvom katu palače. U jednom dijelu barokne katnice uređeni su uredi a u drugom glavnom dijelu zgrade, koja nosi stilska obilježja od romanike do baroka, stalni postav, djelujući u sustanarstvu sa svim onim pridošlim stanarima. Jedna nekoć obiteljska palača postala je stambeni blok sa siromašnim stanarima s jedne strane i muzejom s vrijednim zbirkama s druge strane. Djelatnici Muzeja svojski su se trudili proteklih godina osloboditi muzej od prilično teških uvjeta djelovanja.

Postav se realizirao u suradnji s kolegama konzervatorima i muzealcima iz Splita, a za javnost je otvoren 1966. Utemeljene su i postavljene zbirke koje su ukratko sažele povijest i umjetnost Trogira od osnutka naselja do 20. stoljeća. Proširenje postava dobiva u susjednoj gospodarskoj zgradi obnovljenoj za potrebe Galerije »Cate Dujšin-Ribar« (1978) i lapidarija (1987). Čuvaonica lapida uređena je 1993. u izdvojenom prostoru preko puta lapidarija. Niz poznatih kulturnih djelatnika radio je ili pomagao u radu muzeja, ravnatelji: Mirko Slade-Šilović, Ivo Babić, Josip Miliša; vanjski suradnici konzervatori, muzealci, knjižničari i arhivisti: Ivo Delalle, Davor Domančić, Duško Kečkemet, Šime Jurić, Neda Anzulović, Željko Rapanić, Danica Božić-Bužančić, Nevenka Bezić-Božanić, Nataša Bajić-Žarko, Joško Belamarić, Radoslav Bužančić, Vanja Kovačić, Ana Šverko..., te kustosi i ostalo osoblje koje radi u muzeju, još uvijek aktualna ravnateljica, autorica ovog teksta.

Zbirke u muzeju

Muzej grada Trogira kao i većina muzeja u malim gradskim sredinama materijalnim ostacima, dokumentima, knjigama, slikama, kamenim ulomcima... kronološkim redom ukratko prikazuje povijesni razvoj grada. Stoga se stalni postav sastoji od nekoliko zbirki.

Primjeri pojedinih izložaka: naslonjač i oklop

Kulturno-povijesni dio je stariji dio koji sažima kulturno-povijesni razvoj grada od antike do 20. st. a sastoji se od nekoliko odjela.

Etnografska zbirka ilustrira život pučkog dijela stanovnika grada te šireg zaleđa. U proteklim vremenima grad je živio od poljodjelstva, stočarstva i pomorske trgovine, ribarstva, od brodogradnje i zanata: zlatara, opančara, bačvara, kovača, klesara... Njihov se život odvijao djelomično na ulici te u malim kućicama – potleušicama prekrivenim kamenim pločama, smještenim u zapadnom dijelu tzv. pasikama. Trogirska zagora bilježi također skromne jednostavne kamene kućice i teške životne uvjete. Etnografska zbirka stoga prikazuje njihov način života i rada. Glavno mjesto zauzima tkalački stan (krosna). Uokolo su izloženi dijelovi seljačkog namještaja iz Trogirske zagore, uporabni predmeti u kućanstvu, primjerice: tijesak za prošek, bačvica za vino, lanac za vješanje posude pri kuhanju – komoštre, glačala na žeravu, vaga tezulja, petrolejska svjetiljka, bačvarski alat, brodograditeljski alat.

Antika predočuje povijest grčkog Traguriona, koji su kao naselje utemeljili grčki kolonisti, trgovci matične Isse (Visa) tijekom 3. st. pr. Kr., iako je život na otočiću, na kojemu se smjestio, započeo već u dalekoj prapovijesti, kako su pokazala arheološka iskopavanja. Poslije u sklopu Rimskoga Carstva Tragurium, rimski oppidum isticao se kvalitetnim mramorom. Tragurium civium romanorum marmore notum, kazao je Plinije Stariji. U zbirci su pokraj odljeva Kairosa i Žene pri radu izloženi metalni prapovijesni predmeti iz okolice Trogira, ulomci helenističkih posudica s Čiova, staklo iz doba helenizma, lucerna, rimski novac, amfore, urne, natpis koji spominje namjesnika Dalmacije, tada rimske provincije, P. K. Dolabelu (odljev), čiji je original uklesan u stijeni nedaleko od lokve sela Blizna Gornja, luterij – keramička posuda koja se koristila za ritualno pranje ruku prije obreda, pronađen prigodom arheoloških iskapanja u prostoru iza crkve sv. Sebastijana itd. Predstavljen je dio nalaza koje je Ivan Luka Garagnin, kao jedan od prvih konzervatora, pronašao tijekom arheoloških iskopavanja po Saloni, primjerice fragment monumentalne portretne stele obitelji Attius, iz sred. 1. st. itd.

Izlošci iz različitih muzejskih zbirki

Srednji vijek, razdoblje 10–15. st. Rimsku vlast zamijenila je bizantska a potom se Trogir našao u sastavu hrvatske države, imavši sreću da se kroz to burno vrijeme sačuvao od većih oštećenja. Okolica Trogira u ranom srednjem vijeku kraljevski je posjed hrvatskih vladara, koji su u obližnjim Bijaćima imali jedno od svojih sjedišta. Hrvatsko-ugarski kralj Koloman, u čijoj su se državi Trogirani potom našli, zajamčio im je 1107. autonomiju, koju je grad uživao do dolaska Venecije 1420. Razdoblje 13–15. st. vrhunac je društvene, gospodarske, kulturne i umjetničke moći Trogira. Svakidašnji život, prema zapiscima općinske pisarnice predstavljenim u postavu, bio je vrlo živahan. Uz njih izložena je arhivska i tiskana građa koja ilustrira to razdoblje: O ratovanju Mlečana s Turcima povijesno je djelo Koriolana Cipika (inkunabula, 1477); Plinije Stariji, De la historia naturale; Titus Petronii Arbitri fragmentum nuper Tragurij repertum, Padova, 1664; rukopisna knjižica o prodaji trogirskih mlinica, 17. st.; prvo tiskano izdanje Statuta (1708. god.), koji je za tisak priredio Ivan Lucić, otac hrvatske historiografije. Lucić je, osim povijesti rodnoga grada, napisao i kapitalno djelo starije hrvatske historiografije De regno Dalmatiae et Croatiae.... Potom život trogirskoga puka vezan uz crkve kroz: matrikulu bratovštine svetih Kuzme i Damjana, tuniku bratovština sv. Duha ( foto crkve) i Gospe od Karmela. Također uporabni predmeti: keramika: gravirana i glazirana, veneto 16–17. st., lokalna srednjovjekovna..., ulomci i rekonstrukcije..., novac koji je Venecija kovala za potrebe Dalmacije i Albanije itd. U prostoru posebno se ističe drveni pijetao, ratni trofej Alviza Cipika skinut s pramca turske lađe u bitki kraj Lepanta 1571.

Salon, razdoblje 17–18. st. Predstavljen je izgled salona plemićkih obitelji 17–18. st. s originalnim namještajem i onodobnim uporabnim i ukrasnim predmetima. To je razdoblje zastoja, donekle nazadovanja Trogira, uvjetovano činjenicom neprestane turske opasnosti, poradi čega se glavnina sredstava trošila na utvrđivanje grada. Kulturni život grada odvijao se u krugu plemićkih obitelji, dok se pučanstvo zabavljalo na ulici. Plemstvo je u svojim rukama imalo većinu posjeda, trgovinu, dok su pučani bili obrtnici, poljodjelci i pomorci. Namještaj izložen u prostoru pripadao je obitelji Garagnin, 18. st.: stol elipsasta oblika sa svjetiljkom na ulje; sjedalice, naslonjači; zrcala s postoljima; porculanska vaza; komoda-pisaći stol, Posljednja večera, slika nepoznatog majstora, oružje.... Pojedini uporabni predmeti: kucalo s palače Garagnin; oslikana lepeza; kutija za numizmatiku; globus, podmetač za boce; kompas, posude i utezi iz stare ljekarne (prva se trogirska ljekarna u ispravama bilježi 1271)..., daju sliku svakodnevice; grafika s likom sv. Ivana, zaštitnika grada; moćnik (relikvijar); glasačka kutija; plan grada iz 1755... podsjećaju na javni život.

Soba koja prikazuje 19. st.

Razdoblje 19. st. prikazuje Trogir tijekom francuske i austrijske vlasti, buđenja nacionalne svijesti i pobjede narodnjaka. Pad Mletačke Republike 1797. obilježen je u gradu anarhijom u kojoj su mnogi stradali te bili opljačkani. Francuska vladavina (1806–1813/14) uvela je niz promjena u život grada, pogotovo u vezi s opismenjivanjem, gospodarstvom, poljodjelstvom, zdravstvom itd. Na žalost, iz tih razloga srušene su gradske zidine, čime se počeo gubiti srednjovjekovni izgled grada. Ivan Luka Garagnin, mlađi, svestrana ličnost naprednih ideja, pokušao je na razne načine osuvremeniti gospodarstvo toga kraja. Uz brojnu pisanu građu za izdvojiti je odjeću, koja se sastoji od gornjeg dijela-haljetka (frak), tamnosive boje izvezenog istim vezom kao i dugmad, te prsluka boje bjelokosti također izvezenog istim vezom, koji je Ivan Luka kao predvodnik izaslanstva nosio prigodom posjeta Parizu 1806. Pomorsku orijentaciju ilustriraju Jedrenjaci, četiri ulja na platnu, autor Bartul Ivanković. U drugom je dijelu prikaz austrijske vlasti (1814–1918). Doba je to preporodnih previranja, borbe autonomaša i narodnjaka za vlast. Ideje narodnog preporoda odrazile su se pozitivno u javnom i kulturnom životu, tako se 1867. osniva Narodna štionica, 1871. Narodna glazba, a pobjeda narodnjaka 1886. daje novi polet životu u gradu. Sve rečeno ilustrirano je dokumentima, fotografijama, razglednicama, odjećom i portretima kako bi se zorno predstavio način života i razmišljanja onodobnih Trogirana.

Soba Ivana Duknovića naknadno je uređena. U prostoru su izložena dva djela glasovitoga hrvatskoga kipara Ivana Duknovića, rodom iz Orihovice pokraj Vinišća, nedaleko od Trogira. Na zidu je istaknuta Bogorodica s djetetom (15. st.), a u prostoru skulptura putta grbonoše Cipika. Kip putta grbonoše datira oko 1480. i prethodno je bio izložen u lapidariju Muzeja grada Trogira, kamo je bio postavljen od samog otvorenja lapidarija 1987. Pretpostavlja se da je rađen za istočni portal palače Cipiko.

Knjižnica Garagnin-Fanfogna posebnost je muzeja, jer se malo koja slična ustanova može pohvaliti starom bibliotečnom građom. Knjižnica je nastala zaslugom Ivana Luke Garagnina, starijeg. U doba nastanka nalazila se na drugom katu kuće. Tijekom 19. st preselila se u prostorije u kojima se i danas nalazi. Namjenski su za potrebe knjižnice izrađeni drveni ormari, u kojima su knjige smještene, oslikani su stropovi, koji su pridonosili ugodnom ozračju.

Garagnini su uvijek vodili brigu o lakšem snalaženju u knjižnici, što potvrđuje i činjenica da su imali i svoje knjižničare, primjerice Pavla Dominisa, koji su im popisivali naslove i izrađivali kataloge. Prvi je katalog iz 1796, s 963 navedena naslova.

Ivan Luka, koji je povremeno dolazio u svoju obiteljsku kuću u Trogiru, prikupio je naslove vezane pretežno za crkvenu povijest, dok su njegova dva nećaka, Ivan Luka mlađi i Dominik, knjižnicu obogatili vrijednim izdanjima iz gotovo svih struka. Stoga su u nju navraćali mnogi, primjerice sastavljači djela Illyricum sacrum: Filippo Riceputi, Daniele Farlati i Giovanni Giacomo Coleti. Knjižnicu su posjetili i mnogi putopisci: Giacomo Concina, Ida von Düringsfeld i dr. Ugledni hrvatski povjesničari crpili su podatke iz knjižnice, primjerice: Josip Pavlović Lucić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, poslije don Frane Bulić, Cvito Fisković, brojni suvremeni povjesničari itd. Mnogi su državnici također posjet Trogiru zaokružili posjetom knjižnici. Početkom 20. st. obitelj financijski propada i prodaje jedan dio arhivske građe.

Nakon Drugoga svjetskog rata sačuvana knjižnica pripala je Muzeju grada Trogira, a arhivska građa danas je u Državnom arhivu u Splitu. Knjižnica broji 5582 naslova, od toga je 7 inkunabula, mala zbirka od 55 naslova rukopisa, a ostalo pripada razdoblju od početka 16. do polovice 20. st. U potpunosti je sređena. Obuhvaća gotovo sve struke, s knjigama pisanim malo na hrvatskom, uglavnom na raznim svjetskim jezicima.

U nekoć gospodarskom prostoru palače smjestili su se lapidarij i Galerija »Cate Dujšin-Ribar«. Lapidarij je za javnost otvoren 1987. Kameni eksponati postavljeni su kronološki od antike do baroka a pripadaju trogirskom teritoriju. U prostoru su vidljivi ostaci arheoloških iskapanja: kasnoantička grobnica na svod (antika), helenističko i srednjovjekovno ziđe. Boja postamenta označava boju razdoblja, tako je lako pratiti stilove u postavu.

Antičko razdoblje (crvena boja postamenta) predstavlja grčke i rimske ulomke od grčke stele – dijela nadgrobnoga spomenika do rimskih ulomaka, primjerice: skulpture čovjeka u orijentalnoj nošnji, ulomka atičkog sarkofaga s prikazom dionizijske povorke, reljefa Silvana–ilirsko pastirskog božanstva, reljefa s likom Herakla, ulomka atičkog sarkofaga s likom Ahileja, dijela sarkofaga Maksimile kupljenog od kamenoresca Projekta, 438. g. itd., te ranokršćanskih dijelova sarkofaga, oltarnih pregrada, pilastara itd. U zasebnoj vitrini izloženi su keramički ulomci nađeni u ovom prostoru prigodom arheoloških iskopavanja, a datiraju od prapovijesti do srednjeg vijeka.

Starohrvatsko razdoblje – predromanika (narančasta boja) predstavlja dijelove kamenog namještaja starohrvatskih crkvica iz Trogira i okolice, primjerice zabata iz katedrale sv. Lovre, ulomka zabata u čijem je središnjem polju križ ispunjen dvoprutom pletenicom, zabata s formulom zagovornika (djelomično rekonstruiran) iz crkve sv. Marije, arhitrava oltarne pregrade, pluteja s ukrasnim motivom križa iz crkve sv. Barbare itd.

Romanika (žuta boja) je zastupljena sa samo nekoliko ulomaka, ali je ona ionako vidljiva na gradskim javnim, privatnim i crkvenim objektima.

Gotika (bijela + svijetlozelena boja ) predstavlja ostatke prozora srušenih palača, konzola, kapitela, cijeli niz grbova plemićkih obitelji koje su stalno ili povremeno obitavale u gradu, primjerice Kažotića, te arhitektonske detalje i skulpture iz unutrašnjosti katedrale itd.

Renesansa (tamnozelena boja) u lapidariju najvredniji je dio, u kojem su izložena djela Andrije Alešija, Nikole Firentinca te Ivana Duknovića, kipara koji su obilježili trogirsko renesansno razdoblje. Osim toga izloženi su arhitektonski ulomci javnih i crkvenih objekata, primjerice: škropionica, kamene ograde, akroterij, ulomci crkvenog namještaja iz crkve sv. Duha...

Barok (plava boja) kamenim ulomcima ilustrira to manje značajno razdoblje za grad. Za izdvojiti je oltar kućne kapelice palače Garagnin-Fanfogna, okvir kamene svjetiljke, ulomke sa zgrade Zdravstvenog ureda – OFFITIUM SALUTIS, rad Ignacija Macanovića itd.

Galerija Cate Dujšin-Ribar, otvorena 1978, prikazuje slikarski opus slikarice rođene u Trogiru 1897. kao Katarina Gattin (umrla u Zagrebu 1994). Vezana za rodni grad u koji je cijeli život navraćala, premda nije više u njemu stanovala, odlučila je darovati sve ono najbolje što je stvorila upravo Trogiru. Zbirka je za javnost otvorena 1978. kao stalni postav. Cata je slikarica koja je inspiraciju za svoj stvaralački rad crpila kako u rodnom gradu tako u svim ostalim većim i manjim mjestima u kojima je živjela. Podučavao ju je i glasoviti Emanuel Vidović. Od 1917. školovala se na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu a poslije u atelijeru Vladimira Becića, prijateljevala s onodobnim umjetnicima te se usavršavala u inozemstvu. Prvu izložbu imala je 1927. u Zagrebu i od tada su se one nizale u raznim gradovima. Okušala se i u restauratorskim zahvatima na slikama te u pjesništvu.

Catino slikarstvo prošlo je razvojne faze kroz koje su vidljivi utjecaji njezinih učitelja, ali i njezin prepoznatljiv stil. Izraziti je kolorist, sklona pejzažnom slikarstvu te portretiranju. Njegujući figuraciju i sebi svojstvenu apstrakciju, radeći pretežito u ulju kao žena slikarica, borila se i izborila dolično mjesto u hrvatskoj umjetnosti 20. st. Izdvojila bih nekoliko njezinih slika: Djevojčica u crvenom, cijeli niz Autoportreta, Kamerlengo u kiši, Portret Dubravka Dujšina, te portrete prijatelja i rodbine, Crveni krov, omiljene masline: Grč masline, Plač masline, Kletva masline itd.

Građa u čuvaonicama

Muzejske čuvaonice kriju priličan broj muzejskih eksponata koje je dobrim dijelom potrebno restaurirati te konzervirati.

Od knjižne građe čuva se knjižnica Antuna Lubina, trogirskog intelektualca koji se cijeli život bavio proučavanjem djela glasovitoga Dantea Alighierija te je prikupio veći broj knjiga različitog sadržaja i tematike objavljenih dobrim dijelom na talijanskom i engleskom jeziku a ponešto i na ostalim svjetskim jezicima. Čuva se i arhivska te bibliotečna građa povjesničara Marka Perojevića, pripadnika ugledne trogirske obitelji, također, građa darovana od obitelji Slade-Šilović, obitelji Delalle, obitelji Sentinella i mnogih drugih. Zlata Radej, umjetnica iz Zagreba, darovala je muzeju jedan dio svojih keramičkih umjetnina.

Zbirka lapida koji nisu izloženi, zbirka 20. st., uključujući slike suvremenih umjetnika, te građa koja se tiče svih ostalih zbirki, arhivalije, sve to čeka završetak radova obnove i smještaj u boljim uvjetima.

Obnova sklopa

Obnova derutne zgrade trogirskoga muzejskog sklopa započela je potkraj 1990-ih godina, kada su konačno sazrele prilike za promjene, najprije od krova, koji je na pojedinim mjestima prokišnjavao. Potom se prišlo rješavanju dokumentacije za obnovu, napravljena je arhitektonska snimka postojećeg stanja te potrebni izvedbeni projekti preuređenja, uvijek u suradnji i uz konzervatorski nadzor djelatnika Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine konzervatorskog odjela iz Splita, sada Trogira. Nakon prikupljene dokumentacije, natječaja i opsežnog administrativnoa posla, prišlo se obnovi onih dijelova palača u kojima više nema stanara, najprije barokne katnice. Uslijedila je sanacija zidova, ispuna, čišćenje i pranje, žbukanje u dijelu koji je to zahtijevao (romanički zid). Potom su skinute i obnovljene drvene škure, popravljeni drveni okviri prozora i vrata. Izrađena je balkonska ograda – barokna od kovanog željeza, na južnom pročelju, te je sanirana kamena balkonska ograda na sjevernom pročelju zgrade koja je pola stoljeća vapila za izradom nedostajećega kamenog stupa. Uslijedila je sanacija zidova Galerije Cate Dujšin-Ribar, lapidarija te cisterne, sačuvane u sklopu palače koja se obnavljala tako da se dio površine ostavio otvorenim kako bi se vidjela njezina funkcija.

Budući da su hrvatska vlada i grad Trogir 2005. otkupili reljef Bogorodice, djelo Ivana Duknovića, kraj 15. st., a Croatia osiguranje sponzoriralo obnovu prostorije za njezin stalni postav u glavnoj zgradi, iskoristili smo prigodu u susjednoj prostoriji obnoviti triforu. Riječ je o drugom dijelu palače, koji se još ne sanira, preko puta cisterne. Izrađena su nova stakla, ručno lijevana, okrugla, povezana olovom u tehnici vitraja i drveni okviri koji su pratili rubove trifore.

Upravo je u tijeku sanacija i obnova krovišta Galerije »Cate Dujšin-Ribar«. Osiguraju li se sredstva sljedećih godina (obnovu financira Ministarstvo kulture) prelazimo na unutrašnje uređenje barokne katnice, čije smo zidove prethodno završili. Prvi kat se pretvara u produžetak stalnog postava i reprezentativan dio za primanja, dok je drugi kat predviđen za nove urede, muzejsku knjižnicu i prostor za rad s korisnicima.

Potom će se prići uređenju manjih prostora, također namijenjenim uredima, prostoru za prijam građe i manipulaciju njome te prostoru za stručno i tehničko osoblje koji će se smjestiti u manjoj romaničkoj katnici prislonjenoj uz prethodno opisanu zgradu. Palaču koja je okrenuta Gradskoj ulici nema smisla obnavljati dok se posljednji stanar ne iseli iz nje. U tom dijelu na prvom i drugom katu predviđa se novi postav a na ostalim katovima preparatorske radionice, čuvaonice, prostor za muzejsku dokumentaciju. U prizemlju je izložbena dvorana za povremene izložbe.

Djelatnost muzeja i njegova uloga u gradu

Uz svoju redovitu muzejsku djelatnost muzej se nakon osnutka uključio aktivno u kulturni život Trogira, od organiziranja izložbi, znanstvenih skupova, izdavačke djelatnosti, predavanja itd., što mu je glavna djelatnost i danas.

Znanstvenih skupova bilo je nekoliko, priređenih u prigodi obilježavanja obljetnica u suradnji s nekom od krovnih hrvatskih kulturnih institucija. Godine 1967. obilježena je 300. obljetnica izdanja djela Ivana Lucića, De regno Dalmatia et Croatiae, (Amsterdam, 1666). Godine 1973. obilježena je 700. obljetnica osnutka trogirske ljekarne i liječništva. Stota obljetnica pobjede Narodne stranke na izborima obilježena je 1986, a 1987. prisjetili smo se 180. obljetnice osnutka prvoga medicinskog studija u Hrvatskoj u Trogiru. Devedesetih bilježimo dva velika međunarodna znanstvena skupa: Majstor Radovan i njegovo doba (1990) – 750. obljetnica portala majstora Radovana te Ivan Duknović i njegovo doba (1994) – 550. obljetnica umjetnikova rođenja. Priopćenja sa skupova objavljena su u posebnim izdanjima. Muzej je također pokrenuo izdavačku djelatnost od 1971. i prve knjižice autora Vjeke Omašića: Mletačko-tursko razgraničenje na trogirskom području nakon ciparskog i kandijskog rata i njegove posljedice, do objave niza vrijednih izdanja različitih autora (Nevenke Bezić-Božanić, Iva Babića, Stanka Geića, Nikole Buble, Cvita Fiskovića, Mladena Andreisa...). Trogirske povijesne obljetnice obilježavane su prigodnim izložbama, isto kao i one različitih udruga koje djeluju u ovom gradu. Tu su mnogobrojne likovne izložbe, gostovanja mladih i renomiranih umjetnika, samoukih stvaratelja, gostovanja drugih muzeja.

Muzej je uključen u Trogirsko ljeto ne samo izložbama koje se izmjenjuju od lipnja do listopada nego i predstavama i događanjima na otvorenom, u dvorišnom dijelu. Prostor galerije služi za komorne koncerte te predstavljanja knjiga. Sve to i te kako obogaćuje kulturni život Trogira tijekom cijele godine a ne samo u ljetnim mjesecima. Kako iz muzeja djeluju i udruge u kulturi (Ogranak Matice hrvatske Trogir te Radovan – Društvo za zaštitu kulturnih dobara Trogira) može se s pravom kazati kako je jedan od glavnih nositelja trogirske kulture upravo Muzej grada Trogira. 

Literatura

Ivo Babić, Prilog poznavanju povijesti grafičke dokumentacije salonitanskih spomenika, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 8–9/1982. – 83.

Cata Dujšin Ribar (tekst Josip Depolo), Zagreb, 1988.

Fani Celio Cega, Otvorenje lapidarija u Muzeju grada Trogira, Informa-tica museologica, 1–4/1987.

Fani Celio Cega, Povijest knjižnice Garagnin-Fanfogna u Trogiru s posebnim osvrtom na namještaj i stare kataloge, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 29/1996.

Fani Celio Cega, 30 godina otvorenja Muzeja grada Trogira, 1966–1996, Informatica museologica, 27(3–4) 1996.

Fani Celio Cega, Radovi na zaštiti muzejske građe u Muzeju grada Trogira, Informatica museologica, 29 (3-4)/1998.

Fani Celio Cega, Počeci muzejske djelatnosti u Trogiru, Zbornik radova »Osnivači i prvi kustosi muzeja u Hrvatskoj«, Osijek, 1999.

Fani Celio Cega, Skupljačka i muzejska djelatnost u Trogiru tijekom 19. stoljeća, Muzeologija, 37/2000.

Fani Celio Cega, Izdavačka djelatnost Muzeja grada Trogira, Informatica museologica, 32 (3–4)/2001.

Fani Celio Cega, Obiteljska palače nekoć, muzej danas, Zbornik II. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, 2007.

Ivan Delalle, Trogir – Vodič, Zagreb, 2006.

Hrvoje Morović, O trogirskoj knjižnici Garagnin-Fanfogna, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, g. X., br. 3–4/1964.

Ivan Pažanin, Jedna zaboravljena obljetnica, Vartal, 1–2/1995.

Danka Radić, Knjižnica Antuna Lubina u Muzeju grada Trogira, Informatica museologica, 29 (1–2)/1998.

Danka Radić, 20. obljetnica stalne izložbe slika u Muzeju grada Trogira – Galerije Cate Dujšin Ribar (1978–1998.), Informatica museologica, 29 (3–4)/1998.

Danka Radić, Roko Slade Šilović i Mirko Slade Šilović, »Osnivači i prvi kustosi muzeja u Hrvatskoj«, Osijek, 1999.

Mirko Slade-Šilović, Muzej grada Trogira, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 3/1967.

Mirko Slade-Šilović, Kratki historijat lapidarija u Trogiru, Muzeji, 11–12/1956.–57.

Muzej grada Trogira – vodič, Trogir, 1998.