Tema broja: KAVKASKI ZAPLET

Tema broja: KAVKASKI ZAPLET

Dagestanac s karakterističnom kavkaskom kapom papahom

Već nekoliko godina uredništvo Hrvatske revije planira nešto veći prostor posvetiti Kavkazu, graničnom euroazijskom području između Crnoga mora i Kaspijskoga jezera koje ponajprije obuhvaća istoimeni planinski lanac ali i njegova predgorja. Prema nekadašnjoj terminologiji, vjerojatno začetoj još u doba carske Rusije, a korištenoj i u sovjetskom razdoblju, obično se govorilo o Prikavkazju i Zakavkazju. Gledano iz Moskve, to je zaista i bilo tako: područje »ispred« kavkaskoga planinskog lanca, sjeverno od njega i područje južno od njega, dakle »iza« kavkaskih grebena. U novije vrijeme takvo je rusocentrično gledanje ustupilo pred onim politički korektnijim prema kojem su Prikavkazje i Zakavkazje zamijenili neutralni termini Sjeverni Kavkaz i Južni Kavkaz. Prvi se odnosi na kavkasko područje u sastavu Rusije, a drugi na kavkasko područje u sastavu nekadašnjih sovjetskih republika Gruzije, Armenije i Azerbajdžana.

U nas se o Kavkazu ne zna mnogo. Ponečeg se sjećamo iz djela ruskih književnih klasika. Tolstoj, Puškin i Ljermontov, svi su oni ovjekovječili Kavkaz u svojim djelima. U ruskoj percepciji vremena i prostora Kavkaz je isto ono što je Amerikancima last frontier, posljednja granica koju je trebalo osvojiti i smiriti. Ruski pohod na Kavkaz usporediv je s američkim pohodom na Divlji zapad. Nije u pitanju samo vremenska podudarnost dvaju povijesnih procesa nego je mnogo i sadržajnih sličnosti. Ne pada nam na pamet da sudbinu kavkaskih naroda uspoređujemo sa sudbinom američkih Indijanaca, no i ruski pohod na Kavkaz imao je brutalnih, katkad i genocidnih epizoda. Kozaci, udarna pesnica ruske kolonizacije Kavkaza, bili su sve drugo no prosvijećeni misionari. General Jermolov u ruskom je pamćenju jedan od graditelja imperija, zaslužan za pacifikaciju Kavkaza. U sjećanju, pak, kavkaskih naroda Jermolov je krvoločni konkvistador. Kada su Čečeni u 1990-ima izbacili Ruse iz Groznog, obilježili su to dizanjem u zrak upravo Jermolovljeva spomenika u tom gradu.

Staljinska praksa deportacije cijelih naroda počela je prije Drugoga svjetskoga rata, a kulminaciju je doživjela upravo na kavkaskom području. Staljinske deportacije, prisilna preseljenja nepoćudnih naroda, obično su se događale, koje li ironije, na neki od onodobnih blagdana. Balkare su deportirali na Međunarodni dan žena, njima srodne Karačajevce na Dan revolucije, a Čečene i Inguše na Dan Crvene armije. Pod izlikom tobožnje kolaboracije s Nijemcima preseljeni su cijeli narodi, oduzeti su im zemlja i domovi, a nakon njihova odlaska pokušali su im izbrisati identitet i zatrti tragove postojanja. Kako drukčije objasniti etnički inženjering što su ga Sovjeti prakticirali?

Ruski konvoj na putu za Južnu Osetiju (kolovoz 2008)

Staljinov bijes bio je posebice velik prema Čečenima. Do 1944. Čečeni su osim današnje Čečenije naseljavali i područje zapadnog Dagestana. Nakon protjerivanja Čečena u ispražnjeni dio Dagestana naseljeni su Laki. Dobit za režim bila je dvostruka: ne samo da se riješio nepodobnoga čečenskog elementa iz osjetljiva područja nego je unaprijed antagonizirao i pripadnike dvaju kavkaskih naroda u slučaju da se Čečeni jednom vrate (što se stvarno i dogodilo) i zatraže povrat zemlje koja im je nekoć pripadala.

Epitet najupornijih kavkaskih buntovnika Čečeni su i te kako opravdali u 1990-im godinama. Pod vodstvom svojih karizmatičnih vođa, isprva Džohara Dudajeva, a potom Šamila Basajeva, iako malobrojni, uspijevali su se povremeno oteti ruskome nadzoru i ne samo izbaciti Ruse sa svoga područja nego i zaprijetiti udaljenim ruskim gradovima. Terorističke akcije čečenskih očajnika sijale su smrt i daleko od čečenskih granica. Ne samo u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, gradiću koji će zauvijek ostati obilježen žrtvama nedužne školske djece. Osvetnička čečenska ruka stigla je i do Moskve. Da nisu napuhana ili izmišljena opasnost može se vidjeti u pothodniku postaje podzemne željeznice na Puškinovu trgu, gdje spomen-ploča svjedoči o eksploziji bombe podmetnute od čečenske ruke koja je u kolovozu 2000. odnijela dvadesetak nedužnih života. O upadu u moskovsko kazalište 2002. i držanju talaca, što je također imalo za posljedicu mnogobrojne žrtve, da i ne govorimo.

Na kavkaskom području etnički su sukobi počeli su

još potkraj sovjetskog razdoblja. Armenija i Azerbaj-džan žestoko su se sukobili oko autonomnog područja Gorskoga Karabaha, koje je bilo u sastavu Azerbajdžana, no većinom naseljeno Armencima. Tom se sukobu još uvijek ne nazire rješenje. Armenci ga drže pod svojim nadzorom, no odnosi između dviju nekadašnjih sovjetskih republika, a danas neovisnih država, posve su zaleđeni. I u Gruziji sukobi tinjaju još od početka 1990-ih. U Abhaziji, staroj povijesnoj pokrajini, pripojenoj Gruziji tek u 20. stoljeću, sukob je izbio još 1992. Uz neprikrivenu pomoć dragovoljaca iz drugih kavkaskih krajeva, među kojima su istaknutu ulogu imali i Čečeni, te diskretnu potporu Moskve, Abhazija se odmetnula i već je petnaestak godina de facto izvan dosega vlasti u Tbilisiju. I nesuglasje s osetskom manjinom u drugoj gruzijskoj oblasti, Sjevernoj Osetiji, već je dugo jedan od problema koje razne vlade u Tbilisiju jednako neuspješno pokušavaju riješiti.

A ruski dio Kavkaza pravi je etnički i jezični mozaik. Politička karta kavkaskoga područja tek djelomice svjedoči o etničkoj raznovrsnosti područja. I tu je bilo napetosti u svim smjerovima. Rusko-čečensko neprijateljstvo već je spomenuto, no bilo je i napetosti između pojedinih kavkaskih naroda. U 1990-im godinama, dok je na čelu Rusije bio predsjednik Jeljcin, udaljenome promatraču na trenutke se moglo učiniti da vlast gubi kontrolu nad kavkaskim područjem. U razdoblju predsjednika Putina, čini se, opet je uspostavljena čvršća ruska kontrola, a kavkaskome području vraćena je stabilnost.

U Rusiji je široko raširen stereotip prema kojem se na sve pripadnike kavkaskih naroda gleda s nepovjerenjem. Prema toj poopćenoj predodžbi smatra se da su natprosječno skloni ilegalnim aktivnostima, slabije obrazovani od Rusa, ali okretni i snalažljivi te međusobno dobro povezani. U većim ruskim gradovima postoje cijele kolonije doseljenika s juga. Ruska šutljiva većina s jedne je strane sklona prema svojim »južnjacima« podizati zidove nepovjerenja, no kada je dobra zabava u pitanju priznat će došljacima s Kavkaza da im u tome Rusi nisu dorasli. Ne samo klimatski Rusija je hladna i siva zemlja, a Rusi, barem na prvi pogled, narod ozbiljnih, suzdržanih i ne pretjerano nasmijanih ljudi. Čovjek s Kavkaza pak, protuteža je takvome Rusu: opušteniji, skloniji lagodnijoj strani života, kao da na hladni sjever donosi toplinu juga. Poznate su kavkaske zdravice i u njima uloga velikog majstora ceremonije, kojeg na Kavkazu nazivaju tamada. To je nedvojbeno jedna od prepoznajnica kavkaskog podneblja i mentaliteta.

Zbog svih ukratko navedenih razloga, kao i mnogobrojnih koji nisu spomenuti ovim uvodom, željeli smo da i Hrvatska revija zaviri u kavkasko područje te ga barem donekle približi svojim čitateljima. Pritom je na domaće autore teško računati jednostavno zato što za kavkaske teme u nas baš i nema pravih specijalista. Obratili smo se stoga potencijalnim suradnicima u inozemstvu oslanjajući se na uhodane stručne kontakte i uspostavljene suradničke veze.

Pogled na Elbrus, najviši vrh Kavkaza (5643 m), iz Kislovodska

A onda, kada smo već skicirali priloge, u kolovozu 2008. buknuo je pravi rat između Gruzije i Rusije, a nakon što je Gruzija vojno intervenirala protiv pobunjene Sjeverne Osetije. Rat u kavkaskim gudurama nakratko je oživio sjećanja na hladnoratovske napetosti i uzbudio cijeli svijet. U tom sukobu aktera ne nedostaje, a njihove uloge dobro su poznate iz drugih, sličnih situacija. Gruzija, aspirant na članstvo u NATO-u, uspostavlja svoj teritorijalni integritet, pritom ne birajući sredstva. Gruzijski predsjednik Sakašvili, američki đak, pokazuje neočekivano nerazumijevanje klasične geopolitike, opasno antagonizira velikog susjeda, a svoju zemlju neodgovorno gura u poraz i poniženje. Rusija pokazuje mišiće, ne samo južnome susjedu nego i starom suparniku iz hladnoratovskoga razdoblja. Zapad, zapravo Bushova administracija, deklarativno podupire Gruziju, ali i pritišće Rusiju sa druge strane razmještajući dalekometne rakete na pozicije (Poljska, Češka) koje Rusi teško da mogu shvatiti drugačije doli izravnom prijetnjom. Tu je i analogija sa kosovskim slučajem, što je osobito naglasila ruska strana: Južna Osetija (kao i Abhazija) drugo je Kosovo, Gruzija je Srbija, a Rusija NATO. Ako Zapad može secesionističku regiju nagraditi neovisnošću, zašto to ne bi mogla napraviti i Rusija?

Kavkasko područje zacijelo će i u nadolazećem razdoblju biti poprištem novih zapleta, stoga će i pozornost Hrvatske revije, u skladu s mogućnostima, zacijelo i dalje biti uperena prema njemu. Za ovu prigodu donosimo dva vrijedna priloga. Prvi dolazi od međunarodnog američko-francusko-ruskog autorskog trojca, a odnosi se na ruski dio Kavkaza, ili na Sjeverni Kavkaz, i upućuje na aktualne demografske i gospodarske procese koji se zbivaju kao izravna posljedica političkih zbivanja. Drugi je prilog pogled gruzijskog autora, napisan nakon izbijanja sukoba u kolovozu. Upućuje nas u pojedine aspekte gruzijsko-ruskog spora, kako su viđeni s gruzijske strane.

Prema zamisli uredništva u kavkaski tematski blok trebao je ući i prilog koji bi iznio ruski pogled na kolovoška zbivanja. Zamolili smo za takav prilog našeg višekratnog suradnika, moskovskog povjesničara Andreja Zubova. Nažalost, unatoč dobroj volji da se uključi autor naposljetku ipak nije uspio odgovoriti na naš zahtjev, no u zamjenu nam je ponudio tekst o svojem viđenju postsovjetske Rusije. Budući da se ne odnosi izravno na kavkasku tematiku, Zubovljev tekst nismo uvrstili u okvir teme broja, nego u drugu rubriku, no donosimo ga odmah nastavno na temu broja pa u širem smislu i njega treba čitati i promišljati u kontekstu zbivanja u Rusiji i njoj »bliskom inozemstvu«.

Prilozi su ilustrirani fotografijama s kavkaskog područja koje su 2006. i 2007. na različitim mjestima snimili Gerard Toal, Vladimir Kolossov, Laura Šakaja i Mladen Klemenčić te fotografijama sukoba iz kolovoza 2008. preuzetih u slobodnoj razmjeni s gruzijskih web stranica.