NIKOLA FILIPOVIĆ

Davorin Peterlin

NIKOLA FILIPOVIĆ

Teolog i povjesničar religije Davorin Peterlin s Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik već se javljao u Reviji s biografskim prilozima. Ovaj puta donosimo životnu priču prosvjetnog radnika i pravnika Nikole Filipovića, ilustriranu fotografijama iz obiteljske ostavštine. Nikola Filipović nakon povratka iz zarobljeništva u Rusiji

Magić Mahala

Nakon odlaska Osmanlija Slavonija je ostala pučanstvom ispražnjena i kraj je bio razmjerno rijetko naseljen. Zemlja je bila plodna a budući da je Slavonija bila dio Habsburške Monarhije, ponovno naseljavanje bilo je razmjerno lako. Jedna od skupina koja se doselila u taj dio Slavonije bili su »Galicijani«, Slaveni koji su bili grkokatolici. Svoju kapelicu izgradili su u Magić Mali, zaseoku čiji naziv »mala« potječe od turske riječi »mahala«, kojih je prije bilo više u tom kraju. Sjedište župe kojoj je pripadala Magić Mala bilo je selo Siče.

U taj su se kraj potkraj 19. stoljeća doselili Filipovići iz Like. Doseljenici su uzgajali pšenicu, kukuruz i repu. Filipovići su, kao i drugi doseljenici iz Like, još potkraj 19. stoljeća uzgajali koze, što je bilo neobično za ravničarsku Slavoniju. Pavao Filipović bio je potkraj 19. stoljeća zvonar već postojeće crkve svetog Ivana Krstitelja, čiji je zaštitnik bio sveti Florijan. Did Pava, kako je poslije bio zapamćen, oženio se Evom Petranović te im se u Magić Mali (poslije općina Magić Mala, Nova Kapela, kotar Nova Gradiška, županija Požega) rodilo petero djece: Vinko (Čičo), Marija, Mato, Stjepan i Nikola (20. svibnja 1889).

»Slavonska Atena«

Prikaz života Nikole Filipovića koji slijedi plod je osobnog interesa za porodične korijene. Okosnicu čine podaci prikupljeni tijekom većeg broja razgovora koje je autor, unuk Nikole Filipovića, vodio s kćerima Nikole Filipovića Nadom i Olgom te unukom Lidijom u razdoblju od 2000. do 2008. Budući da je riječ o obiteljskoj predaji prikupljenoj tijekom dužeg razdoblja, podaci iz tog izvora neće biti posebno označeni. Ostali izvori navedeni su u bilješkama. Nakon tih osnovnih ali nužnih opaski o pozadini, motivu i metodologiji slijedi životna priča koja bi mogla biti zanimljiva i u širem povijesno-političkom kontekstu prošloga stoljeća.

Dopisnica koju je brat Mato uputio Nikoli Filipoviću u Rusiju

Nikolin stariji brat Stjepan prvi je bio otišao od ku-će na školovanje. Koliko se zna, poslije je radio kao či-no-vnik u Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Požegi. U toj »sla-vonskoj Ateni«, kako je Požega nazivana, predavali su mnogi poznati hrvatski profesori.2 Njegovim stopama slijedio je mlađi brat Nikola, za kojega su još u osnovnoj školi u Magić Mali govorili da je posebno bistro dijete. Tijekom pohađanja Niže pučke škole u Magić Mali od 1896. do 1901. Nikola je polagao sljedeće predmete: nauk vjere (čitanje crkvenog slavjanskog pisma), čitanje i razumijevanje čitanoga s vježbama u govoru, računstvo i geometrijsko oblikoslovlje, krasopis, risa-nje, svjetovno i crkveno pjevanje, ručni rad i kućanstvo, gimnastika i radnje u školskom vrtu. Iz svega je ostvario vrlo dobar uspjeh a svjedodžba također navodi da se »u ćudorednosti ponašao veoma pohvalno«.3

Nakon završene osnovne škole i Nikola se upisao u Kraljevsku veliku gimnaziju u Požegi. Otac Pavao mu je za tu prigodu kupio odijelo u trgovini koju je vodio neki Židov. Odijelo mu je bilo preveliko pa mu je otac podvinuo rukave. I cipele su bile prevelike pa mu je otac u njih stavio mali sapun, takozvani »safunić.« U Požegi su se Pavao i Nikola, koji je šepao jer su ga žuljale cipele, javili ravnatelju gimnazije. Ravnatelj je, ne znajući pravi razlog šepanja, primijetio: »Zgodan dečko, ali šteta, priroda ga unakazila«.

Tijekom školovanja u Požegi stanovao je kod stanovitog Vojvodića, koji je na stan primao gimnazijalce i kuhao im. Stan je vrvio žoharima pa su ih gimnazijalci stanari noću često cipelama ubijali po zidovima tako da bi Vojvodić sutradan morao krečiti zidove. Naposljetku se 1904. Nikola preselio kod nekoga Koporčića »na koštu«. K njemu se vratio 19. rujna iste godine pri nastavku školovanja.4

Nikola je požešku gimnaziju pohađao od 1901. do 1908. kao »javan učenik«. Tijekom studija prodavao je svoje rabljene knjige koje mu više nisu trebale i tako uspio nešto zaraditi. Unatoč siromaštvu bio je odličan đak. U trećem razredu slušao je vjeronauk, latinski, grčki, njemački, povijest, zemljopis, matematiku, mjer. rud., a poslije i francuski.5 Tijekom srednje škole počeo se i politički profilirati. Na posljednjoj stranici Koledara ispisao je: »Živila Hrvatska! Bog i Hrvati! Slava Starčeviću! Živili Hrvati! Poreat Ung[aria]«.

Studij slavistike

Premda jedan dopis navodi podatak da je Nikola maturu položio 1909, čini se da ispit zrelosti ipak nije uspio otprve položiti jer svjedodžba o položenom ispitu zrelosti kojom je proglašen zrelim za polazak sveučilišnih nauka od 16. veljače 1910. navodi da se ispitu podvrgnuo drugi put.6 Činjenica da je ispit zrelosti položio usred školske godine nije spriječila Nikolu da se upiše na studij. Nije čekao početak nove školske godine, nego se odmah nakon položenog ispita zrelosti u proljeće 1909/10. upisao kao izvanredni slušač Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.7 Istodobno je upisan i kao »redovni slušač filozofije (klasični jezici i slavistika)« na Filozofskom (Mudroslovnom) fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon što je u jednom semestru položio zahtjeve za oba semestra te školske godine, u nastavku studija odslušao je preostalih šest semestara u sljedeće tri školske godine8 te diplomirao 1913. Posljednju godinu ili dvije Nikola je živio u Senju, gdje je radio u gimnaziji kao suplent.

Tijekom studija na Filozofskom fakultetu Nikola je razvio zanimanje za slavenske jezike pa je tako učio i češki. Tu su zacijelo postavljeni temelji njegovoj potonjoj težnji panslavizmu i slavofiliji. U okviru studija kroatistike Nikola je, vjerojatno 1910, također sabirao i rukom zapisivao narodne pjesme Posavine. Neke je prepisao iz rukopisnih pjesmarica a neke vjerojatno iz drugih izvora.9

Sibir

Nikola je otpočeo služenje vojnog roka 1. listopada 1913. kao jednogodišnji dobrovoljac (Freiwilliger) 70. pješačkoga puka Austrougarske vojske.10 Kad je buknuo Prvi svjetski rat Nikola je poslan prvo na srpsku frontu. Sudjelovao je u borbama kod Šapca, a ondje je i ranjen. Prema Nikolinu kazivanju u obiteljskoj predaji pamti se međutim da je u njegovoj jedinici bilo dosta vojnika iz Hrvatske koji se kao uvjereni panslavisti nisu htjeli boriti protiv drugih Slavena, u ovom slučaju Rusa. Navodno se je upravo zato Nikola sam ubo bajunetom u stopalo. Oporavio se u bolnici u Somboru. U Nagyvaradu je završio oficirsku školu a nakon toga je otpravljen na rusku frontu, gdje je i zarobljen u Karpatima 28. ožujka 1915.11 Obiteljska predaja opet bilježi sjećanje da su se u Rusiji navodno čitave jedinice predavale Rusima, a da je tako učinila i Nikolina.

S mnoštvom drugih zarobljenika Nikola je dospio u zarobljeništvo u Omsk u Sibiru. Za vrijeme velike zime vojna je uprava nudila zarobljenike bogatim zemljoposjednicima (koje su sovjetske vlasti poslije nazivale kulacima) iz okolice Omska. Na taj je način vojna uprava smanjivala troškove izdržavanja zarobljenika, zemljoposjednici su dobivali pripomoć u poslovima u domaćinstvu ili sa stokom, a zarobljenici bi živjeli izvan zatvoreničkog logora te uz to nešto i zaradili. Nikola je kao fakultetski obrazovan dobio posao kod Jakova Mihajloviča Černozubova da mu vodi knjigovod-stvo. Jakov je bio zemljoposjednik, vlasnik nekoliko mlino-va i trgovao je žitom. Zapošljavao je nekoliko ljudi, uključujući sluškinje i sobarice, i dobro je plaćao.12 Nikola je tijekom zarobljeništva ovladao ruskim, ukrajinskim i njemačkim, a ponešto i poljskim, češkim, francuskim i talijanskim jezikom.

Najstarije dijete Jakova i njegove žene Akuline bila je kći Aleksandra, koja je tijekom rata završila gimnaziju u Omsku.13 Nikola i Aleksandra vjenčali su se 1919.14 i do 1922. živjeli u Omsku i Kalačinsku. Život je bio težak. Nova boljševička vlast uspostavljena nakon građanskoga rata koji je u Sibiru trajao do druge polovi-ce 1919. posebno se okomila na bogate zemljoposjednike i trgovce, kojima je otimala imovinu. Uz to, sljedeće dvije godine bile su obilježene velikom sušom, zbog čega je zimi ponestajalo osnovne hrane. Sibirska zima bila je posebno oštra pa su se rijeke redovito smrzavale. Muškarci bi, Nikola s njima, u ledu koji je pokrio rijeku Omku, rezali rupe i lovili ribe, koje su zbog smanjene količine kisika bile trome. S ruskim rođacima Nikola je povremeno odlazio u lov na vukove, zečeve i patke.15

Nikola Filipović (desno) u Kalačinsku 1917.

U Omsku se Nikoli i Aleksandri rodilo prvo dijete, sin Nikola, koji je umro nakon dva mjeseca. Drugo dijete, sin Vladimir, rodio se 24. svibnja 1921. Godinu dana nakon njegova rođenja Filipovići su se u ljeto 1922. otputili u Hrvatsku te putovali oko dva mjeseca vlakom. Vlak transsibirske željeznice bio je pun iseljenika, bivših ratnih zarobljenika kojima je sovjetska vlast dopustila da se isele, a mnogi su bili slabi i neuhranjeni. Umrle bi jednostavno bacali iz vlaka. Vladimir je gotovo umro od dizenterije, koju su skrivali jer su se bojali da će vlasti staviti sve putnike u karantenu. Putem su se Filipovići u nestašici druge hrane hranili »suharikima«, komadićima tradicionalnoga suhog peciva. Na stanicama bi putnici zlatninu i dragocjenosti koje su ponijeli sa sobom s lokalnim pučanstvom mijenjali za hranu. U Galiciji u Poljskoj vladalo je veliko siromaštvo pa Filipovići ništa nisu mogli kupiti. Prilike su u Češkoj bile povoljnije pa su ondje prvi put nakon odlaska iz Sibira dobili ugrijano i čisto mlijeko i dječju hranu, jer su aktivistice Crvenoga križa na željezničkim postajama dočekivale obitelji s djecom i opskrbile ih svim potrebnim.

»Pet godina robije«

U Državu SHS stigli su 14. listopada 1922.16 te se nastanili u Magić Mali. Prvo su nakratko živjeli u Nikoli-noj rodnoj kući zajedno s Nikolinim bratom Vinkom i njegovom obitelji. Ubrzo se ipak sele u dvosobni stan u osnovnoj školi u Magić Mali (koja danas ne postoji), u kojoj se Nikola zaposlio kao učitelj (druge kategorije pete grupe) od 1. veljače 1923.17 Na brizi je imao četiri razreda. Pri preuzimanju posla dobio je litrenu bocu tinte. U školi je nakon Nikole zaposlena i učiteljica Ruža Janeković, koju su nazivali »gospojica« a stanovala je u sobi koja se nalazila u istoj kući kao i stan Filipovićevih.

Premda je Nikola imao stalan posao, Filipovići su živjeli vrlo teško. Jedan od razloga je taj što je godine 1922. Posavina stradala od velike poplave, a uz to je i tuča potukla ljetinu pa ujesen te godine nije bilo kukuruza ni pšenice, a krumpir je bio sitan. Vinkova je žena Filipovićima znala donositi na dar u školu te sitne krumpiriće jer Filipovići nisu imali ništa za jelo. Ljudi iz sela donosili bi im povrće i mlijeko. U školskom stanu pod teškim gospodarskim okolnostima rodila se 1923. kći Nada.

U stanu nije bilo gotovo nikakvog namještaja osim peći, kojom su se zimi grijali.

Diploma Zagrebačkog sveučilišta

Ni poslije nije bilo puno lakše. U školskom vrtu rasle su marelice, jabuke i bijeli dud. Osim toga, u Magić Mali i u okolnim selima žene su proizvodile svilu od dudova svilca. Svilac bi se zakukuljio pa bi se kukuljice stavile u tamnu prostoriju na policu i hranile dudovim lišćem. Gusjenice bi se izlegle, zakukuljile pa objesile na grančice. Pritom se moralo paziti da gusjenice ne pregrizu svilenu nit i ne izađu. Naposljetku bi se kukuljice skidale, stavljale u kipuću vodu i šibama se tupkale. Niti bi se tkale i pređa davala državi uz otkup.

Poslije je Aleksandra nabavila kravu i počela obra-đivati bašču, tj. školski vrt. Nikola je iz Save izvadio srušena stabla ptičjeg javora, osušio ih i odnio stolaru, koji je od njih napravio namještaj za spavaću sobu, koji su poslije uzeli sa sobom kad su se selili iz Magić Male. S vremenom su na kredit kupili stroj za šivanje, posuđe i namještaj. Unatoč svim dovijanjima život Filipovićevih bio je naporan jer cijelu prvu godinu rada Nikola nije dobivao plaću. Aleksandra je to razdoblje u Magić Mali poslije nazivala »pet godina robije«.

Seljačka sloga

Nikola je i uz punovremeni posao našao vremena i snage za širu prosvjetiteljsku djelatnost povezanu s Hrvatskom seljačkom strankom, čiji je bio član, odnosno njezinim ogrankom Seljačkom slogom. Premda je Seljačka sloga postojala od 1920, tek je ulaskom HSS-a u Narodnu skupštinu u Beogradu i ponovnim osnivanjem 11. listopada 1925 (kao Hrvatsko seljačko prosvjetno i dobrotvorno družtvo u Zagrebu) stvarno otpočela rad.18 Svrha joj je bila promicanje prosvjete i seljačke kulture među hrvatskim seljaštvom te priprema seljaštva za aktivno uključivanje u politički život zemlje. Potkraj 1925. u časopisu Dom objavljen je poticaj za osnivanje ogranaka Seljačke sloge u Hrvatskoj. Već 27. prosinca 1925. osnovan je ogranak Seljačke sloge u Magić Mali. Bio je to prvi ogranak Seljačke sloge u Slavoniji. Ogranku su pristupila tri prava člana središnjice Seljačke sloge iz Zagreba, od kojih je Nikola bio jedan, i još 36 drugih. Za predsjednika je izabran Nikola Filipović. Izabrani su upravni i revizionalni odbor te »sud dobrih i poštenih ljudi«. Donesena je i odluka o osnivanju knjižnice u Magić Mali. Nikola je u idućim mjesecima organizirao skupljanje i kupnju knjiga za školsku knjižnicu, koja je u ljeto 1926. imala 270 knjiga, u listopadu 1927. imala je 291 knjigu a godinu dana poslije 320. Tijekom prvih dviju godina postojanja Odbor Seljačke sloge prikupljao je pomoć za siročad a donacija Hrvatskog radiše iz Zagreba u iznosu od 10 000 dinara razdijeljena je siromašnim članovima Ogranka. Organiziran je analfabetski tečaj, osnovan dućan na malo (»sitničarija«) a početkom 1927. Nikola je u Magić Mali osnovao »Hrvatsku Seljačku gospodarsku zadrugu«. O svojem radu u okviru Seljačke sloge pisao je izvješća pod pseudonimom Čika Mika.

Na sastanku upravnog odbora za Novu godinu 1925/ 26. izabrana su tri odbora: pjevački, predstavlja-čki [glu-mački] i tamburaški. Tamburaši su sami izradili svoje tambure. Dana 24. siječnja 1926. održana je predstava »Začaranog Ormara« uz sviranje tambura i pjevanje. Tijekom proljeća 1926. održane su još tri zabave s predstavama, sviranjem i pjevanjem u Magić Mali te jedna u Štivici, a Nikola je bio upravitelj predstava. U prvoj godini održao je ukupno 7 predstava, a u drugoj 5.

Do ljeta 1926. ogranak je organizirao i tri predavanja, od kojih je jedno održao Nikola Filipović na temu »O zadaćama Seljačke sloge i važnosti prosvjete na selu«. Ogranak je u prve dvije godine postojanja organizirao ukupno osam predavanja. Tri od njih pravnog su sadržaja (Pabirci iz kaznenog zakona, Pabirci iz građanskog zakona, O disciplini u društvu) pa je, premda se ime govornika ne navodi, moguće da ih je održao upravo Nikola, koji je u tom razdoblju studirao pravo, ali se to ne može i dokazati.

U veljači 1927. ogranak je organizirao proslavu ob-ljetnice Matije Gupca, Ante Radića i godišnjice ogranka. U bogatom je programu učitelj Filipović održao podulji govor u kojem je »ocrtao patnje i borbu seljačkog naroda od najstarijih vremena do danas«. Na kraju je uime ogranka izražena zahvalnost učitelju Filipoviću, organizatoru ogranka, i učiteljici Janeković na njihovu zalaganju za Seljačku slogu. »Oni su – veli – ono živo sjeme koje nisu preradili veliki mlinovi, nego koje se vratilo k nama, da skupa s nama poradi na dobru našega naroda«.

U veljači 1928. održana je u prostorijama osnovne škole petnaesta po redu priredba koju je organizirao ogranak, a od kojih su se neke održale u Vatrogasnom domu. U okviru bogatog programa i uz nazočnost posjetitelja iz okolnih sela, sad već bivši učitelj Filipović tumačio je pjesmu koju je napisao jedan seljak a koju je prije tumačenja izdeklamirao jedan učenik.

Studij prava

Nikola je tijekom učiteljevanja u Magić Mali odlučio završiti studij prava koji je započeo petnaestak godina prije. Tako je izvanredni studij na Pravničkom fakultetu Univerziteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu upisao 15. prosinca 1923.19 Bilo je to za obitelj teško razdoblje. Nikola bi u Zagreb na ispite putovao vlakom u pelerini koju bi posudio od brata Čiče jer svoju nije imao. Sa sobom bi ponio i novac za hranu, ali bi uvijek natrag donio nešto od tog novca jer u Zagrebu često ništa ne bi jeo. Stalni radni odnos u osnovnoj školi u Magić Mali prestao mu je 1. rujna 1927.20 Vjerojatno je do toga došlo jer se Nikola odlučio posvetiti pripremanju diplomskog ispita, kojem se podvrgnuo 15. prosinca 1927. te uspješno diplomirao.21

Nikolin uspjeh tim je veći ako se uzme u obzir da je Aleksandra 1927. bila teško bolesna,22 premda se ne zna ništa o naravi te bolesti. U svakom slučaju ubrzo nakon što je Nikola diplomirao Filipovići su se preselili u Osijek. U dopisu koji je tom prigodom dobio od osnovne škole u Magić Mali piše da je Nikola »Sve vrijeme svog službovanja... vršio... službu savjesno i točno sa odličnim uspjehom«.23

Esek

Završeni studij prava omogućio je Nikoli da se uz bolju plaću 23. ožujka 1928. zaposli kao »odvjetnički perovođa«,24 tajnik25 ili kvestor26 Oblasne skupštine u Osijeku. Filipovići su u Osijeku proveli jednu godinu. Živjeli su u kući u Kokotovoj ulici 100 pokraj šibicare i blizu željezničke pruge. Kći Nada odlazila je u vrtić pri Sirotištu časnih sestara Svetoga Vinka. Nešto stariji sin Vlado u Osijeku je krenuo u osnovnu školu. Ljeti su se djeca kupala na Dravi a nedjeljom poslijepodne bi cijela obitelj, djeca obučena u mornarske majice, znala otići u šetnju do vojarne i gledati vježbe konjanika.

Nakon preseljenja u Osijek Nikola je nastavio aktivnim radom u okviru Seljačke sloge. U izvješću iz sredi-ne 1928. Nikola opisuje kako je u lipnju i srpnju osnovao ogranke Seljačke sloge u sljedećim selima: Sv. Đu-rađ (kotar Donji Miholjac) zajedno s A. Pakacijem iz Osijeka, Srednji Lipovac (kotar Nova Gradiška), Bili Brig (kotar Nova Gradiška), Šag, Bocanjevci, Ivanovci (kotar Donji Miholjac) te Vuka (kotar Osijek). U drugim selima planiralo se osnivanje ogranaka u najskorije vrijeme. Nikola je pritom vodio zapisnik, držao predavanja, tumačio Pravilnik za ogranke, a poslije bi poslao potrebne isprave i pristupnice u centralu u Zagreb. U istom je razdoblju posjetio i ogranak Seljačke sloge u Magić Mali. Do kraja 1928. Nikola se spominje kao osoba na čiji su poticaj osnovani ogranci Seljačke sloge i u Komarnici, Tisovcu, Starom Petrovom Selu (kotar Nova Gradiška), Crnkovcima i Podravskim Podgajcima (kotar Donji Miholjac), Erdutu (kotar Osijek), Markovcu (kotar Daruvar) te u Petrijevcima (kotar Valpovo). Svo-jim pregalaštvom i promidžbenim radom Nikola Filipović je zauzeo istaknuto mjesto među ranim djelatnicima Seljačke sloge.27 Premda Seljačka sloga nije bila zabranjena, ipak je 1929. uglavnom obustavila rad28 pa je i Nikolina aktivnost na tom polju prestala.29

Nikola Filipović za vrijeme Drugog svjetskog rata

Boravak u Osijeku značajan je za Filipoviće iz još jednog razloga. Kad je sina Vladimira trebalo upisati u školu, Filipovići su ustanovili da je u tu svrhu potrebno priložiti krsni list, koji Vladimir nije imao jer do-tad nije bio kršten. Stoga je Vladimir u Osijeku kršten te upisan u osnovnu školu. U međuvremenu se također ustanovilo da brak Filipovićevih nije pravovaljan pred rimokatoličkim crkvenim vlastima. Razlog je bio taj što su se se Nikola, rimokatoličke vjeroispovijesti,30 i Aleksandra, baptističke vjeroispovijesti,31 bili vjenčali u Rusiji u baptističkoj crkvi32 obredom koji Rimokatolička crkva u Hrvatskoj nije priznavala. Brak je po uredbama Rimokatoličke crkve trebalo »ukrijepiti,« pa su se Nikola i Aleksandra vjenčali u Osijeku 5. prosinca 1928. u crkvi svetoga Petra i Pavla Apostola.33

Zagreb

Filipovići su se preselili u Zagreb 20. ožujka 1930.34 Prvih nekoliko godina živjeli su u stanovima u Ku-šla-novoj i Zvonimirovoj ulici, a onda su kupili kuću u Kušlanovoj ulici te se preselili u nju. Nikola je dobio posao kao savjetnik odjeljenja za socijalnu politiku i narodno zdravlje pri Kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine35 na Markovu trgu. Kao banski savjetnik imao je referadu pa je često putovao poslom i izvan Zagreba.

Katkad bi na dva ili tri dana odlazio i na odmor u Magić Malu. Seljani bi tada znali reći »Došao je gospodin«. Tijekom tih posjeta Nikola je lovio ribu na Savi u rukavcu nazvanom Crnac polje. Večerima bi se seljani okupili oko njega a on bi svima nudio cigarete. Oni bi mu postavljali pitanja a on odgovarao. Aleksandra je od dolaska u Hrvatsku neprestano tražila suvjernike baptiste, ali ih nije uspjela naći jer su bili malobrojni te se za njih općenito nije znalo.36 Jednog dana godine 1933. Nikola je iz kuće neposredno preko puta zgrade Hrvatskoga sabora čuo pjevanje koje mu se učinilo poznato pa je zaključio da bi to mogli biti baptisti. Došavši kući rekao je Aleksandri: »Šura, mislim da sam našao one tvoje«. Aleksandra je odjurila do Ulice 29. XI. 1929. te ondje doista našla okupljenu skupinu baptista. Članom Baptističke crkve u Zagrebu postala je 1934, a iste godine Filipovićevima se rodila mlađa kći, Olga. Kada se u baptističkoj crkvi počeo razvijati ženski rad 1937. Aleksandra se u njega djelatno uključila. U crkvi se družila s propovjednikom Vinkom Vacekom, bračnim parom Baluban i Ruskinjama Solovjevom i Švast.37 Premda je bio katolik, Nikola je u rimokatoličku crkvu išao rijetko. Baptističku crkvu posjećivao je još rjeđe, premda nije branio Aleksandri da ju posjećuje i da onamo vodi djecu. Baptistima je ipak bio naklonjen pa je nekima od njih pomogao da nađu posao. Franji Klemu je 1934. našao posao podvornika u Osiguravajućem zavodu »Croatia«38 a posao je našao i zagrebačkim baptistima Gjuri Peškiru i Švastu.

NDH

Uspostavom NDH Banovina je ukinuta, ali je Nikola ostao na istom radnom mjestu. Štoviše, 27. lipnja 1942. imenovan je glavarom Glavnog ureda posredovanja rada u Zagrebu,39 koji se nalazio u Zvonimirovoj ulici. Nikola je ondje provodio većinu radnog vremena a na Gornji grad odlazio je tek povremeno.

Kod kuće nije pričao o svom poslu a ni o politici, pogotovo ne pred djecom. Iako je radio za ustašku vlast, po političkom uvjerenju uvijek je ostao haesesovac. Redovito je čitao Narodni list a o politici je raspravljao s posjetiteljima, sve polutajno. Družio se s ljudima s kojima je poslije u zarobljeništvu u Sibiru. Među njima su bili Milan Milinković, Milan Usumović, možda i Josip Rukavina.40 Slušao je Radio Moskvu i Radio London i to tako što bi stao na šamlicu da dosegne veliki crni radio koji je stajao na kredencu i pokrio se preko glave debelom dekom da ostali prisutni ne čuju što on sluša.

Pripadnici njemačke vojske koji su živjeli u Zagrebu bili su smješteni po privatnim kućama pa su tako po dvojica obitavala u gostinjskoj sobici kod Filipovićevih. Nikola je s njima razgovarao njemački. Oni nisu plaćali boravak a hranili su se u obližnjoj školi u Kušlanovoj ulici. Njihov je boravak bio posebno opasan jer je sin Vladimir, student medicine, ilegalno skupljao zavoje, lijekove i slično te slao u šumu partizanima. Jedan od onih koji je redovito davao Vladimiru zavoje bio je starokatolički svećenik Donković. Jednom su ustaški agenti došli u kuću i pretražili Vladimirovu sobu. Srećom je Aleksandra prije kovčeg sa zavojima premjestila u drugu sobu tako da ga agenti nisu našli jer nisu pregledavali druge sobe.

Godine 1943. u kuću Filipovićevih došla su dva čovjeka iz Ustaške nadzorne službe (UNS) i tražili Vladimira, koji se nalazio kod svoje zaručnice. Cijeli su dan ostale članove obitelji držali u kući. Nikola nije išao na posao a nisu imali prilike javiti se Vladimiru i upozoriti ga. Kad se Vladimir naposljetku navečer vratio, agenti su ga uhitili. U kući su napravili premetačinu i pronašli u podu u njegovoj sobi spremište puno zavoja, lijekova, joda i medicinske instrumente. Očito je Vladimira netko prokazao. Ustaška nadzorna služba smjestila ga je u zatvor i njegovi roditelji dugo nisu znali gdje je, čak ga ni Nikola, koji je bio poglavar uprave rada, nije uspio pronaći. Povremeno bi u kuću Filipovićevih dolazili policajci po Vladimirove stvari i odjeću. Nikola je poslije unajmio Miju Matića da izdaleka pješke slijedi jednog policajca, što je bilo krajnje opasno. Mijo je otkrio da Vladimira drže u kući na Srebrnjaku koja je bila pripadala nekom Židovu stradalu u logoru. Ustaški su ga policajci mjesec dana u podrumu tukli i mučili polijevajući ga vodom, a jedan ustaša ga je tako tukao stolcem da mu je ozlijedio živac na desnom ramenu pa nije mogao micati rukom. Od posljedica mučenja počeo je i mucati. Nakon što je Nikola otkrio gdje se nalazi, Vladimir je premješten u zatvor na Savskoj cesti. Nikola je naposljetku ipak uspio ishoditi da Vladimira premjeste u zatvor u Novu Ves, odakle je neki narednik Medved nekoliko puta Vladimira doveo kući na ručak. Vladimir je neko vrijeme proveo i u bolnici u Vlaškoj zbog oduzete ruke.

»Oslobođenje« i umirovljenje

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Nikola je ostao na istom radnom mjestu, sada kao nadsavjetnik Ministarstva socijalne politike.41 Međutim, kao službeniku koji je radio u prijašnjem sustavu, Nikoli je nova komunistička vlast ubrzo izdala Uvjerenje o vladanju. Moguće je da je taj dopis bio dijelom postupka kojim se procjenjivalo ima li Nikola pravo na državnu mirovinu kako je propisivala Uredba o ustanovljavanju prava na mirovinu koju je izdala nova komunistička vlast: »Na mirovinu, odnosno pomoć, narodno priznanje, uzdržavanje i sl. nemaju pravo: lica koja su bili organizatori, funkcioneri i aktivni članovi u kvislinškim organizacijama, kao i pojedinci koji su se obilježili takvim radom, izuzev onih koji dokažu da su samo prividno učestvovali u tim organizacijama u cilju nanošenja štete okupatorima i njihovim pomagačima, koji su kasnije pristupili narodno-oslobodilačkoji borbi ili su je djelom pomagali«.42

Premda u velikoj mjeri pozitivno, Uvjerenje je sadržavalo insinuaciju da je tijekom NDH Nikola bio profašistički nastrojen. To proizlazi iz poduljeg odgovora koji je u siječnju 1946. Nikola poslao Gradskom narodnom odboru, u kojem se brani od te insinuacije. Nikola jasno daje do znanja zašto je napisao taj dopis: »Budući da bi mi uvjerenje o vladanju moglo škoditi kod umirovljenja i budući da bih ja htio da svojoj djeci nakon smrti ostavim svijetlo i pošteno ime«.

Na ljetovanju s obitelji u Crikvenici uoči Drugog svjetskog rata

U dopisu Nikola tvrdi da je odgojen u duhu demo-kratskih nazora i panslavenstva a ide tako daleko da izjavljuje da je mrzio Nijemce i njihove pomagače. Ime-novanje na rukovodeći položaj tijekom NDH primio je dijelom i iz straha da ne završi u Jasenovcu. Brojni imenovani pojedinci kao i službeni zapisnici mogu posvjedočiti da je Nikola zastupao interese radnoga naroda. U nekoliko se evidentiranih slučajeva dovodeći sebe i svoju obitelj u opasnost suprotstavljao ustaškim i njema-čkim vlastima opozivajući njihove odluke. Nekolicini namještenika svojega ureda koji su zbog komunizma bili u zatvoru dao je pozitivne svjedodžbe a neke koji su otišli u partizane nije prijavio vlastima. Starijeg brata Vinka ustaše su izveli pred sud. Sin Vladimir slao je u šumu lijekove, instrumente i oružje zbog čega je uhićen i mučen, a Nikola i cijela obitelj bili su »stalno pod paskom ustaša«. (Zanimljivo je da je Vladimira nova komunistička vlast osudila na zatvorsku kaznu u logoru u Novoj Gradiški. Nikola je smatrao da je do toga vjerojatno došlo zato što Vladimir, premda za NDH mučen i zatvoren, nije smrtno stradao, čime je izazvao sumnju partizanske vlasti. Vladimir se toliko razočarao u partizanima da je prvom prilikom pobjegao u Njemačku.) Na kraju svojega dopisa Nikola traži da se navedene činjenice provjere i da se sporna rečenica izbriše ili da se predmet preda javnom tužiocu te da se protiv njega povede sudski postupak.

Po svemu sudeći, Nikola dopisom nije postigao željeni učinak, premda pojedinosti cijelog slučaja nisu poznate. Početkom 1946. bio je prisiljen otići u prijevremenu mirovinu. Čini se vjerojatnim da je odluka o Nikolinu prijevremenom umirovljenju bar jednim dijelom donesena na temelju insinuacija o suradnji s prethodnom vlasti. Za upravitelja Ministarstva socijalne politike na njegovo je mjesto navodno postavljen partizan i bivši krojač oskudna obrazovanja.

Budući da je u mirovinu otišao prije nego što je napunio minimum godina potrebnih za punu mirovinu, to se negativno odrazilo na njegov mirovinski dohodak. Stoga je Nikola neposredno nakon odlaska u mirovinu, a u svrhu ostvarivanja prihoda nužnog za izdržavanje obitelji, prema obiteljskoj predaji, preuzeo prevesti s ruskoga knjigu Antona Semenoviča Makarenka Pedagoška poema, u kojoj opisuje pedagoški rad s besprizornima kojima se Makarenko bavio na jednom imanju na rusko-ukrajinskoj granici. Cijeli prijevod od nekoliko stotina stranica Nikola je ispisao rukom te ga dogotovljenog predao vlastima. Međutim, uzalud je čekao na isplatu honorara. Knjiga je naposljetku objavljena, ali je naveden drugi prevoditelj.43 Budući da nije imao nikakve potvrde, Nikola nije mogao dokazati da je on prevoditelj. Sljedećih je godina žalio svoju naivnost i neutemeljeno povjerenje u komunističku vlast.

Nikoli je 1955. ustanovljen rak na debelom crijevu, koji je operiran ali je ipak metastazirao na pluća, od čega je i umro 18. travnja 1957.

1 Stjepan se nikada nije ženio, umro je mlad, vjerojatno od sušice.

2 Enciklopaedia moderna (1997): 47.

3 Svjedodžba polaznica, Obća pučka škola u Magić Mali, Niža pučka škola u Magić Mali, 53 Gl. im. 50, od 30. srpnja 1907.

4 Koledar navodi da se to dogodilo 1–5. veljače, ali ne i koje godine. Iz konteksta se zaključuje da je riječ o 1904. Bilješka ispod te navodi da je 31. siječnja 1904. umro Nikolin stariji brat i da je bio pokopan 1. veljače.

5 Koledar.

6 Svjedodžba zrelosti, Kraljevska velika gimnazija u Požegi br. 1 od 16. veljače 1910.

7 Uvjerenje, Dekanat Pravnog fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu br. 1231/1936 od 24. lipnja 1936.

8 Uvjerenje Filozofskoga fakulteta s farm. otsjekom Univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu br. 1132 od 22. lipnja 1936.

9 Zbirku je nakon Nikoline smrti njegov unuk Vlado Opačić predao na prijepis Institutu za narodnu umjetnost, gdje se i danas čuva u pohrani. Vidi opširnu bilješku u popisu literature.

10 Uredovna potvrda, Poglavarstvo upravne općine Nova Kapela broj 1471/1925 od 28. travnja 1925; takoder Uverenje, Komanda Sl. Požege br. 5223 od 29. svibnja 1930.

11 Uredovna potvrda, Poglavarstvo upravne općine Nova Kapela broj 1471/1925 od 28. travnja 1925; također Uverenje, Komanda Sl. Požege br. 5223 od 29. svibnja 1930.

12 »Yakov Mikhailovich Chernozubov: A Siberian Baptist Remembered« Baptist Quarterly 32 (January 2008): 354-377.

13 Svjedodžba. Aleksandra Černozubova, Ženska gimnazija u Omsku koju je osnovala O. J. Osvorinova. Aleksandra, stara 18 godina, upisala je šesti razred u Omsku 1916, i položila završne ispite 23. svibnja 1918.

14 Potvrda o vjenčanju br. 275, Baptistička crkva u Omsku, od 11. prosinca 1923.

15 U tri pisma iz mnogo kasnijeg vremena Aleksandrin brat i polubraća spominju te lovove.

16 Uverenje, Komanda Sl. Požege br. 5223 od 29. svibnja 1930.

17 Razvrstanje i doznaka beriva, Oblasni odbor Osječke oblasti br. 30 Prs. 1928. od 30. ožujka 1928.

18 Suzana Leček, Seljačka Sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925-1941). Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005, str. 18.

19 Potvrda o upisu na Pravni fakultet br. 76-1923, Rektorat Sveučilišta u Zagrebu, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca od 15. decembra 1923.

20 Razvrstanje i doznaka beriva, Oblasni odbor Osječke oblasti br. 30 Prs. 1928. od 30. ožujka 1928.

21 Svjedodžba o diplomskom ispitu Pravničkog fakulteta Univerziteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu urudž. Zap. 768, isp. 174, od 15. decembra 1927.

22 Uredovna potvrda, Narodna osnovna škola Magić Mala, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca br. 16.1928 od 1. veljače 1928.

23 Uredovna potvrda, Narodna osnovna škola Magić Mala, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca br. 16.1928 od 1. veljače 1928.

24 Uredovna potvrda, Narodna osnovna škola Magić Mala, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca br. 16.1928 od 1. veljače 1928.

25 Ispitni izvještaj, Filipović Vladimir, I b razred 1928./1929. Državna narodna škola Osijek, Jägerova ulica, Osijek, red. br. 9, br. gl. imenika 2720. HR-DAOS-188.

26 Razvrstanje i doznaka beriva, Oblasni odbor Osječke oblasti br. 30 Prs. 1928. od 30. ožujka 1928; isto Ispitni izvještaj, Filipović Vladimir, I b razred 1928./1929. Državna narodna škola Osijek, Jägerova ulica, Osijek, red. br. 9, br. gl. imenika 2720. HR-DAOS-188.

27 Leček ga naziva »najistaknutijim« među školovanim suradnicima Seljačke sloge. Leček, Seljačka Sloga, str. 41.

28 Leček, Seljačka Sloga, str. 41.

29 Seljačka sloga je obnovljena 1935. a ogranak u Magić Maloj 1938, a posljednje pisano izvješće je iz 1940. Vidi Leček, Seljačka Sloga, str. 215-216. Nikola Filipović više se ne spominje.

30 Podatak upisan u Nikolin krsni list i domovnicu.

31 Aleksandrin otac Jakov bio je baptist. Aleksandra je krštena u Omsku u baptističkoj crkvi 1913. prema podatku iz popisa članova baptističke crkve u Zagrebu. »Članovi baptističke crkvene općine Zagreb (1942)« Rukopis, šest stranica.

32 Potvrda o vjenčanju br. 275, Baptistička crkva u Omsku, od 11. prosinca 1923.

33 Vjenčani list, Nadbiskupija Djakovačka i Srijemska, župa Sv. Petra i Pavla Apostola, Osijek, od 8. travnja 2005. Broj 405-2005, svezak XIII. za godinu 1928, str. 214 br. 194; Vjenčani list, Ured državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Matični ured Osijek od 18. ožujka 2005. Urbroj 2158-05-03-05-3, za godinu 1928, redni broj 194. Cijela epizoda opširno je opisana u Davorin Peterlin, »Miješani međunarodni brak u Kraljevini SHS: Nevolje po Nikoli i Aleksandri«, Hrvatska revija 2 (2007): 116-121.

34 »Odselio u Zagreb 20. III. 1929.« Zapis se odnosi na Vladimira Filipovića. Ispitni izvještaj, Filipović Vladimir, II b razred 1929./1930. Državna narodna škola Osijek, Jägerova ulica, Osijek, red. br. 14, br. gl. imenika 2730. HR-DAOS-188.

35 Porodični dodatak za kćer Olgu, Kr. Banska uprava Savske banovine u Zagrebu, VI odjeljenje, socijalna politika i narodno zdravlje, br. 9538-VI-1934 od 29. marta 1934.

36 Ruben Knežević, Pregled povijesti baptizma na hrvatskom prostoru. Osijek: Baptistički Institut, 2001; Davorin Peterlin, »Počeci baptističke crkve u Zagrebu 1870-1921« Časopis za suvremenu povijest (2006):

37 Davorin Peterlin, »Russian formative influence on Croatian Baptists: Is there a case? Evidence from Prosopography« Baptist Quarterly (2007):

38 Taj podatak potječe iz obiteljske predaje. Klem u svojoj knjizi ne spominje da mu je upravo Filipović našao posao, već samo navodi da je radio u «Croatiji« od 1934. do 1939. Franjo Klem, On i ostali šegrti. Zagreb: Duhovna stvarnost, 1975, str. 255.

39 Dopis Nikole Filipovića Gradskom narodnom odboru, upravni odjel Zagreb, od 23. siječnja 1946.

40 Vidi Davorin Peterlin, »Josip ‘Josipovič’ Rukavina« (Od sibirskog zarobljenika do hrvatskog pisca) Hrvatska revija 1 (2006): 4–11.

41 Dopis Nikole Filipovića Gradskom narodnom odboru, upravni odjel Zagreb, od 23. siječnja 1946.

42 Uredba o ustanovljenju prava na mirovinu od 25. listopada 1945. Zbornik zakona, uredaba i naredaba godina I., Svezak X., Br. 824, član 2., stavak 4.

43 Zagreb: Kultura, 1947. Preveo s ruskog Brana Marković.

IZVORI

Isprave (kronološkim redom izdavanja) (preslike u pohrani kod autora)

Krsni list, Nikola Filipović, Nova Kapela, od 9. rujna 1901.

Zapisnik redovite sjednice mjesnog školskog odbora Magić Mala od 31. siječnja 1904.

Svjedodžba polaznica, Obća pučka škola u Magić Maloj, Niža pučka škola u Magić Maloj, 53 Gl. im. 50, od 30. srpnja 1907.

Svjedodžba zrelosti, Kraljevska velika gimnazija u Požegi br. 1 od 16. veljače 1910.

Svjedodžba. Aleksandra Černozubova, Ženska gimnazija u Omsku koju je osnovala O. J. Osvorinova. 23. svibnja 1918.

Uvjerenje o vjenčanju Nikole Filipovića i Aleksandre Mihajlovne Černozubove (na ruskom)

Domovnica, Poglavarstvo upravne općine u Novoj Kapeli, Kraljevstvo SHS br. 72/1923 od 19. listopada 1923.

Potvrda o upisu na Pravni fakultet br. 76-1923, Rektorat Sveučilišta u Zagrebu, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca od 15. decembra 1923.

Uredovna potvrda, Poglavarstvo upravne općine Nova Kapela broj 1471/1925 od 28. travnja 1925.

Službenički list, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nova Gradiška, od 4. decembra 1926. Hrvatski državni arhiv.

Svjedodžba o diplomskom ispitu Pravničkog fakulteta Univerziteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu urudž. Zap. 768, isp. 174, od 15. decembra 1927.

Uredovna potvrda, Narodna osnovna škola Magić Mala, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca br. 16.1928 od 1. veljače 1928.

Razvrstanje i doznaka beriva, Oblasni odbor Osječke oblasti br. 30 Prs. 1928. od 30. ožujka 1928.

Ispitni izvještaj, Filipović Vladimir, I b razred 1928./1929. Državna narodna škola Osijek, Jägerova ulica, Osijek, red. br. 9, br. gl. imenika 2730. HR-DAOS-188.

Ispitni izvještaj, Filipović Vladimir, II b razred 1929./1930. Državna narodna škola Osijek, Jägerova ulica, Osijek, red. br. 14, br. gl. imenika 2730. HR-DAOS-188.

Uverenje, Komanda Sl. Požege br. 5223 od 29. svibnja 1930.

Porodični dodatak za kćer Olgu, Kr. Banska uprava Savske banovine u Zagrebu, VI odjeljenje, socijalna politika i narodno zdravlje, br. 9538-VI-1934 od 29. marta 1934.

Uvjerenje, Filozofskoga fakulteta s farm. otsjekom Univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu br. 1132 od 22. lipnja 1936.

Uvjerenje, Dekanat Pravnog fakulteta Univerziteta Kraljevine Jugo-sla-vije u Zagrebu br. 1231/1936 od 24. juna 1936.

Vjenčani list, Nadbiskupija Djakovačka i Srijemska, župa Sv. Petra i Pavla Apostola, Osijek, od 8. travnja 2005. Broj 405-2005, svezak XIII. za godinu 1928, str. 214 br. 194

Vjenčani list, Ured državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Matični ured Osijek od 18. ožujka 2005. Urbroj 2158-05-03-05-3, za godinu 1928, redni broj 194.

Članci u časopisu Seljačka sloga (kronološkim redom objavljivanja)

»Vijestnik Seljačke Sloge«, Seljačka prosvjeta 1 (1926): 186-187 (Čika Mika)

»Ogranak Seljačke Sloge u Magić Mali«, Seljačka prosvjeta 2 (1927): 23 (Nikola Filipović)

»Proslava obljetnice Matije Gubca, Ante Radića i godišnjice obstanka »Seljačke sloge« u Magić Mali (Kotar Nova Gradiška), Seljačka prosvjeta 4 (1927): 79-80 (Čika Mika)

»Ogranak ‘Seljačke Sloge’ u Magić Mali«, Seljačka prosvjeta 12 (1927): 253 (St. Vrancic, Stjep. Trusic)

»Prosvjetna zabava ogranka Seljačke Sloge u Magić-Mali«, Seljačka prosvjeta 4 (1928): 94-95 (Čika Mika)

»Prosvjetna predavanja i osnivanje Seljačkih Sloga u Osječkoj Oblasti«, Seljačka prosvjeta 6,7,8 (1928): 167-168 (Čika Mika)

»Ogranak Seljačke Sloge u Tisovcu«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 29 (Josip Marošević)

»Ogranak Seljačke Sloge u Starom Petrovom Selu«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 29 (Stjepan Kraljević)

»Ogranak Seljačke Sloge u Črnkovcima«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 30 (Franjo Vidović)

»Ogranak Seljačke Sloge u Erdutu«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 30 (Franjo Rujer)

»Ogranak Seljačke Sloge u Markovcu«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 30-31 (Adam Zajac)

»Ogranak Seljačke Sloge u Petrijevcima«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 31 (Jozo Bošnjak)

»Ogranak Seljačke Sloge u Podrav. Podgajcima«, Seljačka prosvjeta 1-2 (1929): 31 (Mato Živković)

»Ogranak Seljačke Sloge u Podravskim Podgajcima«, Seljačka prosvjeta 5 (1929): 88 (Mato Živković)

»Ogranak Seljačke Sloge u Komarnici«, Seljačka prosvjeta 5 (1929): 88 (Stjepan Bošnjak)

RUKOPISI

»Narodne pjesme iz Posavine« (izvornik u pohrani kod unuka Vlade Opačića, koji ga je ustupio na uvid autoru)

»Narodne pjesme iz Posavine« (primjerak u pohrani kod unuka Vlade Opačića koji ga je ustupio na uvid autoru)

Autor se koristio i pismima iz obiteljske ostavštine, spomenarom Aleksandre Filipović te bilješkama Nikole Filipovića.

SEKUNDARNA LITERATURA

Ruben Knežević, Pregled povijesti baptizma na hrvatskom prostoru. Osijek: Baptistički Institut, 2001.

Suzana Leček, Seljačka Sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925-1941). Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005.

Irena Lukšić, ur., Ruski emigranti u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 2006.

»Na rubovima memorija«, Književna smotra 119 (2001)

Davorin Peterlin, »Dva vjenčanja. Prilog povijesti ruskih emigranata u Hrvatskoj«, Hrvatska revija 2 (2007): 116-121.

»How I Researched my Grandmother and what I Found: Challenges and Avenues in Researching Baptist History in Eastern Europe.« Sharyl Corrado and Toivo Pilli, ur. Eastern European Baptist History: New Perspectives. Prague: International Baptist Theological Seminary, 2007, 224-235.

»ßęîâ Ěčőŕéëîâč÷ ×ĺđíîçóáîâ: Ďŕě˙ňíűé Ńčáčđńęčé Áŕďňčńň« Čçâĺńňčé Îěńęîăî ăîńóäŕđńňâĺííîăî čńňîđčńęî-ęđŕĺâĺä÷ĺńęîăî ěóçĺ˙ 13 (2007): 187-206.

»Josip ‘Josipovič’Rukavina: Od sibirskog zarobljenika do hrvatskog pisca«, Hrvatska revija 1 (2006): 4-11.

Tatjana Puškadija-Ribkin, Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu Zagreba. Zagreb: Prosvjeta, 2006.