Znate li da kravata potječe od Hrvata?

Jasna Čapo Žmegač

Znate li da kravata potječe od Hrvata?

Tekst je izmijenjeno izlaganje održano na Institutu za slavistiku pri Humboldtovu sveučilištu u Berlinu u veljači 2008. Potaknuto je pozivom za sudjelovanje na Okrugom stolu u povodu Dana kravate, što ga je 15. listopada 2007. organizirala Academia Cravatica. Autorica je znanstvena savjetnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Ilustracije s dopuštenjem Academia Cravatica. Reklamni letak s motivom instalacije na pulskoj Areni

Na pozadini ideje da »Hrvatska mora ‘postati svjesna’ svog identiteta i predstaviti ga svijetu« (Skoko 2004: 17) devedesete su godine prošloga stoljeća bile razdoblje opće proizvodnje identiteta u Hrvatskoj. Tada se govorilo o »(ponovnom) rađanju/bu-đenju«, »otkrivanju«, »stvaranju«, »redefiniranju«, kat-kad i o »otrežnjenju« hrvatskog identiteta. Te rasprave i prijepori nisu bili samo usko akademski ili potak-nuti državnim institucijama nego su – ne samo tada nego i prijašnjih godina – bili predmetom gotovo nezaobilaznih razgovora »običnih« ljudi u »krčmama«1 (usp. Skoko 2004: 165).

Tijekom svoje bogate »semantičke karijere« (usp. Hall 1996) pojam identitet tumačio se kao originalna, ujedinjena i sveobuhvatna istost. Poimanje identiteta kojim se najčešće koristimo u svakidašnjem govoru i politici, identitet definira na pozadini priznavanja zajedničkog podrijetla ili zajedničkih obilježja određene skupine ljudi, iz čega slijedi prirodno stvorena uzajamna solidarnost i pripadnost ljudi, članova skupine. Nastajući na temelju zajedničkog podrijetla ili zajedničkih obilježja skupine ljudi, identitet se, prema tom shvaćanju, tijekom povijesti iskazuje stalno istim i nepromjenjivim, upućujući na izvjesnu duboku i povijesnim procesima nedotaknutu bit skupine.

Na taj način, npr., Slaven Letica opisuje otkrivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Kad se iz svijesti ljudi uklone povijesne ideološke naslage ukazat će se »očuvani kamen u svojoj nesavršenosti i ljepoti. (...) Ostavši bez jedinstvene ideologije i jedinstvenog vođe (Tito) i jedinstvenih neprijatelja (svih boja), ljudi i narodi ukazuju se u svojim razlikama, entitetima i identitetima« (prema Skoko 2004: 163, naknadno istaknuto). Identitet, dakle, u tom uobičajenom i do danas najraširenijem poimanju, jest stabilnost, jest razlika fiksirana u trenutku svojega nastanka (usp. Hall 1996), ili, prema Letici, »kamen oslobođen povijesnih naslaga«.

Instalacija na spomeniku Grguru Ninskom u Splitu

Ovdje je riječ o esencijalističkom shvaćanju identiteta, kojim se služila većina hrvatskih intelektualaca, znanstvenika i novinara devedesetih godina prošloga stoljeća u pokušaju definiranja hrvatskog identiteta.2 Temelje hrvatskom identitetu, odnosno obilježja koja su odredila hrvatski identitet oni su tražili u zemljopisnoj lokaciji, najčešće ističući jadransko/mediteranski i srednjoeuropski, a rjeđe balkanski smještaj Hrvatske (usp. Skoko 2004; Rihtman-Auguštin 1999). Tražili su ih i u prošlosti, najčešće u dalekoj, srednjovjekovnoj, a potom i u nedavnoj, u razdoblju za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Oni koji su tražili vremenski duboke korijene, u ključna obilježja hrvatskog identiteta upisivali su različite opcije stare hrvatske ratničke povijesti, uspjehe (i neuspjehe) hrvatskih kneževina i kraljevstava; neki su posezali još dublje nagađajući o iranskom podrijetlu ili o zakarpatskoj pradomovini Hrvata. Svima je bila zajednička teza o hrvatskoj pripadnosti zapadnoeuropskom kulturnom krugu, odnosno zapadnoj civilizaciji (Skoko 204: 165).

U okviru pokušaja da se hrvatski identitet definira razdobljem nakon stjecanja neovisnosti nastale su teze o »hrvatskom podaništvu« (»podanička« politička kultura, prema Skoko 2004: 162), koje neki tumače i kao »manjak identiteta« (ibid. 163); neki su govorili o »tankom identitetu« (ibid. 168), o »hrvatskoj konfliktnosti« (ibid. 169); neki kako je upravo razdoblje devedesetih godina 20. stoljeća ključno za rađanje »hrvatske samosvijesti« koja je Hrvatima omogućila da se percipiraju kao narod posve ravnopravan drugim europskim i svjetskim narodima (ibid. 163–165), itd. Neki su autori težili tomu da se hrvatski identitet »precizno odredi«, jer precizno određivanje hrvatskog identiteta smatraju preduvjetom gospodarskog i društvenoga razvoja Hrvatske. Precizno određenje hrvatskoga identiteta sa sobom je nosilo i zahtjev za njegovim očuvanjem u uvjetima globalizacije (ibid. 164).

Takve i slične (re)prezentacije hrvatskog identiteta zapravo su njegove analize u konkretnom vremenskom trenutku. Premda su povijesno te društveno i politički određene i ocrtavaju hrvatske identitete u određenom razdoblju, u tim je radovima postojala tendencija da se navedena određenja hrvatskog identiteta poimaju kao dovršena, kao dana i nepromjenjiva. Stoga takvi pokušaji definiranja (hrvatskoga) identiteta završavaju u fiksaciji, koja je neprimjerena biti identiteta kao stalne mijene ili »promjenjive istosti« (Hall 1996).

Instalacija na Gradskom zvoniku u Dubrovniku

Bit identiteta je u procesima identifikacije i reidentifikacije (ibid.). Stoga, svaki pokušaj očuvanja nekoga povijesnog elementa identiteta (elementa koji je istican u nekoj prošloj fazi/razdoblju) bit će neuspio jer će zapravo suzbijati nove procese identifikacije u sadašnjosti na račun neke zamišljene prošlosti i ideologizirane slike poželjnog identiteta. Identitet se, nadalje, konstruira s pomoću razlike i kroz nju i stalno je destabiliziran onim što ostavlja izvan, svojim konstitutivnim izvanjskim. Stoga su identiteti u stalnome procesu, oni su po svojoj biti promjenjivi. Konstituirani su zbog specifičnih povijesnih okolnosti, na specifičnim mjestima unutar specifičnih diskurzivnih formacija i praksi, uvijek s obzirom na neke konstitutivne druge. Oni manje govore o tome što mi jesmo ili otkuda smo došli, a više o tome što možemo postati, kako smo reprezentirani i kako možemo sebe re/prezentirati (ibid.). Budući da se pojavljuju unutar igre specifičnih odnosa moći, identiteti su više proizvod označavanja razlike i isključivanja, a manje znak identičnoga, prirodno nastalog jedinstva. Dakle, oni izravno ne evociraju zajedničko podrijetlo u povijesti i istost suvremene i prošle zajednice, već su mogućnosti i zalog budućnosti jedne zajednice, koja se koristi izvorima povijesti, jezika i kulture za vlastito reprezentiranje. Ili prema Zygmuntu Baumanu (1996: 19, naknadno istaknuto): »Premda je prečesto hipostaziran kao atribut materijalnog entiteta, identitet ima ontološki status projekta i postulata. (...) Identitet je kritička projekcija onoga što se traži i/li zahtijeva od onoga što jest«.

Hrvatski identitetni projekti devedesetih godina pate i od historicističke orijentacije; vrednujući starinu oni u pravilu posežu u prošlost, najčešće vrlo daleku prošlost, dok su identiteti uvijek u sadašnjosti. Oni, doduše, jesu rezultat kreativnog odnošenja prema prošlosti, ali taj je odnos uvijek određen sadašnjošću, relevantnim drugima (spram kojih se mi-skupina pozicionira i identificira, usp. Čapo Žmegač 2002) i odnosima moći u sadašnjem trenutku. Kako je rekao novinar i književnik Jurica Pavičić, trebamo identitet koji se živi, a uglavnom su nam servirali »eshatološk[u] prič[u] o predziđu kršćanstva, ‘od stoljeća sedmog’, o sedam grana kralja Tomislava« (prema Skoko 2004: 171).3

Nešto je mlađa priča koju nam je o kravati ispričala Academia Cravatica. Premda povijesno usmjerena, ona je za razliku od drugih priloga hrvatskom identitetu u posljednjih petnaestak godina otvorena prema svijetu i korespondira sa sadašnjošću.

Uz pomoć kravate »mali europski narod« osvaja svijet

Pitanjem iz naslova ovoga teksta započeo je sredinom devedesetih godina orkestrirani projekt invencije kravate kao hrvatskoga simbola identiteta.

U tu svrhu, Potomac d.d., proizvođač luksuznih kravata, ženskih marama i drugih odjevnih aksesoara, osniva 1997. Academiju Cravaticu – neprofitnu ustanovu »koja se bavi proučavanjem, čuvanjem i unapređivanjem kravate kao pokretne hrvatske i svjetske baštine«.4 Koristeći se kravatom, Academia je do danas vjerojatno najuspješniji promotor hrvatskog identiteta, uspješniji od bilo kojih državnih pokušaja5 prezentacije hrvatske kulture domaćoj i međunarodnoj javnosti.6

Na pitanje iz naslova proizvođač kravata Potomac d.d. dao je sljedeći odgovor, koji prilikom kupnje kravate kupac dobiva otisnut u manje-više identičnom prijevodu na nekoliko jezika (među ostalim njemački, francuski, engleski, talijanski, japanski):

»Dok je u Europi bjesnio tridesetogodišnji rat (1618–1648), u ovu tragediju gurnuti su i hrvatski vojnici koji su, nastupajući pod vodstvom svojih banova, stigli i do Pariza. Zanimljivo je da su Hrvati, kao dio svoje tradicionalne odore, na sebi svojstven način vezali oko vrata slikovite rupce. Ovaj lijepi ‘hrvatski stil’ osvojio je probirljive Parižane u vrijeme Louisa XIV i oni su usvojili novi modni predmet koji se nosio ‘ŕ la croate’ (na hrvatski način). Taj izraz je ubrzo postao korijenom nove francuske riječi ‘cravate’. Tako je kravata kao znak kulture i otmjenosti ušla u ondašnju građansku modu i osvojila cijelu Europu, a danas i cijeli civilizirani svijet«.

U nastavku teksta to se objašnjenje poigrava stereotipom – u njemačkom govornom području negativnim (Dronske 2006: 127ff)7 – Hrvata-ratnika koji su umjesto mačem svijet osvojili kravatom:

»Stare i mudre knjige svjedoče da je jedan mali europski narod osvojio više svijeta od Batu-kana i starih Rimljana. Još sredinom sedamnaestog stoljeća krenuo je tiho, bez mržnje i oružja, iz svoje kolijevke između Panonske ravni i Jadranskog mora, i stigao u bezbrojna mjesta poznatog svijeta. I danas se posvuda vide tragovi toga osvajanja. Simbol moga naroda nose već ljudi cijelog planeta«.

U nastavku ovog priloga analizirat ću kako je jedna privatna inicijativa – ustanove Academia Cravatica, iza koje stoji profitno poduzeće Potomac d.d. – svoju djelatnost na promidžbi kravate pretočila u kulturni čin, a od kravate imenom Croata hrvatsku i svjetsku marku (brand) koja ima ne samo ekonomsku vrijednost (luksuzni materijal, fina izrada, birani dizajn) nego i emocio-nalni naboj i filozofsku poruku.

Povijest, filozofija i promidžba kravate

Na web stranicama Academije Cravatice nalazimo da polaze »od autentične povijesne činjenice da je kravata proizašla kao izraz genija hrvatskoga naroda, te da je ovaj modni ures danas medij posredstvom kojega je moguće svijetu odaslati mnoge diskretne poruke«.8 Svoje polazište podupiru etimologijom riječi (fr. Croate –Hrvat i cravate-kravata) navedenoj u britanskoj enciklopediji te nekim francuskim i talijanskim radovima i povijesnim zapisima o prisutnosti Hrvata na europskim bojištima tijekom Tridesetogodišnjeg rata: »Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija ‘Royal Cravates’, koja je dobila ime po Hrvatima«. Na drugome mjestu tim se povijesnim podacima dodaju neki detalji: »Francuzi su bili oduševljeni rupcima koje su vidjeli na prsima hrvatskih vojnika. Jednostavni, slikoviti, lepršavi, i k tomu otmjeno vezani, ti su rupci bili prava suprotnost tadašnjim krutim, visokim okovratnicima. Po Hrvatima, taj su rubac nazvali – kravatom«.

Invencija u priči o kravati nije lišena ni poetičnosti, pa se kaže da »u početku kravate bijaše ljubav, priča o ljubavnoj romansi čija se snaga i ljepota nalazi u vjernosti koja nadilazi sve teškoće i opasnosti«. Za potrebe promocije kravate književnik Božidar Prosenjak ispripovijedao je priču o kravati koja nastaje »u srcu zaljubljene djevojke« i navodno je u osnovi nastanka svečane seljačke nošnje: »U trenutku kad se rastajala od mladića koji je morao izbivati neko vrijeme, djevojka je skinula rubac s ramena i u znak vjernosti svezala ga oko vrata svom zaručniku. Mladić je njezin rubac s ponosom nosio i ljepota toga ljupkoga uresa bila je razlogom da se sličan rubac sve češće nalazio na grudima hrvatskih mladića i djevojaka onoga vremena. Tako je uskoro postao dijelom blagdanskoga ruha hrvatskoga puka...« (Prosenjak 1998).9

Prikaz priče o zaljubljenoj djevojci i mladiću

Oslanjajući se na povijesne procese, autori ideje o hrvatskoj kravati – »uresu svijeta« nisu upali u zamku nacionalne samodopadnosti i negiranja udjela drugih naroda i kultura u konačnom oblikovanju kravate: »S druge strane, priznavanjem dostojne uloge u povijesti kravate ponajprije francuskom narodu, koji je ovaj ures prepoznao na grudima hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618–1648), a potom razvio i unaprijedio, engleskom narodu koji ga je desetak godina kasnije pronio svijetom, te svima ostalima koji su kravatu zavoljeli i doživljavaju je svojom, zauzimamo se za principe suradnje, ponajprije među samim hrvatskim ljudima, a potom i među drugim narodima, u čijim su temeljima najviši oblici civiliziranosti i uljudbe« (istaknula Jasna Čapo Žmegač). Ističe se i sudjelovanje drugih nacija u definitivnom zaokruživanju izgleda predmeta: »Zatim je američki proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate...« (istaknula Jasna Čapo Žmegač).

Razvidno je da promotori kravate priznaju višestoljetni transkulturni i transnacionalni bricolage kojemu je taj predmet bio izložen, ističući kako je kravata primjer »stvaralačke interakcije i kulturne razmjene među raznim narodima i kulturama«. Ne niječući, dakle, njezino zapadnoeuropsko oblikovanje, osobito u engleskim i francuskim elitnim slojevima u 18. i 19. stoljeću, oni ipak naglašavaju hrvatsku provenijenciju kravate i konstruiraju Hrvatsku kao Domovinu kravate, promičući kravatu u simbol hrvatskog identiteta. Hrvatsko podrijetlo kravate njezinim je promotorima samo uža oznaka toga europskoga i svjetskoga kulturnog dobra; kravata im je metonimija hrvatske kulture, znak hrvatske inventivnosti i ujedno potvrda hrvatske pripadnosti zapadnoeuropskom kulturnom krugu. Ravnatelj Academije Cravatice, Marijan Bušić, u tom će smislu govoriti o metaforičkim krugovima hrvatskih pripadnosti: od lokalnih, preko regionalnih do hrvatskoga, europskoga i svjetskoga kruga, »koji se uzajamno ne potiru, već se komplementarno šire i nadopunjuju«.

U tekstovima Academije Cravatice kravati se pripisuju značenja koja izlaze iz nacionalne sfere: Ona je »simbol muške elegancije«, »simbol uspješnosti, pripadnosti određenoj eliti, nekoj društvenoj skupini ili zajednici«, a na »dubljoj simboličkoj razini, kravata posreduje i dvije ključne vrednote zapadne civilizacije: vrlinu životne radosti i vrlinu mjere«. Filozofiranju sklon ravnatelj Academije Cravatice ovako će objasniti ovaj posljednji semantički zaplet što nam ga nudi kravata:

»Živopisnost kravate, njezina lepršavost, bogatstvo motiva i uzoraka, igra boja – to je slika bujnosti života, životne radosti i spontanosti. Vezivanje čvora, pak, je racionalni postupak, procedura, znak vrline mjere (discipline, stege, granice). Te dvije vrline – radost i mjera naoko oprečne, a ipak komplementarne, temeljne su vrednote zapadne civilizacije, proizašle iz grčko-rimske i judeo-kršćanske kulture«.

Kravata se dakle tumači kao »medij koji prenosi čuvstva i vrijednosti« koje su nad-nacionalne, upisane u same temelje zapadne civilizacije; ona se resemantizira kao pokazatelj i potvrda ljudskoga dostojanstva i visokih moralnih kriterija; ili riječima M. Bušića: »Vertikala kravate simbolizira ljudsku vertikalu – ljudsko dostojanstvo, samosvijest, trenutke svečanosti i slavljenja.« Zato su promotorima kravate i omiljene izreke manje ili više slavnih ljudi navedene na njihovim internetskim stranicama, npr. »Kravata je princip moralnog reda. To je jedna vrsta potvrde onoga što jeste ili pak onoga što biste htjeli biti« (Domenico Rea), ili »La cravate, c’est l’homme« (Balzac).

Instalacija na spomeniku Banu Josipu Jelačiću u Zagrebu

Kao simbol zapadnih civilizacijskih vrijednosti i općenito ljudskosti, kravata se konstruira i kao sredstvo inicijacije. Početak nošenja kravate u životu mladića bio bi svojevrsni rite de passage, obred stjecanja zrelosti, ili, kako to kaže Oscar Wilde, »Dobro zavezana kravata prvi je ozbiljan korak u životu muškaraca«. Stoga u djelatnosti Academije Cravatice ulaze i različiti edukacijski programi, elaborirani još 1995. godine, kojima se kravati želi dati istaknuto mjesto u odgoju i obrazovanju djece.10

Pomoću svojih instalacija Academia Cravatica dosljedno promiče kravatu kao element hrvatskoga kulturnog identiteta i kao dio svjetske kulturne baštine.

Primjerice, 18. listopada 2003, uz pomoć alpinista i građana, instalirana je »najveća kravatu na svijetu« (dužine 808 metara) oko antičkoga spomenika, Arene u Puli. U tome činu razni lokalni, regionalni (istarski) i državni akteri prepoznali su važan kulturni projekt pa su financijski i svojom nazočnošću poduprli cijelu akciju, a kako navodi Academijin internetski portal nije izostao ni publicitet na svjetskim TV-mrežama (procjenjuje se da je instalaciju vidjelo milijardu ljudi!). Autor instalacije, već spominjani M. Bušić, tom je prilikom dao sljedeće tumačenje tog pothvata:

»Danas, u uvjetima globalizacije, s tendencijom niveliranja kulturnih različitosti, ovom Instalacijom koja povezuje antičko doba, moderno doba i Hrvatsku, želim između ostaloga istaknuti postojanje različitih kulturnih identiteta i njihovu vrijednost«.

Crvena boja te megakravate objašnjava se kao polisemična: istodobno i znak ljubavi (kao u priči koju su promotori kravate upisali u njezin nastanak), i boja hrvatskoga grba i boja istarske zemlje (crljenice), čime autor želi naglasiti »hrvatski kulturni identitet i istovremeno njegovu otvorenost i pripadnost širem europskom kulturnom krugu«.

Tri godine poslije on je imao još grandiozniju, nacionalnom i transnacionalnom simbolikom prožetu akciju: pod naslovom »Kravata oko Hrvatske« tijekom dvaju ljetnih mjeseci organizirao je opasivanje Hrvatske crvenim koncem (dugačkim oko 4000 kilometara), čime je simbolično želio povezati hrvatske kulturne i geografske različitosti u cjelinu. U prijedlogu tog projekta stoji da se »kravatom kao medijem« želi Hrvatska »posvijestiti njezinim građanima i svijetu«. Crvena boja konca – koji je zamijenio kravatu – trebala je nositi »višestruko simbolične poruke ljubavi (od ljubavi muškarca i žene, domoljublja, do poziva na suživot i zajedništvo među narodima svijeta)«. I tom projektu, dakle, nije bila svrha samo objediniti hrvatske različitosti, istaknuti kulturni identitet Hrvatske i promovirati ju kao domovinu kravate nego i uspostaviti »bliskost sa stanovnicima susjednih država«. Tijekom dvaju ljetnih mjeseci novine i hrvatska televizija izvještavali su o akciji, posebice o njezinu početku i kraju koji je priređen u Dubrovniku u jeku (10. srpnja) i na kraju (8. rujna) turističke sezone.11

U svim krajevima kroz koje je prošla crvena nit – kravata bila je poticajem za organiziranje različitih lokalnih manifestacija uz sudjelovanje udruga za promicanje tradicijske baštine i prisutnost lokalnih nositelja moći. Na jednoj od točaka putovanja, u Zadru u Dalmaciji, ocijenjeno je da će nas »ova nit koja je proÜla kroz Þitavu Hrvatsku uskoro (...) uvesti i u Europsku uniju½.

BuÜiµ je realizirao joÜ jednu ideju – usred 25 hektara ×itnog polja, kod mjesta Davor blizu Nove GradiÜke, ×etvom se oblikovala kravata povrÜine 10 hektara, du×ine 850 metara, Üirine oko 230 metara. Äetvu su ruÞno zapoÞeli autor projekta i skupina slavonskih snaÜa u narodnoj noÜnji a dovrÜili strojevi. Pjesma Þlanova lokalnoga folklornog druÜtva upotpunila je taj doga­aj kao i konjanici u odorama hrvatskih vojnika iz 17. stoljeµa.

Akciju ╗Kravata u ×itu½ komentatori na stranicama Academije Cravatice okarakterizirali su kao nastavak BuÜiµeve ╗intenzivne komunikacije sa svijetom (...) novom kravatoloÜkom kreacijom½, kao ╗ekoloÜki osvijeÜtenu akciju½, ili pak kao ╗umjetniÞko djelo½ (tzv. landart). Tom su prigodom najavljene i nove instalacije, ╗Kravata oko Panona½ (simboliÞno povezivanje deset zemalja na podruÞju bivÜega Panonskog mora) i vezivanje kravate oko Dubrovnika.

Academia Cravatica prikuplja i likovna djela inspirirana kravatom. Od prve izlo×be u Puli 2003. s oko dvadesetak radova broj je djela viÜestruko umno×en, a izlo×ba pod nazivom ╗Izazov kravate: kravata kao hrvatski doprinos globalnoj kulturi½ u suorganizaciji s Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija RH do sada je predstavljena u Bosni i Hercegovini (Mostar i Sarajevo), Egiptu (Kairo i Aleksandrija), Ju×noafriÞkoj Republici (Pretoria, Johannesburg), Poljskoj (Krakov i Gda±sk), Austriji (BeÞ), Bugarskoj (Sofija i Ruse) i NjemaÞkoj (Berlin). Fundus izlo×be trenutaÞno sadr×i oko 120 umjetniÞkih ostvarenja na temu kravate, autora petnaestak nacionalnosti. Ona µe postati dijelom buduµega Muzeja kravate, kojim Academia Cravatica ×eli pokazati ╗povijesni razvoj kravate kao osebujnog medija komunikacije½ te odgovoriti na pitanje zaÜto je ╗kravata bitna u kulturoloÜkom kontekstu civilizacije Zapada, a danas veµ i Þitavoga svijeta½.

Inventivnost Academijina tima doista je nepresuÜna i ovdje se ne mo×e u cijelosti predstaviti. Stoga µu samo joÜ spomenuti najnoviju ideju da se 18. listopada proglasi svjetskim danom kravate. Prema internetskim izvorima hrvatski su vodeµi politiÞari prihvatili obilje×avanje toga dana. Godine 2007. protekao je bez objedinjujuµega hrvatskog pothvata, no u mnogim mjestima diljem Hrvatske na javnim spomenicima osoba iz hrvatske povijesti osvanule su crvene kravate.

Imagologija Academije Cravatice sustavno predstavlja kravatu kao hrvatski, a ujedno i globalni simbol. Katkad im se potkrade neka nedosljednost ili ne znaju kako pomiriti ta dva elementa, pa Hrvatsku nekad nazivaju domovinom kravate, a nekad izjavljuju da premda ju Hrvati nisu ╗patentirali½, oni su ti koji su je ╗raÜirili po Europi, tako da je pod hrvatskim imenom postala, i do danas ostala, nezaobilaznim modnim dodatkom½. I predod×ba o Hrvatima kao ╗izumiteljima½ kravate i ona o Hrvatima kao njezinim Üiriteljima omoguµuju dizajneru LjubiÞiµu da osmisli slogan ╗hrvatsko je svjetsko½. Taj ugledni hrvatski dizajner smatra da je kravata ╗izniman primjer hrvatskog dizajna planetarne vrijednosti½. Uz to, u interpretaciji Academije Cravatice postaje most, predmet suradnje me­u narodima koji ju nose, BuÜiµ bi rekao ╗medij½ u koji se mogu upisati brojna znaÞenja koja Academia Cravatica sustavno istra×uje i dopunjuje.

Kravata – seljaÞka i gra­anska, regionalna, nacionalna i globalna

Koliko zasad znademo na temelju etnografskih istra×ivanja – koja se, usput reÞeno, do sada nisu posebno bavila podrijetlom kravate – noÜenje marame oko vrata bilo je regionalno raÜireno kao detalj u odjeµi hrvatskih seljaka u sjevernoj Hrvatskoj (u selima zagrebaÞke okolice, Slavoniji i u Baranji; v. Muraj 1998).12 Dakle, rubac ili marama bio je regionalni odjevni predmet, u druÜtvenom smislu ograniÞen na seljaÞke slojeve stanovniÜtva.

Jedna od povijesnih interpretacija ka×e da su hrvatski vojnici koji su ratovali na europskim bojiÜtima u 17. stoljeµu povez oko vrata prenijeli u Europu13. Od hrvatskih vojnika prvo su ga prihvatili vojni redovi (Cvitan ╚erneliµ 2006: 364). U civilnu zapadnoeuropsku odjeµu rubac hrvatskih vojnika-seljaka prodire oko 1670. i od tada ╗prerasta u detalj iznimne slo×enosti½ (ibid.). Konteksti njegove uporabe Þesto se dakle mijenjaju: rubac postaje dijelom plemiµkoga modnog odijela, a potom i gra­anskoga; pritom mijenja oblike, boje, znaÞenja koja u njega upisuju razliÞite druÜtvene skupine koje se njime koriste. Na kraju toga – ovdje krajnje krnje ispriÞanoga – povijesnog procesa kravata je postala obvezatnim dijelom gra­anske muÜke odjeµe, koji se iz europske kulture proÜirio na cijelu zapadnu civilizaciju. I tek se kao takva vraµa u Hrvatsku!

Stoga, ako se ×eli inzistirati na podrijetlu kravate, a pritom biti korektan u interpretaciji povijesnih procesa, valja reµi da u hrvatsku gra­ansku modu kravata nije dospjela izravno prihvaµanjem detalja seljaÞke odjeµe sjeverne Hrvatske, nego posredno, iz europske gra­anske kulture. MarketinÜkim rjeÞnikom reÞeno, od prvotno izvoznoga hrvatskog proizvoda, rubac hrvatskih seljaka natrag je uvezen iz Europe u hrvatsku gra­ansku kulturu nakon Üto je pretrpio znatne promjene u obliku, znaÞenjima, druÜtvenim nositeljima itd. Danas ga, s novim znaÞenjima, Hrvati, ili toÞnije, Academia Cravatica i Potomac d. d., ponovno nastoje izvesti u obliku branda Croata.

Pouzdaniji podaci o razdoblju kada se i kako zbivalo preuzimanje u hrvatsku gra­ansku kulturu joÜ ne postoje, no sudeµi prema nedavno odr×anoj izlo×bi ╗U kamenu Þvor – kravata Imota½ (u organizaciji Academije Cravatice), Þini se da je potkraj 19. i poÞetkom 20. stoljeµa kravata veµ bila dijelom inventara gra­anske i sveÞane seljaÞke odjeµe u nekim hrvatskim krajevima (usp. LonÞar i Budimir 2007).

Kravata s motivom pjega psa dalmatinca prema dizajnerskoj zamisli Borisa Ljubičića

Kroz povijest difuzije, transformacija i resemantizacija rupca hrvatskih seljaka (vojnika) mijene su se doga­ale na nekoliko razina. U druÜtvenom smislu, od seljaÞkoga (vojniÞkog) odjevnog predmeta postao je dijelom gra­anskog odijela. U prostornom smislu, s relativno uskoga zemljopisno definiranoga prostora raÜirio se druÜtvenim prostorom suvremenoga gra­anstva koji se zbog njegove globalnosti zemljopisno (teritorijalno) ne mo×e pobli×e odrediti. Promotre li se etnonacionalni razmjeri mijene, uoÞavaju se mnogobrojne resemantizacije: od predmeta kao dijela regionalne kulture jedne hrvatske etnije u susretu hrvatskih vojnika sa svojim europskim kolegama postaje nacionalnom oznakom. Potom, preuzimanjem u europske odjevne stilove biva internacionalnim ili transnacionalnim kulturnim dobrom u kojem se susreµu i kreoliziraju razliÞite tradicije, htijenja i konteksti. KonaÞno, od devedesetih godina 20. stoljeµa naovamo, posebno nastojanjima Academije Cravatice, u predmet se upisuju nacionalni, hrvatski sadr×aji, dakle ponovno se konstruira kao nacionalna oznaka. Istodobno dobiva i internacionalne i transnacionalne sadr×aje, jer se proglaÜava simbolom europske,14 odnosno gra­anske kulture i znakom nekih temeljnih civilizacijskih i opµeljudskih vrijednosti (ljudskog dostojanstva, slobode i odgovornosti).

Akcije kojima Academia Cravatica promovira svoju filozofiju (a preko nje Potomac d. d. i marku Croata15) izvrsno su smiÜljene jer ispisuju po×eljan projekt hrvatskog identiteta (u smislu u kojem Bauman i Hall govore o identitetu kao o projektu), s jedne strane, projicirajuµi Hrvatsku kao ╗zajedniÜtvo u razliÞitosti½, a s druge uÞeµi Hrvate snoÜljivosti spram drugih naroda. One poduÞavaju Hrvate etnocentriÞnosti (u smislu da ih uÞe vrednovati vlastito kulturno naslije­e, usp. Bernardi 1994), no istodobno donekle i nadilaze etnocentriÞnost (u smislu da se autori Academijinih projekata zauzimaju za ljudske vrijednosti koje nadilaze konvencije vlastite kulture, za toleranciju, poÜtovanje i kooperaciju me­u narodima i ljudima, usp. Spradley i McCurdy 2000). Mo×da je baÜ to dobitna kombinacija u promoviranju kravate kao istodobno hrvatskog i opµegra­anskoga kulturnog naslije­a.16

Je li doista rijeÞ o pokuÜaju da se u kravatu ugrade neki univerzalni ljudski sadr×aji ili su oni reducirani na zapadne gra­anske ideje? U te×nji da se kravata predstavi kao simbol odre­enih vrijednosti gra­anske civilizacije mo×e se prepoznati europocentriÞnost, odnosno zapadnocentriÞnost njezinih promotora i cjelokupne imagologije u koju su upakirali predmet. Ona proizlazi iz zemljopisne lociranosti Hrvatske i trenutaÞno prevladavajuµe ideje da Hrvati i Hrvatska pripadaju zapadnoeuropskoj kulturi s jedne strane, a s druge iz Þinjenice da je rijeÞ o predmetu koji je nastao unutar zapadne gra­anske kulture i za muÜku je populaciju postao njezinim simbolom. Me­utim, iz antropoloÜke, kulturnorelativistiÞke paradigme, ta je europocentriÞnost neprihvatljiva. Naime, kad se kravata izjednaÞuje s odre­enim ╗temeljnim ljudskim vrijednostima½ i ╗ljudskim dostojanstvom½, svima onima koji ju ne nose – bili oni pripadnici zapadnoga gra­anskoga kruga ili oni izvan njega – odriÞu se ╗temeljne ljudske vrijednosti½ i ╗dostojanstvo½. 17 U cijeloj konstrukciji neprihvatljiva je i implicitna evolucijska perspektiva, unutar koje se noÜenje kravate prikazuje kao neki kulturni doseg.

Na kraju, moguµe je identificirati joÜ jedno problemsko mjesto u promid×bi kravate kakvu nam nudi Academia Cravatica. Promotori kravate ispuÜtaju iz vida ×enski dio hrvatske (i opµenito ljudske) populacije. Njihova konstrukcija reducira ÞovjeÞanstvo na muÜkarce (premda kravatu katkad nose i ×ene, Üto µe suradnici Academije Cravatice rado isticati). Uz to Üto hrvatski nacionalni identitet prezentira kroz maskulinu prizmu, filozofija kravate ispriÞana je iz patrijarhalne vizure: ×eni je, naime, u cijeloj priÞi o kravati dodijeljena uloga ljubavnice i supruge koja ispraµa i slu×i (vezuje mu kravatu) svojeg muÜkarca. 

1 U hrvatskom je kulturnom imaginariju Krle×ina ╗hrvatska krÞma½ simbol nostalgiÞnoga hrvatstva koje se iscrpljuje u pjevanju nacionalnih pjesama (Oraiµ Toliµ 2003: 469). No, Krle×a je autor i drugoga stereotipnog toposa – ╗balkanske krÞme½ – kojom oznaÞuje ╗simboliÞnu maklja×u½ balkanskih naroda koja je tijekom dvadesetog stoljeµa dva puta postala zbiljom (ibid.).

2 Bo×o Skoko (2004) ih je prikupio i prikazao u knjizi Hrvatska: [identitet, image, promocija].

3 Valja spomenuti najnoviji prilog izgradnji hrvatskoga identiteta, Croaticu (Budak 2006), djelo usmjereno na ╗izbor onoga Üto u naÜoj baÜtini mo×emo ocijeniti izuzetnim ne samo vlastitim mjerilima, nego i po tome bi li neÜto bilo ukljuÞeno u sliÞnu selekciju izvan uskih okvira nacionalne kulture½ (ibid. 8). Croatica nastaje potkraj devedesetih godina, u vrijeme kada je hrvatska kultura, po urednikovu sudu, ╗bila izlo×ena dubokoj krizi½, kada je ╗[p]oplava kiÞa i Üunda, istovremena s pojavom neumjerenog precjenjivanja hrvatskog prinosa europskoj i svjetskoj kulturnoj baÜtini dovela do poremeµaja vrijednosnog sustava kojim bismo mogli ocjenjivati stvaralaÜtvo Üto ga smatramo hrvatskim½ (ibid). Prire­ujuµi ovaj izbor, urednik postavlja relevantna pitanja i razmiÜljanja: èto je hrvatska nacionalna kultura? (ibid. 9); Smijemo li uopµe kulturu promatrati kao nacionalnu? (ibid. 10); Ono Üto mi smatramo naÜim, netko drugi mo×e smatrati svojim (ibid.). Odgovori na njih nude nam se u predlo×enom izboru s kojim se mo×e polemizirati, ali ga se mora prihvatiti kao do sada najpromiÜljeniji pokuÜaj odre­ivanja i (pr)ocjene vrijednosti hrvatske kulture.

4 Ako nije drugaÞije navedeno svi navodi citirani u ovom prilogu nalaze se na stranicama Academije Cravatice: http://academia-cravatica.hr (listopad 2007).

5 Sna×no medijski podr×an, no ubrzo potom neslavno propao, bio je pokuÜaj nekoliko vladinih i neovisnih struÞnjaka raznih profila, najavljenih kao ╗radna grupa predsjednika Republike½, da pokrenu koordiniranu kreaciju i promid×bu hrvatskog identiteta, objelodanjen u Autorskoj bilje×nici (2000). Iznervirana diletantskim pisanjem suradnika Autorske bilje×nice, jedna je etnologinja kao moto (ili antimoto) toga projekta navela sjajnu pjesmu hrvatskoga emigrantskog knji×evnika Borisa Marune ironiÞna naslova Hrvati mi idu na jetra (PleÜe 2000).

6 Tek odnedavno Academia Cravatica neke svoje projekte realizira u suradnji s hrvatskim dr×avnim institucijama, npr. pri realizaciji izlo×bi ╗Izazov kravate – kravata kao hrvatski doprinos globalnoj kulturi½, v. poslije.

7 Negativnu karakterizaciju Hrvata poznajemo iz Schillerova Wallensteina, u kojem su Hrvati prikazani kao ╗pljaÞkaÜi, pomalo ograniÞeni katoliÞki vojnici½ (ibid.). Dronske tumaÞi kako je tu tradiciju nedavno nastavio Hans Magnus Enzensberger. U njegovu romanu za mlade× Gdje si bio, Roberte?, u kojem djeÞak putuje kroz vrijeme i pritom ga sluÞaj nanese u TridesetogodiÜnji rat, Schillerovi hrvatski vojnici pljaÞkaÜi o×ivjeli su u liku razbojnika nazvanog Krawatta, koji u tijeku radnje nastoji jednog veleposjednika navesti da progovori prijeteµi da µe mu odrezati jezik, a nakon toga se sa svojim pratiocima ‘baca na djevojku’½ (Enzensberger 1998, prema Dronske 2006: 127–128). Analizirajuµi sliku Hrvata u knji×evnosti njemaÞkoga govornog podruÞja, Ulrich Dronske ipak zakljuÞuje da se u modernoj njemaÞkoj knji×evnosti ne mo×e ozbiljno govoriti o postojanju kulturnog stereotipa o Hrvatima; u optjecaju su razliÞite mentalne slike Hrvata, no to su istodobno individualne predod×be koje nemaju znaÞenja izvan privatnog prostora i rezultat su razliÞitih ideoloÜkih pozicija njihovih autora.

8 v. napomenu 5.

9 Mo×e se pretpostaviti da je na temelju te priÞe nastala i fotografija s prikazom djevojke koja mladiµu ve×e kravatu-maramu oko vrata.

10 Usporediti obrazlo×enje projekta ╗Kravata u odgoju i obrazovanju djece i mlade×i½: ╗U tom procesu va×nu ulogu ima i kravata kao univerzalni simbol sveÞanosti i uspjeÜnosti, dostojanstva i uljudnosti, a istovremeno predstavlja epohalni hrvatski doprinos i najprepoznatljiviji znak imid×a Hrvatske u svijetu. Taj proces odgoja za identitet, s naglaskom na kreativnost, interese i ideje djece, ukljuÞuje tako­er i odgoj za prepoznavanje i poÜtivanje drugih osoba, kao i kulturnih identiteta drugih naroda½.

11 Kraj je bio spektakularan. Jedan od poznatih hrvatskih alpinista popeo se na gradsku stra×u na istoÞnom kraju dubrovaÞkoga staroga grada i o nju objesio dvanaestometarsku crvenu kravatu. U programu su sudjelovali i padobranci aero-kluba Split, koji su se, noseµi trometarsku crvenu kravatu i hrvatsku zastavu, spustili na obli×nju dubrovaÞku pla×u Banje, ╗jednu od najljepÜih svjetskih pla×a½, navode Academijine internetske stranice.

12 Suradnici Academije Cravatice marljivo rade i na tom polju, tragajuµi za povijesnim podacima o hrvatskim noÜnjama koji bi im dali potvrdu o najranijoj pojavi i raÜirenosti marame/rupca u hrvatskoj seljaÞkoj noÜnji. Tako su doÜli do podatka da ╗u hrvatskoj tradicijskoj kulturi ima Þak Þetrdesetak muÜkih i dvadesetak ×enskih narodnih noÜnji, u Hrvatskoj i drugim krajevima gdje ×ive Hrvati, koje kao obvezni element imaju rubac-kravatu½.

13 Academia Cravatica je pronaÜla joÜ starije prikaze vojnika s povezom oko vrata, npr. na Trajanovu stupu u Rimu.

14 Kravata je, prema Nikoli Albane×eu, muzeologu i suradniku Academije Cravatice, prihvaµena kao simbol Europske unije te se uvrije×ilo da zemlja predsjedateljica EU na poÞetku svojega mandata predstavi svoju kravatu.

15 Ne treba zaboraviti da je u pozadini djelatnosti Academije Cravatice profitna institucija, u uvodu spomenuti proizvo­aÞ kravata i drugih luksuznih aksesoara, Potomac d. d.

16 Ili, prema procjeni marketinÜkog struÞnjaka Tihomira VraneÜeviµa, marka Croata je uspjeÜna jer je tvrtka proizvodu uspjeÜno pripisala simboliÞku i emocionalnu vrijednost (Maliµ 2007).

17 U Hrvatskoj je to veµ izazvalo komentar jednog povjesniÞara umjetnosti, nesklona stavljanju kravate, da svoju kravatu stavlja i nosi ╗nevidljivo½ (usp. èimat Banov 2007: 308). Zgodna dosjetka, utemeljena na popularnoj izreci Habitus non facit monachum.

Literatura

Autorska bilje×nica. 2000. Zagreb.

Zygmunt Bauman, 1996. From Pilgrim to Tourist – or a Short History of Identity. U: S. Hall i P. du Gay ur. Questions of Cultural Identity. London et al.: Sage Publications, 18–36.

Bernardo Bernardi, 1994. Il fattore etnico: dall’etnia all’etnocentrismo. Ossimori. Periodicio di antropologia e scienze umane 4, 13–20.

Neven Budak, ur. 2006. Croatica. ® HR – Hrvatski udio u svjetskoj baÜtini. Zagreb: Profil.

Mirna Cvitan ╚erneliµ, 2006. Kravata. U: N. Budak, ur. Croatica. ® HR – Hrvatski udio u svjetskoj baÜtini. Zagreb: Profil, 362–367.

Jasna ╚apo ÄmegaÞ, 2002. Srijemski Hrvati. EtnoloÜka studija migracije, identifikacije i interakcije. Zagreb: Durieux.

Ulrich Dronske, 2006. Slika Hrvata u knji×evnosti njemaÞkoga govornog podruÞja. U: D. Oraiµ Toliµ i E. Kulcsar Szabo, ur. Kulturni stereotipi. Koncept identiteta u srednjoeuropskim knji×evnostima. Zagreb: FF Press, 127–145.

Stuart Hall, 1996. Introduction: Who Needs ‘Identity’? In: S. Hall i P. du Gay, ur. Questions of Cultural Identity. London et al.: Sage Publications, 1–17.

Sanda LonÞar, i Suzana Budimir, ur. 2007. U kamenu Þvor – kravata Imota. Zagreb: Academia Cravatica.

Gordan Maliµ, 2007. Jedini doktor za brendove. Globus 19. 10. 2007, 76–79.

Aleksandra Muraj, 1998. Obrisi svakidaÜnjega ×ivota. U: J. ╚apo ÄmegaÞ et al. Etnografija: svagdan i blagdan hrvatskoga puka. Zagreb: Matica hrvatska, 23–150.

Dubravka Oraiµ Toliµ, 2003. Kulturni stereotipi i moderna nacija. Forum. God. XXXXII, Vol. LXXIV, No 4–6, 453–479.

Iva PleÜe, 2000. Uz Autorsku bilje×nicu Radne grupe Predsjednika Republike za cjeloviti koncept hrvatske inozemne promid×be. Zarez II/44, 7. 12. 2000, 8–9.

Bo×idar Prosenjak, 1998. Kravata Croata. Znak vjernosti. Croatia Airlines, 92–94.

Dunja Rihtman-AuguÜtin, 1999. A Croatian Controversy: Mediterranean – Danube – Balkans. Narodna umjetnost. Croatian Journal of Ethnology and Folklore Research 36(1): 103–119.

Bo×o Skoko, 2004. Hrvatska: [identitet, image, promocija]. Zagreb: èkolska knjiga.

James Spradley i David W. McCurdy. 2000. Culture and the Contemporary World. U: J. Spradley i D. W. McCurdy, ur. Conformity and Conflict. Readings in Cultural Anthropology. Boston et al.: Allyn and Bacon, 3–11.

Ive èimat Banov, 2007. S kravatom oko srca. U: S. LonÞar i S. Budimir, ur. U kamenu Þvor – kravata Imota. Zagreb: Academia Cravatica, 307–308.