U dobrom društvu

Josip Stipanov

U dobrom društvu

Za suradnju u okviru ovog tematskog bloka zamolili smo i Josipa Stipanova, dugogodišnjeg ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Svijet je u svakom pogledu, od svemira preko zemaljske kugle i sveukupnog života na njoj, prepun različitosti, vidljivih i iz »ptičje« a osobito »žablje« perspektive. I to se s pravom drži istinskim bogatstvom, pravom dragocjenošću. To se na poseban način može reći za nas ljude, različite po dobi, vanjskim obilježjima, kulturi i obrazovanju, vjeri, postignućima i uspjesima, za naše, veće ili manje, zajednice, kontinentalne, regionalne, nacionalne i etničke skupine, države i državne zajednice... Istina je, kako bi rekli stari Latini, da »similis simili gaudet«, ali isto tako i »variatio delectat«. No, čini se da ta različitost, ta drugačijost, na neki način, nerijetko, gubi svoju privlačnost i vrijednost kad je riječ o ljudima i njihovim skupinama i zajednicama, gotovo na svim razinama, kao da više izaziva i odbija nego privlači i nadopunjuje. Jer upravo ta različitost, ta drugačijost, biti različit, koliko god prirodna i poželjna, potrebna i dobrodošla, pa razumljivo i s pravom veseli, nažalost je bezbroj puta tijekom povijesti bila ne samo kamen smutnje i spoticanja već i razlogom sumnjičavosti, neprihvaćanja, odbijanja, suprotstavljanja, neprijateljstva, borbi, ratova.

Iako je makrokozmos i mikrokozmos, cijeli svijet u kojem se neprekidno i čitava života krećemo, obilježen bezbrojem različitosti, obojen svakojakim bojama, u svakom pogledu: fizičkom, duhovnom, kulturnom, intelektualnom, što nam se čini posve prirodnim i razumljivim, pa i neizbježivim, ali čini se samo do određenog stupnja, odnosno u određenim prilikama i situacijama. Svakako ne uvijek i posvuda. Nakon odnosno iznad toga, kao da dolazi do prekoračenja neke zamišljene »magične« točke odnosno crte, koju najčešće ni psihološki a ni sociološki nije uvijek moguće defini-rati odnosno odrediti, jer je zapravo vrlo promjenjiva, fleksibilna, podložna mnogim čimbenicima i varijab-lama.

Kao da prihvaćanje drugog i drugačijeg i nije konstanta, već se čini da su konstanta takvog ponašanja, pojedinačnog i skupnog, odbijanja odnosno odbacivanja drugoga i drugačijega. Kao da se taj odnos, taj senzibilitet, ta ljudska, pojedinačna i skupna, tankoćutnost jednostavno napuni negativnim silnicama, negativnim elektricitetom, negativnim strujanjima, negativnim emocijama. I dolazi do reakcije u rasponu od neutralnosti i nezainteresiranosti, do suzdržanosti, označivanja, odbijanja sve do suprotstavljanja. U svakoj od tih reakcija od najnižih i blažih do najžešćih pa i krvavih, taj je drugi, drugačiji negativno obilježen. Istina, stupanj te negativne obilježenosti varira, ali obilježenost i to negativna ostaje.

Soline na Dugom otoku

U okviru takva ponašanja, zapravo takve matrice ponašanja, valja promatrati i razumijevati i psiho-sociološku pojavu nazvanu »Dalmatinac u Zagrebu«, kao izrazitije drugačijeg od svih drugih koji su dolazili i doseljavali se u Zagreb doslovce iz svih hrvatskih krajeva. Svi ostali: Slavonci, Zagorci, Ličani, Primorci, Gorani, Istrani, Posavci, Podravci, Međimurci, Baranjci... su doduše bili novi, pa i, na ovaj ili onaj način, drugačiji, ali nisu bili negativno označeni kao drugačiji, kao što je to bio slučaj s Dalmatincima. Što je to kod Zagrepčana pobudilo posebno zanimanje, kad je riječ o Dalmatincima, da je njihova razumljiva i prirodna »drugačijost« doživljena i percipirana sa suzdržanošću i donekle s oprezom, čak i otklonom, sa stanovitim negativnim predznakom?

To posebno, barem začuđuje, kad se zna da je Zagreb odvajkada bio otvoren grad, koji je raširenih ruku dočekivao došljake i to ne samo iz hrvatskih krajeva već i iz okolnih i drugih zemalja i omogućio im ne samo da se snađu i prežive već su mnogi od njih svojim životom i djelom dali velik doprinos ne samo gradu Zagrebu već i cijeloj Hrvatskoj. Osim toga, Zagreb je dobrim dijelom zahvaljujući upravo toj otvorenosti i postao ne samo glavni grad Hrvatske već i istinsko, u širem smislu, hrvatsko središte. Dobrim dijelom zahvaljujući upravo doseljenicima iz hrvatskih krajeva, osobito od druge polovice 19. stoljeća, Zagreb je, među ostalim, i brojčano rastao i ubrzo postao i daleko najveći grad u Hrvatskoj. Bez takvog poprilično velikog broja doseljenika to zacijelo ne bi bio. Osim toga svi su se ti doseljenici, i kao pojedinci i kao, veće ili manje, skupine, relativno brzo uklapali u način života u Zagrebu, gotovo u svakom se pogledu, aktivno i pozitivno, uspješno integrirali, praktički ne iskačući posebno od načina života i ponašanja starosjedilaca, »starih« Zagrepčana, Agramera. Može se reći da je zapravo jedna od (velikih) osobina Zagreba kao urbane i kulturne sredine, a to znači (starih) Zagrepčana, upravo to da su se došljaci relativno lako uklapali u zagrebačku sredinu i sami brzo postajući Zagrepčani, po načinu života i poimanja, a da nisu izgubili neke svoje osobitosti, obilježja krajeva iz kojih su došli. Na neki način svi su dobivali: i starosjedioci i došljaci, a najviše je s vremenom dobivao upravo Zagreb, kao urbana i kulturna sredina.

I što je to onda kod Zagrepčana, pa čak i onih koji su tijekom vremena to postali, posebno zapelo u oči kod Dalmatinaca, da je njihova drugačijost, za razliku od drugačijosti doseljenika iz ostalih hrvatskih krajeva, vrlo brzo poprimila (i) negativne konotacije koje su urodile određenim oprezom, suzdržanošću i ne uvijek susretljivošću. Ta pretežito negativna konotacija očituje se i u riječi Dalmoš, koja uza sve ima i barem malo podrugljiv prizvuk. Govor to zacijelo nije bio. Osim toga ni svi Dalmatinci, uza sva zajednička obilježja, nisu baš isti, barem ne otočani odnosno boduli naspram stanovnika kopnenih predjela, koje smo mi boduli nazivali vlajima odnosno vlasima. Uza sve druge razlike nismo isti čak ni jezično, govorom. Nismo svi ni čakavci. Nikad u Zagrebu nismo imali ni »Dalmatinski klub« ni »Društvo Dalmatinaca« ili neko drugo zavičajno društvo. Tek su poslije neke dalmatinske sredine, gradovi osnovali svoj klub odnosno društvo. Ja sam uvijek bio protiv toga. Kad su ga osnivali Zadrani, rekao sam jednom tadašnjem visokom dužnosniku Grada Zadra i prijašnjem zastupniku u Hrvatskom saboru: Čemu to?! Doista ne vidim razlog da u vlastitom glavnom gradu osnivamo svoj klub. Što mi to kao Zadrani u Zagrebu trebamo osobito postići da bi se na taj način udruživali odnosno povezivali? Pa nismo u Kaliforniji ili New Yorku! Što to hoćemo time postići, osigurati, zaštititi!?

Ilica u početku 1960-ih

Pa ipak kad je riječ o percepciji s negativnim konotacijama Dalmatinaca sa strane Zagrepčana, to se jednako, bez razlike, odnosi na sve Dalmatince. Očito su u nama Dalmatincima, bez obzira na to iz kojeg dijela Dalmacije dolazili, prepoznali neka zajednička obilježja koja su bila podlogom tim negativnim konotacijama. Dalmatinci su se doseljavali i u druge hrvatske gradove i krajeve, ali takvih stereotipa nema nigdje drugdje osim u Zagrebu. Niti se igdje drugdje rabi naziv Dalmoš za Dalmatince.

Jesu li ta obilježja zaista pronašli i prepoznali, ili su ih zamislili i umislili bez pravog temelja, nešto što bi se moglo označiti više kao nesvjesno odnosno podsvjesno nego svjesno i razumski obrazloživo. Da postoji razlika u načinu ponašanja odnosno mentalitetu, to je nesporno i sasvim razumljivo. Uostalom, zar je ta razlika u mentalitetu pa do određene mjere i u ponašanju ne postoji i kad je riječ o doseljenicima iz drugih hrvatskih krajeva manja? Ne bih rekao da ne. Pa o čemu je onda riječ? Kad bi se anketirala generacija Zagrepčana kad je takva negativna konotacija nastala, ali i poslije, uključujući i današnju generaciju, uz različite odgovore i mišljenja, zacijelo jedva da bi tko takvu percepciju znao obrazložiti. Nerijetko nam se, među ostalim, iz uvjerenja ili obrambeno, pridijeva odnosno prigovara da smo snalažljivi, prodorni, okretni, poduzetni. Ne znam što ima u tome lošega. Da, ali prizvuk i primisao je da smo (sve) to na račun drugih, na račun njih, starosjedilaca. A osim toga (i) to je stereotipno uopćavanje. Koja je to statistika ili neko ozbiljnije istraživanje ikada provedeno potvrdilo? Nismo daleko od istine kad kažemo da je to jedan od stereotipa, kojima se pojedinci i skupine često služe da bi sebi nešto predočili odnosno izrazili, što zapravo do kraja i ne bi znali obrazložiti. Jer, znano je, stereotip ipak nastaje više iz lijenosti duha, iz površnosti. Nerijetko i iz predrasuda.

Moram priznati da mi to nikada do kraja nije bilo jasno, pa još uvijek ni danas. Kao što mi, iako je to ipak druga i drugačija tema, ni danas nije jasno zašto je Zagreb oduvijek, pa zapravo još i dandanas, »bježao« od svoje rijeke Save. Jer Zagreb je, praktički za razliku od svih gradova na rijekama, grad uz rijeku, ali ne grad na rijeci. Nije mi jasno kako mu ta rijeka, točnije rečeno voda nije značila ništa osim (prije) za kupanje i sada za poneku utrku čamaca. Dugo se je držao podaleko od svoje Save, pa kad se je konačno, nedavno, odlučio »premostiti« ju, Zagreb ju je jednostavno preskočio i ponovno se od nje udaljio. A za jedan grad biti uz rijeku ili biti na rijeci ni urbano, ni gospodarski ni kulturološki nije isto. Što je to u njegovu mentalitetu već stoljećima što ga priječi, sputava, u tom pogledu. Opasnost od poplava? Jeftin izgovor. Pa to su drugi gradovi odavna riješili! Zašto i Zagreb nije. Kad će Zagreb konačno biti grad na Savi. Nadam se da ću to dočekati.

Jedan od tih Dalmatinaca, koji je došao u Zagreb i »postao« Dalmoš, sam (bio) i ja. Za razliku od mnogih drugih, od kojih je velik broj dolazio na studij i ostajao i dalje živjeti u Zagrebu, ja sam došao nakon završenih studija i u domovini (Zadru) i u inozemstvu. Dakle, kao ne samo intelektualno formirana osoba već i osoba s iskustvom studiranja i boravka u inozemstvu. U poprilično drugačijoj sredini u svakom pogledu: kulturnom, civilizacijskom, gospodarskom, jezičnom, a nadasve tada u političkom pogledu. A zato, zacijelo ne manje Dalmatinac. Uostalom u bilo kojem je pogledu teško ne biti ono što doista jesi, što najčešće i nije osobni odabir, ali je vrijednost koju treba cijeniti. No, ni taj identitet, užeg i šireg značenja i dometa, nipošto nije posve nepromjenjiv. I on se obogaćuje, širi ili sužava, poput koncentričnoga kruga, ali crta, granica uvijek ostaje, kao i u crti koja omeđuje krug.

Sjećam se da je Zagreb, kad sam ga prvi put kao srednjoškolac prvoga razreda gimnazije u školskoj ekskurziji posjetio, na mene ostavio snažan dojam. I to ne samo kao glavni grad Hrvatske, ni kao najveći grad koji sam do tada posjetio, znatno veći od onoga u kojem sam tada živio i išao u školu. Sve ono što sam u njemu tih nekoliko dana vidio, od ustanova pa i zgrada, govorilo je također da je riječ ne samo o glavnom gradu moje domovine, čime se svatko diči, već da je Zagreb i istinsko hrvatsko središte, glavni grad, središte hrvatstva. Na simbolički i stvaran način o tome su govorile i monumentalne zgrade. »Upijao« sam mnoge pojedinosti, posebno one koje su se u mojim očima činile osobito velikim i značajnima. Iako je od tada prošlo više od pedeset godina, sjećanje je živo i svježe, i danas mogu ponoviti što smo i kojim redoslijedom razgledali. Neizbrisivi i dragocjeni dojmovi.

Kad sam više godina nakon toga, svjesno i vlastitom odlukom, došao u Zagreb živjeti i raditi, ja osobno nisam na sebi, ni od pojedinaca niti od većih ili manjih skupina odnosno sredina u kojima sam se kretao, doživio ni osjetio negativne konotacije toga stereotipa o Dalmatincima, iako me je, već na »prvi pogled«, odmah čim bih prozborio, moj govor »izdavao« odakle sam (»i govor te tvoj izdaje«) i to uglavnom zbog čakavske, bodulske mekoće moga (iz)govora. Ne nisam se pretvarao, a ni skrivao odnosno prikrivao. A i zašto bih. Nikad nisam »kajkao« pa ni »čakao«. Govorio sam hrvatskim standardnim govornim jezikom. Osim tegoba i prednosti samačkog i podstanarskog života, nigdje se nisam ni osjećao ni predstavljao drugačijim. Ni na poslu, ni na ulici ni u društvu. Niti sam osjećao ili zapažao da me se, jer sam Dalmatinac, drugačije zbog toga gleda ili prosuđuje.

Višegodišnji boravak u inozemstvu, u gradu puno većem od Zagreba, ipak je i u tom pogledu ostavio traga. Osim toga radio sam u najstarijoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi, hramu i riznici hrvatske pisane riječi, jedinom mjestu na svijetu u kojem se ostvaruje jedinstvo onoga dijela hrvatske kulture koji ima svoj izraz u pisanoj riječi, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dvostruko sam, dakle, bio doma. I zato mi je često padao na pamet stih velikoga hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića: »Kad prođem Zrinjevcem dotičem Mediteran.« No, moram priznati da me je upotreba riječi Dalmoš namjesto Dalmatinac, pa i kad je (bila) dobronamjerna i bezazlena, čak i ne meni upućena, uvijek barem malo »bocnula« pa i dandanas. Svaki sam put u toj riječi doživio neki »žalac«.

Kad izuzmem posao, koji mi je kao i većini zaposlenih zapravo oduzimao najveći dio dana, ostali sam dio dana, prvih desetak godina, provodio uglavnom u društvu odnosno druženju, što je poprilično odredilo ne samo moje zagrebačke dane nego i moja poimanja i moj osobni i društveni život. Nisam se kretao samo u jednom društvu ni s istim ljudima. Jedan su krug činili znanci i prijatelji, raznih zanimanja, ponašanja pa i svjetonazora, ali pretežito Dalmatinci, isto tako odreda samci i uglavnom podstanari. Lako spojiva socijalna skupina. Prijatelje i znance, ljude s kojima sam se družio ipak nisam izabirao po regionalnoj pripadnosti, po »dalmatinskoj liniji«, već po drugim osobinama i bliskosti, a nešto je sobom nosio i način života i kretanja. Doista smo se družili intenzivno i ugodno, zabavno pa i korisno, pretežito predvečer i navečer. Isti restoran, isti kafići, iste konobe. Isto društvo, iste ćakule. Isti kuhari i konobari i konobarice. S kojima smo se i sprijateljili, bili smo »domaći«. Naizgled sve isto, a opet i drugačije. E, u tim druženjima i drugovanjima smo doista bili Dalmatinci, i kao takvi sa simpatijama prepoznati: gotovo po svemu: po odabiru spize, pića, sadržaja odnosno teme razgovora, dakako najviše sport i politika, načina razgovora, redovito povišenog tona s upadanjem jedan drugome u riječ i nikad kraja. Po mnogočemu smo kao osobe bili drugačiji, ali opet bliski. Pa, eto, nismo svi čak ni navijali za Hajduk, iako smo pretežito bili Dalmatinci. Neki smo navijali za Dinamo. Mi »Dalmoši«. Mi smo zatvarali lokale. Nama Dalmatincima su govorili »fajrunt«, a mi se nismo dali pa smo znali reći: »Mijenjajmo lokal«! A i kamo bi?!

Autor s društvom u Zagrebu

Kultni »dalmatinski« restoran »Zlatni kokot«, bilo je naše dnevno sastajalište. Objed bi se ponekad protegnuo do večere ili bismo ponovno dolazili i na večeru. I tako danima, tjednima, mjesecima, godinama. Uglavnom svi smo se poznavali. Pa to nam je bio kao dom, i to ne drugi. A restoran se nalazio tik uz uspinjaču, koja je omogućavala brži dolazak do Gornjega grada, bez svladavanja ne toliko brojnih koliko visokih stuba, zavojitog stubišta. Možda i u tome ima neke simbolike. Pa Gornji je grad ipak povijesna jezgra našega glavnoga grada. Ondje se nalaze ključne ustanove naše stoljetne državnosti, koja je tada bila ponešto »reducirana«, ali ne i izbrisana, barem ne u našim pamćenjima i nadama, u našim srcima.

Sasvim je razumljivo da je bitna sastavnica takva, dakako ne samo moga i života moga društva u Zagrebu, bila i famozna, može se reći i mitska, »špica«. A »špicu« su, kao što je poznato, »izmislili« odnosno »osnovali« Dalmatinci u Zagrebu. I to ne bilo gdje u Zagrebu, nego u najužem njegovu središtu, u srcu njegova središta, na legendarnom Trgu bana Jelačića, po mnogočemu »svetom« mjestu ne samo Zagreba već i cijele Hrvatske i hrvatskog naroda, pa i onda kad se – 45 godina – službeno drugačije zvao. Još jedan od brojnih primjera kako se nasilnim promjenama, pa čak i imena, ne može izbrisati sadržaj, prošlost, pamćenje. A Dalmatinci su »osnovali« »špicu« kao način i oblik življenja i druženja »vani«, izvan zidova domova, ustanova, ugostiteljskih objekata i drugih sastajališta u zatvorenom. I time su donijeli u Zagreb jedan oblik života i druženja iz Dalmacije, koji je inače karakterističan za Mediteran. Život i druženje vani, jer to u Dalmaciji, na Mediteranu i vrijeme, klima omogućuju. To jest glavni, ali ne i jedini razlog takvoga način druženja. Otvorenost prostora barem simbolizira i druge otvorenosti. U kontinentalnim dijelovima ne, osim iznimno. I da se ne bi odveć »umarali« uglavnom stojeći ili se »vrteći u krugu«. Pa kad se već sastaju i druže vani, kako bismo čakavski rekli »vanka«, onda to ipak treba biti neko posebno mjesto, legendarno, mitsko, sveto mjesto, kao što je za sve nas Banov trg, pun sadržaja i simbolike.

Taj način života »vani« donijeli su u Zagreb upravo Dalmatinci, ali s vremenom je postao jedan od kultnih mjesta i simbola grada Zagreba, u čemu su počeli sudjelovati i Zagrepčani koji nisu Dalmatinci ni dalmatinskog podrijetla. »Špica« je tako postala jedan od najznačajnijih zagrebačkih urbanih pojmova i mjesta, pravi topos, mjesto koje je i simbol i sadržaj. Ne, nema na njoj natpisa koji podsjeća na osnivače, ali je ostao »duh« osnivača koji više govori i zrači nego bilo koji natpis. I to je jedini »vanjski« znak Dalmatinaca u Zagrebu, u svakom slučaju neusporediv s ulicom koja nosi dalmatinsko ime. Bez »špice« Zagreb bi bio urbano i duhovno, kulturno siromašniji. A »špica« je, zar ne, »vršak«? Da upravo vršak, a ne vrh.

Koliko li je kroz tu »špicu« prošlo ljudi, koliko li se tu ljudi susrelo, upoznalo, sprijateljilo, izmijenilo misao, poglede, koliko se samo tema raspravilo, od najbanalnijih do najintelektualnijih, od povijesnih do aktualnih, od sadašnjih do budućih, katkad potiho, posebice u »ona vremena« kad se govorilo o politici, katkad glasnije, katkad mirno i opušteno, katkad živo i žučno. Ali, dakako uvijek s nogu, zato u pravilu i nikad dugo. Uostalom najčešće su to bila dva »termina«: podnevni i (pred)večernji, središnje doba dana i njegov smiraj, završetak. Osobito u inače povlaštene dane: subote, nedjelje, blagdani i drugi neradni dani.

Kad bi se moglo samo okvirno reći odnosno utvrditi koliko je tuda ljudi prošlo, koliko se tu ljudi družilo, pa i ljudi koji su tada ili poslije nešto značili ne samo u zagrebačkom nego i hrvatskom javnom životu: od književnika i drugih kulturnih djelatnika, preko stručnjaka raznih profesija do sportaša i političara, a osobito studenata. Ali pretežito muškaraca. Bože, da je moguće samo popisati teme o kojima se razgovaralo, pobilježiti brojne misli i ideje, sažeto prikazati način dijaloga... Koja bi to bila jedinstvena i neponovljiva knjiga. Ali, iako »verba volant«, svatko je iz tih susreta nešto ponio, čega možda i nije ponajčešće bio svjestan, ali je ostalo u nama, u našim razmišljanjima, u našim sazrijevanjima. Ipak nije sve »odletilo«, »odlepršalo«. Nije doduše zapisano na papiru, ali jest u nama koji smo se na taj jedinstveni način družili, upoznavali i zbližavali, obavještavali i podučavali.

Drugi krug moga druženja mogao bih nazvati intelektualnim. Taj krug nije imao ništa s time što sam bio Dalmatinac, ali je imao veze sa Zagrebom. To nije bilo »regionalno«, već intelektualno druženje. To se druženje odvijalo u krugu kafića »Pasaž«, »Mocca« i popularnog »Majmunjaka«, na početku glavne i povijesne zagrebačke ulice Ilice, tik do Banova trga. Gdje bi drugdje! Bio je zapravo kružok, praktički svakodnevni, gotovo svakoga radnog popodneva. Ne, bilo je to puno više od znanih nam kružoka, bila je to zapravo istinska (popodnevna) škola. A »osnovao« ju je i »vodio« Veselko Tenžera, legendarni i nezaboravni Vjesnikov novinar, književnik, publicist, kolumnist, vrhunski intelektualac. A intelektualac je profesionalac duha. Nakon odrađenog posla u redakciji, navraćao je na kavu u jedan od tih kafića, najčešće u »Moccu« ili ispred nje, najčešće s nekolicinom kolega iz redakcije, kojima su se, povremeno ili stalno, pridruživali i drugi. Ja sam svakako bio među stalnijima.

Bila je to istinska škola, u svakom pogledu alternativna. Oni koji Tenžeru poznaju samo preko njegovih brojnih i jedinstvenih tekstova, njegovih uvijek jedva dočekanih kolumni, ne mogu imati pravu sliku i predodžbu o njemu. Odnosno mogu imati samo djelomičnu. I Tenžera tekstopisac i Tenžera okružen znatiželjnim slušateljima i sugovornicima u toj jedinstvenoj školi, bio je istinski, autentični Tenžera. Razlika među tim dvama Tenžerama nije samo razlika između pisane i izgovorene, žive riječi. Razlika je i u tome što je Tenžera u toj jedinstvenoj i neponovljivoj školi izgovarao i govorio i ono što nikada nije napisao, i to ne samo zbog drugačijeg diskursa pisane i žive riječi te zadanog prostora u novinama već ponajvećma u tome što je u tim susretima Tenžera govorio i ono što nije smio napisati, a zna se zbog čega. Više je puta znao reći, malo u šali a više ozbiljno, da on nikako ne može biti zagovornik i sljedbenik Vukova pravila »piši kako govoriš«, jer bi zacijelo dospio u zatvor.

I doista se u toj neponovljivoj školi govorilo sve i sva, o svemu i svačemu, raspravljalo, pretresalo, pitalo-, razgovaralo, mislilo, tvrdilo, kritiziralo, sumnjalo. »Vrcale« su ideje, misli, pogledi, stavovi, pošalice i zafrkancije. Ali sve je to uglavnom bilo na visokoj intelektualnoj razini, razgovor obrazovanih i intelektualnih ljudi, s izrazitim kritičkim nabojem, koji se tada nije mogao baš u potpunosti u javnosti iznositi. Ali je to bilo i zauzeto razmišljanje za naše bolje, barem sutra, ako već ne može danas. Bože, što li se je sve u tim druženjima, u toj školi izgovorilo, dotaknulo, kritiziralo, nagovijestilo, prosuđivalo... Da je sve to bilo popisati. Kakva bi to bila knjiga, kakav leksikon, kakva riznica misli. Vjerojatno i ne postoji tip poznate tiskovine u koju bi se mogla svrstati. Razumljivo, jer mislim da i ne postoji odnosno nije postojao sličan tip druženja, slična škola.

Svaki put kad se toga sjetim padne mi na pamet da se to može donekle usporediti s prvim, poznatim nam iz povijesti, grčkim školama, koje su predvodili slavni mislioci od Sokrata i Platona nadalje. Takozvani »peripatetici«, jer se »predavalo« i »učilo« hodajući: učitelj(i) i učenici. No ovdje se nije (fizički) hodalo, stajalo se uz šalicu kave i nerijetko s cigaretom u ustima. Ali se »hodalo« intelektualno, misaono. Sve je bilo »prohodno«, o svemu se moglo govoriti i govorilo se. Nije bilo izvanjskog ograničenja ni zabrane. Jedine granice bile su u glavama, u intelektualnim i obrazovnim dosezima i mogućnostima. Poznato je da Sokrat, a donekle i njegov učenik Platon, nije bio sklon pisanoj riječi. Znao je govoriti da pisanje prekida tijek misli. Hvala Bogu da su drugi zapisali njegove misli, ono što je on govorio. Možda bi kod Tenžere hodanje prekidalo odnosno isprekidavalo tijek misli. No, on je na sreću i pisao. I to poprilično. Uostalom od toga je i živio, kao što su »peripatetici« živjeli od podučavanja. No, nije živio od »podučavanja« u toj svojoj »školi«, možemo ju slobodno nazvati (i) »akademijom«, ali kao da je za nju živio, kao da se u njoj najbolje osjećao, kao da je to bio njegov duhovni i intelektualni dom. A i sâm sam žurio od posla u »kafić«, u tu svojevrsnu akademiju.

Sjećam se kad smo se jednog predvečerja, nakon takvog druženja u Mocci, zajedno zaputili u kino. Čak se i filma sjećam. U predvorju kinodvorane bio je natpis: »Za izgubljene stvari ne odgovaramo!« Veselko onako usput, dok smo prilazili našim mjestima u dvorani, reče: Ovdje večeras možemo izgubiti samo vrijeme! Nije važno sada da se na kraju filma pokazalo da je imao pravo. Važno je reći da se s Tenžerom nikada nije gubilo vri-jeme, ono je zapravo u društvu s njime uvijek brzo istjecalo, uvijek bilo kratko.

Nakon svekolikih promjena koje su nastale od početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kad je Tenžera već godinama bio u grobu, mnogi koji su ga poznavali, uživo i po njegovim tekstovima, tragajući za pravim odgovorima i stavovima u novonastaloj političkoj i društvenoj situaciji, znali su reći: A što bi Veselko danas na to rekao? Da, što bi Veselko rekao? Pa valja ga čitati, sve njegove tekstove skupljene u više knjiga, i iznova čitati kako bismo ga mogli pro-čitati! Hvala mu na svemu i ovom prigodom. Je li to i dovoljno?

Sjećam se jednog razgovora o Tenžeri s jednim prijateljem, poslije od početka devedesetih godina jednim od najznačajnijih i najneobičnijih hrvatskih političara, koji je već imao politički »pedigre«, a od većine se političara razlikovao i po tome što su mu u prvom planu bile vrijednosti i načela do kojih je držao, a ne vlast pod svaku cijenu. Bilo je to jednog ljetnog predvečerja, sasvim potkraj sedamdesetih, slučajnost ili simbolika, na zadarskom Forumu. U tom je razgovoru rekao i ovo: »Da nema Tenžere, o mnogočemu bismo mislili drugačije.« Može li biti veće pohvale za jednog pisca i intelektualca, i utemeljenije podloge za istinsku zahvalnost. Da, misliti, jer kod čovjeka ipak sve počinje mišljenjem. To su nas »naučili« još stari Grci.

U tim i sličnim susretima s brojnim ljudima, na poslu i izvan njega, u domovini i u inozemstvu, doista sam puno i mnogošta naučio, što čovjek može naučiti samo u druženju i doticaju s drugim ljudima. A ja sam imao povlasticu da sam sam upoznao velik broj uglednih i poznatih ljudi, priznatih osoba i intelektualaca, s nekima se od njih, redovitije i ponekad susretao i družio. I doista puno naučio. Osobito ono što se ne može naučiti iz knjiga, iako sam i knjige čitao. A s knjigama sam se, zbog posla, intenzivno, doduše više neizravno, družio. Ti su me susreti u svakom pogledu intelektualno pa i ljudski obogaćivali, a da nimalo nisu narušavali ni dovodili u pitanje moj svjetonazor, moj osobni i društveni identitet, pa ni bitna obilježja mene kao Dalmatinca. Uostalom, rekao sam da je identitet kao koncentrični krug, iako se širi, nimalo ne gubi na sadržaju.

Poznato je da je nostalgija čeznutljivi osjećaj za krajem odnosno sredinom iz koje se čovjek otisne drugdje, u svijet i ondje ostane živjeti. Mnogi od tih, tko više tko manje, poznaju taj osjećaj, neki čak i vrlo izrazito, ponekad i bolno. I mnogi Dalmatinci i u Zagrebu znaju reći da ih prati odnosno »drži« taj osjećaj čeznuća za rodnim krajem i svemu što (im) on znači. Na pitanje muči li me nostalgija, nedostaje li mi more, jer ipak sam ja praktički rođen »u moru«, znao sam otvoreno, iskreno i bez prenemaganja reći: Ne! Doista bih pretjeravao ili se pretvarao kad bih rekao da mi u Zagrebu nedostaje more! Ne u tom smislu da ja more, moje selo, moj otok, moj zavičaj nisam volio i nosio u sebi. Dapače! Pa nakon takvih doživljaja i susreta u Zagrebu, nakon takvih neprekidnih obogaćivanja u svakom pogledu, kako sam doista i mogao biti (istinski) nostalgičan!

No, uvijek sam rado, redovito ljeti, ali katkad i tijekom godine, ne samo odlazio na (svoje) more nego se itekako lijepo i ugodno osjećao. Među ostalim bilo mi je osobito drago sa svojima, sa sumještanima porazgovoriti »po domaću«, čakavski, s osobitostima leksika i naglaska upravo moga rodnoga mjesta. Bio je to jedinstven doživljaj. Mnogo se toga u meni budilo, mnogočega sam se prisjećao. To je bio i ostao neizbrisivi dio mene, moga iskonskog identiteta. Ali me to nije nimalo sužavalo ili vraćalo natrag.

I nakon svega ostao sam Dalmatinac, ako je to uopće potrebno isticati, Dalmatinac u Zagrebu, kome je taj grad doista puno dao i omogućio. Jesam li sve te mogućnosti koje mi je taj grad pružao iskoristio i iskoristio na najbolji način? Ne bih rekao. Jesam li ja tome gradu »dao« nešto od svoga, od sebe, od onoga što sam donio sa sobom i u njemu naučio, proširio, obogatio? Krivo postavljeno pitanje. Jer da mi Zagreb nije toliko toga dao, pružio i omogućio, pa i to da ostanem Dalmatinac u Zagrebu, a što bih ja njemu onda uopće zauzvrat mogao dati!?

Da, doista dobro (mi) je bilo u Zagrebu. A kako je znao reći veliki hrvatski pjesnik i intelektualac Jure Kaštelan: »Ako je nešto dobro, a što treba bolje!«

I na kraju da se vratim na početak, što je i inače korisno i preporučljivo. Ne samo da »variatio delectat«, već je dobro biti drugi i drugačiji, jer je to istinsko (uzajamno) obogaćivanje te iznovna podloga i pokretač stvaralaštva, novoga.