Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj

Castilia Manea–Grgin

Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj

Karaševci, Šokci i Turopoljci dio su široj javnosti malo znane hrvatske nacionalne manjine u rumunjskom Banatu. Njihova povijest, kultura, običaji i demografska obilježja premalo su bila predmetom sustavnijeg izučavanja hrvatskih znanstvenika, a njihov identitet dovođen je – slijedom povijesno–političkih i demografskih okolnosti – na rub opstojnosti. Posljednjih godina tom se temom podrobno bavi povjesničarka Castilia Manea–Grgin iz Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar«, koja je dio svojih istraživanja pripremila kao prilog za Hrvatsku reviju. Bogata karaševska obitelj u razdoblju između dva svjetska rata

Rumunjski Hrvati iz šire okolice Temišvara tvore najistočniju hrvatsku manjinu. Prije dvadesetak godina oni su bili još uvijek malo poznati i u svojoj matičnoj zemlji i u državi u kojoj žive. Stvari su se otada počele mijenjati, jer su nakon pada komunističkog režima i sloma bivše Jugoslavije dobili status hrvatske manjine od obiju država. Rumunjska je u svezi s time djelovala u skladu s principom pozitivne diskriminacije nacionalnih manjina koje žive na njezinu teritoriju, a hrvatska strana u skladu s posebnom odgovornošću vlade prema pripadnicima nacije koji žive izvan državnih granica.

Navedeno priznanje bilo je ključno rumunjskim Hrvatima kako bi se očuvala njihova stara, ali relativno malobrojna etnička zajednica – 6993 pripadnika prema rumunjskom popisu stanovništva iz 2002. godine – koja je danas uglavnom podijeljena u tri različite skupine: Karaševce, Šokce i Turopoljce.

Smještaj i brojnost skupina rumunjskih Hrvata

S oko 6000 pripadnika (2002) Karaševci su daleko najbrojnija od glavnih triju skupina rumunjskih Hrvata. Najveće je i najstarije njihovo naselje Karaševo, čijoj općini (2758 Hrvata) pripadaju i Nermet te Jabalča, najmanje karaševsko mjesto (227 stanovnika). Lupak je centar druge karaševske općine (2823 Hrvata), a njoj pripadaju i Klokotić, Ravnik te Vodnik. U sedam karaševskih naselja Hrvati čine oko 92%–98% stanovnika, a njima se mora dodati i 207 osoba koje su se 2002. izjasnile kao Karaševci (ne kao Hrvati). Ta su naselja smještena u slikovitoj prirodi na planini Semenic. Karaševska naselja nalaze se u blizini, odnosno petnaestak kilometara južno i zapadno od grada Rešice (Reşiţa), koji je administrativno središte županije Caraş–Severin. U istoj županiji, u njemačkom selu Tirol u općini Doklin, osnovanom početkom 19. stoljeća, živi i 85 stanovnika hrvatske nacionalnosti, čiji su se preci onamo doselili iz karaševske regije.

Panorama Karaševa

Druge skupine rumunjskih Hrvata, pak, žive u Ta-miš-koj županiji nedaleko od Temišvara, u plodnoj banatskoj ravnici. Šokačkih Hrvata ima danas samo 99 i žive u gradiću Rekašu (Recaş), koji se nalazi 23 km istočno od glavnoga grada županije. U istom mjestu postoje i druge narodnosti (Rumunji, Mađari, Srbi, Nijemci, Romi itd.) i svaka od njih imala je u prošlosti svoj dio, pa su Hrvati stanovali u nekoliko sokaka u sjevernom i zapadnom dijelu Rekaša, odnosno u »Šokačkoj strani«. U novije doba podijeljenost u stanovanju po narodnostima manje je izražena.1

Preostalih 68 Hrvata kajkavaca žive u općini Keča, odnosno u njezinu hrvatskom dijelu – Hrvatskoj Keči. Keča se nalazi 38 km zapadno od Temišvara, blizu granice sa Srbijom. Njezin hrvatski dio obuhvaća dvije ulice u zapadnom kraju sela, Orvatski sokak i Mačev kraj. Stanovništvo Keče je također multietničko (Rumunji, Srbi, Hrvati, Mađari i Romi) i pripada različitim vjeroispovijestima (pravoslavni, katolici, baptisti, pentekostalci i dr.).

Keča, koja se nalazi samo nekoliko kilometara od rumunjsko-srpske granice, bila je prije dio općine Čenej, gdje također živi malen broj Hrvata – Ličana, njih 18. Od 1820. Čenej je bio zavičaj nekoć razgranatoga hrvatskoga plemićkog roda Vučetića, podrijetlom iz Brinja. U dva urbana mjesta različite skupine Hrvata žive pomiješano: u gradiću Oravica živi 30 Hrvata, a u Rečici, koja je regionalno središte i u kojoj postoji počasni konzulat Republike Hrvatske, 296 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Čini se da je i u lučkom naselju Sulina, koje se nalazi u Dobrudži uz deltu Dunava na obali Crnog mora, postojala nekoć zajednica primorskih Hrvata, pa i Bunjevci u Radni u Aradskoj županiji.

Doseljenje njihovih predaka u današnji zavičaj i jezik

Povjesničari su se do danas rijetko bavili karaševskim Hrvatima, međutim oni su poznatiji u lingvistici i publicistici, iako je uglavnom riječ o mnoštvu nepouzdanih podataka i kontradiktornih teza u svezi s područjem i razdobljem dolaska njihovih predaka u današnji zavičaj. Čini se da se ipak doseljenje predaka Karaševaca dogodilo u 15–16. stoljeću, kao što će se poslije spomenuti u članku. Karaševci, koji govore arhaičnim jezikom, najvjerojatnije su dobili etnonim od rijeke Karaš, koja vijuga kroz Karaševo. Taj etnonim reflektira i njihov dosta jak lokalni identitet.

Ni vrijeme doseljenja u taj kraj i stari zavičaj rekaških- ili šokačkih Hrvata nisu do danas sa sigurnošću utvrđeni. Mjesni kroničar Josef Stitzl naveo je u svojoj knjizi iz 1924. da su Šokci ondje stigli oko 1650, a nad njima su dušobrižništvo imali franjevci provincije Bosne Srebrene. Oni govore, pak, ekavskom štokavštinom s dosta ikavskih primjesa. Prema predaji tamošnjih Hrvata jedan dio njihovih predaka došao je iz Babine Grede. U zadnjem desetljeću 19. stoljeća došli su i Hrvati iz Mrkoplja u Gorskom kotaru.

Kečanski Hrvati su jedini rumunjski Hrvati za koje je poznato, prema izvorima, kada i odakle su došli njihovi preci u današnji zavičaj. Godine 1699. bio je potpisan Karlovački mir između Habsburškog i Osmanskog Carstva. Posljedica toga mirovnog sporazuma bila je da je zagrebački biskup, koji je istodobno bio i topuski opat, ponovno došao u posjed velikih dijelova imanja nekadašnje opatije u Topuskom (1211–1463), s obiju strana rijeke Kupe. Na tom području su se od davnine nalazili brojni predijalci, uživatelji predija čiji je vlasnik bio zagrebački biskup. Oni su njemu zauzvrat obavljali različite službe, u prošlosti najviše vojničke. Za vlade Marije Terezije, godine 1750, bila je donesena odluka o uređenju Vojne krajine, pa su posjedi pokupske gospoštije uključeni u taj vojnički pojas. Kao naknadu za to, zagrebački je biskup dobio banatsko vlastelinstvo Biled, zapadno od Temišvara. No, graničarske vlasti u Pokuplju nisu priznavale plemićka prava predijalaca, tako da su se oni u dogovoru s biskupom odlučili preseliti u Banat. Preseljenje je započeo biskup Tomo Galjuf 1788, a nastavio i dovršio biskup Maksimilijan Vrhovac 1801. Predijalci su se naselili u Boki, Klariji (Radojevo) i Neuzini, koje su danas u srpskom Banatu, te u Keči.

Povijest naselja rumunjskih Hrvata

Karaševski Hrvati imaju bogatu povijest, a najistraženije je razdoblje od 14. do 18. stoljeća.2 Čini se da se kraljevska tvrđava Karaševo, izgrađena na stijeni i udaljena oko tri kilometra istočno od mjesta Karaševo, prvi put spominje u izvorima 1323, a naselje Karaševo 1358, kada je imalo kneza po imenu »Bozorad« (Basarab?), vjerojatno neslavenskog podrijetla. Utvrde su u jugois-točnoj Ugarskoj imale svoje distrikte (sela i zemljišta). Tvrđava Karaševo bila je vojno središte rumunjskog distrikta pod istim nazivom. Jabalča se, pak, spominje prvi put u izvorima 1393.

Iz 1550. datira prvi izvor koji sadržava pouzdane podatke o precima današnjih Karaševaca, odnosno nekoliko karaševskih prezimena koja postoje do danas. To, dakako, znači da se barem dio predaka današnjih karaševskih Hrvata naselio u Karaševo najkasnije u prvoj polovici 16. stoljeća, ako ne već i u drugoj polovici 15. stoljeća, kao što su tvrdili neki lingvisti prema arhaičnim jezičnim karakteristikama karaševskih govora. No, zbog manjka izvora teško je, ipak, točno reći kada i s kojeg područja i u kojim uvjetima su se doselili u novi zavičaj preci današnjih Karaševaca. Izvor iz 1550. je ujedno i najraniji dostupni izvor u kojem se Karaševo spominje kao trgovište ili oppidum (s tjednim trgom i možda godišnjim sajmom).

Karaševo je vjerojatno ostalo poluurbano središte i tijekom najvećeg dijela osmanskog razdoblja današnjeg Banata (1552–1718), primjerice prema osmanskom poreznom popisu ili defteru Mufassal 579 iz 1579. godine (nalazilo se u Temišvarskom sandžaku) ili prema jednom pismu rimskom Zboru za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide) iz 1649/50. Prvi put saznajemo iz izvora iz 1579. i broj njegovih domaćinstava – 161 hane, a po tome je bio odmah iza Temišvara. U blizini je imalo osam svojih predija (mezra), od kojih su samo Ravnik i Nermet poslije postali karaševska sela.

Posljednji izvor iz kojega se može zaključiti da je karaševska utvrda još uvijek bila djelatna potječe iz 1595; karaševska predaja pripisuje njezino razaranje Osmanlijama (sačuvana je u govoru Karaševaca kao Turski Grat), što se vjerojatno dogodilo početkom 18. stoljeća. Godine 1598. u jednom izvoru se navodi kao predij Moyselupak, što je, prema literaturi, prvi spomen kasnijeg Lupaka.

Distrikt Karaševo (provincia di Carascevo) spomenuo je u svojim pismima 1619. Dubrovčanin Marin Bunić (Marino de Bonis), starješina isusovačke misije u Beogradu. On je Karaševo smatrao velikim selom (prema tadašnjim standardima), jer je imalo više od stotinu kuća. U kasnijim izvještajima franjevaca Kongregaciji, iz druge polovice 17. stoljeća, ističe se da su Karaševci u to doba bili siromašni. Godine 1675. Karaševo je bilo gotovo napušteno (stanovnici su živjeli u planinama sa stokom) »zbog velikih osmanskih zuluma i daća«. U latinskom izvoru Conscriptio Districtuum s kraja 17. stoljeća pojavljuje se i »distrikt«, vjerojatno nahija (administrativna jedinica u Osmanskom Carstvu) Vršac (Versecz), s 35 lokaliteta, od kojih su 13 tvorili Karaševo i njemu pripadajuća naselja. Prvi put se spominju u tom izvoru Klokotić i Vodnik, a prema svemu sudeći Ravnik nije više bio predij kao 1579, nego se navodi kao naseljeno mjesto.

Nakon mira u Požarevcu 1718. s Osmanskim Car-st-vom, današnji Banat je postao i službeno dio Habsbur-škog Carstva. Čini se da tijekom 18. stoljeća Karaševo nije više bilo trgovište (oppidum), iako je ostalo, barem u prvoj polovici stoljeća, jedno od najvećih naselja Temišvarskog Banata, s više stanovnika i od nekih gradova. Primjerice, u habsburškom popisu banatskih mjesta iz 1717. nalazi se na drugom mjestu, s 400 kuća, dok je prvoplasirani Karansebeš imao 422 kuće. Ipak, zbog veličine je Karaševo postalo sjedište istoimenog okruga s 32 naselja (većinom rumunjskih) u distriktu Vršac, kao i distriktnog podupravitelja i jednog od nekoliko oberkneževa (glavnih kneževa) distrikta. U 18. stoljeću nije samo Karaševo imalo »kneza« ili mjestonačelnika, kao u prošlim stoljećima, nego i dva veća između preostalih karaševskih naselja, Klokotić i Lupak. U Karaševu su od druge polovice stoljeća postojali vojarna i regimenta. To znači da je ondje u to doba bio prisutan velik broj vojnika, međutim izvori spominju hajduke i na karaševskom području. Oni su katkad ne samo krali nego i ubijali stanovnike, bez obzira na spol i dob. Lupak se javlja u karaševskim matičnim knjigama 1730.

Prilikom upravnih promjena 1778–1779, kada je okončana izravna habsburška vlast nad Banatom i pokrajina vraćena Ugarskoj, u planu je bilo i da sjedište nove županije Karaš bude Karaševo. Ipak, prometni i drugi razlozi bili su na strani Lugoža. Broj stanovnika, uz ljepotu mjesta i okolice koju su naglašavali suvremenici, bio je važan faktor u kandidiranju Karaševa za sjedište županije. Iako u drugoj polovici 18. stoljeća nije više bilo među prvim naseljima Banata po broju stanovnika, za pretpostaviti je da je bilo još uvijek relativno veliko mjesto prema tadašnjim i tamošnjim prilikama. Franjevci su zabilježili 1784. u Karaševu 3124 katolička stanovnika, u Klokotiću 1287, u Lupaku 826, u Nermetu 781, u Ravniku 705, u Vodiku 675, a u Jabalči 298. Usporedbe radi, 1787. Temišvar, glavni grad provincije, imao je 9242 stanovnika. Godine 1783. ponovno je formiran distrikt Karaševo, s oko 40 sela, a potkraj 18. stoljeća spominje se u izvorima da su karaševska naselja pripadala Ugarskoj kraljevskoj komori, u čijem posjedu su najvjerojatnije ostala do 1855. Karaševci su sudjelovali u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a u čast palim borcima prošle godine (2007) u Karaševu je podig-nut spomenik.

Prvi pisani spomenici o Rekašu također datiraju iz srednjeg vijeka, kada je bio najprije kraljevska domena, a zatim utvrda i trgovište kojem je pripadalo 15 sela. Od srednjeg vijeka, kao i cijeli današnji Banat, bio je pod ugarskom, osmanskom, habsburškom, opet ugarskom te rumunjskom vladavinom. Kao što je spomenuto, Šokci su se vjerojatno naselili u Rekašu u 17. stoljeću, a između 1784. i 1786. Nijemci. Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća Rekaš je prolazio razdoblje razvoja bez presedana, postavši središte društvenog i ekonomskog života u regiji (sjedište policije, suda, katastarskog i poreznog ureda). Godine 1894. izgrađena je tvornica opeka sa 100 radnika. Pred katoličkom crkvom (građenom 1914–1918) stoji spomen-obilježje Rekašanima, među kojima i šokačkim Hrvatima palima u Prvom svjetskom ratu. U međuratnom razdoblju Rekaš je imao osnovnu školu, katoličku vjersku školu, kazino, društvo vatrogasaca i sportski klub. Za vrijeme socijalizma Rekaš je imao status općine sa šest pripadajućih sela. Grad je postao nakon održavanja lokalnog referenduma 2004, iako ima samo 8560 stanovnika (zajedno s okolnim selima). Danas u Rekašu postoji Kulturni dom s gradskom knjižnicom, Povijesni muzej, gimnazija i sl.

Okolica Karaševa

Iste 2004. godine je i selo Keča (oko 2230 stanovnika) postalo općina, također sukladno rezultatima lokalnog referenduma (nema drugih pripadajućih sela). Prvi pisani spomen o Keči je iz početka 14. stoljeća. Naselje je utemeljilo rumunjsko stanovništvo, dok su Srbi izgleda došli nakon 1700. Romi se prvi put spominju u izvorima 1801, a Mađari potkraj 19. stoljeća. Nakon 1717. velik dio lokaliteta bio je pod zagrebačkim biskupom, a ostatak izravno pod Habsburgovcima kao titula precaria. Keča je do kraja Prvoga svjetskog rata bila u okviru Ugarske, zatim do početka 1924. njezin hrvatski dio u granicama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi te godine cijelo naselje ušlo u sastav Rumunjske. Od doseljenja Hrvata početkom 19. stoljeća pa do 1930. tvorila je samostalnu hrvatsku općinu (Horvat Kecsa, Checea Croată); te je godine ujedinjena s rumunjskom Kečom. Bivša općinska zgrada stoji u Hrvatskom sokaku i danas. Nakon što je Rumunjska napustila u kolovozu 1944. savez s fašističkom Njemačkom, Keču je do početka listopada okupirala njemačka vojska, koja je provodila teror u selu. Godine 1972. Keča je došla u sastav općine Čenej.

Demografska kretanja

Od kraja 19. i početka 20. stoljeća može se pratiti stalno smanjivanje broja rumunjskih Hrvata. Primjerice, 1910. godine bilo je 7577 Karaševaca, 1941. nešto manje – 6901, da bi 1992. bilo popisano njih 6771.

Godine 1870. bilo je u Rekašu 1600 Hrvata, godine 1910. ne više od 950, a do 1938. njihov je broj smanjen na samo 650, pa na oko 200 početkom 1980-ih.

U Keči je 1890. zabilježen 981 Hrvat (prema 2661 stanovniku u Checea Română), 1928. ih je bilo oko 440 (19% od 2309 stanovnika), dok ih je 1978. bilo samo 125 (uz 1300 Rumunja, 260 Srba i 119 Mađara).

Ekonomski podaci

Zanimanja rumunjskih Hrvata bila su uvjetovana geografskim položajem i ekonomskim razvojem tog dijela Banata. Karaševci su se u prošlosti bavili stočarstvom, pretežito ovčarstvom, zatim voćarstvom te izrađivanjem šindre i dasaka za bačve. Ne baš plodna zemlja uzrokovala je i slab priljev naseljenika iz drugih naroda. U prošlosti je upravo ovčarstvo bilo središnje zanimanje u tom kraju. Od kraja Drugoga svjetskog rata počeli su Karaševci odlaziti u Rečicu i raditi u tvornicama, željezarama i drugim poduzećima, kao i u okolnim rudnicima. Ujutro bi rano odlazili autobusima i vraćali bi se popodne kući, gdje ih je čekao posao na polju i oko stoke. Velika većina njih bili su obični radnici, ali je među njima bilo i tehničara te inženjera. Žene su 1980–ih godina radile i u mjesnom pletačkom pogonu u Karaševu. Zbog nemogućnosti intenzivne obrade zemlje, njihovi mali posjedi nisu bili obuhvaćeni kolektivizacijom. Odseljavanja nije bilo za vrijeme komunizma, jer im je grad bio nadohvat ruke. Zanimljivo je da su vode Karaša u selu, napose u njegovu donjem kraju, pokretale do početka Drugoga svjetskog rata 14 vodenica, od kojih su do danas ostale samo dvije (u suvlasništvu više seljana).

Početkom 90-ih godina 20. stoljeća propali su industrijski objekti u blizini karaševskog područja. Nekim je Karaševcima zemlja ostala jedini izvor prihoda i zbog toga je znatan broj stanovnika tih sela otišao na rad u inozemstvo (proces uočljiv u cijeloj Rumunjskoj). S vremenom, Karaševci su se počeli baviti i agroturizmom, jer je Karaševo polazna točka jedne od najvažnijih turističkih ruta u Nacionalnom parku Semenic (Cheile Caraşului). U blizini karaševskog područja nalaze se i četiri velike špilje, koje su također mete turista i speleologa. Prema statistikama zadnjih godina karaševska mjesta gospodarski napreduju, jer se povećao broj automobila, traktora, novopodignutih kuća, pokrenuli su se projekti moderniziranja cesta, dovođenja plina i vodovoda, otvaranja manjih poduzeća za preradu sirovina i slično.

Rekaški Hrvati bavili su se u prošlosti ratarstvom, stočarstvom i vinogradarstvom te su živjeli do druge polovice 19. stoljeća u velikim kućnim zadrugama.

Što se Keče tiče, početkom 19. stoljeća, u novom zavičaju, 11 hrvatskih obitelji dobilo je od zagrebačkog biskupa posjede s kućama i gospodarskim zgradama u vrijednosti onih u Pokuplju, kao i kmetove. Stara plemstva priznata su im i u novom zavičaju, a za zemljište dobiveno na uživanje plaćali su, kao i prije preseljenja, godišnji porez (canon) zagrebačkom biskupu o Martinju. Ukinućem kmetstva 1848. pokupski doseljenici ostali su bez radne snage, iako im je zemlja, dotada na uživanju, postala njihovo vlasništvo. Neka gospodarstva su propadala, dok su se druga prilagodila novim prilikama. Tijekom 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća dogodila se snažna koncentracija zemljišta u rukama kečanskih veleposjednika, pogotovo onih njemačke i hrvatske nacionalnosti, koja je dovela do još većeg osiromašenja kečanskih Rumunja i Srba.

Kao i drugdje u Rumunjskoj, tijekom socijalizma njive, pašnjaci i vinogradi u Rekašu i Keči postali su dio mjesne poljoprivredne zadruge (u Rekašu i Državnoga poljoprivrednog dobra), a stanovnici su posjedovali male okućnice. Zadruga u Rekašu imala je naziv »Bratstvo«, a ona u Keči »Pariška komuna«. Dio rekaških i kečanskih Hrvata radio je također u tvornicama u Temišvaru, kamo je dnevno putovao. Nakon demokratskih promjena vraćeni su posjedi Hrvata oduzeti za vrijeme komunizma. Zbog klime i sastava tla, Rekaš je zadnjih desetljeća postao najpoznatiji vinorodni kraj u zapadnoj Rumunjskoj. Kvalitetu lokalnog vina osiguravaju domaći i strani specijalisti. Geografski položaj i lokalni uvjeti privukli su u Rekaš i mnoge rumunjske i strane, posebice talijanske investitore, koji su uložili kapital u lokalnu industriju i usluge. Poput karaševske i kečanske regije, Rekaš i okolna mjesta, koja su već uključena u biciklističke rute, imaju velik agroturistički potencijal.

Školstvo

Škole postoje u karaševskim naseljima već od 18. stoljeća. U Karaševu je prvi počeo svakodnevno podučavati djecu isusovac Mihovil Lovinić, koji je ondje djelovao 1726–1730, a zadnje navedene godine spominje se i prvi pravi učitelj. Druga karaševska naselja dobila su učitelje oko 1780, najvjerojatnije u sklopu prosvjetiteljskih mjera cara Josipa II. (1780–1790). U 19. i početkom 20. stoljeća škola u Karaševu je bila, kao i one u susjednim hrvatskim selima, konfesionalna i u nadležnosti Čanadske biskupije u Temišvaru. Nastava je izvođena u 18. i 19. stoljeću na materinskom jeziku, a od 1907. pa do sloma Austro-Ugarske na mađarskom. Procvat je hrvatsko školstvo u Rumunjskoj doživjelo nakon sklapanja jugoslavensko-rumunjske školske konvencije 1933, koja je garantirala hrvatske učitelje za hrvatska sela u Rumunjskoj. Rad tih učitelja je ondje trajao od 1936. do 1948, kada se dogodio poznati sukob između Tita i Staljina. Od početka 60-ih godina 20. stoljeća, kada je rumunjski uveden u školu kao nastavni jezik, hrvatskosrpski jezik je dobio status predmeta, s 3–4 školska sata nastave tjedno.

Vjerojatno su rekaški Hrvati dobili školu već oko 1800. Šokačko narodno vijeće iz prosinca 1918. zaključilo je da će nastavni jezik u školi biti hrvatski (ne nametnuti mađarski), a da će Školski odbor ubuduće voditi svu brigu o školi. Godine 1936. stigao je hrvatski učitelj iz Jugoslavije. No, škola je ukinuta početkom 1960-ih godina i hrvatska su djeca krenula u rumunjsku školu, gdje se za njih i također malobrojnu srpsku djecu njihov materinjski jezik predavao kao poseban predmet.

U Keči je rad hrvatske škole, do 1936. konfesionalne, započeo neposredno nakon dolaska Hrvata, a u to vrijeme je sagrađena prva školska zgrada. Nakon 1936. dobila su i hrvatska kečanska djeca učitelja iz Jugoslavije. Hrvatska škola je radila do 1951, kada je zatvorena. Nakon toga za vrijeme socijalizma u mjesnoj osnovnoj školi nije se podučavao hrvatski, već samo rumunjski jezik.

Hrvatska društva u Rumunjskoj

U Karaševu je kulturno-umjetničko društvo »Mladi Karaševci« osnovano 1947, dok ono koje djeluje danas nosi naziv »Karaševska zora«. Već za vrijeme socijalizma u Klokotiću je postojao folklorni ansambl mjesnog Doma kulture.

Najstarije je hrvatsko društvo u Rekašu »Temeš – Rekaško šokačko pjevačko društvo«, osnovano 1888. Nešto kasnije osnovano je »Šokačko omladinsko društvo« te »Čitaonica«, u koju su stizale novine, časopisi i knjige iz Zagreba. Zbog neprilika tijekom Drugoga svjetskog rata sva su ta društva nestala i nakon 1945. osnovan je »Savez slavenskih kulturno-demokratskih udruženja«. Njegov rad je trajao do 1948, kada se nastupom poznatih političkih prilika ugasio.

U Keči su se vatrogasci organizirali već 80-ih godina 19. stoljeća, a »Bratovština svete krunice« i »Pogrebno društvo« na prijelazu u 20. stoljeće. Uslijedili su »Lovačko društvo« 1907. i tri godine poslije »Gazdačko (gospodarsko) društvo«. Nakon Prvoga svjetskog rata svoja su društva osnovali i tamburaši (1922), kao i kazališni amateri (1924). Rad tih društava se do 1938. odvijao u školi ili u seoskoj gostionici. Te godine je u selu otvoren »Hrvatski katolički dom«, koji je imao i knjižnicu te čitaonicu. Zbog ratnih okolnosti ta su društva propadala, a nakon 1948. uglavnom su prestala djelovati.

Crkva

Unatoč svemu, u sve hrvatske župe u Rumunjskoj – Karaševo, Lupak, i Klokotić (crkva iz 1846) – stizale su u to poslijeratno vrijeme iz Zagreba vjerske knjige, časopisi i novine, sve uz dozvolu komunističkih rumunjskih vlasti. Za vrijeme socijalizma su izgrađene čak i tri crkve na karaševskom području.

Povijest Katoličke crkve u karaševskim naseljima je duga. Iz 1509. sačuvan je izgleda prvi spomen jedne katoličke institucije u Karaševu – franjevačkog samostana koji je vjerojatno nakon osmanskog osvajanja današnjeg Banata (1552) nestao zauvijek, kao i gotovo svi drugi samostani na tom području. Nakon posjeta isusovca Bunića Karaševo je postalo početna točka dviju misija bosanskih franjevaca (1626–1631. i 1641–1652), odakle su se proširile na banat Lugož i Karansebeš te na druge dijelove Temišvarskog sandžaka. Godine 1726. započeta je gradnja velike barokne crkve, a završena je 1730, s financijskom potporom bečke Dvorske komore. U to doba su dušobrižnici bili isusovci (oko 1721–1739), a nakon njih su došli franjevci iz provincije Bugarske (1739–1785). Karaševska župa predana je svjetovnom kleru 1785, a nakon toga su se utemeljile nove župe na karaševskom teritoriju.

Katolička crkva u Rekašu

Veze rekaških Hrvata s matičnom zemljom mogu se pratiti već od početka 18. stoljeća, kada je u Rekašu župnikovao Aleksandar Kallanek, franjevac iz Brinja. Prema podacima iz rekaškoga župnog ureda čini se da je ondje između 1721. i 1896. djelovalo dvadeset župnika i kapelana hrvatske narodnosti (do 60-ih godina 18. stoljeća franjevci, a nakon toga svjetovni svećenici).

S druge strane, Keča je oduvijek bila filijala župe u nedalekom Karpinišu i župnici su uglavnom bili Mađari. Borba za uvođenje hrvatskog jezika u crkvu potrajala je do početka 70–ih godina 20. stoljeća, kada je dobio gotovo ravnopravan položaj s mađarskim.

Veze rumunjskih Hrvata s matičnom zemljom

Čini se da prve prave veze Karaševaca s Hrvatskom datiraju iz 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. U međuratnom razdoblju knjigama, novinama i časopisima pomagale su Hrvatima u Rekašu i Keči Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Hrvatski radiša, Zbor du-hovne mladeži iz Zagreba i Etnografski muzej u Zagrebu.

Nakon epizode s hrvatskim učiteljima iz Jugoslavije završene 1948, veze s Hrvatskom su se ponovno, ali polako i djelomično, uspostavile od kraja 60-ih i početka 70-ih godina 20. stoljeća. Rumunjski Hrvati su 80–ih godina slušali i gledali radijske i televizijske programe iz Beograda i Novog Sada, a preko njih i emisije zagrebačkog i drugih hrvatskih studija i stanica. Čitali su hrvatske dnevne i tjedne listove te vjerski tisak. Ipak, o njihovim organiziranim vezama s matičnom zemljom uglavnom se ne može govoriti, već su postojali tek pojedini privatni kontakti. Jedina je iznimka navedeni folklorni ansambl iz Klokotića, koji je od 1973. održavao veze s ogrankom »Seljačke sloge« iz Buševca kraj Velike Gorice.

Veze s Hrvatskom su uzele maha tek nakon 1990. Tomu je pridonijela i činjenica da rumunjska država osigurava pozitivnu diskriminaciju pripadnika nacionalnih manjina koji žive na njezinu teritoriju, odnosno očuvanje njihovih etničkih, jezičnih i kulturnih značajki, pohađanje škola i izdavanje publikacija na materinskom jeziku. Zakonom je zajamčeno i pravo sudjelovanja predstavnika manjina u rumunjskom parlamentu te u lokalnim upravnim tijelima. Rumunjski Hrvati imaju pristup emisijama za manjine koje postoje na kanalima rumunjske javne televizije i radija.

Početkom 1991. hrvatske zajednice s karaševskog i temiškog područja ujedinile su se u krovnu organizaciju »Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj« (Uniunea Croaţilor din România), sa sjedištem u Karaševu, pod vodstvom prof. Milje Radana. Na taj su način stavljene pred gotov čin tamošnje srpske organizacije koje su pokušale negirati postojanje hrvatskog etnosa u Rumunjskoj. »Zajedništvo Hrvata« izdaje glasilo Hrvatsku grančicu, a postoji i vlastiti internetski portal Karaševaca. No 1998. predstavnici lupačke općine proglasili su odcjepljenje iz »Zajedništva« i stvorili »Demokratski savez Hrvata u Rumunjskoj«. Zbog navedene nesloge hrvatska zajednica je uspjela izabrati svog predstavnika u rumunjskom parlamentu tek 2000, i to prof. Radana, koji je bio i dugogodišnji načelnik općine Karaševo.

Glede obrazovanja na hrvatskom jeziku u Rumunj-skoj, 1997. otvorena je u Karaševu dvojezična (rumunjsko–hrvatska) gimnazija, međutim škola u Klokotiću je odustala od predavanja na materinskom jeziku, zbog nedovoljnog broja učenika. Hrvatska se država pokazala voljnom financirati nekoliko nastavničkih mjesta, odnosno profesora iz Hrvatske koji bi radili na području gdje živi hrvatska manjina. S druge strane, nekoliko studenata polazi Zagrebačko sveučilište na trošak hrvatske države, koja im je dodijelila stipendije.

Veze rumunjskih Hrvata s matičnom zemljom održavaju se u velikoj mjeri preko Hrvatske matice iseljenika, koja organizira kulturne i folklorne manifestacije u Hrvatskoj i u drugim zemljama s hrvatskom manjinom, a i redovito šalje u hrvatska mjesta u Rumunjskoj, već oko tri desetljeća, vlastita izdanja te novine iz matične zemlje.

Hrvatski predsjednik Mesić u Klokotiću 2004. godine

Vrlo važnu ulogu u očuvanju rumunjskih Hrvata u etničkom smislu imala je i Katolička crkva. Više od četvrt stoljeća Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu pomaže hrvatskim župama u Rumunjskoj materijalno te vjerskim i drugim knjigama i glasnicima. Rezultat toga je i to da su sadašnji karaševski župnici – u Karaševu, Lupaku i Klokotiću – svi redom domaći sinovi.

Može se zaključiti da su se uvjeti života stare hrvatske zajednice u Rumunjskoj nakon demokratskih promjena u zemlji primateljici te u matičnoj zemlji u mnogo čemu, iako postupno, promijenili nabolje. Štoviše, ulazak Rumunjske u Europsku uniju početkom 2007. otvorio je šire perspektive i nacionalnim manjinama koje žive na njezinu teritoriju, u smislu očuvanja njihovih etničkih posebnosti i sudjelovanja u društvenom, ekonomskom, političkom i kulturnom životu zemlje. Istodobno, intenzivne veze rumunjskih Hrvata s matičnom zemljom pružaju im vrlo važnu potporu kako bi opstali kao zajednica u multietničkom banatskom okruženju.

1 O rumunjskim Hrvatima tijekom povijesti vidi i Stjepan Krpan, Od KaraÜa do Biferna – Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Ma­arskoj, ╚ehoslovaÞkoj, Austriji i Italiji, Zagreb, 1988, 13–40.

2 Detaljnije o povijesti karaÜevskih Hrvata od srednjeg vijeka do 18. stoljeµa vidi Castilia Manea–Grgin, ╗KaraÜevski Hrvati u proÜlosti i danas½, Hrvatska revija, IV/2004, br. 2, 98–103.