Dubrovačke prostitutke na izmaku srednjeg vijeka

Gordan Ravančić

Dubrovačke prostitutke na izmaku srednjeg vijeka

Proučavanje marginalnih skupina jedna je od zapostavljenih i nedovoljno obrađenih tema u hrvatskoj historiografiji. Tragom arhivskih vrela i istraživačkih spoznaja, temom prostitucije u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku bavi se Gordan Ravančić, povjesničar iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Javna kuća

U hrvatskoj historiografiji teme društvene povijesti nisu sasvim nova pojava. Međutim, još uvijek velik broj naših povjesničara smatra takve teme »neozbiljnima«, te drži da se naša historiografija treba pozabaviti samo »ozbiljnim« temama. Istina da u našoj medievalnoj historiografiji ima još uvijek podosta »rupa« glede razumijevanja nekih od temeljnih procesa razvoja hrvatskog srednjovjekovnog društva koje svakako treba popuniti, no jednako tako treba imati na umu da rezultati historiografije nisu namijenjeni samo povjesničarima nego i širokoj javnosti (što široj to bolje) koju najčešće ne zanimaju detalji, sitni mehanizmi razvoja društva, te pojedini golu oku nevidljivi procesi oko kojih povjesničari »lome koplja«. Osim toga, smatram da ni jedan aspekt društvenog razvoja nije manje važan od nekoga drugoga, te da svi oni zajedno čine mozaik koji se naziva srednjovjekovlje, tj. povijest srednjeg vijeka ili općenito povijest.

Pitanje prostitucije nedvojbeno je uklopljeno u širi okvir društvenih i općenito međuljudskih odnosa. Međutim, ono se usko veže na još jedan sklop pitanja o kojem u hrvatskoj historiografiji gotovo uopće nije pisano. Situacija je nažalost gotovo identična i u našem javnom tisku općenito. Riječ je, naime, o pitanju seksualnosti, koje unutar sebe sadrži cijeli niz potproblema: od izvanbračnih veza, senzualnosti i seksualnog ponašanja sve do seksualnih zločina (poput silovanja ili »neprirodnog« općenja). Budući da za područje Dubrovnika (i općenito Hrvatske) ne postoje potrebne predradnje i objavljena povijesna istraživanja u tom smjeru, ovaj će skromni prilog poznavanju povijesti prostitucije u kasnosrednjovjekovnom i renesansnom Dubrovniku morati ostati tek zanimljiva crtica koja će donijeti više pitanja nego odgovora. Ipak, to nas ne treba priječiti da razmišljamo o toj temi jer često pravilno postavljena pitanja nude puno bolja rješenja nego općeniti izostanak rasprave i odgovora.

Smatram da se prostitucija u osnovi može definirati kao razmjena seksualnih usluga za novac ili neki drugi poklon koji se može smatrati plaćom. Tako tijekom povijesti tog »najstarijeg zanata na svijetu« možemo pronaći uistinu velik broj različitih tipova prostitucije i prostitutki: od babilonskih hramskih bludnica, preko starogrčkih hetera (hetairai) i muške prostitucije, zatim rimskih mnogobrojnih vrsta javnih žena,* te biblijskih priča o Judi i Tamari (Postanak, 38:14 – 38:21) i Rahabi iz Jerihona (Jošua, 2:1 i dalje), pa sve do današnjih prostitutki. U sklopu razmišljanja o prostituciji, a budući da govorimo o srednjem vijeku, nije zgorega imati na umu i kršćansko stajalište o prostituciji. Vjerojatno nam najslikovitiji primjer daje priča o babilonskoj bludnici (Otkrivenje, 17) gdje se ona poistovjećuje s nepatvorenim zlom i Nečastivim. U svakom slučaju znakovita paralela između bluda i Nečastivog! No kako bilo, na primjeru srednjovjekovnog Dubrovnika sve te moguće varijacije moguće je reducirati i klasificirati u dvije osnovne skupine: javne žene (prostitutke) i priležnice.

Ipak, u primjeru Dubrovnika postoji problem glede priležnica i njihova svrstavanja u krug prostitutki. Naime, u srednjovjekovnom Dubrovniku postojao je priličan broj izvanbračne djece, čiji su očevi vrlo često bili dubrovački plemići. To jasno govori da su rečeni plemići imali priležnice, a one su ponajčešće dolazile iz redova sluškinja. Takvi izvanbračni odnosi unutar obitelji (jer služinčad je smatrana dijelom obitelji) mogli su potrajati vrlo dugo, čak i do smrti jednog od ljubavnika. Osim toga, postojanje djece nastale iz takvih odnosa bilo je »javna tajna« jer su se očevi u oporukama nerijetko sjećali svoje nelegitimne izvanbračne djece i njihovih majki. Jednako tako, nije bila rijetkost ni da plemić živi u izvanbračnoj vezi sa svojom ljubavnicom, što se također javno prešućivalo i toleriralo, iako takva veza nikad nije mogla biti ozakonjena. Ako se u tom svjetlu promotre priležnice srednjovjekovnog Dubrovnika, mislim da se možemo složiti da tu ipak nije bila riječ o klasičnom primjeru prostitucije. Stoga se ovdje nećemo više osvrtati na priležnice i izvanbračnu djecu, nego ćemo pozornost usredotočiti prema javnim ženama i odnosu dubrovačkih vlasti prema njima. Ipak, istodobno valja napomenuti da se tolerirao samo muški preljub. Žena je morala čuvati svoju čestitost unutar zidova doma, naravno, pod brižnom paskom muških članova obitelji. Ako bi se slučajno i dogodio takav »izlet« ženskog člana obitelji, to bi se brižno skrivalo od javnosti i zataškavalo.

Razlozi raširenosti prostitucije u srednjovjekovnim gradovima nisu skriveni. Naime, dobna razlika supružnika u srednjem vijeku često je znala biti prilično velika, pri čemu je muž, naravno, bio stariji član para. Razlozi takve dobne distribucije bili su ponajviše gospodarski jer se muž trebao skrbiti za obitelj, a trebalo mu je vremena da bi stekao kakva dobra. Stoga su se muškarci nerijetko ženili u tridesetim i četrdesetim godinama, dok je dob mladenke bila između 16 i 20 godina. Jednako tako u vlasteoskim i drugim bogatijim gradskim krugovima ugovoreni brak između obitelji bio je vrlo česta pojava, pri čemu se nije vodilo računa o slobodnoj volji pojedinca. Takvi brakovi sklapani su iz obiteljskih interesa pa supružnici često nisu bili zadovoljni obiteljskim izborom. U takvoj konstelaciji nije čudno da su muškarci znali posegnuti za izvanbračnim vezama, pogotovo ako javno mnijenje nije poduzimalo ništa konkretno protiv toga, iako su takvi odnosi u osnovi smatrani preljubničkim i stoga bili kažnjivi.

Taverne u starom Dubrovniku

No, ako se i izuzmu svi ti razlozi, dobro je poznato da je tijekom 14. i 15. stoljeća Dubrovnik bio vrlo često posjećivana luka i usputna stanica brojnih putnika na istok i na zapad, te da je grad uglavnom živio od vrlo razvijene posredničke trgovine. Pri takvom stanju stvari, normalno je pretpostaviti da je grad poput Dubrovnika morao osigurati nekakve oblike zabave za stalno nadolazeće trgovce, putnike, ali i stanovnike grada. Osim izlaganja crkvenih relikvija te povremenih državnih i crkvenih proslava u gradu su postojale i krčme, a vrlo je vjerojatno da je u ponudu zabave ulazila i prodaja seksualnih užitaka unutar javnih kuća, ali i izvan njih.

Možda može iznenaditi što zakoni dubrovačke općine (gradski statuti i druge legislativne knjige) ne posvećuju previše pozornosti tom aspektu javnog života grada. Naime, u statutu grada iz 1272. postoji samo jedna odredba koja se može povezati s prostitucijom. Prema toj odredbi problem prostitucije ženskog člana obitelji treba se rješavati unutar same obitelji, tj. ako koja djevojka počini takav »zločin«, njezin otac i braća trebaju nesretnicu kazniti prema vlastitoj želji. Štoviše, u statutu nema nikakvih odredbi glede odijevanja prostitutki ili nošenja nekoga posebnog znakovlja (poput remena ili kapuljače), što se može naći u nekim drugim europskim gradovima. U zakonima dubrovačke općine iz 13. i 14. stoljeća također nema ni jedne odredbe glede stanovanja prostitutki ili limitacije prostora njihova djelovanja. S druge strane, statuti nekih drugih dalmatinskih gradova iz 14. stoljeća (npr. statuti grada Splita) sadrže takve odredbe. Smatram da je razlog nedostatka takvih odredbi u dubrovačkom statutu vjerojatno u činjenici da dubrovačka općina nije u 13. stoljeću bila još toliko društveno raslojena te da općinske vlasti stoga nisu imale potrebe propisati socijalnu topografiju grada. Ni statut grada Korčule, također iz 13. stoljeća, ne sadrži takve odredbe. Prva odredba o stanovanju i djelovanju prostitutki unutar Dubrovnika datira iz 1409. Prema toj odredbi gradske su javne žene smjele stanovati i djelovati unutar samo jednoga točno određenog dijela grada, koji se protezao od doma ser Marina Crijevića do ograde konačišta ser Marina Bodačića, te od ulice koja ide prema moru sve do linije polovice grada.

S druge strane, iz zapisa kriminalnog suda sasvim je jasno vidljivo da je i prije te odredbe u Dubrovniku postojao barem jedan dio grada gdje su javne žene »operirale«, a zvao se je Castelleto. Moguće je da je bila riječ i o javnoj kući nazivanoj prema dijelu grada gdje je bila smještena, jer i danas jedan dio Dubrovnika nosi ime Kaštel. Zanimljivo je da je u onodobnoj Veneciji naziv »četvrti crvenih svjetiljki« također bio Castelleto. No kako bilo, osim prostitutki koje su živjele u nekoj vrsti zajednice (castelleto) na čelu koje je bila »časna majka grešnica«, u gradu su postojale i brojne »slobodne« prostitutke koje su obavljale posao u svojim domovima ili u kućama svojih svodnika.

U istoj gradskoj četvrti gdje je bila smještena javna kuća egzistirao je i određen broj krčmi (koje se inače mogu pronaći i u drugim dijelovima grada), pa je vrlo vjerojatno da su javne žene »operirale« i u tim krčmama. Iako kriminalni spisi druge polovice 14. i prve polovice 15. stoljeća vrlo rijetko spominju žene kao goste krčmi, lako je moguće da su te posjetiteljice krčmi (a i prostitutke među njima) izbjegavale konfliktne situacije do kojih je dolazilo u krčmama pa tako nisu zabilježene u izvorima. Naime žene koje su posjećivale krčme većinom su tamo zalazile tek da kupe vino za kućnu uporabu. Na putu prema krčmi (obično pred krčmom) katkad su ih napadali muškaraci koji su sjedili i pili pred krčmom. Iz svega je jasno da su žene nekoć (kao i danas) činile tek neznatan dio polusvijeta »za vratima gostionice«.

S druge strane, muškarci su piće u krčmama vrlo često nadopunjavali drugim tjelesnim užicima, koje su mogli dobiti od javnih žena. Takve »pustolovine« ponajčešće nisu imale kriminalnu završnicu pa o njima nema mnogo sačuvanih podataka u zapisima suda dubrovačke općine. Ipak jedan sačuvani slučaj može prilično zorno ocrtati kako su se muškarci znali zabavljati u toj »četvrti crvenih svjetiljki« srednjovjekovnog Dubrovnika. U predvečerje 22. ožujka 1408. trubač Ivan je krenuo, zajedno sa svojim društvom, na piće u Castelleto. Međutim, na putu do krčme društvo je naletjelo na jednu prostitutku, koja im je očigledno ponudila svoje usluge. U prvi su se mah Ivanovi prijatelji počeli prepirati da li da iskoriste tu priliku ili ne, te malo zatim odlučili platiti prostitutku. No, dok su oni razmišljali, pojavila su se odnekud dvojica Slavena (Sclaui) koji su pokušali spriječiti Ivanove prijatelje u nakani da se zabave, iako je prostitutka tvrdila da su joj Ivanovi prijatelji već platili. Malo potom, prepirka se pretvorila u tučnjavu u kojoj je Ivan tako teško ranjen da je iskaz o tome morao dati ležeći kod kuće u krevetu. Ono što nas ovdje može iznenaditi jest da sud nije tražio da spomenuta prostitutka da svoj iskaz o slučaju, no jednako tako sud nije podignuo nikakve optužbe protiv nje. Upravo taj slučaj dokazuje da su i stranci i stanovnici grada sasvim otvoreno posjećivali prostitutke, koje su isto tako sasvim otvoreno nudile svoje usluge, te da tako nešto nipošto nije smatrano kriminalnim djelom. No možemo se upitati i tko su bila ona dvojica Slavena: jesu li to bili svodnici ili samo dvojica potencijalnih mušterija koji su željeli za sebe baš tu prostitutku? Nažalost, izvor o tome ništa ne govori. Jednako tako, izvor nam ne govori ništa ni o cijeni koju su Ivanovi prijatelji platili za željene usluge.

Spomenuti nedostatak relevantnih izvora onemogućuje bilo kakve procjene o broju aktivnih prostitutki u gradu u tom razdoblju. Isto se može reći i za pokušaje procjene njihove dobi. Nedostatak relevantnih izvora može se objasniti činjenicom da u knjigama vijeća dubrovačke općine iz tog razdoblja nema traga državnoj potpori bilo kakvim institucijama koje bi mogle biti povezane s prostitucijom, za razliku od nekih talijanskih gradova poput Firence, gdje se mogu pronaći svjedočanstva o takvoj državnoj potpori. S druge strane, zapisi kriminalnog suda dubrovačke općine svjedoče da su cijelo to vrijeme javne žene postojale u gradu i da nisu bile proganjane zbog načina na koji su zarađivale za život, te da je takva situacija potrajala barem do druge polovice 15. stoljeća. Naime, sačuvan je priličan broj slučajeva u kojima se prostitutke otvoreno obraćaju sudu navodeći bez okolišanja svoje zanimanje – meretrix.

Zabava u bordelu

Štoviše, čini se da su katkad tražile zaštitu suda od nasilnih klijenta. O tome dosta rječito govori slučaj prostitutke Bogosave iz svibnja 1423. Naime, rečena Bogosava potužila se gradskom sudu da ju je dan prije neki Bogosav Milmanović napao u njezinu domu te ju pretukao i nanio ozljede s podljevima i oteklinama. Sve se to odigralo prije trećeg zvona, a optužbu su uz druge svjedoke poduprle i dvije prostitutke Radula i Nikoleta.

Čak ako bismo u razdoblju ranijem od druge polovice 15. stoljeća naišli na slučaj sudskog progona prostitutke, razlog tomu nije bilo njezino zanimanje, nego činjenica da je ona prekršila neki od zakona ili rektorovih odredbi, što nije moralo biti povezano s načinom zarađivanja za život. Tako je primjerice u lipnju 1423. pokrenut postupak protiv dviju gradskih prostitutki (publice meretrices), Vladne i Dragule, ali samo zato što su fizički napale jednu ženu na ulici. Naime, sud ih nije progonio zbog zanimanja, nego zbog fizičkog napada na drugu osobu! Dobar je primjer i jedan slučaj iz 1431. Tijekom noći prije Uskrsa, na nagovor zatvorenika, stražar je pustio prostitutku u prostorije zatvora u Kneževu dvoru kako bi zabavila zatvorenika. Idućeg jutra, pri redovnom obilasku zatvorenika, knez je otkrio prostitutku u zatvorenikovoj ćeliji i gotovo ju istodobno osudio. No tom su prilikom bili kažnjeni i zatvorenik i stražar koji je pustio prostitutku u zatvor. Upravo to nam dokazuje da nesretnica nije bila kažnjena zbog svoje profesije, nego što je prekršila kneževu naredbu i ušla u prostorije gradskog zatvora. Zbog toga, a i zbog drugih sličnih slučajeva, smatram da se može reći kako je vrlo vjerojatno da su dubrovačke vlasti, iako nisu podupirale, u osnovi tolerirale prostituciju.

No, iako je prostitucija bila tolerirana u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku, to nije značilo da je to zanimanje smatrano časnim ili pristojnim. Naprotiv, kao što je vidljivo iz izvora, zarada prodajom vlastitog tijela za nečiji užitak uglavnom nije smatrana poželjnim i časnim načinom života, iako boljim od krađe i hazardnih igara. Štoviše, kazneni spisi svjedoče da je jedna od najčešćih verbalnih uvreda bila nazvati nekog meretrix (ili katkad putana ili curva) ili, u slučaju da je bio muškarac, filius unius meretricis (kurvin sine).

Taverna

Pa zašto su onda dubrovačke vlasti tolerirale prostituciju, iako je bilo očigledno da one nemaju baš najbolju reputaciju? Razlog tomu zapravo je prilično jednostavan i izniknuo je iz svakodnevnog iskustva. Naime, srednjovjekovna muška mladež u Dubrovniku, kao i u drugim europskim gradovima, nerijetko se skupljala u manje ili veće skupine koje su povremeno »tutnjile« kroz grad kako bi dokazale svoju naglo nabujalu muževnost. Mislim da je sličnost s današnjim stanjem stvari očigledna. Velik broj slučajeva svjedoči nam da je objekt na kojem su ti mladići pokušavali dokazati svoju muškost nerijetko bile nezaštićene djevojke i žene koje bi se slučajno našle na njihovu putu. Iako se čini da nije bilo previše slučajeva silovanja, vlasti su očigledno morale učiniti nešto kako bi smanjile broj napada na žene u gradu i njegovoj okolici. Rješenje je bilo gotovo »pred njihovim nosovima« i oni su ga objeručke prihvatili – kao i u mnogim drugim europskim gradovima, dubrovačke su vlasti prigrlile prostituciju vjerojatno kao manje zlo od čestih napada na pripadnice ljepšeg spola.

Seksualni zločin

No kako bilo, čini se da je to potrajalo samo do druge polovice 15. stoljeća, te da se u to doba stanje malko promijenilo. Naime, u 1456. imamo prvi poznati slučaj progona prostitutki: 26. veljače knez je, na osnovi anonimne prijave, odlučio prognati iz grada šest žena zbog njihova »nečasna načina života«. Dvije od tih šest nesretnica vjerojatno su bile priležnice jednog plemića jer su živjele u njegovu domu. Iduće dvije vjerojatno su u prostituciju bile natjerane iz gospodarskih razloga, tj. zbog siromaštva, jer jedna je bila udovica, dok je druga živjela sama s dvoje nejake djece. Zadnje dvije čine mi se posebno zanimljive jer su živjele s krčmarom Radovanom. Naime, slučaj tih dviju žena veže se izravno na iznijetu pretpostavku o povezanosti prostitucije i života krčme, jer se možemo upitati: je li krčmar Radovan zapravo bio svodnik tih dviju žena, ili je tu jednostavno bila riječ o slučaju bigamije? Nažalost, i to pitanje mora ostati bez odgovora jer nam izvor o tome ništa ne govori. No kako bilo, svih tih šest »nečasnih« žena živjelo je u neposrednoj blizini crkve sv. Margarete i možda je to bio razlog rektorove odluke – živjele su i djelovale izvan područja određena za takve djelatnosti.

Antički bordel

Idući slučaj, iz 1464. godine, otkriva nam nešto više. Ovaj put je udovica Polonija osuđena na godinu dana progonstva iz grada jer je »iskvarila mnogo mladića koji su je posjećivali«. Isto tako, 1495. prognana je i Milica iz Široke ulice zbog »pokvarenog načina života«. Iz gore navedenih slučajeva, tj. iz retorike presuda, čini se da je vlast počela mijenjati stav prema prostituciji, pa se može postaviti pitanje: što se dogodilo da je prouzrokovalo tu promjenu u njihovu stavu?

Poznata je činjenica da prostitucija u Europi tijekom razdoblja renesanse i reformacije zapada u krizu i doživljava progone, no ti dubrovački progoni zbili su se dobrih pola stoljeća prije. Da pojednostavim problem što je više moguće, naznačit ću samo osnovne razloge zbog kojih je došlo do progona prostitutki u Europi. To će pomoći da se lakše ocrta odgovor na postavljeno pitanje o promjeni stava dubrovačkih vlasti spram prostitucije. Dakle, jedan od razloga zbog kojih je došlo do progona prostitutki u 16. stoljeću svakako je bila pojava sifilisa, a onodobnim ljudima nije dugo trebalo da uoče vezu između širenja te bolesti i promiskuitetnoga seksualnog ponašanja. Drugi, čini mi se puno presudniji razlog bio je utjecaj Crkve. Naime, tijekom reformacije Katolička je crkva zbog prakticiranja dvostrukog morala doživjela puno kritike od reformatora, te se je stoga našla prilično ugrožena. Reakcija Crkve na takvo stanje bila je skora reorganizacija in capite et in membris, što se je direktno odrazilo i na odnos prema prostituciji jer je Crkva dotad u osnovi osuđivala prostituciju, no u praksi ju je posve tolerirala.

Primjere za takvu praksu svećenstva da posjećuje žene sumnjiva morala možemo naći i u Dubrovniku sredinom 15. stoljeća. Tako primjerice u godini 1464. nalazimo slučaj svećenika Vlaha koji je bio izagnan iz grada jer je tijekom noćnih sati posjećivao jednu ženu. Upravo takvi primjeri »pohotnih« svećenika otkrivaju da gore navedena promjena stava Dubrovčana u biti nije bila toliko radikalna, ni u svezi s crkvenim gibanjima.

No kako bilo, u gradu se je nešto moralo dogoditi, nešto što je prouzročilo gore navedene progone »žena sumnjiva morala« i ja bih želio predložiti moguće objašnjenje. Glede stanja izvora, čini mi se da nam preostaje samo jedan način da utvrdimo korijen te pretpostavljene promjene u stavu spram prostitucije, a to je provjera javnog mnijenja glede seksualnosti općenito. To ćemo pokušati shvatiti s pomoću didaktičkog djela Benka Kotruljevića, uspješnoga dubrovačkog trgovca, koji je djelovao u prvoj polovici 15. stoljeća. Upravo u doba te pretpostavljene promjene on je napisao djelo O trgovini i savršenom trgovcu (1458) u kojem je pokušao dati savjete budućim trgovcima za pošten i uspješan život jer je prema njegovu mišljenju uspjeh u poslu usko povezan s načinom života. Iako u djelu Kotruljević direktno ne govori o prostituciji, u njegovu se djelu može naći odraz javnog mnijenja o seksualnosti i seksualnom ponašanju. Tako prema Kotruljeviću spolni odnos može biti koban za ljudski um i život. On nam donosi primjer smrti jednog plemića. Prilikom autopsije njegova tijela liječnici su utvrdili da nedostaje mozak. Nakon poduže rasprave, zaključili su da je uzrok smrti bio nestanak mozga, a da je mozak nestao zbog prevelike spolne aktivnosti rečenog plemića. Naravno, takav stav spram seksualnosti nije ništa novo, nego je samo odraz tradicionalnih skolastičkih shvaćanja koja se mogu pratiti već od 13. stoljeća. No, ono što svakako treba naglasiti jest činjenica da je u jednom djelu nastalom polovicom 15. stoljeća u društvu u kojem su tjelesni užici i prostitucija u načelu bili tolerirani takav stav seksualne apstinencije i suzdržavanja spolnih nagona i dalje smatran pozitivnim i hvalevrijednim.

Slično tome, u Žutoj knjizi nalazimo zanimljivu odredbu iz 1474. Riječ je o odredbi koja je u taj zbornik dubrovačkih zakona unesena pod naslovom Ordo contra sodomitas, tj. protiv homoseksualizma. U objašnjenju te odredbe rečeno je da se ona donosi poradi sprječavanja širenja »novog i prokletog« grijeha. Kasniji aneks (iz 1534) detaljnije razrađuje tu odredbu – zabranjujući okupljanje muške mladeži u noćnim satima i braneći im zajedničke večere, te tražeći organiziranje dnevnih škola za tu mladež kako bi im se pozornost odvukla od grešnih misli. Za ovu raspravu uistinu nije bitno je li u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku uistinu bilo slučajeva homoseksualizma ili ne, nego smatram važnim uočiti da je u tom razdoblju dubrovačka vlada pokušala direktno kontrolirati i regulirati seksualno ponašanje i sklonosti svojih podanika.

Babilonska bludnica

Da bi pravilno razumjeli tu odredbu, kao i gore pretpostavljenu promjenu stava dubrovačkih vlasti glede prostitucije, moramo se prisjetiti da je cijelo 15. stoljeće bilo doba ubrzanog razvoja i cvata Dubrovnika, i u gospodarskom i u kulturnom pogledu. Istodobno mora se biti svjestan da su dubrovačke vlasti uvijek težile kontrolirati gotovo sve aspekte javnog (a često i privatnog) života, a nagli je razvoj grada izgleda prouzrokovao njihov strah da bi se nešto moglo promijeniti, tj. da postoji mogućnost promjene normi dotadašnjeg načina života. Ne smije se zaboraviti ni da se sve to zbiva u doba kad na dubrovačkim obalama počinje »puhati vjetar« humanizma – svjetonazora koji zastupa umjerenost i racionalnost kao način života. Imamo li sve to na umu, navedene progone prostitutki i navodne promjene u stavu spram seksualnosti u drugoj polovici 15. stoljeća možemo promatrati posve novim »naočalama«. Naime, izgleda da u biti i nije došlo do neke znakovite promjene u stavu spram prostitucije, nego da je riječ bila o jednostavnom pokušaju racionalizacije i održanja postojećih tradicionalnih normi života u društvu koje se je naglo počelo razvijati u svim smjerovima. Taj je nagli razvoj vjerojatno uzrokovao neke promjene u načinu života jer je stanovništvo počelo uživati u dobrobitima tog razvoja, što je opet prouzročilo strahovanja dubrovačke vlade od mogućih korjenitijih promjena. Osim toga, postojanje gospodarski neovisnih žena koje slobodno i samostalno odlučuju o svom životu, što su gradske prostitutke u osnovi bile, u svakom je slučaju značilo neželjen primjer i odmak od zamišljene idealne slike društvenog i obiteljskog života. Stoga su dubrovačke vlasti prema starom receptu »bolje spriječiti nego liječiti« odmah intervenirale radi sprječavanja promjene postojećeg stanja. Tako su se i prostitutke našle »na udaru«, kao samo jedan segment javnog života grada koji je mogao eventualnom devijacijom izazvati nešto gore. Osim toga, takav zakonski postupak uklapao se i u željenu predodžbu tretiranja svakog intimnog izvanbračnog odnosa kao preljubničkoga. S druge strane, ti su progoni prostitutki u drugoj polovici 15. stoljeća, čudnom igrom povijesnog razvoja, zapravo postali preludij mnogo bitnijim promjenama glede stava spram prostitucije. No, to se dogodilo u sljedećem stoljeću i u nešto drugačijim društveno-političkim okolnostima od onih koje su do tada određivale život srednjovjekovnog Dubrovnika.

I što na kraju reći? Kao što vidimo i sami iz svako-dnevnog iskustva: prostitucija je opstala i nikakvi progoni nisu je uspjeli iskorijeniti s margina društva. Stoga se može zaključiti da iako društvo i mijenja svoje stavove prema određenim društvenim pojavama, potrebe društva u nekim grubim osnovama ostaju iste. I kao što sunce i dalje obasjava zemaljsku kuglu, prostitucija je i dalje svakodnevni pratilac ljudskog roda.

* Rimljani su uistinu ╗razvili½ Üirok vokabular glede prostitucije i prostitutki pa su te ╗dame noµi½ nazivali: Alicariae, Amasiae, Amatrix, Ambubiae, Amica, Blitidae, Busturiae, Casuaria, Citharistriae, Copae, Cymbalistriae, Delicatae, Diobolares, Diversorium, Doris, Famosae, Forariae, Fornix, Gallinae, Lupae, Lupanaria, Meretrix, Mimae, Noctiluae, Nonariae, Pergulae, Proseda, Prostibula, Quadrantariae, Scorta erratica, Scortum, Stabulae, Tabernae, Tugurium, Turturilla à