Sto godina metode Montessori

Narcisa Buczynski

Sto godina metode Montessori

Početkom 2007. u cijelom je svijetu obilježeno stotinu godina od osnutka prve Dječje kuće usmjerene na primjenu novih metoda u pedagoškom pristupu i obrazovnom sustavu djece. Utemeljiteljica je bila talijanska liječnica i pedagoginja Maria Montessori (1870–1952), po kojoj je i cjelokupna edukacija djece, osobito one predškolske dobi, zasnovana na novim i djeci prilagođenijim metodama, ubrzo dobila ime. O povijesti primjene metode Montessori širom svijeta te o njezinim početcima u Hrvatskoj za Hrvatsku reviju piše Narcisa Buczynski, ravnateljica prve hrvatske osnovne Montessori škole. Maria i Mario Montessori

U nedjelju 6. siječnja 1907, na Sveta tri kralja, u siromašnom radničkom dijelu Rima, u San Lorenzu, Maria Montessori otvorila je prvu Dječju kuću, (Casa dei Bambini). Bio je to događaj koji je nagovijestio početak jednoga novoga pedagoškog pokreta koji je u potpunosti promijenio daljnji razvoj obrazovnog sustava. Neobičan početak, u nedjelju na veliki blagdan. No, je li se uopće mogao naći primjereniji dan za početak jednoga novoga pedagoškog pristupa koji dijete stavlja u središte pozornosti od dana koji slavi dolazak velikih mudraca u Betlehem da bi se poklonili novorođenom kralju. Ne leži li spas sviju nas upravo u budućnosti naše djece, a to znači u njihovu odgoju i obrazovanju. Jedno stoljeće u povijesnom tijeku ne djeluje impresivno, no za jedan je život nedostižno vrijeme. Jedna je samosvjesna, obrazovana žena, prije stotinu godina, istupila iz sjene tradicije i podastrla nam nov pogled na dijete. U čemu je važnost i čemu tolike riječi zahvale Mariji Montessori?

Nekoliko je momenata koje treba ponoviti da ostanu upamćeni i za drugu stogodišnjicu. Iskustvo poučavanja i tretiranja djece toga doba, neprihvaćanje njihove osobnosti i posvemašnje različitosti, potaknulo je Mariju Montessori da podastre na znanstvenim temeljima uvjetovanu, razvojno provjerljivu i širinom duha obuhvaćenu novu metodu poučavanja. Spontana aktivnost učenja postala je filozofija učenja Marije Montessori. Prvi od svih objašnjen je princip individualnosti, prema kojem svako dijete manifestira jedinstven put iskonske životne snage, a cjelokupnu realizaciju svih svojih mogućnosti postići će slijedeći smjer svojih vlastitih impulsa.

Ono što nalazimo kad se približimo, ono što osjećamo kad pogledamo dijete, oživotvorila je Maria Montessori primjenjujući misli francuskog filozofa Jean-Jacquesa Rousseaua (1712–1778) davno prije nje izrečene. Za Rousseaua odgoj nije označavao samo odgajanje u duhu odgajatelja nego i opću preobrazbu prirodnoga čovjeka. Čovjek će prema Rousseauu smišljeno i po redu primati dojmove koje će spontano povezivati u cjeline i potpuno slobodan od svakoga društvenog utjecaja razvijati se u skladu s prirodom kao harmonična osoba. Rousseauovo pedagoško djelo Emile ili o odgoju vrlo je snažno utjecalo na razvoj napredne i moderne pedagogije, u njemu su se nalazile misli o prirodnom odgoju, nasuprot okamenjenim školskim shemama, zahtijevao je zornu nastavu, jedinstvo intelektualnoga i moralnoga, a osobito se isticalo značenje radnoga odgoja.

Misao koja se probudila kod Rousseaua oživjela je u učionicama Marije Montessori, definirana kao »upijajući um«, provjerena, i kao potvrda ponesena u život malih sveznalica koji su od prirode naučili poštivati harmoniju i postignuća predaka. Kao što je odgoj u Rousseauovo doba shvaćen kao svemoćno oružje za ostvarivanje ideala, tako je i Maria Montessori naglašavala da smo svi svjedocima kako je teško, gotovo nemoguće, mijenjati odrasla čovjeka, pa zato treba početi s djetetom. Friedrich Fröbel (1782–1852) je govorio: »Živimo s našom djecom, igrajmo se s njima, usmjerimo ih u taj raznoliki život univerzuma«. Za razliku od njega Maria Montessori je stalno naglašavala: »Pustimo da djeca žive, pustimo da slobodno razvijaju sve svoje potencijale, pustimo da stvore svoj vlastiti svijet«.

Maria Montessori jednako je impresivna kao znanstvenica i zagovarateljica prava na osobne slobode i građanskih prava, kao začetnica metode, ali i kao i žena. Ona je prva žena koja je diplomirala medicinu na Sveučilištu u Rimu. Ustala je u obranu prava žena na puni život koji ne mora nužno za ženu biti i bračni život. Bila je prva žena modernoga vremena koja je javno obznanila novi sustav obrazovanja, a bila je na kraju i poslovna žena koja je kontrolirala svjetski pokret Montessori i organizaciju za obuku učitelja. »Dottoressa«, kako su je oslovljavali, bila je učiteljica čija je karizma obuzimala i mlade i stare. Nerijetko su ljudi koji su je imali priliku izbliza upoznati, istaknuli njenu vrlo impresivnu duhovnost izraženu »u njenim prekrasnim dubokim, tamnim očima«.

Cjelokupna priča koja je išla uz korak nove metode poučavanja jedna je iskonski životno važna priča koja je zatalasala slojeve i koja se bez sumnje može nazvati svojevrsnom revolucijom Montessori. Žene koje su pohađale tečajeve Montessori vraćale bi se u svoje sredine i počele organizirati i voditi škole i udruge Montessori. Jednom riječju, preuzele su posao koji je prije toga bio određen za muškarce. No, to opet nije implikacija da je pokret Montessori bio isključivo za žene. Ali unutar pokreta žene su našle svoje mjesto s kojega su mogle podijeliti s muškarcima ulogu organizatora i pedagoškog upravitelja koja im je izvan pokreta bila zatvorena.

Gospođica Ellen Yale Stevens, jedna od prvih američkih polaznica tečaja Montessori u Rimu 1912. opisala je atmosferu na predavanjima kod Dottoresse kao povratak u prošla vremena kad su Grci slijedili Sokrata, kad su srednjovjekovni studenti »vandrovali« od sveučilišta do sveučilišta. Gospođica Stevens bila je toliko pod dojmom Marije Montessori da je taj »akademski« susret s njom usporedila s kontaktom između Boga i Adama oslikanog u Michelangelovu Stvaranju Adama.

Maria Montessori je u tim predavanjima višekratno ponavljala: »Kad bi odrasli učili od djece, umjesto da ih sile na to da razmišljaju kao odrasli, svijet bi bio mnogo bolji«. Doista bi to bilo tako. No, surova je stvarnost da je svijet u vremenskom rasponu koji počinje s prvim predavanjem Marije Montessori a završava posljednjim, doživio dva razorna svjetska rata s ljudskim gubicima i strahotama kao nikad prije. Pomahnitale totalitarne ideologije pokušavale su prekrojiti ljudske sudbine i stvoriti nove, »vječne« poretke s obrazovanjem u službi vlasti, a ne na usluzi djetetu.

Nema sumnje da danas većina naprednih pedagoga puno bolje razumije kako djeca uče. Već prije stotinu godina Maria Montessori je zaključila da djeca najbolje uče u opuštenom, veselom okruženju, gdje mogu sama i slobodno razviti svoju djelatnost. Na tom zlatnom pravilu temeljila je svoju metodu.

Dottoressa Maria Montessor

Maria Montessori, to »dijete svojega vremena i žena svijeta«, kako ju je Marian Schwegman, jedna od njezinih biografkinja nazvala, rođena je 31. kolovoza 1870. u Chiaravalleu pokraj Ancone u Italiji. Nakon osnovnog školovanja njezina je želja bila da postane inženjer. S dvanaest godina bila je prisiljena pohađati školu za dječake koja nije bila primjerena djevojčicama tako da su malobrojne polaznice za vrijeme odmora zaključavali u učionice kako bi ih zaštitili od dječaka. Njezina iznimna bistrost i zanimanje za znanost kao šesnaestogodišnjakinju doveli su ju do vrata Tehničkog fakulteta. Tako je znanstveno obrazovanje stekla prvo iz područja prirodnih znanosti i tehnike na Sveučilištu u Rimu. No, 1892. kao dvadesetdvogodišnjakinja upisala je studij medicine, isto tako na Sveučilištu u Rimu, kao prva žena u Italiji. Slično kao u srednjoj školi, studij i pravila za nju su bili posebni. Naime, tek kad bi njezini muški kolege napustili operacijsku dvoranu ona je mogla pristupiti seciranju trupala, što ju je ispunjavalo jezom. U jednom pismu iz 1896. napisala je: »Zašto moram biti sama usred sve te smrti?« Unatoč svemu je 1896. diplomirala. Iste godine u Berlinu održala je predavanje na Kongresu žena i pokazala da ima izniman dar za javni nastup. Novinari i općinstvo bili su opčinjeni njezinim samouvjerenim nastupom i tom su prilikom napisali: »Njena je milina pobjedila sva pera – možemo reći i sva srca novinara«. Tada se počela isticati kao žena koja se bori za prava žena, da same odlučuju o svojoj budućnosti i da slijede sretan i pun život koji nije uvjetovan udajom. Nakon povratka u Italiju postala je asistentica u bolnici Santo Spirito u Rimu. To su bili odjeli na kojima su bila smještena djeca koja se nisu mogla uklopiti u obitelj ili školu, takozvana »djeca izvan sustava«. Mnogi su bili uvjereni da takvu djecu nije moguće poučavati. No, Maria Montessori je željela dokazati suprotno i u tome je uspjela. Na temelju vlastitih promatranja i iskustava kao i uz pomoć radova francuskih liječnika Jeana Itarda (1774–1838) i Edouarda Seguina (1812–1880), počela je razvijati poseban didaktički materijal i nove načine poučavanja djece s posebnim potrebama. Umjesto uobičajenih metoda njezin didaktički senzorički materijal pomagao je da djeca uče s pomoću dodira, zvuka, vida i mirisa.

Montessori škola u SAD-u

Godine 1898. rodila je sina Marija. Iz realnog straha da će ju konzervativna sredina, u kojoj je teškom mukom stekla ugled, prozvati i osuditi zbog izvanbračnog djeteta, odlučila je zatajiti njegovo postojanje pa ga je poslije, kad se i on aktivno uključio u njezin rad, javno predstavljala kao nećaka. Tek ga je oporučno priznala pred javnošću za svojega sina.

Godine 1901. kao tridesetjednogodišnjakinja upisala je na Sveučilištu u Rimu pedagogiju, antropologiju i psihologiju, a tri godine poslije na istom je sveučilištu postala docentica. Bila je zgrožena nad prizorima i načinom poučavanja u školama. Smatrala je da ništa ne vrijeđa više od konstatacije da su djeca lijena. Djeca su uvijek u poslu. Ona rade i uživaju u svojem radu. Po Mariji Montessori nije bio problem u djeci i njihovu stavu, nego u samim školama. Škole u Italiji ali i drugdje u svijetu više su dresirale djecu nego poučavale. Djeca su morala sve učiti napamet i kao papige ponavljati za učiteljem, a ona koja nisu dovoljno brzo naučila nazivana su lijenima. Tada još nitko nije mislio da bi škola morala biti mjesto koje bi djeci trebalo pružiti veselje i izazov poučavanja. Maria Montessori razvila je misao da djecu ne treba siliti da uče, nasuprot tomu mislila je da djeca žele učiti ako im ponudimo primjeren didaktički materijal i izazove učenja.

Kao što je napomenuto na početku ovog poglavlja, na Sveta tri kralja 1907. Maria Montessori je u San Lorenzu otvorila prvu Dječju kuću (Casa dei Bambini) namijenjenu djeci toga siromašnoga, radničkog dijela Rima. Ta su nesretna, zapuštena, blijeda i pothranjena djeca živjela u zgradama koje su bespoštedno uništavala. No, toga blagdana, 6. siječnja 1907. sve je postalo drugačije. Djeca od 3 do 6 godina došla su prvi put u pratnji svojih roditelja ili skrbnika ne očekujući ništa zanimljivo. No, dočekali su ih mali stolići i stolčići i veliki ormar u kojem su se skrivale zanimljive stvari. Maria Montessori je bila uvjerena da djeca sama najbolje znaju kako učiti i upravo ta misao – da proces učenja započinje kod djeteta, a ne kod učitelja, postala je jedna od glavnih misli vodilja pri poučavanju djece. Maria Montessori je i poslije uvijek naglašavala: »Učenje je prirodni proces, koji ljudska bića spontano izvode i ne ostvaruje se slušanjem riječi, već iskušenjima u čovjekovoj okolini«. Dvije godine poslije u Citta di Castello organizirala je prvi tečaj za učitelje na kojem se učilo o njezinoj metodi i iste je godine objavila knjigu Il metodo.

Tijekom 1911. metoda Montessori postala je priznata kao metoda poučavanja u državnim školama u Italiji, Švicarskoj, Argentini, Indiji i Kini. Čak je ruski car Nikola II. dao urediti Montessori razred u palači u Sankt Peterburgu za svojih petero djece i djecu dvorana. Članak o Dječjoj kući u San Lorenzu koji je iste godine objavljen u vodećem američkom časopisu McClure’s Magazine izazvao je pravu senzaciju. Rezultat je bio izvanredan, svi su željeli znati o Montessori metodi, i već na kraju iste 1911. u New Yorku je osnovana prva Montessori škola.

U travnju 1912. u Sjedinjenim Američkim Državama objavljen je prvi prijevod djela Metoda na engleskom jeziku, a sljedeće, 1913. Maria Montessori je organizirala i prvi međunarodni tečaj za učitelje u Rimu. Te godine prvi put je posjetila Sjedinjene Američke Države. Držala je predavanja u New Yorku, Washingtonu, Bostonu, Pittsburgu i Chicagu. Posjećenost tih predavanja bila je golema. U prosincu 1913. u njezinu su čast organizirana razna primanja, a najzapaženije je bilo ono koje su organizirali izumitelj Alexander Graham Bell i njegova supruga u prisutnosti izdavača McClure’s Magazinea i Margaret Wilson, kćeri predsjednika Woodrowa Wilsona. Američki je predsjednik uz pomoć zaklade Alexandera Bella organizirao Montessori razred u podrumu Bijele kuće koji je vodila njegova kći. Časopis The Elementary School Journal prenio je u listopadu 1914. vijest iz San Francisco Examinera koji je Mariju Montessori proglasio »najvećom figurom na polju obrazovanja za djecu nakon Froebela«. Razlog raspada pokreta u Americi bila je nemogućnost nadzora organizacije i obuke za učitelje, jer je Maria Montessori vjerovala da prema njezinoj metodi mogu poučavati samo učitelji koje je sama obučila. Neke ustanove koje su imale to ime nisu bile ni približno na tragu metode. Pokret koji je tako bujao početkom stoljeća, gotovo je nestao na početku dvadesetih. Ponovni preporod i zanimanje za metodu Montessori u Sjedinjenim Američkim Državama počeo je šezdesetih godina.

Na europskom kontinentu stvari su se razvijale povoljnije nakon svršetka Prvoga svjetskog rata. Nakon što se još tijekom rata preselila u Barcelonu, ondje je uz pomoć katalonske vlade 1917. otvorena prva Montessori osnovna škola u Španjolskoj. Dvije godine poslije počeo je tečaj pedagogije Montessori u Londonu prema planu i programu koji je postao standard za sve buduće tečajeve: pedeset sati predavanja, pedeset sati učenja iz materijala Montessori te pedeset sati promatranja Montessori razreda. Osim u Londonu, tijekom dvadesetih i tridesetih godina Maria Montessori je organizirala tečajeve i u Milanu, Amsterdamu i Rimu. Ti su tečajevi bili iznimno posjećeni, a pohađali su ih pripadnici obrazovno svjesne elite iz cijele Europe, poput Tatjane Tolstoj, kćeri velikoga ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata, tada još nazvanog »ratom kojim su završili svi ratovi«, ponovno je aktualizirano zanimanje za obrazovanje. Još neoporavljeni od šoka što ga je prouzročio krvavi svjetski rat, ljudi su tražili put u odgoju i obrazovanju koji bi ih doveo do razumijevanja i tolerancije.

Potreba da se osnuje krovna udruga koja bi se brinula za sustavnu izobrazbu Montessori učitelja konačno je realizirana 1929. u Berlinu, osnutkom Međunarodne Montessori udruge (Association Montessori Internatio-

nale, AMI). U Helsingřru u Danskoj prethodno je bio održan prvi Međunarodni Montessori kongres.

Kad je 1934. Italija planirala ekspanziju na afrički kontinent, fašistički je režim želio pobuditi militaristički duh u svim segmentima talijanskog društva. Mussolini je od Marije Montessori zahtijevao da u svojim školama uvede nošenje fašističkih uniformi i fašistički pozdrav. No, kad se Dottoressa tomu odlučno usprotivila, Duce je naložio da se sve Montessori škole u Italiji zatvore. Maria Montessori odlučila je napustiti Italiju te se ponovno preselila u Španjolsku. Godine 1935, dvije godine nakon Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj, sjedište Međunarodne Montessori udruge preseljeno je u Amsterdam, gdje se nalazi i danas. Godinu dana poslije, kad je u Španjolskoj izbio građanski rat koji je na vlast doveo generala Franca, Maria Montessori je došla u Nizozemsku, u kojoj je tada već postojalo 200 Montessori škola.

Drugi svjetski rat, koji je izbio 1939, zatekao je Mariju Montessori i njezina sina Marija u Indiji. Majka i sin su godine koje slijede provodili organizirajući tečajeve po Indiji. U Indiji su tada objavljene i nove knjige The Child i Reconstruction in Education. Mario Montessori postao je u tom razdoblju najvažniji pomoćnik svoje majke. Dvije godine nakon njihova povratka u Nizozemsku, 1948. objavljene su knjige What You Should Know About Your Child i The Discovery of the Child, a godinu dana poslije knjiga The Absorbed Mind. Maria Montessori je tri puta bila predložena za Nobelovu nagradu za mir i to uzastopno 1949, 1950. i 1951.

Umrla je 6. svibnja 1952. u osamdeset drugoj godini života u Noordwijku u Nizozemskoj. U vremenu u kojem je živjela kotač povijesti imao je ubrzanje kao nikad do tada, no ona je i dalje pričala priče kao prije četrdesetak godina, iz svojih početaka. Osobito je rado pričala priču o djevojčici koja je prvi dan stigla u njezinu školu. Ta se djevojčica obratila dječačiću pokraj sebe s pitanjem: »Jel’ istina da u vašoj školi možete raditi što vam se sviđa?« »To ne znam«, razmislio je i odgovorio dječak, »no, znam da nam se sviđa to što radimo«.

Barunica Dédée Vranyczany i »Novo dijete«

Na početku 20. stoljeća pod utjecajem Marije Montessori, ali i švedske spisateljice i sufražetkinje Ellen Key (1849–1926) koja je 1909. objavila knjigu Stoljeće djeteta, dogodile su se velike promjene u pogledu osvješćivanja tadašnjih pedagoga i svih zainteresiranih za odgoj i obrazovanje djece, pronalaženja puta, odnosno metoda u poučavanju i što bezbolnijem pripremanju djece za život. Nove ideje i prosudbe o učenju kao najprirodnijem procesu u životu i kao doživotnom odgoju na svim razinama bile su samo dio tema kojima se posvećivala posebna pozornost u vremenu koje je dolazilo. Gotovo cjelokupna obrazovna elita tog vremena htjela se upoznati s osnovnim postulatima i metodama Marije Montessori.

Hrvatska se ubrzo pridružila tom novom europskom trendu, pa je tako i barunica Dédée Vranyczany krenula u otkrivanje nove metode poučavanja. Rođena u Opatiji 16. lipnja 1896. pod punim imenom Wanda Maria Ida barunica Schmidt Zabierow, odrastala je u vrlo važnoj plemićkoj obitelji koja je bila u dobrim vezama s vladajućom habsburškom dinastijom. Njezin je djed bio guverner Koruške i blizak vojni savjetnik cara Franje Josipa I. Majka joj je potjecala iz stare poljsko-ukrajinske obitelji Dachowski. Nakon mature u Grazu, pohađala je tečaj francuskog jezika u Švicarskoj i nakon toga završila Domaćinsku školu u Baden Badenu.

Udajom za baruna Ambroza Vranyczanyja, Dédée je postala članom jedne od najutjecajnijih hrvatskih obitelji. Obitelj Vranyczany bila je jedna od nositelja hrvatske povijesti i kulture kroz stoljeća, a to je značilo da je također postala dio svakodnevnoga kulturnog života tog doba u Hrvatskoj. U vrijeme njezina odrastanja i obrazovanja Hrvatska je bila pod austrougarskom vladavinom i zbog toga je bila pod utjecajem njezinih obrazovnih reformi. Zbog toga su »radna škola« i »skupno obrazovanje« još imali odjeka na našim prostorima prije raspada Monarhije.

Slom Austro-Ugarske Monarhije bez sumnje je označio slabljenje kulturnog utjecaja Beča. Nasljedstvo i tradiciju bivše Monarhije počele su nagrizati »folklorne pedagogije« koje su željele izbrisati svaki trag naslijeđene tradicije. No, zagrebački društveni i kulturni milje ipak je ostao usko povezan s prijašnjim središtem carstva. Novine na njemačkom jeziku još su uvijek uživale veliku čitanost pa je preko tog medija čak i bečka školska reforma austrijskog ministra prosvjete Otta Glöckela (1874–1935) imala velik utjecaj na hrvatsku pedagogiju.

U ljeto 1933. barunica Dédée poslala je molbu za upis u 19. međunarodni Montessori tečaj u Londonu. Kao razlog za pohađanje navela je »osnivanje dječjeg vrtića u Zagrebu«. U to vrijeme još uvijek je stanovala u obiteljskoj vili u Svetom Križu Začretje nedaleko od hrvatskoga glavnoga grada. Nadalje, zanimljivo je da je pod bilješkom »učiteljsko iskustvo« spomenula »moje dvoje djece i moje dvije nećakinje«. Tečaj za Montessori pedagoge u Londonu je držala Maria Montessori na talijanskom jeziku, a prevodio se na engleski. Trajao je 3 mjeseca a polaznici su dobili diplomu završivši cijeli tečaj, uz testiranja sposobnosti rada s djecom u skladu s metodom Montessori.

Barunica Dédée Vranyczany

Dédée je bila prva Hrvatica koja je primila diplomu Marije Montessori. Odmah nakon povratka u Hrvatsku, u prosincu, objavila je članak u dnevnim novinama Morgenblatt pod naslovom Das Neue Kind, u kojem je predstavila metodu i ideje Marije Montessori hrvatskoj javnosti. U uvodu članka postavila je ključno pitanje: »Zašto dajemo djeci toliko beskorisnih igračaka koje samo bacaju naokolo i kojih se brzo zasite? Dajte djetetu odgovarajuću okolinu u kojoj se dobro osjeća i u kojoj će naći zadatak. Dajte mu predmet koji ga veseli i koji potiče njegov razvoj i zadovoljava njegovu potrebu za radom«. Kao iskonska sljedbenica uvjerenja Marije Montessori naglasila je: »Ono što dijete odabere kao aktivnost i način na koji se kroz nju predstavlja vanjskom svijetu je ono što vodi pravom učenju na kojem temeljimo naše napore u obrazovanju. Naša vjerovanja u mogućnosti i snagu djeteta je sljedeće što nam pomaže. Naš zadatak i obveza je pomoći djetetu«. U nastojanju da dobije što veću potporu za svoj vrtić barunica je članak završila riječima: »Vjerujem da će Zagrepčani obratiti pažnju nadolazećim događanjima u dječjem vrtiću i da će roditelji i učitelji podržati moje napore, zato što trebamo zdravu djecu koja vole raditi. Djeca su budućnost naroda«.

Konačno, u subotu 15. rujna 1934. barunica je postigla svoj cilj. U srcu Zagreba, s pogledom na tržnicu Dolac, prva Montessori dječja kuća otvorila je vrata. Taj sretni događaj spomenule su sve važnije novine u hrvatskom glavnom gradu. Tadašnji Jutarnji list je na primjer javio: »Nova i korisna ustanova osnovana je za djecu između 3 i 7 godina. Satovi se održavaju na hrvatskom i francuskom ujutro i na hrvatskom i njemačkom popodne. Nastava se održava u učionicama posebno opremljenim za djecu te dobi i sa posebnim materijalima koji pomažu djeci razviti njihova osjetila i intelekt u potpuno realističnom smjeru. Djeca uče raditi samostalno i sama kontroliraju svoje pogreške«. Dvadeset sedam godina nakon Case dei Bambini i dvadeset dvije godine nakon početka »svjetske turneje« metode Montessori, ona je svoju primjenu konačno našla i u Hrvatskoj.

Znakovito je da je također u rujnu 1934. objavljen prijevod teksta Marije Montessori Duhovna priprava učitelja u časopisu Dom i škola, koji je u to vrijeme bio popularan među učiteljima i roditeljima. Taj je rad bio usmjeren na unutarnju izgradnju učitelja jer kao što smo svjedoci prošlih i suvremenici ovoga vremena sve važne reforme u školskom sustavu nisu započinjale niti su se provodile prema papirnatim predstavkama, nego su dolazile iz svijesti o potrebi same promjene kao i iz srca onoga tko je stajao u redu za promjene.

Osnutak vrtića nije bio jedini doprinos barunice pokretu Montessori. Pet mjeseci prije njegova otvaranja sudjelovala je na četvrtom Međunarodnom Montessori kongresu u Rimu kao predstavnica Jugoslavije i prisustvovala Generalnoj skupštini AMI-ja. U kolovozu iste godine stigla je iz središnjeg ureda AMI-ja u Amsterdamu potvrda o uspostavi »Jugoslavenske zemaljske grupe« popraćeno riječima: »Želimo Vam (barunici Dédée, nap. N. B.) izraziti zahvalnost za Vaš uspješan rad i naše želje za uspješan rad jugoslavenske državne grupe«. Pismo je sadržavalo i upute za moguć posjet Marije Montessori Jugoslaviji. Barunica Dédée je tad sve svoje napore usmjerila na to da se to ostvari. Povezala se s direktorom Radio Zagreba i osigurala njegov pristanak za početak predavanja o metodi Montessori u radijskim emisijama. Predložio je da predavanja počnu u rujnu s početkom nove školske godine. Sve je bilo spremno za Dottoressu, ali onda su politička događanja učinila različit i tragičan prevrat. Maria Montessori nikad nije došla u Zagreb, ali su zato došle sile osovine. Dječji vrtić barunice Dédée našao se u Drugom svjetskom ratu.

Brojna djeca koja su polazila baruničin dječji vrtić nisu doživjela kraj rata. Za mnogu židovsku djecu te su godine grubo prekinule bezbrižno djetinjstvo. U Drugom svjetskom ratu postala su žrtve holokausta. Barunica je štitila židovsku djecu i brinula se o njima koliko je mogla, organizirajući im »sigurne kuće« u nekoliko hrvatskih gradova. Što se točno dogodilo njezinu vrtiću ostalo je zasad samo još jedan segment neistražene povijesti toga tragičnog razdoblja. Nakon rata komunistička vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije naredila je zatvaranje vrtića, tako da je i on doživio istu sudbinu kao i druge privatne ustanove koje se nisu slagale s komunističkom ideologijom.

Sjećanje na njezin prvi dječji vrtić, međutim, nije umrlo zajedno s njom. Dvanaestero djece, polaznika vrtića »tete Dédée«, kako su je zvali, ostavilo je trag o vrtiću pišući o njemu u novinama ili govoreći o njemu. Jedna od njih je Greta Spigelski, koja još uvijek živi u Zagrebu i koja je napisala otvoreno pismo novinama Večernji list prije otprilike 15 godina. Napisala je sljedeće: »Zahvaljujem teti Dédée za prekrasno djetinjstvo, za lagan početak učenja stranih jezika, za naviku da moram biti uporna, disciplinirana i za stjecanje dobrih radnih navika i za dobar temelj mog budućeg života«. U čast te iznimne žene, prva Montessori škola u Hrvatskoj, koja je osnovana 2003. godine, nosi njezino ime.

Osnutak prve Osnovne Montessori škole u Hrvatskoj

Nakon prvih slobodnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj i uspostave demokratskog poretka, napokon se nakon pola stoljeća ponovno nastavila i tradicija Montessori. Otvoren je veći broj novih Montessori vrtića, a pod tim je promijenjenim okolnostima krenula i inicijativa za osnivanje naše Osnovne Montessori škole »Barunice Dédée Vranyczany«, prve Osnovne Montessori škole u Hrvatskoj. Dana 23. studenog, 2001. osnovana je Udruga roditelja »Maria Montessori« Zagreb, s glavnim ciljem da se to ostvari. Osnovni motiv bila su naša djeca, tj. djeca roditelja osnivača, koja su na nekoliko lokacija u gradu pohađala Montessori predškolske ustanove. Ona nisu mogla nastaviti obrazovanje prema Montessori metodi jer osnovna Montessori škola u Hrvatskoj nije postojala.

Korespondirajući i susrećući se s ljudima širom Europe i upoznajući ih s našom inicijativom, svi su širom otvorili vrata i pomogli nam u našim aktivnostima. Uz okoštale birokratske strukture u Hrvatskoj, naziralo se uvijek poneko svjetlo i ta su nam svjetla u danim trenucima bila blagoslov za sav naš rad. Razumijevanje na koje smo naišli prilikom svakog susreta s tadašnjim ministrom prosvjete i športa dr. Vladimirom Strugarom davalo nam je nade u pozitivan ishod.

Nastava u školi u Zagrebu

No, naša pisma, dopisi, sastanci, molbe za dodjelu gradskog prostora ostali su bez odjeka i mi smo morali krenuti u financijski nepovoljno prostorno rješenje jer je to bio uvjet bez kojeg je svaka druga aktivnost bila nemoguća. Nađena je vila u Heinzelovoj 8, vila građena tridesetih godina 20. stoljeća, iz vremena Marije Montessori. Bila je to prava, topla Montessori kuća, no trebalo je puno dodatnih radova, koji su propisani pedagoškim standardom, da bi se dovela u svrhu. Velik dio poslova trebali smo organizirati sami, a kako je vrijeme istjecalo – nas dvadesetak roditelja krenulo je u akciju. Sve naše različitosti nestale su u šarenim slojevima boje, u usvajanju osnova elektriciteta, postavljanja ograde, planiranju dvorišta. To su bili trenuci u kojima su naša djeca mogla od nas, svojih roditelja, naučiti kako je rad neprolazna vrijednost i kako nas uz puno ljubavi i strpljenja vodi ostvarenju ciljeva u životu.

To je bilo jedno od najtoplijih ljeta koje pamtim, miješali su se mirisi svježeg betona, boje, drva, novog namještaja, znoja, svježe naručene pizze. Glasovi koji su dopirali s obližnje prometne ulice pomagali su nam da se orijentiramo u kojem se dijelu dana nalazimo. Sve je prošlo u trenu, uz veliki entuzijazam, volju, ljubav i predanost ideji.

Danas se nalazimo u prostorijama bivšega tvorničkog postrojenja za testiranje dizala Rade Končara, zahvaljujući razumijevanju i potpori gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića, koji je prilikom otvorenja našega novog prostora u rujnu 2005. rekao da je taj prostor prenamijenjen u buduću tvornicu znanja. »Tvornicu znanja«, svakako, ali i cjelokupne potpore i sredine u kojoj će svakom djetetu biti pružena prilika za nesmetan razvoj, jer kako kaže Maria Montessori: »Dijete je graditelj čovjeka. Nema čovjeka kojeg nije stvorilo dijete, ono dijete koje je on sam nekada bio«.

Literatura

Thea van Diemen-Berkhout, i dr., Het Montessori Materiaal, Zelhem, 2001.

B. Esser, C. Wilde, Montessori-Schulen. Mit Kindern leben, Reinbeck bei Hamburg, 2000.

C. Freinet, Põdagogische Texte, mit Beispielen aus der praktischen Arbeit nach Freinet, Reinbeck bei Hamburg, 1980.

D. Kahn, S. L. Dubble, D. R., Pendleton, The Whole School Montessori Handbook for Teachers and Administrators, Cleveland, 1999.

Fred Kelpin, Montessori-basisonderwijs. Praktijk en theorie, Amsterdam, 1993.

Milan Matijeviµ, Alternativne Ükole: DidaktiÞke i pedagoÜke koncepcije, 2. dopunjeno izdanje, Zagreb, 2001.

Milan Matijeviµ, ╗Osposobljavanje i usavrÜavanje uÞitelja za rad u alternativnim Ükolama½, Napredak, 138, Zagreb, 1997.

Maria Montessori, Das kreative Kind: Der absorbierende Geist, Freiburg, Basel, Wien, 1972.

Maria Montessori, Kinder sind anders, M³nchen, 1987.

Maria Montessori, ╗Grundgedanken der Montessori-Põdagogik½, u: P.Oswald, i G. Schultz-Benesch, ur., Aus M Montessoris Schrifttum und Wirkkreis, Freiburg im Breisgau, 1967/1997.

Montessori-basisschool ‘t Ronde Leusden, Schoolgids, Leusden, 2002.

Silvija Philipps, Montessori priprema za ×ivot, Jastrebarsko, 1999.

J. Piaget, Theorien und Methoden der modernen Erziehung, Wien, M³nchen, Z³rich, 1972.

J. Piaget, Das Weltbild des Kindes, Frankfurt am Main, Berlin, Wien, 1980.

Michael Pollard, Maria Montessori. De Italiaanse arts die het onderwijssysteem over de hele wereld ingrijpend veranderde, Leuven, 1990.

Marjan Schwegman, Maria Montessori 1870–1952. Kind van haar tijd, vrouw van de wereld, Amsterdam, 1999.

Aline D. Wolf, A Parents’ Guide to the Montessori Classroom, Hollidaysburg, 1995.