Riječko groblje Kozala

Daina Glavočić

Riječko groblje Kozala

Riječko groblje Kozala jedno je od najstarijih groblja u Hrvatskoj, koje je i do današnjega dana u funkciji. Tijekom gotovo stoljeća i pol opstojanja Kozala je jedna od bitnih prepoznajnica grada Rijeke, posvjedočenje njezine bogate povijesti, ali i prinosa mnogobrojnih građana koji su životom i djelovanjem ondje ostavili tragove. Za Hrvatsku reviju pregled povijesti groblja Kozala, uz osvrt na grobljansku arhitekturu i najpoznatija ukopna mjesta, donosi Daina Glavočić iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Autor fotografija je Egon Hreljanović. Panoramski pogled na groblje Kozala sa crkvom sv. Romualda i Svih svetih

Od današnjih osam grobalja riječkoga komunalnog društva najstarije je i najljepše monumentalno gradsko groblje Kozala, za koje je gradska uprava nekadašnje Rijeke otkupljivala zemljište od polovice 18. stoljeća, ogradila ga 1800, uređivala od početka 19. stoljeća te službeno započela ukopima 1. prosinca 1838. godine, vodeći, do danas neprekinutu, evidenciju ukopa u Knjizi mrtvih od 1872. pa se katkad taj datum uzima kao službeni početak groblja Kozala.

Donedavno se o grobnoj arhitekturi i skulpturi kao kulturno-umjetničkom naslijeđu gotovo uopće nije vodilo računa zbog uvriježenog mišljenja da nije riječ uvijek o umjetničkim (remek) djelima. Te su tvorevine smatrane manje vrijednom građom premda je grobljansko kulturno naslijeđe posebno zanimljivo zbog memorijalnoga, dokumentarno-povijesnoga pa i oblikovno-simboličkog svjedočanstva koje sažima u svojoj biti. Osobito je to važno za grad Rijeku, čija je dvjestogodišnja tradicionalna multikulturalnost prisutna danas još jedino na groblju Kozala i u arhivskoj dokumentaciji (fondovi gradskih Tehničkih ureda Ju 51) s obzirom na izmjenu nekoliko stranih vlasti (austrougarske, talijanske, jugoslavenske) tijekom 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Baš je groblje Kozala vrijedan čuvar sjećanja na obitelji koje su dolazile iz svih krajeva Europe zbog brzoga industrijskoga, pomorskog i ekonomskog uspona grada u 19. stoljeću, kao i zbog velikog egzodusa riječkog stanovništva, poglavito talijanske narodnosti, nakon Drugoga svjetskog rata. Uz grobne parcele, od osnutka groblja namijenjene različitim religijama (katolicima, protestantima, pravoslavcima, židovima), na grobovima su višejezični natpisi i prezimena (hrvatski, mađarski, talijanski, francuski, engleski, njemački, latinski) s mnoštvom zanimljivih podataka i simbola. Detaljniji su podaci o groblju Kozala sistematski prezentirani tekstom i lijepim ilustracijama u monografiji Komunalnog društva Kozala, koja je objavljena 2002. prigodom 130. obljetnice kontinuiranog vođenja evidencije ukopa, a u kojoj su glavni predmet interesa grobni spomenici s izrazitim stilskim karakteristikama historicizma, secesije i moderne, poglavito oni čiji su autori (arhitekti, graditelji, kipari, klesari) poznati.

Svaka je gradnja u gradu živih – stambenih i poslovnih zgrada, pa i u gradu mrtvih – monumentalnih mauzoleja groblja Kozala, potkraj 19. stoljeća – bila odobravana u Građevinskom (Ufficio Edile), odnosno potonjem Tehničkom uredu (Ufficio Tecnico) Municipija grada Rijeke. Prvi je plan za groblje Kozala izradio umirovljeni carski i kraljevski inženjer Luigi Emily 1858. Zatim je taj plan reguliran 1898. da bi bio definiran oko 1924. i do danas neznatno proširen jer je prostor limitiran konfiguracijom tla. Ovalno dno kraške vrtače kamenim je potpornim zidom s 400 klasicističkih niša zamislio ing. Venceslao Celligoi 1893. i postupno realizirao do 1912. u obliku potkove (tzv. Ferro di Cavallo), a središnje je tlo potkove namijenjeno isključivo posteljnim grobovima. Na zapadnom dijelu groblja su između 1910. i 1918. građene secesijske niše po planovima ing. Artura Heringa, a na istočnom dijelu između 1929. i 1942. jednostavne zidne niše moderne ing. Bruna Anghebena. Grobne su niše bile praktične iz dvaju razloga: njima su poduprti rubni dijelovi terenskog uleknuća vrtače, a ujedno su bile dostupne građanstvu slabije platne moći, dok su oni boljih mogućnosti podizali raskošnije grobove i mauzoleje.

Mauzolej obitelji Whitehead iz 1905.

Autori grobnica, posebice mauzoleja, morali su ovjeravati i uklapati svoje nacrte u važeće planove prostorne izgradnje groblja, koje je Magistrat prihvatio i još godinama dosljedno provodio naknadnim proširenjima groblja i sistematizacijom okolice. Gradska se vlast sama brinula o zelenim površinama, grobnoj kapeli sv. Mihaela s mrtvačnicom, vodovodu, stazama i ogradama riječkoga komunalnog groblja, a javnim apelima i novinskim oglasima podsjećala vlasnike na dužnost redovitog uređenja, održavanja i ukrašavanja svojih grobnica. One su uglavnom bile građene od čvrstog i trajnog materijala (kamena, armiranog betona) s dodacima od kovanog željeza, stakla, mozaika, fresaka i često ukrašavane kamenom ili metalnom skulpturom. U podizanju i dekoraciji historicističkih grobnica u zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, kao i secesijskih početkom 20. stoljeća, angažirani su riječki graditelji i majstori koji su bogatijim građanima gradili stambene i poslovne zgrade, kao Emilio Ambrosini, Francesco Placsek, Ignazio Rossi, Ugo Pagan, Giacomo Mattich, Raffaelle Cullotti, ali i tršćanski majstori kao Giacomo Zammattio. Zbog malobrojnih domaćih kipara pozivani su oni iz Trsta, Venecije, Pavije, Milana (Ivan Rendić, Giovanni Mayer, Urbano Bottasso, Domenico Rizzo, Donato Barcaglia) te vrsni domaći klesari (Antonio Marietti, Francesco i Giacomo Albertini, Giovanni Borri, Giuseppe Sirola, Ivan Stupar). Grobnu arhitekturu na Kozali naručivali su cjenjeniji i bogatiji građani veleposjednici, industrijalci, bankari, brodovlasnici, pomorci koji su imali svijest o vlastitoj važnosti za života i htjeli su ostaviti trajni trag i nakon smrti. Činili su to shodno svojim platnim mogućnostima, razvijenom ukusu i stupnju obrazovanja, što se lijepo može iščitati iz veličine i izgleda objekata, epitafa, odabira dimenzija, lokacije i stila grobnice, odnosno njezina projektanta ili kipara. Važnost pokojnika ogledala se i u poziciji njegova vječnog počivališta – mauzoleja, baš kao što se i u životnoj, gradskoj sredini ogledalo društveno mjesto, moć i važnost investitora kroz velebnost, izgled i smještaj njegove stambene ili poslovne zgrade.

Shodno općem trendu u 19. stoljeću i shvaćanju stilova koji vladaju u arhitekturi historicizma te njihova impliciranog sadržaja, značenja i tumačenja, za grobnice su najbolje odgovarali elementi antičke klasičnosti zbog smirenih i skladnih proporcija, romanički zbog sigurnosti i trajanja koje ulijevaju snažniji volumeni i polukružne konstrukcije, bizantski zbog raskoši svjetlucanja zlatnog mozaika i efektnih kupola, pojam gotike prizivao je duh mističnosti i onostranosti, renesansni su elementi svojim elegantnim i odmjerenim konstrukcijama svjedočili ozbiljnost, a baroknim se pak raskošnim i bogatim formama, skulpturama te miješanjem materijala i tehnika, davalo veće značenje ne samo mauzoleju nego i njegovim stanovnicima.

Grobnice neoklasičnih karakteristika uglavnom su zamišljene kao konstrukcije tipa antičkoga hrama, u kojem ili pod kojim su grobovi. Najčešće dorski stupovi ili toskanski s visokom bazom nose arhitrav s trokutnim zabatom. Ako je riječ o kombinaciji grčkih i rimskih klasičnih konstruktivnih elemenata, ukrasi su im ugaoni akroteriji s palmetom, kamene amfore, lekiti, stele.

U grupi neoromaničkih mauzoleja-kapelice s centralno naglašenim ulazom nad kojim je puna ili probijena luneta nad rešetkastim željeznim vratima, prevladavaju romanički detalji (slijepe arkadice) i ugođaj (masivnost). Bočni dijelovi pročelja obično su obrađeni polikromnom horizontalnom rustikom. Ponegdje je polukružni istaknuti luk nad portalom ili krovni vijenac postavljen na dva stupića-konzole romaničkih kapitela. Takve su grobnice uglavnom projektirali Pietro Cuchetti (mauzoleji S. Clescovich, 1885; Martich i Gigante, 1893; R. Bacich, 1897) i Francesco Placsek (mauzolej Blecich, 1890). Toj bi skupini mogli pridružiti i specifične mauzoleje koje je projektirao naš poznati kipar Ivan Rendić, a koji su izraz njegova osebujna stila s natruhama bizantske arhitekture i romaničkih elemenata u kombinaciji s mozaicima zlatne pozadine i njegove realističke skulpture (mauzolej J. Gorupa, 1882; Kopajtić-Battaglierini, 1892; da’ Asta-Mohovich).

Skulptura anđela (rad Domenica Rizza) na grobu obitelji Ossoinack

Neogotika se pokazala primjerenom za nadgrobne spomenike i mauzoleje zbog svojih šiljastih oblika i kićenih florealnih ukrasnih motiva, koji su nekako predodređeni za meditativne, duboko religiozne ugođaje. Jedan od najranijih, a vrlo velikih, mauzoleja na groblju Kozala jest onaj Iginija cav. de Scarpe iz sredine 19. stoljeća (vjerojatno 1859–61), nepoznata autora. Taj mauzolej predstavlja arhitekturu sjevernoeuropskih, britanskih uzora, tzv. tudorskoga stila (Tudor style), nešto nalik stilu gottico quadrato tršćanskog zdanja Miramare. Dvije nadgrobne kapele s obilnije korištenim gotičkim odlikama (šiljasti luk, vegetabilna ornamentika, slijepe arkadice, polikromija, fijale...) su rad Giovannija Borrija za obitelj Cretich 1898. Posebno lijepo komponiranu i lociranu baldahinsku kapelicu obitelji Vio-Baccarcich podignuo je kipar Giovanni Dorigo 1889, a skulpturu žene izveo je i signirao Donato Barcaglia iz Milana.

Neorenesansnih mauzoleja ima nekoliko, a među najizrazitijima su mauzolej obitelji Gelletich-Bartolich-Nikolaides (1886) s centralno, na povišenju sljemena, postavljenim Rendićevim kipom Žene s knjigom, te mauzolej obitelji Ploech po projektu Filiberta Bazariga (1884) s oslikom istaknutoga riječkog slikara i dekoratera Giovannija Fumija. Tu su i dva djela Ivana Rendića: pred ulazom ležeći Lav a u interijeru grupa anđela s djetetom – Spava. Pozornost zaslužuje i okolna željezna rešetkasta ograda, rad Mattea Dumicicha, s obzirom na to da se u doba historicizma uz grobnice obično planira uređenje cijele parcele, posebno ako je većih dimenzija, jer se računa na cjelokupni vizualni dojam i scenografski efekt arhitekture i vegetacije.

Početkom 20. stoljeća, paralelno s pojavom prvih secesijskih gradnji u gradu živih, dolazi i do narudžbi secesijskih nadgrobnih spomenika, kapelica i mauzoleja za – grad mrtvih. Građani Rijeke: trgovci, industrijalci, kapetani, liječnici, suci, umjetnici, obrtnici ili činovnici koji su, putujući i poslujući s Europom, zapazili novi stil građenja, željeli su novosti odmah primijeniti u svojoj životnoj okolini, u kućama i okruženju svagdašnjice, ali i u onima namijenjenima vječnosti. Najelitnije mjesto na groblju, akropolsku poziciju s koje se vidi ne samo vrtača Kozale nego i cijeli grad s Kvarnerom, zauzima jedna od najvećih secesijskih grobnica u Hrvatskoj, ona industrijalca i izumitelja torpeda – Roberta Whiteheada, koju je projektirao mladi i najcjenjeniji gradski arhitekt Giacomo Zammattio, a izveo Carlo Pergoli (1904). Do nje vodi elegantna Pergolijeva skalinada kroz »špalir« čempresa, pa snježnobijela konstrukcija apsolutno dominira nad prostorom mrtvih (Kozale) i živih (grada Rijeke). Moćan i bogat naručitelj mogao je i u smrti osigurati pravo dominacije nad gradom u kojem je zaradio životno bogatstvo proizvodeći smrt (torpeda). Shodno već uvriježenom riječkom običaju naručivanja grobnica kod graditelja stambene kuće, bilo je za očekivati da i veletrgovac Giovanni Schittar 1905. naruči kod ing. Emilija Ambrosinija obiteljsku grobnicu, u istom novom stilu i usporedno s gradnjom svoje moderne, prve secesijske kuće na Korzu. Ambrosinijev nacrt izveden je u obliku jednostavne secesijske kamene stele koja plijeni pozornost vitkošću i uzgonom vertikale te efektnim kontrastom bjeline kamena nasuprot tamnoj, bogato izvijenoj metalnoj ogradi. Od drugih secesijskih spomenika na Kozali među najznačajnijima je veliki Rendićev brončani kip Zaspale Vestalinke (1916) te grobnica Ide Steffule rođ. Pauletich, koja je već 1905, desetljeće prije smrti, dala projektirati grobnicu Riječaninu ing. Giovanniju Randichu, dok je skulpturalno rješenje anđela smrti u stilu liberty na tragu znamenitog Bistolfija, nad baldahinom s fitomorfnim stupovima, zasluga tršćanskoga kipara Giovannija Mayera. Zanimljiva je i velika metalna figura anđela smrti s trubom u procijepu kamenoga križa obitelji Kucich, secesijsko djelo riječkoga, međuratnoga kipara Uga Terzolija.

Skulptura Tri parke (oko 1940, nepoznati autor) na grobu obitelji Schadle

Iako je još u antici bio uvriježen običaj postavljanja portretnih bista pokojnika na grobove, taj se običaj ponovno otkriva početkom 20. stoljeća kao prikladna grobna tema, kada je nastala novorođena građanska samosvijest uz društvenu poziciju postignutu unosnom aktivnošću, radom i zaradom za života, koja se nastoji učvrstiti i nakon smrti postavljanjem na grob portreta umrlog u obliku biste ili reljefa, često dodatno naglašena natpisnom pločom s oznakom funkcije, pozicije ili zanimanja pokojnika. Početkom 20. stoljeća u Rijeci je boravio i radio ugledni venencijanski kipar Urbano Bottasso te je 1903. izradio izvrsni kameni reljefni portret u tondu za nadgrobnu stelu najznačajnijega fjumanskoga gradonačelnika – Giovannija de Ciotte. Racionalnost i skromnost glavne su odlike toga nadgrobnog spomenika koje ujedno govore i o čovjeku koji je najduže i najuspješnije vodio Grad kroz zadnju četvrtinu 19. stoljeća (1871–1896), pretvorivši ga od skromnoga primorskoga gradića u moderan i prosperitetni industrijsko-trgovačko-lučki emporij, živeći s devizom Nulla dies sine linea. Bottasso je izradio portretni reljef mlade Antoniette Gozzano oko 1901. i industrijalca Luigija Ossoinacka umrlog 1904, jednog od utemeljitelja vrlo profitabilne Ljuštionice riže i Rafinerije nafte, koja vrlo brzo, zbog pogodnosti lučkog transporta, postaje među najvažnijima u Europi.

U grobljanskom kontekstu, secesija je svojim likovnim programom bila primjerena, a kod naručitelja rado prihvaćana. Feminizirani motivi, vijugavih mekanih oblika, patetičnih, osobito funeralnih prizora, polunagih podatnih i obamrlih ženskih tijela na rubu fizičke snage u nemoći tuge, često su dopunjeni simboličnim detaljima bizarne faune (sova, šišmiš, zmija) i egzotične flore (palma, bršljan, ruža, mak, čičak, zvončić). Sve je to pogodovalo specifičnom ozračju i tišini grobljanske izolacije i uzvišene meditacije na takvom mjestu pa se je secesijski izričaj na nadgrobnim spomenicima zadržao gotovo do kraja Prvoga svjetskog rata, nakon kojeg se sve češće, pod utjecajem Wagnerove škole, uvode jednostavniji geometrijski oblici i ukrasi. Dobar je primjer projekt Eugenija Celliogoia, Wagnerova đaka, koji je projektirao grob za svojega oca, ing. Venceslava Celligoia, u smislu bečke geometrijske secesije. Takvi, iako rijetki, jednostavni projekti čistih ploha i linija naviještaju nadolazeći stil moderne.

S ustoličenjem talijanske vlasti početkom 1920-ih dolaze u Rijeku i fašistički nazori, a s nešto zakašnjenja i uzori funkcionalističke arhitekture tadanje Italije. Riječki arhitekti projektima zapravo iskazuju svoje političko i nacionalno opredjeljenje, pripadnost vladajućoj Patriji te lojalnost novoj vlasti koja želi čistim i jasnim monumentalnim, a funkcionalnim formama iskazati isto takve tendencije svojega programa, što se očituje i na groblju. Riječki arhitekt ing. Bruno Angheben preuzeo je u Tehničkom uredu grada sve poslove oko planiranja i izgradnje još neizgrađenih dijelova groblja Kozala, zidnih niša, poneke grobnice (Bacci-Rocchetti, Mondolfo) i krunu svih svojih zamisli – izgradnju Votivnog hrama Svih svetih (Tempio Votivo di Ognisanti), koja je ujedno bila i ogledalo nazora i htijenja talijanske fašističke vlasti. Stilska obilježja funkcionalističke arhitekture i skulpture talijanskog novecenta, odn. moderne na groblju Kozala moguće je pratiti u jednostavnim oblicima i materijalu a ne više u dekorativnim detaljima. Obiteljski mauzoleji Berti ili Wottawa lišeni su sentimentalnosti a takav stil traje do pred kraj međuratnog razdoblja, do kraja 30-ih.

Nakon Drugoga svjetskog rata grobnice se smanjuju u dimenzijama, lišavaju detalja i stilskih odlika pretvarajući se u jednoobrazne uglate geometrijske tvorevine uniformno, strojno obrađenih glatkih mramornih pokrovnih ploča podjednakih, standardiziranih dimenzija, visina i oblika, podložnih povremenim modnim trendovima u oblikovanju uzglavne kamene ploče. Iznimno rijetko, vjerojatno zbog skupoće, ponetko angažira nekog akademskoga kipara za izradu nadgrobne plastike, pa ako se to i dogodi, takva je skulptura manjih dimenzija. Općenito, nakon Drugoga svjetskog rata govorimo o konfekcijskim grobovima, s ukrasnim detaljima na granici lošeg ukusa i kiča, kod kojih više nema govora o bilo kakvom tragu umjetničkog obrta, stilskog obilježja i umjetnosti uopće.

Mauzolej obitelji Vio-Bakarčić

Budući da su europska groblja devetnaestog stoljeća danas već popunjena do krajnjih mogućnosti, sve je veći trend kremiranja stanovništva pa se nova groblja pretvaraju u parkove meditacije, uređene i inovativnih hortikulturnih rješenja, na lijepim pozicijama daleko od gradske vreve. Istodobno, s druge pak strane, diljem Europe sve više jača nostalgija i interes za proučavanje grobnih običaja i istraživanje povijesti specifične grobne arhitekture i skulpture pa je 2001. u Bologni pokrenuta inicijativa i osnovana međunarodna udruga značajnih povijesnih grobalja – ASCE (Association of Significant Cemeteries in Europe), u koju se, kao ravnopravni član, 2004. uključilo i riječko komunalno groblje Kozala. Ta je organizacija 2001. počela radom skupine predstavnika gradskih uprava i ministara na promociji pionirskog projekta s 12 članova-osnivača, da bi uz neprestano povećavanje broja članova na rujanskoj godišnjoj skupštini udruga obuhvaćala 20-ak europskih zemalja i oko 100 članova. U nekim su zemljama zastupljena gradska groblja ili odjeli gradske uprave, ponegdje državna ministarstva ili tijela za zaštitu kulturne baštine, ponegdje pojedinci i skupine sa sveučilišta, muzeja te udruge građana, menadžera i ljubitelja grobalja. Iz Hrvatske je udruzi ASCE prvo pristupilo groblje u Varaždinu, zatim i Mirogoj. Učlanjenje u to društvo značajno je s više aspekata promocije same djelatnosti ali i spomeničke baštine tzv. parkova – muzeja skulptura na otvorenom, ali je još značajnije što se preko udruge ASCE može uključiti u neki od programa istraživanja, dokumentiranja, publiciranja, valorizacije i konzervatorske zaštite te spomeničke baštine na račun europskih fondova. Tiskana je publikacija prvog vodiča te vrste po značajnim europskim grobljima na pet jezika (engleski, talijanski, litavski, slovenski i švedski) s tekstualnim i slikovnim prikazom 31 gradskoga groblja (uključujući Zagreb i Ljubljanu). Zahvaljujući udruzi ASCE ustanovljen je Tjedan otkrivanja europskih grobalja koji se potkraj svibnja i početkom lipnja obilježava na mnogim grobljima stručnim vodstvima za srednjoškolsku mladež i građanstvo, predavanjima, dijeljenjem propagandne literature školama, stručnjacima itd. Organiziraju se besplatne izložbe i koncerti, predavanja stručnjaka radi podizanja svijesti građana Europe o važnosti groblja kao bitnog dijela europskoga kulturnog naslijeđa i njegove integracije u uobičajene kulturne aktivnosti, a sve češće i u turističke itinerare.