Nizozemski kulturni krajolici

Nina Blom-Poldrugač

Nizozemski kulturni krajolici

Autorica teksta i fotografija diplomirala je anglistiku i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Neposredno nakon toga preselila se u Nizozemsku, gdje radi u knjižnici i prosvjeti. Smjerokazi

Vijest u novinama Het Parool, 13. ožujka 2008.

Seoski zrak iz bočice kao osvježivač zraka

RUINERWOLD – Trgovac mješovitom robom iz Ruinerwolda, Drente, odlučio je seoski zrak plasirati na tržište. Miris sela namijenjen je nostalgičnim seljacima i radoznalim zapadnjacima. Osvježivač zraka prodaje se u bočicama ili mirisnim teglama.

Priroda je Bogom dana, to priznaju čak i oni manje vjerni među nama u trenutku kad zastanu opčinjeni prirodnom ljepotom, srca ispunjenog zadivljenjem; mi ponizni svjedoci nečega trajnijeg i uzvišenijeg od nas samih. Taj postulat vrijedi svuda na svijetu, osim naravno u maloj zemlji Nizozemskoj, koje u velikim dijelovima ne bi ni bilo da nije bilo – čovjeka. U stoljetnoj borbi sa šturom klimom i nevoljkom zemljom čovjek je oteo zemlju moru i formirao ju po svojim potrebama, a postojeće je krajolike promijenio u tolikoj mjeri da danas u Nizozemskoj priroda u izvornom smislu praktično više i ne postoji. Ono što se u Nizozemskoj naziva prirodom kulturni su krajolici, oblikovani utjecajem ljudskih zamisli i djela.

U jednoj od najnaseljenijih zemalja na svijetu realna je opasnost da će se prostor potrošiti gradnjom. U zadnjih pedesetak godina tako su, što urbanizacijom što činjenicom da su seljaci u velikom broju napuštali svoje zanimanje i posjede, nestale velike ruralne površine, a cijeli krajobrazi izgubili svoje osnovne karakteristike.

U pokušaju da se krajolik kao kulturnopovijesno i prostorno naslijeđe očuva, nizozemska je vlada 2006. dvadeset područja u zemlji proglasila »nacionalnim krajolicima«. Služeći kao osobna iskaznica nizozemskih krajobraza, ta područja pokrivaju 20 posto površine zemlje i u njima živi i radi oko 2,5 milijuna ljudi. To dakle nisu nacionalni parkovi, ni muzeji prirode, nego vitalna područja u kojima se živi, radi i rekreira.

Status nacionalnoga krajolika nije samo počasna titula nego sa sobom donosi i obveze. I ti se krajevi, kao i ostatak Nizozemske, moraju razvijati, ali na takav način da specifične karakteristike tog područja ostanu sačuvane ili time budu naglašene. Sve to zahtijeva poznavanje okoliša, kreativnost i, naravno, prilična financijska ulaganja. U sljedećih pet godina nizozemska će vlada investirati 51,9 milijuna eura u nacionalne krajolike. Tim će se sredstvima obnoviti postojeća gradnja, poboljšati i očuvati cestovna i vodena infrastruktura i održavati zelenilo. Također će se ulagati u inicijative koje bi nacionalne krajolike približile rekreativcima; ulagat će se na primjer u biciklističke staze, vidikovce i odmorišta.

Zapitali smo se kakva je, dakle, današnja situacija u nekom od tih nacionalnih krajolika. Zašto će se toliko sredstava ulagati u nešto što je očito živo i lijepo, jer inače ne bi bilo izabrano kao osobna karta nizozemskoga krajobraza? Hoćemo li zateći raspadajuće farme, šepave krave, neostrižene ovce? Hoćemo li se probijati kroz zarasle močvare i lomiti noge po neravnim puteljcima? Odlučili smo posjetiti najsjeverniji nacionalni krajolik u Nizozemskoj. Middag-Humsterland nalazi se u pokrajini Groningen, područje udaljeno samo desetak kilometara od grada Groningena, područje koje se smatra najstarijim europskim kulturnim krajolikom.

Piet, i to je Nizozemska

Selo Fransum

Izlazeći iz grada Groningena u sumorno predvečerje i vozeći se kroz predgrađa natiskana novogradnjom i industrijskim terenima, činilo se da nema kraja crvenoj cigli i nizovima betona, stakla i automobila. No, sa zadnjim otužnim zgradama iza nas odjednom se horizont proširio, nebo rastegnulo, a zelena ravnica preuzela oko.

Čim se nakon nekoliko kilometara napusti autocesta i uskom zavojitom cestom krene prema sjeverozapadu, prema selu Den Ham, čovjek odahne. Dokle oko seže vidi se meko zelenilo pašnjaka, u daljini poneka farma okružena drvećem. Ugodna je spoznaja da je prvi veliki grad u tom pravcu – Reykjavik. No, čovjek se ne smije previše opustiti jer je cesta krivudava kao da ju je trasirao netko tko je želio pokazati što je više moguće pejsaža – e, a sad pogledajte malo desno, vidite li onu krasnu farmu u daljini, e sad malo lijevo, je li to potok ili kanal? Pa sad malo ravno, gledaj kako se ravnica pretače u nebo, pazi, opet lijevo, vidi onaj puteljak omeđen stablima... Tek kad čovjek malo više sazna o geološkoj povijesti toga kraja shvatit će da te vijugave cestice nije projektirao neki nadobudni turistički vodič, nego da one prate oblike stoljećima starih nasipa od nataložene morske gline. Cijelo je to područje tisućljećima bilo pod utjecajem mora, čija je svaka plima preplavljivala velike površine zemlje. Kad bi se more osekom povlačilo, ostavljalo bi iza sebe sloj plodnog mulja. Mulj se s vremenom taložio i sušio, a neke od tih naslaga mulja prerasle su u »brežuljke« (»terpen« kako ih nazivaju u Friziji ili »wierden« u Groningenu), dovoljno visoke da ostanu suhi i za vrijeme plime. Bili su to idealni tereni za ljude koji su tu, na suhoj i plodnoj zemlji, mogli živjeti, držati stoku i ribariti. Početkom naše ere taj je dio Nizozemske bilo jedno od najnaseljenijih područja, s 1500 seoca duž obale. Ljudi su tijekom stoljeća prirodne naslage mulja sami dalje utvrđivali i nasipali pa neki od tih »brežuljaka« danas dostižu visinu čak i do šest metara iznad morske površine.

More je tako uzimalo ali i davalo, a čovjek je dalje sam radio i stvarao. Možda je to razlog da je Groningen jedna od pokrajina s najmanjim brojem vjernika u Nizozemskoj? Iako treba reći da je to područje doživjelo pravi razvoj tek dolaskom cistercitskog reda, koji je tu potkraj 12. stoljeća osnovao samostan. Samostan St Bernardus postao je jednim od najvećih samostana u Zapadnoj Europi. Dok su cisterciti u Hrvatskoj u srednjem vijeku donijeli vinovu lozu u Slavoniju i bavili se proizvodnjom vina, njihova su nizozemska braća mrežom kanala i jaraka regulirali odvod vode i priljev mora, gradili nasipe i osnivali velika seoska dobra.

Nije, dakle, čudno da se ceste i puteljci probijaju putevima koje su im odredili nasipi i voda te prastari brežuljci od mulja, nije, dakle, čudno da su ceste tako pijane da čovjek na njima to svakako ne smije biti!

Kako se spava u spomeniku baštine?

Slučajni putnik u tom će slabo nastanjenu kraju teško nabasati na prenoćište, pa smo tako već unaprijed rezervirali sobu u jednom od rijetkih preostalih seoskih zamaka u provinciji Groningen. »Borg«, tj seoski zamak, bila je učvršćena kamena seoska kuća koja je u trenucima opasnosti pružala utočište i zaštitu ne samo domaćinima već i susjedima.

Naše prenoćište, Piloersemaborg, potječe iz 1633, ali je u njemu uspješno sačuvana atmosfera života seoskog plemstva. Budući jedini gosti u ovo vrijeme godine, mogli smo birati između soba u samom zamku u kojima se spava u ugrađenim (i zatvorenim!) posteljama ili u jednom od triju malih apartmana koji su spretnim i nenametljivim arhitektonskim rješenjem smješteni u velikoj staji. Odlučili smo se ipak za apartman, ne samo zbog toga što nam se ideja spavanja u ormaru činila prilično klaustrofobičnom nego i zbog utješne blizine životinja u staji. Jer, nakon što se čovjek dovoljno nadivi ambijentu stare kuće i njezinu smještaju u kultiviranom parku okruženom kanalima, predivnom povrtnjaku s neobičnim povrćem i začinskim biljem koji je čak i u veljači bujan i lijep, kada čovjek tako pogleda oko sebe i osjeti sav taj prostor, kilometre i kilometre ravnice, to beskrajno nebo iznad sebe, tu tišinu i tu samoću, bude mu nekako drago da ima živih bića u blizini, pa bila ona pernata ili dlakava. Mala je utjeha što čovjek ovdje lako može zadovoljiti većinu civilizacijskih potreba – pritisnuti prekidač svjetla, okrenuti slavinu s toplom vodom, upaliti TV ili radio, sjesti tako u lijepom i čistom i toplom i svijetlom, kad ipak nema gumba kojim bi približio ljude ili ugasio te silne zvijezde na nebu.

U susretu s tjeskobom čovjek treba jesti. Samo desetak kilometara slaloma opasnom cesticom po mraku dijelilo nas je od restorana u kojem smo također bili jedini gosti, ali nas je tu tješila čitava četa konobara i izvrsno jelo. Sva jela pripremaju se isključivo od namirnica koje se uzgajaju lokalno – neprskano voće, povrće i začinsko bilje iz velikog povrtnjaka Piloersemaborg, meso i sir od lokalnih seljaka, divljač iz obližnjeg lovišta, ribe i školjke s nedalekih obala mora i jegulje iz okolnih kanala, čak se i podrijetlo brašna i žitarica imenom zna. Sve se radi u restoranu, pa i kruh, a grubi drveni pladanj s nekoliko vrsta kruha koje konobar reže po potrebi pravi je užitak za oko! Od silne količine lokalnog entuzijazma nevjerojatno je da na meniju nema ni jednoga lokalnog recepta! Tako će nam zauvijek ostati u sjećanju okus bacio di Piode, kuglice od gratiniranoga kozjega mladog sira sa špinatom, a moj je suputnik ostao bez riječi pri prvom zalogaju panna cotte s umakom od soka crvenih naranči.

Pri povratku u naš seoski zamak bilo nam je svakako ugodnije u trbuhu, ali i lakše pri duši. Čovjeku uvijek nekako lakne kad shvati razlog. Sva ta pusta travnata prostranstva i sva ta voda i zrak zaista su najbolji opskrbljivači najkvalitetnije hrane.

A i silne te zvijezde ispunjavaju donekle funkciju ulične rasvjete. Spavalo se dobro.

Sjaj u travi

Prenoćište Piloersemaborg

Ne događa se često da čovjeka u Nizozemskoj probudi sunce. Da otvori vrata i zakorači u pejsaž slikara iz zlatnog 17. stoljeća – sočni pašnjaci i nemir vode, u daljini je zauzeo pozu neki zaselak iznad kojeg se uspravio crkveni toranj poput svjećice na prvoj rođendanskoj torti, a sve obasjano svjetlom koje kao da ne dolazi samo odozgora... Jedino sumnjivo u toj idili bio je potpuni nedostatak oblaka. U pravilu je monotonija holandskih pejsaža bogato nadoknađena dramom oblaka koji ili histerično rastrzani jurcaju nebom ili poput dostojanstvenih debelih matrona polako putuju iznad naših glava. Ovoga jutra nebo je bilo plavo i mirno. U takva jutra treba sjesti na bicikl i krenuti bilo kamo, pa smo okrenuli pedale i uronili u to zelenilo prekriveno plavetnilom. Poznati okrugli plavi znak s bijelim biciklom u sredini jamčio nam je da se nećemo izgubiti, a ujedno nas je službeno izvijestio da je biciklistička staza po kojoj ćemo se kretati nastala uz financijsku pomoć Europskog fonda za regionalni razvoj. Nije to loše znati. Imali smo, doduše, i malu kartu toga kraja, međutim ta je karta više sličila presjeku police u bakinu ormaru detaljno nagrižene crvotočinom. Umjesto crva ovdje je voda napravila psihodelični otisak u terenu, nešto što nismo posve shvatili dok se nismo uputili biciklističkom stazom kroz pašnjake. Tada nam je postalo jasno da se čovjek u tom pejsažu vrlo lako može izgubiti. Zbog ravnine sve izgleda pregledno i čovjek je uvjeren da se do prvog zaselka na horizontu može stići pravom linijom. I taman se oko uhvati te točke u daljini kad mu odjednom pod kotačima bicikla puteljak skrene u stranu a prvotna markirna točka potpuno se izgubi. Sada smo tek shvatili u kojoj su mjeri oni »brežuljci« od morskog mulja, »wierden«, označili krajolik. Nije bilo druge nego predati se hirovima terena i pratiti poslušno prevrtljivu stazu omeđenu kanalima i s jedne i s druge strane. Udisati čisti zrak u ritmu okretaja pedala, slušati već pomalo zaboravljene zvukove – otkucaje vlastitog srca, šum vjetra uz uho i žbice bicikla. I gledati, upijati to dostojanstvo i taj mir.

Zastali bismo koji put da vidimo kamo idemo, i primijetili kako su ti otočići od pašnjaka blago zaobljeni. Primijetili smo isto tako i odsutnost još jednoga dekorativnog elementa u nizozemskom pejsažu: krava. Još je prerano u godini, i prehladno, da bi se te crno-bijele ljepotice mogle pustiti na pašu, a i teren je u veljači još uvijek previše vlažan pa bi njihove cipelice naprosto uništile travu. Tako su dame, kako ih nazivaju njihovi vlasnici, još uvijek u stajama. Ubrzo smo se provezli pokraj jedne od tipičnih farma, gdje je samo rublje koje se sušilo na povjetarcu svjedočilo o stvarnoj prisutnosti ljudi, ali su krave u otvorenoj staji zadovoljno žvakale na suncu.

Meni su osobno prilično nedostajale i ovce u pejsažu, no ovako iz blizine bilo je očito da je taj teren previše neravan za nizozemske ovce. Naime, vrste ovaca koje se u Nizozemskoj sreću izgledaju poput vunom obrasle prasadi, ovalnih tijela. Ako takva ovca na neravnom terenu legne i prevrne se na leđa, više neće moći stati na noge, nego će se koprcati poput kakva debeloga kukca i ugušiti pod težinom vlastitog tijela. Zato nizozemske ovce pripadaju u krajolik poldera, a ne ovdje, gdje su »wierden« namreškali zemlju.

Na raskršću triju staza i šest kanalića zastali smo u podnožju malo većeg brežuljka na čijem se vrhu smjestila crkvica.

Fransum – dvije farme i crkva iz prve polovice 13. stoljeća. Nigdje ni žive duše, ali nam je crkvica s punim povjerenjem u naše dobre namjere otvorila vrata i primila nas u svoj svijetli mir. Ovdje zaista nije bio potreban čuvar – akustika je tako dobra da se svaki pokret i uzdah pojačava do buke, pa čovjeku ne preostaje drugo nego sjesti mirno i upijati tišinu.

Izišavši nakon te ugodne duševne okrepe iz crkve, zastali smo među izlizanim kamenim pločama prastarih grobova kao među namještajem stana u kojem već dugo nitko više ne živi. Promatrali smo krajolik kojim smo došli, to vrtoglavo izvijanje biciklističke staze, i zamislili kako je to moglo izgledati jednom davno u ovakvo sunčano nedjeljno jutro. Prije nastanka europskih fondova te se stazice ne bi vidjele jer bi bile prekrivene travom, ali bi se vidjelo svjetlucanje vode i male povorke u crno odjevenih ljudi kako sa svih strana dolaze prema crkvi. Na čelu otac, za njim majka s najmanjim djetetom na boku, iza nje djeca jedno za drugim, preslikavajući sliku iz kanala u kojem majka patka vijuga praćena pačićima. Kreću se povorke u tišini jer to su ljudi koji se koriste jezikom »poput komada alata, snažno i ciljano« (Bernlef, De pianoman, 2008). Vijugaju ljudi u tišini prema crkvici da bi im netko drugi riječima osmislio život.

Danas na asfaltu biciklističke staze nije bilo nikoga. Krenuli smo dalje, a staza se ubrzo protegnula i smirila – približavali smo se velikoj cesti i kanalu preko kojeg smo prešli zahvaljujući drvenom mostu za bicikliste.

Nastavili smo put stazom prema selu Garnwerd, u kojem nam je brošura obećavala živopisno okrepilište. Nakon desetak kilometara vožnje biciklom bilo je i vrijeme za neki oblik tekuće okrepe!

Garnwerd se smjestio uz obale kanala Reitdiep kojim se ukrotio i ispravio donji dio rijeke Hunze, rijeke koja spaja grad Groningen s morem. Na samom smo nasipu našli kafić Hamming, koji je nekada imao i drukčiju funkciju, naime njegovi su vlasnici uz točenje pića ujedno i rastavljali stare brodove i čamce. Tako su svi podovi i grede te stare kuće napravljeni od drveta starih brodova, a unutrašnjost kafića nije se mnogo promijenila od kako je ovdje ispijeno prvo piće.

Čekajući na naručenu kavu, promatrali smo ljude oko sebe – lokalni pijanac koji je crvena nosa tetošio svoju lulu i svoj »jenever« (vrsta rakije), neki intelektualni tip udubljen u debeli snop novina, dvije postarije sportski odjevene gospođe, očito ljubiteljice šetnje i prirode, i jedan biciklist u sličnom stanju umora i žeđi poput nas. Na stolu je ležao plastificirani popis pića, na čijoj se drugoj strani mogla pročitati kratka povijest sela i etimološko objašnjenje imena Garnwerd. U jednoj se verziji podrijetlo imena sela izvodi iz riječi »wierden«, no druga je verzija daleko zanimljivija. Nekada davno, prije mnogo stoljeća, u doba kada su irski hodočasnici dolazili u ove krajeve širiti Božju riječ, krenuo je tako još jedan brod pun redovnika na svoj sveti put. Na otvorenom moru zatekla ih je velika oluja pa se brod pokušao skloniti u relativno mirne vode rijeke Hunze. No, negdje baš u visini kafića Hamming dignuo se ponovno veliki vjetar i brod se nasukao i potonuo, a redovnici jedan za drugim nestali u valovima. Samo jedan redovnik imao je sreću da ga dugačke haljine njegove mantije zadrže na površini vode dovoljno dugo da ga mještani mogu spasiti. Kada su žene vidjele jadnog redovnika i njegovu poderanu mantiju, strčale su se noseći igle i konce, na što je redovnik izgovorio povijesne riječi: »Is this yarn worth?« Nizozemskim prijevodom »Is het garen waard?« sasvim je jasno podrijetlo imena sela Garnwerd. Legenda kaže da sretni redovnik nije uspio spasiti samo život nego i jednu flašu irskog viskija i da se od tada u kafiću Hamming tradicionalno servira kava s viskijem. Na žalost taj je fini običaj očito s vremenom izumro, budući da osim malo kave i puno vode u našoj kavi nije bilo ničega drugoga!

U jednoj od publikacija Vijeća za ruralni prostor – Prijedlog instrumentacije nacionalnih krajolika, 2005. – u dijelu u kojem se govori o Middag-Humsterlanda može se naći sljedeća rečenica: »Ovo je zemlja s pričama, a baš priče vode k vrednovanju krajolika.« Vozeći se biciklom kroz te predjele, ta nam se rečenica potvrđivala na svakom metru puta.

Moć prirode

Karakteristični nizinski krajolik područja Middag-Humsterland

Ostatak naše kružne ture sastojao se od niza prelijepih slika. Lijepe i čiste farme, uredno pokošene stranice svih, pa i najmanjih, kanala, strogo kontrolirana voda...

...i čarobna sela. Najljepša su sela, njih još osam, ona koja su smještena na vrhovima »wierden«. Jedno je od najdojmljivijih i najmanjih selo Niehove – brežuljak opasan starim kućama na čijem je vrhu crkva. Kompaktna autentična cjelina u kojoj nije bilo mjesta za novogradnju. Nije bilo mjesta ni za groblje, koje se tako nalazi izvan sela, ali također na vidljivoj uzvisini.

Na žalost, poznati seoski kafić je u ovo doba godine zatvoren, pa smo suhih usta nastavili put prema našem seoskom zamku. I izgubili se. Sve u smjeru u kojem smo znali da leži naše prenoćište, vozili smo zamršenim lokalnim stazama, prošli kroz još tri sela i jedan omanji grad, vidjeli 0 kafića i 0 restorana i na kraju ipak morali pitati za pomoć. »Piloersemaborg? Skrenite ovom stazom i nakon nepunih pet kilometara vidjet ćete ga na desnoj strani.« Čovjek ne bi mogao vjerovati da će tih pet kilometara biti osjetno duže nego onih pedesetak prije toga! Našli smo naš dvorac potpuno lipsali, suhih i ispucanih usana. Oprezno smo sišli s bicikla, odšepali u predvorje i zavalili bolne dijelove anatomije u mekane fotelje. Gazdarica nam je bez riječi donijela pivo. Nakon nekog vremena bili smo ponovno u stanju razmišljati, a film koji nam se cijeloga tog dana vrtio pred očima bilo je teško zaustaviti – sva ta ljepota, taj spoj čovjekova rada i prirode, spoznaja da taj krajolik ne bi mogao biti takav kakav je da nije bilo ljudske ljubavi i ulaganja. Koliko je moglo biti lakše, a i jeftinije, zatrpati kanaliće, preorati zemlju i stvoriti velike posjede koje bi bilo lakše održavati? No čovjek je ovdje odlučio prihvatiti ono što mu je priroda ponudila.

Svuda nosimo svoje nemire, svoje običaje i navike, svoje priručne ormare s njihovim kosturima, ali ima mjesta čiji je ritam i dah tako svoj da nas natjera da ga preuzmemo, da se predamo i opustimo, da postanemo samo njihov dio, a samim time možda i više svoji. Je li to moć prirode? I nema veze zove li se takvo mjesto Niehove u Nizozemskoj ili Skrivena luka na Lastovu, takva se mjesta trebaju čuvati i njegovati; mjesta trajnija od nas samih i uzvišenija.