Groblja u Visu

Stanko Piplović

Groblja u Visu

Prilog povjesničara umjetnosti Stanka Piplovića raščlanjuje groblja na području grada Visa, od antičkih (grčkih) stela, preko srednjovjekovnih nadgrobnih ploča, kao i grobova znamenitih viških obitelji i pojedinaca kroz prošla stoljeća, pa sve do groblja hrvatskim rodoljubima 1941–1990. Posebno su zanimljiva groblja engleskih vojnika i mornara, poginulih u pomorskoj bitki 1811. i u Drugom svjetskom ratu, kao i groblje austrijskih mornara stradalih u znamenitoj Viškoj bitki 1866. Unutrašnjost engleskog groblja

Na području grada Visa postoji nekoliko groblja povijesnoga značenja. Na zapadnoj strani duboke morske uvale osnovali su sirakuški Dorani u 4. stoljeću pr. n. ere koloniju Issu, koja se prostirala na padinama zapadne strane duboke morske uvale. U početku za njezine samostalnosti mrtvi su se pokapali, a tek poslije spaljivali. Ostaci grobova iz antičkih vremena nalaze se svuda okolo zidina grada. Ipak, dvije su nekropole najveće i to na jugozapadu na položaju Mrtvilo i istočna u predjelu Vlaška njiva. Na prvoj prevladavaju grobovi sagrađeni od okolo postavljenih velikih kamenih ploča. Dno im nije bilo popločano, nego je pokojnik polagan neposredno na zemlju. U nekim slučajima one su obzidane. U njima su katkad pokapane cijele obitelji. Nakon što je Issa izgubila samostalnost i došla u sklop Rimskog Carstva, u grad se uselio veći broj italskih stanovnika. Oni su postupno uvodili novi pogrebni običaj spaljivanja umrlih. Njihov se pepeo stavljao u urne četvrtasta ili valjkasta oblika. Bilo je i grobova u amforama.

Nad grobovima u helenističkom vremenu postavljala se stela. To su uglavnom uspravne kamene ploče s natpisom koje na vrhu imaju trokutasti zabat. Svi su natpisi na dorskom dijalektu s grčkim imenima pokojnika. U skladu s običajem polaganja priloga u grobnice, i u Issi je nađen velik broj predmeta. Najčešći su vrčevi za vino, posude za vodu, bočice s mirisavim uljem i kozmetičke kutijice proizvedeni u grčkim središtima južne Italije. Katkad je tu bilo i malih figura od terakote, amfora, nakita i toaletnog pribora.

U istočnoj, nešto manjoj nekropoli najstariji dio čine helenistički grobovi iz 4. st. pr. n. ere. Iz istog je doba kao i prva. Tu je pronađeno oko 250 grobova. Samo ih je stotinjak helenističkih, dok su ostali rimski iz 1. stoljeća.1

Pogled na poluotok Prirovo gdje se nalazi gradsko groblje

Uz njihova tijela u grobove su postavljani mnogobrojni prilozi. Nađeno je i keramičko posuđe različita oblika i dimenzija helenističke produkcije proizvedeno u grčkim središtima južne Italije.

U kasnijim vremenima Višani su se, kao što je to inače bio običaj, pokapali u crkvama i oko njih. Željeli su počivati što bliže posvećenim mjestima. U pločniku župne crkve Gospe Spilice podignute sred viške uvale u 16. stoljeću nadgrobne su ploče s uklesanim arapskim brojevima. Na jednoj od njih blizu ulaza zabilježena je godina MDCCLXXXV. Pred kapelom Nikole Passettija grob je hvarske i viške obitelji Jakše, koja je od 17. stoljeća živjela u Visu i stekla znatne posjede. Na ploči je istrošen natpis i od njega se još razabire samo početak te barokni obiteljski grb u kojem je volovska glava iznad tri kosa pojasa. Tu je 1721. pokopan i viški svećenik Antun Matijašević Karamaneo, književnik, povjesničar i pjesnik. Grob mu nije označen. Na Sveučilištu u Padovi postao je doktor crkvenog i građanskog prava. I poslije je boravio u Italiji, gdje je djelovao kao profesor. Godine 1704. vratio se u Vis i tu je živio do smrti. Dopisivao se s mnogim uglednim suvremenicima, među ostalima s Filippom Riceputijem i historiografom Jerolimom Kavanjinom. U pismima se najviše raspravljalo o povijesti i arheologiji. Njegove su objavljene pjesme u baroknom stilu. One iz kasnijeg vremena ostale su mu u rukopisu. Potječu iz doba boravka u Italiji. Među grobnicama u istoj crkvi ističe se ona koja pripada crkvenim osobama u sjevernom brodu. Pokrivena je mramornom pločom na kojoj je uklesana svećenička kapica. Pred pročeljem crkve u popločanom dvorištu nalazilo se staro groblje. Od njega su ostala velika kamena vrata sa završnim lukom i volutom između dviju piramida.

Na poluotoku Prirovu je samostan franjevaca konventualaca iz početka 16. stoljeća. U crkvi posvećenoj sv. Jerolimu ili pokraj nje u 19. stoljeću pokopan je viški književnik Jakov Borković, rođen u Visu 1749, gdje je i preminuo 1827. Grob mu nije obilježen. Služio je trideset godina do smrti kao svećenik u rodnom mjestu. Pisao je pobožne pjesme, pohvalnice i propovijedi, koje su izgubljene. Sačuvani su njegovi rukopisi duhovnih pjesama te prilozi o pučkoj glazbi otoka, viškim kolima i plesovima. U pločniku ispred glavnog oltara kasnobarokne crkve sv. Ciprijana i Justina u predjelu Kut grob je književnika Šimuna Jakše, koji je preminuo 1742. On i njegova obitelj gradili su tu crkvu. Boravio je dugo na Visu i već početkom 18. stoljeća bio opat benediktinskog samostana sv. Nikole u Komiži. Bavio se prevođenjem psalma i crkvenih himna. Godine 1706. pokopan je u toj crkvi i povjesničar Aleksandar Gazarović, javni bilježnik. Najveći dio života proveo je na Visu, gdje mu je obitelj imala brojna imanja i ljetnikovac. Autor je dvaju rukopisa pregleda povijesti Hvara. U pisanju se služio djelima antičkih pisaca te srednjovjekovnim i kasnijim izvorima.2

S istočne strane ulaza u višku luku mali je poluotok, a uz njega crkvica sv. Jurja. Sagrađena je vjerojatno u 14. stoljeću. Zabilježeno je da su tu nešto kasnije živjeli pustinjaci. Brod joj je prekriven bačvastim svodom. Poslije je doživjela neke promjene. Oko crkvice bili su grobovi. Omeđivale su ih kamene ploče postavljene vertikalno, a odozgor su poklopljene sličnim pločama. U nekima je bilo po nekoliko pokojnika, ali uglavnom bez ikakvih priloga pa se pretpostavlja da su pripadali pustinjacima. Samo u jednom grobu pronađen je par jednostavnih naušnica te brončani venecijanski novci iz 14. stoljeća.

Početkom 19. stoljeća u vrijeme velikih Napoleonovih ratova Francuzi su nakratko dobili Dalmaciju. U daljnjim borbama suprotstavili su im se Englezi. Oni su jakom flotom s mladim komodorom Williamom Hostom na čelu blokirali obalu, zagospodarili Jadranom te sprečavali svaku trgovinu i opskrbu. Kao uporište svojih pomorskih operacija izabrali su izdvojeni otok Vis i osvojili ga. Njegovu duboku luku dobro su utvrdili. Napoleon je htio vratiti otok pod svoju vlast. Dana 13. ožujka 1811. došlo je do pomorske bitke u kanalu pred viškom lukom, u kojoj su pobijedili Englezi, koji su imali bolje uvježbanu momčad. Gubici Francuza u toj bitki bili su veliki, oko 200 mrtvih i 500 ranjenih. Poginuo je i sam zapovjednik eskadre, kapetan Dubordieu, zapovjednik fregate »Favorite« Meillerie i tri zamjenika. I na strani Engleza gubici su bili znatni, ali podaci o tome nisu pouzdani.3

Glavni put na gradskom groblju

Englezi su svoje poginule pomorce pokapali na osami kod poluotoka sv. Jurja na istočnoj strani ulaza u luku.4 Na groblju je 1911. postavljen kameni četvrtasti stupić s natpisom posvećen palim časnicima i mornarima. Na njegovu je profiliranom vrhu bio obli akroterij, donesen s nekoga drugog spomenika nestao je u doba talijanske okupacije.

Groblje je u obliku pravilne pravokutne parcele s visokim kamenim zidom okolo. U njega se ulazi kroz vrata s četvrtastim pilonima na stranama. Blokovi su mu isklesani na bunjatu. Odatle vodi glavna staza do drugoga kraja. S unutrašnje strane na obodnim zidovima su spomen-ploče postavljene u različitim prigodama. Na južnom zidu lijevo gledano iznutra stoji više natpisa. Sred grobišta je spomenik s bazom u obliku trostrane prizme vrh koje je bila kamena vaza. Podignuli su ga kapetan i časnici na sjećanje engleskih mornara ratnog broda »Victorius« poginulih 22. veljače 1812. u sukobu s francuskim brodom »Rivoli«, naoružanim sa 74 topa, blizu Venecije. Na spomeniku su bile i dvije mramorne ploče s identičnim tekstom na engleskom i talijanskom jeziku. Obje su bile istrošene pa je engleski predstavnik u Jugoslaviji 1963. dao postaviti novu istog sadržaja s dodatkom na kraju. Između tih spomenika sagrađen je niski grob pokriven pločom na kojoj je natpis

HONRLE CHARLES ANSON

D. 1812.

On je kao niži časnik služio na fregati »Bachante«, a poginuo je 23. rujna 1911. prigodom slučajne eksplozije topa dok je brod plovio pred Visom.

Prije napuštanja otoka i njegove predaje Austrijancima engleska vojna vlast je 1815. uredila groblje i postavila spomen-ploču na sjećanje poginulima za kralja i domovinu.

Uz osamu u prirodnom okruženju izvan naselja, vjerojatno je i postojanje stare crkvice sv. Jurja bio razlog za podizanje groblja na tom mjestu. I u Drugom svjetskom ratu boravili su Englezi kao saveznici na Visu pa su ondje neki njihovi vojnici bili pokopani. Poslije su sve njihove kosti prenesene na englesko groblje u Beogradu. Na mjestu gdje je bilo prvo ukopište nalazi se spomen-ploča postavljena u travnju 1963.5 Nastupom 19. stoljeća počinju se iz zdravstvenih razloga osnivati posebna groblja izvan naselja. Na jugoistočnoj strani poluotoka Prirova nalazi se viško groblje okruženo morem i zasađeno čempresima. Nastalo je nakon zabrane ukapanja po crkvama potkraj 19. stoljeća. Na njemu je, posebno uz glavni put koji vodi od ulaza, niz grobova s bogatim spomenicima s neostilskim ukrasima. To je kamena grobnica Gaje Bradanovića, koja završava skulpturom anđela sagrađena 1907, slijedi grobnica obitelji Ante Kuljiša iz 1895. s bogatim spomenikom na vrhu kojeg je prikazana Kristova glava u mozaiku, pa Luke Tramontane pok. Jurja iz 1894. te obitelji Grgura Ivčevića iz 1899.

Posebno su zanimljive tri grobnice koje je napravio kipar Ivan Rendić u secesijskom stilu s realistički oblikovanim likovima i mnoštvom pojedinosti. Na samom je ulazu spomenik nad grobom Tome Bradanovića. Na njemu je skulptura djevojke koja zalijeva cvijeće. Za njezin model majstor je uzeo jednu djevojku iz puka u Trstu. Njena mladenačka svježina više izražava ljepotu života nego smrt. Bradanović ga je naručio 1898. iz tuđine za sebe te roditelje Matiju i Lukru. Iduće godine dogotovljen je model u gipsu, a 1900. u bijelom mramoru. Izložen je u Splitu, a malo zatim postavljen na viško groblje. Prijatelji su nagovarali Rendića da skulpturu pošalje na parišku izložbu te godine. To nije učinio, već ju je 1901. prikazao na Proljetnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu. Već spomenuti spomenik obitelji Tramontana ima visoku stelu u pozadini na kojoj je reljefni križ okružen akroterijima, stupićima i drugim karakterističnim Rendićevim pojedinostima. Nad kriptom je kamena ploča u obliku jastuka s vijencem cvijeća. Spomenik Ivčevića ima također stelu bez natpisa. Vrh joj je bogato dekoriran. Ondje je medaljon s portretom pokojnika u reljefu, a okolo njega rustično kamenje, lovorovo lišće, hrastov križ, vrpce i vaza na vrhu preko koje je prebačeno vezeno platno. Okolo je željezna ornamentirana ograda. Uz taj je grob vezana jedna anegdota. Na žaljenje vlasnika da na medaljonu ne sliči sebi, Rendić mu je odvratio da se ne uzrujava jer će nakon smrti upravo tako izgledati.6

Među svima se ističe neorenesansna kapela na južnom dijelu groblja prema moru. Podigla ju je udovica i kćeri na uspomenu dr. Vjekoslava Dojmija di Lupisa preminulog 10. travnja 1882. Građevina je kvadratična tlocrta izdignuta na dvije stepenice. Sagrađena je od glatko obrađenih kamenih blokova. Na vrhu su na sve četiri strane polukružni zabati ukrašeni stiliziranim lišćem i viticama, a okolo ograda od kovanog željeza. Nad ulazom je isklesan grb na čijem je štitu šestokraka zvijezda i krilo ptice ispod nje. Klesarske radove izveo je splitski majstor Pavao Bilinić. Na groblju ima značajnih spomenika i iz novijeg vremena. To je stela koju je podigla majka prvoborcu Mladenu Ivuliću poginulom u borbi 28. srpnja 1941. Na ploči iz bijelog kamena je reljef s prikazom borca koji nosi ranjenika. Karakterističan je i jedan spomenik na čijoj je ploči uklesan hrvatski grb i križ natpisom:

HRVATSKIM MUČENICIMA

HRVATSKA JE BILA VAŠ SAN

PATNJA JE BILA VAŠ ŽIVOT

TEK U SJENI KRIŽA NAĐOSTE SVOJ MIR

VI UBIJENI I PROGONJENI

I ISELJENI DOMOLJUBI VISA

1941–1990

PONOSNI SMO ŠTO SU U ZORU

SLOBODE NAGRAĐENE VAŠE ŽRTVE

MI KOJI USPOMENU NA VAS

U SRCU NOSIMO I ŽIVIMO

U VAŠEM OSTVARENOM SNU

DRŽAVI HRVATSKOJ

VIS 1992

Najistaknutiji spomenik na viškom groblju je onaj podignut austrijskim mornarima poginulim u pomorskoj bitki 1866. Naime u doba nacionalnih težnja za ujedinjenjem Prusija je iskazala zahtjev za određenim teritorijem koji je bio u okviru Austrije, a Italija za područjem Veneta. Došlo je do rata, u kojem su Talijani trpjeli velike gubitke na kopnu. Vlada je željela da njihova flota uništi austrijsko brodovlje i ovlada Jadranskim morem. Zapovjedništvo je povjereno admiralu Carlu Persanu. Talijani su isplovili iz Ancone u potragu za neprijateljem, ali kako ga nisu našli, odlučili su okupirati otok Vis. Operacije su počele 18. srpnja i trajale nekoliko dana. Bilo je pokušaja iskrcavanja trupa i bombardiranja austrijskih utvrda. Već prvog dana prilikom upada talijanske flote u višku luku od neprijateljskih zrna poginulo je 6 mještana.7

Kada je zapovjednik austrijske flote kontraadmiral Wilhelm von Tegetthoff saznao za događaje, uputio se iz Pule sa svim svojim brodovima prema Visu. Glavna pomorska bitka odigrala se sjeverno od otoka 20. srpnja. Iako je austrijska flota bila daleko slabija, zahvaljujući hrabrosti i snalažljivosti oni su pobijedili.

Na austrijskoj strani na brodovima poginula su 32 časnika i mornara. Njihov pokop obavljen je 21. srpnja. Obred je bio u župnoj crkvi sv. Jerolima zavijenoj u crno. Na sredini je izloženo 17 sanduka pokrivenih zastavama i ukrašenih lovorovim vijencima. Nakon molitve uputila se povorka na groblje. Ljesove su nosili vojnici uz pratnju časnika. Iza njih je koračao Tegetthoff. Sedam glazba sviralo je tužni ispraćaj, sva zvona sa crkava su zabrecala, a s brodova zagrmjeli topovi.

Austrijski mornari i topnici pali u Viškom boju sahranjeni su na mjesnom groblju na poluotoku Prirovu. Iduće godine nastojanjem cijele mornarice podignut im je veliki spomenik. Na njegovu vrhu je skulptura ležećeg lava koji u pandžama drži zastavu, a na mramornom postolju urezana su imena stradalih junaka i natpis:

DEN

IN DER SEESCHLACHT BAI LISSA

AM XX. JULI MDCCCLXVI

FÜR KAISER UND OESTERREICH

RUMVOLL GEFALLENEN

IM FROMMEN ANDENKEN

DIE WAFFENGEFÄHRTEN

Godine 1889, prilikom popravka viškoga groblja, sagrađena je blizu spomenika kosturnica za poginule, koji su do tada ležali u prostoj zemlji. Dana 27. lipnja uplovio je u luku odjel ratne mornarice sastavljen od oklopnjača »Albreht« i »Prinz Eugen« te pet torpednih brodova pod zapovjedništvom komodora Hinkea. Na čelu izaslanstva bio je nadvojvoda Leopold. Skupljeni su posmrtni ostaci, položeni u nove ljesove. Sutradan uz velike svečanosti pokojnici su položeni u novu grobnicu.8 Identičnu grobnicu simetrično na spomenik podignula je Općina Vis za svoje potrebe.

Grobnica Ivčević iz 1889.

Na važnije godišnjice održavale su se komemoracije u spomen na veliku pobjedu. Posebno je bilo svečano obilježavanje 20. obljetnice 1886. Na Vis su pohrlili rodoljubi iz svih krajeva Dalmacije. Taj je jubilej obilježen i u Beču gdje je otkriven spomenik Tegetthoffu. Počast palima odana je i prigodom 25. i 50. obljetnice. Posljednja je pala u vrijeme rata 1916. pa nije izgrađena monumentalna spomen-crkva za koju je već bio izrađen projekt.

Nakon svjetskog rata i poraza Austro-Ugarske 1918. saveznička je flota stacionirana u Splitu. Talijani su neko vrijeme držali pod okupacijom dio Dalmacije. Bili su i na otoku Visu. U studenom 1918. na spomenik su dopisali Italia vincitrice – Italija pobjednica. Mirom u Rapallu su se povukli. Početkom 1921. rastavili su viški spomenik i otpremili ga u Šibenik, a odatle u Anconu. Sada se nalazi pred Pomorskom akademijom u Livornu.

Nakon Prvoga svjetskog rata, zbog novih političkih prilika, prestalo se s evociranjem događaja. Nastavilo se tek u novije vrijeme. Prigodom 130. obljetnice 1996. priređena je velika proslava uz sudjelovanje austrijskih tradicionalnih regimenta i udruga, Hrvatske ratne mornarice, sinjskih alkara te brojnih stranih i domaćih gostiju. Položeni su vijenci na spomenik, Hrvatski povijesni muzej i Austrijski kulturni institut u Zagrebu priredili su izložbu, a organizirana je i veslačka regata. Zatim su 1998. prigodom 132. obljetnice Austrijski odbor i Viški odbor postavili novi spomenik palim mornarima na groblju Prirovo, rad austrijskog akademskoga kipara Gerharda Labera. Njegovo podizanje novčano su pomogle mnogobrojne osobe, poduzeća i ustanove. Ponovno je sudjelovao austrijski Vojni ured za njegovanje tradicija iz Beča, Hrvatska ratna mornarica, udruga Moreška iz Smokvice na otoku Korčuli i Hrvatsko-austrijsko društvo iz Splita.9 Tada je na postamentu postavljena i nova posvetna ploča na njemačkom i hrvatskom jeziku na kojoj uz ostalo stoji:

JEDINSTVO EUROPE,

POČIVA NA RAZNOLI-

KOSTI NJENIH POVIJESNIH

KONFLIKATA.

GLEDAJTE VALOVE

JADRANA, KAKO NA SVE

OBALE NOSE PORUKU

MIRA I

RAZUMIJEVANJA

I 2006. bilo je veliko slavlje. Za tu priliku Austrijski crni križ obnovio je spomenik na groblju. Svečanosti su bili nazočni brodovi Hrvatske ratne mornarice, organiziran je mimohod tradicionalnih postrojba, postavljene su izložbe o viškom boju i pomorske filatelije, održano je i prigodno predavanje. Položeni su vijenci u more na mjestu bitke. Cilj je bio odati počast svim poginulim u bitki bez obzira na kojoj su se strani borili.10

Osim toga glavnog spomenika bilo je podignuto u blizini još jedno skromnije obilježje u obliku kamenoga kubusa palim topnicima koji su s okolnih tvrđava i baterija branili luku od upada neprijateljskih brodova. Pripadali su von Steinovoj regimenti obalne artiljerije i to 1. bataljunu 3. i 5. kompanije.

Grobnica mornara palih u Viškom boju 1866.

Na sve četiri strane postavljene su ploče s urezanim imenima preminulih junaka i posvetni natpis na njemačkom jeziku, koji u prijevodu glasi:

ONIMA

KOJI NA VISU

NA 18. I 19. SRPNJA

POGINUŠE

BRAĆA U BOJU

PODIGOŠE

U popisu smrtno stradalih navode se predvodnici Franz Liebscher i Johann Lögl, zatim 6 topnika, 5 pomoćnih topnika i časnički posilni. Tu je i jedna ploča palim pomorcima na talijanskom jeziku, čiji početak glasi:

CADDERO PER LA PATRIA

IL 20 LUGLIO 1866

U nastavku je popis od 32 osobe, na čelu kojega je Erik pl. Klint, kapetan bojnog broda. On je po zavičaju bio Šveđanin, imao je 45 godina i služio na fregati »Novara«. Slijede po jedan nostromo, zastavnik, glavni kormilar i pomoćni strojar, dva pomoćna kormilara, šest pješaka i 19 mornara.

Na groblju je i neogotički željezni križ s natpisom koji podsjeća na najveću mirnodopsku nesreću austrougarske mornarice 20. veljače 1869. Toga dana u Viškom kanalu nalazila se fregata »Radetzsy« pod zapovjedništvom linijskoga kapetana von Daufalika. Na njoj su se obavljali redoviti tjedni poslovi čišćenja broda i opreme. Oko 10 sati ujutro iznenada je došlo do strašne eksplozije u unutrašnjosti, koja je dovela do trenutačnog potapanja broda. U tragediji je poginulo više od 345 gostiju i članova posade. Preživjeli su samo časnik Karl Barth i 22 mornara. Uzrok nikada nije otkriven.11

Na poluotočiću Sv. Jurja bila je baterija Schmidt s četiri topa koja je branila ulaz u luku. I ona je u bitki 18. srpnja 1866. stradala. Tog dana upala je talijanska flota od 11 oklopnjača u luku i napadala austrijske utvrde. Jedno zrno pogodilo je skladište baruta baš u trenutku kada je ono bilo otvoreno. Nastala je strašna eksplozija, od koje je potpuno uništena baterija. Poginulo je 17 vojnika, a dijelovi njihovih tijela letjeli su na sve strane. Mnogi su bili ranjeni. Palim topnicima na tom položaju podignuta je 1885. ploča na ogradnom zidu nedalekog engleskoga groblja.12

Groblja u Visu su mjesto počivanja istaknutih ljudi toga kraja. Ona su također zorna svjedočanstva velikih povijesnih zbivanja i posebne uloge koju je otok zbog svojeg položaja imao kroz cijelu prošlost od antike do naših vremena. To su spomenici herojskih pothvata i tragičnih sudbina pojedinaca u vrtlozima nemirnih vremena.

1 Boris Čargo, Issa, Split, 2004, 27–32.

2 Simeone Glubich, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Beč, 1856, 140.

3 Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Beograd, 1962, 398–404.

4 Cvito Fisković, Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljeća, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, sv. 17, Split, 1968, sv 17, 256–258.

5 C. Fisković, n. dj., 315.

6 Duško Kečkemet, Ivan Rendić život i djelo, Supetar, 1969, 509 i 511.

7 Stanko Piplović, Pomorska bitka pred Visom 1866. godine, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2007, 185–201.

8 Petar Kuničić, Viški boj, Zagreb, 1892, 184.

9 Alexander Sixtus von Reden, Vivat Lissa!, Beč, 1999, 177–190.

10 Stanko Piplović, Spomeni na viški boj, Split, 2001.

11 Traue Kameradschaft. Gedenkblätter der k. u k. Kriegsmarine, Pula, 1910, II. dio, 90–94.

12 P. Kuničić, n. dj., 51.