Kuvajtska priča

Dobroslav Arneri

Kuvajtska priča

Tematski blok otvara priča Dobroslava Arnerija, koji se 1991. zatekao u Kuvajtu u dramatičnim trenutcima kada su iračke snage okupirale zemlju. Autor danas živi u Rotterdamu i bavi se istim poslom kao i 1991. u Kuvajtu – održavanjem gama kamera. Popratne slike snimila je u Kuvajtu 2005. i 2007. autorova supruga, također spomenuta u tekstu. Kuvajćani u razgovoru uz nargilu

Osnovnu školu »Ivan Goran Kovačić« na zagrebačkoj Šalati pohađao sam do 1973. U to se doba između različitih likova, kojima su hormoni i libido odavno nadjačali zdrav razum i koji su se motali oko škole i gnjavili cure, a dečkima pričali razne bajke, nalazio i izvjesni Robi, čije bi se izjave među učenicima redovito revno prepričavale. Tako bi se Robi, na primjer, osim što bi bio spreman općiti s Tutankamonom za milijun dolara ili besplatno s babom od sto pedeset godina, tada htio vratiti i u rodni mu Kuvajt. U to vrijeme mi, mali pioniri, nismo znali za Kuvajt, i Robi je, što se nas ticalo, isto tako mogao čeznuti za povratkom na Mjesec ili Mars.

Izazov Kuvajta

Godine 1988. putevi hrvatskog iseljenika doveli su me u Robijev Kuvajt. Ne onako direktno, odmah nakon završenog studija u Zagrebu, već nakon dvije godine provedene u Danskoj, u koju, pak, jesam otišao odmah nakon završenog studija elektrotehnike 1986. U Danskoj sam igrao vaterpolo, radio u tvornici medicinskih uređaja u vlasništvu General Electrica i davao prednost Tuborgu pred Carlsbergom kao i ostali članovi vaterpolske ekipe. Okom vremena i nakon prvotnih i prilično dugih i mučnih okapanja s danskom službom za strance, a koje moraju proći svi s iseljeničkim aspiracijama, mogao sam konstatirati da mi se situacija neprestano postupno poboljšavala. Bio sam tada jako zadovoljan, kako plaćom tako i ekipom, kupio se i auto, a bogami se našao i stan. Jezik sam dovoljno naučio da sam u disko klubovima prilično tečno mogao pričati sa ženskim dijelom lokalnog stanovništva i, premda nisam baš puno planirao unaprijed, imponirala mi je ona skandinavska samouvjerenost koju su Danci bili spremni dijeliti sa mnom i očekivao sam da ću za nekoliko godina dobiti državljanstvo, ondje lijepo ostati i rugati se Šveđanima kao i svi ostali. Ukratko, dao sam se zavesti i zapustio sam svoju klasnu svijest, zaboravio izvorna učenja Marxa i Engelsa o nemilosrdnosti međunarodnoga kapitala. Onaj, pak, tko nikada nije slijedio Marxa i Engelsa bio je Jack Welch, tadašnji glavni direktor General Electrica, jedne od najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija, a ujedno i moj poslodavac. Jack je tako 1987. poslao u Dansku jednog od svojih lakeja, koji je, jednoga tužnog dana, sve nas zaposlene okupio u tvorničkoj hali i odao nam priznanje na povećanoj produktivnosti i smanjenim izdacima, no isto tako, zbog dugoročne dobrobiti Kompanije, sve nas otpustio i objavio da će se naše gama kamere ubuduće proizvoditi u Engleskoj, što će još više smanjiti troškove i povećati dobit. Ne moram naglašavati da su svi prisutni bili zaprepašteni, a ja najviše, jer bez posla će me oni iz policije opet bacati van. Da stvar za mene bude još gora, naša firma nije tada bila jedina koja se u to doba zatvorila, tako da je u okolici Kopenhagena tada bilo još nekih četiri stotine danskih nezaposlenih inženjera s kojima bih se ja, kao, trebao natjecati za radno mjesto. Strepio sam od sljedećeg odlaska službi za strance i veselju službenika koji bi mi glatko odbili molbu za produženje boravišne dozvole i dali rok do kojeg bih bio dužan napustiti granice Kraljevine. No, nekako je u to vrijeme jednom kolegi bilo ponuđeno mjesto servisera u Kuvajtu, njemu nije odgovaralo i predložio je meni da nazovem Advanced Technology Company, u vlasništvu familije Al-Ghanim, tamošnjeg distributera za medicinske uređaje GE-a, te da odem vidjeti bi li to bilo nešto za mene. Sada, da je na mojem mjestu bio netko staloženiji, taj bi našao nekog s kim bi trezveno porazgovarao o mogućnostima koje su bile preda mnom i ta bi mi osoba tada rekla da nema mjesta nikakvoj panici jer da su mi oni novci koje sam uplaćivao za osiguranje od nezaposlenosti davali pravo na par godina jako pristojnih prihoda i da bi se u međuvremenu sigurno otvorilo neko radno mjesto, a da me oni iz službe za strance ne bi bacali van sve dok imam prihode. Umjesto toga, ja sam se upitao što bi na mojem mjestu učinio Corto Maltese, izmišljeni lik iz stripova Huga Pratta, pomorac s naušnicom koji je plovio svim svjetskim morima, romantični pustolov koji je drugovao sa suludim Rasputinom, susretao nevjerojatno lijepe žene i sudjelovao u uzbudljivim povijesnim događajima sve tamo do Drugoga svjetskog rata. Bi li Corto ostao u Kopenhagenu i po kiši pisao molbe različitim službama ili bi sjeo u avion i otišao do zemlje s oazama, devama i pozlaćenim sanitarijama?

Muke po vizi

Ribari u čamcu ispred tradicionalne kuvajtske brodice: u pozadini je palača Seif

Avion je odista i poletio u ožujku 1988, s namjerom da se moji eventualni novi poslodavci i ja prvo par dana upoznamo i međusobno odmjerimo i da vidimo koje bi pogodnosti jedni od drugih mogli izvući. Avion je stigao noću i iz zraka je, bogami, sve jako lijepo izgledalo. Usred mraka pustinje blještala su svjetla Kuvajta grada loženog kuvajtskom naftom. Čak je i rafinerija nafte, danju si-

gurno iznimno ružna, imala neki čar s onim plamenovima i rasvjetom. Dojam je iz zraka, dakle, bio pozitivan. Aerodromska ga zgrada isto tako nije pokvarila. A onda je, već na aerodromu, uslijedio moj prvi susret s kuvajt-

skom papirologijom i ondašnjim viznim režimom, što je tada značilo da sam poput sitne kapi u moru ljudi čekao da čovjek u poznatoj arapskoj nošnji izgovori moje ime i preda mi papir s mojom turističkom vizom. Ako sam u osnovnoj školi uvijek i bio prvi u imeniku, ovdje mi to sigurno nije pomoglo i nakon dva sata čekanja sam, kao zadnji, dobio taj papir ispisan na arapskom i ispod spojnice tri novčanice od jednog dinara (zajedno oko $ 10) kojima sam platio taksene marke i napokon ostvario ulazak u kuvajtski emirat. Richard, moj američki kolega koji me čekao na aerodromu, gotovo je otišao doma u uvjerenju kako nisam doputovao, super bi mi bilo da me ondje samoga ostavio. Ovako, odveo me u hotel u svojem mercedesu (dobar znak!) i sutradan me odveo u ured. Slijedilo je upoznavanje s ljudima iz firme i obilazak nekih bolnica gdje su bile instalirane, mojem srcu drage, gama kamere General Electrica i upoznavanje s gradom i običajima. Slučaj je htio da je te zime u Danskoj valjda svaki dan padala kiša i tih je par dana sunca u Kuvajtu na mene ostavilo puno dublji dojam nego da sam tamo došao nakon, recimo, korčulanskog ljeta. Ovako, vozili smo se po njihovim cestama napučenim američkim automobilima, palme uz cestu njihale su grane, hoteli uz Gulf Road bili su vrlo luksuzni, more je bilo tirkizno plavo i sve je nekako podsjećalo na »Miami Vice« (ako se još netko sjeća te TV serije) premda su u autima sjedili ljudi u lokalnoj nošnji a ne Don Johnson i dame u bikiniju.

Nakon par dana rada i mnogih razgovora trebalo je konačno donijeti i odluku da li prihvatiti ponuđeni posao ili se ipak vratiti u Dansku, vaterpolu, prijateljima, kućici svojoj slobodici, djevojci, Opel kadetu, Tuborgu. S druge strane u Kuvajtu sunce, luksuzni automobili, dva puta veća plaća, manji troškovi života, toplo more, shoarma, pijesak, puno pijeska, benzin sedam puta jeftiniji nego u Danskoj, pustolovina. Doduše, nekih stotinjak kilometara od grada Iračani su već osmu godinu tukli topovima po živim ljudima, a Iranci su se baš namjerili pobiti ih i doći do Bagdada. Kad bi im to uspjelo, palme bi mogle granama mahati koliko vole, draža bi mi bila kišna danska ljeta i glava na ramenima. A opet, nisam imao snage ići bez zaposlenja na razgovor s aždajama iz danske policije. Bilo je to par dana ljuta vaganja i promišljanja, čas bih jedno, čas bih, naravno, ono drugo. Do današnjeg dana ne znam što je donijelo prevagu, valjda nisam bio dovoljno zaljubljen, činjenica je da sam pristao na Kuvajt.

Imao sam tada tri mjeseca da sredim stvari u Kopenhagenu, trebalo je prodati stan, auto, oprostiti se od prijatelja i srediti papire za sljedeću pustolovinu. Tu je kuvajtska birokracija nastupila s nekoliko uvjerljivih poteza, najbolji je onaj da se za boravišnu vizu trebam osobno pojaviti u Beogradu. Liječničke preglede i potvrdu o nekažnjavanju sam mogao proći i podići i u Zagrebu. Ali, gospodine, pa to je u mojem slučaju iznimno nepraktično i skupo, sigurno se nešto može srediti u Kopenhagenu, uzalud sam uvjeravao nekog na drugom kraju linije u kuvajtskoj ambasadi u Lyngbyu. Ljubaznim mi je glasom punim razumijevanja dao do znanja da se učiniti nije dalo ništa i da sam daljnje radnje morao obavljati u Zagrebu. Sumnja u ispravnost odluke o napuštanju Skandinavije opetovano mi se vraćala u svijest, ali kocke su već odavno bile bačene u kuvajtski pijesak i natrag se više nije moglo. Moja nada da je međuslijetanje JAT-ova aviona iz Zagreba za Kopenhagen na beogradski aerodrom 1986, kada sam definitivno napuštao Zagreb, bio moj apsolutno zadnji doticaj s Beogradom nije se ostvarila. Allah je drukčije odredio.

Stan se u Danskoj prodao, stvari su se spakirale i papiri su se u Zagrebu počeli sređivati. Po vizu sam morao ići u Beograd, iz firme su faksom poslali potvrdu o zaposlenju i ja sam ranim jutarnjim poslovnim vlakom krenuo do kuvajtske ambasade. Prvi posjet je trajao vrlo kratko jer mi je službenik odmah rekao da moram imati original pisma od firme i da se vratim kada budem u posjedu istoga. Uvjeravanja, molbe i preklinjanja su ga se dojmile kao i ponuđena čaša vode alkoholičaru, i nije bilo druge nego, dakle, u Zagrebu čekati originalne dokumente, koji nikako nisu stizali. Čekanje papira kada čovjek više ne može natrag izuzetno je obeshrabrujuće. Dani su prolazili i već sam bio uvjeren da od cijelog projekta neće biti ništa i da ću za par mjeseci raditi u »Rade Končaru« te da se od planiranih stotina tisuća maraka neće ostvariti ni jedna. Sve dok jednog dana pismo ipak nije stiglo i dok istim poslovnim vlakom nisam otputovao do istog veleposlanstva, gdje sam dobio potrebne pečate.

Prvi mjeseci u pustinji

Priprava fritula

Na kuvajtsko sam tlo opet stupio 10. srpnja 1988. i ostao bez daha od vrućine. Čovjek zna da ljeti ide u pustinju, gdje mora biti vruće, no ipak ostane zatečen. Najtopliji korčulanski dani s ovime se nisu ni izbliza dali uspoređivati. Avantura je, dakle, sada stvarno otpočela. U potragu za pozlaćenim kupaonicama! Moram priznati da su se mnogi klimatski uređaji pobrinuli da avantura ipak ostane u okvirima lagodnog, a i suhi pustinjski povjetarac, premda topao, barem bi osušio znojnu majicu. Na kraju je ispalo da se ta vrućina čisto pristojno dala izdržati.

Prvih sam mjesec dana stanovao u hotelu. Maciej, moj poljski kolega, dolazio bi po mene i vozio me na posao. Budući da je bilo ljeto, puno je ljudi bilo na godišnjim odmorima i posla nije bilo previše, što mi je u tom trenutku, kao i uvijek, odgovaralo. Previše posla nije nikad dobro. U firmi su radili inženjeri od svuda. Bilo je dosta Poljaka, koji su više od polovice svoje plaće morali davati poljskoj državnoj organizaciji koja im je dopustila rad izvan zemlje. Bilo je Pakistanaca, Filipinaca, Engleza i Palestinaca. Andrzej je bio Poljak sa švedskom putovnicom, Sharoukh je bio Indijac, Richard s Floride a Rodolpho iz Kolumbije. Vlasnik firme bila je kuvajtska obitelj Al-Ghanim, a Abdulmuhsen A.K. Al-Ghanim direktor firme. Po Richardovu pričanju Abdulmuhsen je slovio kao manje ambiciozan i poduzetan član familije koja je većinu novaca zarađivala prodajom automobila i konstrukcijskim firmama. Medicinski su uređaji bili tek manji dio imperija.

Kuvajt je zemlja islama i mnogi su zakoni usklađeni s Prorokovim učenjem. Neki su mi bili poznati, a na neke nisam računao. Da je alkohol svima zabranjen znao sam otprije. Da meni, kao samcu, nije bilo dopušteno stanovati u istoj zgradi gdje stanuju razne obitelji prilično me zateklo. Postoje posebni smještaji za samce, ali ondje nikako nisam imao namjeru stanovati. Tu sam odmah i naučio da svi zakoni ne vrijede isto za svakoga, te da sam u praksi, kao Europljanin, mogao naći smještaj na mnogim ljepšim lokacijama od onih određenih isključivo za samce. Na kraju sam se upoznao s jednim danskim građevinskim inženjerom, Simonom, koji je unajmio prilično velik stan u jednoj vili, a ja opet jednu sobu od njega. To je savršeno funkcioniralo. Opet sam imao neku vezu sa Skandinavijom, a kuća je bila jako blizu Messilah Beach Hotela, s klubom, Messilah Beach Club (MBC), koji mi je bio najvažnije mjesto u Kuvajtu. Radi usporedbe, mogu reći da je bilo jednako važno kao Zvečevo, Kavkaz i Blato skupa s bazenom u studentskim danima. Bila je to plaža zatvorena tipa gdje su vrijedila znatno slobodnija nepisana pravila od onih na drugim, javnim plažama. Dame su mogle slobodno nositi bikinije i to nikomu nije smetalo i nikoga nije provociralo, što bi možda bio slučaj na onim drugim plažama gdje su se žene često kupale obučene u haljine do gležnja i duge rukave. Na toj sam plaži sretao gotovo sve ljude s kojima sam dolazio u kontakt u slobodno vrijeme, ondje su se ugovarala gotovo sva druženja i zabave po privatnim kućama.

Kuvajt je u to doba imao oko milijun i pol stanovnika, od čega kojih pet stotina tisuća kuvajtskih državljana. Ostatak smo činili mi radnici na privremenom radu. Najbrojniji su bili Palestinci, kojih tri stotine tisuća, bilo je isto jako puno Egipćana, Iračana, Indijaca, Filipinaca, Pakistanaca te ljudi iz Bangladeša i Šri Lanke. Nas Europljana i Amerikanaca moglo je biti desetak tisuća, i u praksi bi se »bljedoliki« uglavnom družili međusobno. Tako bismo mi tvorili neku labavu zajednicu veličine tri ili četiri grada Korčule, što je opet značilo da ako već ne bi svi jedni za druge znali, nismo bili udaljeniji više od jednog poznanstva od bilo koga. MBC je, uz SAS Hotel, bilo naše najvažnije društveno čvorište.

Nedugo nakon dolaska u Q8 primijetio sam da mnogi Palestinci nose neke neobične lančiće i kad sam Engleza Jacka, pitao zašto nose lančiće sa zemljopisnom kartom Izraela oko vrata, on mi je odgovorio: »Tuki budalo, to je karta njihove Palestine.« Toga sam se dvije godine poslije, u rujnu 1990, sjetio na Korčuli. Knin je već, kao i Q8, bio okupiran i svi su raspravljali i pokušavali predvidjeti kako će dalje s Jugoslavijom, da li konfederacija ili što drugo. Tada sam sreo jednu tetu iz Beograda koja je nosila lančić sa zemljopisnom kartom Jugoslavije, plavo-bijelo-crvenom, s malim dijamantom umjesto zvijezde, tamo negdje na mjestu Sarajeva. Odmah sam znao da su sva daljnja nagađanja oko budućnosti tadašnje države bila suvišna, jer kada ljudi počnu nositi lančiće sa zemljopisnim kartama, takvim zemljama nikakva spasa više nema. Odzvonilo im je puno prije nego što prvi lančić iziđe ispod čekića.

Prije nego sam napustio Dansku, dečki s vaterpola su davali suptilne primjedbe o tome da, dok će oni po Kopenhagenu u diskoklubovima s pivom u ruci razgovarati, ili nešto više od toga raditi, s mladim plavokosim djevojkama, ja ću nužno biti upućen na deve ili ovce, na što bih ja, istom suptilnošću, odgovarao da se kod deva čovjek barem u svakom trenutku, nakon obavljenog čina, mirne savjesti može okrenuti na drugu stranu i usnuti. Unatoč takvim izgledima, meni se dogodilo da sam, umjesto deve, susreo pravu djevu, te da je simpatija bila obostrana. Vjerojatnost toga je slična onoj da bi, u doba JNA, netko sreo izabranicu za vrijeme odsluženja vojnog roka na granici s Albanijom, a da sam dandanas oženjen tom istom osobom pravo je malo čudo. Joanne iz Nizozemske upoznao sam na proslavi rođendana njezina polubrata, a kojeg sam poznavao, kako bi to moglo biti drukčije, s plaže. Letjela je za KLM, što je opet značilo da bi dosta često svraćala u Kuvajt i pri tome odsjedala u Messilah Beach Hotelu, u samom susjedstvu.

Kuvajćane je, kao i svaki narod, teško točno opisati i pobrojiti im nacionalne karakteristike. Ali neću puno pogriješiti ako kažem da su, na primjer, Palestinci sebe smatrali obrazovanima i vrijednima, a Kuvajćane nepismenim beduinima kojima je, eto, nepravično poklonjena silna nafta i bogatstvo, što ih je učinilo arogantnim i bahatim nepismenim beduinima. Ni ja ih, moram priznati, nisam uvijek smatrao samozatajnima i skromnima, premda osobno nekih problema s njima nisam imao. Prema bijelim ljudima su se odnosili slično kao i Dalmatinci prema stranim turistima. Mi smo bili puno zanimljiviji od arapske braće, posve neopasni, predstavljali smo neki prozor u zapadni svijet i nismo bili sputavani nekim rodbinskim i klanskim vezama, babama i stričevima. Ipak, najviše od svega, zanimale su ih naše žene. Raznih sam priča čuo o tome kako su Kuvajćani svašta nesuptilna poduzimali da bi ‘konzumirali’ koju zapadnu ženu, uglavnom se radilo o raznim ispadima, ucjenama, bjesnilima i dramama, a opet, slične sam priče imao prilike svojedobno čuti i o Korčulanima i Švabicama. Isto kao i žene, veliko je zanimanje postojalo i za vinske proizvode iz kućne radinosti. Gotovo je svako bijelo domaćinstvo u kuhinji imalo i malu vinariju. Kao sirovina bi se koristio sok od grožđa iz tetrapaka KDD-a (Kuwait Danish Dairy), koji bi se stavljao u plastične posude, dodavao šećer i pustilo da počne fermentirati. Nakon desetak dana ‘vino’ bi bilo spremno za uporabu i mnogi bi Arapi rado svraćali u goste i pili piće koje bi za njihovo vlastito kućanstvo bilo previše kontroverzno. Samo vino je naravno uglavnom imalo neponovljivo loš okus, ali bi alkohol sasvim dobro funkcionirao. Ni jedno alkoholno piće koje bi se popilo nakon onih iz kuvajtskih kućnih radinosti više nije moglo zauzeti mjesto zauvijek najlošijega.

Tako su počeli prolaziti moji mjeseci na Bliskom istoku. Moralo se raditi, ali se dalo i izdržati. U klubu sam počeo i jedriti na dasci, što me i dandanas drži i jednako frustrira kao i tada. Nikad nema dovoljno vjetra osim kad ga je previše. Joanne bi tu i tamo došla u kratki posjet, a razglednice je slala redovito. Slala mi je pozdrave iz Australije, Aljaske, Japana, Amerike, Čilea, Singapura, ne iz Toronta, nije bio dovoljno egzotičan, a da se ja sam šest mjeseci nisam maknuo dalje od petnaestak kilometara od kuće. Pao je i Berlinski zid, bilo je na televiziji, a mene je najviše čudilo kako su ljudi s krampovima bili tako debelo obučeni, kod nas je bilo plus 35.

Iskušenja

U siječnju 1987, dok su Gorbačov i Reagan još debelo bili šefovi, u jednom je kazalištu u Kopenhagenu održan mali skup potpore čehoslovačkim disidentima, na kojem sam – baka mi je bila Čehinja iz Praga, u gledalištu bio prisutan i ja. Bili su i neki češki aktivisti koji su naširoko raspravljali o društveno-političkoj situaciji Čehoslovačke, a prikazan je bio i filmski zapis o predaji nagrade danskih novina Politiken jednom disidentu obučenom u kućni ogrtač u njegovu stanu u Pragu. Nikad čuo za njega. Onda su tog istog čovjeka s našeg skupa telefonom nazvali i rekli mu kako mu svi čestitamo i da nas ima dvjestotinjak (tada sam se okrenuo i pobrojio ne više od trideset glava) i poželjeli mu puno uspjeha u njegovim daljnjim nasto-

janjima itd., itd., sve jako skromno i bojažljivo, znali smo da vlasti prisluškuju razgovor, bilo mi je čovjeka nekako i žao. Dvije godine poslije sam u Arab Timesu pročitao da je naš disident izabran za predsjednika Čehoslovačke. Tada sam već bio više od godinu dana u pustinji i umjesto da u tome vidim pravo čudo, kako je na ovome svijetu zaista sve moguće, vijest me se dojmila kao da je FK Željezničar kontraktirao nekoga mladog talenta iz, recimo, FK Čelika na mjestu lijevog beka. Gledano iz današnje perspektive, vidim da mi se pustinja počela uvlačiti u glavu. Nije to bio neki neugodan osjećaj, dapače.

Jednom sam se prilikom pojavio na odjelu, gdje su svi nešto tiho među sobom pričali i na moj pozdrav odgo-

vorili pitanjem jesam li već čuo da je imam Homeini umro. Sve su oči bile uprte u mene i iščekivala se moja reakcija. Situacija je bila utoliko složena što čovjek po pitanju vjere i zadrtosti nikad nije znao na čemu je s Arapima. Bilo ih je koji su bili skroz ‘moderni’, čak imali državljanstvo SAD-a, a opet su svesrdno podupirali Irance i njihovu stvar. Neka moja ‘kriva’reakcija ne bi imala nesagledivih posljedica, ali mi se isto tako nikako nije dalo ulaziti u bilo kakve rasprave. Ozbiljno sam pogledao sve prisutne i rekao: ‘Bio je to jedan star čovjek’. S time su se svi složili: ‘Jest, bio je jako star’.

Nekako me u isto vrijeme uhvatila i paranoja da je Robi s početka priče možda i govorio istinu o svojem kuvajtskom podrijetlu. Ono njegovo guturalno »a« i »r«, niski stas i tamnija boja kože počeli su mi se motati po glavi. U mislima sam ga obukao u njihovu dish dashu, na glavu mu stavio bijelu maramu s crnim obručem, postavio ga za volan bijelog mercedesa i pustio da priča o svojim seksualnim opsesijama. Uopće nije odskakao od znatnog dijela lokalne populacije.

Pustinja i bitno drukčija kultura od naše europske sve nas je stavljala na iskušenja s kojima nismo prethodno računali. Jednom me tako klijent u bolnici do te mjere zavitlavao svojim nepovjerenjem. Nije bio siguran nisam li potajno uzeo neke dijelove iz aparata koji nije funkcionirao, što je bilo skroz suludo. Opstruirao je svako konstruktivno rješenje, tako da ja izlaza vidio nisam. Morao sam u cijelu priču uključiti svog šefa i na kraju se to tako završilo da je on ondje bio samo Palestinac, moj šef Englez, a vlasnik firme Kuvajćanin, što je značilo da klijent tu nije imao o čemu pričati. Budući da mi je ishod u tome slučaju odgovarao i da znam da sam imao pravo, nekako sam počeo razmišljati da možda zaista svi ljudi ne moraju biti ravnopravni i jednako vrijedni bez obzira na rasu i vjeru. Ili, kako je to jedan kolega iz Engleske jezgrovito sažeo: »Nemoj se, Tuki, oko toga puno brinuti. Svi smo mi ovdje došli kao zapadni liberali da bi se nakon tri mjeseca pretvorili u naciste.« U Kuvajtu tako svi bijeli ljudi pređu, barem nakratko, na tamnu stranu Sile Darth Wadera, da bi se poslije, uglavnom, isto tako vratili natrag. Poslije sam saznao da je onaj Palestinac imao nekog prethodnog okapanja s Al-Ghanimom, i jednostavno nije htio u tom trenutku surađivati, malo se inatio, a moja je nesreća bila da sam se našao u sredini svega.

Najgori četvrtak

Štand na tržnici

U knjizi (danas i filmu) Autostoperski vodič kroz galaksiju, spominje se ‘the worst Thursday that ever happened’, dan kad je planet Zemlja bio uništen da bi se omogućila gradnja brze intergalaktičke prometnice. Dan 2. kolovoza 1990. godine pao je na četvrtak i to je bio dan kad se Saddam Hussein odlučio upustiti u avanturu osvajanja Kuvajta. Svi su bili iznenađeni i zatečeni, od diplomata pa sve do nas proizvođača. Gledajući unatrag, postojale su mnoge stvari koje su upućivale na mogućnost takva razvoja događaja, no mi smo svi odlučili da nam je bilo lakše negirati ih i dalje živjeti u uvjerenju da se ništa ne može dogoditi. Slično kao i ljudi iz Sarajeva koji su mi nedavno pričali da su, naravno, znali za rat u Hrvatskoj, ali su bili uvjereni da je takvo što kod njih nemoguće.

Tog sam četvrtka krenuo na posao i uputio se na sjever grada, gdje sam trebao obaviti preventivni servis na jednoj gama kameri u KCCC-u (Kuwait Cancer Control Centre). Neka je žena uporno trubila ispred moje zgrade, na cestama su bile neuobičajene gužve, a meni radio u autu nije funkcionirao. Moglo bi se reći: ‘Pametnom čovjeku dovoljno’, ovdje nešto nije u redu, treba stati i promisliti svojom glavom, ali meni još ništa nije bilo dovoljno čudno. Uredno sam se priključio u prometnu gužvu i stavio kazetu u radio. Svirali su U2 s pjesmom kako borbeni avioni poput krijesnica s narančastim žarom prelijeću San Salvador i ‘bullet the blue sky’, a preplašene žene i djeca bježe po dolini. Pametnom čovjeku bi bilo dovoljno, meni ne. Sve dok nisam prepoznao jedan auto u gužvi, bio je to moj zubar sa svojom djevojkom, koja mi se odmah popela u auto i priopćila o čemu se radilo. Iračani zauzeli Kuvajt? Da. Trebalo im je pet sati? Da. To nije dobro? Ne.

Kako sam tada vozio deset godina stari nissan patrol s pogonom na četiri kotača ( 25 l benzina + 5 l ulja na 100 km) odmah sam sišao s autoceste i preko pijeska se dovezao do grada i ureda. Sada sam već vidio nekakav dim koji nije dolazio od roštilja i sve sam više bivao svjestan ozbiljnosti situacije. Kod ureda su bili neki kolege, među njima i Maciej, koji je stanovao u blizini pa smo odlučili da ćemo nas dvojica otići do njega. Na pumpama uz put bile su gužve za benzin, ali ipak ne strahovite. Stigli smo bez problema do njegova stana, nazvali šefa, bivšeg časnika britanske vojske, navukli zastore (u slučaju rasprsnuća prozorskih stakala), napunili kadu vodom (u slučaju pustinje) i upalili televizor. Gotovo ne vjerujući vlastitim očima, vrtjeli smo kanale svih drugih televizija zemalja Zaljeva, gdje ni na jednoj nije bilo nikakve vijesti iz Q8a. Dubai ništa, Katar ništa, Bahrein ništa. Da na kuvajtskoj televiziji nisu puštali neke propagandne patriotske videoemisije, očito snimljene unaprijed i odaslane s nekih skrovitih odašiljača, počeli bismo sumnjati u istinitost invazije. Jer ako takvoga što nema na televiziji – onda se sigurno nije ni zbilo, kao što je Dustin Hoffman primijetio u jednom filmu devet godina poslije (zapravo je rekao nešto u smislu: ‘Naravno da se dogodilo, rekli su tako na televiziji’). Telefoni su normalno radili i pitao sam Macieja funkcioniraju li međunarodne linije, Maciej je rekao ne. Onda sam u neko doba nazvao slovenske doktore, s kojima sam se puno družio, i pitao njih mogu li oni zvati Jugu. Da mogu, rekoše. Dao sam im nekoliko telefonskih brojeva da barem na jedan dojave da sam živ i zdrav, što im je i uspjelo. Ovim putem im još jednom na tome zahvaljujem. Poslije se ispostavilo da je Maciej već prije dao blokirati svoju međunarodnu liniju da mu ne bi računi pojeli svu zaradu. Kako se taj dan više nije moglo poduzeti ništa, ostao sam ondje prenoćiti uvjeren da će najviše žrtava pasti prvi dan sukoba dok se situacija ne stabilizira na ovaj ili onaj način. Ići van i informirati se o stanju stvari nije mi padalo na pamet jer svi znamo da je upravo ‘curiosity killed the cat’.

Sljedeće smo jutro odmaknuli zastore i vidjeli neke aute kako se voze i nismo čuli nikakvu pucnjavu pa sam ja odlučio krenuti doma. Do svoje sam zgrade stigao bez problema i ondje imao prvi susret s iračkim vojnicima koji su se s puškama u rukama šuljali po cesti. Bilo me dosta strah, ali sam im iz auta samo domahnuo, a oni su odzdravili, nakon čega sam se popeo u stan. Odmah sam počeo nazivati Korčulu, ali sada su međunarodne linije zaista bile prekinute. Sjeo sam za stol i napravio popis koliko će me novca ta Saddamova akcija koštati, pogledao krajnju cifru, umalo zaplakao, i ipak se sjetio da Corto Maltese ne bi ni okom trepnuo zbog izgubljena novca. U mislima sam zamolio Corta za oprost, sabrao se i počeo nazivati ostale gastarbajtere. Nitko od poznatih nije poginuo ili bio ranjen. Kako je bio kolovoz, većina supruga s djecom bila je na odmoru, pa je i to dosta olakšavalo ukupnu situaciju. Poslije sam se zaputio do slovenskih doktora, koji su stanovali u zgradi dosta blizu moje, da samoupravno sagledamo novonastalu situaciju i odlučimo koje ćemo smjernice slijediti. Prvo smo krenuli do Sultan Centra kupiti nekakvu hranu. Dućan nije bio onako blještavo osvijetljen kao inače. I police jesu bile dosta prazne, ali ne opet posve. Ljudi su uredno čekali u redu i čak nije ni bila neka neopisiva gužva niti su cijene bile mnogo više nego inače. Više se ne sjećam točno koliko smo hrane uspjeli sa sobom ponijeti, jesu li bila ograničenja koliko se smjelo kupiti, valjda jesu. Zanimljivo je da je bilo puno malih dućana koji uopće nisu podignuli cijenu hrani niti su ljudi odmah sve po-

kupovali.

U razgovorima o novonastaloj situaciji još je uvijek prevladavala nada da je to samo kratkotrajna Saddamova akcija, nakon koje će dobiti nešto novca, neke ustupke, te da će se za koji dan već povući. Kuvajćani će zauzvrat valjda smanjiti produkciju nafte i obećati da više na sjevernoj granici neće bušiti ukoso i tako ispumpavati (krasti) naftu s iračkog teritorija. Činjenica da se na televiziji još nije moglo ništa doznati o invaziji podupirala je tu nadu jer smo mislili da je to bilo tako da bi se olakšali pregovori te da se svi prave kao da se ništa nije dogodilo. Očekivali smo da će za tjedan-dva život biti kao i prije. Postojala su i mišljenja da će neki generali iskoristiti priliku i izvesti državni udar te da će Saddam sigurno ubrzo pasti. Ja sam iz Zagreba otišao prije uspona Slobodana Miloševića na vlast, a svaki put kad bi me netko pitao o njemu, priču bi zaključivao s: »Milošević sigurno jako brzo pada.« I stvarno, trebalo je samo čekati dvanaest godina i američka bombardiranja, i obojica su pala.

Nakon tih prvih skupljanja i nazivanja te izmjenjivanja informacija, tko je što vidio (Denis je vidio neke mrtve vojnike dan prije, prvog dana rata), sagledavanja situacije s namirnicama, razmjerno je brzo nastupila monotonija i dosada. Nije se išlo na posao, nije se moglo ići na plažu, vani je bilo vruće i najpametnije je bilo ostajati doma s uključenom klimom i gledati videokazete (Coctail s Tomom Cruisom, Ruthless people – Danny DeVito, Pretty Woman – Julia Roberts). Lokalne telefonske linije još su uvijek funkcionirale pa smo se nazivali da prekratimo vrijeme. Tada su krenule i priče o pljačkama i, zaista, svako se malo mogao vidjeti kamion koji bi tako stajao da se iz neke zgrade moglo izići samo u njegov prostor za teret, što je pogodovalo brzom i urednom transferu opljačkanih dobara u prijevozno sredstvo koje će ih efikasno dovesti do novih korisnika. Krali su se, naravno, i automobili, i tada mi je bilo drago što mi je auto bio prilično star i neugledan, premda je imao svjetske gume. Kako je s vremenom sve više postajalo jasno da je taj stari nissan patrol možda moja najveća nada da se maknem iz Q8a, nakon svake sam vožnje dizao mnoge kabele iz motora, a rezervnu sam gumu stalno držao doma.

Koliko god sam prvog dana bio oprezan i neradoznao, vrlo sam brzo vidio da Iračanima nisam posebno interesantan i na »road blockovima« nisam nikada imao poteškoća. Benzina je na pumpama uvijek bilo dovoljno i nisu bile prevelike gužve pa sam se dosta vozikao do raznih Danaca i Holanđana a jako puno sam bio kod ljubljanskih doktora, s kojima sam se i prije družio. Bilo bi malo nezgodno kad bih se predvečer htio vratiti kući, a baš bi prije polaska počela neka pucnjava. Ako onda ostanem čekati, morat ću ostati i spavati, po mraku nisam htio voziti neke veće udaljenosti ili preko većih križanja. Na kraju bih svaki put ipak krenuo i nikada se nije ništa dogodilo. Jednom sam tako bio kod dr. Feticha (nuklearna medicina) i počela je neka pucnjava koja nam se činila kao da je na stubištu ispred stana. Skupili smo tada još malog sina Petera i uletjeli u zahod, mračnu prostoriju bez velikih prozora. Pucanje je trajalo neko vrijeme, a kada je prestalo, svi smo bili prilično uplašeni. Sljedeći dan smo se malo raspitali i ispalo je da su pucnjevi bili ispaljeni kojih stotinjak metara od zgrade. U strahu su tako velike ne samo oči nego i uši.

Pod okriljem ambasade

Tako je to išlo kojih pet-šest dana dok se nije pročulo da jugoslavenska ambasada poziva svoje državljane da se sklone u zgradu ambasade (teritorij SFRJ!). Nakon konzultacija sa slovenskim doktorima odlučili smo ipak otići jer, nikad se ne zna, Saddam je ipak bio veliki prijatelj SFRJ i, tko zna, možda ovi pošalju neki avion da skupi nas dvjestotinjak samoupravljača. No, pri samom dolasku u veleposlaničku zgradu bilo mi je jasno da od boarding karata neće biti ništa. Puno ljudi, svi koriste sedam padeža i službenik ambasade koji stoji na stolici i nekim arogantnim glasom nam govori kako je vani opasno i da se situacija pogoršava i ne znam što sve ne. Tad sam pomislio nešto u smislu, pusti ga, beogradska posla, moram biti strpljiv. Činilo mi se da bi oni ipak mogli imati kakvih obavijesti, da zato moram ostati ondje i biti na eventualnom izvoru informacija. Ako odem doma, gdje je puno mirnije, može mi se dogoditi da zakasnim. Moji su doktori nakon sat vremena vidjeli da ambasada nije za njih i lijepo otišli kućama. Dogovor je bio da ću ih ja telefonski obavještavati ako bude kakvih novosti. Ostavši tako sam sa sto i pedeset, tada još uvijek, zemljaka, počeo sam malo razgledavati oko sebe i našao neku knjigu o Saddamu na francuskom. Gdje je Saddam tu mora biti i Tile, i stvarno, na jednoj se slici njih dvojica srdačno pozdravljaju i grle. Tada sam točno shvatio značenje izraza »ne razmišljajući«, jer »prije nego sam toga bio svjestan«, knjiga je ostala bez stranice s drugom Titom i zagrljenim Saddamom. Nikad se ne zna kada bi mogla zatrebati i kakvu bi situaciju mogla razriješiti.

Pokazalo se da je ambasador otputovao na ljetovanje, konzul isto tako, a onaj čovjek sa stolice bio je prvi otpravnik poslova. Je li ambasada imala kakvu komunikaciju s Jugoslavijom, zaposleni su se ponašali kao da jest, ali meni se čini da su se samo pravili. Ili možda jesu na samom početku, pa se radio pokvario, a oni su se onda pravili kao da nije. U ambasadi se slušao BBC, gdje su uvijek prve vijesti bile one iz Q8a, a radio bi se odmah gasio kada bi počele vijesti iz Liberije, gdje se istodobno odvijao građanski rat s prilično mrtvih, to više nikoga nije zanimalo. Slično kao i u onom filmu gdje se jedan bosanski vojnik brine o tome što se dogada u Ruandi, a prijatelji ga gledaju kao kretena.

Bila je prisutna i jedna gospođa koja je znala arapski i pisala bi tu i tamo korisne biltene o tome što se pričalo na radiju. Onaj otpravnik poslova bio je sve arogantniji i ponašao se kao što bi se vjerojatno prema meni ponašao kakav desetar da sam ikada služio vojni rok. Par noći provedenih spavajući na podu u zgradi s još sto pedeset ljudi nije pogodovalo vedrom raspoloženju. Jedan je Slovenac sa svoje dvije kćeri s prozora promatrao kako mu irački vojnici provaljuju u novi auto i kako ga lijepo odvoze. Bilo je i neke male djece koja su se hrabro držala ali bi ipak plakala. Radi kontrasta, kako su telefoni još uvijek funkcionirali, ja bih zvao svoje Dance i Holanđane koji se nisu morali javljati svojim ambasadama i koji su fino spavali u svojim krevetima i lijepo se posjećivali, gledali filmove i čuvali zdrav razum. Nakon dvije ili tri večeri opet su došli slovenski doktori i bili u nekoj sobi s otpravnikom poslova i kada su izišli rekli su mi da je to sve prenaporno za njega i da je imao mali slom pa su mu oni dali neke injekcije. Nedugo potom ona je gospođa priopćila da je Saddam anektirao Kuvajt. To je značilo da se ništa neće riješiti u kratkom roku i da će se stvar još jače zaoštriti. Nalazio sam se, dakle, u ratnom području u pustinji, putovati se nije dalo, spavao sam na podu u ambasadi, nije bilo ambasadora ni konzula, čovjek in charge je poludio, a moj najjači adut bila je Saddamova slika s Titom.

Tada sam iskusio kako se čudne stvari događaju kad je čovjek zatvoren u kući, u ovom slučaju u ambasadi, i vjeruje da se vani događaju opasne stvari i da se ambasada nipošto ne smije napustiti. U danom se trenutku pred zgradom pojavio neki vozač kamiona, s Miloševićevim posterom tamo gdje bi inače trebao stajati poster djevojke u kratkim hlačama i crvenim čizmama te crvenom nezakopčanom košuljom vezanom u čvor ispod grudi, i nije mu bilo jasno što mi tu radimo, jer on je upravo bez ikakvih problema doputovao iz Bagdada. Meni se činilo kao da je došao s nekoga drugog planeta, zar se situacija nije bitno pogoršala otkad smo došli u veleposlanstvo? Zar je zaista bilo moguće samo tako se okolo voziti, kao što sam i sam radio do prije par dana. Znao sam da smo mi bili jedini koji su se sklonili u svoju ambasadu, razgovarao sam s ljudima koji su bili vani i kojima se ništa nije puno promijenilo, a opet podsvjesno sam podlegao onoj psihozi koja je prevladavala unutar zidova. Onda je ubrzo stigao i konzul, koji je isto valjda došao preko Bagdada, i polako se počelo pričati o stvaranju nekih konvoja koji bi preko Bagdada došli do Ammana i onda dalje do Europe. I zaista, nakon dva dana konvoji su i krenuli. Bez mene, ja sam odlučio ostati sa slovenskim doktorima, u njihovu mi je društvu bilo puno ugodnije.

Napuštanje ambasade mi je priskrbilo prekrasan osjećaj neopisiva olakšanja, osjećaj koji bi vjerojatno bio jednak onomu da sam ikada na fakultetu dao godinu još u ljetnom ispitnom roku. Instalirao sam kabele u auto i krenuo prema kući, skoro pjevajući. Bio je krasan sunčan dan i veselile su me čak i olupine izgorenih kamiona i raznih drugih vozila uz put, samo da sam se maknuo iz veleposlaničkoga kompleksa. Došavši kući, sav sam sretan mogao konstatirati da mi nitko nije provalio u stan i da mi je sva imovina koju ću ubrzo ionako morati napustiti bila netaknuta.

Uslijedila su brojna vijećanja s doktorima, kada krenuti prema Bagdadu, da li uopće krenuti ili možda čekati da se aerodrom ipak otvori itd. Slovenski mogu donekle razumjeti (prijenosi skijanja s RTV Ljubljana: »Bojan vozi zelo napadalno ampak je zdelal napako….), ali ako puno ljudi istodobno priča, onda se brzo isključim. Kako je slovenska riječ za »ovdje« »tuki«, kao i moj nadimak, tako bih se pri svakom takvom isključivanju svako malo okretao i pitao: »Molim? Da?«

Na kraju smo neki od nas ipak odlučili krenuti prema Bagdadu, a neki su odlučili još neko vrijeme ostati. Pitanje je što ponijeti sa sobom kada čovjek ipak ima malo vremena probrati stvari. Fotografije i negative sam ostavio, nisam se želio dovesti u situaciju da bih nekog iračkog vojnika trebao uvjeravati da fotografije nemaju nikakvu špijunsku namjenu. Ta briga se pokazala neosnovanom i tih mi je fotografija još i danas neobično žao. Uzeo sam i dosta alata, ako bi se što na autu pokvarilo, i još nešto malo odjeće. Jedan od razloga zašto su se svojedobno Židovi bavili dijamantima i zlatom bio je i taj da, kad budu morali bježati, u vrlo kratkom roku sa sobom mogu ponijeti vrijedne stvari koje ne zauzimaju puno mjesta. U mojem su slučaju te stvari bile, danas to zvuči smiješno, dva videorekordera, Betamax i VHS. Oba su stala u jedan kofer i onaj VHS imam još i danas na Korčuli.

Konvoj spasa

Kuvajt se smio napustiti samo u vozilu koje je glasilo na vlastito ime vozača. Ta je mjera bila donekle razumljiva, da se barem malo oteža posao pljačkašima. S druge strane, pokazalo se da je birokracija čudna biljka koja u raznim uvjetima traži svoje i kada je to posve besmisleno. Tako su automobili morali biti osigurani prije ulaska u Irak, bez obzira na to što je samo osiguravajuće društvo prestalo postojati. S Denisom (Motorna Vozila Gorica) sam otišao na jedno mjesto gdje su se prije izdavale takve potvrde, ali u tom je trenutku ondje bilo samo zgarište. Valjda su sami Kuvajćani spalili sve dokumente i podatke da ne bi koristili Iračanima. Ušli smo u zgradu i vrlo ju brzo napustili, jer, to znamo već otprije, curiosity killed the cat. Onda smo čuli da su se te potvrde mogle podići na nekom drugom mjestu i, zaista, jako je puno ljudi čekalo u redu i na ulici, pod vedrim nebom, plaćalo, ako se dobro sjećam, oko dvije stotine kuvajtskih dinara (600 US$ prije okupacije, 60 US$ nakon), za neke potvrde iza koje nije mogla stajati nikakva firma i da se dogodila kakva prometna nesreća ne bi imao tko nadoknaditi štetu. Kako je nakon oslobođenja kuvajtski dinar vratio staru vrijednost, tako su ti ljudi, koji su se nekako dočepali tih tada, zapravo, bezvrijednih, ali neophodnih formulara i prodavali ih, na njima zaradili pravo malo bogatstvo.

Isto tako nisam znao jesu li za ulazak u Jordan još uvijek trebale vize, pa sam otišao do njihova veleposlanstva i opet uredno stao u red i nekih dva sata na suncu čekao da bih dobio vizu. Vrlo sam lako mogao zamisliti situaciju da me Jordanci zbog nevaljane vize opet lijepo vrate u Irak.

Budući da je Denis došao u Kuvajt samo nakratko, da bi zamijenio stalnog predstavnika Motornih Vozila Gorica na godišnjem odmoru, SAAB 900 nije glasio na njegovo ime pa ga nije mogao izvesti iz Kuvajta. Tako da su mi on i Vedrana, medicinska sestra, bili suputnici u crvenom nissan patrolu. I tako se jednoga lijepog dana naš mali konvoj od sedam automobila, puno Slovenaca i jednog Korčulanina uputio prema Iraku. Uz sebe sam imao već spomenutu Tiletovu sliku i jednu naljepnicu s hrvatskim grbom koju sam patetično namjeravao nalijepiti na crvena automobilska vrata ako bi vrag zaista uzeo šalu i mi došli u kakvu bezizlaznu situaciju, nešto poput onog zapovjednika američkog bombardera, iz Kubrickova filma, koji na glavu stavlja kaubojski šešir nakon primljene naredbe o nuklearnom napadu na SSSR. Naljepnicu i dandanas imam nezalijepljenu. Ne sjećam se da smo imali nekih problema do granice s Irakom, a i granicu smo prilično brzo prošli i stigli do Basre. Budući da smo par tjedana već bili naviknuli na ratno stanje (zatvoreni aerodrom, hoteli, banke …) ono pivo koje smo tog podneva popili u nekom hotelu u Basri prilično me zbunilo. Teško mi je do podsvijesti dolazilo da se nalazim u zemlji u kojoj (još) nije bilo rata i da sam tu zatekao manje-više uobičajenu svakodnevicu.

Put dalje do Bagdada prošao je bez nekih većih uzbuđenja. Viđali smo stalno jako puno tenkova i teške artiljerije koji su se kretali prema jugu i shvatili da se Saddam svojom voljom neće tako brzo povući. A Denis bi svako malo pokazao na neki irački vojni šleper koji bi vozio ratnu opremu prema Kuvajtu i objavio da su im ga Motorna Vozila Gorica prodali.

U Bagdad smo stigli predvečer i počeli tražiti »logor« Slovenskih autocesta, ili tako nekako, gdje smo se trebali smjestiti. Nakon priličnog lutanja i vožnje kroz Bagdad, strave od njihova načina vožnje, došli smo do traženoga kompleksa. Danas se ne sjećam točno kako se zvalo to poduzeće u čijem su nas kompleksu ugostili, ali onu gostoljubivost, zanimanje i razumijevanje te volju za pomoći koju smo ondje našli ni jednog trenutka do danas nisam zaboravio. Osjećao sam se poput Stipe Božića, koji se upravo s Himalaje vratio na splitsku rivu. I ti ljudi ondje su već bili svjesni da će se mnoge stvari ubrzo korjenito promijeniti i da je njihova budućnost i ona ugovorenih poslova u Iraku također vrlo neizvjesna. Tada je još bilo vrijeme kad su se poduzimale mnoge diplomatske akcije koje su trebale Saddama uvjeriti da je daleko najbolje za sve da se mirno povuče iz Kuvajta i dok su se svi još nadali da do šireg rata neće doći i samo su rijetki mogli pretpostaviti da će Hussein biti toliko glup da se neće povući. Tu se prvu večer u Bagdadu opet slušao BBC i Aleš me pozvao da dođem bliže jer da se nešto kod »vas tamo« događa. Ono kod »vas tamo« nisam potpuno registrirao i u prvi čas mislio da je opet riječ o Kosovu, ali ne, bila je ovaj put već riječ o Kninu, »na Hrvaškem«. U tom trenutku sam bio toliko umoran i već zasićen svim dojmovima, da me onaj poslovični kup na koji vrag obavlja veliku nuždu nije previše zaprepastio. Kaj bu, bu.

Uvijek može i lošije

Trgovački centar Fanar u četvrti Salmija

Sljedeći sam dan uspio iz poduzeća nazvati Amsterdam, ali Joanne na žalost nije bila doma, i na sekretarici ostaviti poruku da sam još uvijek živ i zdrav i trenutačno u Bagdadu te da se uskoro kreće dalje prema Europi. Irak je zemlja koja živi od nafte i gotovo je svu trgovinu obavljala kamionima preko Jordana, do kojega ga je dijelilo kojih pet stotina kilometara pustinje. Kako je moguće da u pustinji nisu imali ni jednu benzinsku pumpu meni nije bilo posve jasno, no to je bio slučaj. Zato su iz Jugoslavenskoga kluba s nama u malom kamiončiću natovarenom benzinom putovali jedan gospodin i jedna plavokosa, visoka mlada dama iz Crne Gore sa znanjem arapskoga. Kako je prije samog polaska trebalo odbaciti suvišne stvari iz automobila, ja sam to obavio tako da sam sve smeće jednostavno bacio na kolnik ili pločnik u središtu grada. Ona me dama prilično čudno pogledala, ali je valjda shvatila da mi ni na kraj pameti nije bilo poduzimati neki dodatni napor kako bih Irak ostavio urednijim nego što sam ga našao.

Konačno smo krenuli i drapali kroz pustinju, gdje stvarno nije bilo ničega. Tu i tamo velika proširenja na autocesti gdje su mogli slijetati avioni. Nakon par sati meni je prvomu nestalo benzina (25 l/100km), pa smo se u pustinji svi zaustavili i iz kanistera napunili rezervoare. Tada sam shvatio kako je bilo Mad Maxu dok je stiskao krpu natopljenu gorivom kako bi mu barem malo kapi došlo u spremnik, a sunce samo peče. Putem bi pretjecali kamione prepune Egipćana koji su stajali i sjedili u nenatkrivenom prostoru za teret. Uvijek ispadne da nekomu još lošije ide nego tebi.

Na granici je ona gospođa pokazala što je sve u stanju. Ispred nas su bile neke gužve, ona ih je prošla kao da se to nas uopće ne tiče, otišla do nekih vojnika i policajaca, nešto im važnoga na njihovu jeziku rastumačila i odmah smo došli na red. Još joj jednom hvala, koliko se sjećam ni onaj benzin nismo morali platiti.

Sad smo došli do iračkih carinika i vidjeli golemu hrpu videorekordera, televizora i ostalih kućnih aparata za koje bi oni jadni neškolovani Egipćani godinama štedjeli (plaća oko dvije-tri stotine dolara) da bi ih ponijeli doma, a Iračani su im ih tu na granici bez milosti oduzimali. Nas su isto pitali imamo li kakve elektroničke robe, mi smo rekli da ne i budući da smo bili bijelci pustili su nas.

Napustili smo Irak i trebali, dakle, biti izvan opasnosti. No nismo imali taj osjećaj jer na drugoj strani granice još nisu stajali Jordanci, do njih se još trebalo voziti kojih pola sata kroz pustinju. Kada smo tamo napokon stigli i opet na neki način izbjegli goleme redove ljudi koji su čekali na obavljanje formalnosti, prišla su mi dva novinara danskoga Jylland Postena, kojima sam ispričao našu priču i da se, koliko znam, ni jednom Dancu u Kuvajtu ništa nije dogodilo. Poslije je taj mali razgovor izišao u novinama pod naslovom ‘Jugoslaven koji je umaknuo: Danci su dobro’. Taj je članak neobično zabavljao moje prijatelje iz Kopenhagena, neki su čak prepoznali i sunčane naočale koje sam imao na nosu.

U Ammanu smo ostali dan-dva. Morao sam prodati auto jer nisam imao novca ni snage igrati se turista i voziti kroz Siriju, Kurdistan i Tursku do SFRJ, pa još kroz Miloševićevu Srbiju, put na koji su se neki doktori ipak odlučili, njihovi su automobili bili puno noviji i vrjedniji od mojeg. Ni boravak u Ammanu nije bio opušten, neki su mi palestinski momci dali predujam za auto, pa su se onda predomislili i htjeli novac natrag, a kad im ga nisam dao, jer što je onda smisao predujma, počeli su prijetiti, malo policijom, malo silom, pa smo se nekako našli na pola predujma. Približavao sam se kraju svojih snaga i odlučio popustiti. U hotelu, na televiziji, bio je prijenos finala svjetskoga košarkaškog prvenstva u Argentini, Denis je gledao a ja sam se probudio nakon kraja utakmice i vidio Divca, jugoslavenskoga košarkaša, kako nekom navijaču čupa hrvatsku zastavu iz ruku i gazi po njoj. Međunarodna se situacija zaoštravala.

U Ammanu su nam opet pomogli ljudi iz nekoga slovenskog poduzeća i ondje zaposleni Palestinci koji su imali razumijevanja za naše nevolje, ali su, meni se to činilo nevjerojatno, opravdavali Saddamovu akciju u Kuvajtu. Smatrali su da nije pošteno da samo kuvajtski Arapi imaju koristi od te silne nafte, već da ta nafta pripada svim Arapima. Nakon par dana se i Arafat slično postavio, javno je podržao Saddama, što je samo potvrdilo staro pravilo da Palestinac nikada ne propušta priliku da bi propustio priliku (Never misses an opportunity to miss an oportunity). Nakon iračkog poraza našli su se u još bezizglednijoj političkoj situaciji.

Napokon smo se našli i na aerodromu, koji je bio prepun kao i svi aerodromi kada masa ljudi bježi iz neke regije, no nakon više sati čekanja i okapanja oko toga koliko JAT hoće novca od izbjeglica bez para za prtljagu koja prelazi 20 kg, uspjeli smo se ukrcati i sljedeće jutro sletjeti u Beograd. Na aerodromu me dočekala moja teta (ne ona s lančićem), ali susret je bio jako kratak jer smo odmah išli dalje u Ljubljanu. Ondje su na aerodromu bili televizija i ministar Rupel, moja me baka vidjela na ekranu i dojavila mami da sam sletio. Na Korčuli je nastupilo veliko olakšanje.

Donekle je ironična činjenica da mi je putovnica tadašnje SFRJ, ona zbog koje sam uvijek imao probleme u Skandinaviji i zbog koje sam na svakom graničnom prijelazu tri puta dulje čekao od svojih suputnika, omogućila da već početkom rujna 1990. budem u Zagrebu, dok moji poznanici s danskim i holandskim putovnicama gotovo do Božića nisu smjeli napustiti Irak, a jednoga engleskoga kolegu držali su zatočenog u nekom vojnom objektu, gdje je trebao služiti kao »ljudski štit« u slučaju američkog bombardiranja. I njega su pustili prije Božića.

To bi bila moja priča s Kuvajtom. Te su, 1990, moji prijatelji smatrali moju avanturu najuzbudljivijom od svih njima iz prve ruke poznatih, ali taj primat sam zadržao jako kratko, do početka rata u Hrvatskoj. U listopadu 1990. doputovao sam u Amsterdam i uselio se kod Joanne. Nisam imao novca, nisam znao jezik, imao sam samo malo ljetne odjeće i počinjala je zima. Tako to bude kad je čovjek jedan dan gospodin inženjer i surfer, a sutradan jedna od stotina tisuća izbjeglica u pustinji. Kako su se stvari dalje odvijale, pripada pod holandsku priču.ë