Hrvatska geologija

Tomislav Malvić

Hrvatska geologija

Tomislav Malvić savjetnik je u uredu direktora INA-Naftaplina te predavač na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Član je Odjela tehničke kulture MH. Na prirodnom izdanku nafte i plina u međimurskom selu Peklenica

Geologija je vrlo stara znanost, uglavnom primijenjena na opisivanje i povezivanje procesa koji se zbivaju u Zemljinoj unutrašnjosti, ali i na površini. Također, rezultati tih procesa opisuju geološke događaje koji su se zbivali kroz geološku prošlost, ali i sadašnjost (što uključuje recentne morfološke procese).

U širem smislu, geologija je jedna od najkompleksnijih primijenjenih prirodnih znanosti jer u sebi uključuje elemente fizike, kemije, matematike i biologije. Takve poveznice dijela prirodnih znanosti bile su osnova izdvajanja znanstvenog polja geoznanosti. Druga je posebnost geologije da se pod različitim usmjerenjima i programima predaje u sklopu dviju znanstvenih grana – geologije i mineralogije u području prirodoslovlja te geološkog inženjerstva u području tehničkih znanosti.

Rani, amaterski prinosi

Prve pisane zapise baštinimo od obrazovanih amatera drugih struka, jer u to doba geologija još nije bila izdvojena kao zasebna znanost ili struka. Takvi prvi prinosi bili su uglavnom načinjeni za krške krajeve uz more, što je i očekivano jer je ondje morfološka raznolikost, koja pobuđuje ljudsku maštu, najveća. Neki od Hrvata koji su opisivali takve pojave kroz 16, 17. i 18. stoljeće bili su Nikola Gučetić Vitin (1585), Ivan Lovrić (1776) i Dominik Vukasović (1783).

Naravno, u isto su doba i strani stručnjaci prolazili različitim hrvatskim krajevima, a zbog dostupnosti većih sredstava pa i boljih škola, čak objavljivali brojnije te sadržajnije putopise i prirodopise naših krajeva. Stoga čak veći stručni doseg imaju publikacije stranih autora poput Johana Weicharta Valvasora (1689), Alberta Fortisa (1774), Baltazara Hacqueta (1778) i Theodora Grubera (1881).

Razvoj znanstvene geološke misli

Devetnaesto stoljeće bilo je poticajno, obećavajuće pa čak i revolucionarno za razvoj sveopće, a posebno prirodoslovne i tehničke znanstvene misli u cijeloj Europi i Sjevernoj Americi. Bilo je to vrijeme prosvjetiteljstva, razvoja građanskog društva te velike nade svekolikog puka u boljitak koji im donose tehnička revolucija i izumi.

Naravno, bilo je to doba kada se počela stvarati suvremena geologija kao znanost, počevši s prvom geološkom kartom kojom je 1815. William Smith (1769–1839) prikazao površinu Velike Britanije pa nastavivši s mnogobrojnim drugim prinosima. Geološka istraživanja načinjena na hrvatskom ozemlju u 19. stoljeću općenito se mogu podijeliti na ona koja su obuhvatila područje Dalmacije i Istre te prospekcije terena u Sjevernoj Hrvatskoj.

U području Dalmacije Paulus Partsch (1826) daje »geognostičku« skicu Dalmacije, a nedugo potom Ami Boué (započevši s 1835) objavljuje niz tekstova o geologiji »ilirskih provincija« i »europske Turske«. Otprilike polovicom stoljeća Adolf Schmidl piše o Dalmaciji (1842) i njezinim špiljama (1850), Francesco Carrara opisuje »geognostičke« uvjete (1846) te asfaltne stijene (1850) Dalmacije, dok se Franz Hauer bavi asfaltom Dolca u području Mosora (1850), eruptivnim stijenama Dalmacije (1867) te objavljuje geološku kartu istoga područja (1868). U drugoj polovici stoljeća Franz Foetterle piše o geološkom istraživanju hrvatske obale (1855) i Senja (1861/62, 1872), dok Josef Lorenz (1858–1867) proučava uglavnom otočni krš. Na području Istre i kvarnerskih otoka Guido Stache (1859) izrađuje geološku kartu te započinje istraživanja paleogenskih naslaga.

Ni područja Sjeverne Hrvatske nisu ostala zanemarena s obzirom na geološka istraživanja. Tako Wilhelm Haidinger, osnivač Carskog i kraljevskoga geološkog instituta u Beču godine 1849, opisuje Varaždinske toplice (1849), stroncijanit Radoboja (1850) te poznati meteorit kod Hrašćine (1859, 1860). Nekoliko godina poslije (1864, 1865) objavljuje preglednu geološku kartu Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Heinrich Freyer piše o nalazištu sumpora kod Radoboja (1849) i tamošnjim tercijarnim taložinama (1850). Franz Ritter von Hauer tiska geološki profil od Alpa do Jadrana (1855), opisuje geologiju Krapinskih toplica (1858) te izdaje vrlo vrijednu preglednu geološku kartu Austro-Ugarske (1867–71). Karl Peters piše o slavonskim planinama, koje smješta u tzv. poznato »Orijentalno kopno«. Eduard Suess (1868) piše o škriljavcima Trgovske gore. Naravno, ovaj bi se popis mogao dopuniti radovima niza drugih geologa i prirodoslovaca.

No, drugu polovicu 19. stoljeća te početak 20. stoljeća obilježio je rad četvorice iznimnih imena hrvatske geologije uopće. Tako su Ljudevit Vukotinović, Spiridon Brusina, Gjuro Pilar te Dragutin Gorjanović Kramberger postavili znanstvene i institucionalne temelje geologije u Hrvata, koje naravno proširene, ali u temeljima nepromijenjene vidimo i danas.

Četiri velikana hrvatske geologije

Terensko geološko istraživanje biokalkarenita („litavca“) gornjega badena na Medvednici (Gornje Vrapče)

Ljudevit Vukotinović (1813–1893) bio je jedan od hrvatskih preporoditelja. Okušao se kao pjesnik, novelist i dramatičar, a bavio se i botanikom te mineralogijom, tj. bio je istaknuti istraživač na području prirodoslovlja. Pisao je o geološkim odnosima u Lici, Samoboru, Zagrebu i Moslavačkoj gori. Bio je jasno opredijeljen evolucionist.

Spiridon Brusina (1845–1908) završio je gimnaziju u Zadru, studij prirodoslovlja u Beču, a poslije je postao redoviti sveučilišni profesor zoologije u Zagrebu (od 1876) te ravnatelj Zoološkog muzeja. Uglavnom se posvetio zoološkim problemima, a posebno je stekao priznanje u području malakologije, odnosno na proučavanju recentnih i fosilnih mekušaca. U uzorcima iz miocenskih i pliocenskih naslaga Dalmacije, Slavonije, Zagreba, ali i susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Austrije, Mađarske i Bugarske opisao je više od 550 novih vrsta. Bio je zagovornik Darwinova evolucionizma, jedan od suosnivača Hrvatskoga prirodoslovnog društva (1885), pokretač znanstvenog časopisa toga društva te redoviti član HAZU.

Gjuro Pilar (1846–1893) rođen je u Slavonskom Brodu, a poslije se školovao u Osijeku i Zagrebu. Potporom biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Bruxellesu je stekao doktorat (1869) te postao docentom. Već tada prihvaća naprednu Laplaceovu nebularnu hipotezu o postanku nebeskih tijela. Na prijedlog kolege Brusine vraća se u Zagreb i postaje pristavom u Narodnom muzeju. Također, bio je redoviti profesor mineralogije i geologije na Mudroslovnom fakultetu te rektor Sveučilišta u Zagrebu akad. godine 1884/1885. Prihvaća ideju o postanku organizama, a time i života, u moru te naglašava ulogu organizama u stvaranju novih sedimenata.

Naravno, time se i on svrstava u znamenite hrvatske znanstvenike 19. stoljeća koji su prihvatili evolucionističku misao, što nije smetalo prije spomenutom biskupu Strossmayeru (koji je kao crkvena osoba zastupao teoriju kreacionizma) da potpomogne njegovo školovanje i rad. Godine 1875. kada je otvoren Matematičko-prirodoslovni odjel Mudroslovnog fakulteta Gjuro Pilar je preuzeo katedru za mineralogiju i geologiju. Cijeli znanstveni opus Gjure Pilara iznimno je opsežan.

Dragutin Gorjanović Kramberger (1856–1936) bio je najmlađi od četvorice spomenutih hrvatskih geologa, tako da je stvarao i u prvoj polovici 20. stoljeća. Studirao je u Zürichu, Münchenu, a doktorirao u Tübingenu, u 23. godini. Godine 1880. postao je privremenim pristavom u Mineraloško-geološkom odjelu Narodnog muzeja, a 1881. stalnim. Nakon smrti Gjure Pilara preuzima brigu o cjelokupnom geološko-paleontološkom znanstvenom području kod nas. Zatim 1896. postaje redovitim profesorom. Godine 1908. postaje dvorskim savjetnikom, a 1909. član HAZU. Gorjanovićev interes bio je usmjeren na područje uže geologije i paleontologije, a posebno je vrijedan nalaz krapinskog pračovjeka, po kojem danas taj lokalitet kod Krapine i Gorjanovićevo ime poznaje cijeli svijet. Opisivanje iznimno bogata opusa obuhvatilo je niz aktivnosti, a ovdje su izdvojene:

– koordiniranje izrade geoloških karata Hrvatske iz Zagreba

– intenzivno paleontološko istraživanje te rješavanje strukturnih, morfoloških i regionalnih problema

– stratigrafska istraživanja povezana s paleontologijom beskralježnjaka i riba (paleoihtiologija).

Sigurno je vrijedno ponoviti da su opusi svakoga od spomenute četvorice hrvatskih geologa toliko opsežni da bi zahtijevali pojedinačno posebne članke i znanstvene biografije, koje uostalom i postoje. Ono što treba ponovno istaknuti jest njihov rad i stvaranje koji su bili potpuno u duhu s razvojem geologije i općenito prirodoslovne misli u Europi 19. stoljeća. Rezultati toga stvaranja postavili su institucionalnu i nastavnu osnovu hrvatske geologije kakvu poznajemo i danas.

Osnovna tematska usmjerenja u 20. stoljeću

Polja kroz koja se razvijala hrvatska geologija u 20. stoljeću

Osnovna tematska usmjerenja u hrvatskoj geologiji, a koja su se razvijala i prakticirala kroz veći dio 20. stoljeća, mogu se prikazati vrlo dobro kroz pet polja. Naravno, to ne znači da se razvoj struke nije događao i izvan tih okvira, ali upravo takva podjela može relativno jednostavno i najvećim dijelom opisati razvojne okvire hrvatske geologije kroz veći dio 20. stoljeća.

S druge strane, razvoj geologije kao znanosti i struke odvijao se kroz tri vrste djelatnosti, odnosno kroz nastavnu, istraživačku i gospodarsku djelatnost. Upravo po tim cjelinama mogu se izdvojiti institucije u kojima je takav rad obavljan, a sve zajedno pridonijele su ukupnim rezultatima hrvatske geologije 20. stoljeća.

Znanstvenonastavna središta hrvatske geologije

Znanstvenonastavna središta hrvatske geologije su zagrebački fakulteti na kojima se predaje geologija, kako prirodoslovnog tako i tehničkog usmjerenja. To su Prirodoslovno-matematički fakultet, na kojem je Geološki odsjek kao i fakultet, utemeljen 1946. te Rudarsko-geološko-naftni fakultet, na čijim je pretečama studij geologije započeo osnivanjem Odjela za rudarstvo i metalurgiju na Tehničkom fakultetu 1939.

Znanstvenoistraživačka središta hrvatske geologije

Znanstvenoistraživačka središta ponajprije su bila usmjerena na izvođenje različitih geoloških istraživanja na teritoriju Republike Hrvatske (no i šire) te sakupljanju različite fosilne, mineraloške i petrološke građe različitih područja.

Poimenice, to su tri ustanove. Najstarija od njih, a ujedno i najstarija geološka ustanova, jest Hrvatski prirodoslovni muzej, nasljednik Narodnog muzeja (odnosno Mineraloško-geološkog odjela toga muzeja) osnovanog 1846. Danas je najveći hrvatski institut u polju geoznanosti Hrvatski geološki institut, osnovan 1909. pod imenom Geologijsko povjerenstvo kraljevine Hrvatske i Slavonije. U međuvremenu je, ponajprije zbog političkih i ideoloških mijena 20. stoljeća na ovome prostoru, često mijenjao svoje ime. Treća je znanstvena ustanova u toj skupini Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (osnovana 1866), koja je ujedno krovna znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj. U njoj danas djeluju jedan zavod te dva vijeća koja većim ili manjim dijelom izvode različita geološka istraživanja. To su:

– Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara (osnovan 1955)

– Znanstveno vijeće za naftu (osnovan 1969)

– Znanstveno vijeće za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju (osnovan 1979)

Gospodarska središta hrvatske geologije

Gospodarska središta hrvatske geologije bila su bez sumnje pokretači primjene različitih geoloških disciplina u postizanju značajnije novčane dobiti iz takvih djelatnosti. To se u prvom redu odnosilo na istraživanje i proizvodnju nafte i plina te istraživanja općenito povezana s ugljikovodicima. Uz to, takvi poslovi dijelom su obuhvaćali i nove stručne te znanstvene doprinose geološkoj zajednici, pa nije rijetkost da su neki od najpoznatijih geologa 20. stoljeća kod nas radili upravo u gospodarstvu. Najveći gospodarski subjekt u Republici Hrvatskoj danas je INA-Industrija nafte d.d., utemeljena 1964. spajanjem nekoliko manjih tvrtki koje su se bavile različitim poslovima vezanim uz naftu i plin. Najveća od njih bio je Naftaplin, osnovan 1952, koji je i danas jedan od glavnih dijelova INE (danas nazvan i Segment djelatnosti istraživanja i proizvodnje nafte i plina).

Druga je veća hrvatska tvrtka Geofizika d.d., osnovana pod imenom Institut za geofizička istraživanja još 1951. Danas je aktivna uglavnom izvan granica Hrvatske.

Hrvatski akademici iz područja geologije u 20. stoljeću

U tekstu je prije prikazan popis nekih imena koja su djelovala i posebno zadužila hrvatsku geologiju stručnim i znanstvenim radom. Takav popis obuhvatio je razdoblje od 17. do početka 20. stoljeća i naravno nije potpun, jer bi zahtijevao poseban rad koji bi predstavio najznačajnije biografije iz hrvatske geologije.

U drugoj polovici 20. stoljeća broj stručnjaka i njihov opus se povećavao kako se krećemo prema današnjem vremenu, tako da bi prikazom te vrste bilo nemoguće obuhvatiti osobe koje su ostavile traga u našem prirodoslovlju i znanosti općenito, a radeći na različitim geološkim zadatcima. Stoga su ovdje spomenuti tek oni koji su postali članovi naše najuglednije znanstvene i kulturne ustanove – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako ni taj kriterij nije pravedan, vjerujem kako će ga većina čitatelja ocijeniti korektnim.

Pa redom, počevši još s 19. stoljećem članovi Razreda za prirodne znanosti HAZU bili su Sipridon (Špiro) Brusina, Gjuro Pilar, Andrija Mohorovičić, Dragutin Gorjanović Kramberger, Mišo Kišpatić, Alois Tavčar, Fran Tućan i Marijan Salopek.

U drugoj polovici 20. stoljeća akademici su postali geolozi Miroslav Tajder (1954), Milan Herak (1963), Ivan Jurković (1963), Vanda Kochansky-Devide (1966), Mirko Malez (1968), Stjepan Šćavničar (1973), Vladimir Mayer (1973), Ante Polšak (1973), Velimir Kranjec (1986), Branko Sokač (1992), Ivan Gušić (1992) i Josip Tišljar (2004). U isto vrijeme članovi suradnici HAZU postali su geolozi Stjepan Bahun (1975), Zvonimir Krulc (1977) i Antun Magdalenić (1977).

Smjerovi razvoja hrvatske geologije u 21. stoljeću

Slijedeći dosadašnje silnice, vjerojatno će se znanstveni razvoj i dalje uglavnom odvijati na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, dijelu Zavoda (koji se bavi geologijom) na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu, Hrvatskom geološkom institutu i Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.

Ako se taj proces stavi u kontekst smjerova po kojima će se izvoditi geološka istraživanja, onda je za očekivati kako će većina takvoga rada biti obavljena kroz sljedećih šest područja:

– mineralogija i petrologija

– sedimentologija i stratigrafija

– tektonika i geomorfologija

– ležišta anorganskih mineralnih sirovina

– ležišta ugljikovodika

geomatematika, geofizika i druge primijenjene geološke discipline povezane kroz geoznanosti.

No, već samo stvaranje znanstvenog polja geoznanosti pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa značilo je samo de iure priznavanje stanja koje se u dijelu prirodnih znanosti de facto dogodilo pri kraju 20. stoljeća, a uključilo je povezivanje nekoliko prirodoslovnih znanstvenih grana poput biologije, geologije, geografije, oceanologije, ekologije i drugih. Naravno, to podrazumijeva daljnje povezivanje geologije s drugim znanostima, u prvom redu kroz oblikovanje istraživačkih okvira, ali i daljnje teorijske nadogradnje same struke međudjelovanjem s:

– matematikom kroz područje geomatematike

– fizikom kroz područje geofizike

– biologije kroz područje oceanologije i ekologije

– kemije kroz područje geokemije

– graditeljstvom kroz područje inženjerske geologije

– vodoprivredom kroz područje hidrogeologije i sl.

No, takav razvoj susrest će se s nekim od važećih dogmi u Hrvatskoj (znanosti), podrazumijevajući kako svaka nada i napredna misao treba nadvladati ograničenja koja su postavili kao važeće misli zajednice, osobe i institucije koje takav razvoj ne vide ili ne percipiraju kao nešto dobro. Na temelju vlastitog iskustva, uočio sam nekoliko takvih dogmi koje bi se mogle prenijeti na gotovo cijelo hrvatsko prirodoslovlje, a ovdje su izdvojene tri možda najbliže iskustvu većine znanstvenika:

– Hrvatskoj ne trebaju fundamentalna istraživanja, odnosno ne može ih načiniti

– fundamentalna znanja treba kupiti, s naglaskom na kupovinu mjerne opreme i računalnih programa

– postoji nedostatak školovanih stručnjaka.

(Ne)potrebnost fundamentalnih istraživanja

Naravno, činjenica je kako se u Hrvatskoj neće graditi ubrzivači čestica ili razvijati svemirski program. No to nisu jedine vrste fundamentalnih istraživanja koja postoje. Uz to, većina prirodnih znanosti temelji se na fundamentalnim istraživanjima, a i razvoj teorije jeste fundament takvih znanosti. Takvi poslovi se u Hrvatskoj rade i sposobni smo ih provoditi i nadalje. Na primjer, u području geologije izrada osnovne geološke karte, geo-

kemijske karte, razvoj geomatematike ili upoznavanje biostratigrafije Dinarida jesu fundamentalna istraživanja koja moramo načiniti sami, a njihova je cijena nekoliko redova veličine manja od iznosa izraženih milijunima eura.

Kupovina mjerne opreme i programskog znanja

Nabave te vrste svakako su potrebne u određenoj mjeri, posebno pri kupnji vrlo specijalističkih paketa koji se koriste u gospodarstvu. No, takve investicije relativno su rijetke s obzirom na broj i vrstu istraživanja te uključenih geologa. Nadalje, takvi specijalistički paketi i oprema mogu se unajmljivati unutar jedne relativno male zajednice kakva je hrvatska geološka sredina. Znanje potrebno da bi se upotrebljavali takvi programi i uređaji može se kolegama jednostavno prenijeti putem radionica.

Važnije je naglasiti kako niz male mjerne opreme i računalnih programa možemo razviti sami ili u suradnji s kolegama koji djeluju oko nas. Takva se oprema može i jednostavno patentirati, prilagođavati i licencirati, poput mjernih uređaja za mjerenje petrofizikalnih svojstava, koncentracija u tlu, vodi i zraku, opremu za uzorkovanje i sl. U Hrvatskoj postoji dovoljan broj klubova tehničara, inovatora te drugih tehničkih udruga i škola za razvoj takve opreme. Uz to, sigurno velik broj inženjera samostalno ili uz pomoć kolega može razvijati male aplikacije s posebnim namjenama prilagođenim vlastitima istraživanjima i problemima. U tom slučaju riješit će se čest problem da se podatci i istraživanja prilagođavaju raspoloživom programu, tj. postupak će se okrenuti u ispravnom smjeru, koji podrazumijeva prilagođavanje programskog paketa vlastitim zahtjevima.

Nedostatak školovanih stručnjaka

Činjenica je gotovo dijametralno suprotna. U Hrvatskoj je rijetko kada bilo više vrsnih stručnjaka jer se geologija raširila među studentskom populacijom i već je niz desetljeća jedan od standardnih studija na zagrebačkom sveučilištu. Problem je što geologija, kao prirodna znanost, djeci treba biti dostupna znatno prije, kao predmet u srednjoj školi, a osnove geološke građe bilo bi dobro podučiti već i u osnovnoj školi. Budućim inženjerima treba usaditi čvrstu vjeru u znanost, poticati promatranje svijeta i pojava oko sebe, te podupirati pozitivno kritičko razmišljanje.

Zaključak

Pregledno je prikazana povijest razvoja geologije u Hrvata, njezino oblikovanje kao institucionalne znanosti te konačno nadogradnja smjerova dosadašnjeg razvoja, a koja će prirodnim tijekom uslijediti u stoljeću koje traje. Iznimno je bogat i kvalitetan izvor podataka o povijesti hrvatske geologije knjiga akademika Milana Heraka Povijesni temelji hrvatske geologije iz 2002. u izdanju Razreda za prirodne znanosti HAZU.

Danas je geologija jedna od rijetkih znanosti koja se može svrstati kako u prirodoslovlje tako i u područje tehničkih znanosti. To naravno otvara mnogobrojne mogućnosti za povezivanje s drugim srodnim geoznanostima, ali i prijenos znanja iz tehničkih polja. Bez sumnje, raspon vrsta geoloških istraživanja bit će još širi i vjerojatno će se trebati čvršće povezati s geološkim društvima u susjednim zemljama (Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji te Bosni i Hercegovini). Na taj način proširit će se zemljopisno područje na kojem će hrvatski geolozi (ali i strani) prikupljati podatke, a i olakšati publiciranje rezultata u međunarodnim glasilima. U Hrvatskoj radi velik broj vrsnih geologa (kao nikada do sada) koji će sigurno našu geologiju razvijati na najvišoj svjetskoj razini, ali im znanstveno (i političko) okruženje treba pomoći. Inače će naši najbolji geolozi upotrijebiti svoje znanje u drugim zemljama, a geološka istraživanja neće se obavljati prema nacionalnim potrebama, već prema tuđim interesima, često ispod uobičajene profesionalne razine.