Egipatski break

Ivan Salečić

Egipatski break

Autor je novinar i medijski konzultant iz Zagreba; trenutačno je kreativni direktor hrvatskog izdanja magazina Elle. Osim u Hrvatskoj tekstove je objavljivao u različitim medijima u Njemačkoj, Austriji, Srbiji i BiH. Turistički brod na Nilu

Prvi jutarnji prizor – stari fakir koji svira dvjema uspravljenim kobrama i onda im, kao nagradu za njihov ples, daje poljubac. Isto popodne: veliki brod polako plovi cik-cak, između dviju udaljenih obala, oko kojih su pravi biblijski prizori. Palme i polja, koja se i danas obrađuju na tradicionalan način, a iza njih su, u daljini, gole pustinjske planine. Jučer, iz aviona, taj užasno oštar rez između plodnih polja i pustinje vidi se još i bolje. Pustinja počinje u jednom koraku. Tu ste na Nilu, najdužoj rijeci na svijetu, o kojoj su pisali svi, od Herodota do Agathe Christie.

Pješčani sprudovi i otoci oko koraljnih grebena izgledaju netaknuti, puni puncati kostura koralja i velikih školjki, koje izblijedjele na jakom suncu leže u gomilama. Na plus četrdeset, u šetnji sprudom nalazim i jednu ribu, malu osušenu grdobinu, duga repa i očiju visoko na vrhu glave. Noću, na mjesečini, prizor je izvanvremenski – sprudovi sitnoga bijelog pijeska Indijskog oceana, prekriveni ispranim kosturima koralja, riba i školjki ljeskaju se i blješte bijelim sjajem.

U hramu u Kom Ombu gledate reljef koji prikazuje graditelje hrama, dinastiju Ptolomejevića. Da, djevojka koja stoji na samom kraju kolone jest Kleopatra, koja je poslije, kao kraljica Egipta, s vinom ispijala bisere, ali koja je i sama, nakon pogibije svojega ljubavnika Marka Antonija, poput fakira s početka priče, posegnula za zmijama, ali taj put pravim otrovnicama, i dala im da ju izgrizu – sve pred očima stražara koji su je čuvali.

Iako je – navodno, bila mnogo veća zavodnica nego ljepotica, Kleopatra je mnogo pažnje pridavala svojem izgledu i – kozmetici. Njezin recept za masku za lice, kombinaciju meda, mlijeka i esencije lotosa, u Egiptu možete nabaviti još i danas, isti onakav kakav je bio i u davnini.

U Luxoru šetam barem 3 kilometra uz Nil. Uz obalu sve je rasvijetljeno, kilometrima duga luka, drvored uz koji kočije i konji voze turiste (sat i pol za pedesetak kuna). U Egiptu su životinje i danas duboko integrirane u život. Konji ne vuku samo turističke kočije. Moguće je da na otvorenoj cesti autobus pretekne konjanika. Oko hramova, kao u kakvim kazališnim komedijama, redovito pasu ovce. Baš svuda kamo dođete spava neki pas, a dok plovite Nilom, s obale vas može pozdravljati mukanje krava. Deve... i danas služe kao pustinjski shuttle. Visoke su i lijepe, a ako se hoćete na devi slikati pred piramidama, može vam se dogoditi da to platite dva puta: jednom za samo fotkanje, a drugi put (i još mnogo skuplje), da Egipćanin na arapskom zapovjedi devi da se spusti na koljena – kako biste mogli sići!

Sjajna luka i mračne ulice

Trgovci u čamcima

U luxorskoj luci dugi su nizovi brodova usidrenih i jedni iza drugih i jedni uz druge, svi na 4–5 etaža, s terasom i bazenom na gornjoj: Nile Star, Nile Style, Nile Ritz, Nile Emerald, Nile Commodore, Nile Princess, Nile Ambassador... Naš tu iskače – zove se Prince Omar, ma koji od Omara u arapskoj povijesti to bio. Uz suvenirnice, jako rasvijetljena pokrajnja ulica vodi od obale dublje u grad. Probijam se kroz brda izrezbarenih skarabeja, poprsja kraljice Nefertiti, figurica egipatskih mačaka, Tutankhamona... Na kraju, izlazi se na manju ulicu, paralelnu sa šetalištem. Više nema sjaja luxorske luke. Ovdje je gužva, jure kamioneti na kojima sjede Egipćani, automobili, kočije u galopu, sad bez turista – očito je cruising gotov i treba se što prije vratiti na polazište, kako bi se onda, kad se ukrca nova skupina, natrag opet elegantno kaskalo niz nilsko šetalište. Baš nitko ne poštuje zebru, prelazim tek nakon što sam se kamuflirao u grupi Egipćana, i to nakon što su svi istutnjali.

S druge strane, male slabo rasvijetljene ulice vode dublje, u mračne kvartove. I ta stalna dilema: da se uputim? Slika sam i prilika glupog Europljanina – imam na sebi laneno oker odijelo i bijelu košulju, Camper tenisice – ako ništa, mogu brzo bježati. U pola sekunde kroz glavu mi prolaze sva upozorenja koja sam čuo: »Ne idi u gužve – tamo će se netko raznijeti bombom«, »Ne idi sam, napast će te, uzet će ti pare, izmlatiti te...«. Šetnja mračnim kvartovima nakon ponoći – na to me nitko nije ni upozoravao, jer se valjda podrazumijeva da toliko lud nije nitko. »Sjećaš se prije 15 godina na Inter-railu, kako nam je bilo kad smo u Lyonu ušli u crnački kvart...« Pa kako nam je bilo? Sjeli smo u park, u kojem smo doduše bili jedini bijelci, pojeli sendviče i pitali vatre ekipu s druge klupe.

Ljut na sebe što mi je ta cijela priča uopće pala na pamet, prelazim preko ceste i krećem naprijed. Na pločniku sjedi puno ljudi. S lijeve su strane niski dućani, natpisi na njima su samo na arapskom, ono malo latinice je nestalo. Teško je reći što sve prodaju, ili ne prodaju – hranu, posuđe, odjeću, pribor za kuću, no to više očito nisu suveniri. Kućice su od betona. Uopće, svuda je gomila betona. Davno su bijeljene vapnom, danas su jako prljave. Na pročeljima su jako slikovite, rukom nacrtane prastare reklame za coca-colu.

S druge su strane visoke, stambene zgrade, mnogo opeke. Stari i novi Luxor tu se spajaju: ne mnogo više je i hram iz faraonskog razdoblja, kad je ovdje bio glavni grad Novoga kraljevstva. Naleti toplog vjetra podižu veliku prašinu. I ovako kasno, i u listopadu, sigurno nije ispod trideset stupnjeva. Skrećem desno u posve mračnu ulicu, pa opet desno, kako bih se paralelnom vratio do šetališta uz Nil. Izlazim na mali trg, koji se odozdo uopće nije vidio.

Dućani i kafići, velika vreva za ponoć, sigurno veća nego u Zagrebu. Tu su ljudi svih dobi, isključivo Arapi, sjede na pločnicima ili šetaju trgom, odjeveni u tradicionalne halje i turbane, ali i u ‘normalnu’ zapadnjačku odjeću. Ipak, u kafiću sjede samo muškarci. Iz kafića trešti glazba, a stolovi su vani, na trgu. Minijaturni su, metalni, na metalnim nogama, ne veći od 20 do 30 centimetara u promjeru – i na njih taman stanu male čaše čaja od hibiskusa.

Glavna stvar je međutim na pločniku – svima koji sjede u kafiću među nogama su velike nargile, vodene lule, koje polako pućkaju, pričaju i promatraju djevojke u prolazu. Ovdje u Luxoru one su većinom ipak u tradicionalnim nošnjama (u Kairu se mogu vidjeti i minice), s rupcima oko glave, ali – očito izlaze u ponoć. Tu su, jasno, i policajci u bijelom, svi s kalašnjikovima. Na sredini je trgića kružni tok oko kojeg stoje ukrašene kočije s upregnutim konjima.

Fascinantan hram u Karnaku otkriva izgled davnih faraonskih hramova. Kroz pročelja, tzv. pilone, ulazi se u dvorane. Najveću dvoranu, koja potječe iz vremena Ramsesa II., nose golemi, gusto podignuti, 40 i više metara visoki stupovi. Kroz kamene rešetke na vrhu zdanja svjetlo je osvjetljavalo samo središnji prolaz kroz dvoranu, čiji je ostatak uvijek bio u polumraku. U kompleksu hrama nalazi se i sveto jezero, i danas ispunjeno mirnom, zelenom vodom, koje je nekoć služilo faraonima u vjerskim ritualima.

Otprilike kao da ne otključavam vrata svoje kabine, nego ulazim u Indianu Jonesa, na krevetu me čeka velika, šarena kobra. Savijena od kariranog prekrivača za krevet, kao nekakav origami od posteljine, tako šarena izgleda baš vjerno. U Egiptu se vjeruje da je kobra zmija-zaštitnica. Njezin se lik nalazi na ulazu u sve hramove, kako bi tjerao lopove i uopće sve nezvane. Sobari ih izrađuju kako bi se tom sitnom praznovjericom umiljeli gostima. Što se međutim događa kad slabovidne europske i američke penzionerke otvore vrata i u polumraku na krevetu ugledaju otrovnu zmiju? Ipak, barem za svojega boravka na brodu, nisam čuo ni za jedan infarkt.

Na krevetu su me čekali još i krokodili (to je ipak rijeka Nil, gdje živi velik krokodil), kornjače... cijeli svijet. Dok se divim kako mu lijepo uspijevaju sve te životinje, sobar Mando žica me viski. Potpuno depriviran, valjda i siromaštvom i religijskim zabranama, pije – kako se to u Zagrebu lijepo kaže – kao graba, sve što mu natočim. Emancipacijom konobara viskijem među osobljem na brodu prestao sam biti ‘mister’ i postao ‘friend’, te dobio obećanje: kad idući put dođem u Luxor, ili još bolje Asuan, vodit će me na najbolje dijelove bazara i cjenkati se za mene.

Od viskija se na Srednjem istoku ne valja odvajati. Za zapadnjake, u svijetu suptropskih temperatura (i bakterija u hrani i vodi), čaša viskija nakon svega što pojedete može vam spasiti ne samo probavu nego cijelo putovanje. Danas se u restoranima može čuti kako se umjesto viskija za impregnaciju želuca može piti i coca-cola. No, u odnosu na viski, kao običaj koji seže još u kolonijalna vremena, to suvremeno rješenje izgleda mi baš dekadentno.

Na Nilu je promet vrlo gust – brodovi često plove jedan drugom ‘u krmu’ i vrlo rijetko pred sobom možete vidjeti prazan tok široke rijeke. Nije čudno da se – kad treba prijeći branu –stvaraju ozbiljne kolone, kad Nil nalikuje Savskoj cesti oko četiri popodne. Ipak, gužva brzo nestaje kad se približi trenutak otvaranja brane. Petnaestak brodova koji lijeno drndaju u okolici brane, najednom se udaljuju, vezuju, ili naprosto nekamo izgube, kako ih voda ne bi povukla prema betonskim stupovima. Do trenutka otvaranja željeznih vrata svi su daleko, a rijeka tada u samo nekoliko minuta podiže uvis (ili spušta) teške brodove koji prelaze s nivoa na nivo.

Umijeće trgovanja

Bazar Khan el-Khalili u Kairu

Može vam se dogoditi kao i meni, dok ležite u ležaljci na sunčalištu uz bazen na gornjoj palubi, da oko vas počnu prolijetati vreće pune odjeće. No, čak i da vas neka pogodi u glavu, to nije opasno. Čim brod nekamo pristane, okruže ga čamci puni trgovaca, koji prodaju odjeću, halje galabeje. Trgovina je neobična – uz dovikivanje i dobacivanje. Kako su čamci trgovaca dobrih 10 metara ispod vas, kad im pokažete da vam se svidjela neka od galabea koje vam oni odozdo pokazuju, oni ju zapakiraju u vrećicu i izbačajem pravog ragbijaškoga quaterbecka bacaju uvis, na najvišu palubu. Ako vam se svidi, počinje cjenkanje – vikanjem. Ako se sklopi posao, vi dolje bacate novac, a ako ne – natrag ide haljina.

Galabea koja se kupuje iz čamca košta oko 20 egipatskih funti. To je oko 20 kuna, tako da s preračunavanjem novca u Egiptu, za hrvatske šopaholike, hvala bogu, nema baš nikakvih problema. Jedna funta sastoji se od 100 pijastra, a kako su i jedno i drugo papirnate novčanice (kovanica nema), treba paziti da vam u kupovini pri vraćanju novca umjesto funti ne daju pijastre.

Cjenkanje zna trajati i traži koncentraciju, ali se vrlo isplati. Idealna je startna pozicija za cjenkanje kad na početku ne pokazujete interes dok vam trgovac sam ne priđe. Srećom prilaze svi, čim i najmanje usporite kraj njihove trgovine. Treba biti uporan pa i besraman u obaranju cijena: s tim trgovac nema problema, kad se dođe do cijene koja je za njega premala, on ionako sam prekida pregovore. Tada treba ponuditi malo više i – sigurno ste dobro prošli. Znatno bolje nego u bilo kojoj trgovini na Zapadu.

Cjenkanje je ritual koji me nekad užasavao, ali sam ga s vremenom zavolio: u krajnjoj liniji, u trgovinama na Zapadu bez razgovora plaćate onu prvu cijenu koju je trgovac postavio, i koja je jednako previsoka kao i na Istoku. Na Zapadu međutim nema načina da ju spustite. Jedina mogućnost koja vam preostaje jest da mjesecima čekate sniženje i nadate se da se ono što vam se sviđa neće prodati. Na Orijentu, ako ste iole vješti, možete ono što želite dobiti odmah i to po cijeni sa sniženja. Trgovac pritom još i cijeni svakoga tko mu je znao oboriti traženi iznos – jer tako se i kupac pokazuje kao dobar trgovac. To je još jedna razlika – pravi je užitak na Istoku uzbudljivo cjenkanje i trgovački triler, još veći nego velika zarada.

Tako sam kao nagradu za dobro cjenkanje pri kupnji galabee bio pozvan vidjeti trgovčevu radionicu. To mi je međutim postalo jasno tek naknadno. Khan el-Khalili u Kairu najveći je bazar u Egiptu, na nepreglednom prostoru, u uskim se ulicama prodaje sve – suveniri, srebrnina, zlato, slike, odjeća, hrana, začini... Tražio sam galabeu, ali ne onakvu kakvom su nas gađali trgovci iz čamaca, nego onakvu kakve su ti isti trgovci nosili i kakve općenito nose pravi Egipćani. Dok tih turističkih, krpastih galabea za jedno pranje i po cijeni od 20 funti ima na milijune, ne biste vjerovali u kakvim ste problemima kad tražite jednu ‘pravu’, kakvu nose lokalni ljudi.

Ako to sve nije bila predstava, trgovac s Khan el-Khalilija je dva puta odlazio iz dućana da ju donese, ostavljajući me samoga po 10 minuta (»Bože, što ja radim zatvoren u arapskom dućanu sam samcat dok ovaj nestaje???«). Vraća se zadihan i nosi stvari koje mi se ne sviđaju. Iz treće donosi halju koja je s-u-p-e-r, ali traži 250 funti. Valjam se od smijeha, jer znam da se prodaju za 20. »Ok«, tumačim ja njemu svijet, »jasno mi je da ova ‘prava’ mora biti skuplja, ali ne može biti 15 puta skuplja, može 5 puta!«. Na kraju nudim 150, on traži 200, nalazimo se na 180. On pritom plače i zaklinje se da mi ju za 180 daje po nabavnoj. Nemam pojma koliko stvarno košta, i već se vidim kako u hotelu, kad ju navučem preko glave, odjednom u zrcalu vidim kako mi iz glave strše magareće uši – platio sam 180 funti nešto za što su svi ostali dali 20... Ok, uzimam, htio sam takvu, probao sam spustiti još, pa nije dao, što je tu je.

Ali nije kraj – frajer me zove da pogledam njegovu ‘tvornicu’ na katu. Kroz ‘pazi glavu’ vrata uvlači me u haustor. I evo: zašto sam se dao navući da se sad za njim penjem nekim uskim, srokanim stubištem, u mračnu kuću usred bazara? Na pamet mi padaju ne samo situacijska nego i dublja životna pitanja: zašto ja uvijek ovako uletim? Jasno da mi je galabeu prodao za malu lovu kad ima i drugi plan. Sad ću morati kupiti cigli za 10 tisuća dolara, ako nemam keš, nema problema – mogu platiti bubregom. Već vidim suvenire od svojih kostiju za koji dan dolje na polici (i čujem ga kako uvaljuje liru staroj Njemici »Odakle? Ingliš, džerman... Samo pogledajte madam, spustiću ko za vas... Divne špange, majmunovo bedro...«).

Na drugom je katu prostorija sa 6 jarko osvijetljenih radnih stolova, za kojima sjede radnici koji u pozlaćene pločice graviraju hijeroglife. Dva kata pod nama je vreva tržnice, a ovdje mir male manufakture, proizvodnja teče i – posve je neopasno, ni Al-Qaida, ni trgovci organima. Moj domaćin pita želim li poklon za suprugu ili djevojku? »No woman?«, čudi se, kad kažem da sam solo. »No«, velim. Stvarno mu moram izgledati posve suludo, izumirući Hrvat pao s Marsa u zemlju u kojoj je poligamija još uvijek dopuštena zakonom. Gleda me dvije sekunde, i onda široko raširi ruke i vikne: »My friend! No woman, no cry!«. Kleberimo se, uvaljuje mi vizitku, i izlazim, sam i u komadu. Hanan, naša prevoditeljica za arapski, uvjerava me da sam postigao izvrsnu cijenu. »Idući put ću ti i ja dati lovu, pa mi idi kupovati«, kaže. Uh! Kopne mi magareće uši, makar tko zna – možda su i Hanan i trgovac u nekom talu.

Piramide i hramovi

Ploča na ulazu u Tuthankamonovu grobnicu

Da bi se ušlo u Keopsovu piramidu, u red za karte treba stati prije osam ujutro. Pravi ulaz u piramidu je otkriven, ali nikad nije otvoren. Unutra se ulazi kroz rupu koju je oko 820. godine nasilno izdubio arapski kalif Al-Mamun, sin mnogo slavnijega Haruna Al-Rašida. Unatoč tomu što je ostao prvi zapisani provalnik u piramidu, Al-Mamun je bio racionalist i intelektualac, a Al-Rašidovu kalifsku knjižnicu pretvorio je u bagdadsko sveučilište. Zato vjerojatno ipak nije bio samo jedan od drevnih lovaca na zazidano blago nego i na – do danas nedokučene tajne faraona.

Kroz fascinantno veliko zdanje velikim dijelom vodi nizak hodnik, vrlo dugačak i strm, toliko uzak da se dvoje ljudi teško može mimoići. Uspon uopće nije lak, jer hodati se može samo u čučnju, pa se naprežu mišići koji se inače za hodanje uopće ne koriste. Keopsova piramida je zato pravi fitness test, a jedina prava mjera njezine veličine za mnoge je intenzitet upale mišića koja traje još dobra dva dana nakon što ju obiđete.

Nizak se hodnik nastavlja drugim uskim prolazom, ovaj put izrazito visokim, koji vodi do grobne komore, duboko u piramidi. Komora je od crvenog asuanskoga granita, velika kojih šezdesetak kvadrata, a u njoj se danas nalazi samo donji dio kamenog sarkofaga. Piramide kod Gize jedno su od čuda starog svijeta, a Keopsova je najveća među njima. Od Keopsa samoga preostala je međutim tek figurica pogrbljenog muškarca, možda već u starijoj dobi, visoka tek oko 5 centimetara, s izgubljenim konturama lica, koja se čuva u maloj vitrini u Egipatskom muzeju u Kairu.

Ideja odnosa prema okolini u Egiptu je bitno, bitno drugačija. Dok u kočijama jurimo kroz grad Edfu, gledam kako stari trgovac sjedi na pločniku i čekićem iz sve snage razbija asfalt, kako bi u rupu uglavio nogu svoje tezge. To je vjerojatno najmanji zahvat u ovom kraju. A najveći? Potpuno završena 1972. godine, Asuanska brana u potpunosti regulira tok Nila. Ukinute su poplave, a omogućene čak tri žetve godišnje u dolini, vrlo važne s obzirom na činjenicu da se broj stanovnika upeterostručio.

Dvojni hram bogova Horusa i Sobeka u Kom Ombu nalazio se najbliže Nilu od svih hramova i zato danas velikim dijelom više ne postoji – kroz stoljeća Nil ga je jednostavno odnio, otkrivajući ispod zidova tajne prostorije u kojima su se vrhovni svećenici mogli skrivati i glasati se kao bog, pred svojim podređenima, ali i ‘običnim’ vjernicima – te ih koriti i tražiti vrednije poklone. U sobama hrama koje postoje i danas, u Kom Ombu se preko dana mogu vidjeti mali šišmiši u mirnom drijemežu, a na reljefima hrama, kao što smo već rekli, može se vidjeti i lik slavne kraljice Kleopatre.

Nil dao, brana uzela

Iako antičkim hramovima danas više ne prijete poplave, poremećena regulacija podzemnih voda danas ponovno ugrožava njihovu statiku. Povećana slanost cijelog ekosustava nakon izgradnje brane izjeda reljefe i pigmente hijeroglifa. Najteža je posljedica ipak nemogućnost da se kroz branu prenese plodni mulj Nila, koji je hraneći pustinjsku zemlju u vrijeme poplava zapravo omogućio razvoj civilizacije. Od izgradnje Asuanske brane, cijeli potez od gotovo 1500 kilometara, sve do delte na obali Sredozemnog mora, tok rijeke guši se umjetnim gnojivima. Ono što je Herodot zvao ‘darom Nila’ u perspektivi bi mogao postati prilično toksičan kraj – u kojem će živjeti gotovo cjelokupno stanovništvo Egipta – njih 60 milijuna.

Turbulentne srednjoistočne političke okolnosti od Asuanske brane prave još jednu egipatsku slabu točku. Ovisno o popuštanju i zatezanju odnosa s okolnim Izraelom i Libijom, obje zemlje povremeno prijete Egiptu raketiranjem Asuanske brane, koje bi rezultiralo izlijevanjem Naserova jezera, dugog 500-tinjak, a širokog do 30 kilometara – pri čemu bi Egipat nestao na isti način na koji je i nastao – u poplavi Nila.

Naserovo jezero poplavilo je velika prostranstva nekadašnje Nubije, kad je preseljeno oko 300 000 Nubijaca (smatra se međutim da ih je jednako toliko i ostalo pod vodom – nakon što su se odbili preseliti), a 14 hramova iz faraonskog razdoblja preseljeno je – kamen po kamen na druge lokacije, od čega četiri izvan Egipta.

Pred Asuanom, Nilom plove felucce, tipične jedrilice s koso postavljenim jedrom i velikim kormilom. Na otoku Elephantinu – nekadašnjem središtu trgovine bjelokošću – danas je dom malog broja Nubijaca preseljenih s područja poplavljenog Naserovim jezerom. Otok otkriva tradicionalnu arhitekturu, kuće neobičnih boja, mnogo šarenila u pustinji, deve, pa čak i mali krokodili koje Nubijci uzgajaju. Na cesti i u kućama gotovo su isključivo žene. »Nubijke su vrlo vrijedne«, tumači Hanan pokazujući tipičan, aromatiziran nubijski nakit od sandalova drveta. »Za razliku od Nubijaca, koji ne rade ništa i koriste svaku priliku da zapale s otoka u grad, Nubijke se ubijaju od posla. Kod Egipćana je to obrnuto – dok muškarci rade i po dva ili tri posla, žene su lijene i kad otaljavaju minimalne kućne obveze, jedino što im je na pameti je kombinacija naslonjač plus daljinski upravljač.« Hanan je pritom Egipćanka, a ne Nubijka, pa nema razloga da joj ne vjerujemo.

Osim kod Asuana, gdje mu je dubina do 15 metara, Nil nije jako dubok – prosječna mu je dubina 4 metra, a u njemu se kupaju samo djeca.

– Atlas! Atlas! – viče Hanan u gomili turista. Ime agencije Atlas Airtours šifra je za okupljanje hrvatskih turista pred ulazak u hram u Edfuu, posvećen bogu Horusu, možda najočuvaniji hram uopće. Relativno je nov: izgradio ga je Ptolomej XII., na samom kraju stare ere, ali potpuno u faraonskom stilu: debelih zidova, visokih pilona i gustih stupova, te s uzdužnim presjekom položene piramide.

Na svakom se koraku u Egiptu zatječe prošlost. Ne samo ona faraonska, ili arapskih sultana, ili republička, nakon revolucije 1952. Ne, ne mislim pritom na to da svi voze raspadnute aute, makar je i njih puno na ulicama. Dok ovo pišem, u predvorju staroga hotela u Hurghadi, čekajući prijevoz za aerodrom u Luxoru, sjedim kao u scenografiji iz filma Engleski pacijent, ili još starijom. Ograde od kovanog željeza, željezni stolci i stolovi, mramorne ploče stolova... i neki uzbudljivi, postkolonijalni ambijent u kojem se još uvijek osjeća prisutnost prvih turista koji su u 19. stoljeću, nakon Napoleonovih afričkih osvajanja, a još više nakon 1922 – kad je otkrivena Tutankhamonova grobnica – počeli masovnije otkrivati Egipat.

Kraljevi i kraljice

Dolina kraljeva

Dolina kraljeva, ali i obližnja Dolina kraljica, vrlo je (ili je barem bilo) nepristupačno mjesto, u pustinji, među stijenama, daleko od ičega, u području u kojem je mnogo dolina, sve nalik jedna drugoj. Iako su vladari novoga kraljevstva namjerno za svoje groblje odabrali mjesto ‘bogu iza nogu’ hoteći izbjeći pljačku grobova (velike piramide vladara staroga kraljevstva kod Gize bile su opljačkane još za života vladara novoga kraljevstva), osim Tutankhamonove sve su grobnice opljačkane, a Egipćani i danas najviše sumnjiče same graditelje grobnica i njihove potomke.

Iako su se nalazili izravno pod njihovom upravom, faraoni nerijetko nisu dobro plaćali graditelje grobnica. Za vrijeme Ramsesa IX. graditelji su čak štrajkali. To je posve novi trenutak u raširenoj predodžbi o tisućama radnika i robova koji vuku beskrajno teške kamene blokove, dok ih nadzornici tuku bičevima kako bi se sagradila piramida za faraona – boga na zemlji. Zbog štrajka Ramsesovih graditelja njegova je grobnica ostala nedovršena, iako je vladao tridesetak godina, a boje za zidne slikarije su – kako se ulazi dublje u grobnicu, posve očito sve manje, pa čak i – manje kvalitetne. Naravno, grobnica je, unatoč svemu tomu, duboka, golema i apsolutno fascinantna.

Egipatski faraoni 18. dinastije živjeli su u vrlo burnom razdoblju. Kraljica Hatšepsut, faraonka, uvela je zemlju u blagostanje, prestala s ratovima i okrenula se trgovini sa susjedima. Iz njezina vremena potječe legenda o mitskoj ‘zemlji zlata’ Punt, odakle su plemeniti metali stizali u Egipat. Kad pak šećete egipatskim muzejom, kipovi jednog faraona znatno se razlikuju od drugih – nasuprot rasprostranjenim okruglastim licima i šiljatom nosu, Amenofis IV. ima izduženu glavu i dugi nos, a tijelo mu je tu i tamo gotovo smiješno isklesano, s visokim, uskim strukom uz koji stražnjica izgleda nekako... velika. Amenofis IV., koji je poslije promijenio ime u Eknaton, bio je veliki reformator. Prebacio je upravljanje zemljom iz Luxora u Eketaton, današnju Amarnu, na pola puta između Luxora i Kaira, te odande, sa svojom suprugom, poznatom ljepoticom Nefertiti, upravljao zemljom. No, nakon njegove nikad razjašnjene smrti, njegove su reforme propale, a stari bogovi opet bili ustoličeni.

Za povratak na staro u Egiptu nakon Eknatona nije bio potreban državni udar – na prijestolje je doveden njegov devetogodišnji unuk, koji po svoj prilici nije zaista upravljao Egiptom ni pola dana, iako je na vlasti ostao desetak godina, a ubijen je prije dvadesete, tko zna, možda baš kad je shvatio da je pijun u rukama protivnika svojega djeda. Taj klinac u čijem je razdoblju zemlja zapravo nazadovala danas je međutim najpoznatiji od svih faraona, pa i od svojeg otkačenog djeda. Iako kao vladar tako beznačajan da je promaknuo čak i pljačkašima grobova, neviđene količine filigranski izrađenoga čistog zlata danas zapremaju gotovo četvrtinu cijelog egipatskog muzeja.

On je, jasno, Tutankhamon. I danas počiva u svojoj grobnici – njegova mumija, natopljena palminim uljima i drugim tekućinama za balzamiranje zalijepila se za drveni sarkofag presvučen zlatom, pa ju nije bilo moguće izvaditi bez oštećenja. Dok je cijela grobnica malena, a hodnici posve neukrašeni natpisima i uputama kako da faraon postupa u zagrobnom životu na dobro sebe i svojih podanika te slikarijama egipatskih bogova, u grobnoj se komori nalazi nekoliko slika. Nisu izrađene na tradicionalan način, nego u tzv. amarna stilu, koji je nastao za njegova djeda Eknatona, i koji i danas, prema ostalim slikarijama iz faraonskog razdoblja, izgleda nevjerojatno moderno.

Uščuvane i pigmentirane mnogo bolje nego u većini ostalih grobnica, koje su bile otvorene i opljačkane još u antičko doba (Tutankhamonova je otkrivena tek 1922), slike prikazuju mladoga kralja sa svitom, neku malu dvorsku damu, odjevenu u seksi bijelu haljinicu do malo ispod koljena i tijesno, tijesno pripijenu, siluete kakva bi i danas bez problema prošla na modnim revijama.

Pomaci u faraonskom Egiptu koje su proveli Hatšepsut, Eknaton i Nefertiti tako su propali. Vladari XIX. dinastije, tragajući čime da konsolidiraju naciju nakon što je kraće razdoblje bila izložena blagostanju, dosjetili su se – gle čuda – rata! Faraoni Seti I. i njegov sin Ramses II. poveli su Egipat u osvajanja, iz kojih je zemlja izišla veća, jača pa i etnički čišća! Faraon kojeg u poznatom i klasičnom filmu Deset zapovijedi glumi Yul Brinner je Ramses II., koji je tijekom svojeg vladanja iz Egipta protjerao i Židove. No, dok je izgon iz Egipta i prolaz preko Crvenog mora pod Mojsijevim vodstvom postao ključni trenutak u židovskoj religiji, kod Ramsesa uopće nije bio ni spomenut: dogodio se usput, u hodu!

Majušne zlatne navlake za ruke faraona Tutankhamo-

na i danas čvrsto stežu simbole boga Ozirisa, s kojim su se mrtvi faraoni obično poistovjećivali i u čijoj su se tradicionalnoj pozi sahranjivali. Tek kad se može napraviti takva usporedba, postaje jasno koliko su egipatski hramovi morali biti monumentalni – kad ih i mi danas, znatno viši od ondašnjih ljudi, doživljavamo tako velikima.

Belle čpoque u hotelu Bella vista, u Hurghadi na Crvenom moru: art nouveau, kroz veliki prozor vide se bugenvilije u vrtu, s druge strane čuje se Sinatra... ili je to Robbie Williams, možda sam se ipak malo previše ufurao.

Ovdje kao da je vrijeme zastalo u tridesetima. Hurghada na afričkoj i Šarm El-Šeik, na Sinaju, na azijskoj obali Egipta, danas su i ozbiljni, supermoderni resorti koji niču jedan za drugim s nepreglednim pješčanim plažama – u Hurghadi se, primjerice, očekuje da će rivijera za nekoliko godina biti duža od 120 kilometara. Prava sezona zapravo tek sad počinje – kad je cijela Europa potpuno zatečena najhladnijom, sniježnom jeseni u dugom razdoblju, taj podatak – da se na tri-četiri sata avionom može kupati, sunčati i zaista uživati u produženom ljetu, postaje upravo neprocjenjiv.

Koralji i školjke

Za ronjenje na koraljnim grebenima oko Šarm El-Šeika ili Hurghade ne morate biti Jacques Cousteau – sve se posve dobro vidi i s površine, a dva-tri metra ispod plivate uz koralje čija veličina, izgled i boje oduzimaju dah (OK, priznajem da sintagma ‘oduzeti dah’ baš i ne funkcionira kad se nalazite ispod vode, ali znate što mislim). Kao da ste ušli u Photoshop: jata koja plivaju oko njih su zaista kao u spotovima i dokumentarcima, koji na TV uvijek izgledaju kao da su snimljeni nakraj svijeta, a ne četiri sata avionom od Zagreba. Šarene ribe u toplim morima još uvijek nemaju straha od čovjeka. To ne znači da ih možete dotaknuti, ali pružite li ruku prema njima, neće se pomaknuti više od dvadesetak centimetara, i s jednakim čudom nastaviti gledati u vas kao što i vi gledate u njih.

Koraljni grebeni su zaštićeni i koralji se ne smiju ni dirati, a kamoli odlomiti i odnijeti. Zateknu li vas u Egiptu s koraljem, to nije samo prekršaj, nego pravo kazneno djelo – koje sa sobom ne vuče samo globu nego i druge, hm, odgovornosti. Uz grebene je čak zabranjeno bacati sidro – brodić kojim se vozimo do grebena sidri se ili na već pripremljeni muring ili ga posada vezuje za kameni dio grebena, gdje koralja nema. Nakon povratka na brod mornari izranjaju velike školjke, i odmah ih prodaju turistima. Još žive kapetan ih stavlja u vodu koja se grije i tako izvlači van iz kućice. Jestive su i svatko ih želi probati.

Meni je to ipak malo previše – samo na našem brodu izvučeno ih je šest ili sedam komada. Brodova koji turiste voze na ronjenje ima nepregledno mnogo i plove svaki dan. Tih školjki vjerojatno će prvih nestati, a neće biti istrijebljene zbog gladi ili nekog ‘višeg’ razloga, nego naprosto iz zabave, od strane prirodnog neprijatelja za obranu od kojeg ih evolucija nije pripremala i protiv kojeg nemaju nikakve šanse – čovjeka. Školjka je pred čovjekom nemoćna poput čovjeka pred morskim psom. A sve to skupa da bi stajale i skupljale prašinu na nekoj polici u Novom Zagrebu idućih desetak godina, a nakon toga završile na tavanu ili u smeću. Budete li išli u Egipat, ili u bilo koju zemlju na toplim morima, ovo je moj poziv da ne ubijate školjke i da sustavno obeshrabrujete svakoga koga na bilo kojem moru vidite da to čini. One pročišćavaju more.

Kairo u ponoć, s palube plovećeg restorana Scarabee. Nakon onih dnevnih viših od 35 stupnjeva, sad je napokon idealna temperatura za ljetno odijelo. Puše topli vjetar i možete lako zamišljati kako ste posve bestjelesni i kako on potpuno prolazi kroz vas. I u tom otvaranju vjetru, dobivam SMS kako je za sutra u Zagrebu najavljen snijeg. Oh, ne... koliko tek sad znači jedan egipatski break.