»Absolutismus in Kroatien« Iso Kršnjavi i Scotus Viator o Hrvatskoj u doba banovanja Pavla baruna Raucha

Zlatko Matijević

»Absolutismus in Kroatien« Iso Kršnjavi i Scotus Viator o Hrvatskoj u doba banovanja Pavla baruna Raucha

Povjesničar Zlatko Matijević, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest, redoviti je suradnik Hrvatske revije. Kao i prijašnji i njegov novi prilog odnosi se na ključno razdoblje modernizacije u Hrvatskoj (druga polovica 19. st. i početak 20. st.).»Scotus Viator je prijatelj habsburške Monarhije, on vjeruje u njezinu budućnost i s radošću pozdravlja njezin napredak.«

I. KršnjaviNakon što je 1867. sklopljena Austro-ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski. Hrvatsko-ugarskom nagodbom sklopljenom 1868. provedena je subdualistička korekcija dualističkoga uređenja države. Sa 70 članaka Nagodba je bila temeljni zakon hrvatsko-ugarskih odnosa sve do 1918. Njome su dogovoreni: zajedničko zastupstvo, zajednički poslovi i zajednička vlada za sve poslove osim unutarnjih te pravosuđa, bogoštovlja i nastave, koji su pripadali djelokrugu autonomije Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju (banska Hrvatska). Nagodbom je banska Hrvatska bila podređena Ugarskoj u dva važna pitanja: 1) bana je imenovao kralj na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika i 2) ministar za Hrvatsku i Slavoniju nije bio odgovoran hrvatskom Saboru, nego zajedničkom parlamentu u Budimpešti. Iako je bilo uređeno da je u banskoj Hrvatskoj službeni jezik hrvatski, a da se u zajedničkim poslovima ravnopravno koriste i hrvatski i mađarski, u praksi je dolazilo do čestoga kršenja te odredbe na štetu hrvatske ravnopravnosti. U financijalnom dijelu Nagodbe Hrvatska je bila potpuno ovisna o Ugarskoj, jer je njezin proračun potvrđivao ugarski ministar financija. Bolno pitanje pripadnosti grada Rijeke riješeno je »riječkom krpicom« u korist Ugarske, što hrvatski Sabor nije nikada prihvatio. Unatoč brojnim ograničenjima koja su proizlazila iz Nagodbe, ona je ipak omogućavala da se autonomnim zakonodavstvom moderniziraju tada već dobrim dijelom zastarjele hrvatske institucije vlasti.

Nakon kratkotrajnog banovanja dr. Aleksandra pl. Rákodczáya (1907/08), početkom siječnja 1908. na bansku je stolicu došao Pavao barun Rauch, sin Levina baruna Raucha, za čijeg je banovanja sklopljena Hrvatsko-ugarska nagodba. Dolazak mlađeg Raucha na mjesto prve političke ličnosti u banskoj Hrvatskoj bilo je u neposrednoj vezi s odlukom austrougarskoga ministarskog vijeća od 1. prosinca 1907. da, kada to prilike dopuste, pripoji (anektira) Bosnu i Hercegovinu Monarhiji. Da bi se to provelo sa što manje unutarnjih političkih napetosti, u banskoj je Hrvatskoj trebalo uspostaviti takvu vlast koja će podržati aneksionističke planove. Još prije formalnog stupanja P. Raucha na banski prijesto njegov je prethodnik sredinom prosinca 1907. raspustio hrvatski Sabor u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu.

Svečanost dolaska baruna Raucha u Zagreb, 16. siječnja 1908, osujećena je burnim negodovanjem njegovih političkih protivnika koji su ga dočekali na izlasku iz kolodvorske zgrade. Taj za bana neugodan događaj dao je ton cijeloj njegovoj vladavini (1908–1910).

Izbori za novi saziv hrvatskoga Sabora održani su 27. i 28. veljače 1908. Hrvatsko-srpska koalicija osvojila je 56 zastupničkih mandata i vrlo sigurnu saborsku većinu. Starčevićeva stranka prava, kojoj je na čelu stajao dr. Josip Frank, dobila je 24 mjesta u Saboru. No, pravaši su se ubrzo pocijepali na frankovce (Stranka prava) i milinovce (Starčevićeva stranka prava). Ostale su stranačke liste prošle vrlo skromno. Najveće iznenađenje izbora bio je potpuni neuspjeh Ustavne stranke, iza koje je svojim banskim autoritetom stajao barun Rauch. Dobivši samo 2021 glas, stranka nije osvojila ni jedan zastupnički mandat.

Sabor se u novom sastavu sastao samo jedanput (12. ožujka 1908). Na njegovoj drugoj sjednici održanoj 14. ožujka 1908. pročitan je kraljev reskript kojim je rad Sabora odgođen do daljnje odluke vladara. Hrvatski je parlament nastavio s radom tek sredinom ožujka 1910, nakon Rauchova odstupa s banske časti.

Rauchov stil vladanja doživio je brojne oštre kritike ne samo oporbene političke javnosti u Hrvatskoj nego i uglednoga britanskog publicista i novinara škotskog podrijetla Roberta W. Seton-Watsona (1879–1951). Sloveći kao dobar poznavatelj političkih i narodnosnih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Seton-Watson se našao ponukanim da se kritički osvrne na političke prilike u banskoj Hrvatskoj za Rauchova vladanja. U omanjoj knjižici od samo 32 stranice, služeći se svojim nadaleko poznatim pseudonimom Scotus Viator, autor je ustvrdio da on kao stranac može otvoreno, iako ne i »apsolutno objektivno«, govoriti o problemima hrvatsko-mađarskih odnosa, jer objema stranama može bez uvijanja reći što misli o njihovim političkim postupcima. Prema njegovu mišljenju, rješavanje hrvatskog pitanja iskristaliziralo se kao sudbinsko pitanje cijele Monarhije. Naime, rješenjem toga pitanja riješila bi se i dva odlučujuća problema austrougarske politike: 1) unutarnje pitanje Monarhije, tj. uklanjanje dualističkog sustava i njegovo nadomještanje primjerenim federalističkim ustrojem i 2) vanjsko pitanje Monarhije, tj. ujedinjenje »hrvatsko-srpskog plemena (Rasse)« pod žezlom vladarske kuće Habsburg. Britanski je zrenik bez imalo ustezanja ustvrdio da »Hrvati predstavljaju središte balkanske politike« te da u onodobnoj Europi »imaju strateško i političko značenje«. Dakle, zahvaljujući geopolitičkom položaju, »Hrvati su jezičac na vagi između Ugarske i Austrije, odnosno element čije će prijateljstvo biti odlučujuće u nadolazećoj borbi dviju polovica dualističke države«.

Iako je Hrvatima pridavao tako veliku važnost u kontekstu očuvanja države Habsburga, Seton-Watson ih nije mogao sagledati kao samostalan narodni entitet, nego ih je u kontekstu »vanjskoga sudbinskog pitanja« Monarhije vidio nužno amalgamirane sa Srbima: »Jedinstvo hrvatsko-srpskog plemena [...] može se postići samo na dva načina: ili uz pomoć Austrije u okviru Monarhije ili unatoč protivljenju Austrije izvan okvira Monarhije«. Znajući da je svojom tvrdnjom ušao u opasne vode međunarodne politike, Seton-Watson je odmah ustvrdio da on isključuje mogućnost »ujedinjenja hrvatsko-srpskog plemena« izvan granica Monarhije: »Otrgnuće južnih Slavena ispod habsburškog žezla bilo bi zamislivo samo onda ako bi došlo do uništavajućeg poraza austrijske vojne sile, nakon kojeg bi uslijedio rasap Monarhije. Drugim riječima kazano: to bi se moglo dogoditi tek nakon jednoga općeg europskog rata u kojem ni jedna velika sila ne bi mogla ostati neutralna«. Od nestanka Monarhije s političkog zemljovida Europe i eventualnog nastanka neke »samostalne južnoslavenske države« imala bi, prema Seton-Watsonovu mišljenju, korist prvenstveno carska Rusija. Za Hrvate bi takav razvoj događaja imao katastrofalne posljedice jer bi oni, kako to ističe autor, kao politički i zemljopisno najzapadniji od svih Slavena »propali u močvari slavenske ortodoksije«.

Osvrćući se na međunarodnu krizu koju je izazvala aneksija Bosne i Hercegovine, Seton-Watson je ustvrdio da je ta nekadašnja otomanska pokrajina došla u »neopozivi posjed kuće Habsburg« te da je »težište južnoslavenskog pitanja prešlo s Beograda na Zagreb, odnosno od Srba na Hrvate«.

Ocrtavši tako u širokim potezima geopolitičku situaciju u Srednjoj Europi, Seton-Watson je u 8 točaka nastojao prikazati političku situaciju u banskoj Hrvatskoj. U prvih 7 točaka Rauchovo je banovanje okarakterizirano kao neustavno i u funkciji potpunoga podvrgavanja banske Hrvatske mađarskim interesima: 1) vladavina bana Raucha bila je po svom obliku apsolutistička; 2) sloboda tiska kršena je često i neprikriveno; 3) osobne slobode pojedinaca nisu bile poštovane; 4) ban je bio odgovoran za povredu autonomije zagrebačkog Sveučilišta; 5) pokušaji mađarizacije dijelova Hrvatske; 6) zanemarivanje hrvatskih finacijskih interesa u korist Mađarske i 7) pravosuđe je korišteno kao oruđe za ostvarivanje političkih ciljeva.

U 8. točki Seton-Watson se najoštrije okomio na veleizdajički proces u Zagrebu, koji je vođen protiv skupine hrvatskih državljana srpske narodnosti. Prema njegovu mišljenju u tom su sudskom postupku na najjasniji način došle na vidjelo ne samo metode apsolutističke vladavine u banskoj Hrvatskoj nego i pokušaj da se pred javnošću opravda aneksija Bosne i Hercegovine.

Jedina politička stranka u banskoj Hrvatskoj koja je podržala dovođenje skupine Srba na optuženičku klupu bila je Stranka prava i njezin predsjednik dr. J. Frank. Optužbu režimskoga i frankovačkog tiska da su pravi veleizdajice u Hrvatskoj zapravo vođe Hrvatsko-srpske koalicije, a ne Srbi izvedeni pred sud, Seton-Watson je okarakterizirao kao odviše naivnu. Za njega je istinski veleizdajica bio sam ban Rauch koji je suspendirao Ustav i kršio zemaljske zakone u interesu mađarskih vladajućih krugova.

Uspoređujući Hrvatsko-srpsku koaliciju i Stranku prava (frankovce), Seton-Watson je ustvrdio da je riječ o dvjema strankama koje se razlikuju kao noć i dan: Stranka prava propovijeda mržnju, a Hrvatsko-srpska koalicija bratimljenje; pravaši naprežu sve svoje snage da bi razdvojili dva plemena (Srbe i Hrvate), a koalicionaši ih žele izmiriti i ujediniti. Drugim riječima, zaključuje Seton-Watson, stranka koja podržava bana kao što je barun Rauch ne bori se samo protiv ustava nego i protiv novog naraštaja, protiv budućnosti zemlje i protiv svih onih (pojedinaca i skupina) čiji su ideali bratstvo i napredak, a ne plemenska borba (Rassenkampf) i natražnjaštvo«.

Završavajući svoju oštru kritiku političkog stanja u Hrvatskoj, za koje je, prema njegovu mišljenju, najodgovornija bila »politička klika« u Budimpešti, Seton-Watson je bez imalo ustručavanja podijelio savjet austrijskoj vladajućoj eliti: »Ako Beč konačno postane svjestan svoje imperijalne misije on će odbaciti staro geslo ‘Divide et Impera’ te će poduprijeti ujedinjenje hrvatsko-srpskog plemena. Samo uz pomoć Hrvatske i narodâ Ugarske može Beču uspjeti da očisti Augijeve štale u Budimpešti i da učvrsti austrijski utjecaj na sjevernom Balkanu pomoću simpatije i interesa. Problem južnoslavenskog jedinstva je odlučujuće pitanje cijele balkanske politike i o njegovu rješenju ovisi budućnost monarhije Habsburga«.

Seton-Watson nije trebao dugo čekati odgovor na svoju kritiku političkih prilika u banskoj Hrvatskoj. Hrvatski doktor Faust u liku dr. Izidora (Ise) Kršnjavoga (1845–1927) spremno se latio pera u namjeri da upozori na slaba mjesta Britančeve kritike. Dvojica polemičara nisu bila jedan drugomu nepoznati. Dapače, Kršnjavi je uputio Seton-Watsonu privatno pismo u kojem mu se zahvalio na brošuri te ga obavijestio da će napisati recenziju.

Dr. Kršnjavi nije dvojio da je Seton-Watsonova brošura bila dobro primljena samo od Hrvatsko-srpske koalicije, jer je ona, navodno, otkupila cijelu nakladu da bi ju mogla »razdijeliti po svijetu«.

Priznajući Seton-Watsonu »prijateljsko držanje« prema Monarhiji nakon krize koju je izazvala aneksija Bosne i Hercegovine, dr. Kršnjavi se nije mogao suspregnuti a da ne prigovori učenom novinaru da on »želi poučiti njemačko-austrijske državnike i publiciste, a da pritom sam krivo sudi o stvarnom stanju stvari« u Monarhiji.

Seton-Watsonovu ideju o mogućem priključenju dviju neovisnih država – Kraljevine Srbije i Kneževine Crne Gore – Austro-Ugarskoj da bi se stvorili uvjeti za trijalističko rješenje »južnoslavenskog pitanja« unutar granica podunavske Monarhije, Kršnjavi je odlučno odbio ustvrdivši da bi se trebale ujediniti hrvatske zemlje, jer: »Tada bi u ujedinjenoj Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Bosni Hrvati bili u većini. Stjecanjem i priključivanjem dviju samostalnih srpskih država hrvatskoj skupini zemalja našli bi se katolički Hrvati u položaju manjine«. Za Kršnjavoga je bila posebno neprihvatljiva Seton-Watsonova ideja da na čelo ujedinjenih južnoslavenskih zemalja, kao »treće države u Monarhiji«, dođe Hrvatsko-srpska koalicija, koja je prema Britančevu mišljenju već »praktički provela ujedinjenje Srba i Hrvata«. Kršnjavi je držao da je razlog Seton-Watsonove zablude bio u njegovu nepoznavanju prave ćudi Koalicije i njezina vođe Svetozara Pribićevića, koji hoće sasvim suprotno od onoga što je predlagao Otočanin: »O pomicanju težišta od Beograda na Zagreb ne žele Pribićević i njegovi istomišljenici ništa znati; oni su u Saboru i u svojim listovima više puta jasno izjavili da je za njih mjerodavan Beograd«. O Hrvatima, članovima Hrvatsko-srpske koalicije Kršnjavi nije imao nikakvih iluzija: »Oni su uslijed promašene politike bečke i budimpeštanske vlade došli dotle da su pristali napustiti svoju hrvatsku nacionalnost u korist ideje državne samostalnosti u okviru Velike Srbije«.

Dr. Kršnjavi se posebno osvrnuo na Seton-Watsonovo pisanje o zagrebačkom veleizdajničkom procesu. Prema njegovu mišljenju o tom se dijelu brošure nije moglo ozbiljno raspravljati: »Ruke jesu Ezavove, ali je glas dr. Moses-Hinkovića [tj. Hinka Hinkovića], najdomišljatijega i najokretnijeg branitelja optuženih Srba, koji je pokrenuo sav europski slobodnozidarski tisak da terorizira hrvatske sudce tijekom procesa te da utječe na njihovu presudu«.

Priznavši da sam tijek procesa nije bio u potpunosti lišen prigovora, Kršnjavi je ipak inzistirao na tome da je »državni odvjetnik Accurti bio na visini svoje zadaće«, skupivši dovoljno dokaznoga materijala za donošenje utemeljene presude. Za Kršnjavoga nije bilo dvojbe da je Seton-Watsonov sud o veleizdajničkom procesu površan te da je donesen na temelju subjektivnih dojmova i krivih informacija.

Dr. Kršnjavi je i sam bio upleten u pripremu veleizdajničkog procesa. Dr. Mile Starčević, predsjednik Starčevićeve stranke prava (milinovaca), u hrvatskom je Saboru optužio Kršnjavoga da je državnom tužitelju Accurtiju sastavio optužnicu protiv Srba. Na tešku optužbu koju mu je dobacio bivši stranački kolega, Kršnjavi je smireno odgovorio da on »nije sastavljač optužnice«, nego da je samo stavio na raspolaganje nekoliko ulomaka svojih dvaju neobjavljenih historiografskih radova uz napomenu da ih državni odvjetnik može koristiti prema svome nahođenju. Accurti se doista poslužio s nekoliko Kršnjavijevih rečenica prilikom sastavljanja optužnice.

Iako je držao da mu nije zadaća braniti baruna Raucha od Seton-Watsonovih napada, Kršnjavi se odlučno suprotstavio optužbama koje su bile iznesene na banov račun. Upisivanje banu Rauchu u posebno težak grijeh činjenicu da je bio »eksponent ugarske vlade«, Kršnjavi je držao nedopustivim, pogotovo kada to dolazi od navodno »nezainteresiranoga stranca«: »Neoboriva je činjenica da je svaki ban koji je imenovan na prijedlog ugarskoga ministra-predsjednika i s njegovim supotpisom, eksponent ugarske vlade«. Da bi optužbu učinio apsurdnijom Kršnjavi je naglasio da je »hrvatsko-srpska koalicija već jednom vladala i da bi vrlo rado ponovno vladala pod jednim takvim eksponentom«. Aludirajući time na vladavinu Hrvatsko-srpske koalicije u doba banovanja Teodora pl. Pejačevića i dr. A. pl. Rákodczáya, Kršnjavi je, ne bez određene doze cinizma, zaključio da bi koalicionaši prihvatili i bana Raucha da on u Zagreb nije došao s već sastavljenom vladom.

Neodmjerena izjava Seton-Watsona da je ban Rauch »veleizdajnik« jer u Hrvatskoj vlada apsolutističkim metodama, Kršnjavi je osporio riječima: »Ovaj ‘veleizdajnik’ uživa punu milost svoga kralja«.

Za uvođenje izvanrednog stanja u Hrvatskoj Kršnjavi je optužio samu Hrvatsko-srpsku koaliciju, čijoj se politici suprotstavljala i njegova Stranka prava (frankovci). Činjenica da su ban Rauch i frankovački pravaši surađivali u borbi protiv Hrvatsko-srpske koalicije, za Kršnjavoga nikako nije značila da su zato on i njegovi stranački drugovi »pali u banove ruke«. On je frankovačku suradnju s banom Rauchom objasnio taktičkim razlozima borbe protiv zajedničkoga političkog protivnika. Da bi pojačao dojam svoje tvrdnje, Kršnjavi je savjetovao Seton-Watsonu da se raspita kod svojih brojnih prijatelja u britanskom ministarstvu vanjskih poslova je li časno privremeno raditi zajedno i s političkim protivnikom ako za to postoje valjani razlozi. Kršnjavi nije sumnjao da bi Seton-Watson dobio odgovor koji bi doveo u pitanje njegovu tvrdnju da je u slučaju suradnje između bana Raucha i frankovačkih pravaša na djelu »politički cinizam«.

Nasuprot Seton-Watsonovoj ideji da se što prije ukine dualistički sustav i uvede primjereno federalističko uređenje Monarhije, Kršnjavi je mnogo taktičnije ustvrdio da Austro-ugarsku nagodbu ne treba promatrati statično jer je ona sposobna za stvaranje zajedništva, a ne razdvajanja naroda. Kao uvjereni Srednjoeuropljanin Kršnjavi je, upozoravajući na program Stranke prava (frankovaca), vjerovao da će Hrvatska imati važnu zadaću u tom priželjkivanom integracijskom procesu podunavskog prostora koji se tradicionalno poklapao sa zemljama koje su se nalazile pod vlašću kuće Habsburg. Iako su Kršnjavi i frankovački pravaši početkom 20. st. bili osamljeni u svojem mišljenju da treba sačuvati podunavsku Monarhiju kao optimalan okvir za ostvarenje hrvatskih nacionalnih, kulturnih i gospodarskih težnji, oni su, osam desetljeća poslije, dobili neočekivanu moralnu zadovoljštinu od akademika Dušana Bilandžića, predstavnika marksističke inteligencije jugoslavenske provenijencije: »Na kraju valja, u vezi sa statusom i perspektivama Hrvata u Monarhiji, ukazati na dvije činjenice: prvo, biti u Habsburškoj Monarhiji značilo je biti u srednjoeuropskom civilizacijskom krugu, ali bez šanse da ostvare svoju samostalnu i nezavisnu državu i drugo, upravo je ta pozicija osigurala Hrvatima da su u procesu stvaranja građanskoga društva i bili uvijek ispred svih ostalih južnoslavenskih zemalja, posebno na kulturno-umjetničkom, prosvjetnom i znanstvenom polju«.

Pročitavši Kršnjavijevu kritiku svojih pogleda na političke prilike u banskoj Hrvatskoj, Seton-Watson nije mogao odoljeti svojem novinarsko-publicističkom nagonu da se javno ne oglasi i iznese svoje mišljenje o kritičkim primjedbama koje mu je uputio dr. Kršnjavi. U podužem članku Seton-Watson je ustrajao na svojem prije iznesenom mišljenju.

Iako su se u političkim pitanjima razilazila, dvojica su briljantnih europskih intelektualaca ostala u korektnim odnosima, zadržavajući pritom svoja politička uvjerenja.

Literatura i izvori

Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999.

Dalibor Čepulo, »Odgovornost i položaj bana i članova Hrvatske zemaljske vlade 1868–1918. i ministarska odgovornost u Europi«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 49/1999, br. 2.

D. Čepulo, »Hrvatsko-ugarska nagodba i reforme institucija vlasti u Hrvatskom saboru 1868–1871.«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2001, Suppl. br. 1.

Mirjana Gross, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906-1907, Beograd, 1960.

M. Gross, »Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine«, u: Istorija XX veka, ZR, III, Beograd, 1962.

M. Gross, »Hrvatska politika velikoaustrijskog kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda«, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2/1970, br. 2.

Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike. Povodom Mačekove autobiografije, Buenos Aires, 1960 – Zagreb, 1995.

Dubravko Jelčić, »Varijacija o Josipu Franku«, u knj., Politika i sudbine, Zagreb, 1995.

Mira Kolar-Dimitrijević, »Ban Pavle Rauch i Hrvatska u njegovo vrijeme«, u knj. Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek, 2001.

[Izidor] Kršnjavi, Scotus Viator über Kroatien. (Separatabdruck aus der »Österreichischen Rundschau«, Band XXI., Heft 3.), Wien u. Leipzig, [1909].

I. Kršnjavi, »Epilog.«, Agramer Tagblatt, Zagreb, 25/1910, Nr. 93.

Stjepan Matković, Čista stranka prava 1895–1903., Zagreb, 2001.

Ivo Perić, Hrvatski državni sabor 1848–2000., Drugi svezak: 1868–1918., Zagreb, 2000.

R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni. Korespondencija 1906-1941, I/1906-1918, Zagreb – London, 1976.

Josip Šarinić, Nagodbena Hrvatska. Postanak i osnove ustavne organizacije, Zagreb, 1972.

Jaroslav Šidak, Mirjana Gross, Igor Karaman i Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914., Zagreb, 1968.

A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija 1809–1918, Zagreb, 1990.

Scotus Viator, Absolutismus in Kroatien, Wien – Leipzig, 1909.

S. Viator, »Politik und Zukunftsträume.«, Agramer Tagblatt, 25/1910, Nr. 23;

»Epilog«, Agramer Tagblatt, 25/1910, Nr. 92.