Žumberačka magistrala

Vladimir Jagarić

Žumberačka magistrala

Publicist Vladimir Jagarić obično se javlja temama iz povijesti hrvatskog planinarstva. Ovaj put obradio je povijest ceste, izgrađene još za trajanja Vojne granice, koja je i danas jednako važna za povezanost žumberačkih sela s okolnim središtima. Žumberačka cesta kod Petričkog Sela (snimila i ustupila Ana Popović)

U ovom prilogu iz prošlosti Žumberka opisani su osnovni podaci o izgradnji glavne žumberačke ceste, zvane Žumberačka magistrala.

Ta važna žumberačka prometnica povezuje stanovništvo gorskih predjela sa stanovništvom doline – povezuje selo s gradom. Žumberačka magistrala dio je kulturne baštine žumberačkoga graditeljstva.

Cesta vodi iz doline Gabrovice uzbrdo do Stojdrage, dalje gorskim grebenom preko Pokleka, Novoga Sela, Budi­njaka, Gornje Vasi do Petričkoga Sela i Kalja te se spu­šta preko Hartja u Kostanjevac, odakle se uspinje u Sošice.

Radove na izgradnji ceste možemo podijeliti u tri dijela: prvi je dio od Žamarije do Kalja (završena je 1858. u doba Vojne krajine), drugi od Gabrovice do Stojdrage (gradnja je završena 1893, u vrijeme kad je Krajina već bila ukinuta) i treći je dio od Stojdrage do Kalja. Ovim je tekstom obuhvaćeno razdoblje do tridesetih godina 20. stoljeća.

Teško je bilo opisati izgradnju dionice do Sošica jer o tome gotovo nema pisanih dokumenata.

Od Kostanjevca do Sošica

U Kostanjevcu, selu uz rječicu Kupčinu i cestu za Krašić (i dalje prema Karlovcu, odnosno Jastrebarskom), bilo je u doba Vojne krajine sjedište vojnokrajiškog okruga za Žumberak sa stalnom postajom kapetanske straže te upravom XI. i XII. žumberačke kumpanije u sastavu Slunjske pješačke pukovnije br. 4.1

Kapetanska straža i uprava kumpanija bile su smještene u bivšoj kuriji baruna Kristofora Delišimunovića (poslije u vlasništvu grofova Hermansteina i Molza). Na kojem se mjestu kurija nalazila u selu nije poznato.

Kamena ploča i miljokaz kod mosta u Kostanjevcu, na raskrižju cesta za Sošice i Kalje

Kod raskrižja cesta za Sošice i Kalje te mosta preko Kupčine, oko kilometar od Kostanjevca, uočljivi su ostaci nekadašnjega starog mosta. Ispod turističkog putokaza strši iz trave kamen-ploča visine oko jedan metar. O njezinu podrijetlu različita su mišljenja. Neki drže da je na njoj bio naznačen zapis godine izgradnje Sošičke ceste, dok drugi tvrde da je to prastara odbačena nadgrobna ploča koju su graditelji ceste preuredili za kamen-držač rukohvata ograde. U svakom slučaju zanimljiv građevni detalj.

Prije dvadeset i nešto više godina pokraj ploče uza cestu stajao je kamen-međaš ili je to možda bio krajiški miljokaz, što je vjerojatnije.

Cestovna služba Općine Žumberak (sjedište u Kostanjevcu) održava taj stari ruševni most.

Po svemu sudeći prije mnogo vremena postojao je cestovni pravac od Kostanjevca preko gornjeg Oštrca do Sošica te preko Blaževa brda i sjevernim padinama Gorjanaca do Kostanjevice na Krki (Landstrasse u Kranjskoj). O tome je vjerojatno pobliže pisao Friedrich van Gagern u knjizi Die Strasse (knjiga je romanizirani tekst o pograničnim cestama Žumberak/Gorjanci, a napisana je oko 1934).2

U Gornjem Oštrcu bilo je sjedište okruga XI. kumpanije, koja je obuhvaćala 35 sela.

Đakovački biskup Josip Antun pl. Čolnić dao je 1752. na svom feudalnom posjedu sagraditi uz cestu barokni dvorac. U dvorcu je bila smještena uprava XI. kumpanije. Godine 1827. dvorac je dodijeljen novoosnovanoj župi Oštrc za župni dvor.

Oštrčka crkva sv. Marije Magdalene dograđena je i proširena u 18. stoljeću. Zlatko Šulentić (1893–1991), svjetski putnik, putopisac, slikar i planinar, naslikao je za glavni oltar sliku sv. Marije Magdalene.

U naselju Sošice, s 35 kuća i 361 stanovnikom, od kojih je većina grkokatolika, bila je stacionirana kumpanijska časnička straža i smješten žitni magazin.3 U jednoj kući nalazio se cesarsko-kraljevski ured cestarnice s pisarom i cestarom. Potvrđuje nam to fotografija iz 1927. godine koju je snimio dr. Radivoj Simonović, istraživač dinarskih planina. Iz toga možemo zaključiti da je cestarnica bila u uporabi i prije te godine kad je Simonović putovao (i fotografirao) po Žumberku.4

U Sošicama, u zaselku Kovačima, 1769. otvorena je cesarsko-kraljevska trivijalna škola, a u središtu sela održavali su se četiri puta na godinu glasoviti stočni sajmovi. U prijašnja vremena sajmovi su se održavali na visoravni vrha Svete Gere, ali su premješteni u Sošice zbog svađe i »krvavih okršaja« između Žumberčana i Kranjaca, nastalih zbog prava košnje na košanicama oko vrha.5

Sošice su prepoznatljive po dvjema crkvama koje stoje jedna uz drugu: grkokatoličkoj sv. Petra i Pavla i rimokatoličkoj Uznesenja na nebo Bl. Dj. Marije. Kako vidimo, Sošice su bile središnje mjesto tog dijela Žumberka i bile su povezane cestom s dolinom Kupčine, a preko gorskih predjela s dolinom Krke.

Žamarije–Podžumberak

Kod raskrižja cesta za Sošice i Kalje skrene se cestom i kod Žamarije treba skrenuti do sela Žumberačka Kupčina i sela Žumberak (Bernardići) te do planinskog predjela Podžumberak. Do Kupčine vodio je poštanski pravac, a u Novom gradu povrh Podžumberka stanovali su uskočki kapetani, zabilježio je Fras u Topografiji.

Nedaleko od »Žumberačkog pila« i župne crkve sv. Nikole iz 17. stoljeća na prostoru Podžumberka, na obližnjem vrhu brijega stajao je Novi Grad Žumberak (povjesničari ga još nazivaju »Žumberak grad«, »Sichelburg«). Stradao je u požaru 1793. i od tada je u ruševinama (građevni materijal korišten je nakon Drugoga svjetskog rata za gradnju škole u Žumberačkoj Kupčini).

Žamarije–Kalje

Mnogi su planinari pisali o Žumberku. Među njima izdvajamo Dragutina Hirca (1853–1921)6, koji u Pismima iz Žumberka, objavljenim u dnevniku Narodne novine u broju 221, od 27. rujna 1889, piše: »Prođosmo kraj spomenika što ga podigoše pukovniku Nikoli Weymannu, koji je gradio cestu iz Kostanjevca u Kalje«.

Vjekoslav Novotni (1843–1928)7 u svojem skromnom, ali vrlo vrijednom Vodiču na Plješivicu i na Svetu Geru iz 1906. godine (nakladnik Hrvatsko planinarsko društvo) opisao je cestovni prilaz od Draganića (željezničke postaje na pruzi Zagreb–Karlovac) preko Krašića prema Žumberku. U knjižici navodi i sljedeće: »Od Kostanjevca do raskrižja Sošice–Kalje ima dobar kilometar, a do drugog raskrižja Žumberak–Kalje dva su kilometra. Na ovom raskrižju ima kameni stup sa spomen-pločom i natpisom Dem k. k. obersten Nikolaus ritter vom Wqymann zum angederken gewidtmet im jahre 1858, koji je tu cestu gradio«.8

Što znači godina 1858? Početak ili kraj izgradnje ceste Žamarije–Kalje? Vjerojatno su graditelji ceste podigli ovaj kameni spomenik na završetku radova u čast i spomen svom pukovniku Nikoli vitezu Weymannu. To je i godina kada je napustio vojnu službu.

Bilo je sigurno vrlo svečano prilikom otkrivanja spomenika. Proslavi su vjerojatno nazočili vojne starješine Vojne krajine, graditelji ceste, ekscelencije cesarsko-kraljevske vlade, kao i narod iz obližnjih sela.

Pukovnik Nikola vitez Weymann zapovijedao je od 1854. do 1858. Cesarsko-kraljevskom krajiškom Slunjskom pukovnijom sa stožerom u Karlovcu. Pukovnik je, osim vojnih dužnosti, upravljao i svim gospodarskim, političkim i pravnim poslovima. Bio je vrhovni zapovjednik.

Pod Slunjsku pukovniju pripadala je već spomenuta Oštrčka XI. kumpanija, dok je XII. kumpanija imala sjedište u Kalju.

U sklopu pukovnije djelovale su građevinarska i šumarska vojna jedinica, a njihovi časnici, inženjeri i nadšumari podizali su vojničke zgrade i utvrde te gradili ceste i škole. Takva jedna vojna jedinica pod vodstvom kapetana gradila je dionicu ceste od Žamarije do Kalja, a pukovnik Weymann nadzirao je gradnju.

Izgradnjom ceste do Kalja preko Kostanjevca uspostavljena je izravna veza sa stožerom Slunjske pukovnije u Karlovcu.

Cesta je uz vojno imala trgovačko i poštansko značenje. Fras je u svojoj znamenitoj Topografiji popisao sva žumberačka mjesta koja su imala »poštanska putovanja«. Tako je pošta »putovala« iz Karlovca do Krašića, iz Kostanjevca do Sošica, Draga i Radatovića te od Kostanjevca do Malinca i Kalja, a od Kalja do Mrzlog Polja, Pećna i Stojdrage.9

Cesta je otvorila put u trgovišta Krašić, Jastrebarsko i Karlovac, gdje su se održavali veliki sajmovi (najviše se trgovalo stokom).

Žumberačka cesta u zimskim uvjetima kod Kostanjevca (gore) i u Sošicama (dolje). Na Silvestrovo 2007. Snimio A. Orsini.

U XII. kumpanijskom okrugu u Kalju nalazilo se 36 sela s 290 kuća i 3204 stanovnika. Tu je bila smještena i kapetanska postaja sa stražom. 10

Nakon ukidanja Vojne krajine (1878), Kalje (kao i Sošice) postaju upravnom i imovnom općinom s načelnikom (prvi je bio Pavao Kekić), bilježnikom, financom, školom, župnim dvorom i crkvom sv. Mihovila. Pokrovitelj crkve bio je u doba Vojne krajine Bečki carski dvor, a brigu o crkvi vodila je uprava XII. kumpanije. Pokraj crkve, prema usmenoj predaji, raste više od 300 godina stara lipa.

Osim okolnih sela pod općinu su pripadala još sva grabarska, pećanska i stojdraška sela.

Na raskrižju ceste za Kalje nalazila se kuća načelnika Pavla Kekića s trgovinom mješovite robe (gdje se moglo kupiti od »lančanice«, kave »Divka« do petroleja), gostionicom i prenoćištem, u kojoj su putnik-namjernik i planinari imali između dvaju svjetskih ratova na raspolaganju dvije sobe.

Selo Poklek, snimljeno 1896. za Milenijsku izložbu u Budimpešti (original fotografije u foto-zbirci Ministarstva kulture)

Klupica uz cestu na kojoj su mljekarice odlagale mlijeko (snimljeno 1992)

Gradnja ceste

Gabrovica–Stojdraga

Poznato nam je iz žumberačke povijesti da se nakon ukidanja Vojne krajine (1878) postavilo pitanje kamo će područje Žumberka pripasti: Hrvatskoj ili Kranjskoj.11

Nakon što je pripao Hrvatskoj, u Žumberku je formiran žumberački kotar, sa sjedištem u Kostanjevcu, a umjesto kumpanija osnovane su dvije općine, jedna u Kalju i druga u Sošicama.

Ukinućem Vojne krajine prestali su radovi na gradnji ceste i ukinute su sve graničarske povlastice krajišnika-uskoka. Počeo je proces iseljavanja Žumberčana, ponajviše u Kanadu i Sjedinjene Američke Države, a malo poslije i u europske zemlje.

Godine 1850/51. osnovano je u Zagrebu »Cesarsko-kraljevsko Horvatsko-slavonsko graditeljsko upraviteljstvo«, koje se skrbilo za održavanje i izgradnju zemaljskih cesta i vodogradnju. Pod upravu građevne službe, ustanovljene 1862. godine, pripadali su i poslovi gradnje cesta.

Razvoj bivše Vojne krajine nakon ukinuća uklopio se u razvoj Hrvatske, a samim tim pod bansku vlast je uključeno i područje Žumberka. Prodajom velikih šumskih površina građevna služba namaknula je novčana sredstva za investicijske programe javnih radova. Jedan od programa bila je i gradnja žumberačke ceste, odnosno spoj s cestom koja je do Kalja završena već 1858.

U Gabrovici na cesti, u neposrednoj blizini istoimene gostionice, stoji četverobridni stup-spomenik na kojem je uzidana ploča sa zapisom godine 1893. Zapis godine označava završetak gradnje ceste do Stojdrage.12

Prije postavljanja kamen-stupa graditelji su tražili Zamolnicu kralj. Ug. Ministarstva za javne radove (. . .) za dozvoljenje sgrada i ogradah uzduž državnih cestah. 13

U knjizi iz 1905. Dragutina Hirca i dr. Hinka Hranilovića Prirodni zemljopis Hrvatske (Zemljopisni i narodni opis Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) piše u poglavlju »Žumberak«: »Strmim i kamenim Brlogom uzlaziš iz Osredka na cestu žumberačku, koju sagradiše g. 1893. i tako učiniše ovaj kraj pristupnim, dočim prije je vodio u Žumberak vratolomni put, kojim bi se prolazilo pješice ili tovarnim konjima (. . .), a kako se cesta lagano uspinje i mota, otvaraju se svakim časom novi vidici, dok ti se na visoku brijegu prikaže Stojdraga.«

Davno prije »vratolomnog puta« postojao je od Gabrovice do Stojdrage kolni put koji je vodio uz potočić Uskopec preko »Nožinove njive« i predjela zvanoga »Vlaški križ« (od davnine tu stoji drveni križ »krajputaš«). Do Stojdrage moglo se i šumskim stazama, kojima su se vjerojatno koristili ne samo planinari već i Stojdražani. O tome piše i u Planinarskom kalendaru za 1924. godinu: »(...) do onog raskrižja, gdje se cesta počinje prema Stojdragi penjati nova cesta. Tu možemo ostaviti cestu i svrnuti na desno kraj mlina, gdje će nas na Stojdragu odvesti šumski putovi koji teku više ili manje paralelno s glavnom cestom«. Od zaseoka Gojko, oko 4 km od Gabrovice, također se može do Stojdrage preko »Vlaškoga križa«. Taj put još uvijek postoji, dok je onaj uz potočić zarastao gustom šikarom.

S radovima na izgradnji ceste započeto je u Gabrovici prema nacrtu ing. Augusta pl. Pisačića Hižanovečkoga (1856–1946), dugogodišnjeg predstojnika cesarsko-kraljevskoga Građevnog ureda.14 Uz njegovo ime spominju se kao graditelji Ludvig Eisenhuth i ing. Ivan Maček.15

Gradnja je bila vrlo zahtjevna i naporna. Trebalo je postojeći »puteljak« proširiti i prokopati novu trasu strmim, kamenitim i šumovitim predjelima. Morala su se rušiti stoljetna stabla i eksplozivom lomiti čvrsta dolomitna stijena. Na nekim mjestima cesta je usječena u stijenu, dok su se nepremostive zapreke zaobišle – zbog toga ima dosta zavoja.

U Okružnici iz 1885. piše: »C. k. namiečtvo za Hčrvatsku i Slavensku, kojom se izdaje red za cestovno redarstvo u kojoj se naređuje da dčržavna cesta mora imati obstojeće gradjevine i obrane, kao što su parapeti, odboji, tende, zarubi (...) nije slobodno bacati na cestu zemlje, gnoja, stčrvine, dčrvah (...)«.

Selo Stojdraga 1925. godine

Cesta je u zimskim mjesecima često bila neprohodna zbog velikih snježnih nanosa, a katkad i u kišnim razdobljima, pogotovo nakon ljetnih pljuskova. Ništa nisu pomogli drveni cestovni odvodni kanali, a ni naredbe iz Okružnice zemaljske vlade. Stalno se morala popravljati, unatoč tomu što je podloga bila dobro »pošodrana«.

Nakon što je cestom uspostavljen promet zemaljska je vlada unajmila u Stojdragi kuću-zidanicu za poslove cestarnice u kojoj su i planinari imali na raspoloženju tri sobe. Dozvola za spavanje (»legitimacija«) dobila se uz pokaz planinarske iskaznice u građevinskoj direkciji Kotarske oblasti u Zagrebu.

Cestarnicom je upravljala cesarsko-kraljevska uprava za održavanje cesta u Zagrebu, koja je u Stojdragi imala pisara i cestara. Oni su se brinuli za održavanje ceste i o naplati cestarine.

Vjerojatno je bilo veliko slavlje u Stojdragi prigodom završetka radova na gradnji dionice ceste Gabrovica–Stojdraga. Ispunila se konačna želja Stojdražana i stojdraškog župnika Vlade (Vladimira) Hranilovića (župnikovao je u Stojdragi od 1888. do 1902. godine, a istodobno je bio učitelj škole trivijalke). Župnik se osobito zauzimao kod cesarsko-kraljevske vlasti za gradnju ceste, pogotovo da prolazi podnožjem Stojdrage.

Stojdraga je izgradnjom ceste postala poznata ne samo po ljepoti svoje prirode, crkvi sv. Jurja (izgrađenog 1847) i povijesnim događanjima nego i po izletničkom cilju planinara i autoturista. Ondašnje javne osobe iz »visokog društva« dovozile su se u automobilima u ovo visinsko naselje da se na nadmorskoj visini od 520 m nadišu zdravog gorskog zraka.

Otvaranjem planinarskog skloništa 1924. u župnom dvoru stojdraškog župnika Mihajla Sergeja Trbojevića, naglo se povećalo zanimanje za Stojdragu zagrebačkih i samoborskih planinara. Bučno je proslavljen dolazak tisućitog planinara koji je pješke iz Samobora došao u Stojdragu. Bio je to zagrebački planinar Jan Kosatik, koji je uz pucanje iz mužara i pjesmu morao umjesto čaše vina popiti u čast čašu mlijeka.

Povodom tisućljetnice hrvatskoga kraljevstva, podignut je godine 1925, na zavoju ceste gdje sporedni put skreće prema župnom dvoru, petometarski betonski milenijski križ. Izgradnju križa predložio je župnik Trbojević, a novčano su pomogli izletnici. Svečanom otvaranju nazočila je i središnjica HPD-a, organiziravši izlet u Stojdragu.

Samoborac barun Viktor Almoch (tvorničar štapova u Bregani) bio je prvi autoturist koji se svojim »Fiatom« dovezao u Stojdragu. Bilo je to 1926. Auto-klub »Zagreb« otvorio je tada na prostoru župnog dvora svoju »izletničku postaju«. O tome je pisalo i u zagrebačkom tisku, primjerice u Večernjem listu od 23. kolovoza 1926.

Planinari i autoturisti mogli su osim u cestarnici prenoćiti i u »planinarskoj sobi« župnog dvora te u »Planinarskom odmaralištu«, u kući gostionice Janka Severovića.

Turistički promet u Stojdragi tih je godina zaista bio velik kad se moglo noćiti na tri mjesta, a po potrebi i u četvrtom, u Osretku, u šumarskoj kući nadlugara Jurja Ogriza.16

Kameni cestovni stup s natpisom u selu Žamarija

Do Petričkoga Sela

Od Stojdrage do Kalja ima cestom oko 18 km glavnim grebenom Žumberačke gore.

Spomenuti planinarski publicist Vjekoslav Novotni napisao je i ovih nekoliko redaka: »Od Stojdrage navrnula se cesta sasma južnim pravcem po onoj gorskoj kosi, koja dijeli Kranjsku od Hrvatske. Cesta ta građena je od 1884. do 1893. godine. Tadašnji inženjer, danas gradski savjetnik Đ. pl. Pisačić i nadinženjer Eisenhuth bijahu joj graditeji«.17

Od planinara koji su pisali o Žumberku zaslužuje spomen političar i publicist prof. Josip Pasarić (1860–1937). U ovećem prilogu Hrvatskog planinara (1922, 15), u povodu HPD-ova Uskršnjeg izleta po Žumberku, Pasarić navodi sljedeće: »Po vrhu te ponosne uzvisine vijuga se od Stojdrage preko Pokleka, Novog Sela, Budinjaka i Srednje Vasi (Gornje Vasi, op. a.) do Kalja krasna planinarska cesta pravo remek-djelo cesto-građevinske tehnike što ga je 1903. izveo građevinski nadsavjetnik g. A. Pisačić.«

U Pasarićevu zapisu zbunjuje godina 1903. Nije li možda te godine bio nastavak gradnje ceste od Stojdrage do Kalja? Teško je to potvrditi, jer osim Pasarićeva navoda nema vjerodostojnog podatka.

Prvo je selo uz cestu Poklek, udaljeno oko 4 km od Stojdrage. U selu su navodno živjeli »poklečki baruni«. U kući Mare Dragozet, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, bila je mala seoska gostionica. Iz sela vodi put u Sloveniju, prema Gadovoj peči, gdje Žumberčani imaju svoje vinograde.

Nedaleko od Pokleka, pokraj same slovenske granice, bila je postavljena na vrhu brda Šiljevca (oko 700 m), u neposrednoj blizini brda Kuničevac (771 m), u doba Vojne krajine stražarnica (»čardak«) sa časničkom stražom. Prema narodnoj predaji s brda su stražari po potrebi palili krijesove (»vituljače«) koji su upozoravali na dolazak ratnih turskih četa.

U doba Vojne krajine naveliko se krijumčarilo duhanom i soli preko Žumberka u Kranjsku. Časnička straža »lovila« je ne samo krajiške vojne dezertere nego i ostale prijestupnike.

U već spomenutoj knjizi Prirodni zemljopis Hrvatske piše i sljedeće: »Cesta koja prosjeca Žumberak, svijajući i motajući se valja kao ni jedna cesta u domovini (…) kako cestom putuješ hladnim zatišjem, jer su ljudi na cesti rijetki, a još su rjeđa kola, tu nema štropota ni prašine (…) brijeg do brijega, brdo do brda, jer je cio Žumberak jedan brijeg, jedno brdo, a milovidne su naročito u proljetnoj zeleni bijele crkve žumberačke.«18

Sljedeće je selo na glavnoj cesti Novo Selo (Žumberačko), što leži 749 m visoko – otvara se poučan vidik na Oštrc i njegove vrhe (Hirc-Hranilović).

Između Novog Sela i Budinjaka, nedaleko od sela Bratelja, na predjelu zvanom »Bertina bukva«, cesta doseže najvišu visinsku točku, nadmorsku visinu od 768 m. To mjesto graditelji ceste označili su spomenikom u obliku zidanoga kamenog stupa.19

Stup je istovjetan s kamenim stupovima u Žamariji i Gabrovici. Vrijednost im je jednaka – spomen obilježje na gradnju ceste i spomenike kulturne baštine žumberačkoga graditeljstva.

Na Budinjačkom polju, na krškoj visoravni (oko 740 m), u blizini sela Budinjaka, u doba Vojne krajine bilo je vojno vježbalište XI. i XII. žumberačke kumpanije Slunjske pukovnije (danas je ondje arheološko nalazište naselja i tumula iz starijega željeznog doba).

Povrh sela i ceste, na vrhu brijega (774 m), u davna vremena stajale su dvije drvene kapele, grkokatolička i rimokatolička. Od dotrajalosti su se urušile, a na njihovu mjestu sagrađena je 1827. kapela sv. Petke (sv. Petronile). S vrha je lijep i dalek vidik na dolinu Krke i Save.

U Gornjoj Vasi (715 m) rodio se slavni podmaršal i hrvatski domoljub Josip Šintić (1852–1921), kao general bio je zapovjednik 83. i 84. domobranske pješačke brigade, 1912. imenovan je za podmaršala. Pod njegovim vodstvom posađene su platane u Zagrebu na Zrinjevcu prigodom posjeta cara i kralja Franje Josipa I. Zagrebu.

Voljeli su Žumberčani Šintića, nazivali su ga »naš žumberački general«.

Selo Gornja Vas 1927. godine

U Petričkom Selu kod Franje (Korena) Delišimunovića bili su prije kratkog vremena pohranjeni dragocjeni uskočki dokumenti, »đedovske povelje« iz 17. stoljeća. Na poveljama piše da je car Leopold I. potvrdio 1659. husarskom kapetanu, zapovjedniku Karlovačke konjice, Kristoforu Delišimunoviću (Radojčiću) grb i plemstvo za junaštvo u ratu protiv Turaka. Povelje se danas čuvaju kod zagrebačke obitelji Delišimunovića.

Na raskrižju ceste (trgovina) za Kalje (oko 3 km) u vrijeme Vojne krajine bila je kuća načelnika općine Pavla Kekića, s trgovinom, gostionicom i prenoćištem.

Preko Tomaševaca u Sošice

Nakon što je već glavna cesta bila završena, predstavnici ondašnje crkvene i seoske žumberačke vlasti (seoske starješine, župnici i načelnik općine Kalje Pavao Kekić) poslali su u Zagreb 1906. Visokom Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije predstavku da se uspostavi gradnja ceste u pravcu Svete Jane–Grabar–Kalje s priključkom izravnog cestovnog poteza Kalje–Sošice. Znači, preko Tomaševaca. Predstavku za izvedenje cestovnog poteza potpisala je žumberačka upravna i imovna općina Kalje.20 Među potpisnicima bio je i tadašnji grabarski župnik Mihajlo Sergije Trbojević, poslije zaslužni stojdraški župnik.

Ta izolirana i pomalo zaboravljena cesta preko Tomaševaca, pokraj slapa Sopot i sela Sopota bila bi nastavak »visinske žumberačke ceste«. Tijekom godina cesta je napravljena, ali ni do danas nije u potpunosti završena.

U davno se doba iz Kalja u Sošice (oko 11 km) moglo vjerojatno preko Tomaševaca nekom vrludavom pješačkom stazom, koju Dragutin Hirc u svojim Pismima iz Žumberka ovako navodi Na tom putu, preko tri dola i tri gore pruža se krasan pogled na zidine Starog grada i slap Sopota.«

Nasuprot cestovnom pravcu Tomaševci–Sošice, na pola puta između Hartja i Petričkoga Sela, graditelji ceste sagradili su kamenu ogradu, zid. Od tada se taj predio naziva Zid.

Još nešto o cesti

Nakon izgradnje ceste gradili su se odvojeni kolni putovi u obližnja sela (Kravljak, Cerovica, Bratelji, Mrzlo Polje), koji su u početnom razdoblju nakon obilnih kiša bili tako blatnjavi da su često bili neprohodni.

Graditelji ceste postavljali su prigodom gradnje uz rub ceste kamene stupiće, kolobraniće (po krajiški »odboje«). Na mnogim mjestima još ih i danas viđamo. Uz rub ceste nalazi se još nekoliko krajiških miljokaza (treba ih sačuvati kao svjedočanstvo na prošla vremena).

Jedna od glavnih tema razgovora na sastancima Društva Žumberčana (osnovano 1934) bila je gradnja žumberačkih cesta. Društvo je tadašnjem ministru građevinarstva Kožulu uputilo predstavku u kojoj su tražili financijsku pomoć za gradnju ceste na žumberačkom području.21 I na dvama kongresima Žumberčana održanima u Sošicama (1935) i Mrzlom Polju (1936) raspravljalo se, uz ostalo, o problemima cesta.

O potrebi izgradnje cesta po Žumberku vrlo se često pisalo između dvaju svjetskih ratova u Žumberačkim novinama. Tako se pisalo o »banskim cestama« u broju 11 iz 1936. U broju 9 iz 1937. piše kako su još u godini 1928. počeli radovi na proširenju ceste Budinjak–Sveta Jana i da su uz cestu napravljene cisterne za vodu. Rad je bio prekinut (financije!) i ono što je već bilo napravljeno uništeno je kišnim i snježnim oborinama.

Redoviti profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr. Janko Šimrak pokrenuo je 1934. u vlastitoj nakladi Žumberačke novine, mjesečnik za pouku i gospodarstvo, a te iste godine osniva i Društvo Žumberčana. Godine 1940. imenovan je za križevačkog biskupa.

U Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te u Ministarstvu socijalne politike dr. Šimrak se kao narodni zastupnik zauzimao za gradnju ceste od Jastrebarskog do Svete Jane i dalje do Grabara i Budinjaka. Ministarstvo je odobrilo novčana sredstva, ali ona nisu bila dovoljna za cjelovitu trasu.22

U prikazu svakako moramo spomenuti i inženjera šumarstva Zvonimira Badovinca (1905–1976), pobornika zaštite prirode, učitelja skijanja i planinara. U svom radu Žumberak – turističko predgrađe Zagreba, objavljenom u Žumberačkom kalendaru za 1966. godinu, Badovinac navodi potrebu asfaltiranja pristupnih cesta za Žumberak, i to od Bregane do Gabrovice, od Lulića do Krašića i Kostanjevca te o popravku i rekonstrukciji ceste od Gabrovice preko Stojdrage do Kalja, Kostanjevca i Sošica. Predlagao je još izgradnju seoskih cesta, a neke od njih bile bi povezane s glavnom cestom, kao i ceste od sela do sela. Na taj bi način »visinska planinska zona« mogla postati turističko područje. Na prigodnim mjestima, navodi još Badovinac, uzduž glavne ceste trebalo bi napraviti ugostiteljske objekte, a na proplanku vrha Svete Gere i na Blaževoj gori izgraditi planinarsko-skijaške kuće i jedan hotel za boravišni turizam.23

1 Franjo Julije Fras (1794–1868): Topografija Karlovačke Vojne krajine. (Mjestopis iz godine 1835) Lička župa, Gospić, 1988 (reprint), Žumberački okrug, str. 241–245.

2 Roman Die Strasse njemačkog pisca Friedricha von Gagerna (1882–1947) tiskan je 1934. u nakladništvu TSD u Leipzigu. Preveden je na slovenski jezik pod naslovom Cesta. Glavno je Gagernovo djelo Ein Volk.

3 Naselje Sošice čine zaseoci Gornje Selo, Mašići, Tarači, Boići, Kovači i središnji zaselak Sošice, po kojem je naselje dobilo ime.

4 Somborski liječnik, dr. Radivoj Simonović, autor je zbirke fotografija dokumentarne vrijednosti (većinom s Velebita). Dva puta je posjetio Žumberak: u svibnju 1907. i travnju 1927.

5 Radoslav Lopašić: Oko Kupe i Korane, 1895, reprint, Karlovac, Gradska biblioteka »I. G. Kovačić«. Dodatak: Općina Draganić, Žumberak (drugi list o sajmovima).

6 Dragutin Hirc (1835–1921), istraživač hrvatske flore, geograf, publicist (napisao oko tisuću članaka). Prvi je urednik časopisa Hrvatski planinar. Pod naslovom Pisma iz Žumberka, objavljena u desetak nastavaka u Narodnim novinama u godinama 1898. i 1911, opisao je svoja putovanja po Žumberku.

7 Vjekoslav Novotni (1843–1928), gimnazijski profesor, član HPD-a od osnutka, tajnik društva, urednik Hrvatskog planinara i društveni mecena. Autor je prvih planinarskih vodiča, a napisao je velik broj planinarskih putopisa. HPD ga je imenovao začasnim članom.

8 K. u K. (kaiserlich und königlich), cesarsko-kraljevski.

9 Fras: Topografija Karlovačke krajine, str. 80.

10 Fras: Topografija, str. 249.

11 Vojna krajina u Hrvatskoj organizirana je kao poseban vojno-politički teritorij za obranu zemalja Habsburške Monarhije od ratnih nadiranja turske vojske.

12 Proslava obnove stupa-spomenika održana je 12. travnja 2002. uz nazočnost Gradskog poglavarstva Samobor, Javne ustanove »Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje« i drugih uzvanika. O povijesnom značenju ceste govorio je vlč. Mile Vranešić, a stup je otkrio akademik Dušan Klepac uz prigodne riječi. Na prijedlog ing. Željka Štahana stup je obnovilo Društvo inženjera i tehničara Samobor s predsjednikom Ivanom Medvedovićem. Prigodni program izveli su članovi KUD-a »Žumberak«.

13 Citat iz »Naredbe kr. hrv.-slav.-dalm. Zemaljske vlade glede obdržavanja cesto-redarstvenih propisah kod gradnjah uzduž državnih cestah«, 24. ožujka 1889.

14 Građevni inženjer August pl. Pisačić (plemićki nadimak Hižanovečki), dugogodišnji gradski zastupnik u Saboru, kao član uprave HPD-a sudjelovao je u mnogim građevnim akcijama. Po njegovu savjetu dograđena je planinarska kuća na Medvednici (stari Tomislavov dom). Izabran je 1924. za začasnog člana HPD-a.

15 Inženjer Ivan Maček (1845–1933), osim što su po njegovu nacrtu građene mnoge zgrade i crkve, gradio je ceste za Plešivicu (od Jaske), za Svetu Janu i Stojdragu.

16 Opširnije o Stojdragi vidi: Vladimir Jagarić, Planinarstvo u Stojdragi (HP, 1995, 293), Žumberačke legende (HP, 2003, 386); Stojdraga i šetnje okolicom (Žumberački krijes, 2003, 197).

17 Vjekoslav Novotni: Vodič na Plješivicu i Sv. Geru, Zagreb, 1906, 8.

18 Dragutin Hirc je s dr. Milanom Hranilovićem napisao Prirodni zemljopis Hrvatske, Zagreb, 1905. Citat je na str. 7.

19 Zidane kamene četverobridne stupove u Žumberku različito nazivaju, a i raznolika su značenja. Prema narodnoj predaji oni su kužni pil (zaštitni znak od kuge), stup sramote (za njega su se vezali podanici Staroga grada koji su se ogriješili o zakon, krajputaš (to je inače naziv za drveni križ postavljen na raskrižju putova, zli stup (sastajalište zlih duhova i vještica na raskrižju putova) i poklonac (ima svetačko obilježje, a u niši je kipić nekog sveca ili sveta sličica). Povjesničarka dr. Lelja Dobronić stup naziva pilastar. Najpoznatiji je stup u Žumberku »Žumberački pil« nedaleko od župne crkve sv. Nikole na Podžumberku.

20 Mile Vranešić: Cesta koja se gradi do sto godina, Žumberački krijes, 1999, 157.

21 Žumberačke novine, Zagreb, 11. studeni 1936.

22 Žumberačke novine, Zagreb, 12. veljače 1939.

23 Rad na uređenju žumberačkih cesta (asfaltiranje, rekonstrukcije) u novije vrijeme donekle se malo popravio, ali još uvijek nedovoljno.