MARUNINO ODMORIŠTE

Tema broja:

MARUNINO ODMORIŠTE

Odmorište Marune na autocesti Zagreb-Split, na izlazu iz tunela Svet Rok s dalmatinske strane

U prošlogodišnjem broju 3, onomu što ga uredništvo priprema prije sezone godišnjih odmora a pusti u optjecaj nakon što to doba uglavnom prođe, najavili smo da ćemo Borisu Maruni posvetiti tematski blok. Više je dobrih razloga da postupimo tako. Klasične nekrologe ovo uredništvo uglavnom nema običaj objavljivati i Marunin bi odlazak stoga mogao proći neobilježen. S druge, pak, strane mi smo našim prethodnicima nastojali sustavno posvećivati pozornost. Vinku Nikoliću i njegovoj supruzi Štefici posvetili smo više priloga, a nedavno smo isto učinili i s Blažem Jurišićem. Tematski blok posvećen Borisu Maruni u tom je svjetlu logičan nastavak spomenutih pokušaja.

Godine 2001. ovo je uredništvo preuzelo skrb o Hrvatskoj reviji upravo od Borisa Marune. Klasičnu primopredaju nismo, zapravo, nikada napravili. Nije za to ni bilo neke potrebe. Neobjavljena materijala nije bilo, kao ni nenamirenih potraživanja. Skrb o u tom trenutku još neobjavljenoj, a obećanoj i najavljenoj bibliografiji Hrvatske revije preuzela je Matica hrvatska, ne opteretivši time nas koji smo preuzimali časopis. Ono što posebno treba istaknuti jest da nas Boris Maruna nije opteretio ni »duhovnom« prtljagom slavne prošlosti časopisa. Tri godine prije toga sam je preuzeo časopis vjerujući da je to njegov dug prema karizmatskom uredniku Vinku Nikoliću. Maruna se, naime, smatrao pozvanim da preuzme časopis u trenutku kada je šjor Vinko unatoč visokoj životnoj dobi ipak neočekivano zauvijek napustio ne samo vođenje časopisa nego i svoju suprugu Šteficu. U tom trenutku Maruna je, dakle, preuzeo časopis i doveo njegov drugi, »Vinkov« niz do 50. godišta te time ispunio svoju misiju kako ju je on shvatio. A mogao nam je Maruna nametnuti kojekakve obveze, opteretiti nas »dugovima« prema pokojnome šjor Vinku ili pak prema sebi samomu. Ništa se od toga nije dogodilo. Respekt prema prethodnicima itekako smo osjećali, no smatrali smo da preuzimanje časopisa ima smisla jedino ako ga nastavimo priređivati prema novoj koncepciji koju ćemo sami ponuditi i nastojati u djelo provesti. Boris Maruna u tome nas je bez zadrške podupro. Umjesto da to čitateljima objašnjavamo, predložili smo Borisu da u našem prvom broju, na početku novoga niza (broj 1, godina 2001) objavimo razgovor s njim i tako simbolički obavimo primopredaju, što je on spremno prihvatio. Razgovor smo obavili u Borisovu tadašnjem uredu u prostorijama Hrvatske matice iseljenika, pozorno ga »skinuli« s vrpce i, nakon što ga je Boris odobrio, objavili ga prema planu u našem prvom broju, koji je izišao u ljeto 2001. Možda će komu zvučati neskromno, no taj se razgovor i danas doimlje svježe i zanimljivo. Čini se da su svi akteri, Boris ponajprije, bili na visini zadatka.

U tematskom bloku u koji vas, poštovani čitatelji, ovim kratkim prologom uvodimo, uspjeli smo okupiti autore koji su Borisa Marunu poznavali na različit način. Neki su Borisa znali iz njegovih emigrantskih dana, drugi su ga pak upoznali tek nakon 1990. kada se vratio u Hrvatsku. S jednima je bio blizak prijatelj, drugima pak bio je tek dobar poznanik. Uredništvo pred autore nije postavljalo precizne narudžbe. Rekli smo tek da želimo napraviti hommage Borisu Maruni i da želimo prikupiti tekstove koji će govoriti o sekvencama iz Borisova života, o autorovim osobnim doživljajima Borisa Marune, bez pretenzija da na enciklopedijski način obuhvatimo Borisov život i stvaralaštvo. Zbog toga je među prilozima izostao klasičan biografski članak, kakav bi inače bio poželjan. Procijenili smo da će ovako biti bolje, uostalom ni sam Boris nije bio za života organiziran na enciklopedijski način.

Nije rijetkost da ljude povezujemo s mjestima. Često dok prolazimo kraj nekog mjesta ili kroz njega, pomislimo na ljude koji su u tome mjestu rođeni ili su pak ondje proveli životni vijek. A i ta mjesta rado ističu tko je ondje rođen ili je pak živio i stvarao. I prilozi u ovom tematskom bloku na tragu su takvog načina poistovjećivanja čovjeka i toposa. Nekoliko naših autora dovode Borisa Marunu u vezu s velebitskim kršem gdje je on rođen. Jedna od autorica, Grozdana Cvitan, čak i piše o tome kako je zajedno s Borisom bila na mjestu s kojega je on krenuo u svijet. Sadašnji urednik nije imao tu prigodu, iako je poznanstvo s Borisom počelo znatno prije spomenute uredničke primopredaje Hrvatske revije. Umjesto toga sadašnji urednik Hrvatske revije, Borisov nasljednik na tom poslu, ipak ima jednu topografsku posvetu pa neka mu bude dopušteno iznijeti ju. Može javno obećati, čak se i obvezati ako koga raduje, da će svaki put kada bude u blizini Tulovih greda misliti i na Borisa, najznamenitijeg od svih Maruna koji s tog dijela ljutoga velebitskoga krša potječu. Zbog toga i odmorište na autocesti Zagreb–Split, mjesto predviđeno za predah na jednome od rijetkih dosanjanih hrvatskih snova, s kojega puca pogled na »vilovito stijenje« Tulovih greda, nosi zaista dobro ime. Vjerujemo da bi i Boris Maruna tu rado zastao, malčice se odmorio i štogod duhovito prokomentirao prije nego produži dalje.

Boris Maruna snimljen 2001. u prostorijama Matice iseljenika za vrijeme intervjua za Hrvatsku reviju