EROS, TANATOS, EGZIL, HRVATSKA

Ivo Šoljan

EROS, TANATOS, EGZIL, HRVATSKA

Komički duh Borisa Marune

Ivo Šoljan je profesor književnosti na Grand Valley State University u američkoj državi Michigan. Blisko je surađivao s Marunom 1990-1991, kao zamjenik ravnatelja Matice iseljenika Hrvatske u Zagrebu i urednik lista MaticaMotto I: A propos of Shakespeare, let me tell you something about myself! (Anon.)

Motto II: »…stvarno dijete svoga doba: a real son of a bitch.« (B. Maruna)

Motto III: »Govno! Kažem ja hrvatski…«

(B. Maruna)

Preambula

Prikupljam »materijale« za esej o prijatelju, kolegi, pjesniku, političaru, »kulturnom radniku«, bistrom i pametnom »mulcu«, mome, našemu Borisu, i ne znam zapravo gdje bih i kako bih počeo i pada mi na pamet, u svezi s tom mojom stvaralačkom mukom, strofa jedne njegove dobre kratke pjesme u kojoj slavi i problematizira te ismijava osloboditelje Hrvatske u njemačkom egzilu (Köln):

Snijeg što pada vani

Nikako da se uhvati

Ko ideja za neku pjesmu

Koja odbija da bude.

I ta moja »pjesma« o Borisu Maruni uporno »odbija da bude«, i tjera me natrag u tekst, u iščitavanje i podvlačenje i anotacije i rekombinatoriku i prijeti da se »odmetne« i pretvori u dugu i »temeljitu« studiju, u knjigu, u komparativno i intertekstualno štivo, a ja sam sebe gledam ukrotiti i vidim iznenada, odmah na suprotnoj stranici od citiranog teksta, desno od citirane strofe, jednu sjajnu frazu, još jedan trijumf (da li slučajan?) intertekstualnosti: »Kurvin sine, gledaj kako voziš!« (Pacific Coast Highway)

»Voziti« kroz ulice, autoceste i staze Borisove poezije varljivo je »lako« i slatko; lakoća i brzina udaraju u glavu kao ispijanje čašica jedne za drugom, kao Borisovo lančano pušenje cigareta, njegov definitivni porok i »gušt«, kao neka vrsta zavodljivoga glasa koji ti, čini se, govori: »Pa i ti možeš ovako. Vidi kako je pisanje prirodno i lako! Samo niži svoje misli, zapažanja, slike, uspomene; zgodno ih i duhovito povezuj. Ni rima ti ne treba, u slobodnom smo stihu, ni posebni ritmovi, ni sva ta prozodička prenemaganja. Dobra, duhovita i razigrana misao i igra riječima – to svakako! I ti to možeš…« Maruna izgleda lagan i »pitak«, čak i onda kada je »težak« i kada zapravo »zahtijeva« da znaš nešto o anglo-američkoj i španjolskoj i francuskoj i njemačkoj književnosti i još o koječemu, a svakako o politici i o ironiji, sarkazmu, nihilizmu, pesimizmu, »realizmu«, kalu života i podzemlju svakodnevice, o hrvatskoj »krčmi«, o CK-u, o žalosnoj zbilji »demokracije« i kapitalizma, o kurvama i nekim srodnim filozofskim optikama…

Susreti prve, obične, vrste

Borisa Marunu sreo sam prvi put (»Prvi put«! Kakav zgodan naslov za još jednu pjesmu à la Maruna!) u Obiteljskom centru hrvatske crkve sv. Ante u Los Angelesu, negdje 1988. godine, iza nedjeljne Svete mise, dok se pijuckala obavezna kava i grickale obavezne, dobro masne (Made in USA), krafne, ono što se naziva Coffee and Donuts, kao što je to običaj u svim američkim crkvama, nakon što se blagovalo Tijelo i Krv Kristovu.

Sreli smo se ispod velike zemljopisne karte Velike Hrvatske, koja je pomalo komično, a svakako groteskno, uključivala ne samo svu Bosnu i Hercegovinu i Srijem i, čini mi se, nešto Vojvodine, nego i cijeli Sandžak, s Novim Pazarom i sličnim egzotičnim tipično hrvatskim mjestima. Još jedna dobra tema za Maruninu poeziju, tim više što se »hrvatski« Sandžak kočio ondje na karti kao jedan uglavnom komični muški organ, kojemu se smijao još i Erazmo, a što ga Boris često »rabi« u svojoj poeziji, »a i šire«. Pokraj te pjesnički nadahnute zemljopisne karte, za koju me je moja mala kćerka Lada, odrasla i školovana u komunizmu i socijalizmu, te »bratstvu i jedinstvu«, »bez granica« i nacionalističkih »predrasuda,« malo začuđeno i šapatom upitala, »Tata, kako to da je Hrvatska tako velika?« – kočila se i tradicionalna crno-bijela fotografija Poglavnika ozbiljno zagledanog u crno-bijelu hrvatsku budućnost. Boris i ja bili smo gotovo identično obučeni, kao za Misu – tamnoplavi sako/jaketa sa zlatnim dugmetima, svijetlosive hlače i lagane lakirane crne cipele (Pat i Patason! Još jedna dobra pjesma à la Maruna?) Ja sam za njega čuo prvi put tu i tada, jer Boris je u Titovu raju bio persona non grata, terorist i reakcija, a on je znao moje prezime preko dva druga Šoljana – moga oca Tonka, hrvatskog oceanografa, i dalekog mi rođaka, Tonka (Antuna) Šoljana, jednog od vodećih hrvatskih književnih i »subverzivnih« glasova druge polovice 20. stoljeća, rođenog, gle naše ironije! – u Beogradu.

Upoznali smo se dakle i zaronili u prijazan, spontan razgovor. Dopala mu se odmah i moja supruga Vinka, pametna i suosjećajna žena koja zna momentalno osvojiti ljudska srca, a pogotovu ljudi osamljenih i s problemima i žalostivim životnim pričama. Njena izrazita karizma leži, među inim, i u njenoj sposobnosti da pažljivo sluša, te u brižnom, materinskom odnosu prema potrebitima i »jadnicima«. Taj zgodni i pametni mulac, Boris Maruna, tek nešto stariji od nas, dosta zagonetan i pun zanimljivih priča, u dobroj formi, šarmantan, tada još sa svom kosom na glavi, kao na onim privlačnim slikama na koricama njegovih dviju poznatih zbirki, Ograničenja i Ovako, odmah se kvalificirao da ga prihvati i »usvoji« »mama Vinka« i od toga susreta u Sv. Anti nadalje »visio« je kod nas doma, u Irvineu, Orange County, često i dugo, kao što je to jedino Boris znao, ispijajući beskrajne kave i mlijeko (mučio ga je želudac!), pušeći beskrajne cigarete i pričajući bez kraja i konca, zanimljiv i dobro obaviješten, do u sitne sate, o svemu i svačemu, najviše o Hrvatskoj i politici i književnosti i umjetnosti uopće, i o mogućoj bliskoj budućnosti, dok su naši mali osmogodišnji Tonko i mala četrnaestogodišnja Lada mirno spavali u susjednoj sobi. Boris bi konačno otišao u dva ili tri ili četiri ujutro, ili još kasnije, a Vinka bi se i ja onda naprosto »onesvijestili« – što od pospanosti, što od Borisovih bezbrojnih cigareta… Bez obzira na njegov dobrodušni bezobzir (»čoban među čobanima«?), na beskrajne cigarete i potpunu odsutnost osjećaja za vrijeme, voljeli smo tog »kurvinog sina«, kako bi sam sebe poetski i vickasto nazvao, jednu »u konačnici« dobru ljudsku dušu izgubljenu donekle, »u stanovitom smislu«, u »pustinji zvanoj Amerika« (»Amerika«). Tada još nisam slutio da će nam se puti poslije opet ukrstiti, i to na razne značajne načine…

Susreli smo se u Sjedinjenim Državama još jednom poslije, kada sam se s obitelji preselio iz Kalifornije u srce Amerike, na Srednji zapad, u državu Michigan, gdje sam, na sveučilištu na kojem sam i sada, nastavio bio svoj istraživački projekt. Javio nam se jednog dana 1990. godine, kada je Berlinski zid već bio pao i kada se duga i čudna agonija trule Jugoslavije približavala svojim uzbudljivim i krvavim raspletima, u rano proljeće, bolje rečeno kasnu zimu, koja u području Velikih jezera nikako ne želi prestati, i rekao nam je da bi mu bilo drago da se vidimo na slapovima Nijagare i da će nas upoznati s jednom dragom i pametnom osobom. Iskoristili smo jedan zgodni vikend i, nakon sedmosatne vožnje, što za Ameriku nije ništa posebno, našli smo se na američkoj strani slapova u mjestu Niagara Falls, s Borisom i dr. Vinkom Grubišićem, profesorom hrvatskih studija na sveučilištu Waterloo u Kanadi. Vrlo prijatan susret, s puno priče, planiranja, vizija bliske političke budućnosti… Taj susret ponudio nam je usput i jedno bizarno iskustvo i grotesknu uspomenu koja svakako priziva nekakvo pjesničko uobličenje ili pak ironičnu kratku priču. Naime, šetajući se, u gustoj kasnozimskoj magli, kroz parkove koji na američkoj strani slapova vode sve do same fantastične zapjenjene vodene mase, ustanovili smo, komično iznenađeni i zaprepašteni, da nećemo uopće vidjeti same vodopade! Gusta magla pokrivala je potpuno zapjenjenu vodu, ograničavajući naše iskustvo isključivo na fenomenalni auditivni doživljaj – čudesna, zaglušujuća grmljavina silne vode, tu odmah ispod nas, a ipak nikakav vizualni kontakt. Kao da nam je taj klimatski fenomen ukrao i uskratio nešto značajno, a opet nam zapravo time pružio nešto od one bogate ironije i silnih paradoksa kojima obiluju život kao i Borisovo pjesništvo.

Rastali smo se i otišli svojim putem – mi natrag u Michigan, a zatim u Bosnu, da bismo glasali za nezavisnu Hrvatsku i Bosnu, a protiv himeričke Miloševićeve Jugoslavije, a Boris, ne znam, možda opet na neki svoj pjesničko-revolucionarni »zadatak«…

U kolovozu 1990. godine, pet-šest mjeseci nakon našeg susreta na slapovima Nijagare, nazvao nas je telefonom i rekao nam da se vraća u Hrvatsku, nakon silnih godina izbivanja u emigraciji, da ga je pozvao predsjednik Tuđman da se uključi u politički život nove Hrvatske i da bude ravnatelj Matice iseljenika, ustanove koja bi trebala odigrati stanovitu važnu ulogu u oslobađanju Hrvatske od uveliko zahrđalih versailleskih okova. Pozvao me je da radim zajedno s njim, kao zamjenik ravnatelja, na važnim i uzbudljivim projektima. Prihvatio sam, uz određene uvjete, i o tome neću ovom prilikom. Bila je to za mene uzbudljiva i značajna godina, godina intenzivnog rada na uspostavljanju hrvatske nezavisnosti i godina u kojoj je Hrvatska zagazila u Domovinski rat, iz kojega je izišla pobjednicom. Potkraj svibnja i početkom lipnja 1991. egzistencijalna situacija je za mene i za moju obitelj postala neizdrživa: tajni i otvoreni rat već se rasplamsao u Hrvatskoj, srpska agresija postala je sve otvorenija, a bilo je i potpuno jasno da je Bosna, u kojoj smo živjeli, sljedeća na redu, prije ili poslije. Bio sam prisiljen prekinuti svoju svakodnevnu suradnju s Borisom i Maticom i pokušati naći veću egzistencijalnu sigurnost. Nakon mjesec i pol dana, poslije niza peripetija, našli smo se kao obitelj u Sjedinjenim Državama, gdje sam nastavio svoj profesionalni život kao profesor na jednom sebi bliskom sveučilištu, Tu sam i dandanas. S Borisom smo i njegovom suprugom Bernardette i dalje imali česte, srdačne i žive kontakte, sve do pred samu njegovu smrt. Naši susreti s Borisom bili su uistinu i zanimljivi i neobični, ali istodobno i sasvim obični i tipično ljudski. Sjećamo ga se kao vrlo zanimljiva čovjeka neobične i bogate biografije, s kojim smo proveli neke iznimne i ugodne životne trenutke. Poeziju koju nam je ostavio smatramo značajnim kulturnim postignućem i darom hrvatskoj umjetnosti i misli uopće. Bez obzira na stanovitu zbrku i »smeće« što ih znameniti ljudi ostavljaju za sobom, a Boris je, bez sumnje, bio jedan od njih, volio bih ustrajati u Borisovoj viziji kraja, smrti, izraženoj, sa sjajnom ironijom i u duhu neoborivog pragmatizma, u jednoj njegovoj vrlo uspješnoj i paradigmatičnoj završnoj strofi (u pjesmi Konačno jednog dana):

Kad bih mogao, ja bih se složio sa svima njima

Ali ja ću biti neutralan u čitavu sporu:

Nakon konfuzna života

Smrt će biti sabrana i potpuna.

Ja, naravno, neću i ne mogu biti »neutralan u čitavu sporu«. Boris mi je bio drag prijatelj, njegovu poeziju iznimno cijenim. Zasigurno ne tvrdim da je »pokazivao nekakav put / Kojim bi trebala proći čitava hrvatska poezija / Kao griješne duše kroz vatru« (Konačno jednog dana). Ne trebaju nam, naime, epigoni. Jedan Boris Maruna je dosta! Pa i on sam je bio dovoljno mudar i lukav, možda čak i lijen, pa je znao da ne treba pretjerivati s »količinom« objavljenoga. Charles Bukowski, s kojim neki pretjerano često i uporno uspoređuju Borisa, sam je sebi kopao jamu pretjeranom »revnošću«, ili pak kompulzivnom opsesivnošću, koja se neizbježivo pretvorila u dosadno skatološko-pornografsko ponavljanje. Komu zapravo treba pedeset knjiga Charlesa Bukowskoga? I sam William Shakespeare, genij nevjerojatno plodnih i šarolikih vizija, ograničio se na »samo« trideset sedam drama, a i mnoge od tih pisao je jer je to morao iz komercijalnih razloga. Marunina poezija odlikuje se uglavnom primjernom »ekonomičnošću« i zavidnom koncentriranošću. Stoga ću reći tek par riječi o nekim od uočljivijih Borisovih poetskih »prostora« i kutaka, o njegovu specifičnom svjetonazoru, možda filozofiji, o vječitoj uzbudljivoj, katkad dosadnoj i svakako neizbježivoj, igri erosa i tanatosa, te o politici uopće, a posebno hrvatskoj politici. Konačno, ne naglasiti humor, ponajprije crni humor, Marunina pjesništva značilo bi zapostaviti jednu od najznačajnijih dimenzija toga hrvatskog pjesnika, koji je uočljivo hodao stopama Juvenala, Petronija, Villona, Shakespearea, Swifta, Popea, Dr. Johnsona, Voltairea, Byrona, Baudelairea, Wildea, Nietzschea, T. S. Eliota i brojnih drugih koji ovaj svijet vide kao strasnu i istodobno zabavnu pozornicu po kojoj, kako bi rekao S. S. Kranjčević, »trovna gamad plize«.

»Kao sve što živi... za ništa«: Marunin svjetonazor?

Kada se »prođe« kroz dvije značajne Marunine knjige (Ograničenja, München–Barcelona, 1986. i Ovako, Zagreb, 1992), te kroz obilje njegove poezije posijane po časopisima, revijama i novinama, dominantan dojam koji se stiče jest neizbježiv: cinizam, nihilizam, pesimizam, ironija, sarkazam, čak i saeva indignatio, kikot ništavila, Merde! »Shit, comrade, No way!«, kurve, kurvaluk, svodnici, politički bordel, prevaranti, laž, hipokrizija, demoni, Sotona, smrt, umiranje, bolest, raspadanje, Danteov Pakao, Artaud, Baudelaire, Bukowski…

Međutim, MEĐUTIM!, u tom zastrašujućem i najčešće ogavnom svijetu, u kojem »trovna gamad plize«, nazire se, čudno i paradoksalno, jer živimo u svijetu beskrajnih paradoksa i trajne zemaljske aporije (a vidjet ćemo sve jasno tek nakon smrti – upozorava nas sveti Pavao!), nešto kao iskrena i čista želja i čežnja, nešto kao pravo i nepatvoreno kršćanstvo, ili barem teološki san o nečem boljem i »idealnom« i edenskom, o Iskupljenju i Spasenju. Sve to obilje kurvi i kurvinih sinova, među kojima Boris, mudro i pošteno, ne izuzima ni sebe (son of a bitch!), zapravo je tipična kršćanska slika svijeta, minus patetika i licemjerje i samodopadnost, koji svakako i nisu kršćanski, jer su samozavaravanje i laž (»Parce mihi Domine, Dalmata sum!«). Slika je to Paloga svijeta, post-

lapsarijske bijede, znoja i bola, što smo ih naslijedili od praoca Adama i pramajke Eve, slika svijeta koji se grči i krvari, jer je nesretan i žudi za Boljim. U tom smislu, oni koji vide i osuđuju Borisa kao bezbožnika i nihilista, hedonista i sladostrasnika, a znam neke, zapravo ga uistinu ne znaju, a najčešće ne znaju ni same sebe, a da se i ne naglašava da pojma nemaju ni o pravoj i dobroj poeziji… Poput Baudelaireove fantastične i fantazmagorične, a moralno-psihološki bolno realistične, prve pjesme (Čitaocu) u njegovu Cvijeću zla Marunina »sabrana poetska djela« mogu se bez sumnje čitati kao čudna i ponešto karikirana ispovijed, neka vrsta sakramentalnog pokušaja, konfesionalni plač nad sobom i nad svijetom. Maruni »idu na jetra« ne samo njegovi Hrvati, među koje bez sumnje uključuje i sebe, nego i cijeli ljudski rod, jer i njegovi Amerikanci, Argentinci, Španjolci, Englezi, te udbaši, komunjare, članovi CK, »veliki« hrvatski domoljupci i proroci, mudraci i vizionari, kurve i svodnici i svi, doslovno svi, ostavljaju za sobom »smeće« koje se onda mora negdje »ugraditi«. Boris ga je ugradio u svoje pjesme, kao što on to pošteno i otvoreno kaže u svojoj amblematskoj pjesmi Hrvati mi idu na jetra.

Marunin svijet varavo je jednoznačan. On je složen i zapetljan kao ljudska crijeva i moždani; on je svijet grijeha koji sanja o vrlini i priziva ju; to je svijet zbunjenih i izgubljenih stvorova i »ovaca« koje tragikomično bleje i traže Pastira i Smisao; svijet je to ljudskoga karnevala koji luduje na »daskama« pozornice svijeta, prije nego zavjesa padne za svakoga od nas pojedinačno i otkrije nam blaženi Mir koji nas negdje čeka…Vickasti, duhoviti, zanimljivi (atraktivni?) prorok Jeremija, koji »čuči« u Maruni, istodobno zasmijava »općinstvo« koje ga sluša i upozorava ga, drhtavim glasom, da je naše znanje krhko kao i naši životi. Stoga je Borisova vizija/verzija svijeta tragikomična, ne tek komična; ja ga osobno nisam nikada vidio ni čuo u nekom »duboko« (De profundis) tragičnom raspoloženju. Kao da je slutio ili znao da smo svi tek djeca Božja, naivna, neuka, bespomoćna, jadna, komična pred sveznajućim i svemoćnim i vječitim Načelom koje tek možemo slutiti, oslikavati i priželjkivati iz beskrajne daljine… U tom razigranom »dekonstruktivnom« duhu nekakva modernog i komičnog Nevjernog Tome, napisao je u travnju 1985. u svojoj bilješci »O piscu«, na kraju zbirke Ograničenja: »U Novi Zavjet ne vjerujem. Sretna je datost, da ponekad sumnjam i u sumnje svojih vlastitih sumnji. Kao svi pjesnici, znadem sve o ničemu…« Kao Princ Karneval, Lord of the Misrule, majstor i žongler riječi, truver i trubadur, Boris vidi i ocrtava jedan beskrajno zapanjujući svijet što ga jezik i riječi mogu tek mutno i slabašno »uhvatiti«… Za tu razigranu, šarenu, nejasnu, a ipak prepoznatljivu viziju svijeta ja sam mu osobno zahvalan. »Čoban među čobanima«, grešnik među grešnicima, Boris Maruna je »jedan od nas«, kako bi to rekao Joseph Conrad, jedan od putnika i mornara na pučinama vremena i prostora, jedan koji je imao dobro oko za zapažanje i koji nam je ostavio neke zanimljive, zabavne i dojmljive zabilješke o »plovidbi« danas i nekad. A izbjeći se toj plovidbi ne može – Navigare necesse est…

Neka, dakle, ovako neobvezno i »lagano« završi i »bude« moja »pjesma« o Borisu Maruni. Nekom drugom prilikom možda, a svakako više i šire, o njegovim pojedinačnim pjesmama, onima najdojmljivijima i »najboljima«, onima koje tvore čvrsti i konačni Marunin opus. Čini mi se da tim analitičkim igrama nije ovdje i sada mjesto. Uostalom, Mallarmé nas je zgodno upozoravao i pravdao da »pjesma nije nikada završena, nego tek napuštena…« i poslana u svijet u ruhu u kojem se zatekla u danom trenutku, i, u tom smislu, naravno, Boris bez sumnje pjesnički uspješno laže, a govori i istinu, kada u završnici svoje pjesme Studija o strukturalizmu indiferentno sliježe ramenima: »I potom ništa / Kao uvijek u životu…« Jer – svuda oko nas, u Borisovim brojnim i bogatim stihovima, buja, vrije, orgija, urliče, plače, šapće, pjeva život! Na sličan način, u još jednoj svojoj sjajnoj teoretskoj pjesmi, Kad je riječ o poeziji, on pogađa »u sridu« i hvata u par pregnantnih stihova nekoliko poglavlja, ako ne i cijeli libar, o suštini stvaralačkog poriva i procesa (ars poetica), kada, svraćajući pogled s dvaju lijepih, prividno beznačajnih, dalmatinskih mjesta, Sukošana i Filip Jakova, on izoštrava fokus na teoriju kreativnosti i nonšalantno tvrdi »da je poezija, poput ljudi, /Bjesomučni gest / U neizmjernom oku inače sasvim / Nepristranog plavetnila«. Takvi stihovi prizivaju nas snažno da ponovno, često i polemički, posjećujemo dobrog pjesnika Borisa Marunu, izbjeglicu, kozmopolita, čovjeka koji »U neku ruku, nikada nije živio izvan Hrvatske...«