Crna Gospa ili Crna Djevica

Đivo Bašić

Crna Gospa ili Crna Djevica

Nepoznanica Crne Gospe pitanje je koje postavljaju i svećenici modernog doba. Izgleda da odviše »preplanula« crna boja ne potječe od plamena uporne svijeće, nego ponire u dubinu vremena i srž religijskoga »dugog trajanja«, prefiguraciju (pra)starih božica. O svetištima Crne Gospe i njezinu štovanju, mitološkim korijenima i religioznoj simbolici za Hrvatsku reviju piše Đivo Bašić iz Dubrovnika.Svetišta u Sinju i Mariji Bistrici poznata su po štovanju Crne Gospe. Možda bismo mogli reći da takvi kipovi imaju uobičajene crte lica razvidno karakteristične za pripadnike bijele rase, tako da negroidne osobine izostaju, ali su materijal i boja kipa crne boje. Latentnost simbolike crne boje možda je razlog manifestacije crnine/crnosti u tom smislu koja se očituje u boji »kože«. Manifestum non eget probatione – »Očevidna stvar ne treba dokaza«, kao što je slučaj i s očevidnošću u postojanosti vjere. Možda će netko (u šali) reći da je kip potamnio zbog sjaja i vrućine svijeća, postao njihova suprotnost – zagasit i hladan. »U tome vremenu davnoga znanja kad je plamen uspijevao zamisliti mudre, metafore su pripadale mišljenju. ...U samome plamenu vrijeme počinje bdjeti. ...Mitolozi su nas naučili da čitamo drame svjetlosti u događajima neba. Ali, u ćeliji sanjača, bliski su predmeti postali mitovi univerzalnog. ...Stjenj se kvrči, stjenj crni. Plamen je obuhvaćen sjenom koja skriva svoj opijum. I plamen umire uspravljajući se.«1 Na oltaru Gospe od anđela ponad Orebića (Franjevačkog samostana Vele Gospe u Podgorju) »jedino je ‘Crna Gospa’ od plamena voštanica i žiška kandila postala još crnjom«.2 U crkvi sv. Klare u Kotoru (mramorni oltar podignut je početkom 18. stoljeća) u centralnom dijelu oltara nalazi se prikaz zatamnjene (zapravo izgledno crne) Gospe s djetetom iz 15. stoljeća (uokolo je noviji srebrni oklop iz 19. stoljeća) koja sliči Gospi u crkvi sv. Marije od Šunja na Lopudu.3 Za sliku »Gospe od Porata« (»Madonna de’ Porti«, »de Porta«, »della Porta«, »delle Porte«, »de Portu«) iz Dubrovnika odredilo se je 1692. da se »ukloni nečistoća« na »srebrnoj kruni i ostalim uresima Gospine slike«, a 1693. isti nadbiskup Ivan Luchesini određuje da se Gospina slika češće čisti od prašine. U požaru 24–25. svibnja 1706. u crkvi sv. Vlaha nastradali su svi zlatni i srebrni predmeti, jedino je ostao neoštećen srebrni kip sv. Vlaha, koji nije bio pocrnio ni od dima.4

Indij(an)ska božica Devaki i staroegipatska Izida zapravo su izgledom crnokožne ili tamne djevice-majke koje su se štovale. Poznati su prikazi crnih Gospa u Lorettu te kipovi i slike u crkvama u Genovi, Pisi, Padovi, Münchenu i dr. To su vrlo stari poganski i prakršćanski relikti koji su se zadržali u kršćanstvu i koji su iznova pokršteni, kao što se to, na neki način, činilo s mnogim reliktima i prikazima u službi crkve. »Velika je Dijana Efežana«, a po mišljenju Edwarda Carpentera razvidno je više od jedne postojeće crne figure te Dijane za koju se smatralo da je djevica i prikazivana je s nebrojenim dojkama – ništa različito od nekih arhaičnih statua Artemide i Izide. U Parizu je daleko u kršćansko doba na mjestu današnje katedrale Notre-Dame, »kako se smatra«, postojao hram posvećen »(našoj) Gospi« Izidi, te bi prikazi koji su pripadali ranijim svetištima (spremnicama za moći) po svoj prilici bili očuvani poslije drugim preinačenim imenom.5 Tako su stanovnici Pariza crni Izidin kip štovali kao Djevicu Mariju (do 1514) na mjestu gdje je prije bio izgrađen Izidin hram (crkva St. Germain des Prés, izgrađena 542. godine). Kibelin se rimski hram nalazio na istom mjestu poslije izgrađenog Vatikana, a u 4. stoljeću preuzimaju ga kršćani. Kibela (poslije nazvana Magna Mater) je, po nekim predajama, na Zemlju stigla u obliku crnog meteorita, pa je rimsko izaslanstvo donijelo taj kamen u Rim iz Frigije (današnje Turske), a postavljen je u hram na Palatinu. Staroindijska božica Kali bila je poznata kao Crna, a Šivi je povratila život (slično kao što je to učinila Izida Ozirisu).6 U hetitskoj kao i u grčkoj mitološkoj predaji Zemlja je uvijek »crna«.7 U velikom broju hetitskih tekstova (osobito u mitu o nestalom bogu Oluje grada Nerika), podzemni svijet nazivao se »crnom zemljom«, pa se tako božanstvo iz podzemnog svijeta prizivanjem molilo da (im) otvori vrata »crne zemlje«. Kao jedan dio uspravne strukture svemira pojavljuje se donji svijet (Ocean, livada /pašnjak/, »crna zemlja«), a ostala dva su nebo i zemlja.8

Plutarh kaže: »Zahvaljujući Tifonovu (začetom s Kronosove strane) rođenju kraljevima je od pet dodatnih dana (kada se »slavi godišnjica rođenja bogova«; dodanih postojućoj godini od 360 dana) treći bio crni. ...Kako je egipatska zemlja intenzivne tamne boje poput zjenice oka, običavaju joj dati ime Kemia a uspoređuju je sa srcem jer je topla i vlažna. Dio je južnog područja nastanjene zemlje, a prema jugu je pomaknuta na isti način kao što je srce u ljudskom tijelu zaokrenuto ulijevo. ...Misle da Oziris potječe od Nila te vjeruju da je zemlja Izidino tijelo. Ne radi se ovdje o cijeloj Zemlji, već samo o dijelu koji Nil pokriva i oplođuje miješajući se s njom. Iz tog sjedinjenja nastaje Horus. Kažu da je Horus razdoblje tijekom kojeg se atmosfera koja okružuje zemlju priprema čuvati i hraniti sve stvari. ...Potvrđuju i to da nema nikakve razlike između Izide i Mjeseca, da su kipovi koji ju prikazuju s rogovima likovi mladog Mjeseca, a oni prekriveni crnim velom simboliziraju nestajanje i pomrčinu koje proživljava dok žudi i traga za Suncem. ...Većina ju poznaje kao »boginju s nebrojenim imenima« jer je božansko načelo upućuje da stalno mijenja izgled. ...U tom slučaju samo je potrebno zamijeniti Izidino ime sa Zemljom... Izidina je odjeća obojena svim bojama budući da se njena moć prostire nad materijom koja se mijenja, koja se može pretvoriti u svjetlost ili maglu, dan ili noć, vatru ili vodu, život ili smrt, počelo ili kraj...« (Peri Isidos kai Osiridos ili De Iside et Osiride, 12, 33, 38, 52-53, 57, 77).9

Perzijski (iranski) mislilac, pjesnik, astronom i matematičar Omar Hajjam (1040–1123) zapisao je: »Jučer vidjeh na tržnici jednog lončara, kako zemlju bez milosti gnječi i udara. Zemlja će mu: ‘Nemoj tako udarati jako – ono što si, ja sam bila – u vremena stara!’«.10 Veza između plodnog tla i Majke Zemlje vidi se u kontinuiranom štovanju crnih Madona do današnjih dana. Crna boja, uobičajeno povezana sa smrću ili zlom u kršćanskoj ikonografiji, bila je u staroj Europi boja plodnosti i tla (zemlje). Činjenice da su crne Madone u cijelom svijetu žarišne točke za hodočasnike, smatrane kao čudotvoriteljice, te među najviše štovanim od svih kršćanskih religioznih simbola, pokazuju da crnina tih čudesnih Madona još uvijek na privrženike izazivlje duboke i značajne dojmove i asocijacije. Svetište Czestochowa u južnoj Poljskoj, znano kao poljski Lourdes, udomljuje crnu Madonu i jedno je od najsvetijih i najposjećenijih svetišta u istočnoj Europi.11

»Priznati škotski autor Ean Begg koji je prvi skrenuo pažnju svijeta engleskog govornog područja na taj kult, prisjeća se da se u legendama i tradicijama koje se povezuje s Crnom Madonom neprestano tvrdi da je njezin kip otkriven u šumi, ili slučajno otkriven kada su životinje odbile proći nekim mjestom. Kada bi kip bio odnesen u crkvu, čudesno bi se vratio u svoje originalno skrovište, gdje bi u njegovu čast bila potom sagrađena kapelica. Kult se također stalno povezivao s mjestima poznatima po iscjeliteljskim vodama, blizini vulkana ili po slivovima rijeka, a sve to manifestira teluričku snagu. Begg tvrdi da je teorija kako su te slike Crne Madone s djetetom u stvari zasnovane na slikama egipatske boginje Izide i djeteta Horusa, sada općenito prihvaćena kao točna. ...Izida je bila zaštitnica pomoraca koji su proširili njezin kult čitavim mediteranskim prstenom, tako da je već u 2. stoljeću prije Krista bio dobro ukorijenjen na Siciliji i čitavoj Italiji. Galijom se proširio putem aleksandrijskih trgovaca i dobro se učvrstio u gradovima. Kako se kult razvijao postao je dobro poznat u Sjevernoj Africi, Španjolskoj i Galiji, mnogo prije početka kršćanske ere. Doista, francuski povjesničar kulta Charles Bigarne spominje da su neke Izidine statue nosile isti natpis koji slavi Djevicu u Chartresu, Djevica se sprema roditi. Štoviše, sve tri velike boginje istoka, Izida, Kibela, Dijana Efeška opisuju se kao crnkinje, a njihovi kultovi imaju dugačku povijest na zapadu, još od vremena prije Rimljana. Priča Notre Dame de Puy pruža jedan primjer prihvaćenih egipatskih korijena Crnih Madona, jer je tijekom Francuske revolucije 1794. godine, ova veoma drevna statua bačena u vatru i spaljena zajedno s nebrojenim drugim predmetima i religijskim artefaktima. Kronike tog vremena govore da se, kada je narod statuu predao plamenu, začuo vrisak ‘Smrt Egipćanima!’ ...Ean Begg je grčkog pravoslavnog svećenika u Pelionu pitao za boju ikone Crne Madone u njegovoj župi, a svećenik je odgovorio da ‘u Grčkoj ti kipovi dolaze u svim duginim bojama te da to nema nikakva značaja.’ ...Ean Begg popisuje 50 mjesta obožavanja Crne Djevice u crkvama posvećenim Mariji Magdaleni. ...u egipatskoj tradiciji, crna boja simbolizira mudrost. Postoji još jedna tradicija koja Crnim Madonama pronađenim unutar kulta Magdalena u Orleansu pripisuje egipatske korijene: tamo se o Crnoj Djevici govori kao o svetoj Mariji Egipćanki. Francuski kralj Louis XI., poštovani član Rex Deusa, bio je jedan od najentuzijastičnijih poznatih zagovornika kulta Crne Djevice i dobro je dokumentirano da je on više puta posjećivao više od 20 njezinih hramova. ...U poganskim terminima Crna Djevica može simbolizirati Zemlju Majku ili egipatsku boginju Anu, koja je u egipatskoj tradiciji uvijek prikazana kao crnkinja. Je li to bio neki poganski prethodnik kasnijim kršćanskim prikazima crne svete Ane na vitražima Chartresa? ...Engleski mitolog Robert Graves opazio je da su i provansalska i sicilijanska Crna Djevica tako nazvane u čast drevne tradicije u kojoj se Mudrost simbolizira Crninom. Veliki muslimanski mistik i sufijski pjesnik Mohyiddin ibn Arabi u svojoj je Raspravi o kategorijama inicijacije, napisao da ‘Ljudima koji su vrijedni Božjeg povjerenja... lice sufija je crno poput... Sulamite u Pjesmi nad Pjesmama.’ Raniji sufijski mistik, Mevlana Jalaluddin Rumi tvrdi da je u ‘islamskom misticizmu sjajna crna boja boja božanske svjetlosti bez premca, svjetlosti koja je mnogima nedostupna.’ ...Možda je upravo zato Crna Djevica nagrađena time što se na njezinu svetkovinu u određenim svetištima pale zelene svijeće. U mnogim drugima ona je često odjevena u zelenu odjeću...«. Međutim, Tim Wallace-Murphy nije u pravu kada kaže na str. 182: »Nemoguće je pronaći vjerodostojne korijene kulta unutar normativne kršćanske povijesti i iako su mnogi istraživači pokušali pronaći dokaz da je kult Crne Djevice započeo negdje u 5. ili 6. stoljeću, njihovi su rezultati bili oskudni i neuvjerljivi«.12

Naime, u Nubijskoj pustinji, na nalazištu Stara Dongola, postoje ostaci kršćanskog samostana (Pre-

svetog Trojstva) iz 7. stoljeća (dograđen u 11. stoljeću). U jednoj grobnici 5 redovnika (uključujući opata Georgiosa /umro 1113/, osnivača nadograđenog dijela samostana) svi zidovi su ispisani tekstovima na grčkom i koptskom (počeci i krajevi evanđelja, molitve, grafiti). Na str. 121 donesen je prikaz biblijske priče o Isusovu iscjeljivanju slijepca, a iscijeljeni je crni Afrikanac. Katedrala u Farasu (8. stoljeće i poslije; 120 uščuvanih zidnih slika) otkrivena je prilikom UNESCO-ove dislokacije velikih kamenih hramova iz Abu Simbela 1960, kada je postojala nada da se ondje nađu ostaci hrama Tutmosisa III. Teodora, žena bizantskog cara Justinijana, poslala je u 6. stoljeću monofizitskog svećenika Julijana u Nubiju, te je tako u Farasu pretekao careve melkitske misionare. Na str. 112–113 prikazani su apostoli očito dalekoistočnih crta lica (žute rase), a na str. 127 jedna od najljepših i najčudnijih »slika iz Stare Dongole prikazuje krštenje Krista. Dok iz ruke Božje odlijeće golub, Ivan Krstitelj i anđeli odvraćaju svoj pogled; anđelova krila kao da vjetar pritišće ustranu. Preslik otkriva još više detalja – na primjer crno dijete koje personificira Jordan. ...iz oblaka viri Božja ruka koja pušta goluba, simbol Duha Svetoga. Na str. 126 slika iz katedrale u Farasu (Nubija), nastala krajem 11. stoljeća, prikazuje crnoputu afričku kraljevsku majku Marthu u kontaktu s Majkom Božjom, koja joj polaže ruke na rame (znak? legitimnosti svjetovne moći)«.13

Majka Božja Bistrička

Izidini hijeroglifski epiteti su »mnogoimena«, »tisuću-imena«, a grčki natpisi zovu je »onom koja nosi bezbroj imena«. Rese ju i epiteti »stvoriteljica zelenih usjeva«, »zelena, čija je zelenost poput zemljina zelenila« i »gospodarica kruha«. »Grčki mit o Demetri i Perzefoni (rim. Prozerpina, op. a.) u biti je istovjetan sa sirijskim mitom o Afroditi (Astarti) i Adonisu, frigijskim mitom o Kibeli i Atisu, te s egipatskim o Izidi i Ozirisu. U grčkome mitu, kao i njegovim azijskim i egipatskim pandanima, boginja – Demetra – oplakuje gubitak voljenog bića – Perzefone – koja oličava vegetaciju, točnije žito što ugiba ljeti da bi oživjelo na proljeće. ...Tako Demetra i Perzefona, kao što su to uočili suvremeni proučavatelji, predstavljaju mitsko udvostručenje iste prirodne pojave. ...Oziris nije bio samo žitni duh (i bog Sunca, op. a.), nego i duh drveća, što je vjerojatno bio njegov izvorni značaj. ...Na spomenicima je često prikazano kako se Ozirisu nudi borov češer, a u jednom rukopisu iz Louvrea stoji da je cedar niknuo iz Ozirisa. ...Govorilo se da se u potrazi za svojom kćeri Demetra pretvorila u kobilu kako bi izbjegla Posejdonovo snubljenje i da se, uvrijeđena s njegove nasrtljivosti, povukla u figalijsku spilju. Ondje je, odjevena u crninu ostala toliko dugo te su plodovi zemlje stali propadati, i čovječanstvo bi bilo pomrlo od gladi da Pan nije umirio srditu boginju i nagovorio je da napusti spilju. U spomen na taj događaj, Figalijci podigoše u toj spilji kip Crne Demetre, koji je prikazivao ženu u dugačkoj haljini, konjske glave i grive. Crna Demetra, za čije odsutnosti propadaju zemaljski plodovi, očito je mitska prispodoba za zimsku ogoljelost zemlje i izostanak raslinja.«14

»Crno je suprotno bijelom, ali mu je po apsolutnoj vrijednosti jednako. ...Crno se povezuje s osi sjever-jug, osi apsolutne transcendencije polova. Prema tome kamo smještaju pakao i donji svijet, za neke je narode crn sjever, a za neke jug. ...U Egiptu je, prema Horapollonu, crna golubica bila hijeroglif žene koja ostaje udovica do kraja života. ...Velike božice plodnosti, pradavne božice-majke, često su crne zbog ktonskog podrijetla: tako crne Djevice ispraćaju Izide, Atone, Demetre i Kibele, crne Afrodite. ...Prema Portalu (PORS), Orfej kaže: »Opjevat ću noć, majku bogova i ljudi, izvor svega stvorenoga, a nazvat ćemo je Venerom«. ...Crno je općenito boja pratvari (prakrti), materije prime, prvobitnoga nediferenciranog stanja, iskonskoga kaosa, donjih voda, sjevera i smrti. ...Kao takvo mračno je i nečisto, ali je, obratno, i nadmoćan simbol neočitovanog i prvobitnog djevičanstva i na to se značenje nadovezuje simbolizam srednjovjekovnih crnih Djevica, a i božice Kâlî, koja je crna jer raspršene oblike i boje iznova spaja u bezoblično. ...Ali je crno i plodna zemlja koja prima sjeme (ako sjeme ne umre prema Evanđelju), zemlja u kojoj su grobovi, koja je prebivalište mrtvih i koja priprema njihovo uskrsnuće. ...Grci su noći pridavali oznaku Eufrena, tj. Majka dobrog savjeta. ...Zeleno je buđenje iskonskih voda, zeleno je buđenje života. ...Višnu, nositelj svijeta, prikazuje se u obličju kornjače zelena lica...«.15 I Oziris zeleni bijaše vidljiva karakteristika toga staroegipatskog boga.

»Tamo, u početku bila je Izida. Najstarija od starih, ona je bila božica od koje je sve Nastajuće izraslo. Bila je Velika Gospa – Gospodarica Dviju Zemalja Egipta, Gospodarica zaštite (utočišta), Gospodarica Nebesa, Gospodarica Kuće života, Gospodarica Božje riječi. Ona je bila Jedin(stven)a. U svim svojim velikim i čudesnim djelima ona je bila mudriji magičar i izvrsnija (savršenija) od bilo kojega drugog boga. Egipat je za svoje žitelje bio Crna Zemlja. Ime je označavalo plodnost Nila i njegova tamnoga bogatog mulja (blata). Zemlja je doista bila dar Rijeke. Štovani bog – Deus Sanctus Nilus – bio je prikazivan statuama isklesanim od tamnoga kamena. Ponovno oživljen svake godine od Izide, Nil je ujedinjavao dva kraljevstva Donjeg i Gornjeg Egipta. Gornji Egipćanin još više od sjevernog stanovnika Delte mogao je primijetiti potpuno i jasno kontrast između negostoljubivoga crvenog pijeska i hrapave (nesmiljene) pustinje i plodne crne zemlje koja mu je da(va)la život (kruh svagdašnji). Dvije su se Zemlje spojile (stopile) zemljopisno, politički i kulturno za četvrtinu (smještaja) udaljenosti 4000 milja dugoga vodenog puta. ...Jedna od najuzvišenijih obožavanja majčinstva, još u himni Ozirisu zvana ‘Velika Djevica’, ona je bila Das Ewigweibliche (Vječnoženska), žensko utjelovljenje godišnjega ponovnog buđenja Nila. ...Zbog oskudice Egipćani su varili (opće)narodno piće, pivo. Izida sama bila je znana kao Gospa od kruha, od piva, od zelenih polja, te je egipatski pogled nebeske hrane bio vječni kruh koji nikad ne može zapljesniviti i vječnotrajajuće pivo koje se nikad ne može pokvariti. ...Kasna antika smatrala je Izidu egipatskim tlom (zemljom) koje Nil miješa i oplođuje. U njezinu nezemaljskom aspektu držalo se da boravi/posjeduje i zvijezdu Sirius i Mjesec. U kasnijim osobinama nosila je očite sličnosti grčkoj Artemidi i rimskoj Dijani. Za kraljicu Kleopatru čitamo da je sebe nazivala ‘Izida ili Mjesec’. Nije bez razloga da ju rimski pisac Apuleius, rođen u Libiji, zaziva kao ‘Majka zvijezda, roditelj(ica) godišnjih doba i gospodarica cijeloga svijeta’. ...Za Herodota je Izida po svemu sudeći bila ne više od božice plodnosti, identična Demetri. Dva stoljeća poslije, kada je bila odnesena preko ‘Velikog Zelenog’ (kako su Egipćani zvali vode Mediterana), ona je stekla druge atribute kao Isis Pelagia. ...Ona se mogla obožavati kao Velika Majka cijele Prirode. Mogla je biti personifikacija Mudrosti (Sophia) i filozofije. Za nju bi se moglo reći da je utemeljila (učvrstila) svojega sina Horusa Apolona kao mladolikog Pantokratora (vrhovnog boga Svevladatelja svijeta). ...Kolijevka kulta Izide je u sjeveroistočnoj Africi, u Egiptu i Etiopiji. ...Oziris je predstavljan kao idući na svojevrsno misijsko putovanje. Propovijedao je dobrotu. On je prototip Orfeja, propovijedajući platonsko vjerovanje dobrog života, kulture i glazbe. ...Kad je Oziris bio štovan kao ‘Veliki Crni’, on je bio (sebi) tamna sluz (mulj, glib) močvara (navodnjavanih livada) Nila i slankastih (ustajalih) gorkih (graničnih) jezera. Kad je bio zvan ‘Veliki Zeleni’, bio je životodavajuća svježa voda Rijeke i pod tim aspektom čak i slana morska voda. ...Točno je naravno, kao što nam Diodor kaže, da su obredi Dioniza i Demetre bili najsličniji onima Ozirisa i Izide. ...Statua u znamenitom hramu Neit u Saisu bila je štovana kao predstav(lj)a(nje) podjednako Atene i Izide, sa svojim slavnim natpisom: ‘Ja sam sve što je bilo, što jest, i što će biti, i moju (o)pravu/odoru nije nikad još (bio) otkrio smrtnik’. (Možda je i bolje da je tako jer takva otkrića ne bi trebala pripadati sferi arheološkog i materijalnog.) ‘...Velika Majka je (pri)došla iz Egeje, Kibela iz Frigije, Atargatis iz Sirije i Tanit iz Kartage. Sa svima onima Izida bi se mogla uvjerljivo identificirati. ...Poznata su bila ‘Izidina svjetla’. Po tzv. Philocalusovu Kalendaru, latinskoj kompilaciji 4. st. n. e., Lychnapsia ili svečanost svjetala izvođena je 12. kolovoza. Na taj i ostale dane svečanosti, koji nagovještaju Svijećnicu Katolicizma, Izida je prikazivana kako traži svojega supruga (Ozirisa, op. a.) u tami svjetlošću baklje. ...Sve do koptskog razdoblja ime heretičnog faraona (Amenofisa IV. Eknatona, štovatelja jed(i)nog boga Sunca, op. a.) živjelo je u kršćanskoj crkvi, gdje na(i)lazimo ‘Sv. Apa Aknatona’. ...Inačice Himne iz Medinet Madija nude druga obilježja Izidina štovanja. Izida je velika izumiteljica, davatelj(ica) umjetnosti i svega što život čini udobnim i vrijedi truda. Ona daje blagoslov djece. Kod bilo koje vrste nevolje – patnje besane noći, izgubljen(j)a puta na tuđem terenu, oluje i brodoloma na moru – njezini pokorni molitelji uvijek su spašeni. Njezine svečanosti daju povoda trajnom zadovoljstvu. Još kako stoji i sluša molitve štovatelja puna milosti pojavljuje se noseći crnu odjeću. ...Ona je majka Prirode, gospodarica elemenata, prvi početak svih generacija. Predstavlja potpuno skupljen panteon Grčke i Rima. Kraljica podzemnog svijeta i prva gospa nebesa, ona je (po)jedini obris s crtama (značajkama) svih bogova i božica. Ona kontrolira nebeski svod, oceanske (jako-(za)puhajuće) vjetrove i nijemo kraljevstvo mrtvih. ...Atenjani ju znaju kao Minervu (Atenu), Ciprani kao Veneru (Afroditu), Krećani kao Dictynna Dijanu (Artemidu), Sicilijanci kao Prozerpinu (Perzefonu) i Eleuzinjani kao ‘drevnu (prastaru) božicu Ceres’ (De-

metru). Ovdje je Junona (Hera) i tamo božica rata. Neki ju zovu Hekata, drugi Ramnuzida (Nemezis). Ali za njezine vlastite ljude u Etiopiji i Egiptu ona je nedvojbeno znana po svojem pravom imenu, kraljica Izida. ...Ne samo da je Hator Afrodita, već je Izida Demetra, Oziris Dioniz, Amon Zeus, Bast Artemida i Ptah Hefest. Po Herodotu, imena gotovo svih egipatskih bogova bila su importirana u Grčku, iako nije mogao naći ekvivalente za Posejdona, Dioskure i Heru. ...Aleksandrijski teolozi razriješili su tu zagonetku (teško pitanje) pretvaranjem Here kao kraljice Olimpskog panteona u Izidu, i podjeljenjem Izidi dodatno svemoć(nost) Posejdona nad oceanom i skrajnju odgovornost za izručenje (spas) mornara putem njezinih agenata, Dioskura. ...Izida i njezina sestra Neftis mogu biti jako slično (oponašane) u dijelu svečanog prizora (ceremonijala) dviju žena, donesenih na scenu čistog tijela i svaka od njih virgo intacta. Tako također kršćanski pisac aludira na žene koje su ‘(po)jedinačne za njihovu čistoću (nevinost)’ kao što i štovatelji Izide u njezinoj domovini. U rimskom kalendaru dala je svoj naslov/ugled ‘danima čistoće (nevinosti)’, puri dies, s kojima bi možda mogli usporediti posne dane kršćanske crkve. Izidin zagovornik Lucius spominje ‘apstinenciju koju nužno pos(l)jeduju asketski obredi’. Primjeri se nalaze u rimskoj poeziji gdje Izida kao Dijana (Artemidina rimska kopija-pandan) inzistira na suzdržljivosti (nevinosti). ...Helenistička Izida kao Ar-

temida pretpostavljala je značajku ‘gospe od oceana’. Kao Artemida Limenitis, Limenoscopos, imala je naročit obzir prema lukama. Poput nje mogla je kontrolirati vjetrove koji su puhali na vodama. ...Najzad, Artemida/Dijana obje u klasičnom i prapovijesnom vremenu mogle su postići pankozmičku važnost, koja ih je odmah ujedinjavala s Izidom Pantocrateira-om, ‘Svevladajućom’.

Čudotvorna Gospa Sinjska

...Trebalo bi biti nedvojbeno da je dobrano prije početka kršćanske ere bila postignuta asimilacija između Izide i Artemide. ...Plutarh, koji je dobro svjestan da je Artemida božica Mjeseca, navodi naoko odobravanjem pogled onih koji vide mjesec kao nikoga drugog nego Izidu. ...Stari ritualni tekstovi spominju tajne koje nitko ne zna, koje nisu ni viđene niti su se čule, i koje su se prenosile od oca na sina. Riječ šst3 sa značenjem čin(jenj)a tajne, tajanstveno i nepristupačno razvija (razjačava) smisao koji je mysterion imao u Grka. Odatle je sastavljen termin hrysst, ‘on koji je onkraj tajni’, ideogram (k)od kojeg šakal Anubis može biti sam ili koji leži na moćniku/grobu/svetištu. ...Povezanost slobodnog zidarstva s obredima Izide i Ozirisa bili su (pre)poznati godinama prije zapažajućim genijem Mozarta u Čarobnoj fruli. ...Pisac Ivan Lidijski (Liđanin), koji se rodio u Philadelphiji nedaleko od Efeza i koji je imao veze s Justinijanom, uvjerava nas da se Putovanje (procesija brodom, op. a.) Izide izvodilo još i u njegovo vrijeme i navodi da je datum bio 5. ožujka. To se zove ploiaphesia, on nam kaže, u čast ‘drevne Izide, ili Mjeseca’. ...Izida je bila podmuklo opasan neprijatelj za kršćanske teologe jer se za nju vjerovalo da svojim štovateljima daje njihov kruh svagdašnji. ... Ploiaphesia sama predstavljana je ne samo u ožujku već također početkom siječnja. ...Nikad ne smijemo zaboraviti nilsko podrijetlo ploiaphesie carskog (rimskog) doba. ...Karneval srednjovjekovnog i modernog doba je očit nasljednik (baštinik) navigium Isidis. Brod-kola, koji se ističe u karnevalskim povorkama Italije i Rajnske oblasti (dio Njemačke zapadno od Rajne), potječe od Izidine tensa-e. Sam naziv bi se mogao izvoditi od izraza carrus navalis, kola (kočija) broda. ...Svečanost Epifanije istočne crkve pojmi to kao ‘od Svjetla’ (Ton Photon) kod koje je sveti srebrni križ zaronjen u more i poslije tri puta ‘pronalaženja’ uključuje procesiju svećenika i koračajući kor dolje do ruba vode. ...U pravoslavnoj liturgiji može se naći služba zvana ‘Blagoslov (molitva) voda Nila’. ...Funkcija Asklepija bila je potpuno jednaka kao ona Isis Medica-e. ...Grčko prihvaćanje Izide Izlječiteljice može se ilustrirati u samom Epidaurusu. ...«16

»Stara poslovica ‘starina (drevno vrijeme) nije uvijek oznaka činjenice (zbilje)’ nesumnjivo je istina za drevne križeve. ...Jednostavan istostraničan križ vjerojatno je bio simbol(ičan) prostor, zemlja i nebo. To je jedan od najranijih oblika drevnih križeva i crtao se na zidovima i urezivao u kamenu puno prije Kristova rođenja. ...Tau križ (T)... poznat kao Horusov križ, egipatskog boga, i obično se drži u rukama boga, kralja ili svećenika. Bio je simbol života i zvao se Ključ Života. U različitim oblicima, Tau križ pojavljivao se cijelo vrijeme antičkog svijeta. Feničani su ga prilagodili u nedotjeran prikaz svoje božice, Astarte – ‘one koja daje život’. Grci su transformirali i poljepšali hvatajući križ Egipćana u prikaz(ivanje) svoje Božice Života, (po)nešto slične u pojavi (izgledu) figure žene raširenih ruku u formi križa«.17

Možemo li reći da se (staroegipatsko) mnogoboštvo u svakom pojedinom bogu manifestiralo mnogostrukim (višebrojnim) utjelovljenjima i štovanjima, slično kao što, slijedom (početnog) vremena, jednoboštvo može inkorporirati neke više karakteristike koje redukcijom nastoje prekriti koprenu vremena i infiltracija. Na neki način, sve je to »igra razmjene« tijela i duha, precizirajućeg (na)st(oj)anja duše(vnog). Crno-bijeli pogled na svijet nas neće dovesti do nekog (s)poznatog i svuda (ne)nalazećeg merituma esencije, ali kad bi trebali zamisliti (pra)početak »iz ničega«, mislim da bi bio nekako moguće crne boje jer za (dobar) početak nekakvu boju morate ili možete zamisliti. Ako pak ne možete ili ne želite (zamisliti), to vas opet dovodi do nekog pitanja zašto to (ne) činite. Bit ću nešto slobodniji, pa ću reći da i početak mora biti »čupav i dlakav«, nekako izidijanski, kao i ostatak života. Čovjekov pogled na svijet je višebojan, spektralni, ali on sam je katkad stjeran u kut jedno(od)bojnosti.

1 Gaston Bachelard, Plamen voštanice, August Cesarec, Zagreb, 1990, str. 34, 40-41.

2 Justin V. Velnić, Samostan Gospe od anđela nad Orebićima (1470-1970), Spomenica Gospe od anđela nad Orebićima 1470-1970, Omiš, 1970, str. 25.

3 Vidi o toj crkvi: Ivo Stjepčević, Vođa po Kotoru, u knjizi: Arhivska istraživanja Boke kotorske (Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru – Prevlaka – Kotor i Grbalj – Lastva – Kotorsko propelo – Vođa po Kotoru), Izdavač: »Gospa od Škrpjela« (Perast) – Hrvatska gospodarska komora (Kotor) – Kulturno zavičajno društvo »Napredak« (Gornja Lastva), Perast, 2003, str. 375; Cvito Fisković, O umjetničkim spomenicima grada Kotora, u knjizi: Spomenička baština Boke kotorske, Matica hrvatska, Zagreb, 2004, str. 89-90.

4 N. Gj. (Niko Gjivanović), O čudotvornoj slici »Gospe od Porata« u dubr. stolnoj crkvi, List Dubrovačke biskupije, god. V, br. 7, (1. VII. 1905.), Dubrovnik, 1905, str. 58-59; Stijepo Skurla, Sveti Vlaho, Biskup i mučenik od Sevasta, Dubrovački obranitelj, Tiskom Dragutina Pretnera, Dubrovnik, 1871, str. 113.

5 Edward Carpenter, The Origins of Pagan and Christian Beliefs, Senate Press (Random House) – Guernsey Press, Twickenham (Middlesex) – London, 1996, str. 160-161.

6 Nancy Hathaway, Vodič kroz mitologiju, Priručnik za bolje upoznavanje čudesnog svijeta bogova, božica, čudovišta i heroja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2006, str. 82-85.

7 Ranko Matasović, Kultura i književnost Hetita, Matica hrvatska, Zagreb, 2000, str. 94.

8 Mitovi i religija Hetita, Biblioteka »Mitovi i religije«, I. kolo, knj. 4, II. izdanje, Štamparsko-izdavačko poduzeće »Bakar« – Bor, Beograd, 1990, str. 103-104.

9 Plutarh (Plutarchus), O Izidi i Ozirisu, (Prijevod: Ljiljana Živković), Biblioteka Tragovi, knj. 5, Izdavač: »Integra« (CID), Zagreb, 1993, str. 25, 47, 51, 68, 72, 93.

10 Omar Hajjam, Rubaije, Izvori, Zagreb, 1997, str. 30, br. 63.

11 Marija Gimbutas, The Language of the Goddess, Thames & Hudson, London, 2006, str. 144.

12 Tim Wallace-Murphy, Otkrivanje tajnog kršćanskog koda, Skrivene poruke unutar Crkve i renesansne umjetnosti, V.B.Z., Zagreb, 2006, str. 183-188.

13 Uwe George, Vatikan u pustinji, (Katedrale u pustinji, Sudanu; Ostaci kršćanstva u pijesku), Geo, (Magazin), god. I, br. 4, (travanj), Zagreb, 2006, str. 114, 119-121, 123, 126.

14 James G. Frazer, Zlatna grana, Podrijetlo religijskih obreda i običaja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002, str. 236-237, 257, 341.

15 Jean Chevalier – Alain Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983, str. 76-78, 783, 785.

16 Reginald Eldred Witt, Isis in the Ancient World, The Johns Hopkins University Press, Baltimore – London, 1997, str. 14-17, 19-20, 23, 40, 44, 67, 72, 92, 104, 109, 121, 125-126, 143-145, 147, 152, 157, 178, 180-184, 192.

17 George Willard Benson, The Cross, Its History and Symbolism, Dover Publications, Mineola – New York, 2005, str. 17, 20.