STUDENTSKO DOBA

Damir Agičić

STUDENTSKO DOBA

Damir Agičić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i najmlađi od naših autora u tematskom bloku o studentskom životu, prisjetio se svog dodiplomskog studija na istom fakultetu, ali i poslijediplomskog studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Uz tekst je priložio i nekoliko fotografija iz studentskih dana.

Prvu sam godinu studija proveo u sobičku na Selskoj cesti, u srcu Trešnjevke, malo podalje od stare Končareve, dvadesetak minuta pješice do fakulteta. Moji gazde, stariji bračni par, kao da su iskočili iz neke davne priče o strogim gazdama i pokornim studentima iz provincije. »Nema ženskinja«, bio je osnovni uvjet što su ga postavili preda me i moga cimera Ljubu, mlađahnog buntovnika protiv krutih pravila ponašanja uzornog omladinca i bilo kakvih zapreka, osobito onih koje su nametali stariji. Nije bilo ni kupaonice, samo naš i još jedan sobičak, te mali wc s lavaboom i hladnom vodom. Ipak, prihvatili smo taj sobičak za našu brucošku godinu, makar i bez »ženskinja« i bez kupaonice, vjerujući da ćemo se već nekako snaći. Bio je prihvatljiv i za džepove naših roditelja, opasno ugrožene golemim dugom što je jugoslavenskom vodstvu počeo pristizati na naplatu nakon nekoliko godina obilja na socijalistički način. Možda su Ljubini i mogli drukčije, bavili su se poljoprivredom i imali manju farmu pilića, ali moji su roditelji posve ovisili o proračunskim sredstvima. A ona su se na početku osamdesetih, u doba zloglasne ekonomske stabilizacije, neprestano smanjivala inflacijom i koječime drugime.

Vlakovi su prije četvrt stoljeća bili mnogo nakrcaniji od današnjih, a oni iz slavonske ravnice posebice. Putovali su njima svi: đaci, studenti, radnici, šverceri traperica i druge zapadne robe, bake koje su sa sela nosile svojima u grad povrće i sušeno meso, bolesnici koji su išli na specijalističke preglede u bolnice ili se vraćali s vikenda provedenog doma, vojnici u sivomaslinastim uniformama... Nije nedostajalo ni milicajaca, bilo da su se vraćali s posla ili bili u službi. Ovaj moj vinkovački ubrzani vlak već je u Novoj Gradiški bio pun puncat, još je nešto putnika ušlo u Okučanima, a već od Novske dalje moglo se samo izaći. I to uz mnogo sreće, jer nikomu se nije izlazilo kako bi propustio izlazeće da, ne daj Bože, i on sam ne bi ostao na peronu.

Moji gazde zapravo i nisu bili loši. Stekao sam i neka nova iskustva: bili su to prvi stariji ljudi koji su mi se obraćali s »Vi«, nazivali me (kao vjerojatno i sve druge) »mladim gosponom«, držali distancu na kakvu ja u svojoj slavonskoj provinciji nisam bio navikao. Tamo su svi svoji, stariji mlađima i danas govore »ti«, a »mladih gospona« uopće nema, osim u pogrdnom smislu. Doduše, gazde nisam često viđao, a do njihova sam se stana na katu penjao jednom na mjesec, kada je trebalo platiti najamninu za sobu. Nakon završetka jednogodišnjeg »turnusa«, kako su naš boravak gazde nazivali, nisam ih više nikada u životu vidio. Valjda su ubrzo i umrli jer je u prizemlju kuće otvoren nekakav kafić.

Već nakon nekoliko mjeseci boravka u spartanskim uvjetima na Selskoj, osobito pošto sam u međuvremenu otkrio čari studentskog doma na Savi, znao sam da ću se natjecati za mjesto u domu. Nije ga bilo teško dobiti, osobito jer su se upravo u to vrijeme promijenili uvjeti, pa su ocjene počele donositi više bodova nego socijalni status. Kao odlikaš, imao sam izravno pravo na mjesto u domu, a i moj je cimer bio dobar student. Sljedećih desetak godina proveo sam u studentskom domu, dvije na Savi, ostale na Cvjetnom. Cijeli studij, potom poslijediplomski i još kratko vrijeme nakon što sam obranio magisterij. Znao sam se šaliti da ću u studomu biti do mirovine, a onda se samo preseliti u penzionerski dom.

Bilo je mnogo prednosti studentskog doma u odnosu na privatni smještaj. U svakom je slučaju to znatno manje koštalo nego sobičak u Selskoj, čak ni inflacija nije pojela razliku. Odjednom su mi roditelji mogli dati više novca za neke druge stvari. Druga je velika prednost bila neograničena količina tople vode, isprva u zajedničkoj kupaonici Save, a poslije u vlastitoj kupaonici Cvjetnog naselja. O problemu globalnog zatopljenja nismo ništa znali, o štednji vode nije se u to doba ništa govorilo. Nadalje, studentski restorani u kojima smo se hranili bili su nam sada u dvorištu, na dohvat ruke. Nije trebalo ići na tramvaj ili pješačiti petnaestak minuta do, i jednako toliko od, restorana. Kolika li je to bila ušteda vremena!

A što tek reći o tome da su nam sada u sobu u bilo koje doba dana i noći mogle doći i »ženskinje«. Nije više bilo gospođe i gospodina V. koji kao kerberi paze nad ćudorednošću svojih podstanara. Doduše, neograničena se sloboda kretanja i primanja gostiju mogla okrenuti i protiv nas, ali nismo se dali — učenje i pohađanje nastave i meni i mojemu cimeru ostalo je na prvom mjestu. Zapravo smo uživali u onome što smo studirali, pa nam studentske obveze nisu bile neki velik problem.

Iako je studentski standard u to doba, osobito nakon što su se uoči Univerzijade ’87 obnovili Cvjetni dom i svi restorani Studentskog centra, bio relativno solidan, znalo se naći nezadovoljnika. Bilo je među nama studenata iz zbilja siromašnih obitelji, ali je bilo mnogo više onih koji su slabo gospodarili novcem što su ga dobivali od roditelja, pa su učas potrošili cijelu mjesečnu popudbinu i onda se našli u problemima kako polugladni preživjeti do sljedeće tranše. Ne znam koji od njih su bili glasniji onih hladnih zimskih dana na početku 1986. godine, kada sam bio svjedokom i sudionikom prvog i jedinog studentskog nemira u Hrvatskoj na izmaku socijalizma. Sve je započelo s povećanjem cijene prehrane. Studentski su aktivisti počeli rogoboriti da uprava Studentskog centra nema prava podizati cijene bez studentske privole, a naši predstavnici nisu bili uopće pitani ni konzultirani u svezi s povećanjem cijena... Sve u svemu, došlo je do odbijanja uzimanja hrane, manjih protesta i nekoliko studentskih skupština (sastanaka) u domu »Stjepan Radić« na Savi. Vrhunac je bio večernji sastanak na koji je došao rektor sa svojom ekipom i brojni studentski, omladinski i partijski aktivisti. Trebalo je taj »štrajk«, kako su ga neki krivo nazivali, slomiti, a »vođe« utišati. Očito u strahu od toga da im stvari ne izmaknu kontroli, a još pod dojmom davne 1971. i ondašnjega studentskog bunta sa snažnim političkim konotacijama, vlasti su za svaki slučaj pripremile i nekoliko milicijskih odreda koji su se smjestili oko savskog doma. Na sreću, skupština je prošla relativno mirno, cijene su valjda vraćene na staro, »vođama« je zaprijećeno izbacivanjem sa Sveučilišta pa su se primirili, a snažnije ideološke osnove za studentski bunt ionako nije bilo. Socijalizam je već pomalo odumirao, u SSSR-u je počinjala perestrojka, kod nas se povećavala barem mogućnost kritičkoga govorenja, ako ne i djelovanja.

Univerzijada je, dakle, pozitivno djelovala na podizanje studentskog standarda, a i grad je uljepšan — uređene su fasade, ulice, sportski objekti, hoteli... Meni osobno omogućila je trotjedni boravak u SSSR-u, u Kijevu, gdje smo bili gosti kolega sa Sveučilišta Tarasa Ševčenka, potom na Krimu i u Moskvi. Troškove boravka snosila je ukrajinska strana, a avion nam je platila Univerzijada, koju smo u Kijevu trebali propagirati. Bilo je to jedno od onih putovanja koja se pamte, a kako i ne bi kada sam, otrovan hranom, dva i pol dana proveo na zaraznom odjelu kijevske državne bolnice, u sobi s nekim azerbajdžanskim dječakom kojeg su morili isti ili slični probavni problemi. Tjedan oporavka na Krimu i posjet Jalti pomogli su da bolnicu i debelu liječnicu s podvrnutim dokoljenkama što prije zaboravim.

Kada sam završio studij, mogao sam pronaći nekakav jeftin (i loš) privatan smještaj ili davati dvije trećine asistentske plaće za bolji stan. Srećom, ukazala se mogućnost da ostanem u domu, premda ne odmah. Godinu sam se dana švercao na tuđem mjestu, a onda je uprava Studentskog centra donijela odluku da i asistenti upisani na poslijediplomski studij mogu koristiti blagodati jeftinog i kvalitetnog smještaja u studentskim domovima. I tako sam još sljedeće tri-četiri godine proživio u Cvjetnom naselju. Ondje sam napisao svoje prve članke i magistarski rad, tipkajući tekstove na pisaćoj mašini, a potom ih pretipkavajući u posuđeni PC. Zagrebom su odjekivale sirene za zračne uzbune, a u domu, baš u mojem paviljonu, bilo je atomsko sklonište. Svi susjedi iz okolnih civilnih zgrada sjatili bi se dolje, dok je studente trebalo tjerati iz njihovih soba i galamiti da pogase svjetla dok noću traje zračna uzbuna.

Nakon završenoga poslijediplomskog studija napustio sam nakratko svoju cvjetnu oazu — dobio sam stipendiju za studij na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University, CEU) u Budimpešti. George Soros davao je svojim stipendistima ne samo besplatan studij i džeparac (koji je u to doba, usput rečeno, iznosio dvije i pol asistentske plaće u Hrvatskoj ili dvadesetak ukrajinskih) nego im je plaćao i hotelski smještaj. Dva semestra provedena na CEU, predavanja i susreti s nekima od svjetski poznatih profesora, življenje u dvokrevetnoj sobi hotela Tarogato u elitnom dijelu Budimpešte, na budimskoj strani, tulumi na hodniku tog hotela, prijateljstva s ljudima širom Srednje i Istočne Europe, od Praga do Jekaterinburga i od Vilna do Varne, komuniciranje na engleskom ili ruskom jeziku, sve je to izgledalo neusporedivo drukčije od zagrebačkoga studentskog iskustva. Uostalom, bio sam već nešto stariji, imao početnu znanstvenu titulu, preda mnom je stajao doktorat, i prije odlaska u Budimpeštu radio sam sa studentima... Bilo mi je pomalo neobično ponovno sjesti u studentske klupe i opet polagati ispite. Ipak, nisu to bili klasični ispiti, osim kod asistentice Marine, moje vršnjakinje iz Moskve, koja nas je ispitivala poput đaka u školi.

U Tarogatu sam za cimera imao Juru Švecova iz Kijeva, asistenta na Katedri za povijest južnih i zapadnih Slavena. Dogodilo se to posve slučajno, valjda je sudbina odredila da za cimera dobijem osobu koju sam otprije poznavao. Jura je 2-3 godine prije boravio na studijskom boravku u Zagrebu i pisao diplomski rad o nesvrstanima i jugoslavenskoj poslijeratnoj povijesti. Upoznali smo se i neko vrijeme družili, osobito na tulumima kod kolega koji su studirali ruski jezik. U Budimpešti smo naše prijateljstvo učvrstili te smo se viđali i čuli sve donedavno, dok nije napustio Ukrajinu i odselio s obitelji u Kanadu.

Osim Jure, još je jedan šoroševac iz moje generacije govorio hrvatski — Andrej iz Moskve diplomirao je, a poslije stekao i kandidatsku titulu na Lomonosovu radovima iz hrvatske povijesti 19. stoljeća. Slično kao Jura, nije dugo izdržao u znanstvenim vodama; od bavljenja znanošću u bivšim se sovjetskim republikama prije desetak godina naprosto nije dalo živjeti.

Doba provedeno na CEU u Budimpešti bilo je vrijeme intenzivnog studiranja — ne samo da smo imali 5-6 sati nastave svaki dan, brojne kolokvije i ispite, različite seminarske obveze i na kraju magistarski rad, doduše opsegom manji nego u Hrvatskoj, nego smo studirali i upoznavali tuđe običaje u neposrednom kontaktu, na rođendanskim proslavama i drugim tulumima što su se gotovo svakodnevno odvijali u sobama i na hodniku našega hotela. Možda boravak na CEU, barem u počecima, nije bio važan toliko zbog studijskog programa koliko zbog toga što su se ondje stjecala prva znanja o zemljama o kojima smo u školi ili na fakultetu učili malo, zapravo ništa. Sigurno mi ništa toliko zorno nije moglo predstaviti siromašnu kozačku Ukrajinu kao Oksana iz Zaporožja, marljiva i sasvim prosječna djevojka kojoj je valjda najvažniji cilj bio da u Budimpešti uštedi što više novca od stipendije i kupi doma namještaj za svoj novi stan. Ili, Blanka iz Kraljičina Gradeca, Hradec Kràlove, mjesta legendarnog austrijskog poraza u ratu protiv Bismarckove Pruske 1866. Simpatična i uvijek nasmijana, kao da je sišla s neke stare češke fotografije. Ozbiljni mladac Pawel iz Lublina i pomalo odbojni Adam iz Varšave ne samo da su mi ostali u sjećanju nego s njima i danas povremeno kontaktiram. Kao i prije petnaestak godina, i danas kroz njih dvojicu vidim dvije Poljske, jednu otvorenu i srdačnu, uspješnu, drugu konzervativnu, zatvorenu i nesretnu.

Još jedna godina provedena u Cvjetnom naselju nakon povratka iz Budimpešte pokazala mi je da je sa studentskim dobom svršeno. Većina mojih kolegica i kolega, koji su me nekako povezivali s mlađim studentima jer su zajedno s njima dolazili na konzultacije i ispite, završili su studij i izgubili se u potrazi za poslom. Moj je profesor otišao u mirovinu, a meni je zapala obveza izvođenja cjelokupne nastave, ne samo seminara nego i predavanja i ispita. Bilo je, dakle, gotovo — studentski dom nije više bio mjesto za mene. Desetak godina provedenih uz savsku obalu, na Savi i u Cvjetnom, počelo je postajati uspomenama, uglavnom lijepim, kako to obično biva.