SKRADIN — BISER NA KRKI

Ante Birin

SKRADIN — BISER NA KRKI

Povjesničar Ante Birin iz Hrvatskog instituta za povijest, i sam zavičajem iz skradinskoga kraja, u svojim se znanstvenim istraživanjima poglavito bavi srednjovjekovnom prošlošću te hrvatske mikroregije. Za Hrvatsku reviju priredio je sažet pregled najvažnijih etapa iz prošlosti grada Skradina i njegove okolice te zanimljive i lapidarno sročene osvrte o najznamenitijem Skradinjaninu, fra Luji Marunu, kao i o slapovima Krke i Skradinskom buku, posljednjih godina jednom od najposjećenijih turističkih atrakcija na našem uzmorju. Fotografije je izradio Ivica Sušić. Municipium Flavium Scardonae

Smješten na desnoj obali rijeke Krke, duboko uvučen u zaljev Prukljanskog jezera, Skradin se još od antike nametao kao mjesto trgovačke razmjene između domaćeg stanovništva i grčkih i rimskih trgovaca. O tom, trgovačkom značaju Skradina neizravno svjedoči grčki povjesničar Strabon (u. 24. g.), koji u djelu pod naslovom Geografija navodi kako je unutar tog poteza plovidbe (uz liburnsku obalu) rijeka koja omogućava teretnim brodovima da doplove do Dalmata i liburnski grad Skardon.

Dugotrajna gospodarska recesija i propast Carstva odredili su naravno i sudbinu Skradina, koji se sâm, bez zaštite središnje vlasti, nije mogao suprotstaviti avaro-slavenskim pljačkaškim pohodima s kojima se Dalmacija suočila početkom 7. st. Je li grad tada bio do temelja razoren, kako pišu bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet i splitski arhiđakon Toma, ili tek opljačkan nije moguće sa sigurnošću ustvrditi. U svakom slučaju on je i nakon toga nastavio živjeti budući da Porfirogenet sredinom 10. st. spominje Skradin kao jedan od naseljenih gradova u pokrštenoj Hrvatskoj.

Sjedište bribirskih knezova Šubića

Najvažniji događaj za Skradin zbio se pak 11. veljače 1304, kada su predstavnici grada predvođeni Ljubavcem, sinom pokojnog Bratodruga, ishodili od bana Pavla I. oslobađanje od svih dužnosti koje su imali prema skradinskoj utvrdi (držanja straže, obrađivanja vinograda i zemlje, nošenja vode, davanja podvoza i drugih uobičajenih službi) te dodjeljivanje građanskih sloboda. Zauzvrat su banu obećali plaćati godišnju svotu od 2600 libara uz obvezu kako će četiri puta godišnje u samostan sv. Elizabete, u kojem je boravila Stanislava, sestra bana Pavla, dovoziti drvo. Skradin je tako, zahvaljujući Pavlu I., postao autonomnom gradskom općinom izjednačivši se po pravnom položaju s ostalim dalmatinskim gradovima.

Ti povoljni uvjeti koji su pogodovali razvoju grada, na žalost, nisu dugo potrajali. Pad bana Mladena II. i, što je još važnije, istodobni prelazak Šibenika pod vlast Venecije (1322) bili su težak udarac za Skradin. Iako je grad ostao pod vlašću Šubića, on je sada prestao biti njihovim sjedištem, koje je premješteno u Klis, što je značilo gubitak svih onih izravnih i neizravnih koristi koje su iz tog položaja proizlazile. No, još više od toga Skradin je pogodila činjenica što je slobodna trgovina, osobito ona pomorska, bila onemogućena budući da je prema Šubićima neprijateljski raspoložena Venecija, preko Šibenika, priječila Skradinu izlaz na otvoreno more. Istodobno je društveno-gospodarski značaj grada počeo gubiti na važnosti u odnosu na njegov vojno-strateški značaj s obzirom na to da je Skradin za Šubiće, zbog mletačke ekspanzije, postao važan u prvom redu kao pogranična utvrda iz koje su mogli ugrožavati mletački Šibenik.

Svoj cilj Venecija je uspjela ostvariti tek 1356. kada joj je vojvoda Juras — zapovjednik plaćeničkog odreda koji je u pomoć svojoj sestri Jeleni, udovici Mladena III. Šubića, poslao srpski car Dušan — predao grad svjestan da ga ne bi mogao obraniti od očekivanog napada kraljevskih četa.

Od povratka pod kraljevsku vlast do turskog osvajanja

Slom središnje vlasti, do kojega je došlo neposredno nakon Ludovikove smrti i protudvorski pokret ugarskog i hrvatskog plemstva, koji je punih dvadeset godina potresao zemlju, doveli su do potpunog bezvlađa. Sâm Skradin je tijekom tog razdoblja u više navrata prelazio iz ruku pristaša u ruke protivnika pokreta. U zajedničkoj vojnoj akciji kralja Žigmunda i Venecije 1387. mletačka je flota preotela grad iz ruku kraljevih protivnika i predala ga svom savezniku. Žigmund ga je odmah potom povjerio na čuvanje cetinskim knezovima Nelipčićima, koji su u listopadu iduće godine — zajedno s knezovima Ugrinićima i gradovima Splitom i Šibenikom — bili potpisnici prokraljevskoga savezničkog ugovora, sklopljenog upravo u Skradinu, u katedralnoj crkvi Blažene Djevice Marije.

Kada su i na koji način Nelipčići izgubili Skradin u izvorima nije ostalo zabilježeno. Poznato je tek da je kralj Ladislav Napuljski 1407. Skradin i Ostrovicu potvrdio bosanskom vojvodi Sandalju Hraniću. Odveć udaljeni od njegovih posjeda da bi ih mogao zadržati u svojoj vlasti, Sandalj se 1411. odlučio odazvati mletačkim pozivima i ustupiti joj svoje nove stečevine. No, ni ovaj put Venecija nije uspjela dugo zadržati grad u svojim rukama. Već nakon sedam mjeseci, tijekom prvoga Žigmundova rata s Venecijom, hrvatski ban Karlo Kurjaković uspio je zauzeti Skradin, čiju je malobrojnu posadu lukavo naveo da iziđe izvan utvrde, u potjeru za njegovom manjom četom, gdje ju je potom bez poteškoća porazio.

Gubitak Skradina Venecija je ubrzo nadoknadila zadobivanjem Šibenika, što je Skradin iznova suočilo sa starim problemom. Zapriječen pristup otvorenom moru i iscrpljujuće neprijateljstvo s mletačkim Šibenikom bili su nepremostivom zaprekom jačem gospodarskom razvoju grada.

Tijekom sljedećih pola stoljeća ugarsko-hrvatski kraljevi su Skradin u više navrata davali u zalog ili ga povjeravali na upravu svojim velikašima — 1426. krčkim knezovima Frankapanima, 1436. Talovcima a 1456. najvjerojatnije i grofovima Celjskim. Opasnost koja je prijetila iz zaleđa, iz Bosne u kojoj su se Turci sve više učvršćivali, tada se još uvijek nije osjećala. Skradinjani će se s njome suočiti tijekom druge polovice 15. st., točnije 1468. i 1492, kada su turske čete prvi put doprle do samoga grada.

Pod vlašću polumjeseca

Zadržavši tako kroz neko vrijeme status važnoga sudskog središta, grad se, prestankom ratnih sukoba, razvio u lokalno trgovačko središte preko kojega su prolazili putovi koji su spajali obalu s Bukovicom i Likom. Broj stanovnika, unatoč tomu, nije rastao niti je dosegnuo nekadašnju razinu pa je Skradin, tijekom cijeloga tog razdoblja, ostao relativno malo mjesto.

Sačuvano izvješće mletačkog sindika Giovannija Battiste Giustiniana iz 1553. jedno je od rijetkih sačuvanih svjedočanstava o izgledu turskog Skradina. Giustinian tako piše kako Skradin ima malo kuća, a i tih malo su sve od dasaka, iz čega se može zaključiti kako je mjesto bilo porušeno. Dalje navodi kako je doduše iznova podignuto ali bez nekadašnje čvrstine, te da u promjeru ima oko 400 koraka. Mjesto su podignuli Turci i to u obliku trokuta. S istočne strane ima vrata što vode sve do luke i jezera u kojem se slatka voda miješa sa slanom. S kopnene strane ima dvoja vrata, jedna sa zapadne a druga sa sjeverne strane. Predio s kopnene strane nalazi se gotovo na litici. Na gradskim zidinama su se nalazile tri stražarnice, za svaka vrata po jedna, tako da Skradin, prema Giustinianovu mišljenju, nije više od velike snage i ne bi odolio napadu galija, koje bi ga lako mogle tući i uništiti.

Iako je Venecija tijekom Kandijskog rata uspjela osvojiti Skradin (1647) i neko ga vrijeme zadržati u svojoj vlasti — porušivši tom prigodom dvije utvrde i džamije u gradu — on je ipak, nakon završetka rata, bio vraćen Osmanskom Carstvu. Skradin je tako pod turskom vlašću ostao sve do početka Velikog rata, kada ga je 1683. konačno osvojila mletačka vojska.

Mletačka Communita di Scardona

Do određenog proširenja autonomije došlo je pola stoljeća kasnije, kada su mletačke vlasti, na zahtjev Skradinjana, odredile da se u gradu ubuduće više neće suditi po šibenskom statutu, nego po mletačkim zakonima, uvevši pritom i neke nove općinske službe (općinskog pravobranitelja, dva egzaminatora i dva deputata nad cestama). Iako su se šibenske gradske vlasti usprotivile toj odluci, odgovorivši na nju ukidanjem povlastice na sol koju je šibenska općina davala stanovnicima skradinskog područja, ona nije bila povučena.

Upravo u to doba u Skradinu je bila dovršena gradnja nove katedrale, započete još 1724. kada je mletački dužd odobrio svotu od 24 645 lira za njezinu gradnju. Pročelje katedrale, koja je bila manja nego što je prvotno bila zamišljena, sagrađeno je 1755, a sama je prvostolnica bila posvećena tri godine poslije. Zvonik, udaljen od katedrale kojih 20-ak metara, dovršen je tek 1782.

Iako je obnova općine u Skradin privukla određen broj doseljenika i to ne samo iz obližnjeg područja već i iz Sinja, Imotskog, Herceg Novog, Trebinja pa čak i iz Italije (Bergama, Verone, Brescie, Venecije) broj stanovnika tijekom 18. st. nije bio veći od pet stotina.

Gospodarska je osnovica grada u to doba, kao i u prijašnjem razdoblju, bila trgovina i to osobita ona s Bosnom, iz koje je roba, preko Skradina, nastavljala put prema Šibeniku, Hrvatskom primorju, Istri, Veneciji i Italiji. U Skradinu je iz tog razloga postojala carinarnica (badžana), koja je prvotno imala samo dvije prostorije i dvorište da bi poslije, zbog napretka trgovine, 1787. bila sagrađena nova, koja je mogla primiti do 400 konja. Od mlinica na rijeci Krki grad tada nije imao nikakve koristi budući da su one, nakon oslobođenja od turske vlasti, pripale šibenskoj komori.

Od pada Venecije do sloma Habsburgovaca

Prva austrijska uprava u Dalmaciji nije bila duga vijeka. Već 1805. Austrija je, nakon pretrpljenog poraza, prepustila Francuskoj Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju, koja je odmah potom bila priključena talijanskom kraljevstvu. Brojne mjere koje je francuska civilna uprava u Dalmaciji, s providurom Vincenzom Dandolom na čelu, poduzimala kako bi gospodarski i kulturno unaprijedila zemlju donijele su koristi i Skradinu. Odlukom o osnivanju škola u Dalmaciji u Skradinu je 1806/1807. osnovana prva osnovna škola kao i zanatska škola za drvodjelce i kovače, a iste je godine osnovana i prva gimnazija, koja je četiri godine poslije, na žalost, bila ukinuta. Iste je godine, osim toga, bila dovršena i primorska cesta koja je vodila od Skradina do Splita, kao i ona od Zadra do Skradina, što je pridonijelo razvoju trgovine.

No, protukatolička politika francuskih vlasti, ukidanje plemićkih povlastica, prisilna mobilizacija i besplatan rad na gradnji cesta izazivao je žestok otpor domaćeg stanovništva, osobito Skradinjana. Kada je tako 1809. izbio novi austrijsko-francuski rat, oni su prvi s oružjem u ruci ustali protiv Francuza, koji su bili prisiljeni pobjeći iz grada. Iako je austrijski general Knežević tada osvojio gotovo cijelu Dalmaciju, Austrija je u konačnici ipak pretrpjela novi poraz te je mirom u Schönbrunu morala ustupiti Francuskoj nove teritorije, od kojih su 1809. stvorene Ilirske provincije. Vođe pobune, od kojih su se mnogi sklonili na austrijski teritorij, bile su odlukom francuskih vlasti osuđene na smrt, dok je Skradin, osudom francuskoga ratnog vijeća, trebao biti porušen i uništen. Grad je ipak bio spašen zahvaljujući maršalu Marmontu, koji je tu drastičnu presudu preinačio u novčanu kaznu od 100 000 franaka.

Konačan slom francuske vlasti u Dalmaciji uslijedio je 1813/1814, kada je Austrija, po drugi put, zauzela tu pokrajinu. Odlukom Bečkoga kongresa ona joj je i službeno bila pripojena postavši tako novom krunskom zemljom Habsburgovaca.

Buđenje nacionalne svijesti u dalmatinskih Hrvata koje je uslijedilo tijekom idućih desetljeća dovest će, nakon obnove ustavnog života, do žestoke političke borbe između dalmatinskih narodnjaka i autonomaša — pristaša i protivnika sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom — koja će se, prije svega, očitovati u borbi za općinsku upravu u gradskim središtima (1862-1882).

Skradin je u to doba bio snažnim uporištem autonomaša, predvođenih Ivanom Marasovićom, dugogodišnjim načelnikom općine (1857-1872), koji će, bez obzira na svoje političko opredjeljenje, ostati upamćen kao jedan od najvećih skradinskih načelnika. Njegovom su zaslugom izgrađene općinska zgrada i župni ured, zatim ceste Skradin — slapovi Krke i Skradin — Rupe — Visovac, a u Skradinu i oko njega zasađivao je drvorede murvi. Ništa, međutim, nije moglo spriječiti sve veći utjecaj narodnjaka, koji su na općinskim izborima 1872. ipak uspjeli odnijeti pobjedu.

Razvoj slabašnoga skradinskoga gospodarstva u kojem su tradicionalno prevladavali poljoprivreda, vinogradarstvo i maslinarstvo austrijske su vlasti nastojale potaknuti razvojem novih kultura, no bez većeg uspjeha. Proizvodnja duhana je zbog loših vremenskih prilika (prevelike suše) i slabe otkupne cijene bila ubrzo napuštena a istu je sudbinu doživjela i proizvodnja pamuka s kojom se bilo započelo sredinom 1860-ih. Nešto bolje rezultate dala je tek proizvodnja svile s kojom je svrhom 1906. u Skradinu osnovan odbor za svilogojstvo. Spomena su, osim toga, vrijedni i prvi koraci poduzeti na području rudarstva i infrastrukture poput otvaranja rudnika ugljena u selu Dubravice 1849. i gradnje vodovoda 1912. koji je napajao Skradin s izvora Vrbice. Na žalost po Skradin neki kapitalni infrastrukturni projekti — poput onog o gradnji mosta preko Krke kod Skradina (1907) i gradnje pruge Bribirske Mostine — Skradin — Gulin — Vrulje — Šibenik (1914) — nisu nikad ostvareni.

Kroz burno 20. stoljeće

Tijekom Drugoga svjetskog rata Skradin je ostao pošteđen većih razaranja, ali je zato domaće hrvatsko stanovništvo osjetilo svu okrutnost fašističkog i, osobito, četničkog terora. Podupirani od talijanske, a poslije i njemačke vojske, četnici su na skradinskom području počinili brojne zločine, od kojih je najteže počinjeno 1944, kada je na Bičinama ubijeno 36 Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca.

Iako je samo nekoliko godina poslije, zbog velikosrpske agresije, taj razvoj bio nasilno prekinut a sâm grad, koji se našao na prvoj crti bojišnice, izložen gotovo stalnom granatiranju, Skradin se danas poput feniksa doslovno uzdignuo iz pepela. Autocesta Zagreb-Split, koja je napokon povezala grad s ostatkom zemlje, učinila je Skradin omiljenim izletničkim odredištem i pružila mu uvjete za gospodarski razvoj kakve u svojoj povijesti nije imao.

O znamenitim Skradinjanima i o znamenitostima Skradina

Lujo Marun — osnivač Muzeja hrvatskih spomenika

Skradinski buk

Prirodne ljepote međutim nisu jedina stvar po kojoj je Skradinski buk poznat. Na buku je, naime, legendarni šibenski gradonačelnik Ante Šupuk u suradnji s građevinskim inženjerom pl. Vjekoslavom Meichsnerom 1895. sagradio prvu hrvatsku i europsku hidroelektranu — današnju HE Jaruga. Preko 16 km dugog dalekovoda ta je hidroelektrana strujom opskrbljivala grad Šibenik koji je tako postao prvi europski grad s električnom javnom rasvjetom. HE Jaruga radila je sve do početka Prvoga svjetskog rata, a na istom je mjestu 1904. sagrađena i nova, hidroelektrana »Jaruga II«, koja je, kao spomenik tehničke kulture, i danas u pogonu.

Skradinska biskupija

Nestala tijekom seobe naroda, poput brojnih drugih biskupija, skradinska biskupija se ponovno spominje tek četiri stoljeća poslije kada je papa Leon VI., potvrđujući zaključke drugoga splitskoga crkvenog sabora iz 928, naredio ninskom biskupu Grguru, čija je biskupija bila ukinuta, da preuzme skradinsku biskupiju. Što se dalje događalo nije poznato, no sigurno je kako Skradin, ako je Grgur uistinu i došao, nije zadugo ostao sjedištem biskupije. Ona je u biti obnovljena tek 1125, kada se biogradski biskup, nakon mletačkog razaranja Biograda, sklonio u Skradin, prenijevši zajedno s biskupijom i titularni naziv katedralne crkve koja je bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Sama biskupija je, prema zaključcima splitskoga crkvenog sabora iz 1185, bila podređena splitskoj metropoliji a obuhvaćala je župe Skradin, Bribir i Biograd s cijelom Sidragom.

Od ukupno četrdeset i osam biskupa koji su sjedili na skradinskoj biskupskoj stolici najglasovitiji je svakako bio Toma Niger (1520-1524). Iako svećenik Toma je prije svega ostao zapamćen kao vrstan diplomat koji je sve svoje znanje i vještinu posvetio organiziranju otpora turskim osvajačima. S tom je svrhom, kao poslanik hrvatskog bana Petra Berislavića, u više navrata obilazio dvorove europskih vladara tražeći pomoć za osamljenu i bespomoćnu Hrvatsku. Tako je u prosincu 1519. pred papom Leonom X. i konzistorijem kardinala izjavio kako će »Hrvatska u teškim prilikama, napuštena i bez pomoći, potražiti spas tako što će se podčiniti Turčinu i tako im omogućiti put do zapadnih država«. Obećavši mu pomoć i preporučivši ga caru Karlu V., papa je Tomu Nigera tom prigodom imenovao skradinskim biskupom. No, tražeći pomoć po svijetu, Toma u svoju biskupiju nikada nije došao budući da je Skradin, dvije godine kasnije, pao pod tursku vlast.

Iako je tijekom razdoblja turske vladavine Sveta Stolica i dalje imenovala skradinske biskupe, oni, naravno, nisu bili u mogućnosti uredno obavljati svoju službu. Obnovljena stoga nakon izgona Turaka, kada je za biskupa imenovan Grgur Civalelli (1700-1713), skradinska biskupija je nastavila živjeti još stotinjak godina dok naposljetku, zbog nove crkvenoupravne reorganizacije, 1828. nije bila dokinuta.