RUSINI I POTKARPATJE

Paul Robert Magocsi

RUSINI I POTKARPATJE

Među manjinskim zajednicama u Hrvatskoj jedna od brojčano manjih te u javnosti nedovoljno poznatih zacijelo je rusinska. S namjerom da ju bolje i potpunije predstavimo čitateljima, priredili smo dvočlani tematski blok. prvi prilog donosi temeljne informacije o etničkom identitetu Rusina u povijesnoj retrospektivi i u odnosu spram područja današnje Zakarpatske Ukrajine, rusinske postojbine i područja njihove većinske naseljenosti. Autor teksta prevedenog s engleskog jezika je Paul Robert Magocsi, profesor povijesti i predstojnik katedre za ukrajinistiku na Sveučilištu u Torontu. Profesor Magocsi je ugledni povjesničar, pisac mnogobrojnih radova i knjiga s rusinskom tematikom, autor Povijesnog atlasa Istočne-Srednje Europe, izvrsnoga kartografskog vrela koje obuhvaća i hrvatske krajeve, ali i aktivist te jedan od prvaka rusinske iseljeničke zajednice u SAD-u i Kanadi. Prateće fotografije snimio je Antonio Orsini.

Među plemenima iz slavenske prapostojbine bili su i Bijeli Hrvati. I oni su počeli naseljavati doline na sjevernim i južnim padinama Karpata u 6. i u početku 7. st. Gradili su utvrde kojima su se štitili od stanovnika iz nizinskih predjela. Tijekom 7. stoljeća slavenska su se plemena pokrenula u još jednu seobu. Dio Bijelih Hrvata ostao je u karpatskome području, a većina se naselila južnije na području jugoistočne Europe.

Prvi važan događaj u povijesti Potkarpatja i pripadajućega slavenskoga stanovništva dogodio se u drugoj polovici 9. st. U početku 860-ih godina dva misionara iz Bizantskoga Carstva, braća Ćiril i Metod, zaputili su se proširiti kršćanski nauk u Moravsku, koja je tada obuhvaćala današnji istočni dio Češke i zapadni dio Slovačke. Kao posljedica njihove misije tragovi kršćanske nazočnosti ustanovljeni su i u Karpatima već prije isteka 9. stoljeća.

Kraj 9. stoljeća donio je još jedan događaj koji ima odraz na povijesni razvoj u Potkarpatju. Između 896. i 898. Mađari, još jedan azijski ratnički narod, prelaze Karpate i naseljuju središnji dio Panonske nizine te stvaraju vlastitu državu Ugarsku.

Rusinske migracije sa sjevera i istoka, posebice iz Galicije, nastavile su se sve do 16. stoljeća pa i poslije. U 16. st., međutim, zbila se još jedna migracija, taj put vlaških stočara s područja jugoistočne Europe. Vlasi su bili romanizirano stanovništva s Balkanskog poluotoka koje su Rusini ubrzo asimilirali. Vlasi su se nastanili duž cijeloga karpatskoga planinskog područja, sve do Moravske. Ubrzo potom pojam Vlah označavao je ponajprije zanimanje (stočarsko) i pravni status (osoba oslobođena davanja), a ne više etničku skupinu.

Prema tome, podrijetlo je Rusina složeno. Ono nije bilo, kako se često sugerira, povezano isključivo s Kijevskom Rus’i, prema kojoj su nazvani. Preteče današnjih Rusina su: a) prvi Slaveni pristigli u Panonsku nizinu zajedno s Hunima i Avarima, b) Bijeli Hrvati, c) Rusini iz Galicije i Podolja, d) poslavenjeni Vlasi s jugoistoka. Štoviše, budući da su karpatski Rusini primili kršćanstvo cijelo stoljeće prije Kijevske Rus’i, moguće je da su se koristili pojmom Rusin i prije znatnije rusinske migracije sa sjevera.

Potkarpatsko područje potpalo je pod nadzor Ugarske u drugoj polovici 11. st. Ugarska vlast nad središnjim dijelom Panonske zavale održala se sve do 1526, kada je Otomansko Carstvo pokorilo veći dio Ugarske. Mali ostatak Ugarske, uključujući i područje naseljeno Rusinima, podijelile su habsburška Austrija, koja je polagala pravo na nasljedstvo ugarske krune, te poluautonomna ugarska kneževina Erdelj. Dominantna regionalna sila, međutim, bilo je Otomansko Carstvo, čija je nazočnost potrajala sve do potkraj 18. st. Tek tada ostvarili su Habsburzi nadzor nad cijelom Ugarskom, uključujući i Potkarpatje. Mađarsko Kraljevstvo pod habsburškom krunom vladalo je Potkarpatjem do 1918.

Iako Rusini nisu nikad uživali političku neovisnost, ponajviše zahvaljujući svojoj vezi s pravoslavljem održali su se kao zaseban narod u okviru pretežno rimokatoličkoga društvenog i političkog ambijenta Ugarske, odnosno habsburške Austrije i Austro-Ugarske. Među najvažnijim simbolima rusinskoga istočnokršćanskog identiteta bio je manastir sv. Nikole na Černečoj gori pokraj Mukačeva koji je od 15. stoljeća postao sjedištem biskupa Mukačevske biskupije.

I Pravoslavna crkva našla se u procjepu političkog rivaliteta između katoličke Austrije i protestantskog Erdelja. U toj situaciji neki su pravoslavni svećenici i biskupi odlučili postupiti prema uzoru na subraću u susjednoj Poljskoj te ući u uniju s Katoličkom crkvom. To je 1646. potvrđeno sporazumom nazvanim Užgorodska unija, kojima je zaživjela unijatska crkva. Posljedično, Pravoslavna crkva bila je nakon 1646. zabranjena pa su u sljedećih stotinjak godina svi Rusini službeno smatrani unijatima od 1770-ih, službeno, grkokatolicima. Unijatska, odnosno Grkokatolička crkva bila je priznata za habsburšku državnu crkvu, a 1771. grkokatolička biskupija u Mukačevu dobila je pravni status. Novčano potpomognuta od habsburških vlasti Grkokatolička je crkva potkraj 18. stoljeća otvorila osnovne škole i teološke seminare u kojima se učilo rusinski i crkvenoslavenski jezik. Iz tih ustanova proistekli su svećenici, autori prvih povjesnica i gramatika za Rusine.

Val nacionalizma koji se u 19. stoljeću raširio Europom zahvatio je i Rusine u Potkarpatju. Posebice su važna dva desetljeća nakon 1848, koja su postala poznata kao razdoblje prvoga rusinskoga nacionalnog preporoda. Osobito su se istaknula dva pojedinca: grkokatolički svećenik, pisac i prosvjetitelj Aleksander Duhnovič i austrijski službenik te član Ugarskoga parlamenta Adolf Dobrijanski.

Nakon 1848, kad je Ugarska podvrgnuta bečkom apsolutizmu, a carevina podijeljena u vojne zone, jedna od tih zona, ona koja je obuhvatila užgorodsko područje, bila je poznata i kao Rusinski okrug. Budući da je pripadajuće područje uglavnom bilo identično današnjoj Zakarpatskoj Ukrajini, upravo je taj Rusinski okrug, bez obzira na to što je kratko trajao (1849-50), postao presedanom za kasnije zahtjeve rusinskih aktivista za teritorijalnom autonomijom temeljenoj na etničkom načelu. U posljednjim desetljećima 19. stoljeća u rusinskih pisaca u Ugarskoj kao i u drugih publicista i znanstvenika u ostalim dijelovima slavenskoga svijeta uobičajilo se sjeverozapadni dio Ugarske nazivati Ugarskom Rusi, Karpatskom Rusi ili Zakarpatskom Rusi. Čak su i mađarski autori opisivali to područje kao »zemlju Rusina«. Drugim riječima, već i prije 20. st. postojala je percepcija da u Ugarskoj postoji »rusinska« zemlja bez obzira na to što jedinica s takvim imenom nije postojala na službenoj karti. Nije stoga bilo nikakvo iznenađenje što se u političkim previranjima nakon Prvoga svjetskog rata »rusinsko« pitanje našlo na dnevnom redu europskih političara i diplomata.

Rusinski nacionalni preporod završio se u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. To je uvelike bila posljedica Nagodbe iz 1867. Carstvo je tada preuređeno kao dvojna monarhija, što je u praksi značilo da su ugarske vlasti mogle upravljati svojom polovicom gotovo bez ikakve intervencije carske vlade u Beču. Već od 1870. ugarska vlada počela je jačati mađarski jezik, kulturu i nacionalni identitet. Logična posljedica politike mađarizacije bilo je slabljenje svih ostalih nacionalnih pokreta u Ugarskoj. U to isto vrijeme rastuće siromaštvo, uzrokovano povećanim prirodnim priraštajem i oskudicom zemlje, potaknulo je na tisuće mladića i cijele obitelji na iseljivanje. Procjenjuje se da se između 1880. i 1914. oko 150 000 Rusina iselilo u industrijska područja SAD-a. U istom razdoblju velik broj Židova hasida iz Galicije naselio se u potkarpatskim gradovima.

Rusini su potkraj 1918. i u početku 1919. djelovali u okviru svojih nacionalnih vijeća. Iskristalizirala su se tri temeljna politička smjera. Pojedini vođe zagovarali su ostanak u okviru Mađarske (užgorodsko vijeće), oni okupljeni u hustskom vijeću nadali su se ujedinjenju sa Zapadnoukrajinskom Nacionalnom Republikom (uspostavljenom u Galiciji), dok su treći, koji su prvotno bili za ujedinjenje s demokratskom neboljševičkom Rusijom, sada zagovarali ujedinjenje s novouspostavljenom Čehoslovačkom (prešovsko vijeće). Konačni izbor bio je podjednako rezultat međunarodnih političkih interesa kao i unutrašnjih prilika u potkarpatskoj domovini.

Čehoslovačkom režimu trebala je približno godina dana za uspostavu nadzora nad Potkarpatjem. Do svibnja 1919. čehoslovačka je vojska ostvarila nadzor samo nad područjem do Mukačeva. Približno polovica potkarpatskog područja istočno od rijeke Boržave još je uvijek bila pod nadzorom rumunjske vojske, koja se povukla tek u srpnju 1920. nakon uspostave granice na rijeci Tisi. Desetak rusinskih sela južno od Tise i grad Sighetu Marmatiei priključeni su tada Rumunjskoj.

Nakon što su sve granice konačno utvrđene, Potkarpatska Rus je obuhvatila 12 694 km², a prema popisu 1921. na tom području živjelo je 605 000 stanovnika, od kojih je Rusina bilo 62%, Mađara 17% i Židova 15%.

Čehoslovačka uprava, koja je trajala od 1919. do 1939, imala je i pozitivnih i negativnih strana. Pozitivno je bilo što su Rusini prvi put u povijesti bili službeno priznati na svome području — teoretski autonomnoj pokrajini Potkarpatskoj Rusi. Pokrajina je imala svoga guvernera, bilo je predviđeno da dobije skupštinu, a rusinski jezik bio je, uz češki, službeni jezik koji se rabio i u školstvu. Nerusinski narodi (Mađari, Židovi, Rumunji, Nijemci, Česi, Slovaci, Cigani), koji su 1921. činili oko 38% stanovništva, imali su zajamčena manjinska prava u školstvu i kulturi.

Budući da je Čehoslovačka bila parlamentarna demokracija s vladavinom prava, Rusini su prvi put imali priliku sudjelovati u izbornoj demokraciji sa svojim izabranim predstavnicima u nacionalnom parlamentu i izabranim lokalnim dužnosnicima. Čehoslovački režim bio je posebice uspješan u širenju školskog sustava, zdravstvene zaštite i kulturnih ustanova te u izgradnji cesta i mostova te mreže električne energije.

Gospodarske prilike, međutim, nisu se bitnije popravile unatoč nastojanjima da se uvedu moderne poljodjelske metode te da se provede agrarna reforma. Godine 1930. još se uvijek 83% stanovnika bavilo poljodjelstvom na tradicionalan, niskoproduktivan način. Tomu je djelomice razlog bilo i što se čehoslovačko gospodarstvo pokazalo nesposobnim da razvije lokalnu industriju, preferirajući da Potkarpatska Rus bude tržište za industrijske proizvode koji su stizali iz zapadnih dijelova zemlje — Češke i Moravske. Ni karpatske šume nisu se iskorištavale na najbolji način. Tradicionalan izvoz u nizinske dijelove Mađarske bio je ometen postojanjem međunarodne granice, a za češko tržište bilo je jednostavnije i jeftinije osloniti se na bliže slovačke šume. Zbog tih razloga potkarpatsko gospodarstvo ne samo da je ostalo nerazvijeno, nego su se prilike još i pogoršale u 1930-ima pod utjecajem svjetske gospodarske krize.

Problem međuratnog Potkarpatja bilo je i nacionalno pitanje. Iako čehoslovačka vlast sama nije izravno prouzročila taj problem, stanje se pokvarilo zbog neodlučnosti Praga glede jezika u školama i odluke da se pozovu ruski i ukrajinski emigranti te im se dopusti naseljivanje i rad u pokrajini. U biti, potkarpartski politički, kulturni i vjerski krugovi ostali su podijeljeni oko pitanja nacionalnog identiteta autohtonoga slavenskog stanovništva. Jesu li oni Rusi, Ukrajinci ili pak posve zasebna nacionalnost nazvana Rusinima ili karpatskim Rusinima? I u skladu s time, je li »lokalni jezik« koji bi se trebao podučavati u školama književni ruski jezik, književni ukrajinski jezik, ili pak književni rusinski jezik koji bi tek trebalo kodificirati?

Za vrijeme čehoslovačke uprave državna se politika u vezi s tim pitanjem promijenila nekoliko puta, pri čemu su zagovornici svih triju usmjerenja ostali frustrirani te bivali sve nezadovoljniji vladom u Pragu.

Dva pitanja ipak su ujedinila sva politička usmjerenja među Rusinima. Bila su u vezi s uvjetima pod kojima su Rusini pristupili čehoslovačkoj državi: ujedinjenje svih područja naseljenih Rusinima u jednu cjelinu i autonomija takve političke jedinice. No unatoč odredbi jasno naglašenih Mirom u Saint Germainu 1919. te ponovljenih u čehoslovačkom ustavu 1920, čehoslovačka vlada puna dva desetljeća nije provela i primijenila obećanu autonomiju. Štoviše, »Rusinsko područje južno od Karpata« trajno se je podijelilo. Iako je 1928. potkarpatska granica sa Slovačkom pomaknuta neznatno zapadnije od rijeke Už, oko 91 000 Rusina ostalo je izvan Potkarpatske Rusi u Slovačkoj. Prvi guverner, američki rusinski aktivist Žatkovič, odstupio je u znak protesta zbog neriješenog pitanja autonomije i granice, a potkarpatski predstavnici nastavili su pritiskati čehoslovačku vladu zbog tih pitanja.

Ništa se nije riješilo sve do sklapanja Münchenskog sporazuma u rujnu 1938, nakon kojega je Čehoslovačka transformirana u federaciju. Slovačka i Potkarpatska Rus konačno su dobile dugo očekivanu autonomiju. Prva potkarpatska autonomna vlast, predvođena rusofilom Andrijem Brodijem, ustanovljena je 11. listopada 1938. Već do kraja mjeseca tu je vladu zamijenila druga, predvođena ukrajinofilom Avhustinom Vološynom. Iako su o službenom imenu nove jedinice trebali odlučiti zastupnici buduće skupštine, Vološynova se vlada samoinicijativno, uz dotadašnje službeno ime Potkarpatska Rus, počela koristiti i pojmom Karpato-Ukrajina.

Autonomna pokrajina imala je kratku, ali burnu povijest. Već 2. studenog, na temelju novog međunarodnog sporazuma, tzv. prve Bečke arbitraže, prepušteni su Mađarskoj južni dijelovi pokrajine, naseljeni pretežito mađarskim stanovništvom, uključujući gradove Užgorod i Mukačevo. Glavni grad Potkarpatske Rusi premješten je istočnije u mali grad Hust. U veljači 1939. održani su izbori za pokrajinsku skupštinu te referendum o ostanku u saveznoj Čehoslovačkoj. Rezultat je bio jasna većina od 92% u korist proukrajinske stranke (jedine dopuštene na izborima) i ostanka u saveznoj Čehoslovačkoj. No potkarpatska autonomija nije dugo trajala. Njemačke snage ušle su 15. ožujka u Prag, a ostatak zemlje jednostavno se raspao pa je čehoslovačka vojska napustila Potkarpatsku Rus. Isti dan, pred nadirućim mađarskim snagama, u Hustu se sastala skupština i proglasila neovisnu Karpato-Ukrajinu s predsjednikom Vološynom. No već do noći Vološynova je vlada pobjegla, a nakon nekoliko dana otpora naoružanih jedinica odanih Karpato-Ukrajini, tu »republiku za dan« pregazili su Mađari.

Još od kraja Prvoga svjetskog rata Mađarska je prihvatila revizionističku politiku s ciljem da vrati teritorije koje je izgubila Trianonskim mirom 1928. Potkraj 1938. prvi teritoriji koje je vratila bili su dijelovi Slovačke i Potkarpatja naseljeni Mađarima, a 15. ožujka 1939. vratila je i ostatak nekadašnjeg ugarskog teritorija u Potkarpatju.

Novi mađarski režim prvotno je najavio autonomiju, što je bio odgovor na zahtjeve onih rusinskih političara (Andrij Brodij i Stepan Fentsyk) koji su pozdravili dolazak Mađara. Naposljetku, međutim, od autonomije nije bilo ništa. Nazvavši ju, jednostavno, Potkarpatje (Kárpátalja), regijom je izravno upravljala središnja vlada u Budimpešti. Sve ukrajinofilske ustanove su zabranjene, a tek malo popustljivije gledalo se na rusofilsko usmjerenje. Budimpešta je zagovarala ideju »ugro-rusinske nacionalnosti«, različite i od Rusa i od Ukrajinaca. Rusinski književni jezik je normiran pa je postao, uz mađarski, jezikom nastave u osnovnim i srednjim školama. Država je također podupirala kulturne ustanove rusinskoga usmjerenja.

Pojedini segmenti potkarpatskog stanovništva, navlastito ukrajinofilska mladež, bili su tvrdi oponenti mađarskoj upravi. Mnogi od njih prebjegli su preko Karpata u Galiciju, koja je nakon pada Poljske postala dijelom Sovjetskog Saveza. Ondje su, međutim, bili uhićeni zbog »nelegalnog ulaska« na sovjetski teritorij te poslani u radne logore. Njih oko 3000 tek su 1943. oslobođeni te im je bilo dopušteno da se priključe u posebne čehoslovačke postrojbe ustrojene na sovjetskom području da se zajedno sa Crvenom armijom bore protiv Nijemaca i njihovih saveznika.

Prema sporazumu postignutom između saveznika potkraj rata, Čehoslovačka je nakon rata imala biti ponovno uspostavljena u granicama kakve je imala do Münchenskog sporazuma, dakle uključujući i Potkarpatje. Kada je Crvena armija u jesen 1944. ušla u Podkarpatje, čehoslovačkoj je vladi u izbjeglištvu čak dopušteno da otvori privremene urede na prvom oslobođenom dijelu nekadašnje Čehoslovačke. Međutim, nakon nekoliko tjedana sovjetsko se vodstvo predomislilo. U Moskvi je na brzinu skrojen plan prema kojem su sovjetske vojne snage pozvane da podupru potkarpatsku komunističku partiju (jednu od najjačih u predratnom razdoblju) da održi prvi kongres. Skup održan 19. studenog 1944. postavio je zahtjev da narod Zakarpatske Ukrajine — tako je potkarpatsko područje nazvano — traži ujedinjenje s Ukrajinom zbog pripadnosti stanovnika ukrajinskoj naciji. Unatoč činjenici da Potkarpatje, odnosno Zakarpatska Ukrajina, nije nikad pripadalo Ukrajini, a još manje Sovjetskom Savezu, pripreme za aneksiju ubrzano su se odvijale. Za samo tjedan dana uspostavljeno je nacionalno vijeće. Šest stotina delegata uz pomoć sovjetskih vojnih snaga otputovalo je u Mukačevo, gdje su 25. i 26. studenog jednoglasno prihvatili manifest nazvan »Ponovno ujedinjenje Zakarpatske Ukrajine sa Sovjetskim Savezom«.

U sljedećih nekoliko mjeseci Nacionalno vijeće Zakarpatske Ukrajine uspostavilo je režim nalik na sovjetski. Provedena je nacionalizacija industrije i eksproprijacija zemljišnih posjeda, uveden pravni i obrazovni sustav po uzoru na sovjetski, utišan svaki glas protivan novom političkom usmjerenju te su uhićene osobe koje su tijekom rata bile u službi mađarskog režima. Čehoslovačka izbjeglička vlada Eduarda Beneša nakon povratka u domovinu nije mogla ništa drugo nego prihvatiti gubitak istočne pokrajine. Znakovito je da lokalni predstavnici uopće nisu bili zastupljeni u poslovima oko uvođenja sovjetske vlasti. Nakon višemjesečnoga prijelaznog razdoblja, u kojem je uvelike funkcionirala kao samoupravno područje, u siječnju 1946. Zakarpatska je Ukrajina naposljetku reducirana na običnu oblast u sastavu Sovjetskog Saveza.

Komunistički režim pobrinuo se da u potkarpatsko društvo zavede dirigiranu ekonomiju i totalitarnu vlast kakva je bila diljem Sovjetskog Saveza. Jedna od prvih zadaća bila je obračunati se s elementima koji su u prošlosti bili neprijatelji komunističke ideologije ili su to mogli postati u budućnosti. Ukrajinski »buržoaski nacionalisti« koji su bili na čelu predratne karpato-ukrajinske vlade a otada boravili u izgnanstvu u Pragu, dovedeni su u Sovjetski Savez posredstvom tajne službe te poslani na dugogodišnju robiju u Gulag. Vodeći pristaše mađarske »fašističke« vlasti, uključujući Brodija i Fentsyka, izvedeni su pred sud, optuženi za »zločine protiv naroda« i pogubljeni. Mađarska i njemačka manjina proglašene su krivima zbog suradnje s poraženim zemljama. Oko 40 000 Mađara završilo je u radnim logorima, poneki čak i na 20 godina. Pripadnici njemačke manjine, pak, naseljeni u Potkarpatju još od 18. stoljeća, najvećim su dijelom deportirani u središnje i istočne krajeve Sovjetskoga Saveza.

I većina crkvenih zajednica propatila je pod ateističkim sovjetskim režimom. Mnogobrojni katolički i protestantski (kalvinistički) svećenici, koji su uglavnom opsluživali njemačku i mađarsku manjinu, zatvoreni su ili protjerani. Pod najvećim udarom, međutim, našla se najveća denominacija, grkokatolici. Do 1949. svi su samostani raspušteni, škole i crkvena imanja država je nacionalizirala, a sama unija kojom su kršćani istočnoga obreda 1646. stupili u savez s Rimom je odbačena. Grkokatoličke crkve kao i nekoliko samostana predani su Pravoslavnoj crkvi ili pak prenamijenjeni za druge namjene (skladišta, kulturni centri, športske dvorane).

Sovjetski režim nastojao je transformirati i tradicionalan način života stanovnika Potkarpatja. Potkraj 1940-ih poljoprivredno je zemljište kolektivizirano i privatni je posjed praktički prestao postojati. Pokrajina je prvi put i ozbiljnije industrijalizirana, no novim su tvornicama u pravilu upravljali režimski ljudi dovedeni iz drugih dijelova Sovjetskog Saveza. Kao posljedica toga tijekom sovjetskoga razdoblja broj Rusa porastao je praktički s nule na 50 000, a istodobno se u Potkarpatju trajno naselilo i približno 150 000 Ukrajinaca iz Galicije i drugih dijelova. Na taj su način nova radna mjesta, koja su industrijalizacijom zaista otvorena, uglavnom pripala pridošlicama. Kao i u prošlosti, kada su potkarpatski muškarci svoje obitelji uzdržavali odlazeći na rad na poljoprivredna imanja u Mađarsku, u rudnike i tvornice sjeveroistoka SAD-a ili u češke gradove, i u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata prostranstva Sovjetskog Saveza postala su odredišta potkarpatskih seljaka, koji su egzistenciju morali potražiti u rudnicima istočne Ukrajine ili pak u sibirskoj tajgi.

Sovjetski je režim čak tvrdio i da je »riješio« nacionalno pitanje rusinskoga stanovništva. Komunistička partija (boljševika) Ukrajine još je 1925. obznanila da su slavenski stanovnici Potkarpatja, kako god sami sebe nazivali (Rusini, Rusi, Karpato-Rusi), zapravo Ukrajinci. Takvo stajalište prihvatila je kao svoju platformu i Potkarpatska komunistička partija u međuratnom razdoblju, potom vlada Zakarpatske Ukrajine potkraj Drugoga svjetskog rata, a ono je poslužilo i kao službeno pokriće »za prihvaćanje narodne volje« i ispunjenje zahtjeva »za ponovnim ujedinjenjem s majkom Ukrajinom«. Prema tome, tko god se u sovjetskom razdoblju deklarirao kao Rusin, automatski je službeno bio registriran kao Ukrajinac. Osnovne i srednje škole, koje su opsluživale uglavnom lokalno rusinsko stanovništvo, nastavu su održavale na ukrajinskom jeziku ili, na izričit zahtjev roditelja, na ruskom jeziku.

Još dok je bio predsjednički kandidat Leonid Kravčuk, prvi ukrajinski predsjednik izabran 1991, izjavio je da ako se većina izjasni u korist samouprave, tada ju treba i provesti u roku od nekoliko mjeseci. No nakon toga, međutim, ni ukrajinska vlada ni parlament nisu učinili ništa po pitanju samouprave u Potkarpatju. Situacija se dodatno zakomplicirala 1996, kada je prihvaćen Ustav kojim je ustanovljena unitarna država u kojoj više nije bilo mjesta samoupravnim regijama s iznimkom Krima.

Postkomunistička ukrajinska vlast nije priznala ni Rusine kao zasebnu nacionalnost. Uporaba rusinskog etnonima kao i postojanje rusinskih organizacija i publikacija se toleriraju, no službeno stajalište vlade u Kijevu je ono izneseno u dokumentu »Prijedlog mjera za rješenje problema karpatskih Rusina«, prema kojemu je Potkarpatje odnosno Zakarpatje »stoljetna ukrajinska zemlja, dok su lokalni Ukrajinci (tj. Rusini) nedjeljiv dio ukrajinske nacije«.

Glede pitanja područne samouprave sadašnja se ukrajinska vlast ponaša jednako kao i režimi koji su vladali Potkarpatjem u prošlosti. Uoči velikih političkih promjena svaka je nova država najavila autonomiju (Mađarska potkraj 1918, Čehoslovačka 1919, savezna Čehoslovačka potkraj 1938, Mađarska 1939). Štoviše, najava autonomije temeljila se na premisi da je područje uglavnom naseljeno rusinskim stanovništvom, etnički različitim od državotvornoga naroda. No, unatoč obećanjima autonomija nije nikad oživotvorena, bilo da je odgođena na neodređeno vrijeme, bilo da se od nje posve odustalo kao od političkog cilja. Postkomunistička Ukrajina pokušala je neispunjeno obećanje obrazložiti prihvaćanjem logike prema kojoj Rusine, budući da su dio ukrajinskog naroda, ne treba tretirati drugačije od ostalih Ukrajinaca. Drugim riječima, povijesno potvrđena povezanost između autonomnog statusa i različitog etničkog sastava bila bi time navodno narušena. No sve dok u Potkarpatju ili Zakarpatju ima pojedinaca koji vjeruju da su dio posebne rusinske narodnosti (a njihovo uvjerenje učvršćeno je i službenim priznanjem rusinske narodnosti u susjednim zemljama Slovačkoj i Mađarskoj), sigurno je da će pitanje priznanja takvoga identiteta kao i zahtjevi za teritorijalnom autonomijom, makar i unutar Ukrajine, ostati na dnevnom redu potkarpatskoga političkog i kulturnog života.

1 Za područje na južnim padinama Karpata naseljeno Rusinima u tekstu se koristi općeniti pojam Potkarpatje. Ponajvećma to je područje identično današnjoj ukrajinskoj oblasti Zakarpatju, području koje je poznato i pod nazivom Zakarpatska Ukrajina. Potkarpatje u smislu područja naseljenog Rusinima obuhvaća i dijelove susjednih teritorija, ponajprije istočne dijelove Slovačke.

2 Argument da je Potkarpatje bilo u sastavu Kijevske Rus’i posebno je bio istican potkraj Drugoga svjetskog rata, kada je Sovjetski Savez odlučio anektirati u to vrijeme službeno čehoslovačku pokrajinu Potkarpatsku Rus’. Sovjeti su posebice isticali da je Potkarpatje »ponovno sjedinjeno« sa sovjetskom Ukrajinom. Teza o »ponovnom sjedinjenju« temeljila se na navodnoj povijesnoj pripadnosti Kijevskoj Rus’i. Politički motiviranu sovjetsku tezu prihvatila je i ukrajinska nacionalistička historiografija na Zapadu, a teza se nastavila ponavljati i u postkomunističkoj neovisnoj Ukrajini unatoč činjenici da noviji ukrajinski povijesni školski atlasi korektno prikazuju da Potkarpatje nije bilo u sastavu Kijevske Rus’i.