PUTOVANJE U JUŽNU HRVATSKU A. D. 2007.

Gorjko Borić

PUTOVANJE U JUŽNU HRVATSKU A. D. 2007.

Naš stalni suradnik Gojko Borić, novinar i publicist iz Kölna, proputovao je južnom Hrvatskom početkom ljeta 2007. Za čitatelje Revije zabilježio je dojmove iz mnogobrojnih susreta s poznanicima te prenio zapažanja o malim i većim mistima koja je posjetio.

Prva postaja: Dubrovnik

Sa zakašnjenjem smo se spustili zrakoplovom jeftine njemačke kompanije u sumrakom zavijenu dubrovačku zračnu luku, sjetivši se radijskog prijenosa proslave otvaranja dijela ratom oštećenih zgrada (Domovinski rat), kad je spiker odjednom počeo panično mucati jer su bratski susjedi Crnogorci i Srbi ponovno zapucali topovima, a svečana publika morala bježati u aerodromsko podzemno sklonište. Danas su ta vremena, nadamo se, zauvijek za nama. Nakon što nam je nestao iz nosa neugodan miris kerozina i pošto smo ušli u autobus da nas dovede u gruški hotel »Petku«, odmah smo osjetili čari Mediterana, miris aromatičnog bilja uz cestu i siluete toskanskih čempresa s naznakama već tamnog i bujnog zelenila kao da smo u Umbriji. Prolazimo visinskom cestom pokraj starog Dubrovnika koji nas podsjeća na otvorenu školjku što se okrenula prema Lokrumu, ali i Srđu. Okolica Dubrovnika ipak mi se čini nekako »prenatrpana« novim zdanjima, ali to je priča za sebe koja se odnosi i na ostale

gradove južne Hrvatske pogođene nesmiljenim naseljavanjem bez ikakva ograničenja i reda, koje stručnjaci nastoje ublažiti slijeganjem ramenima kako je to neizbježiva litorizacija. Treba se nadati da će nova autocesta od Splita do Dubrovnika koja prolazi iza priobalnih planina rasteretiti prenapučenu dalmatinsku obalu.

Dubrovnik se pretvorio u veliku »turističku mašinu«. Možda je to neizbježivo, jer od toga živi, ali, budući da je ipak prostorno malen, trebalo bi nešto poduzeti da se smanji priljev stranaca i otvaranje novih ugostiteljskih objekata, koji su zatrpali njegove uske ulice. Venecijanci su razmišljali čak i o tome da uvedu ulaznice za posjet Serenissimi. Odustali su od toga, ali Venecija je barem deset puta veća od Dubrovnika i može ljubitelju grada na lagunama pružiti i mirnije sestiere (gradske šestice), gdje se okupljaju uglavnom domaći ljudi i cijene su humane. Dubrovačke ugostiteljske i hotelske cijene ravne su onima u bogatim gradovima zapadne Europe, ali odgovarajuće usluge zaostaju. Možda će smanjivanje broja turista potaknuti odgovorne u Dubrovniku da cijene i usluge dovedu u sklad. Ali Grad je i dalje »vrijedan posjeta«, kako se to kaže jednom njemačkom frazom. Dapače. Nema boljega na istočnoj obali Jadrana. Netko je prije nekoliko mjeseci rekao kako bismo na našem Jadranu imali više Dubrovnika da nije bilo Turaka, Mlečana i Austrijanaca. Ali baš zato što je Dubrovnik jedan i jedinstven treba ga čuvati kao zjenicu našega kulturnog i turističkog oka.

U drugoj knjižari mnogo inozemnih naslova (engleske, francuske, njemačke, talijanske i u manjini hrvatske knjige), a knjižara je velika i svijetla u usporedbi s tamnom i uskom »hrvatskom« prodavaonicom knjiga. Vidi se da smo se globalizirali i u knjižarstvu. Nastavivši šetnju Stradunom, sjetio sam se susreta s bivšim austrijskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom, koji je s dva pratioca (s njim su razgovarali engleski kao da u Dubrovniku, nekada gradu Kraljevine Dalmacije u bivšoj Austro-Ugarskoj, nisu mogli naći tumača sa znanjem njemačkog jezika) šetao Gradom, a ja, potaknut žurnalističkom znatiželjom, morao sam mu pružiti ruku i nešto reći, a to je bilo zaista skromno: »Oprostite što Vam smetam, gospodine ministre. Dopustite mi da Vam kao Hrvat zahvalim za sve što ste kao šef austrijske diplomacije učinili za moju zemlju«. Mockovi pratioci pogledali su me mrko (što ja tu »upadam« u njihov protokol), ali bivši je austrijski ministar vanjskih poslova bio srdačan rekavši: »Dragi gospodine, sve što sam učinio za Hrvatsku bila je sitnica u usporedbi sa svim nedaćama koje je moja zemlja tijekom stoljeća nanijela Hrvatima«. Od tada je Mock ostao u mojem sjećanju ne samo kao za Hrvatsku zaslužan državnik nego i kao veliki čovjek, kakvih među političarima nema mnogo.

Lutajući starim dijelom Dubrovnika, ušao sam u Isusovačku crkvu, u kojoj je jedan ostarjeli svećenik služio misu pred desetak žena i dvojicom turista. I poslije sam na nekoliko misa vidio samo žene, uglavnom starije dobi, dok muškaraca ni za lijek. Posjetio sam i srpsko-pravoslavnu crkvu, na čijoj se fasadi vidi nekoliko ožiljaka od šrapnela topovskih granata pravoslavne braće koja su htjela srušiti »srpski« Dubrovnik kako bi ga poslije »ponovno izgradili da bude mnogo lepši i stariji«. Pismene obavijesti u crkvi na srpskom i ćirilici. Ne vjerujem da tako govore i pišu dubrovački Srbi. U razgovoru s jednim službenikom Crkvene općine stare priče kako zapravo nitko nije kriv za rat ili u »najboljem« slučaju da smo svi krivi, a sve je počelo ići nizbrdice od kad smo mi u Jugoslaviji odustali od gesla: »Sve za kralja i otadžbinu«. A što da se tu kaže? Ipak smo se složili da bismo trebali više gledati u budućnost nego kopati po starim ranama, koje ipak nije moguće zaboraviti.

Druga postaja: Koločep

U Donjem Čelu stanujem kod simpatičnoga bračnog para. U Hrvatskoj se često polemizira protiv apartmanizacije, no mislim da ona u umjerenom broju tih objekata nije štetna, dapače, da je dobra jer gostima pruža mogućnost neposrednoga kontaktiranja s domaćim svijetom. Tko gostuje u velikim hotelima živi bez dodira s okolinom kao na nekom pustom otoku, pa je svejedno gdje provodi odmor. Uostalom, odavno se zna da strancima nisu dovoljni sunce, more i plaže, nego da traže nešto više i dublje, a to su dodiri s domaćim ljudima, s njihovom kulturom pa čak i njihovim problemima. Tako sam u Donjem Čelu upoznao njemački bračni par koji na Koločepu provodi odmor već desetak godina i sve zna o svakodnevici toga idiličnog otoka koja nije bez svojih tamnih strana. Za vrijeme Dubrovačke Republike Koločep se »specijalizirao« za ribolov i imao je oko tri tisuće stanovnika. Danas pak ribolov je spao na domaću radinost rijetkih pojedinaca. Na otoku živi oko 180 ljudi, u osnovnu školu ide sedam učenika. Za domaće i strane posjetitelje otok raspolaže s jednim hotelom, dvije gostionice, jednom trgovinom živežnih namirnica i jednom poštom, koja je zatvorena u subotu i nedjelju, a samo se u njoj mogu kupiti novine pa tako vikendom nitko ne može doći do aktualnog štiva, što je s jedne strane simpatično, no s druge strane za nas žurnaliste bolno. Na Koločepu praktično ne postoji automobilski promet. Otok je raj za pješačenje kroz guste šume mediteranskog raslinja. Sela Donje i Gornje Čelo nisu kao u ostaloj Dalmaciji s kućama koje se neposredno dodiruju, nego gotovo svaka kuća, od kojih su neke pravi mali dvorci, raspolaže s prostranim dvorištem i visokim ogradama iza kojih se skriva zelena idila.

U Gornjem Čelu iznenadila nas je lijepa starohrvatska crkvica s pleterom na vratima, a nalazi se na mjesnom groblju, dok je u Donjem Čelu na crkvenim vratima reljef na kojem se vide četiri anđela kako podupiru Blaženu Djevicu Mariju koja stoji na oblacima kao na jastucima. U blizini crkve je i kula koja je, kako nam rekoše, služila kao pribježište ljudima pred Turcima što su katkad znali haračiti otokom. U Gornjem Čelu upoznali smo gospara Stijepu, koji nam je objašnjavao povijest otoka sa svim njegovim problemima, a tih u novije vrijeme nije malo, posebice zbog odseljavanja pučanstva, što je, uostalom, karakteristično za sve hrvatske otoke, no žalosno je da to malo koga zabrinjava. Ako nam stranci pokupuju sve prazne kuće na jadranskim otocima, uskoro će Lijepa Naša biti njihova.

Napustivši Koločep, otputovao sam iz Dubrovnika u Podgoru, preko Neuma, a kako drukčije. Bože dragi, zar je Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini potrebno nadigravati se svojim državnim suverenitetima posve nepotrebnim legitimiranjem putnika? Sramota je za hrvatske komuniste što »pitanje Neuma«, općine s 90 posto hrvatskog pučanstva, nisu riješili na crnogorsko-bosanskohercegovački način tako kao što su učinili nakon 1945. tadašnji šefovi tih republika Blažo Jovanović i Đuro Pucar Stari s problemom drugog izlaza BiH u Sutorini u Bokokotorskom zaljevu, u telefonskom razgovoru na najjednostavniji način naprosto su ukinuli taj relikt prošlosti kojim se Dubrovačka Republika branila od mletačkih presezanja, a toga se danas nitko više i ne sjeća. Tako je Hrvatska prekinuta na dva dijela kao danas Palestina i nekada Pakistan.

Danas neumski povijesno-zemljopisni nonsens Hrvatska želi svladati izgradnjom preskupog mosta od obale do Pelješca, namjesto da se sporazumi sa službenim Sarajevom o ukidanju formalnosti na prolazu kroz Neum. Zar to ne bi za obje države bilo »uvježbavanje« njihove EU-ropske budućnosti u kojoj se granice više neće osjećati, premda će i dalje postojati na papiru? Pretpostavljam da predstavnici nove bošnjačke nacije nastoje pokazati Hrvatskoj kako i oni imaju »svoje konje za utrke« u međudržavnom prepucavanju, a to je samo provincijski teatar iskompleksiranih političara koji time dokazuju svoju nezrelost za ulazak u Europsku uniju. I »problem« Ploča bi se mogao europski riješiti ako bi bilo dobre volje s obiju strana, jer ta luka i postoji uglavnom zbog Bosne i Hercegovine. Drukčije rečeno: u Pločama ne bi smio biti okrnjen hrvatski suverenitet, a b-h nazočnost trebala bi biti zajamčena u gospodarskoj sferi na najpraktičniji način. Takvih primjera ima u Hamburgu, gdje Česi imaju svoju lučku zonu, ili iz prijašnjih vremena, kad je Jugoslavija posjedovala eksteritorijalni dio u grčkom Solunu. O tome sam razmišljao putujući autobusom od Dubrovnika do Podgore, diveći se plodnosti ušća Neretve, koje, kako mi rekoše, nije posve iskorišteno.

Treća postaja: Podgora

Podgora se od glave do pete posvetila turizmu, ali zahvaljujući slučaju u dijelu nazvanu »Stari porat« (danas je tu marina »genijalno« sagrađena tijekom Domovinskog rata u vrijeme kad nije bilo turizma) još je nazočna bivša seoska idila koju bi trebalo sačuvati. Susjedno mjesto Tučepi bez ikakve turističke tradicije naglo je eksplodiralo s novim hotelima i privatnim kućetinama, pretvorivši se u »turističku mašinu« bez duše.

Posljednje počivalište don Mihovila Pavlinovića nalazi se na starom mjesnom groblju sv. Tekle, a natpis o njemu je na glagoljici i latinici. Nakon osamostaljenja Hrvatske podignut mu je dostojan spomenik na središnjem mjesnom trgu, a otkrio ga je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, upozorivši Podgorane da ne dopuste rušenje postojećih partizanskih spomenika, posebice onoga pod nazivom »Slomljeno galebovo krilo« iznad mjesta, podignuta u čast osnivanja partizanske ratne mornarice, ako se ne varam, 10. rujna 1942, koja se sastojala od jednog leuta, nekoliko vreća pijeska i jednog puškomitraljeza, što su ga Talijani nekoliko dana poslije potopili preciznim udarcem avionske bombe. Inače »Galebovo krilo« je lakonski lijepo i bez ikakvih ideoloških naznaka, a to se ne može reći za stariji spomenik Podgoranima poginulim u partizanskoj borbi koji je uobličen kao partizan što nespretno drži ranjenog mornara, sve u stilu socijalističkog realizma kakav je vladao do raskida Tita sa Staljinom, ili obratno. A na njemu piše kako su se podgorski partizani nadahnuli borbom Srećka Borića (inače studenta iz imućne obitelji!), koji je poginuo u španjolskom građanskom ratu u obrani Madrida, što je izričita ideološka poruka. No spomenik i dalje tu stoji i posjećuju ga ostarjeli »bivši« bez ikakvih problema. Iako je Podgora tijekom Drugoga svjetskog rata slovila kao »mala Moskva«, komunistički partizani ubili su 18 mještana, među njima četiri svećenika, i to bez suda i pravde. Podignuta im je skromna spomen-ploča na groblju s riječima kako »Navik taj živi ki zgine pošteno«. Sve ostale strane i domaće vojske nisu u Podgori smaknule toliko civila koliko partizani. To je bila »klasna pravda«, u većini slučajeva »krvne osvete« za privatne »nenaplaćene račune« ili zbog ideološke zaslijepljenosti protiv »popova« i »kulaka«. Do danas za to nitko nije odgovarao!

Koliko su lokalni komunisti bili lukavi, odnosno bolje reći ideološki vjerni svojoj prevrtljivoj Partiji najbolje se vidi iz jednog dokumenta čiju mi je kopiju dao pažljivi promatrač podgorskih prilika Radovan B., a odnosi se na demonstracije mjesnih skojevaca i simpatizera KPJ protiv jednog JRZ-ovskog svećenika u selu. Vrijedno je donijeti zapisnik Žandarmerijske stanice iz Igrana o tom slučaju, datiran 15. prosinca 1938, koji na čistom srpskom jeziku glasi: »Marinović Nedeljko Ivanov i družina iz Podgore, radi narušavanja noćnog mira i izazivanja prijavljuju se: SRESKOM NAČELSTVU MAKARSKA.

Dana 12. decembra 1938. oko 22 časa, patrola žand. kaplara Bednjanić Ante i org. fin. kontrole potpreglednik Gladović Vaso, prigodom službe u selu Podgora, naišla je na jednu grupu meštana u neposrednoj blizini stana župnika Devčića, gde su se bili okupili i vikali protiv onih koji su glasali za J. R. Z. sa rečima »Dole izdajnici hrvatskog naroda i njegove slobode, izađite napolje da se obračunamo«, »Dole Dr. Stojadinović«, »Živela vlada u Zagrebu«, »Živela slobodna i samostalna hrvatska država.« Kao glavne kolovođe ovog izazivanja i narušavanja noćnog reda i mira i ostalih poklika su sledeći:

1./ Marinović Nedeljko Ivanov star 19 godina. 2./ Sumić Branko Klemin star 18 godina. 3. / Sulić Jure pok. Mate star 25 godina. 4. / Lampić Stanko Ivanov star 17 godina. 5. / Rosandić Ćiril pok. Duje, star 24 godine. 6. / Vodanović Šimun pok. Vase, star 37 godina. / Sumić Milenko Šimunov, star 19 godina. 8./ Lucijetić Vjekoslav Ivanov star 24 godine. 9. / Pivac Jozo Jurin star 18 godina. 10. / Borić Lovre Ivanov star 24 godine, svi iz sela Podgore opština i srez Makarska, primorske banovine.

Navedena patrola je imenovane izgrednike opomenula na red i mir te da se raziđu svojim kućama, našto su ovi odgovorili, da su oni slobodni, da više nema vlasti i da oni nikoga ne priznaju za vlast i da su se oni sada oslobodili te da mogu činiti što hoće. Imenovani su i po drugi put od patrole upozoreni na zakonske posledice i opomenuti da se raziđu svojim kućama, ali su ovi odlazeći od patrole produžili pevajući »Hrvatsku zastavu razvili smo fašizam pod noge bacili smo i slobodu dobili smo«. »Živela vlada u Zagrebu«, a zatim su se razišli svojim kućama.«

Pretnje i izazivanja protiv pristalica J.R.Z. od strane ovih ljudi odnosile bi se na župnika Don Marka Devčića iz Podgore, kome seljaci prete. Prednje se dostavlja naslovu na dalji zakonski postupak. Komandir stanice, narednik (potpis ćirilicom, nečitljiv).

Načelstvo Sreza makarskog zaprimilo je tu prijavu i naredilo žandarmerijskoj stanici u Igranima da sasluša navedene prijestupnike pod prijetnjom privođenja. Zanimljivo je da je jedan od sudionika demonstracija naveo krivo ime, nije se zvao Lucijetić nego Lunjević Vjekoslav (potonji komunistički kolovođa u Podgori) pa ga žandari nisu mogli identificirati, jer na dokumentu piše »ne postoji«. Svi su bili osuđeni na kraće zatvorske kazne, koje su izdržali bez većih posljedica.

Valja navesti i daljnju sudbinu tih demonstranata tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata, u kojem bi za takve parole došli pred likvidacijski stroj Titovih partizana. N. Marinović bio je sekretar Partije u Podgori, a tek 1943. odlazi u partizane. Tijekom rata obnašao je razne dužnosti na brodovima JRM, ali nikada neke važnije. Nakon rata radio je u Rijeci i zbog Informbiroa odležao godinu dana na robiji na Golom otoku. Poslije je izbačen iz KPJ.

B. Sumić odlučio se za hrvatsku opciju i 1942. likvidirali su ga partizani na Biokovu. J. Sulić bio je dezerter 1941, uhitili su ga hrvatski oružnici te pustili na slobodu, ali su ga poslije ubili partizani pod optužbom da ih je izdao i prokazao, što ničim nije bilo dokazano. S. Lampić otišao je u partizane, gdje je poginuo. Ć. Rosandić vraćen je iz partizana zbog nepoznatih razloga, bio u El Shattu (u zbjegu), poslije je kao gastarbajter radio u Njemačkoj i 1966. preminuo od raka. Š. Vodanović radio je za partizane kao pozadinski radnik, a nakon rata djelovao u komunalnom poduzeću. M. Sumić otišao je 1942. u partizane te nakon rata kao poručnik JNA radio u Beogradu. God. 1948. uhićen je kao »informbiroovac« i osuđen na dugogodišnju robiju te 1966. amnestiran. V. Lunjević bio je član prve čete JRM 1942. u Podgori, no predao se ustašama u Makarskoj, koji su uzeli njegovu ženu kao taoca. Taj ga je korak kompromitirao u očima komunista, ali zahvaljujući rodbinskim vezama ne biva kažnjen (drugi su za takav prijestup bili strijeljani), već poslan u zbjeg, u El Shatt, a nakon rata radio u državnom poduzeću »Primorje« u Makarskoj. J. Pivac odlazi u partizane, gdje pogiba. L. Borić pomaže partizanski pokret, nije se bavio politikom, nego radi u svome zvanju kao postolar. Jedanaesti »izgrednik« Bartul Kržanić pok. Stipe (nije u žandarmerijskom zapisniku) odlazi u partizane, postaje oficir JNA i očituje se kao izraziti jugoslavenski nacionalist.

Eto, sudbine tih ljudi izgledaju mi egzemplarne za čitavo pučanstvo Makarske krajine prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Danas su to samo sjećanja na davnu prošlost koja je ipak još živa jer stari grijesi nisu okajani, posebice zbog »državne teorije« da je Hrvatska ponikla na antifašizmu, a naš ratni antifašizam, što nije teško dokazati, bio je komunistički i dapače staljinistički određen, sve do 1948, ako ne i cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije.

I ostali susreti u Podgori bili su za olakšanje duši. Razgovarao sam s udovicom moga školskog druga Ante N., Nenom, koja je »pobjegla« iz Zagreba da bi u Podgori našla spokoj u stalnom dijalogu s prirodom. U njezinoj lijepoj kući s vrtovima punima povrća i cvijeća ugodno smo razgovarali o »Bogu i svijetu«, kako se to kaže jednom njemačkom jezičnom frazom, a Nena se očitovala kao mudra i kritična žena kakvih bi u nas patrijarhalaca trebalo biti još više. I s Lenkom, udovicom moga nedavno preminulog školskog druga Krste R., podijelio sam tugu, kako bi njoj i meni bilo lakše, jer smrt pogađa samo one koji ostaju. Zahvalan sam i podgorskim brodarima koji su me besplatno prevezli (a da to nisam tražio) iz Podgore na Korčulu i Brač, skupa s inozemnim turistima, jer da sam ja »naš«. Ugodno sam časkao s novinarkom Hrvatskog radija Smiljanom Šunde, koju s pravom možemo nazvati najvažnijom, ako ne i jedinom povjesničarkom Podgore, a za vrijeme moga boravka u mjestu održala je predavanje o ustanku stanovnika Makarskog primorja protiv francuskih okupatora prije 200 godina. Nama su u školama govorili kako su Marmontovi Francuzi donijeli u Dalmaciju (Ilirske pokrajine) samo napredak, a sad sam saznao da su protjerali franjevce iz samostana, u crkvama držali konje, podizali visoke poreze i tjerali ljude na besplatnu tlaku što je izazvalo ustanak puka koji su Francuzi krvavo ugušili zapalivši gotovo sve kuće, silujući ženski svijet i pljačkajući sve što su mogli, pa su ljudi morali bježati na otoke i u Biokovo. Od gospođe Šunde dobio sam potvrdu da na Novom Zelandu ima dva, ako ne i tri puta više Podgorana nego u njihovu mjestu. Iseljavanje je počelo znatno prije pojave zloglasne peronospore u vinogradima. Danas se neki, često samo povremeno, vraćaju na rodnu grudu da bi upoznali svoje korijene. Neki iz trećeg naraštaja znaju i hrvatski.

Netko bi pri čitanju ovoga putopisa mogao primijetiti da se previše bavim prošlošću. Možda, ali sve dok u doslovnom i prenesenom značenju riječi ne pokopamo svoje mrtve neće biti »mira među maslinama« (naslov jednoga talijanskoga neorealističnog filma), jer još se uvijek ne zna, primjerice, koliko je ubijeno i pokopano zarobljenih domobrana u borovini iznad Podgore, domobrana koji su povjerovali partizanima da mogu ići kući, a onda su bili likvidirani. I mjesta pogibije nekih Podgorana, žrtava komunističke »pravde«, još nisu poznata, a njihova rodbina ima pravo da ih pokopa na groblju, što je njihovo ljudsko i kršćansko pravo. No s obzirom na svu raskoš ljeta u ovom primorskom mjestu mnogima je to »deveta rupa na svirali«. Njima, ali ne i njihovim udovicama i njihovoj siročadi, koji znaju imena ubojica ali šute. Hrvatska šutnja kao nacionalna sramota i u ovim slučajevima. Dokle će trajati?

Četvrta postaja: Korčula

U Korčuli nakon pola stoljeća za mene je bilo najvažnije da smo se Ivan i ja počeli slagati u većini tema o kojima smo nevezano raspravljali. Teško je u nekoliko rečenica opisati višesatni razgovor. Nekoliko misli ipak valja zabilježiti: Hrvati kao cjelina nisu svladali »viškove povijesti«, odnosno nisu pokopali svoje propale ideje iz prošlosti i stoga ne mogu započeti sa stvaranjem novih ideja bez povijesnih opterećenja. A bez eliminiranja ideja koje su se kompromitirale prigodom ostvarenja nije moguće slobodno startati s novim zamislima. Hrvati moraju revidirati i velike dijelove svoje historiografije, koja je opterećena raznim ideologijama. Prema Pederinu, Austro-Ugarska nije bila »tamnica naroda«, kakvom je gotovo jedno stoljeće prikazuje jugoslavenojušća povjesnica u nas, pa šaljivo kaže da bi staru Austro-Ugarsku trebalo preimenovati u Austrijsko-Slavensku Monarhiju. Hrvati su u K.u.K. Monarhiji imali znatno veću ulogu no što se to može čitati u hrvatskim udžbenicima. Oni su kao carski službenici djelovali u širenju utjecaja Beča na Balkanu. Beč je čak i preko Srbije i Crne Gore (austrijski špijuni bili su ne samo Obrenovići nego i Karađorđe) provodio svoj »Drang nach Osten« u smjeru Otomanskog Carstva i Bliskog istoka. Naš slavni ban Josip Jelačić u svojim je pismima korio Cara u Beču kao đaka, a hrvatski su generali (katolici i pravoslavci, potonji i hrvatski domoljubi) oslobodili Bosnu i Hercegovinu i tako spasili tamošnje Hrvate od nestanka. Austrija, nažalost, kao kontinentalna zemlja nije razumjela golemu važnost Jadranskog mora, iako je učinila mnogo u stvaranju nekih infrastruktura, ali to nije bilo dovoljno. Dalmacija je, u usporedbi sa Češkom i Moravskom, bila zapuštena, i otuda jugoslavenstvo u našoj južnoj pokrajini, koje je nastalo i zbog straha od talijanskog imperijalizma.

Analizirajući sadašnje političke prilike u Hrvatskoj, Ivan Pederin drži da stari jugokomunistički režim još nije mrtav, dapače da je i te kako žilavo snažan preko udbaškog umreživanja cijele Hrvatske. Koliko u tome ima istine, ja koji živim u inozemstvu teško mogu procijeniti, no jedno je sigurno: zahvaljujući Tuđmanovu cementiranju ratnog antifašizma (ZAVNOH-a i drugih komunističkih »parlamentarnih teatara« bez demokratske legitimacije) u preambulu hrvatskog ustava, ostacima jugokomunizma uspjelo je prisvojiti antifašizam kao golemu obrazinu iza koje skrivaju svoju komunističko-boljševičku prošlost i opravdavaju svoje sadašnje ekstremno ljevičarske ideje i političke postupke.

Rekoh: nije u pitanju samo »udbaška mreža«, koju je teško dokazati, nego činjenica da su sačuvane sve političke, gospodarske i intelektualne strukture iz komunističke Jugoslavije sa svojim najvažnijim eksponentima od kojih su samo neki promijenili deklarativnu vanjštinu, ali su u biti ostali isti s nešto izmijenjenim, ali prijetvornim pogledima na svijet. Namjesto Beograda sad je u prvom planu Bruxelles, namjesto Jugoslavije Europska unija, namjesto Saveza komunista socijaldemokracija i neoliberalizam, namjesto hrvatskog rodoljublja lažni kozmpolitizam (nije moguće biti kozmopolit, a da se ne bude i patriot), namjesto katolištva hedonizam itd.

S Ivanom sam se oprostio, imajući u vidu daljnju suradnju sa širokom tematikom hrvatsko-njemačkih odnosa koja će se, nadam se, konkretizirati u obliku dvaju simpozija o kojima je prerano govoriti jer su to tek ideje iza kojih dolaze ljudi i novčana sredstva, što je danas u vremenu opće državne štednje i polupraznih blagajni, čak i u usporedbi s Hrvatskom bogatoj Njemačkoj, teško organizirati. Ali o tom potom.

Korčula je, kako pokazuju statistike, jedini hrvatski otok koji ne gubi pučanstvo iseljavanjem. Uzroci su različiti, no odmah je vidljivo da su uzgoj vinove loze i turizam u »kućnoj radinosti« zaslužni za taj napredak. Brankovi poznanici odveli su nas u jedan restoran, do kojega nije bilo lako doći makadamskom cestom, ali se isplatilo. Smješten na uzvisini nad morem, s divnim pogledom na pučinu i otoke, u zelenilu i miru, bio je pravi mali raj. A zašto ne spomenuti adresu i vlasnika tog seoskog kućanstva: Željko Curač, Smrč, Dragotinjica, Žrnovo. Kad spomenem ime toga sela odmah se sjetim velikoga hrvatskoga književnika i rodoljuba Petra Šegedina, kojega sretoh na prije spomenutom simpoziju u Zagrebu: visok i lijep starac s glavom rimskog plemenitaša. Razgovarali smo u pauzi simpozija do kojega on nije mnogo držao. Rekao je po prilici ovo: neka književnost je dobra ili loša bez obzira na njezinu recepciju u inozemstvu. Nisam se baš složio s tim. Odjednom me je zapitao: »Znate li šjor Boriću od kad je čovječanstvo počelo propadati?« Odgovorih zbunjeno: »Valjda od početka svoga nastanka, onako kao što se čovjek približava smrti čim se porodi«. »Ne« — odgovorio je podrugljivo — »od kad su ljudi počeli jesti meso«. Nisam znao što da kažem, premda sam prije toga negdje čitao da se ljudski mozak počeo razvijati tek nakon što su ljudi postali mesožderi. Šegedin je onda otišao i podignuo prst: »Zaboravite meso, jedite povrće, voće i kruh, pa ćete živjeti stotinu godina.«

Peta postaja: Brač

Današnji Bol je modno, mogli bismo reći i pomodarsko sastajalište hrvatskoga jet-seta, s hotelima vrhunske kategorije, s teniskim igralištima itd. Po mome ukusu previše furešta, ali s druge, pozitivne strane, Bol je za daskaše »dušu dao«.

Posljednja postaja: Split

Nova riva, što da kažem? U prvi mah šok. Pa je li moguće da nitko nije vidio koliko su zagrebački arhitekti svojim industrijskim dizajnom unakazili taj dnevni boravak ili tinel, (kako kažu Dalmatinci) drevnog Aspalathosa, pred veličanstvenom fasadom Dioklecijanove palače? No ipak nije sve tako crno. Klupe mi izgledaju »duhovite«, premda, kako mi rekoše domaći ljudi, nisu podesne za stariji svijet. Pokrov od betonskih ploča u prvi mah djeluje ugodno, ali jao, čim je pala kiša užasno je sklizak, tako da sam tijekom dva sata vidio barem pet-šest padova starijih, ali i mlađih ljudi. Jedan gospodin glasno je prosvjedovao podižući šaku u zrak kao da prijeti bogovima namjesto gradskim ocima. A onda dolazi katastrofa, one konstrukcije za tende, neka vrsta oponašanja jarbola, zaboga miloga, sve u jednom redu, strahovito su deplasirane i upravo nakazne, protivne duhu Mediterana, isto kao i svjetiljke, kao i stolice i stolovi, svi jednoobrazni, a upravo Jug zahtijeva raznolikost u oblicima i bojama. Komu je palo na pamet ta »jedra« (tende) skrojiti jednako i u istoj boji, kad je slika svih jadranskih luka drukčija, raznobojna i različitih oblika. Tende nisu ni praktične jer čim se nakupilo malo vode tijekom kiše procurila je u debelom mlazu kroz za to otvorene četiri rupe na — goste. A kad je zapekao »zvizdan« (sunce) tende nisu pružile dovoljno tamnu sjenu. Stolice i stolovi djeluju jadno kao najjeftinija roba iz švedske robne kuće za široku potrošnju IKEA-e. Za malo bujnije ljude stolice su preuske, a stolovi od plastike kao da će se svaki čas prevrnuti. Moje maturantske kolege, arhitekti i građevinari odreda, složni su u mišljenju da bi trebalo što brže promijeniti neke nosače za tende i namjesto njih podignuti nekoliko različitih tipova nosača, kao što bi trebalo prepustiti vlasnicima da izaberu stolove i stolice u raznim oblicima i bojama. Pa nije riva vojarna!

Ali ima i pozitivnih pomaka u Dioklecijanovu gradu. U samoj Palači obnovljena su dva lijepa, mala hotela (premda s paprenim cijenama) i napokon je slikarstvo Emanuela Vidovića našlo svoje prebivalište, a on je jedan od najboljih likovnih »kroničara« jednoga ne baš turističkog Splita, onog obilježenog tamom i kišama po zimi. No što je s hotelom Central i istoimenom kavanom u kojoj je bio »stol mudraca« za kojim su desetljećima sjedili potkraj 19. i početkom 20. stoljeća poznati splitski intelektualci? Danas je taj objekt u ružnom stanju, no kako sam čuo, radi se na njegovu obnavljanju u prijašnje stanje.

Posjet Splitu iskoristio sam i za još jedan ugodan susret. Na njemačko-francuskom TV kanalu »Arte« vidio sam prije godinu dana u seriji »Lica Europe« reportažu o jednom uraru na splitskoj Peškariji (ribarnici), koji me je oduševio. Morao sam ga posjetiti. On priča o svome životu jednostavnim i toplim riječima. Otac mu je bio urar, nije ga htio naslijediti, ali se ipak prihvatio toga zanata da sačuva obiteljsku tradiciju. U njegovu malu urarsku radnju dolaze ljudi da im popravi satove, ali to ni izdaleka nije sve. Simpatični urar ponekad ne uzima naplatu od umjetnika, već oni svoje račune plaćaju — slikama. Puno ih je na zidovima uske urarnice. Dolaze mu i drugi, primjerice ljudi koji od njega traže da ih stručno savjetuje o kakvoći ribe koju žele kupiti na Peškariji. Kao Bračanin (iz Bola!) taj više nego urar zna sve o ribama. Nerijetko su kod njega i penzioneri da posude po koju kunicu kako bi mogli kupiti ribu, a on im redovito »zaboravlja« dugove. Takav je on: drag, simpatičan, blagoglagoljiv. Popio sam s njim kavicu u susjednom bifeu i obećao da ću ga posjetiti svaki put kad dođem u Split.

Tijekom jednomjesečnog boravka na jugu Hrvatske (namjerno ne kažem u Dalmaciji jer Dubrovnik kao bivša slobodna republika u kojem sam započeo putovanje nije bio dio Dalmacije sve dok Republiku nije ukinuo Napoleon početkom 19. stoljeća) nisam se previše uzbuđivao dnevnim vijestima iz hrvatske medijske džungle, premda sam dnevno čitao sve važnije hrvatske novine.