NIZOZEMSKA MULTIKULTURA

Alexander Buczynski

NIZOZEMSKA MULTIKULTURA

O nekim stereotipima u vezi s Nizozemskom i Nizozemcima te pojedinim aspektima svakodnevice u toj zemlji piše povjesničar Alexander Buczynski iz zagrebačkoga Hrvatskog instituta za povijest. Tekst je iliustriran fotografijama koje su snimili Irena Klemenčić, Petra Pavković i autor teksta.

Koja je vaša prva misao pri spomenu riječi »Nizo-

zemska«? Možda niste ni svjesni koliko ste okruženi nizozemskim proizvodima kad prolazite tržnicom u potrazi za svježim voćem i povrćem, kad pregledavate police samoposluga s mliječnim proizvodima, kad ulazite u cvjećarnicu ili kad tijekom sparnoga ljetnog dana na nekoj sunčanoj terasi pivom želite ugasiti žeđ. Heineken, Amstel, Bavaria, Edam, Gouda, Maasdammer, KLM, Philips itd. Sve su to zaštitne marke

općepoznati simboli koji potvrđuju da nizozemsko poduzetništvo već stoljećima uspješno osvaja strana tržišta, pa tako u posljednje vrijeme i hrvatsko. Time, međutim, nipošto nije načinjena potpuna slika Nizozemske. Zato valja posegnuti za drugim stereotipima, poput nizozemske trobojnice, narančaste boje ili »Oranje«, Mondriana, Van Gogha, Rembrandta, Vermeera. Posjetitelji impresivne izložbe posvećene Haškoj školi u galeriji Klovićevi dvori mogli su se prošle godine uvjeriti da pravom nizozemskom pejzažu ne mogu nedostajati vjetrenjače, kanali, crno-bijele kravi-

ce, zeleni polderi i tulipani ispod golemog neba blistavo plava ili prekrivena oblacima. Kad gledate iste pejzaže danas uživo, shvatit ćete da se u biti i nije toliko promijenilo. Zaboravite na sve moderne, tehničke dodatke i činit će vam se kao da je vrijeme stalo i da je nizozemsko obzorje ostalo netaknuto od trenutka kad se boja na kanevasu velikih nizozemskih majstora osušila. Potezom kista to obzorje ostalo je zauvijek začarano.

No, idilu na stranu, trebamo se suočiti i sa surovom realnošću današnjice. Tvrdnjom da je Nizozemska »najliberalnija država u kojoj je sve dopušteno« možete ići u dva potpuno oprečna smjera. S jedne strane njome možete izraziti svoje divljenje za visok ako ne najviši stupanj tolerancije te zemlje, no, s druge strane, ta vam ista tvrdnja može poslužiti kao argument da istaknete njezinu moralnu dekadenciju. I naravno, pitanje legali-

zacije lakih droga, prostitucije, istospolnih brakova, eutanazije itd. nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, niti bi ih trebali ostaviti takvima. Ovdje mi, međutim, nije namjera propovijedati ni tumačiti te moralne dvojbe, želim se samo zadržati na ta dva pojma koja čine bit toga kompleksnog pitanja, a to su sloboda i snošljivost.

Snošljivost i sloboda, sloboda izražavanja misli. Uvjeren sam da ti pojmovi najbolje označavaju i bit društvenog i političkog uređenja Nizozemske još od trenutka kad se ta mala zemljica izdvojila ispod habsburške vlasti i izborila svoju samostalnost. Nizozemski mislilac Baruch de Spinoza, uz Descartesa drugi veliki predstavnik filozofije 17. stoljeća, bez sumnje se može smatrati pravim predstavnikom i izrazom naprednih društvenih težnji i nastojanja u tadašnjoj Nizozemskoj. Živio je u doba nizozemskoga »zlatnog vijeka«, kad je ta mala ali moćna republika već dospjela na glas kao »oaza tolerancije« i najsigurnije utočište za žrtve vjerskih pro-

gona.

U dvadesetom poglavlju svojega poznatog djela Teološko-politička rasprava Spinoza najprije ističe: »Kad bi bilo isto tako lako vladati mislima kao i jezicima, svatko bi sigurno vladao i uopće ne bi bilo nasilničke vlasti. Svatko bi naime živio po volji onih koji su na vlasti, i samo bi prema njihovoj odluci prosuđivao što je istinito ili lažno, dobro ili zlo, pravedno ili nepravedno.« Zatim konstatira: »Ta ni najpametniji ljudi, da i ne spominjem običan puk, ne znaju šutjeti. Opća je to mana ljudska: drugima povjeravati svoje nakane, pa i kad bi trebalo šutjeti. Što će najnasilnija biti ona vlada kod koje se ne daje sloboda da svatko govori i poučava ono što misli, a snošljiva će naprotiv biti ona kod koje je ta ista sloboda svakomu dana.«

Dugi niz godina Spinozin je lik krasio novčanice od 1000 guldena. Iako je likom nestao iz optjecaja zbog uvođenja eura, duhom je, tako se barem smatra, ostao dijelom kulturnog nasljedstva Nizozemske. Nizozemska je tolerantnost od tada pa sve do danas jedna od odlika nizozemskog društva kojom se čak ni sami Nizozemci uza svu svoju racionalnu trezvenost ne ustručavaju pohvaliti. Nizozemci nisu nacionalisti, oni su racionalisti koji prihvaćaju i poštuju različitosti. No, je li nizozemsko društvo stvarno tako snošljivo i ima li doista pravo hvaliti se stoljetnom tradicijom tolerancije? Naime, Nizozemska je bila istodobno i kolonijalna sila i »oaza tolerantnosti«. Nije li to apsolutno nespojivo i ne otkriva li sama riječ »apartheid«, koja je na kraju krajeva nizozemskog podrijetla, jednu tamnu stranu nizozemske prošlosti. Kako se ta očita kontradiktornost može objasniti i u kojoj su mjeri današnje multikulturalne različitosti Nizozemske izraz njezine kolonijalne i »tolerantne« povijesti?

Nizozemsko etabliranje kao »oaze tolerantnosti« u prvom redu treba objasniti u sklopu migracijskih valova koji su zahvatili tu malu zemlju od trenutka kad je, gotovo protiv svoje volje, postala samostalnom državom. Nizozemska je u »zlatnom vijeku« otvorila vrata većini progonjenih protestanata i Židova iz drugih europskih zemalja. Tako su Nizozemsku naselili prognani Židovi iz Portugala i Španjolske na početku 17. stoljeća te francuski kalvinisti ili hugenoti na kraju istog stoljeća. Nizozemska je vlast tim izbjeglicama dopustila osnivanje vlastitih vjerskih općina, otvaranje škola i hramova te nesmetano obavljanje vjerskih obreda. I sam Spinoza rodio se 1632. u Amsterdamu kao pripadnik imućne židovske obitelji koja se doselila iz Portugala. Nizozemska je ozakonila opću vjersku toleranciju kako bi u svoju zemlju privukla što više vrsnih majstora, učenjaka, mislilaca. Time je postala utočište svih naprednih elemenata i nije čudno da se upravo u to doba pojavio i razvio cio niz naprednih i značajnih mislilaca i velikih predstavnika znanosti, filozofije i umjetnosti.

U tom istom »zlatnom vijeku« i u toj istoj »oazi tolerancije« Spinozin je život popraćen progonima, sumnjičenjima, napadima i denuncijacijama svih vrsta i svih boja, i sa židovske i s protestantske i s katoličke strane. Nakon prokletstva i izgona iz židovske zajednice on se u opasnosti za vlastiti život morao doslovno skrivati i seliti iz jednog mjesta i grada u drugi. Vjerska zajednica koja je na vlastitoj koži osjetila »oštricu« progona nije se ustručavala postupiti na isti način protiv disidenta u vlastitim redovima. Kako se pak ta kontradikcija može objasniti i je li možda i ona tipičan fenomen nizozemskog društva?

Najprije valja istaknuti da društvene različitosti u Nizozemskoj nisu samo posljedica njezine kolonijalne prošlosti. Kulturna različitost, odnosno multikulturna različitost, nizozemskog društva u prvome je redu posljedica političkih, društvenih, gospodarskih i kulturnih zbivanja koja su obilježila genezu samostalne nizozemske države na kraju 16. i početku 17. stoljeća. Razvoj multikulturne karakteristike tog društva moguće je pratiti čitanjem između redaka povijesti nizozemske države od trenutka nastanka pa sve do druge polovice 20. stoljeća. Na drugom je mjestu utjecaj raznih migracijskih valova koji su zahvatili tu državu također od samoga početka i koji su najčešće bili posljedica zbivanja širih europskih razmjera.

Kratka povijest Nizozemske

Već sam prije napomenuo da je Nizozemska gotovo protiv svoje volje postala samostalnom republikom. Sve je započelo šezdesetih godina 16. stoljeća kad je visoko nizozemsko plemstvo odlučilo zbiti redove i zatražiti od svojega vladara, španjolskoga kralja Filipa II. punu restituciju svih svojih nekadašnjih političkih prava. Vođa te oporbe koja je ustala protiv španjolsko-habsburškog centralizma bio je princ Vilim Oranski (Willem van Oranje-Nassau). Kad je kraljeva namjesnica Margareta Parmska pod sve većim pritiskom nižeg i srednjeg plemstva odlučila popustiti u pogledu jednoga drugog zahtjeva, koji se ticao ublažavanja progona kalvinista, događaji su krenuli nezaustavljivim putem. Tijekom vrućeg ljeta 1566. kalvinistički ikonoklasti u južnoj Nizozemskoj upali su u crkve i porazbijali njihovu unutrašnjost. Bez obzira na to što je visoko plemstvo uspjelo ugušiti taj revolt i strogo kaznilo njegove kolovođe, Filip II. nije bio zadovoljan i odlučio je čvrstom rukom ponovno uvesti red i mir u najsjevernijim i najbogatijim pokrajinama svog imperija. Pacifikaciju nizozemskih pokrajina povjerio je nemilosrdnom vojvodi od Albe. Da bi dokazao svoju nepokolebljivost Alba je javno dao smaknuti grofove Egmonta i Hoornea, dva bliska prijatelja i suradnika Vilima Oranskoga, koji nikakvu odgovornost nisu snosili za izgrede ikonoklasta.

Krvava i neumjerena politika Španjolaca dovela je do izbijanja nizozemskog ustanka, koji je trajao 80 godina. Vođa političkog i oružanog otpora protiv kralja Filipa II. postao je Vilim Oranski i zbog toga se smatra ocem domovine. Ključnu ulogu u tom oslobodilačkom ratu imali su nizozemski gusari, poznatiji kao »geuzen« ili »morski prosjaci«. Slično kao što su se senjski uskoci borili protiv Mlečana, tako su ti nizozemski gusari vodili ogorčenu pomorsku gerilu protiv Španjolaca. Godine 1579. stvorena je Unija od Utrechta, kojoj su se priključile pobunjene pokrajine Holland, Zeeland, Utrecht, Gelre, Groningen, Overijssel, Drenthe i Friesland. Iako su se Brugge, Gent, Antwerpen, Breda i još neki južnonizozemski gradovi priključili Uniji, Nizozemska je de facto podijeljena na kalvinistički sjever i katolički jug.

Dvije godine poslije objavljen je »Plakat o napuštanju« kojim je Unija i službeno obznanila svoju secesiju. No, budući da kralj Filip II. više nije bio priznat kao suveren, nametnulo se pitanje komu onda valja povjeriti nizozemsku suverenost. Iako bi on bio najočitiji izbor, sam Vilim Oranski nije želio prihvatiti tu čast jer je smatrao da se kompromitirao u očima južnih Nizozemaca budući da je prešao s katoličke vjere na kalvinističku. Bio je velik protivnik spomenute nizozemske podjele na kalvinistički i katolički dio te umjesto toga zastupao ideju o ujedinjenoj Nizozemskoj s punom vjerskom slobodom. Nizozemska suverenost najprije je povjerena bratu francuskoga kralja, a kad se to pokazalo neuspješnim, započeti su pregovori s engleskom kraljicom Elizabetom I. No, ona je imala dovoljno problema kod kuće s vlastitim kalvinistima pa se nije željela zamarati i s nizozemskim.

Tijekom devedesetih godina 16. stoljeća se jednostavno zbog nedostatka kandidata prihvatilo načelo o suverenosti pojedinih pokrajina. Nizozemska je tako postala savezom suverenih državica. Položen je ustavni temelj tzv. Republike Sedam Ujedinjenih Pokrajina, a da ta republika zapravo nikad nije službeno proglašena. No, ipak je već tada uživala status formalno priznata državnog entiteta koji je samostalno sklapao saveze i ratovao. Na početku 17. stoljeća započelo je i razdoblje prekomorskog širenja Nizozemske u južnoj Africi, Indiji, jugoistočnoj Aziji i Indoneziji ili »Nizozemskoj Indiji«. Glavnu riječ u tome vodila je nizozemska Ujedinjena istočnoindijska kompanija (VOC).

Bilo je to prvo dioničko društvo s ograničenom odgovornošću. Brodovi te kompanije gradili su se 5 do 8 mjeseci, a put u Aziju trajao je 8 do 9 mjeseci. Sve do njezina ukidanja 1799. kompanija je opremila 4721 brod za put u Aziju. Godine 1609. uspostavljeno je glavno uporište u Nizozemskoj Indiji, a deset godina poslije ondje je uređeno i upravno središte Batavia. Na putu oko Afrike, Rt dobre nade bio je važno uporište za svježu hranu i vodu. Godine 1652. kompanija je započela s izgradnjom Kaapstada, a privatizacija poljoprivrede pet godina poslije dovela je do podjele zemljišta među tamošnjim ratarima i stočarima u službi Ujedinjene istočnoindijske kompanije. Zbog širenja nizozemskih posjeda prema sjeveru sve veći broj tih »bura« počeo je uzimati robove i tako je zasijano sjeme budućeg »apartheida«.

Tijekom »zlatnoga« 17. stoljeća Nizozemska Republika bila je na vrhuncu svoje moći. Vestfalskim mirom 1648. konačno je postala međunarodno priznatom državom, no istodobno su pitanje čvršćeg ili labavijeg saveza te republike te dominacija pokrajine Hollanda više puta dali povoda za krvave političke obračune između pristaša dinastije Oranje-Nassau i republikanaca. Montirani politički procesi, politički linčevi i državni udari dogodili su se nekoliko puta. S jačanjem Engleske kao pomorske i kolonijalne sile tijekom 18. stoljeća postupno se smanjivala politička moć Nizozemske. Definitivan krah političkog i gospodarskog utjecaja u Europi i svijetu doživjela je međutim zahvaljujući francuskim revolucionarima. Francuzi su Nizozemsku najprije pretvorili u Batafsku Republiku, a zatim na početku 19. stoljeća u Kraljevinu Holandiju. Dok je Napoleonova kontinentalna blokada osakatila ostatke nizozemske trgovine, Engleska je dominirala morskim putevima i preotela većinu kolonija svojega nekada moćnog suparnika.

Nakon Bečkoga kongresa 1814/15. Nizozemska je postala konstitutivnom kraljevinom, kojom i danas vladaju potomci Vilima Oranskoga. U tu novu Ujedinjenu Kraljevinu Nizozemsku bila je prvotno inkorporirana i današnja Belgija, no zbog nepremostivih razlika 1830. ondje je izbila revolucija koja je na kraju okrunjena njezinom samostalnošću. Ostala je samo Kraljevina Nizozemska u današnjim granicama. Budući da se Engleska već pobrinula za njezine ostale kolonije, Nizozemskoj je jedino preostalo da svoj položaj u Nizozemskoj Indiji i Surinamu učvrsti. Tijekom pedesetih godina 19. stoljeća nizozemska je vlada u tim kolonijama pokušavala provoditi prosvijećenu politiku. Kod mnogih se Nizozemaca naime javio osjećaj krivnje zbog nemilosrdnog izrabljivanja domorodaca. Smatrali su da se Nizozemska, koja bi se trebala dičiti svojom čestitošću i oslanjati se na svoju moralnu superiornost, treba sramiti jer je jedino znala demonstrirati sirovu silu. Ta ogorčenost prisutna je u mnogim radovima tadašnjih nizozemskih pisaca a najbolji joj je izraz klasik nizozemske književnosti Max Havelaar.

Na početku 20. stoljeća Nizozemska je u Nizozemskoj Indiji počela provoditi »etičnu politiku«. Dotadašnji liberalni sustav suzdržavanja zamijenila je tzv. etična, humanistička i paternalistička politika s vjerskim nabojem. Organizirano je »superiorno« zapadnoeuropsko obrazovanje za niže slojeve indonezijskog društva kako bi ih odgojili za samostalnost. Time je, međutim, također potaknut nastanak protunizozemskih nacionalističkih pokreta a integracija Indonežana i Nizozemaca nikad se nije ostvarila. Stoga i ne začuđuje činjenica da su Japanci tijekom Drugoga svjetskog rata od velikog broja domorodaca dočekani kao osloboditelji. Nizozemska kolonijalna vojska kapitulirala je pred Japancima 1942, dakle dvije godine nakon što su Nijemci okupirali Kraljevinu Nizozemsku. Bez obzira na to što ta ratna generacija polako nestaje, nizozemsko društvo još uvijek ima vrlo izražene osjećaje što se tiče strahota njemačke i japanske okupacije.

Sukarno i Hatta proglasili su 17. kolovoza 1945. nezavisnost Indonezije. Kada dogovori s nizozemskom vladom nisu uspjeli, ona je odlučila vojno intervenirati. Prva i druga »redarstvena akcija«, kako ih se i danas službeno naziva, nisu, međutim, uspjele slomiti volju Indonežana da konačno ostvare svoju samostalnost. Konačno je 27. prosinca 1949. nizozemska vlada priznala suverenost Indonezije, no tek od 2005. službeno priznaje 17. kolovoza kao dan nezavisnosti. Završetkom japanske okupacije i proglašenjem indonezijske nezavisnosti u Nizozemskoj je stigao prvi veliki val alohtona i započinje trend koji će promijeniti odnose u nizozemskom društvu.

Migracijski valovi

Najznačajnija promjena nizozemskog društva od početka 20. stoljeća do danas jest njegov brojčani porast. Nizozemskoj se dogodila prava demografska eksplozija. Od 5 milijuna stanovnika 1899. godine, dakle koliko ih danas ima Hrvatska, broj stanovnika Nizozemske povećan je na 16 milijuna. Jednim dijelom se to može objasniti porastom nataliteta i padom mortaliteta nakon Drugoga svjetskog rata, no ipak je to najviše posljedica velikih migracijskih viškova. Statistički gledano, najveću promjenu doživio je broj alohtona prve i druge generacije u Nizozemskoj. Godine 1972. Nizozemska je imala oko 1.3 milijuna alohtona na ukupno stanovništvo od 13 milijuna. To je značilo da je tada svaki deseti stanovnik Nizozemske bio alohton. Na početku 21. stoljeća Nizozemska je brojila gotovo 3 milijuna alohtona, što znači da je danas gotovo svaki peti stanovnik alohton. U istom je razdoblju od 30 godina broj autohtonih Nizozemaca povećan s 11 milijuna na 12 milijuna. Službene prognoze predviđaju da će se broj alohtona do 2050. ponovno udvostručiti.

Nizozemska ima stoljetnu tradiciju kao imigracijska zemlja. Računa se da su već u 17. stoljeću imigranti činili oko trećinu stanovništva. Prema statističkim podacima koji pokrivaju zadnjih šest desetljeća, broj autohtona koji se svake godine vraća u Nizozemsku relativno je stabilan, dok broj alohtona koji migrira u Nizozemsku pokazuje velike fluktuacije. Razlozi imigranata za dolazak najčešće su kombinacija političkih ili gospodarskih okolnosti. Tako su nakon Prvoga svjetskog rata brojni Nijemci i Njemice napustili svoju domovinu zbog galopirajuće inflacije. Muškarci su se uglavnom zapošljavali kao radnici u građevinarstvu ili u prometu, a žene kao sluškinje. Oni su činili većinu alohtona iz Njemačke. Godine 1933. pobjegao je i velik broj njemačkih Židova pred nacističkim režimom. Među njima se nalazila i obitelj Frank.

Nakon Drugoga svjetskog rata u Nizozemsku su počeli stizati alohtoni iz Indonezije, odnosno bivše kolonije Nizozemske Indije. To su bili imigranti nizozemskog i azijatskog podrijetla. Dolazeći u valovima 1946, 1947, 1950. i 1951, njihov ukupan broj iznosio je do 1955. godine 204 000 osoba. Godine 1958. uslijedio je još jedan posljednji veliki val od 39 751 imigranta. Dolazak tih alohtona iz Indonezije izravno je bio povezan s razvojem tamošnjih političkih događaja koji su prije navedeni. Slično je bilo i s alohtonima iz drugih nizozemskih kolonija. Prvi veliki migracijski val surinamskih imigranata dogodio se 1975, kad je proglašena nezavisnost Surinama. Godine 1979. i 1980. bile su posljednje godine kad se automatski moglo dobiti nizozemsko državljanstvo pa je tada stigao drugi val imigranata iz Surinama.

No, pedesetih godina Nizozemska je bila i emigracijska zemlja. Suočena s dolaskom velikog broja »Nizozemskih Indijaca« iz bivše kolonije, tadašnja je vlada čak poticala Nizozemce na emigraciju jer se bojala prenapučenosti. Više od 300 000 Nizozemaca napustilo je svoju domovinu i otputovalo u Australiju, Novi Zeland, SAD, Kanadu i Južnu Afriku. Šezdesetih godina se, međutim, pojavio manjak na tržištu rada koji je Nizozemsku pretvorio u imigracijsku državu. Stizali su veliki valovi »gastarbeitera« iz sredozemnih država poput Španjolske, Italije, Turske i Maroka koji su se uglavnom zapošljavali kao industrijski radnici.

Migracijski valovi vezani uz alohtone iz Turske i Maroka razlikuju tri osnovne faze: kružna migracija, migracija prve generacije i migracija druge generacije. Razdoblje između 1961. i 1973. obilježavala je kružna migracija, kada su oženjeni muškarci trbuhom za kruhom napustili svoju obitelj i domovinu da bi zarađivali u Nizozemskoj. Njihova veza s Nizozemskom bila je vrlo površna jer su u socijalnom i kulturnom pogledu i dalje ostali usko povezani sa svojim zavičajem. Nakon 1973. počela je, međutim, prevladavati druga vrsta migracije. Ta migracija temeljila se na ponovnom sjedinjenju prve generacije muškaraca s obitelji. Iako Zapadnoj Europi više nije bila potrebna dodatna radna snaga, gospodarsko stanje u zemlji podrijetla bilo je tako loše da povratak u domovinu nije bila prihvatljiva opcija. Prva generacija alohtona odlučila je stoga naseliti svoju obitelj u Nizozemsku i kružna migracija se tako pretvorila u trajnu migraciju prve generacije.

Godine 1983. počela je treća faza migracije, koja je obuhvatila drugu generaciju alohtona. Tada su naime, nakon stečene punoljetnosti sinovi i kćeri prve generacije otišli u domovinu roditelja u potrazi za bračnim partnerom te se s njime ponovno vratili u Nizozemsku. Tada je to bila jedna od vrlo rijetkih legalnih mogućnosti da se emigrira u Nizozemsku. Bez obzira na visok natalitet među alohtonima turskog i marokanskog podrijetla, prognozira se da do 2015. oni ipak neće činiti najveću grupu nezapadnih alohtona, nego da će nju činiti azijski imigranti. Računa se da će njihov broj u sljedećih osam godina dosegnuti ukupan broj od pola milijuna stanovnika.

Očite kvalitativne promjene u sastavu nizozemskog društva zbog spomenutih migracijskih valova neizbježivo za sobom povlače i pitanje njihova utjecaja na socijalne i kulturne različitosti tog društva. Na početku 20. stoljeća Nizozemska je bila građansko društvo. No, pri tome opet valja imati na umu činjenicu da je već u 16. stoljeću polovica stanovništva živjela u gradovima, dok je gradsko stanovništvo činilo 5 do 10% ukupnog pučanstva u ostalim europskim zemljama. Nizozemska je zapravo nastala kao »republika gradova«. Dakle, građanski je predikat utkan u nizozemsko društvo od samoga početka. Ipak, 1900. položaj nizozemskoga građanstva nije bio određen brojčanom dominacijom. Samo 3% radnog stanovništva pripadalo je krupnom građanstvu, 27% nižem građanstvu, 13% činili su seljaci i ribari, a 55% radnici. Najviši sloj visokih službenika, činovnika, direktora, akademika i velikih farmera činio je tada 5% punoljetnih muškaraca, 46% su činili stručni radnici, veći i manji ratari te činovnici, a 49% ostali niži činovnici te manje kvalificirani i nekvalificirani radnici. Što se tiče najvišeg i najnižeg sloja, ti su odnosi sada, na početku 21. stoljeća, temeljito promijenjeni. Sada najviši sloj čini 37% radnog stanovništva, a najniži sloj tek 17%. Srednji sloj i dalje čini 46% stanovništva. Što se socijalnih odnosa tiče, nizozemsko društvo dakle pokazuje pozitivan razvojni trend. Najveće promjene dogodile su se nakon pedesetih godina, a stručnjaci to objašnjavaju deindustrijalizacijom, mehanizacijom i automatizacijom ali i dalekosežnim reformama u obrazovnom sustavu.

Vjerska sloboda i nesloboda

Područje na kojem je nizozemsko društvo također doživjelo temeljne promjene tiče se konfesionalnih odnosa. Unatoč činjenici da je politička granica Nizozemske Republike s početka 17. stoljeća još uvijek prisutna u podjeli vjerskih zajednica u Nizozemskoj. Južno od te linije većinu čine rimokatolici, a sjeverno od nje protestanti. Osoba koje ne prakticiraju nijednu vjeru ima najviše u nekadašnjim bastionima kalvinizma, u Sjevernoj Holandiji, Frieslandu i Groningenu.

Godine 1849. u Nizozemskoj gotovo 60% stanovništva bilo je protestantsko, a 40% rimokatoličko. Većina tih protestanata, oko 55%, pripadala je Nizozemskoj reformiranoj crkvi (Nederlands Hervormde Kerk), koja je ujedno i službena crkva vladajuće kraljevske kuće. Za razliku od nizozemske rimokatoličke vjerske zajednice koja je vrlo stabilna i koja danas čini približno trećinu stanovništva, od sredine 19. stoljeća Nizozemska reformirana crkva doživjela je nekoliko raskola. Prvo se odvojio Reformirani pokret, koji je od 1% ukupnog stanovništva 1849. povećan na 8% god. 1889. Njegovi sljedbenici od tada čine stabilan postotak nizozemskog pučanstva od oko 7%. Godine 1889. sljedbenici Nizozemske reformirane crkve činili su 49%, a 1997. samo 14%. U to vrijeme pojavile su se nove protestantske zajednice poput baptističke, apostoličke i evangeličke, čiji je broj pristaša postupno rastao. No, još je značajnija činjenica da smanjivanje broja sljedbenika Nizozemske reformirane crkve prati obrnuti trend rasta osoba koje ne prakticiraju nijednu vjeru. Taj dio stanovništva koji obuhvaća agnostike, ateiste ali i vjernike koji ne idu u crkvu, od 1993. čini oko 41% ukupnog pučanstva u Nizozemskoj, dakle većinu.

Što se ostalih vjerskih zajednica tiče valja naglasiti da su Židovi prije 1940. činili 1–2% stanovništva. Najveći broj Židova živio je u Amsterdamu. Godine 1869. ondje je živjelo 44% svih Židova, a 1930. čak 59%. Od ukupnog broja stanovnika Amsterdama, oni su činili 11% godine 1869, a 9% godine 1930. Od svih nizozemskih pokrajina Zeeland je imala najmanji postotak Židova, naime 0,6% godine 1869, odnosno 0,2% godine 1930. Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 100 000 nizozemskih Židova u nacističkim logorima, što je bilo oko 73% ukupnog broja Židova u Nizozemskoj. Računa se da danas u Nizozemskoj ima oko 37 000 Židova, dakle 0,2% ukupnog stanovništva.

Muslimani se prvi put pojavljuju u popisu stanovništva 1879. No, sve do 1960. njihov je udio bio zanemariv. Sada oni čine 5,8% stanovništva. To povećanje se prvotno dogodilo zbog imigracije, poslije prirodnim prirastom, tj. rođenjem druge generacije alohtona iz Turske i Maroka. Nizozemska danas ima oko 300 džamija, a prognozira se da će ukupan broj muslimana uskoro prijeći jedan milijun.

Posebna je zanimljivost da su vjerske zajednice koje su našle svoje utočište u Nizozemskoj i koje su tijekom stoljeća stekle golemu slobodu, često reagirale zatvaranjem svojih redova a od svojih vjernika zahtijevale strogo pridržavanje kodeksa. Non-konformistima nije bilo mjesta u njihovu krugu. Tako su židovske općine ekskomunicirale iz svoje sredine one pojedince koji se ne bi pokoravali njihovim pisanim i nepisanim propisima ili koji bi se slobodnije ili možda kritički odnosili prema židovskim svetim knjigama. Spinoza je zasigurno najslavniji član židovske vjerske zajednice koji je to okusio.

Slično su se ponašali francuski kalvinisti ili hugenoti koji su potkraj 17. stoljeća emigrirali u Nizozemsku kad je francuski kralj Luj XIV. ukinuo Nanteski edikt i time njihov status druge vjere u Francuskoj. Oko 200 000 hugenota odlučilo je tada napustiti Francusku, a od svih protestantskih država Nizozemska je među njima uživala najveću popularnost. Računa se da je ukupno između 50 000 i 75 000 hugenota izbjeglo u Nizozemsku. Zbog dolaska tako velikog broja hugenota jačao je utjecaj francuskog jezika i kulture. Francuske su izbjeglice, međutim, činile sličnu zatvorenu zajednicu kao Židovi na početku istog stoljeća. To je osobito bio slučaj kod onih izbjeglica koje nisu imale veći društveni uspjeh. Oni su se zatvorili u svoje zajednice i nisu se željeli prilagoditi nizozemskom društvu. Zbog zatvorenosti hugenotske zajednice i visokih troškova njihova smještaja prvotni pozitivni stav Nizozemaca postupno se pretvorio u nesnošljivost.

Zanimljivo je primijetiti kako se židovski i hugenotski primjeri iz prošlih stoljeća danas ponavljaju u slučaju imigranata iz Turske i Maroka. Izdvajanje iz kruga vlastite vjere ili nacionalne zajednice i prihvaćanje zapadnoeuropskih kulturnih vrijednosti nerijetko vodi do izopćenja pa čak i progona u zemlju podrijetla. To se osobito odnosi na položaj turskih ili marokanskih djevojaka druge generacije, dakle onih koje su rođene i odrasle u Nizozemskoj i koje odbacuju tradicionalne vrijednosti i patrijarhalnu kulturu iz domovine svojih roditelja. Nizozemska je prvi put bila suočena s islamskim fundamentalizmom kad je u studenom 2004. radikalni nizozemski Marokanac usred bijela dana najprije ustrijelio i zatim izbo nožem nizozemskog režisera Thea van Gogha. Javnost u Nizozemskoj bila je šokirana zbog takva nepamćenoga zločina. I ako je vjerovati tvrdnji da mediji opipavaju puls naroda, o sljedećem primjeru valja razmisliti. Deset dana nakon toga brutalnog ubojstva emitirana je televizijska emisija »Najveći Nizozemac«. Većinu od 40 000 glasova dobio je političar Pim Fortuyn, poznat po vrlo oštrim i uvredljivim komentarima na račun islama. Pobijedio je ispred Vilima Oranskoga, Erazma Roterdamskog, Johana Cruijffa, Anne Frank, Rembrandta van Rijna i Vincenta van Gogha.

»Oranje boven«

Ipak, sve dosad nizozemsko društvo uglavnom nije reagiralo ksenofobično na društvene različitosti, odnosno na kulturnu raznolikost, koja je nastala zbog migracijskih valova što su zahvatili tu malu »zemljicu žaba«, kako ju mi Nizozemci sami znamo nazivati. Šarenilo nizozemske multikulturne zajednice najočitije dolazi do izražaja kad njezina nogometna reprezentacija istrči na teren. Tada se sve te boje stapaju u jednu jedinstvenu: narančastu ili »oranje«. Političke implikacije te boje potječu još iz druge polovice 16. stoljeća i u biti izražavaju privrženost istoimenoj nizozemskoj kraljevskoj dinastiji. Ona, dakle, ima stoljetnu tradiciju, ali prevarili biste se ako mislite da isto ne vrijedi i za multikulturnost. To naravno opet ne znači da je Nizozemska lišena diskriminacije ili rasizma. Za brojne Nizozemce »islam« je emocionalno vrlo nabijen pojam, pogotovo nakon ubojstva Van Gogha. Za njegova se ubojicu tijekom istrage saznalo da je vođa fundamentalističke terorističke ćelije. Osmero ih je osuđeno na kazne zatvora od jedne do petnaest godina, a ubojica Van Gogha dobio je doživotnu kaznu zatvora.

Populistički političari vrlo su spretno izvukli korist upravo od toga ne bi li osvojili što veći broj glasova. Na zadnjim parlamentarnim izborima u studenom prošle godine dotad marginalna stranka Geerta Wildersa osvojila je čak 9 mandata. Služeći se istom retorikom kao Fortuyn prije njega izgleda da je Wilders krenuo istim putem. Kakvu će budućnost njegova stranka ostvariti teško je reći, jer mislim da su od vremenske prognoze jedino političke neizvjesnije. No, pojavila se i Stranka životinja, koja je osvojila 2 mandata. Parlament je naravno krcat političkim životinjama i nije u tome poenta, nego u činjenici da je to vjerojatno prva stranka u svijetu koja u parlamentu zastupa prava životinja. Kažu da psi koji laju ne grizu. Navodno. Ipak se ne bih previše u to pouzdao. No, zato sam siguran da sada u Nizozemskoj imaju parlamentarne zastupnike koji će to učiniti umjesto njih.

Želio bih misliti da su događaji vezani uz Pima Fortuyna i Thea van Gogha ipak samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Želio bih to misliti zato što bi smatrati se Nizozemcem ponajprije trebalo biti odraz stanja duha, a ne puki rezultat etničkog podrijetla. Bez obzira na to što Anne Frank nije nikada stekla nizozemsko državljanstvo, svi su je oduvijek smatrali nizozemskom djevojčicom. Upravo zbog toga je stroga podjela na autohtone i alohtone manjkava. Zapravo ni sama kraljevska kuća nije etnički nizozemskog podrijetla, već njemačkoga. To uostalom potvrđuje i sama nizozemska himna Wilhelmus, čije početne riječi na hrvatskom glase: »Vilim Nassauski sam ja, njemačke sam krvi«. Povijest se od toga prvog Vilima redovito ponavljala. Djedovi i otac sadašnjega nizozemskog prijestolonasljednika Willema Alexandera također su bili rođeni Nijemci, a supruga mu je Argentinka. Dakle, multikultura je i danas na djelu u najvišem sloju nizozemskog društva. No, to u biti i nije tako posebno jer ako je itko u povijesti stvarao multikulturne veze brakom, to su bile kraljevske kuće. Neke stvari se jednostavno nikad ne mijenjaju. No, multikultura u braku ali i društvu može opstati samo ako postoji poštovanje među partnerima, čak i ako nema ljubavi.

Nizozemci su više od svega alergični na »autoritativnost« i ne vole kad im se netko ili nešto nameće pa čak i tolerantnost. Uzroke za nizozemsko »ne« europskom ustavu treba potražiti upravo u tom mentalnom sklopu. U potrazi za metaforama poslužio bih se jednom biljkom koja taj mentalni sklop najbolje simbolizira. Nije riječ o tulipanu kako bi vjerojatno većina vas pomislila, već o biljci s imenom impatiens noli-tangere. Ta biljka poput mimoze, čim ju dirneš odmah smota lišće. Naravno, nitko ne voli da mu se dira u privatnost. Barem što se toga tiče postoji poslovična suglasnost sadašnjih i budućih članica Europske unije. U Engleskoj se kaže: »An Englishman’s home is his castle«, u Nizozemskoj: »Eigen haard is goud waard« (Vlastito ognjište zlato vrijedi), a u Hrvatskoj: »Moja kućica, moja slobodica«. Dakle, u tom pogledu svi se slažemo.

Važno je da se slažemo i po jednom drugom pitanju. Iako nas određeni politički krugovi pokušavaju uvjeriti u suprotno, nijedna nacija ili država nema »autorska prava« na tolerantnost i slobodu. Tolerantnost i sloboda su u prvom redu izraz moralne veličine svakog pojedinca i izravna posljedica njegove duhovne pobjede nad vlastitim strahovima i predrasudama prema nepoznatom. Svaki fundamentalizam hrani se strahom i brani se predrasudama. Naša zajednička sloboda može postojati i opstati samo kad svatko od nas osobno prihvaća odgovornost za sve što je učinio, neovisno o amneziji ostalih. Zaborav guši to što sjećanje treba poticati kad težimo slobodi. Godine 1973. u Okružnom zatvoru u Zagrebu napisana je sljedeća misao: »Svjetski građanin nije onaj tko svugdje vidi, svugdje čini i svugdje razumije isto. Naprotiv: to je onaj tko se raduje različitosti, tko omogućuje, tko radosno prihvaća granice svog svijeta i s ljubavlju susreće tuđe granice: svjetski građanin je onaj tko ispunjavajući svoju jednokratnost pomaže jednokratnost drugih«. Autor je tih riječi Vlado Gotovac. Sjetite se njega i svih ostalih koji su robijali i to ne tako davno jer su se usudili progovoriti o slobodi i učite iz njihovih primjera da ako doista želimo biti slobodni najprije moramo misliti slobodno.