BUGARI I HRVATI KROZ STOLJEĆA

Rumjana Božilova

BUGARI I HRVATI KROZ STOLJEĆA

Povjesničarka Rumjana Božilova istaknuta je bugarska znanstvenica pri Institutu za balkanistiku Bugarske akademije nauka (BAN). U svojoj znanstvenoj karijeri poglavito se bavi istraživanjem hrvatsko-bugarskih odnosa kroz prošlost. U ovom prilogu saznajemo mnogobrojne podatke o etapama, intenzitetu i nositeljima hrvatsko-bugarskih prožimanja i uzdarivanja, a koji mogu biti posebno poticajni za slična istraživačka pregnuća i u hrvatskoj historiografiji. Tekst je na hrvatski jezik prevela Ksenija Marković.Iako načeti ratnim sukobom u ranom srednjem vijeku, odnosi Bugara i Hrvata obilježeni su uglavnom dobronamjernošću i rastućom težnjom za međusobnim upoznavanjem i zbližavanjem. Te težnje rezultat su nekoliko čimbenika različitih po trajanju i intenzitetu: stupanj očuvane državnosti obaju naroda, postojanje ili izostanak zajedničke državne granice i proturječnih nacionalno-teritorijalnih pretenzija, zajednička ćirilometodska tradicija kao osnova razvoja književnih dodira i kulturnih utjecaja, školovanje dijela bugarske inteligencije u Hrvatskoj i stupanj bliskosti u nacionalno-političkim interesima. U višestoljetnom razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa utjecaj spomenutih faktora mijenja se s obzirom na intenzitet i trajanje, a zajedno s njim mijenja se dinamika i narav samih odnosa. Zapravo, te promjene određuju postojanje nekoliko etapa u odnosima dvaju naroda.

Prva etapa obuhvaća srednjovjekovlje. Povijesni dodiri Bugara i Hrvata započinju vojnim sukobom između kana Borisa i kneza Trpimira (885), ratom cara Simeona i kralja Tomislava u razdoblju 926–927. i napadima cara Samuila u Dalmaciji (998–999). Predodređen postojanjem u to vrijeme državno-teritorijalnih proturječja, neprijateljski je početak kratkotrajan i, što je vrlo važno, nije ostavio trajan neprijateljski trag u povijesnom sjećanju dvaju naroda. Vrlo brzo državno-teritorijalna proturječja nestaju, a neprijateljstvo ustupa mjesto trajnoj duhovnoj bliskosti, kojoj je temelj zajedništvo starobugarske pismenosti i hrvatske glagoljice, a na toj osnovi izgrađena je čvrsta veza u razvoju bugarske i hrvatske književnosti. Svijetao su primjer dobrih trgovačkih i političkih veza odnosi između Bugarske i Dubrovnika – moramo spomenuti povlastice koje je car Ivan Asen II. dao dubrovačkim trgovcima (1230) i saveznički ugovor koji je potpisan 1253. između Dubrovnika i Bugarske, usmjeren protiv srpskoga kralja Uroša I.

Turski prodor obilježava kraj prve i početak druge etape u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa koji se nastavljaju do oslobođenja Bugarske od osmanske vlasti 1878. Drugu etapu karakterizira jačanje tendencija za uzajamnim upoznavanjem dvaju naroda. Tijekom spomenutih stoljeća Bugari su pod osmanskom vlašću, a hrvatske zemlje pod ugarskom, bizantskom, turskom, mletačkom, austrijskom i francuskom. Unatoč tomu, i kod Bugara, a osobito kod Hrvata, izgrađuje se svijest o slavenskoj zajednici i južnoslavenskoj solidarnosti u njihovoj borbi protiv nacionalnih tlačitelja. Otvoreno se može reći da se do oslobođenja Bugarske 1878. odnosi Bugara i Hrvata razvijaju jednostrano. Ograničeni su na područje tradicionalnih kulturnih kontakata, a inicijativa dolazi, iz razumljivih razloga, s hrvatske strane.

Ta jednostranost posljedica je različitoga državno-političkog statusa dvaju naroda. Bugarska je državnost pogažena, a Bugari vode borbu za nacionalni opstanak. Hrvatski narod uspijeva očuvati jedan dio svojih zemalja slobodnima i priječi put Turcima prema Europi uz cijenu brojnih žrtava. Hrvatska raspolaže širokom autonomijom i u okviru unije s Ugarskom i u okviru Habsburške Monarhije koja njome upravlja. Hrvatska je državnost ograničena, no očuvana. Zbog toga u Hrvatskoj postoje uvjeti koji predodređuju dublji interes i sveobuhvatniji pogled na svijet, na Južne Slavene i na Bugare kao njihov dio – pogled koji nadahnjuje djela Mavra Orbinija, Jakova Lukarevića, Junija Rastića, Pavla Rittera Vitezovića, Franje Ksavera Pejačevića i Andrije Kačića Miošića. Zbog toga u Hrvatskoj ideja o južnoslavenskom zbližavanju i jedinstvenom djelovanju nalazi realan izraz i u trajnijem i živom interesu za sudbinu Bugara, njihov jezik i kulturu. U Hrvatskoj ta ideja prerasta u težnju da se upozna bugarski narod te u napore hrvatske inteligencije da potpomogne razvoj bugarske kulture i prosvjete, kao i bugarske nacionalne ideje. Time se priprema tlo za južnoslavizam, koji su osmislili biskup Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački početkom šezdesetih godina 19. stoljeća. Oni zagovaraju ideju o kulturnom i vjerskom jedinstvu južnih Slavena kao etapu prema njihovoj kasnijoj političkoj federaciji. U okvirima kulturne akcije za južnoslavensko zbližavanje koju zagovaraju Strossmayer i Rački u drugoj polovici 19. stoljeća, Bugari zauzimaju važno mjesto. Godine 1859. biskup Strossmayer predlaže Draganu Cankovu pomoć u aktiviranju bugarskog prosvjetnog i oslobodilačkog rada u Makedoniji. Vlastitim sredstvima 1861. u Zagrebu tiska Bugarske narodne pjesme braće Miladinov, a istodobno je i pokrovitelj unijatskog pokreta u bugarskim zemljama. Interes za istočno pitanje i bugarsku problematiku uvelike se upleće u stvaralaštvo Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Petra Preradovića, Stanka Vraza i osobito u stvaralaštvo Franje Račkoga, koji je od mnogih svojih članaka o bugarskoj prošlosti i kulturi (1861/63) sastavio Povijest Bugarske, koja je do danas ostala u rukopisu, ali je u bugarskom prijevodu objavljena 1999. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koju su 1866. osnovali Strossmayer i Rački, počinje u svojim izdanjima objavljivati i djela bugarske tematike te uspostavlja veze s Bugarskim književnim društvom, poslije Bugarskom akademijom znanosti i umjetnosti. Godine 1862. Hrvat V. Perec, odvjetnik iz Plovdiva, počinje objavljivati prvi bugarski pravni časopis Zakonovedec. Velik korak u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa učinjen je 1863, kada uz velikodušnu pomoć Strossmayera i Račkoga bugarski mladići počinju stizati na školovanje u Zagreb. Srdačan prijam na koji ti mladići nailaze u Hrvatskoj kod Bugara pojačava nastojanje da uče i žive među Hrvatima, zbliže se s njima te se aktivno uključe u njihov kulturni život. Na taj način od 1863. Hrvati aktivno potpomažu formiranje dijela bugarske inteligencije. To je njihova velika zasluga kojom se učvršćuje duhovna veza između dvaju naroda i izoštrava bliskost u njihovim nacionalno-političkim interesima i težnjama. U tom razdoblju hrvatska javnost pokazuje velik interes za sudbinu Bugara i njihovu kulturu, a bugarski nacionalnooslobodilački pokret nailazi na širok odziv i iskrenu potporu na stranicama hrvatske periodike.

Oslobođenjem Bugarske počinje treća etapa u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa, koja se nastavlja do kraja Prvoga svjetskog rata i uključivanja Hrvatske u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, stvorene Versailleskim mirovnim ugovorom (prosinac 1918). Oslobođenje Bugara pretpostavlja obogaćenje odnosa s Hrvatima. U godinama od 1878. do 1914. uzajamni je interes ravnopravan. Nastavljajući s tradicionalnim simpatijama i produbljenom znanstvenom i kulturnom suradnjom, sada se u odnosima dvaju naroda izražava i nastojanje utvrđivanja zajedničkih nacionalno-političkih interesa. U toj etapi i Bugari usmjeravaju svoju pozornost prema političkom životu Hrvata (dovoljno je spomenuti da je prvi pokušaj stvaranja radikalne političke formacije djelo bugarskog studenta u Zagrebu, Ilije Milarova). Bugarska javnost toplo podupire nacionalnoslobodilačke težnje hrvatskog naroda, traži dodirne točke s hrvatskom nacionalnom politikom te ju nastoji pridobiti kao saveznika. Moralna potpora koju Bugari pružaju hrvatskom nacionalnoslobodilačkom pokretu u tom razdoblju, pokazuje da bugarski narod, koji energično teži rješavanju svoga nacionalnog pitanja, istodobno iskazuje i duboko razumijevanje za rješavanje hrvatskoga nacionalnog pitanja. Isto raspoloženje može se osjetiti u tim godinama i u Hrvatskoj. Već, tradicionalno hrvatsko sudjelovanje u sudbini Bugara i konkretno se izražava – Hrvati (Stjepan Jurinić, Krunoslav Heruc i drugi), sudjeluju kao dragovoljci u Srpsko-bugarskom ratu 1885, pozdravljaju bugarske pobjede za vrijeme Balkanskog rata, provode mitinge za potporu, organiziraju misije Crvenoga križa, skupljaju pomoć za bugarske vojnike i dr. U tim, za Bugare teškim trenucima, hrvatska periodika i hrvatski intelektualci odašilju svakojake kritike na adresu »okružene sa svih strana, ali neslomive Bugarske«, kako se izrazio veliki hrvatski političar Stjepan Radić, koji podupire bugarske interese.

U godinama uoči Prvoga svjetskog rata Hrvati nastavljaju pružati realnu pomoć u razvoju bugarske znanosti i prosvjete – više od 500 Bugara obrazuje se u Hrvatskoj. Nakon povratka u domovinu postaju ugledni znanstvenici, političari i društveni djelatnici – to su Svetoslav i Ilija Milarov, Spas Vacov, Georgi Zlatarski, Mihail Sarafov, Ljubomir Miletić, Ivan Sarafov, Stefan Šivačev, Nikola Atanasov i mnogi drugi. Neki od njih žene se Hrvaticama, što pridonosi učvršćivanju veza između dvaju naroda. Hrvati iskazuju konkretnu pomoć i u stvaranju Državne tiskare u Sofiji. Od 1880. do 1916. hrvatski tiskari sa svojim obiteljima rade u Sofiji, a njihova udruga Hrvatska zadruga, koju vodi sveučilišni profesor Stjepan Jurinić, razvija široku djelatnost u zbližavanju dvaju naroda. Konkretne zasluge u tom smislu imaju kako ravnateljica Ženske gimnazije u Sofiji Klotilda Cvetišić-Kreneis (nagrada Kneza Ferdinanda za zasluge) tako i hrvatske Sestre milosrdnice, koje su organizirale školu za bolničarke u Bugarskoj. Izgrađuju se stabilne i aktivne veze u području znanosti i kulture. To se u posebnoj mjeri odnosi na veze između Hrvatskoga narodnoga kazališta i Narodnoga kazališta u Sofiji. Organiziraju se turneje umjetnika i pjevača, glazbenika i baletnih umjetnika, razmjenjuju se gostovanja kazališnih predstava. Bugari i Hrvati prevode književna dostignuća svojih autora (August Šenoa, Fran Gundrum i August Harambašić prevode djela Ivana Vazova), bugarska tematika sve se više nameće hrvatskoj književnosti i dramaturgiji (treba spomenuti dramu Simeon Veliki Ante Tresića Pavičića). Produbljuju se znanstveni kontakti – primjer za to je plodna suradnja bugarskih znanstvenika Ljubomira Miletića, Benje Coneva, Ivana Šišmanova s Vatroslavom Jagićem. Veliki hrvatski slavist ima neprijeporan prinos u popularizaciji bugarskog jezika i književnosti te zaštiti bugarskih nacionalnih interesa. Dokazuje da je starobugarski jezik prvi slavenski književni jezik, objavljuje starobugarske književne spomenike i štiti bugarsko nacionalno pravo u Makedoniji. Godine 1904. Bugari i Hrvati aktivno surađuju u Udruženju južnoslavenskih umjetnika Lada – organiziraju se gostovanja i specijalizacije, razmjenjuju se izložbe. Jačaju kontakti u području športa i turizma. Veze između bugarskog sportskog društva Junak i hrvatskog Sokola osobito su aktivne.

Sve to dovodi i do realizacije političkih kontakata. Izražavaju se uskim vezama BZNS-a i Hrvatske seljačke stranke. Godine 1911. vođa Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, posjećuje Bugarsku, 1917. tiska svoju knjigu Obnovljena Bugarska u kojoj razvija tezu da su od svih Slavena Hrvatima najbliskiji Bugari, te gradi dojmljiv narodnopsihološki lik Bugarina. Iako 1914. Bugari i Hrvati ulaze u Prvi svjetski rat kao saveznici, ratne godine ipak su uzrok prirodnog slabljenja odnosa.

Nakon svršetka rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (prosinac 1918) postignuta bliskost u nacionalno-političkim odnosima dvaju naroda postupno kopni. Kulturne i znanstvene veze nisu više tako žive, a nakon uspostave diktature kralja Aleksandra 1929, i ti kontakti nailaze na ozbiljne zapreke od strane Beograda. Razdoblje od 1918. do 1941. može se izdvojiti kao četvrta etapa u bugarsko-hrvatskim odnosima. Sada se, naravno, veze između Bugara i Hrvata prelijevaju u bugarsko-jugoslavenske veze, tj. prestaju biti dvostrane, s obzirom na to da Hrvatska ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije. Neovisno o nepogodnim uvjetima kojima je izložena bugarsko-hrvatska interakcija, tih se godina utvrđuje politička suradnja između ustaškoga nacionalističkog pokreta pod vodstvom Ante Pavelića i VMRO-a Vanče Mihailova. U travnju 1929. Ante Pavelić i Gustav Perčec posjećuju Sofiju, gdje potpisuju sporazum s Vančom Mihailovim o zajedničkoj borbi protiv diktature kralja Aleksandra s krajnjim ciljem odcjepljenja Hrvatske i Makedonije od Jugoslavije. Konkretan je čin tog sporazuma atentat na kralja Aleksandra u listopadu 1934. U tom se razdoblju kontakti između Bugara i Hrvata u području znanosti i kulture nastavljaju, ali sve više počinju dobivati oblik osobnih kontakata. U okviru tih kontakata pohvalna je aktivnost Gustava Krkleca, Dobriše Cesarića, dr. Ivana Esiha, Lea Držića, Dragutina Tadijanovića i dr., koji održavaju bliske kontakte s bugarskim autorima i redovito informiraju hrvatsku javnost o razvoju kulturnog i književnog života u Bugarskoj. Tradicionalno se mnogi Bugari školuju u Zagrebu, gdje studiraju uglavnom farmaciju, medicinu i agronomiju. U tom razdoblju njihov je broj oko 250 studenata.

Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u travnju 1941. silno aktivira bugarsko-hrvatske odnose i obilježava početak pete etape njihova razvoja, obilježene vrlo dobrim savezničkim odnosima. Veleposlanstvo Nezavisne Države Hrvatske u Sofiji i bugarsko veleposlanstvo u Zagrebu u najširem smislu osnažuju političke, ekonomske i kulturne veze. God. 1941–1945. Bugarska potpomaže NDH, a ona sa svoje strane nastavlja štititi bugarske nacionalne interese u Makedoniji – ministar vanjskih poslova Mladen Lorković piše posebnu brošuru o toj temi. Aktualiziraju se veze među kulturnim djelatnicima i znanstvenicima, provode se mnogobrojni znanstveni skupovi, organiziraju se izložbe i kazališna gostovanja. U NDH se prevode na hrvatski jezik Elin Pelin, Jelisaveta Bagrjana, Aleko Konstantinov, Ivan Va-

zov. Jača i razmjena studenata. U razdoblju 1941–45. u NDH se obrazuje oko 700 bugarskih mladića. Aktivnosti Hrvatsko- bugarskog društva u Zagrebu i Bugarsko-hrvatskog u Sofiji, te almanah koji objavljuju Zagreb – Sofija (1941) umnogome pridonose uzajamnom upoznavanju i zbližavanju. Zaslugu u tom procesu ima i poslanik NDH u Sofiji, dr. Vladimir Židovec, koji je 1944. g. objavio u Zagrebu knjigu Bugarska kroz stoljeća i danas.

Kraj Drugoga svjetskog rata (1945) donosi krah za NDH i označava početak šeste etape u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa. Politička situacija nakon kraja rata negativno utječe na bugarsko-hrvatske veze. Budući da Hrvatska ulazi u sastav socijalističke i federativne Jugoslavije, te se veze trajno transformiraju u bugarsko-jugoslavenske veze, što izaziva vidljivo opadanje u njihovu intenzitetu. Neovisno o činjenici da tradicionalna naklonost i dalje postoji i u bugarskom i u hrvatskom društvu, proces stagnacije stoljetne duhovne bliskosti između dvaju naroda počinje se osjećati u svim sferama života – političkoj, kulturnoj i ekonomskoj. Odgovornost za to nosi ne samo politička konjunktura već i jaka centralizacija društvenog i kulturnog života u SFRJ te usredotočivanje na glavni grad, Beograd. Proces udaljavanja dvaju naroda produbljuje se politikom vladajućih totalitarnih komunističkih režima u Beogradu i Sofiji. Taj je proces u krajnosti, doveo dva naroda do stanja nepoznavanja »drugog«, iako negativne tendencije ipak nisu uspjele izbrisati simpatiju taloženu stoljećima.

U novonastaloj situaciji, nepogodnoj za bugarsko-hrvatske veze, upravo ta simpatija postala je osnova uspostavljanja suradnje između bugarske (ponajprije iz Makedonije) i hrvatske emigracije u SAD-u i Kanadi. Za razliku od tih političkih veza, znanstvene i kulturne veze gotovo su u potpunosti poprimile oblik osobnih kontakata. Za to razdoblje karakteristična je tvrdnja da sada (iako vrlo sporo) Bugari započinju pokazivati veći interes prema Hrvatima, iako taj interes često poprima oblik interesa prema »Jugoslavenima«. Hrvatska je autonomna republika u okvirima SFRJ, ali za razliku od autonomne Hrvatske u Austro-Ugarskoj, nije u situaciji razvijati samostalnu znanstvenu i kulturnu politiku. Te aktivnosti, kao što smo već spomenuli, silno su centralizirane i oprezno ih nadgleda vlast u Beogradu. Hrvati, koji su u sastavu Habsburške Monarhije stvorili ideju južnoslavenskog ujedinjenja i ideologiju južnoslavizma, duboko su razočarani realizacijom svoje nekadašnje ideje i zgroženi su njezinim deformacijama u okviru Kraljevine Jugoslavije i SFRJ. Nastojeći preživjeti kao nacija, okrenuli su leđa jugoslavenstvu i kao katolici sve su se više okretali Zapadnoj Europi, sve su više gubili interes prema Južnim Slavenima i balkanskim narodima, a što znači i prema Bugarima.

Korjenite promjene koje su nastupile u Istočnoj Europi označile su početak nove, sedme etape u razvoju bugarsko-hrvatskih odnosa. Bugarski intelektualci i cijelo bugarsko društvo diglo se u zaštitu interesa hrvatskog naroda, kojemu je nametnut žestoki rat i iskreno su poduprli njegovu borbu za demokraciju i neovisnost. Bugarska je prva među balkanskim zemljama priznala neovisnost Republike Hrvatske, a demokratski procesi koji se razvijaju u Bugarskoj i Hrvatskoj stvorili su uvjete za obnovu zaboravljenog prijateljstva i suradnju između dvaju naroda. Oživili su svoje aktivnosti vrlo aktivno Hrvatsko-bugarsko društvo u Zagrebu i manje aktivno Bugarsko-hrvatsko društvo u Sofiji. U uskoj suradnji s veleposlanstvima dviju država organiziraju se izložbe, konferencije, kazališna gostovanja itd. Obnovila se i znanstvena suradnja Bugarske akademije znanosti i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Znanstvenici obiju zemalja sudjeluju u zajedničkim znanstvenim projektima.

Teška borba koju je hrvatski narod morao voditi za svoju nacionalnu emancipaciju nakon kraha iluzija o ravnopravnosti u okviru SFRJ kao i zauzetost izgradnjom preporođene države, mogu objasniti konstataciju da je sada veći interes u Bugarskoj prema Hrvatskoj i Hrvatima, tj. sada su nam se zamijenile uloge s obzirom na razdoblje prije 1878. Dokaz toj konstataciji uspjesi su bugarske kroatistike i publicistike, koje su javnosti pružile knjige i brošure o prošlosti i sadašnjosti Hrvata, kao i jedna cjelovita Povijest Hrvatske (Rumjana Božilova, 1998).

Tvrdnja o pojačanom interesu Bugara prema Hrva-

tima koji se odražava u današnje vrijeme, za nas je Bugare ugodna činjenica. Sada mi, Bugari, imamo mogućnost vratiti Hrvatima i Hrvatskoj naš moralni dug. Dug prema svim onim hrvatskim književnicima, društvenim djelatnicima, političarima i znanstvenicima koji su stoljećima bili duboko prisutni u sudbini Bugara, te su podupirali razvoj naše kulture i nacionalnih interesa. Danas se odnosi između Hrvatske i Bugarske razvijaju na visokoj prijateljskoj razini. Intenzitet tih odnosa vidljiv je kroz mnogobrojne kontakte i posjete na svim razinama (predsjednici, parlamentarna i stručna izaslanstva), kao i kroz 42 potpisana ugovora i međunarodna akta kojima se uređuje suradnja između dviju država na području gospodarstvenih, obrambenih i sigurnosnih, političkih, financijskih, kulturnih, prosvjetnih, znanstvenih i drugih veza. Odlično se razvija i trgovinska razmjena između Bugarske i Hrvatske – 2006. dostigla je razmjer od 240 milijuna dolara.

Dvije države imaju slične vanjskopolitičke i strateške ciljeve – stabilizacija Jugoistočne Europe i uključivanje u euroatlantske integracijske strukture. U okviru tih ciljeva Bugarska (koja je postala članicom NATO-a 2004. a od siječnja 2007. je članica EU) i Hrvatska (koja je u procesu pregovora za takvo članstvo) vode intenzivan politički dijalog, razmjenu iskustava u reformiranju i priključivanju NATO-u i Europskoj uniji. Obje države priznati su čimbenici u provedbi politike i stabilizacije na Balkanu, članice su i aktivno djeluju u regionalnim inicijativama i organizacijama (Pakt za stabilnost, CEFTA i dr.) te u velikom stupnju pridonose rješavanju spornih problema u regiji (Kosovo, Bosna i Hercegovina i dr.). Takvu ulogu priznaju im UN, EU, SAD i druge zemlje.

Sada, kad su neovisna Republika Hrvatska i Republika Bugarska pošle putem demokratskog razvoja, zaustavljanje procesa koji je udaljio dva naroda u našim je rukama. O nama samima ovisi obnova težnji prema zbližavanju i učvršćivanju bugarsko-hrvatskog prijateljstva i suradnje. A one će dati prinos politici mira i razumijevanja naroda u Jugoistočnoj Europi, čemu svi trebamo težiti.